CC BY
4PRIHVACANJE ILI ODBIJANJE - DVIJE MOGUCNOSTI ODNOSA PREMA INTERKULTURALNOSTI
Andre Posmodi
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
The article shows the problems and possibilities of intercultural discourse on the example of two foreign born writers, Florjan Lipus and Feridun Zaimoglu, within a German speaking context. As both of them initially applied literature as a means of protest against their respective hegemonic societies the role of subversion poses itself. It is possible to see how in one case, Zaimoglu, subversion gave way to acceptance, whereas in the second case, Lipus, the author stagnated in his self-imposed role of the rebellious outsider. Marginality thus became a constituent part of dominant culture. One can see here that acceptance is not only a requirement from the majority, but that it can also be fruitful from a minority perspective.
Florjan Lipus roden je 1937. godine u Koruskoj kao dijete tamosnjih Slovenaca. Tijekom Drugog svjetskog rata njegov je otac protiv svoje volje bio novacen u postrojbe njemackog Wehrmachta. Pisceva majka bila je deportirana te ubijena u Ravensbrucku nakon sto je ugostila partizane. Lipus je uglavnom rastao uz svoju bolesnu baku ciju je patnju neposredno dozivljavao. Tek je s devet godina poceo pohadati pucku skolu nakon cega je slijedila crkvena gimnazija. Svoje skolovanje nastavljao je na filozofsko teoloskom seminaru. Lipus naglasava vaznost spomenutih biografskih podataka, buduci da se oni protezu u gotovo nepromijenjenim motivima kroz njegovo cjelokupno stvaralastvo.
Svoj literarni angazman zapoceo je osnivanjem casopisa «Mladje -pisanje in kritika» (naslov je na slovenskom) u Klagenfurtu. Casopis je imao namjeru internacionalizirati austrijsku knjizevnost te korusku knjizevnost slovenske manjine. Lipus i njegovi suautori odbijali su po njihovom videnju konzervativnu tradiciju seoske knjizevnosti. Stoga su se prije svega zalagali za tada relevantne avangardne struje. Drugi im je cilj bio razvijanje pravog slovenskog knjizevnog jezika koji ne bi zaostao za njemackim. Znacajan status zauzima takoder unutar okvira knjizevnosti u samoj Sloveniji, o cemu svjedoci dodjela Preserenove nagrade.
U jednom intervjuu istaknuo je da je samo ono najosobnije sto je dozivljavao u djetinjstvu i mladosti za njegovo pisanje mjerodavno. Knjizevno djelovanje time je dobilo funkciju mjere vlastitog spasavanja koje mu je omogucilo koliko toliko savladavanje svoje traume iz rane faze vlastitog zivota, odnosno, njihovo takvo oblikovanje koje bi sto manje
opterecivalo njegov zivot. Nametnuti mu oporbeni polozaj kao pripadnika manjine ispostavio se glavnim poticajem za pisanje. Lipus naglasava vaznost jezika koji po njemu tek cini covjeka covjekom . Po njemu, instrumentalnost knjizevnosti kao nacin protesta protiv stanja u Koruskoj je podrazumijevano. Lipusevu usku vezu odnosno ravnomjernost politickih istupa i umjetnickog stvaranja dokazuje i njegov nastup povodom otvaranja kuce Roberta Musila u Klagenfurtu tijekom kojega je drzao svecani govor na slovenskom. Kao odgovor na ovu provokaciju, grad Klagenfurt je pod vodstvom Haiderove nekadasnje stranke FPO-a odbio suorganizaciju predvidenog Lipus-simpozija.
Autorov najpoznatiji roman «Zmote dijaka Tjaza» izasao je 1972. u Mariboru. 1981. godine pojavila se njemacka verzija knjige u prijevodu Petera Handkea. S obzirom na prevoditeljsku djelatnost, valja uzeti u obzir tekst «Prevodenje kao metafora naseg vremena - postkolonijalizam, granice i identiteti» portugalskog germanista Antonija Souse Ribeira. Ribeiro smatra prevodenje jednom od kljucnih rijeci i centralnih metafora naseg vremena. Situacije prevodenja pojavljuju se u bilo kojem pokusaju znacajnog odnosa prema razlikama. Prevodenje time pokazuje mogucnosti spajanja razlicitih jezika, kultura, politickih konteksata sa krajnjim ciljem uzajamnog razumijevanja. Pri ovom se ne misli na asimilaciju nego na ocuvanje razlika. Do sada su uglavnom prevladavali nacini prevodenja koji su elemente drugog ili stranog vecinom podcinjavali zapadnom modelu diskurza. Heterogeni dijelovi su time bili ignorirani ili obezvredivani. Ovdje se pokazuju ostaci univerzalizma cija bi definicija prevodenja bila svodenje drugog ili stranog na isto. No, razlike su u svakom slucaju usko povezane sa prevodenjem buduci da ta djelatnost uspostavlja odnos sa njima. Ako jedan prijevod zeli ocuvati ne-identicne elemente umjesto ciste asimilacije, trebaju se i dalje odrzavati vec postojeci odnosi medusobnih tenzija i stranosti. Kao sto je vec bio proklamirano za hibridnost identiteta, i prevoditelj mora zauzeti takozvani «treci prostor» i smjestiti se na granici «istog» i «drugog». (Ribeiro, 2002)
Prijevodu Lipusevog romana dodan je Handkeov pogovor u kojemu on sam ilustrira svoj prevoditeljski postupak. Glavni mu je cilj bio ocuvati osebujnost slovenskog originala. Handke naglasava da slovenski jezik ne posjeduje uobicajene oblike imperfekta ili pasiva tako da ih je odlucio izbjegavati u svom prijevodu. Kao specificnost spominje «dvojinu» koju je preuzeo u njemackom obliku kao na primjer «wir zwei», ili «ihr zwei». Takoder nije pokusao naci inacice izvorno slovenskih poslovica nego ih je doslovno preveo. Umjesto da je na njemackom koristio «Er liegt auf dem Bauch» Handke je iz slovenskog preuzeo «Er liegt mit den Zaehnen nach unten». Isto vrijedi za preuzetu, u njemackom nepostojecu, poslovicu
«Er ist zu den Krebsen pfeifen gegangen» da bi se izrazila necija smrt. Osim toga, Handke je ostavio aluzije na regionale legende ili obicaje u izvornom obliku bez daljnjih objasnjenja. U tom kontekstu koristi izraz «krivog prevodenja» koji je adekvatan tek izvornoj slici ili pojmu. Bez te intervencije krivog prevodenja ne bi se mogla ocuvati ljepota i opojni ucinak cjelokupnog teksta, istice Handke. (Lipus, 1980: 245-246) Ako usporedimo Handkeove napomene s Ribeirovim tezama, vidimo njihovo ostvarenje i primjenu gotovo 25 godina prije nastanka slicnih razmatranja. Kao sto je gore bilo zahtijevano, Handke je odustao od bilo kojeg univerzalizma njemackog jezika koji bi trazio asimilaciju, nego je preuzeo strane elemente da bi ih integrirao u novi jezik, za nastanak odredene hibridnosti. Tenzija i stranost i dalje egzistiraju u prijevodu i poremecuju eventualnu hegemonijalnost njemackog. Tekst je time zauzeo meduprostor koji crpi svoju ljepotu iz raznih heterogenih izvora.
Slicnu svijest o znacaju i subverzivnosti jezika ima i Florjan Lipus. Njegov stil pisanja posjeduje, po rijecima austrijskog pisca Florjana Hafnera, intenzivan ritam nalik litaniji te «cvorast» i glomazan jezik koji izmice razumijevanju na prvi pogled. Jedan je razlog tome svakako arhaicnost i izolacija slovenskog idioma u Austriji. Osim toga, on obraca veliku paznju na sitnice koje minuciozno opisuje tako da recenice ponekad obuhvacaju cijelu stranicu. Na taj se nacin evocira odredena hermeticnost koja potvrduje njegove kriticke namjere u pogledu na sadrzaj. U ovom pogledu, on podsjeca na redatelja Jean - Luc Godard i njegovu tezu da politicki filmovi zahtijevaju i politicku formu te na njegov postulat da je oblik jednak sadrzaju.
Sama radnja romana «Tjaza» je jednostavna. Djecak Tjaz je ucenik katolickog internata u poslijeratnoj Sloveniji. Tijekom Drugog svjetskog rata majka protagonista je umrla u njemackom logoru, dok je njegov otac bio prisilno novacen u Wehrmacht. Tjaz je odrastao sa svojom smrtno bolesnom i ludom bakom. Paralele sa spomenutom Lipusevom biografijom ovdje su vec ocigledne. Tjaz nije u stanju snaci se i prilagoditi atmosferi internata. U njemu se otpor rada i on postaje (u handkeovom prijevodu takozvani) «Kratzern», covjek koji remeti mir i poredak unutar skolske institucije. Osim toga, njegov se otpor pokazuje u opsesivnom pisanju na starom pisacem stroju koji nocima ometa druge ucenike. Takoder, on spava s ucenicom drugog djevojackog internata. Nakon sto njegovo ponasanje postaje nesnosljivo za skolu, biva izbacen. Zadnjih 24 sata svoga zivota Tjaz luta kroz glavni grad, zavodi konobaricu u kaficu smjestenom u najvecoj gradskoj zgradi i pocini samoubojstvo skocivsi sa zadnjeg kata.
Iako u romanu nema eksplicitnih interkulturalnih tema i motiva, Lipus ostaje vjeran svojim knjizevnim nacelima. No, najbitniji element je
buntovnistvo glavnoga lika protiv drustva i njegov polozaj «stranog» odnosno «drugog» unutar represivnog sistema. Tjaz vec svojom pojavom odudara od ostalih buduci da je nizak i sitan. Moze se reci da je Tjaz time, kao i sa svojim porijeklom gotovo predestiniran za status «autsajdera». Kao takav senzibiliziran je za licemjerje, te tjeskobu poslijeratnog drustva i pogotovo katolicke crkve. Kritika crkve je konstantan motiv unutar Lipusevog stvaralastva. Poznata je i ozloglasena Lipuseva usporedba crkve i nacizma («devet miljuna zrtava naspram sest miljuna»).
Drustvo prikazano u tekstu nije spremno za suceljavanje i prihvacanje stranog i drugog kao sto ni Tjaz ne moze savladati svoj osjecaj otudenja. Osim kao olicenje stranog, djecak se moze takoder interpretirati kao potisnuti element drustva koji se vraca i ponovno odbija. Cesta fascinacija stranim vidi se u Tjazevom prijatelju koji u jednom poglavlju preuzima funkciju pripovjedaca i njegovih ljubavnica. No, divljenje se ogranicava samo na mali krug Tjazevih istomisljenika dok ga drustvo ili odbija ili ignorira.
S obzirom na spomenutog pripovjedaca, treba svakako naglasiti narativnu strukturu romana. Tekst ima multiperspektivni nacin pripovijedanja u kojem se zamjenjuju sveznajuci, subjektivni (Tjazev prijatelj te njegova ljubavnica) i osobni pripovjedac, te naracija u drugom licu koja se obraca junaku. Pristup podsjeca na ideju obuhvacanja policentricnog svijeta kroz tekst.
Lipusev roman udovoljava i propitivanje rigidnih norma kroz svoja knjizevnih sredstava. Uglavnom se koriste elementi satire, groteske i komike. Groteska proizlazi prvenstveno iz autorovog gotovo mikroskopskog nacina promatranja dogadaja, i cak sporednih sitnica. Usporenost radnje vodi do otudenja citatelja koji time u svakidasnjim pojavama ili obicajima nalazi segmente stranog ili drugog kojih do tog trenutka nije bio svjestan. Tome pridonosi i namjerna glomaznost jezika koja se pokazuje u uporabi arhaicnih izraza ili izraza posudenih iz drugih konteksta. Satira se pokazuje narocito u opisima pravilnika internata i svakodnevnog zivota unutar institucije.
Slicnu subverzivnu snagu prikazuje i rana faza stvaralastva njemackog pisca turskog porijekla Feridun Zaimoglu.
Autor je roden 1964. godine u Anatoliji. Kao dijete sa svojim se roditeljima preselio u Njemacku. Nakon mature kratko je studirao medicinu te likovnu umjetnost. I dalje se bavi umjetnoscu, a valja spomenuti i skandal koji je izazvala njegova instalacija 2005. u Becu u kojoj je oblijepio Kunsthalle turskim zastavama sto je vodilo do ogorcenja konzervativnih stranaka i stanovnika. Kao knjizevnik poceo je djelovati 1995. objavljivanjem knjige «Kanak Sprak». Tri godine kasnije objavljen je
roman «Abschaum» kojim autor nastavlja knjizevne principe svog prvijenca. Recepcija njegovih prvih knjiga bila je tada pracena raznim provokativnim nastupima Zaimoglua koji su dugo vrijeme odredivali sliku autora u javnosti. Prvu cezuru unutar njegovog pisanja predstavlja epistolarni roman «Liebesmale scharlachrot». Nakon toga slijedila je nagrada «Adalbert von Chamisso Preis» koja se dodjeljuje piscima njemackog jezika koji potjecu iz inozemstva. Ovdje se vidi postepena promjena unutar piscevog opusa koja je nakon pocetne svjesne provokacije ipak stiglo u prihvacenoj visokoj kulturi. Dokaz za to je i uvrstenje autora u novija izdanja povijesti suvremene njemacke knjizevnosti, kao, na primjer prikaz novijih autora koji je napisao Volker Weidermann.
«Kanak Sprak» sastoji od 24 autobiografske crtice u kojima se portretiraju razni useljenici iskljucivo turskog porijekla. U predgovoru, Zaimoglu istice da je knjiga nastala na temelju razgovora s doticnim ljudima koje je sacuvao kao audiosnimke. Jezik svakoga razgovora se prvobitno sastojao od mjesavine turskog i njemackog koje je autor kasnije preveo na njemacki. Rezultat su osebujni tekstovi puni neologizama, neobicne gramatike, sintakse i kliznih granica izmedu vrsti rijeci, cime ponekad nastaju sasvim nove supstantivizacije ili izvedenice. Autor je u svom prijevodu uglavnom slijedio Handkeov uzor. Odlucio se doslovno na prevodenje izreka, fraze ili poslovica koje potjecu iz turskog jezika ne bi li ocuvao njihovu osebujnost unutar «hegemonijalnog» njemackog jezika. Izrazaj se useljenika u tim tekstovima, koji izmicu lakoj konzumaciji citatelja te onemogucuju identifikaciju s protagonistima, gotovo celebrira u svom alteritetu. Zaimoglu je tom novom umjetnom jeziku dao naslovno ime zbirke - «Kanak Sprak». Autor kaze da je time useljenicima htio pruziti mogucnost vlastitog izrazavanja bez prezentacije s necije druge strane. Tekstovi time postaju autenticna svjedocanstva bez posredovanja, te se izbjegava eventualna dopadljivost kroz uljepsavanja, stovise, izrazava se otpor protiv dozivljene diskriminacije od strane vecinskog drustva. Slika koja se u tim tekstovima prikazuje radikalno odudara od ideje mirnog suzivota raznih nacija i multikulture opcenito. Umjesto ocekivane asimilacije ili integracije u drustvo, prikazivani useljenici reagiraju ostentativnim ponosom i isticanjem vlastitog identiteta za koji su odabrali ime «Kanake». Ta je rijec do sada imala prizvuk prezira i pogrdnu konotaciju. U ovom slucaju, ona poprima prkosni ponos nekadasnjeg autsajdera koji je sada odlucio oblikovati i definirati svoj identitet, pa makar i u negativnom smislu. Stigmatizirani objekt time postaje subjekt. Takoder, na ovaj se nacin propitaju porijeklo i razlozi nametnute stigme sto neophodno vodi do optuzivanja i kritike njemackog malogradanskog miljea koji se boji stranog te okupacije od pobornika multikulture koji slijepo
prihvacaju bilo koji oblik novog ili drugacijeg. U prikazu Nijemaca cesto prevladavaju opcepoznati kliseji. Uglavnom su prikazani kao hladni, nesenzualni, nestrastveni, plavokosi sa svim povezanim konotacijama, losi ljubavnici, bez casti, ksenofobi i potencijalni nacisti. Podrazumijeva se da je vlastita predodzba useljenika o sebi potpuna opreka Nijemaca. Suprotno ocekivanju, ne moze se pri tome govoriti o hibridnom identitetu koji propagira postkolonijalizam. Stovise, useljenici odbijaju istodobno i njemacke i turske znacajke i tradiciju. (Ovdje se pozivam ne Zaimogluov pogovor knjige koji ovu populaciju na kraju krajeva ipak na odredeni nacin idealizira u ulozi romanticnih pobunjenika protiv latentne ksenofobije Savezne Republike. Njemacka je stvarnost nasuprot tome pokazala da mladi useljenici, pretezito iz muslimanskih zemalja sve vise i vise preuzimaju nacela i vrijednosti zemalja njihovih roditelja, posebno Islama. Osim toga nastaju paralelna drustva mimo njemackoga bez dodira sa Nijemcima uz javno prikazivano neprijateljstvo i odbijanje svega sto je njemacko. Slican se trend moze promatrati i u drugim zapadnim zemljama. No, Zaimogluovo videnje se uglavnom odnosi na njegove pocetke pisanja. ) Zajednicko s hibridnim shvacanjem identiteta je svakako svjesni odabir oblikovanja vlastitog subjektiviteta, iako on nema veze sa ponudenim kulturama. (Zaimoglu, 1995: 9-18)
«Kanak Sprak» dozivio je prilican uspjeh, dosta zahvaljujuci i Zaimogluevoj karizmaticnosti. Takoder, osnovala se istoimena kulturna mreza koja je okupljala mlade autore useljenickog porijekla. U nastavku djela «Abschaum» vidljiva je ugladenija slika jezika «Kanak Sprak».
«Abschaum» («Olos») istinita je prica turskog kriminalca Ertana Onguna koji je kontaktirao autora nakon citanja «Kanak Spraka». Zamolio ga je da napise njegovu dosadasnju zivotnu pricu. «Abschaum» je time nastao kao prvijenac u obliku dugih razgovora izmedu Onguna i Zaimoglua koji ih je ponovno snimao na vrpci da bi ih potom pretvorio u knjizevnost. Novi tekst ne posjeduje artificijelnost prvijenca jer su razgovori bili vodeni iskljucivo na njemackom, tako da im prijevod vise nije bio potreban. Jezik se priblizio govornom zargonu sa svim pojednostavljenjima pravopisa i gramatike. Na taj je nacin izraz ponovno artificijelan jer odgovara idiomu turskih useljenika u Njemackoj. No, lik protagonista te njegovi stavovi su, bez obzira na male razlike u pogledu na prvu knjigu, poznati. Zaimoglu u pogovoru opisuje Ongunevu namjeru prikazivanja svoje sudbine koju sam glavni lik smatra primjernom za zivot danasnjih useljenika te za njihove buduce narastaje. Autor je sazeo svoju intenciju recenicama «Mi smo stranci od kojih su Nijemci uvijek upozoravali. Sada smo ovdje te odgovaramo vasim slikama i strahovima.» (Zaimoglu, 1998: 183)
Ongunov zivot je tipicna karijera kriminalca iz koje rezultira sukob s njemackim drustvom, ali i sa drugim skupinama useljenika. Zestoka drustvena kritika i ovdje se nastavlja. Zaimoglu istice da ovakve sudbine postoje u svim vecim i srednje velikim njemackim gradovima. Sam tekst ne nudi odgovore na pitanja kako postupati s delikventima stranog porijekla, gdje ili na cijoj strani se nalazi odgovornost za nastanak takvih fenomena, je li ideja multikulture propala ili nije... On se vise moze smatrati upozorenjem buduci da su slicne teme do sada bile tabuizirane u Njemackoj. Opce misljenje, odnosno opci pristup takvim problemima je stovise bila cista tabuizacija ili ignoriranje od strane lijevo-liberalnog establishmenta. Smatralo se da su spomenuti fenomeni uglavnom pojedinacni te da ce se problemi rjesavati sami od sebe. Ako je slicna kritika dolazila od etnickih Nijemaca uslijedile su obicno optuzbe za latentan nacizam ili ksenofobiju. Stoga, Zaimoglueva glavna zasluga lezi u senzibilizaciji javnosti na problematiku, u njegovom slucaju zahvaljujuci njegovom statusu «nedodirljivog» zbog svojega porijekla. U tom pogledu vidi se i njegov razvoj od bezuvjetnog simpatizera manjina do objektivnog drustvenog kriticara. To pokazuje i cinjenica da je autor odustao od turskog drzavljanstva i primio njemacko te da se javno deklarira kao njemacki pisac. Istim koracima nastavlja se i njegovo daljnje stvaralastvo.
Njegov epistolarni ljubavni roman «Liebesmale scharlachrot» svjesno slijedi Goetheov uzor. Osim toga, ocita je veca profinjenost jezika koja odudara od dosada koristenog idioma migranata. Kao i knjizevni oblik, i jezik se priblizava arhaicnom, gotovo barokno raskosnom registru svjesne poeticnosti koja se u nekim slucajevima nalazi na rubu patetike. No, Zaimoglu ipak uspijeva demonstrirati svoju bogatu rjecitost i virtuozno vladanje njemackim jezikom. Zbog toga ga kritika cesto naziva «artistom jezika» te velikim eksperimentatorom sto je cak dovelo do usporedbe s avangardistima poput Arnoa Schmidta.
Glavni likovi romana, izmedu kojih se dogada razmjena pisama, dvojica su turskih migranata koji zive u Njemackoj, tocnije u Kielu, u kojemu i autor uglavnom zivi. Buduci da je jedan od protagonista pjesnik, namecu se autobiografske paralele sa Zaimogluom. Radnja romana sastoji u tome da je pjesnik zbog ljubavnih problema pobjegao na tursku obalu iz koje se dopisuje sa svojim prijateljem u Kielu. Kroz koristenje dviju lokacija manifestira se dvostruka perspektiva protagonista te njihov polozaj dvostrukog pripadanja (ili cak nepripadanja?) objema kulturama. Dok su se autorova dosadasnja djela uglavnom usredotocivale na videnje Njemacke i njezine kritike, sada nastupa nova dimenzija uvodenjem Turske. Naime, Zaimoglu ne posteduje ni zemlju i kulturu svojih roditelja. Pjesnik koji se moze vidjeti kao autorov alter ego opisuje u svojim pismima osjecaj
stranosti i nerazumijevanja kulture koji se kroz ironiju pokazuje kao svojevrstan znak nemoci. No, da bi se ipak odrzala ravnoteza kritike, slicni komentari na racun Njemacke slijede od strane njegovog prijatelja u Kielu. Buduci da se kod ovog teksta prvenstveno radi o ljubavnom romanu, ne postavlja se eksplicitno pitanje izbora izmedu Njemacke ili Turske. Pjesnik je pobjegao iz Kiela jer se nije mogao odluciti izmedu dvije Njemice da bi se na kraju u Turskoj zaljubio u Turkinju. On svoju zivotnu perspektivu vidi svakako sa Turkinjom, ali je upitno hoce li se ta perspektiva ostvariti upravo u Turskoj zbog konflikata sa stanovnicima mjesta u kojem boravi. Na kraju romana zajednicki je povratak u Kiel vjerojatniji tako da ce pjesnik na neki nacin ocuvati i prihvatiti pozitivne strane turske kulture koje predstavlja nova ljubavnica unutar Njemacke (koja je, bez obzira na sve svoje mane, ipak njegova domovina).
Smjestanje izmedu dvaju kultura u doslovnom smislu tematizira i hvaljena zbirka pripovjedaka «Zwoelf Gramm Glueck». Knjiga je podijeljena u dvije cjeline: «Diesseits», koja predstavlja Njemacku, i «Jenseits» koja se odigrava u Turskoj. Za glavne likove, autor iskljucivo koristi prvo lice kao znak srodnosti sa njima, su uvijek muski stranci turskog porijekla. U prvom, njemackom djelu vidi se Zaimoglueva osobna evolucija u smislu da je Njemacku potpuno prihvatio kao svoju zemlju. Kritika stanja u zemlji ili malogradanstine vise se ne pojavljuje, obraduju se slucajevi kriminala pocinjenog od strane useljenika iz kojih se vidi da Zaimoglu zauzima stranu dominantnog njemackog drustva. Ovdje treba napomenuti i njegov angazman s obzirom na pitanje integracije stranaca. Autor u svim svojim istupima naglasava vaznost znanja njemackog jezika kao kljuc za kulturu i razumijevanje Njemacke te neophodnost integracije i prihvacanje normi Savezne Republike. Na slican nacin nastavlja se i njegov osjecaj otudenosti i nerazumijevanja elemenata turske kulture u djelu «Jenseits».
Iako oba autora dijele slicne predispozicije s obzirom na njihov status unutar vecinskog drustva, svjetonazora ili pristupa pisanju, uocljive su stanovite razlike. Naime, kod prvoga se moze uociti stagnacija, a u slucaju drugoga napredovanje. Iako je Lipus neosporno nadaren pisac, njegov je pomalo samodopadljivi buntovnicki stav, odbijanje svakog pomirenja s Austrijom (da li na razini jezika, vlastitog identiteta, knjizevnog stvaranja, provokacije pod svaku cijenu...) na neki nacin zasjenio autorov samorazvoj. Stoga je upitno je li Lipus uopce primjer interkulturalnosti ili je, pak, mozda vise primjer knjizevne i osobne slovenske „enklave" unutar Austrije.
Feridun se Zaimoglu s druge strane iznimno knjizevno umjetnicki razvio (pogotovo ako uzmimo u obzir da mu je polaziste bilo gotovo
identicno s Lipusevim), da je u svojem pisanju uspio pridonijeti njemackom jeziku, te prihvatiti cjelokupnu kulturu danasnje Savezne Republike. Dok je Lipus bez obzira na svoje uspjehe, osobito unutar slovenske knjizevnosti, ostao vise marginalni pisac s posebnim statusom unutar austrijske knjizevnosti, Zaiomoglu je svojim djelima uspio obogatiti njemacku knjizevnost.
Literatura
Hofmann, Michael , 2006, «Interkulturelle Literturwissenschaft - eine Einfuehrung», Paderborn, Wilhelm Fink Verlag, 226-232 Lipus, Florjan 1980, «Der Zoegling Tjaz», Frankfurt, Suhrkampverlag, 245-247 Antonio Sousa Ribeiro, 2002, «Prevodenje kao metafora naseg vremena, postkolonijalizam, Granice i identitet», Diwan magazine 13-14 Zaimoglu, Feridun, 1995, «Kanak Spraak», Hamburg, Rotbuchverlag, 9-18 Zaimoglu, Feridun, 1998, «Abschaum», Hamburg, Rotbuchverlag, 184-185 Zaimoglu, Feridun, 2000, „Liebesmale, scharlachrot", Koeln, Kiepenheuer Witsch Zaimoglu, Feridun, 2004, „Zwoelf Gramm Glueck", Koeln, Kiepenheuer Witsch
