PRIJEVOD KAO INTERKULTURNA ČINJENICA Текст научной статьи по специальности «Языкознание и литературоведение»

Izvorni znanstveni rad

UDC 81'255.2 PRIJEVOD KAO INTERKULTURNA CINJENICA

Tomislav Kuzmanovic

Sveuciliste u Zadru, Hrvatska

Keywords: interculturality, intercultural literary studies, translation studies, authorship in translation, act and process of translation, polisystem theory, system of translated literature, interliterary communities.

Summary: By asking the question of originality in translation i.e. authorship in translation, the article defines translation as the other original of which the translator is the author. The translation as the other original emerges from the original culture, breaks its ties with it and adds to its characteristic by adopting linguistic, literary and cultural features of the translation culture. In this way the translation stops being the fact of the original culture just as it never completely succeeds to become the fact of the translation culture. The translation thus exists in the space of affiliated nonaffiliation, it starts a dialogue i.e. polilogue between the original and translation culture and becomes a fact of both cultures, which through translation get into contact, communicate and influence each other.

1. Uvod

Svako bavljenje prevodenjem, osobito knjizevnim, bez obzira radi li se o prevodenju u prakticnom ili teorijskom smislu, nuzno otvara pitanje interkulturalnosti. Prijevod se nesumnjivo dogada izmedu dviju kultura, predstavlja komunikaciju (ili pokusaj komunikacije), dijalog izmedu dviju kultura. Prijevod, ako zeli biti uspjesan, u sebi nosi elemente obje kulture, obje knjizevnosti, oba jezika, dakle, kulture, knjizevnosti, jezika izvornika i primatelja. Isto tako, prevoditelj, na odredeni nacin, djeluje kao posrednik ili medijator, kao netko tko pokusava, uvjetno receno, pomiriti razlicitosti izmedu dva ponekad gotovo nespojiva entiteta i otvoriti komunikaciju medu njima.

Premda je uloga prevodenja, osobito ako se sagleda iz ove prespektive, vrlo znacajna, na prevodenje se cesto gleda sa skepsom, odnosno prevodenju se daje status drugorazredne djelatnosti, uzaludnog truda i pokusaja da se premosti jaz izmedu dviju razlicitih kultura, razlicitih knjizevnih tradicija, cesto nespojivih jezicnih izraza. To doista i jest tako: prijevod je uvijek nesavrsen. U njemu uvijek nesto izostaje, nedostaje, ostaje neprevedeno, nesto se ne moze izraziti na jeziku kulture primateljice, nesto se ne moze prenijeti preko. Prijevod tako, da parafraziramo poznatu

izreku, (p)ostaje izdaja izvornika, izvornog autora, kulture, knjizevnosti, jezika. S druge strane, prijevod ne pripada ni kulturi primateljici. Uvijek ostaje stran, tud. Ostaje tek cinjenica drugog (nenacionalnog, neizvornog) autora, druge kulture, knjizevnosti, jezika, kojima, upravo zato sto izdaje izvornik, takoder ne pripada.

Prevodenje, prijevodi i prevoditelji tako ostaju zarobljeni u prostoru nepripadnosti ili pripadne nepripadnosti, a zapravo prostoru dvostruke pripadnosti. Upravo ta pozicija, kao sto ce ovaj rad pokusati pokazati, najveca je vrlina je prevodenja. Ona otvara prostor u kojem prevodenje moze uspjesno izvrsiti svoju najvazniju zadacu: pruziti uvid u drugo, drukcije i strano, pretociti to drugo u tude a ujedno svoje, te tako, postavsi drugim izvornikom, utjecati na knjizevnu produkciju, zapoceti nove trendove u kulturi, knjizevnosti, jeziku primateljima, ali i u izvornoj kulturi, knjizevnosti i jeziku. S druge strane, kroz prijevod izvornik se izlaze pogledu onog drugog, stranog, tudeg kod kojeg vrijede neka druga vrijednosna pravila i norme te na taj nacin potvrduje ili ne potvrduje svoju kvalitetu, znacaj i doseg, izdize se iz strogo nacionalnih okvira, ogleda se s djelima izvorno napisanim na drugim jezicima, sada takoder drugim izvornicima. Naravno, to izlaganje pogledu drugog sa sobom nosi i odredene probleme, o kojima ce ovdje takoder biti rijeci, a na koje pored znanosti o prevodenju moze odgovoriti, ili barem ponuditi potpuniji odgovor, i interkulturna znanost o knjizevnosti.

Naime, znanost o prevodenju, a osobito prevodilacka praksa u obliku analiza i komentara postojecih prijevoda, razlicitih prevodilackih postupaka, pristupa i strategija, cesto paznju prvenstveno pridaje pitanjima vjernosti, ekvivalencije, adekvatnosti i ispravnosti poruke, cilja i svrhe prevodenja, itsl. Pritom se precesto zanemaruje temeljna uloga prevodenja, a to je komunikacija medu kulturama, knjizevnostima i jezicima. Na taj nacin prijevod postaje interkulturna cinjenica cija je zadaca povezati, a ne razdvojiti, odnosno pronaci i stvoriti zajednicki prostor koji omogucuje kulturnu, knjizevnu i jezicnu komunikaciju i razmjenu koja razlicitosti ne dozivljava kao nesto negativno, kao predmet prijepora i spoticanja, vec kao nacin da sagledamo sami sebe kroz perspektivu drugoga.

2. Prevoditelj kao autor

Prije rasprave o prijevodu kao interkulturnoj cinjenici, potrebno je utvrditi poziciju knjizevnog ili umjetnickog prijevoda i prevoditelja u odnosu na izvorno djelo i njegova autora. Naime, prijevod se cesto ne smatra autorskim djelom, a pozicija prevoditelja kao autora (umjetnika da ni ne spominjemo) i vise je nego problematicna. Takav stav ne cudi jer se prijevod po mnogocemu udaljava od opceprihvacene definicije izvornog

djela ili originala te "u nama budi strah od neautenticnosti, distorzije, kontaminacije"1 (Venuti, 199S: 31).

Original, -ala lat. (origo, 2. -inis, zacetak, postanak, podrijetlo) [...] 3. umjetnicko djelo izradeno od samog umjetnika (za razliku od kopija koje mogu izraditi ucenici, epigoni, isl.).

Klaic, 1990: 982

Prijevod se ne smatra samostalnim, neovisnim djelom. Cesti su primjeri prijevoda (osobito poezije) u kojima se prijevod pojavljuje uz original na koji se izravno referira i od kojega, na odredeni nacin, trazi potvrdu. Potvrdu autenticnosti, uspjesnosti, vjernosti, umjetnicke kvalitete, izraza, itsl. Jedna od cesce spominjanih izreka vezanih uz prevodenje, usporeduje ga s gledanjem kroz komad stakla cime se zeli sugerirati nevidljivost prevodenja, nevidljivost ruke i rukopisa prevoditelja, odnosno iskazuje se zelja da izvorni autor neometano, neokrznuto i neokaljano progovori kroz prevoditelja. Pored umanjivanja uloge i zasluga prevoditelja (savrsen prijevod ipak je iluzija), ovime se naglasava pozicija izvornog autora, odnosno, zagovara se romanticarska ideja originalnosti i originalnog kao necega "pravog, nepatvorenog, prvobitnog, cistog, bez primjesa, prirodnog, urodenog, pocetnog, najranijeg, samoniklog, iskonskog" (Klaic, 1990: 982).

No, postavlja se pitanje je li uistinu tako. Moze li se danas pronaci autora koji je originalan, izvoran ili prvobitan u gorespomenutom smislu? Nije li istina da se svaki autor nastavlja na nekoga, na odredenu tradiciju? Citajuci intervjue s piscima, recenzije njihovih knjiga, slusajuci ih na festivalima, promocijama knjiga, predstavljanjima i citanjima, ne nailazimo li na pitanja: tko su vam uzori, na koga se ugledate, tko je na vas ostavio utjecaj? Odgovori ukljucuju barem nekoliko imena, cesto velikih pisaca. Slobodno mozemo pretpostaviti da su nekad tim istim piscima, danasnjim uzorima, postavljana slicna pitanja i da su i njihovi odgovori ukljucivali jos nekoliko imena, jos nekoliko uzora koji su takoder vrlo vjerojatno imali svoje uzore, modele koje su nadogradivali, na koje su se pozivali, kojima su se suprotstavljali ili koje su nastavljali.

Pa ipak, prevoditelj nije izvorni autor. To je jednostavno cinjenica. Prijevod je (tek) derivacija (Venuti, 199S: 31) izvornog djela, a ne njegova kreacija. Prijevod, bas kao i nemali broj drugih originalnih djela za svoj izvor ima drugo originalno djelo koje je u ovom slucaju napisano na stranom jeziku. Medutim, prevoditelj jest autor prijevoda, a iz toga proizlazi

1 Prijevod T.K., osim ako nije drukcije naznaceno.

da je i prijevod autorsko djelo. U vecini kultura, prijevodi su zasticeni kao samostalna autorska djela (usp. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima), sto, premda se to izrijekom ne spominje, prevoditelje cini njihovim autorima. Nadalje, prevoditelj je autor i zato sto su pocetak i kraj njegova rada autorska (umjetnicka) djela.2

Takoder, vazno je primijetiti da prevoditelj uistinu ponovno (i iznova) stvara izvorno knjizevno djelo. Prevoditelj pise prijevod. Ovdje se ne radi o ponovnoj invenciji i kreaciji likova, dijaloga, fabule, zapleta, itsl.3 Prevoditelj izvornom djelu daje nov izraz, ozivljuje ga na drugom, stranom jeziku i tako mu daje nov zivot u kulturi primateljici, dakle, kulturi u kojoj ono nije izvorno nastalo, koja to djelo, pisano na stranom jeziku, ne smatra svojim originalom. Medutim, kroz proces prevodenja, to djelo postaje sastavnim dijelom kulture, knjizevnosti i jezika primatelja. Kulture koje nemaju prijevode velikih autora, klasika, smatraju se siromasnima, takvim je kulturama uskraceno iskustvo koje se, vratimo se za trenutak problemu originalnosti, moglo ili trebalo odraziti i na izvorne autore te kulture.

3. Cin i proces prevodenja

Kad govorimo o ponovnoj kreaciji, ponovnom stvaranju izvornog djela na stranom jeziku, odnosno u prijevodu, potrebno je utvrditi razliku izmedu cina i procesa prevodenja. Najjednostavnije receno, cin prevodenja postupak je stvaranja prijevoda u kojem prevoditelj djeluje sam. Uobicajena predodzba cina prevodenja ukljucuje izvornik, rjecnike, jednojezicne, dvojezicne, frazeoloske, slikovne, razlikovne, itd., razlicite druge izvore i prirucnike, danas racunalo, nekad bijeli list papira, pero i tintu, i krajnji proizvod, odnosno veliki broj njegovih inacica u razlicitim stupnjevima dovrsenosti. Medutim, cak ni ovdje prevoditelj nije sam. Prevoditelj sa sobom nosi iskustvo kulture za koju i iz koje prevodi djelo, iskustvo pisanja prijevoda, iskustvo citanja knjizevnih djela napisanih na jeziku na koji prevodi i s kojeg prevodi, kao i iskustvo brojnih neprocitanih djela napisanih na tim jezicima a koja se reflektiraju i svoje tragove imaju u procitanim djelima ili su naprosto dio kulturnog naslijeda i obrazovanja prevoditelja.

2 Rasprava o autorstvu prevoditelja ovime, naravno, ne zavrsava, no za potrebe ovog rada pokusajmo se zadovoljiti prethodnom konstatacijom. Vise o autorstvu i autorskim pravima prevoditelja u Venuti, Lawrence. 1998. The Scandals of Translation. London i New York: Routledge. Vise o autorskim i srodnim pravima u Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima.

3 U poeziji pak mozemo govoriti i o ponovnoj kreaciji ritma, zvuka, ponekad i stiha. U nacelu, prevodenje poezije mnogo je 'kreativnije' i 'originalnije' od prevodenja proznih i dramskih djela.

Procès prevodenja, za razliku od cina prevodenja koje je njegov sastavni dio, zapocinje izborom djela za prijevod, a zavrsava njegovim objavljivanjem, odnosno zivotom u kulturi primateljici i posljedicama koje taj zivot ima kako na izvorno djelo i njegova autora tako i na samu izvornu knjizevnost i kulturu. Bas poput originalnog autora, prevoditelj prevodi, odnosno pise prijevod za nekoga: za publiku, za razlicite knjizevne (cesto i neknjizevne) ukuse i ocekivanja. U tom procesu prevoditelj ponovno nije sam. Pomazu mu, asistiraju, ponekad i diktiraju sto i kako prevoditi urednici, odnosno izdavacke kuce svojom ponudom da napravi prijevod4, kao i mnogi drugi vise ili manje vazni cimbenici poput knjizevnih kriticara ili pak vec prevedenih djela i autora koji mogu sluziti kao putokaz prilikom izbora djela za prijevod. Cesto se zaboravlja da se na strani jezik ne prevode sva djela, vec samo ona koja su izabrana prema odredenim kriterijima od kojih je estetska ili literarna kvaliteta djela tek jedan od cimbenika. Stovise, mozemo govoriti o politickim, kulturoloskim, knjizevnim i neknjizevnim, drustvenim i mnogim drugim cimbenicima koji cesto imaju vazniju ulogu od estetske kvalitete djela. Prevodenje je, dakle, slozen proces koji nadilazi sam cin prevodenja i u kojem prevoditelj sudjeluje kao autor aktivno oblikujuci prijevod prema zadanim mu parametrima.

4. Prijevodna knjizevnost - sustav

Kada na Drugoga zelimo zaboraviti, vidimo da se on, mozda samo kao drugaciji, javlja medu nama samima, u nama samima.

Kovac, 2005: 9

U trenutku svog nastanka prijevod na odredeni nacin prestaje biti cinjenica kulture, knjizevnosti i jezika u kojoj je nastao njegov izvornik. Bez obzira na to sto se prijevod vrlo cesto referira na izvornik, sto predstavlja izvornog autora u kulturi primateljici, on postaje autorsko djelo prevoditelja. Na taj nacin prijevod ostvaruje svojevrstan stupanj autonomije na koju izvorni autor, ali i izvorna kultura, vise ne moze utjecati. Sada izvan domasaja izvornog sustava, prijevod ulazi u sustav druge kulture u kojem ce biti iznova propitivan i izvrgnut razlicitim knjizevnim i neknjizevnim procesima koji se uvelike razlikuju od istih procesa u izvornoj kulturi. Sa

4 U Hrvatskoj to nije cest slucaj, no primjerice u SAD-u, prevoditelji prijevode salju izravno izdavackim kucama trazeci potencijalnog izdavaca. Proces prevodenja time se jos vise priblizava procesu pisanja, odnosno knjizevnog stvaralastva, a pozicija prevoditelja jos vise nalikuje poziciji originalnog autora.

svim odlikama drugog izvornika prijevod se sada, laicki receno, nalazi u rukama prevoditelja i raznih drugih vec spomenutih subjekata (izdavaca, urednika, kriticara, publike, povjesnicara i teoreticara knjizevnosti, itd.) koji ga oblikuju i utjecu na njegov zivot u kulturi primateljici. Jednom rijecju, prijevod kao drugi izvornik ulazi u sustav knjizevnosti kulture primateljice.

Medutim, prijevod u taj sustav ne ulazi sasvim i u potpunosti. I ovdje zadrzava odredni stupanj autonomije. Premda je, uvjetno receno, oblikovan prema diktatu kulture primateljice, prijevod uvijek ostaje na distanci, na sigurnoj udaljenosti, kultura primateljica ne prihvaca ga kao svojeg. Ne prihvaca ga kao pravi izvornik. Prijevod uvijek ostaje strano tijelo. Vec samo ime autora ukazuje na nepripadnost, ono takoder (naglaseno cinjenicom da je djelo prevedeno i da prijevod kao autor potpisuje prevoditelj) prije svega izaziva sumnju u njegovu kvalitetu, a potom i u istinitost ili adekvatnost poruka (ali ne samo poruka, vec i izraza) koje prijevod sa sobom donosi. Mozda i najbolja potvrda nepripadnosti prijevoda jest njihovo nespominjanje u povijestima knjizevnosti, osim, kako navodi Itamar Even-Zohar, "kada se to nikako ne moze izbjeci, na primjer, prilikom prikaza knjizevnosti renesanse i srednjeg vijeka" (Even-Zohar u Venuti, 2000: 192). I zaista, premda se prijevodi nalaze na svakom koraku (potrebno je samo uci u knjizaru ili knjiznicu i obratiti pozornost na police s oznakom strana knjizevnost), prijevodna knjizevnost ne proucava se kao zaseban sustav unutar polisustava (Even-Zohar). Zanemaruje se njezin utjecaj na knjizevnost primateljicu, zanemaruju se utjecaji knjizevnosti primateljice na prijevodnu knjizevnost, odnosno reakcije na prijevode u smislu njihove uspjesnosti, recepcije, kategorizacije, itsl. koji se mogu odraziti i na izvornu kulturu.5

Medutim, upravo prijevodi otkrivaju mnogo toga o kulturi primateljici, o kulturnim, drustvenim, politickim, knjizevnim i neknjizevnim normama i standardima, o "principima selekcije [koji] uvijek koreliraju s domacim kosustavima; o nacinu na koji [prijevodi] prihvacaju pojedine norme, trendove i politike - ukratko, o nacinu koristenja knjizevnog repertoara -sto proizlazi iz njihovih odnosa s drugim domacim kosistemima" (Even-Zohar u Venuti, 2000: 193). Ne moze svako djelo postati prijevodom. Odnosno moze jer ga netko uvijek moze prevesti na strani jezik, no tada se radi samo o cinu prevodenja. Prijevod postaje prijevod, odnosno (autonomna) cinjenica izvorne i strane kulture, tek kad se pokrene proces

5 Premda je za to potrebno mnogo vise prostora nego sto ovaj rad dopusta, vidljivi su trendovi u nekim zemljama (medu njima i u Hrvatskoj) koji diktiraju produkciju odredenih tipova djela koja su 'lakse' prevodiva, odnosno, koja svojim sadrzajem i izrazom vise odgovaraju danas dominantnim knjizevnim trzistima nego domacem.

prevodenja. Dakle, kada na djelo stupe razliciti procesi i sile selekcije, prezentacije, kategorizacije i na kraju plasmana prevedenog djela u kulturu primateljicu. Prijevodi, a tako i prijevodna knjizevnosti, bas poput pravih izvornika, nastaju prema (ili unatoc) odredenim pravilima te slijedeci ta pravila (ili im se suprotstavljajuci) zauzimaju svoje mjesto unutar polisustava knjizevnosti primateljice, a ta se pozicija, mozemo dodati, odrazava izravno i na izvornu kulturu.

Kao sto Even-Zohar dalje objasnjava, unutar knjizevnog polisustava, prijevodna knjizevnost ima aktivnu ulogu te moze zauzimati razlicite pozicije. Njezina pozicija moze biti centralna ili periferna, bas kao i njezin utjecaj na domace kosustave unutar polisustava knjizevnosti primateljice. Ovdje se ponovno mozemo vratiti pitanju originalnosti, odnosno utjecaja koje razliciti pisci i djela (pa tako i prevedeni pisci i prevedena djela, dakle, prevoditelji kao autori prijevoda) imaju na domace autore. Ako prijevodna knjizevnost (a to se moze odnositi i na pojedinacne prijevode kao elemente kosustava prijevodne knjizevnosti) ima sredisnju ulogu, ona, objasnjava Even-Zohar, moze utjecati na domacu knjizevnu produkciju na nacin da u nju uvodi inovacije (dakle, novo i drukcije sto donosi prijevod) najcesce na nacin da se suprotstavi i zamijeni postojece spisateljske, ali ne samo spisateljske, prakse i modele.

Nova obiljezja mogu ukljucivati ne samo nove modele stvarnosti kojima je zadatak zamijeniti stare, vec uspostavljene, vec i cijeli niz drugih odlika poput novog (poetskog) jezika ili kompozicijskih uzoraka i tehnika. Ocito je da su principi selekcije djela za prijevod odredeni situacijom koja upravlja (domacim) polisistemom: tekstovi se odabiru prema svojoj kompatibilnosti novim pristupima i navodno inovativnoj ulozi koju mogu zauzeti unutar knjizevnosti primateljice.

Even-Zohar u Venuti, 2000: 193

S druge strane, prijevodna knjizevnost moze imati i perifernu poziciju, sto znaci da je udaljena od sredista polisustava i da na njega nema znacajnog utjecaja u smislu uvodenja novih nacina pisanja, novih stilova, knjizevnih postupaka, itsl. U takvoj, kako je Even-Zohar naziva, konzervativnoj poziciji, prijevod zapravo ima podredenu ulogu i uglavnom sa sobom donosi sekundarne, dakle, neinovativne, rekli bismo, epigonske modele. U takvom slucaju, prijevodna knjizevnost zapravo postaje konzervativni element unutar polisustava knjizevnosti primateljice i gubi

korak s dominantnim (naprednim, inovativnim) modelima knjizevnog stvaralastva.

Takav periferni polozaj moze dovesti do promjene politike odabira djela za prijevod. Sada prednost mogu dobiti djela koja svojim osobinama predstavljaju novost, koja uvode nove knjizevne postupke i modele ili nacine promisljanja stvarnosti te na taj nacin pokrecu domaci knjizevni polisustav. Isto tako, periferni polozaj prijevoda djela odredene knjizevnosti moze dovesti i do inovativnih procesa u izvornoj knjizevnosti, odnosno izvornom knjizevnom sustavu. Svijest o neaktualnosti ili neadekvatnosti vlastite knjizevne produkcije, odnosno nacina misljenja i gledanja svijeta, moze rezultirati pokusajem da se pocnu stvarati djela koja ce, ponovno posredstvom prijevoda, uci u sustav neke strane knjizevnosti, a zatim i u sustav svjetske knjizevnosti te tako utvrditi svoju kvalitetu i primat. Polisustav se, kako istice Even-Zohar, prije svega temelji na dinamici, hijerarhiji, konstantnoj promjeni mjesta i fluktuaciji razlicitih sustava izmedu periferije i centra.

Naravno, nastavlja Even-Zohar, bas poput domaceg polisustava i sustav prijevodne knjizevnosti sastoji se od mnogih sustava (prevedenih dijela razlicitih knjizevnosti) koji neprestano mijenjaju pozicije, odnosno postaju sredisnje ili periferne cinjenice tog (poli)sustava. Ova se dinamika najbolje moze objasniti na primjeru politickih i geostrateskih promjena koje se svakodnevno dogadaju u svijetu i odrazavaju na sve aspekte zivota. Prije petnaestak godina u SAD-u su interes privlacila djela i pisci s podrucja bivse Jugoslavije (osobito ako su govorili o tadasnjem sukobu u ovom dijelu svijeta). Razlog za to bio je i vise nego ocigledan: bivsa Jugoslavija tada je bila u sredistu interesa javnosti. S pomicanjem interesa, odnosno nakon napada na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. i ratova u Iraku i Afganistanu, paznja je usredotocena na pisce i djela koja dolaze iz islamskih i arapskih zemalja. Upravo prijevodi s tih jezika, odnosno djela autora iz tog dijela svijeta, danas zauzimaju sredisnje mjesto unutar sustava prijevodne knjizevnosti u vecini zemalja svijeta.6

6 S prilicnom sigurnoscu mozemo pretpostaviti da takva djela ne zauzimaju sredisnje mjesto unutar polisustava knjizevnosti pojedinih arapskih i islamskih zemalja (bez obzira radi li se o prijevodima ili izvornim djelima). Radi se naprosto o kriterijima, standardima i normama koji izmedu ostalog odreduju i knjizevne ukuse pa tako i izbor djela za prijevod. Nadalje, vrlo je zanimljivo uociti da kod ovakve, 'politicki uvjetovane', knjizevnosti, primat i prednost imaju pisci-disidenti ili pisci-emigranti koji se u svojim djelima otvoreno suprotstavljaju politickom rezimu, ciji su standardi i norme najcesce u sukobu s dominantnim civilizacijskim i kulturnim vrijednostima. Uostalom, s izuzetkom svetih knjiga, tesko se prisjetiti naslova ijednog svjetskog bestsellera koji je propagirao ono sto se trenutacno dogada u tim dijelovima svijeta, no to je vec tema za neku drugu raspravu.

Upravo ta cinjenica, odnosno dinamika unutar sustava prijevodne knjizevnosti, ukazuje na posebnu poziciju koju prijevodi, odnosno sustav prijevodne knjizevnosti, zauzimaju unutar polisustava knjizevnosti primateljice. Premda nastaje po diktatu kulture primateljice, sustav prijevodne knjizevnosti, kao sto je vec receno, ne ulazi sasvim u polisustav nacionalne knjizevnosti. Bez obzira na sredisnju ili perifernu poziciju, bez obzira na utjecaj koji odredena djela (prijevodi) unutar sustava prijevodne knjizevnosti mogu imati na domace sustave, prijevodna knjizevnost, bas poput knjizevnosti dvopripadnih i visepripadnih autora, trazi potvrdu svoje pripadnosti, odnosno trazi svoje mjesto unutar sustava knjizevnosti primateljice bas kao sto, posljedicno, redefinira svoje mjesto i potice promjene unutar polisustava knjizevnosti iz koje je potekao izvornik. Mogli bismo zakljuciti da se prevoditelji i prevodenje nalaze u prostoru pripadne nepripadnosti.

5. Prostor pripadne nepripadnosti

Kao sto smo pokusali pokazati, prijevod od trenutka svojeg nastanka egzistira u prostoru pripadne nepripadnosti. Istovremeno pripada i ne pripada izvornoj kulturi i kulturi primateljici. Njihov je sastavni dio, ali je takoder od njih izdvojen, na neki nacin autonoman, i neprestano zivi u komunikaciji izmedu njih i s njima. Kao takav, prijevod postaje proizvod interkulturne razmjene, komunikacije, "dijaloga, zapravo poliloga, ukrstanja perspektiva" (Kovac, 2001: 112), odnosno, cinjenica koja se moze proucavati unutar konteksta interkulturne znanosti o knjizevnosti ili interkulturne povijesti o knjizevnosti. Zasto? Prije svega zato sto je veze izmedu dviju kultura, knjizevnosti, civilizacija, veze koje su ostvarene upravo prijevodom, nemoguce prekinuti. Prijevod je naprosto takvo djelo, dvopripadno, uvjetno receno hibridno, djelo koje djelujuci u prostoru izmedu dviju kultura, komunicirajuci izmedu njih i s njima, pokusava pronaci vlastiti prostor, vlastitu autonomiju, vlastitu pripadnost istovremeno uspostavljajuci meduprostor u kojem se odvija komunikacija izmedu dviju kultura spojenih prijevodom.

U prevodenju, odnosno u njegovom smjestanju u prostor pripadne nepripadnosti, mozemo prepoznati elemente uspostave meduknjizevne zajednice. Tesko bismo takvu zajednicu mogli nazvati tradicionalnom ili standardnom (Kovac, 2001: 131, 132), odnosno prirodnom, premda se moze reci da su principi formiranja te zajednice na odredeni nacin standardni i trajni prije svega zato sto nacelno vrijede za bilo koje dvije knjizevnosti koje stupaju u kontakt putem prijevoda. Prostor pripadne nepripadnosti mozda je bolje sagledati kao prostor umjetno stvorene, odnosno posebne, ad hoc uspostavljene meduknjizevne zajednice u kojoj veze izmedu dviju

knjizevnosti ili dvije kulture ne moraju biti prirodne, vec su posljedica "svjesnog i promisljenog razvijanja umjetnickog jedinstva" (isto: 134) ili su pak, kao sto je prikazao primjer prijevoda djela iz knjizevnosti bivse Jugoslavije ili arapskih i islamskih zemalja, rezultat razlicitih politickih ili drugih impulsa. Medutim, ono sto se dogada u tom prostoru, a sto smo pokusali prikazati raspravljajuci o sustavu prijevodne knjizevnosti i njegovom funkcioniranju unutar polisustava knjizevnosti primateljice, odnosno raspravljajuci o utjecajima koji prijevodna knjizevnost moze imati na knjizevnost primateljicu i izvornu knjizevnost, svakako pokazuje neke od odlika funkcioniranja i interakcije koje se mogu primijetiti unutar meduknjizevnih zajednica.

Ovdje takoder mozemo govoriti o komplementarnoj i integracijsko-diferencijacijskoj funkciji ili procesima (isto: 133) unutar meduknjizevne zajednice i zakljuciti da, kad je prevodenje u pitanju, na djelu mozemo primijetiti obje funkcije ili procesa. Kao sto je vec receno, dinamika izmedu prijevoda i izvorne knjizevnosti, odnosno prijevoda i knjizevnosti primateljice, cesto u objema knjizevnostima potice procese koji se mogu protumaciti kao komplementarni. Prijevodi nadomjestaju ono cega nema u kulturi primateljici, svojim polozajem unutar polisustava poticu razvitak izvornog stvaralastva u knjizevnosti primateljici ili pak reakcijom koju izazivaju u knjizevnosti primateljici utjecu na razlicite razvojne procese ili, uvjetno receno, korekcije u izvornoj kulturi.

S druge strane, u procesu prevodenja gdje su na djelu razliciti cimbenici koji izravno utjecu na izbor djela za prijevod, njegovu recepciju i polozaj u kulturi primateljici vidljivi su elementi integracijsko-diferencijacijskog procesa. Naime, neka djela ostaju neprevedena jer ih je prema unaprijed zadanim kriterijima koje izvornik mora ispuniti kako bi postao prijevod nemoguce ili ih se ne zeli integrirati u knjizevnost primateljicu. Ova funkcija otvara i pitanje prijevodnih strategija poput podomacivanja i postranjivanja koje Lawrence Venuti obrazlaze u knjizi The Translator's Invisibility: A History of Translation, odnosno pitanje opravdanosti i neopravdanosti kriterija selekcije i tretmana prijevoda u pojedinim knjizevnostima, no za to je potrebno mnogo vise prostora nego sto ovaj rad dopusta.

6. Interkulturalnost prevodenja

Prijevod je, kao sto smo pokusali pokazati, interkulturna cinjenica cija je zadaca povezati a ne razdvojiti, odnosno pronaci i stvoriti zajednicki prostor koji omogucuje kulturnu, knjizevnu i jezicnu komunikaciju, interakciju i razmjenu. Potvrdu interkulturalnosti prevodenja mozemo pronaci i u tome sto prevoditelj i prijevodi ispunjavaju kriterije koje

pojedine autore i njihova djela cine interkulturnima: izrazena interkulturna svijest autora (svijest o nepripadnosti samo jednoj knjizevnosti), dijaloski sustav jezika (odnosno jezik koji nije tipican jezik suvremene nacionalne knjizevnosti) te postojanje interkulturnog recipijenta (senzibilizirana knjizevna javnost, publika, kriticari, izdavaci, razni strucnjaci i znanstvenici koji se bave knjizevnoscu, itd.).

Pisuci prijevod za kulturu primateljicu, prevoditelj nuzno djeluje kao pripadnik i izvorne knjizevnosti i knjizevnosti primateljice. Svjesno pripada objema kulturnim prostorima i zapravo postaje cinjenica i jednog i drugog. Iz jednog naprosto uzima, a drugom daje i za njega proizvodi da bi ponovno dao ili vratio onom prvom. Prevoditelj je, kao autor prijevoda, itekako svjestan svoje interkulturne pozicije, odnosno svoje nepripadnosti i istovremene pripadnosti i kulturi primateljici i izvornoj kulturi. Kako se prevodenje ne dogada u vakuumu, prevoditelj mora znati sto ce uzeti iz izvorne knjizevnosti i sto ce dati knjizevnosti primateljici. Ova cinjenica poziciju prevoditelja cini vrlo kompliciranom, sto se moglo zorno vidjeti prilikom rasprave o procesu prevodenja i sustavu prijevodne knjizevnosti.

Svojim radom izmedu dvaju jezika prevoditelj uspostavlja dijalog izmedu dvije knjizevnosti, izmedu dvije kulture. Tragom spomenutog kriterija o netipicnom jeziku, jeziku koji ne odgovara suvremenom nacionalnom izrazu, a slijedeci neke od istaknutih teoreticara prevodenja kao sto su Lawrence Venuti (resistancy theory, simpatico) i Antoine Berman (positive i negative analytic)1 koji u svojim radovima zagovaraju, vrlo pojednostavljeno, prevodenje s akcentom, mozemo zakljuciti da je jezik prijevoda uistinu netipican. Cak i u slucajevima potpune transparentnosti jezika, odnosno cesto negativno promatranog podomacivanja prijevoda (Venuti), u prijevodima uvijek ostaje trag izvornika. Moze ga se nazrijeti u vrlo banalnim elementima poput stranih imena pojedinih likova ili lokaliteta, ali i u vrlo specificnim kulturnim referencama koje upucuju na cinjenicu da je prijevod izvorno nastao u nekoj drugoj kulturi, u nekom drugom prostoru.

Bitno je naglasiti da drugost, stranost i nepripadnost ili, jednostavno, neadekvatnost jezicnog izraza u nekim slucajevima predstavlja kamen spoticanja, osobito po pitanju recepcije prijevoda u kulturama primateljicama. Medutim, takoder je vazno naglasiti da kroz prijevod jezik izvornika uistinu ulazi u dijalog s jezikom primateljem sto rezultira

7 Usp. Venuti, Lawrence. 1995. The Translator's Invisibility: A History of Translation. New York i London: Routledge. i Berman, Antoine. (prijevod: Venuti, Lawrence) "Translation and the Trials of the Foreign" u Venuti, L. The Translation Studies Reader. 2000. London i New York: Routledge.

stvaranjem netipicnog, ali ipak razumljivog, izraza ili idioma, a moze se odraziti i na promjenu izraza ili nacina pisanja u kulturi primateljici. Tada, cak i ako se zadrzimo samo na razini izraza, prijevod, kao sto je vec istaknuto, ima inovativnu uloguS.

Interkulturni recipijent, s druge strane, kod prevodenja mozda i nije toliko ocigledan. Sama definicija prevodenja podrazumijeva uzimanje djela iz jedne kulture i njegovo prenosenje u drugu pa bi se dalo pomisliti da se u suprotnom smjeru ne dogada nista. U tom bi slucaju recepijent postojao samo u kulturi primateljici. Medutim, prevodenje nikad nije jednosmjerno: cak i u samom cinu prevodenja prevoditelj neprestano putuje izmedu izvornika i prijevoda. Kao sto smo vec naglasili, prevodenje se ne dogada u vakuumu, u praznom prostoru u kojem prevoditelj djeluje sam. Prevoditelj je uvijek izlozen razlicitim cimbenicima, recipijentima koji egzistiraju u izvornoj kulturi i kulturi primateljici a koji utjecu na cjelokupan proces prevodenja od izbora djela za prijevod do njegovog kasnijeg zivota u kulturi primateljici.

Moglo bi se takoder pomisliti da izmedu tih dviju vrsta recipijenata nema komunikacije, do oni nisu jedno, da ostaju svatko u svojem prostoru i sustavu vrijednosti, odnosno da ne predstavljaju jedinstvenog recipijenta. U odredenoj mjeri to jest tocno. Medutim, upravo je cinjenica prijevoda, ono sto prijevod prolazi kroz cin i proces svojeg nastanka, kroz cin i proces prevodenja, potvrda da recepcija prijevoda ide u oba smjera i da pritom, na odredeni nacin, dva razlicita recepijenta povezuje u jednog. Recepcija prijevoda u kulturi primateljici utjece i na njegovu recepciju u izvornoj kulturi. Umjesto da tragamo za samo jednim, jedinstvenim smislom, kroz prijevod se usmjeravamo prema "dijalogu, zapravo polilogu, ukrstanju perspektiva, respektirajuci razlike u kulturnohistorijskom i knjizevnopovijesnom predznanju, nastale utjecajem razlicitih drustvenopovijesnih razvoja, razlicitih kulturnih tradicija (religije, umjetnosti), pa i prirodnih iskustava (klime, krajolika), ne i na kraju prema koncepciji kontinuiteta vlastite povijesti, odnosno svijesti o vlastitom kulturnom identitetu" (Krushce, 19SS: 70-78 u Kovac, 2001: 112).

Recipijent, dakle, barem u slucaju izvorne kulture, mozda i nije toliko ocigledan, no vec sama cinjenica da je neko djelo dovoljno kvalitetno da bude prevedeno, zatim uspjesnost prijevoda, knjizevne nagrade i priznanja kojima su djela nagradena u stranim zemljama, prvenstveno putem prijevoda, sluze kao potvrda vrijednosti izvorne, maticne knjizevnosti i

S Dovoljno se sjetiti utjecaja Cathayja, knjige prijevoda, Ezre Pounda na suvremeno americko pjesnistvo.

kulture.9 Kroz prijevod izvornik se izlaze pogledu drugog, stranog, tudeg, izlaze se kvalitativnim kriterijima koji su drukciji od onih u izvornoj kulturi, te svojom uspjesnoscu, svojim domasajem i utjecajem potvrduje vrijednost te iste izvorne kulture kako u vlastitom, tako i u stranom prostoru, prostoru kulture primateljice.

T. Zakljucak

Cesto su se u ovom radu spominjale razlicite izreke pa stoga mozda nije naodmet zavrsiti s jos jednom: koliko jezika govoris, toliko vrijedis. Izreku mozemo parafrazirati i reci: vrijedis onoliko na koliko si jezika preveden. Kroz prijevod, izvorna se kultura povezuje sa stranom kulturom, s kulturom s kojom mozda nema nikakvih prirodnih dodirnih tocaka, s kulturom koju ne moze samo tako i bez ostatka prihvatiti i asimilirati. "Prevodenje", kaze Antonio Sousa Ribeiro, "ukazuje na cinjenicu da se izmedu razlicitih jezika, razlicitih kultura, razlicitih politickih konteksta moze uspostaviti kontakt koji kao posljedicu ima medusobno razumijevanje bez zrtvovanja razlicitosti s ciljem slijepe asimilacije" (Ribeiro 2004).

Prevodenje je, dakle, prije svega komunikacija, dijalog izmedu dvaju ponekad nespojivih kulturnih, knjizevnih i jezicnih sustava. Prijevodi zauzimaju prostor, kako smo ga nazvali, pripadne nepripadnosti i tako dvije cesto razlicite knjizevnosti povezuju u meduknjizevnu zajednicu omogucujuci im da uspostave kontakt i utjecu jedna na drugu. Ponekad se ti utjecaji i kontakti mogu i negativno odraziti na knjizevnosti, kulture ili jezike zahvacene prijevodom, mogu rezultirati i nerazumijevanjem i odbijanjem dijaloga ili pak pokusajem nametanja vlastitih knjizevnih, kulturnih ili civilizacijskih standarda, ali to je vec posljedica raznoraznih neknjizevnih procesa kojima, premda su zamjetni na svakom koraku, u knjizevnosti i kulturnom dijalogu mozda i nije mjesto (ili bismo mi to barem tako htjeli). Medutim, prijevodi, odnosno njihov polozaj pripadne nepripadnosti, takoder dovode do ukrstanja kultura (Kovac, 2001: 111), do njihovog ispreplitanja, koje vodi boljem razumijevanju i samorazumijevanju.

Kao sto smo pokusali pokazati, prijevod nije tek komad stakla kroz koje nesto treba neokrznuto proci; prijevod je ogledalo i izvorne kulture, izvorne knjizevnosti i kulture i knjizevnosti primateljice. Svojom pozicijom, svojim pripadanjem i nepripadanjem, svojom autonomijom, prijevod

9 Nagrade su i potvrda vrijednosti i kvalitete prevoditelja i njihovih (autorskih) prijevoda sto se precesto zaboravlja. Mozemo otici cak i korak dalje i reci da bez kvalitetnih prijevoda i kvalitetnih prevoditelja u slucajevima mnogih malih kultura i pisaca koji iz njih dolaze ne bi bilo ni medunarodnih nagrada.

postaje interkulturnom cinjenicom koja ne pokusava samo pomiriti razlike, vec i ostati drukcijom i ukazati na razlicitosti medu kulturama te na taj nacin omoguciti bolje spoznavanje sebe. Kad ga tako sagledamo, prijevod prestaje biti izdaja izvornog djela, njegova autora, izvornog jezika, knjizevnosti i kulture i strano tijelo u kulturi, knjizevnosti i jeziku primateljima.

Literatura:

Berman, Antoine (prijevod: Venuti, Lawrence). 2000. Translation and the Trials of the Foreign u Venuti, Lawrence. The Translation Studies Reader. London i New York: Routledge. Klaic, Bratoljub. 1990. Rjecnik stranih rijeci. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Kovac, Zvonko. 2001. Poredbena i/ili interkulturna povijest knjizevnosti.

Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo. Kovac, Zvonko. 2005. Meduknjizevna tumacenja. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo.

Landers, Clifford E. 2001. Literary Translation: A Practical Guide.

Clevedon: Multilingual Matters. Munday, Jeremy. 2001. Introducing Translation Studies: Theories and

Applications. London i New York: Routledge. Ribeiro, Antonio Sousa. 2004. The reason of borders or a border reason? Translation as a metaphor for our times. Eurozine Magazine: Issue: Politics of Translation: http://www.eurozine.com/articles/2004-01-08-ribeiro-en.html Venuti, Lawrence. 1998. The Scandals of Translation. London i New York: Routledge.

Venuti, Lawrence. 1995. The Translator's Invisibility: A History of

Translation, New York i London: Routledge. Even-Zohar, Itamar. 2000. The Position of Translated Literature Within the Literary Polysystem u Venuti, Lawrence. The Translation Studies Reader. London i New York: Routledge. Zakon o autorskim i srodnim pravima. 2003. Narodne novine 167/03. Zagreb: http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/306987.html