CC BY
13HCTOPHJA H ^H^O^OrHJA
SLOVENSKI NOVOPOVIJESNI ROMAN
(na primjeru romana Vitomila Zupana Menuet za gitaru)
Latkovic Ivana
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
The historical novel, together with its different subgenre variants, is a kind of constant in the literary-historical development of the recent Slovenian fiction. Its unalterable persistence within the genre system of the Slovenian literature and wider, could be explained by the ability of the genre to adapt to the needs of the contemporary reality and the individual over and over again. Therefore, over the last few decades, it has been possible to notice a kind of revision and inovation of the traditional form of the historical novel in the Slovenian literature, with the key role of the changed relation towards history, different elaboration and status of the theme, as well as the type of character, i.e. subject of the represented historical events. The representative example of the new paradigmatic characteristics of this genre is without any doubt the novel Minuet for Guitar by Vitomil Zupan.
Povijesni roman, kao i njegove razlicite podzanrovske varijante, svojevrsna su konstanta knjizevnopovijesnoga razvoja novije slovenske proze. Koliko je taj zanr i danas zastupljen, pa i omiljen medu citateljskom publikom, govori podatak kako je devetdesetih godina objavljeno cak tridesetak duzih pripovjednih tekstova s povijesnom tematikom, sto je, nedvojbeno, taj zanr uvrstilo medu dominantne zanrove suvremene slovenske knjizevnosti (Hladnik 1999: 117).
Upravo ta uporna i trajna zastupljenost povijesnog zanra, jos od od romana Ivan Erazem Tattenbach (1873) kojega potpisuje autor ujedno i prvog slovenskog romana, Josip Jurcic pa sve do Drage Jancara i njegova romana Katarina, paun i jezuit objavljenoga 2000. godine, provocira propitivanje preduvjeta koji omogucuju tu stalnu, nepokolebljivu postojanost zanra, njegove razne pojavne oblike, strukturne promjene tijekom vremena, (ne)uvjetovanost izvanknjizevnim kontekstom (posebice njegovom politickom i ideoloskom dimenzijom) te sa svime time povezanu pojavu podzanrovskih varijanti ovog dijela romaneskne produkcije. Iz tog sirokog spektra otvorenih pitanja, a u kontekstu suvremenog, ili preciznije novijeg, modernog, slovenskog povijesnog romana namecu se dva idejna zarista nakon detektiranja kojih je moguce ocrtati problematsko polje samog zanra, njegove koncepcijske i tendencijske osi. Rijec je, s jedne strane, o odnosu prema prototekstu povijesti i konstituciji subjektiviteta spram nje i s druge strane, o prikazivanju likova stranaca unutar tog i takvog pripovjednog univerzuma kao nositelja onih vrijednosnih nacela i atributa osobnosti koje su apriorno odredene kao opozicijske proklamiranom i pozeljnom sustavu vrijednosti prikaznog fikcionalnog svijeta.
U svome radu naslovljenom Izmedu pamcenja i historije. Problematika mjesta, Pierre Nora konstatira kako je pamcenje „oduvijek poznavalo samo dva oblika legitimiteta: historijski i knjizevni." Te dvije vrste govora o povijesti, dakako, podrazumijevaju razlikovanje njihovih generickih znacajki odnosno odredenih pravila i konvencija kojima su ona u cinu nastanka podvrgnuta i po kojima se u konacnici medusobno razlikuju. Medutim, u posljednje vrijeme problematiziranjem reprezentacije povijesne zbilje, prirode samog jezika, pisanja, kao i prava na prisvajanje Istine, diferencijacija ovih dviju diskurzivnih praksi kao da se postupno zamutila. Uzroke toj relativizaciji mozemo vidjeti vec u Lyotardovu dijagnosticiranju 'postmodernog stanja' i njegova nepovjerenja u velike metaprice. Naime,
gubitkom vjere u velike, legitimizirajuce i objedinjavajuce pripovijesti, gubi se i vjera u postojanje neke univerzalne i apsolutne istine, sto ce za svoju posljedicu imati stvaranje niza pojedinacnih istina koje djeluju na lokalnoj razini i ne podlijezu nikakvoj hijerarhiji, a u skladu s tim i ljudsko se znanje pluralizira. Postmoderni modus iskazivanja i misljenja smjera ka preispitivanju, pa onda u konacnici i relativizaciji, pojmova istine, stvarnosti i znanja, pojmova lisenih bilo kakvih apsolutnih, totalizirajucih i univerzalnih objasnjenja i kategorija. Vise ne postoji univerzalni temelj istine, vec samo njena pojedinacna, lokalna znacenja, stvarnost je u skladu s tim subjektivno determinirana, a potraga za znanjem neizbjezno svedena na stalne cinove interpretacije i reinterpretacije. Posljedicno tomu, nastale su i brojne koncepcije tumacenja stvarnosti i novonastalih drustvenih promjena kako bi se one cim bolje razumjele, a u drustvu odgovornije participiralo. Postmodernizam valja promatrati kao posljedicu cjelokupne duhovne atmosfere postmodernog doba jer su upravo promjene nastale u svakodnevnom zivljenju prouzrocile dragaciju vrst percipiranja i predstavljanja stvarnosti i istine.
Kao sto je to Lyotard prikazao, nakon neuspjeha Moderne kroz njezine velike metaprice, dokazanog velikim povijesnim krahovima humanizma (dovoljno je spomenuti Auschwitz!), vise nije bilo moguce misliti ili djelovati kroz velike totalizirajuce ideje razuma i istine. Naime, s totalitarnim ideologijama dvadesetoga stoljeca, kao najstrasnijim mehanizmima manipulacijama sa stvarnoscu, unistena je vjera u postojanje neke vrhovne, apsolutne istine i objektivnosti kao njenog glavnog konstituenta. Javlja se svijest o tome da istina nije nesto samo po sebi dano i u svojoj biti apriori neupitno, vec je konstrukt uvijek subjektivno posredovan, a time i podlozan raznim pojedinacnim interpretacijama.
Cjelokupnu ovu dijagnozu vremena u kojem zivimo vec nekoliko desetljeca, vazno je imati na umu u promisljanju povijesnog romana danas, ali isto tako za njegovu jasniju definiciju, prema Zmegacu, valja primijeniti i uvide Nietzscheove tipologije misljenja povijesti koja nam jasnije moze rasvijetliti slozen odnos knjizevnosti prema povijesnoj zbilji unutar zanra povijesnog romana i njegovih kasnijih podzanrovskih varijanti. Naime, Nietzsche u svom eseju Vom Nutzen und Nachteil der Historie für das Leben razabire tri vrste misljenja u shvacanju povijesti: prvo, monumentalisticko poimanje povijesti obiljezeno je izrazito idealistickim tumacenjem jer je ljudska povijest u toj vizuri shvacena kao lanac velikih djela u kojima se ocituju markantne licnosti, lanac „monumenata", a sklonost idealizaciji prisutna je i u moralnom smislu, pa se galerija velikih licnosti pretvara u niz u kojemu potomstvo vidi cudoredne uzore, dakle, rijec je o slijepoj divinaciji i jednostranom odnosu prema proslosti te muzealnom poimanju stvari; drugo, antikvarno shvacanje vidi proslost kao vrijednost samu po sebi bez obzira na to ima li u njoj likova i dogadaja podobnih za moralnu, nacionalnu ili politicku identifikciju, a u tom je shvacanju najvise izrazena potreba modernog pozitivistickog mentaliteta koji skuplja, istrazuje, pohranjuje sve sto moze potvrditi suvremeni znanstveni relativizam, uperen protiv nekadasnje hijerarhijske i autoritarne slike svijeta; trece, kriticko poimanje podrazumijeva kako se razmatranje i tumacenje povijesnih zbivanja mora u danom trenutku probiti do odluke koja povlaci crtu izmedu proslosti i danasnjice jer je borba s prosloscu uvijek i borba izmedu nasih individualnih zelja i nase opterecenosti tradicijom, ali unatoc tome ostaje svijest kako smo obiljezeni tvorevinama i cinima proslih generacija i da smo posljedak njihovih stranputica, strasti i zabluda (Zmegac 1994: 66-68).
U skladu sa svime navedenim, mogli bismo reci kako je upravo taj rasap velikih pripovijesti i otvaranje prema subjektivno posredovanoj zbilji, omogucio, Nietzscheovim rijecima, kriticko poimanje prosloga, odnosno preispitivanje povijesti, a ne njeno muzealno poimanje, sto ju u konacnici svodi na stalne pojedinacne cinove (re)interpretacije. Ove se promjene u svijesti poimanja povijesti, a u kontekstu povijesnog romana, manifestiraju u pojavi onoga sto se u angloamerickoj knjizevnoj teoriji vec uvrijezeno naziva historiografska
metafikcija, rijec je o pojmu sto ga je uvela Linda Hutcheon smatrajuci ga zanrom konstitutivnim za poetiku postmodernizma. Historiografska metafikcija obuhvaca pripovjednu prozu koja kroz naraciju o povijesti preispituje vlastiti iskaz i stoga se konstituira kao splet knjizevne teorije, povijesti i pripovijedanja, odnosno "historiografska metafikcija uvijek potvrduje da je njen svijet i odlucno fiktivan i neosporno historijski, a da je za oba polja zajednicko njihovo ustanovljavanje u diskursu i kao diskursa" (Hutcheon 1996: 24). Ovo raskrojavanje povijesti i problematiziranje njene diskurzivne pojavnosti javlja se, dakako, i izvan angloamerickih knjizevnosti, ali u tom slucaju u sebi svojstvenim varijantama, posebice u kontekstu juznoslavenskih knjizevnosti gdje je zanimanje za proslost dugo i ustrajno odrazavalo krize nacionalnog identiteta i kontinuiteta (Zmegac 1994: 83) te bilo nositeljem nacionalno-afirmativne naustrb estetske uloge same knjizevnosti. Upravo iz tog razloga, T. Jukic istice kako valja biti oprezan kada govorimo o historiografskoj metafikciji u hrvatskoj knjizevnosti jer je taj pojam „zasigurno jedan od najzavodljivijih pojmova suvremene knjizevne teorije" (Jukic 2003: 128) koji svojim zavodnickim, ali i zavodecim karakteristikama cesto sluzi kao legitimacija suvremenim teorijama povijesti i diskursa (Jukic 2003: 128). No unatoc tome, nastavlja nadalje autorica, nedvojbeno je kako „novi hrvatski povijesni roman cinom kazivanja o proslim vremenima ili pak cinom pisanja povijesti pretvaraju „dano" u „konstruirano", i da je upravo granica izmedu prosloga dogadaja i sadasnje prakse mjesto njihove sebesvjesne lokacije. Isto tako, i za „novi hrvatski povijesni roman nedvojbeno je da proslost jest bila stvarna, ali je sada izgubljena ili barem izmjestena, da bi se potom ponovo uvela kao jezicni referent, ostatak ili trag stvarnoga" (Jukic 2003: 134).
U svakom slucaju, novi hrvatski povijesni roman prepoznat je kao specificna, hrvatska varijanta historiografske metafikcije i kao takav je stekao i akademsku autorizaciju radovima Kresimira Nemeca, Cvjetka Milanje, Julijane Matanovic, Viktora Zmegaca i dr. U radovima spomenutih autora, otklon od poeticke norme tradicionalnog povijesnog romana senoinoga tipa imenovan je zanrovskom oznakom novopovijesnog romana, romana o povijesti, historiografskom fikcijom ili pak historiocentricnog romana. Tom vec uvrijezenom zanrovskom oznakom obuhvacen je onaj tip romana koji svojim strukturnim i idejnim znacajkama revidira, inovira tradicionalnu formu povijesnog romana, na nacin da ju prilagodava potrebama suvremene zbilje i pojedinca unutar nje. U tom procesu kljucnu ulogu zauzima promijenjen odnos prema povijesti, drugacija obrada i status teme, kao i tip junaka, odnosno subjekta prikazanih povijesnih zbivanja.
Ovakva, ili barem podudarna, promisljanja o suvremenom povijesnom romanu poznaje i slovenska znanost o knjizevnosti i to uglavnom zahvaljujuci Janezu Rotaru koji je u svojoj knjizi Knjizevnost in spoznavanje (1985) objavio studiju pod naslovom Zgodovinska projekcija - vrstna inovacija v sodobnem zgodovinskem romanu. U njoj Rotar istice nuznost razlikovanja tradicionalnog povijesnog romana kakav se je oblikovao u drugoj polovici devetnaestoga stoljeca od danasnje zanrovske inovacije koju naziva historicisticki roman. Elementarnu razliku izmedu tradicionalnog povijesnog romana i inoviranog historicistickog romana, autor vidi u metodi pripovijedanja i iskazivanja, dakle, u unutarnjoj strukturi samih romana. U tom smislu, razlaze Rotar, tradicionalni povijesni roman izravno kazuje zbivanja i dogadaje denotativnom prirodom teksta, dok s druge strane u historicistickom romanu autor/pripovjedac izvjestava o dogadanjima te pripovijeda o unutarnjim procesima subjekta, i to prvenstveno postupkom samootkrivanja i samoprepoznavanja (Rotar 1985: 164). Povijesni roman kao prototekst dozivljava odredena misaona, a pogotovo narodnoidejna uopcavanja (u skladu sa svojom odgojnom funkcijom), rijec je, dakle, o pojedinacnoj povijesnoj istini, pa posljedicno tomu gubi na univerzalnosti iskaza. Nasuprot toga, u historicistickom romanu autor iz svog vremena i prostora projicira osobna iskustva i iskustva epohe u neko minulo vrijeme, ali uokvirena proslost nije historijski obavezna, vec je obiljezavaju odrednice sireg
civilizacij skog i historijski ontoloskog sloja, sto mu podaje univerzalan smisao jer u citateljevoj recepciji prototekst prerasta prvotne okvire pomocu same projekcije, kodova i konotacija i na taj nacin nastaje metatekst univerzalnijega znacenja i smisla (Rotar 1983: 51). Oprimjeravajuci svoje teze uglavnom romanima iz juznoslavenskoga knjizevnog kruga, iz domicilne, slovenske knjizevnosti Rotar istice autore kao sto su Alojz Rebula (V Sibilinem vetru), Vladimir Kavcic (Pustota), Drago Janear (Galjot) ciji su romani vise ili manje obiljezeni historistickom projekcijom, odnosno svojevrsnim promatranjem sadasnjih covjekovih egzistencijalnih i ontoloskih pitanja na projiciranoj povijesnoj pozadini.
Iako ga J. Rotar ne spominje u svojoj studiji, roman Vitomila Zupana Menuet za gitaru (1975) nedvojbeno je jedan od onih koji svojom unutarnjom strukturom, nacinom pripovijedanja i tipom pripovjednoga subjekta, ali isto tako i svojom idejnom potkom vec uvelike pripada gore opisanoj paradigmi novopovijesnoga romana. Rijec je o ratnom romanu izrazenog autobiografskog karaktera u kojemu „pripovjedac u prvom licu tumaci cijelu historiju kao historiju rata" (Zupan Sosic 2004:36), usloznjavajuci pritom strukturu price razlamanjem u dvije vremenski odijeljene fabularne linije, prvu, obiljezenu ratnim zbivanjima 1942. godine u Sloveniji i drugu, koja se odvija tridesetak godina kasnije u jednom spanjolskom turistickom gradicu. Roman se kao takav nadaje kao vrlo osebujan i nadasve slozen primjer u pokusaju tumacenja slovenske inacice novopovijesnoga romana, preciznije, njegova odnosa prema povijesti i drugacijeg konstituiranja glavnog junaka, a u konacnici i same svrhe te smisla ovakve vrste fikcionalnoga uprizorenja povijesne zbilje.
Roman nastaje, kako saznajemo na samom pocetku, „(...) na temelju tekuceg dnevnika, koji tece nekoliko stranica i ponire, zatim se razvodnjava u mnostvo sitnih podataka, stanovitih zamisli za sastavak pripovijetke, nabacanih rijeci, sadrzaja vojnicke torbice od zelena platna, presavijenih skolskih biljeznica, otkinutih listova papira, kartona, isaranih komadica papira. Sve je to sadrzavalo nekakvu namjenu. Citkost nije najveca odlika spomenutog materijala. Neka su imena naznacena samo velikim slovima, tu je prepisivac samovoljno dodavao cijela imena ljudi ili mjesta. (...) Na vecim listovima papira nailazimo na potpis pisca: Jakob Bergant, a ponegdje pise Jakob Bergant - Berk" (Zupan 1985: 7).
Preispisujuci dnevnik prvotnoga zapisivaca, a dodajuci, kako sam kaze, pomalo i iz vlastitoga iskustva, prepisivac preuzima njegov glas pripovjednoga subjekta i podastire pred citatelja osebujnu ratnu pricu. Jakob Bergant - Berk, dakle, glavni lik romana, a ujedno i njegov pripovjedac, netipican je partizanski vojnik kojega njegove duhovne i intelektualne preokupacije udaljavaju od reprezentativnosti lika tradicionalnog povijesnog romana, njegove smionosti i herojstva. Kao lik, Berk je snazno obiljezen svojim neideoloskom pripadnoscu, sto diktira i njegovo djelovanje kao trajno opozicijsko u odnosu na vecinu. Upravo iz toga razloga, nakon verbalnog suceljanja Berka s jednim partijskim mocnikom, Anton, Berkov suborac, najbliskiji prijatelj, ali i svojevrsni njegov alter ego u ocaju ce mu reci: „Nije rijec o znanju ili neznanju, o plitkoci ili dubokoumnosti, rijec je o disciplini. Sada si smjesten u pretinac u kome ja ne bih zelio biti. Anarhoidan malogradanin! Brbljavi liberal! (...) U politici se radi iskljucivo o zadrzavanju polozaja. Istina, pravda postenje - i slicni pojmovi nemaju s politikom nikakve veze" (Zupan 1985: 380).
Medutim, upravo ta Berkova nevezivost i nepristajanje uz niti jednu ideologiju cini ga slobodnim modernim pojedincem koji promislja vlastitu egzistenciju unutar bezumnog vrtloga povijesnih zbivanja, a kao takvom, istovremeno daje i legitimitet njegovom diskurzivnom samoprikazivanju. Njegov je glas (vjero)dostojan citatelja i njegova povjerenja jer permanentno propituje ono sto su drugi olako i bezuvjetno prihvatili najcesce pod krinkom naivne vjere u bolju buducnost. Nepripadnost masi i njenim ideoloskim uvjerenjima, navela je Berka da u jednoj u nizu svojih samoanaliza zakljuci: „Nisam bio ni svoj ni tud, ni nas, kao da me more izbacilo na usamljenu obalu, gdje nikoga ne poznajem, nisam ni vojnik
ni civil, nisam ni sam ni u drustvu, niti na sigurnom, a niti u opasnosti, s golemim kaosom u sebi" (Zupan 1985: 88).
Mogli bismo reci kako je rijec o slabom pojedincu koji u jakim povijesnim vremenima nastoji pronaci odgovore na mnostvo pitanja koje ono rada, a isto tako i upustiti se u dijalog, polemiku s njime jer njegovim likom trajno dominira intelektualna frustracija izazvana nemogucnoscu prodiranja u objasnidbene obrasce aktualnoga stanja. Bilo koji oblik ideologije tomu svakako ne pripada jer Berkova individua postojana je samo u zasebnosti i dok se izmice institucionaliziranoj ideji i dogmi te nadzoru doktrine (Rotar 1985: 201). Kaos kojeg Berk spominje proizlazi iz nuzne potrebe, primoranosti da govori o vaznom razdoblju svoje pojedinacne, ali i kolektivne povijesti, ali njeno uoblicenje je „bez ikakva reda, onako kako je padalo na um, bez zadovoljavanja je iznosio osjecaje, gnjecio dogadaje, ispreplitao neki prijedeni put, gubeci se u mnostvu nekadasnjih slika, sto su navirale u sjecanje bez ikakva reda. Cijelo je vrijeme, s bijesom i tugom osjecao da je tada moralo nesto biti drugacije. Ali sto?!" (Zupan 1985: 159). U stanju kada „stalno visis izmedu krajnosti osuden na neprestano prelijetanje izmedu svega postojeceg i izmedu tajnovitosti vlastitog ja; cijeli zivot nastojis da se samo za trenutak zaustavis i nesto spoznas - uzalud, uzalud" (Zupan 1985: 123).
Uzaludnost spoznaje Berk vidi u nepremostivom jazu izmedu oficijalnog proslog kakvog diktira vladajuca politicka matrica i prozivljenog proslog neprimjetnog pojedinca koji stoji onkraj njenih ideoloskih uvjerenja. Upravo iz tog nepremostivog jaza radaju se velika pitanja primarno vezana uz postojanje „mogucih propusta pamcenja u protokoliranju povijesti" (Nemec 2003: 266). Berkova spoznaja o zamucenosti pravog smisla i znacenja povijesti proizasla iz nepodudaranja dozivljenog proslog i njegova naknadnog (ideoloskog) interpretiranja, nacelno bi se mogla ticati razlikovanja pojmova pamcenja i povijesti onako kako ih tumaci Pierre Nora: „Pamcenje i povijest, odnosno historija, ne samo da nisu sinonimi, vec postajemo svjesni da ih sve suprotstavlja jedno drugom. Pamcenje je zivot koji uvijek stvaraju zive ljudske skupine, te je stoga u stalnoj mijeni, otvoreno dijalektici sjecanja i amnezije, nesvjesno svojih redovnih iskrivljavanja, podlozno upotrebama i manipulacijama, dugotrajnim razdobljima latencije i iznenadnim ozivljavanjima. Povijest je uvijek problematicna i nepotpuna rekonstrukcija onog cega vise nema. Pamcenje je fenomen koji je uvijek aktualan, prozivljena spona s vjecnom sadasnjoscu; povijest je reprezentacija proslosti. Temeljeno na osjecajima i magiji, pamcenje se zadovoljava samo s pojedinostima koje ga cine cvrstim; hrani se nejasnim, globalnim ili nepovezanim, pojedinacanim ili simbolicnim sjecanjima koja se preklapaju, osjetljivo je na sve transfere, zaslone, cenzure ili projekcije. Kao intelektualna i svjetovna operacija, historija priziva analizu i kriticki diskurs. Pamcenje smjesta sjecanja u podrucje svetog, historija ga otuda istjeruje na cistac, banalizira. (...) Pamcenje je, znaci, po prirodi visestruko i razdijeljeno, kolektivno, pluralno i individualizirano. Povijest, nasuprot tome, pripada svakome i nikome, sto joj omogucuje da se poziva na univerzalnost. (...) U srzi historije djeluje kriticnost koja unistava spontano pamcenje" (Nora 2006: 24).
Dakle, povijest, historija svojim orudem znanstvenosti pod krinkom objektivnosti gusi, sputava pojedinacne cinove pamcenja svodeci ih na zajednicki nazivnik prozivljenog, ne prepoznajuci, bolje receno, ignorirajuci pritom autenticni glas, egzistenciju te cjelokupan kompleks njene subjektivnosti, svodeci ju tek na puku historijsku cinjenicu - „covjek je kao pjena koja se bez traga rasprsne u pjenusanju vremena" (Zupan 1985: 285). Pamcenje stoji nasuprot historije jer je sluzbena povijest uvijek ideoloski posredovana, uvijek je u rukama mocnika - „Cijela povijest govori o borbama za slobodu, za oslobodenje, za demokraciju, za jednakost, bratstvo, za pravdu! A tko pise povijest? No, tko ima tiskare? Tko drzi cenzurne skare? Ideje su industrijska sirovina vladajucih klasa" (Zupan 1985: 379). Ako promatranje povijesti kroz vizuru ideologije sudjeluje u tvorbi njenog besmisla, a potom i besmisla naseg
zivljenja i djelovanja u sadasnjosti jer „pamcenje djeluje u oba pravca: unazad i unaprijed. Pamcenje ne rekonstruira samo proslost, vec organizira i iskustvo sadasnjosti i buducnosti" (Assman 2006: 57), postavlja se pitanje - koje je moguce, prihvatljivo rjesenje u nasem shvacanju i spoznaji povijesti? Sto bi iz perspektive promatraca, sudionika, svjedoka konkretnih povijesnih zbivanja bilo prihvatljivo autenticno, vjerodostojno, relevantno videnje povijesti? U toj beskonacnoj igri autenticnog i laznog, Berkovo videnje tesko je jednoznacno odrediti, mogli bismo cak reci kako je ono bolje u dijagnozi nego u prognozi, ali kakvo-takvo rjesenje unutar njegovih stavova ipak je moguce nazrijeti. Individualizacija i personalizacija povijesnih zbivanja prvi je preduvjet drugacijeg shvacanja povijesti jer bi se samo na taj nacin moglo ukazati na ravnopravno supostojanje vise istina, a ne na njenu hijerarhijsku uredenost jer ono sto nam se ukazuje kao povijest uvijek je subjektivno posredovano i jednostavno ne postoji neka objektivna metoda u konstrukciji njene istosmislenosti.
Drugi je preduvjet moguce pronaci u dvjema izrekama sto stoje na samom pocetku romana, prva je „Vrlo je vazno stici na brdo" i druga, „Vazan je put, a ne cilj; cilj se odmice poput zalazeceg sunca". U njihovoj kontradiktornosti moguce je na simbolickoj razini iscitati dva oprecna tumacenja same povijesti. Naime, vratimo li se ponovo Nietzscheovoj tiplogiji shvacanja povijesti, mogli bismo reci kako je u prvoj izreci moguce prepoznati ono videnje povijesti koje je tek puko nizanje konacnih ishodista odredenih zbivanja, poraza ili pobjeda, suhoparno navodenje cinjenica odabranih po idealistickom kriteriju monumentalnosti. Druga pak izreka, naglasava drugacije videnje proslosti, a inherentno mu je kauzalno shvacanje i propitivanje sredstva, puta do cilja, kao i odreden odabir, kriticko preispitivanje, a iskljucuje vrijednost samu po sebi. Unatoc tome, sto Berk nigdje ne daje prednost jednom ili drugom shvacanju, njegova osvijestenost ideoloskosti povijesnog diskursa, jasno ga postavlja na stranu propitivanja nacina konstituiranja povijesne grade, sredstva i puta nastanka velikih povijesnih dogadanja, kao i njihovih kasnijih interpretacija.
Medutim, u tom procesu, namecu se dva kljucna problema, prvi se tice ciklicnosti zbivanja, a drugi nemoci jezika da prezentira. Sto se tice ponovljivosti zbivanja, Berk na nekoliko mjesta u romanu istice permanentno kretanje u krugu, odnosno shvacanje povijesti kao vjecnog vracanja istog gdje „svi zajedno tvorimo beskonacnu liniju vjecnosti, krug po zemaljskoj kori, zatvoreni sivi krug, u kome odjednom vise ne postoji ni sprijeda ni straga, ni sada ni prije ni poslije" (Zupan 1985: 251). Unutar tog i takvog ciklicnog shvacanja povijesti cesto se pojavljuje razmisljanje o povijesti kao povijesti bezumnog ratovanja:
„Rat zivi, traje i dalje u svakome od nas, uvijek nov, svakog trenutka spreman da plane u pozar. Buduci da nam se gadi da prihvatimo ovaj svijet onakavim kakav jest; i opravdano nam se gadi. Stari se rat svakog trenutka pretvara u novi, htjeli mi to ili ne - a pri tom jos uvijek ne znamo sto se dogodilo i sto se dogada, da se masovno skupljamo s oruzjem u rukama, vicemo i sukobljavamo se na zivot i smrt. U dubini smo jos uvijek stari neprijatelji, kao sto rekoste, a u nama vec nastaje novo neprijateljstvo. Nismo jos prestali pripadati nekadasnjim armijama, a vec na tajanstven nacin pripadamo armijama buducnosti, premda smo uspjeli vidjeti izopacivanje svih ideja, premda su nam pale s ociju sve zlatne ljuske - i morali bismo logicno stajati po strani i samo ogorceno promatrati zbivanja" (Zupan 1985: 358).
Ponavljanje povijesti jer nismo nista naucili od svojih prethodnika za posljedicu ima ispisivanje jedne te iste povijesti u kojoj se mijenju tek pokoja godina i ime, a njen smisao vec je odavno nestao. Na tragu ovakvih promisljanja Lidija Boskovic u svojoj studiji „Mitski model i otklon od mita u Menuetu za gitaru Vitomila Zupana", istice kako „insistiranjem na ponovljivosti ratova, kao varijanata konkretnih aktualizacija arhetipskog sukoba koji se desio in illo tempore, sukoba boga Sunca ili Suncevog junaka i zmaja, u Menuetu se uspostavlja mitsko vrijeme", a „ono sto omogucava uocavanje te vremenske ciklicnosti jeste ponavljanje paradigmatskog, primordijalnog dogadaja" (Boskovic 2003: 278, 289) kojeg u ovom
konkretnom slucaju cini rat koji se kao cin reaktualizira u svakoj ljudskoj generaciji - „Sest narastaja unazad kod nas nije umro muskarac u postelji. Sve samo vojnici, a slave nikakve" (Zupan 1985: 39).
Drugi problem s kojim se susrece Berk u usustavljanju svoje prozivljene povijesti jest sama priroda jezika, odnosno njegova nemoc u prezentaciji kompleksnosti same zbilje. Jezik ne zeli i ne moze predstavljati zbilju, kao da u njoj ne pronalazi relevantne referentne tocke jer se stravicna ratna zbivanjima nerijetko opiru covjekovu nezadrzivom nastojanju da ih interpretira.
Nemoc jezika da obuhvati svu slozenost zbilje, odnosno razloge procjepa izmedu zbilje i jezika ponajbolje je ocrtao Borges u svojoj noveli Aleph. U njoj pripovjedac tek sto je ugledao Aleph, ,jednu od tocaka u prostoru koja sadrzi sve tocke" (Borges 1999: 166), uocava svoj „spisateljski ocaj " jer „Svaki jezik tvori spisak simbola; da bi se njime baratalo, sugovornici moraju imati zajednicku proslost. Kako da drugima prenesem beskonacni Aleph sto ga moje bojazljivo tek ovlas zahvaca? U slicnoj nevolji, mistici su se utjecali mnogobrojnim znamenjima; da oznaci bozanstvo, jedan Perzijanac govori o ptici koja je, na neki nacin, sve ptice (...) Mozda mi bogovi nece uskratiti da pronadem ekvivalentnu sliku, ali bi tada ovaj izvjestaj zabrazdio u literaturu, u patvorinu. Osim svega, ostaje nerjesivo sredisnje pitanje: nabrajanje, makar i djelomicno, beskonacnog skupa. U tom divovskom trenutku vidio sam milijune ugodnih i grozomornih cina: ni jedan me nije osupnuo vise od cinjenice da su svi okupljeni u istoj tocki, da se ne preklapaju. Ono sto su mi oci ugledale bilo je istovremeno; ono sto budem zapisao bit ce susljedno, jer je takva narav jezika" (Borges 1999: 169, 170).
U ovom Borgesovom opisu stvaralacke nemoci potrebno je uvidjeti dva kljucna problema, prvi se tice zajednicke proslosti kao koda u razumijevanju sadasnjosti, a drugi istovremenosti zbivanja koju susljednost jezika ne moze prezentirati, niti obuhvatiti. Berkova vizija proslih zbivanja, povijesti uopce, spotice se upravo o ta dva iskustva prozivljenog. Naime, svojevrsno opce mjesto raznoraznih ratnih svjedocenja jest neiskazivost prozivljenog jer u suocavanju s povijesnim iskustvom, u pokusajima njegova racionalnoga svladavanja, uvijek po strani ostaje svojevrsni semanticki visak kojega rijeci ne mogu opisati, ali zato su ga drugi sudionici istog zbivanja uvijek u stanju detektirati kao moment neiskazivog. U Zupanovu romanu ono je opisano, medu ostalim, kao osjecaj „koji nije moguce pretvoriti u rijec, zato ga nije moguce nikome ispricati" (Zupan 1985: 370). Prozivljeno je jedini kod, preduvjet razumijevanja jer ga sam jezik ne moze dohvatiti. Drugi problem kojega Borges navodi, a tice se istovremenosti/susljednosti zivota/jezika, u Zupanovu romanu ponajbolje dolazi do izrazaja u scenama same borbe, hajke, bitke za opstanak. U tim situacijama pripovjedaceva svijest postaje nesredeni sklop podrazaja pristiglih iz vanjske zbilje, kojega sukcesija jezika ne moze dohvatiti, obuhvatiti. U izrazito emotivno napregnutom stanju, pripovjedaceva svijest percipira mnostvo detalja, njegova struja svijesti buja pred ocima citatelja, ali u toj je slici uvijek nesto izostavljeno jer jeziku izmice logika videnog, on tek lunja u igrama asocijacija i strukturama nesvjesnog. Umjesto sveobuhvatnosti nastaje fragmentarnost, umjesto cjeline dobivamo samo tek neki njezin dio. U prilog tomu nedvojbeno ide i svojevrsna apologija trenutka koja je u romanu prisutna od njegova samog pocetka, pa ce Berk konstatirati kako je zivot „dobar, velik i sveobuhvatan; najbolji, najveci i najsveobuhvatniji je tada kada je stijesnjen u jureci trenutak (...) Nista nije vjecno, ali postoje trenuci u kojima dozivljavamo vjecnost" (Zupan 1985: 365). Videnje rata kao niza trenutaka u kojima je sadrzana vjecnost, pripovjedaceva je matrica za tumacenje povijesti, ali ono neizbjezno u sebe ukljucuje rezim zaborava kao mogucnosti izbora iz beskrajnog sjecanja koje kao takvo nije ni produktivno ni reprezentativno. Rat se nadaje kao beskonacna igra hipermnezije i amnezije u cinu pojedinacnoga sjecanja cega je Berk itekako svjestan u traganju za vlastitom pozicijom u velikim povijesnim zbivanjima. Zaborav se namece kao
preduvjet spoznaje - „spoznas, ali si primoran zaboraviti, kako bi ponovo spoznao - i ponovo zaboravio, kako bi opet mogao spoznati" (Zupan 1985: 352).
Sva kompleksnost pri/prokaznog svijeta i njegove povijesnosti dodatno se zaostruje uvodenjem glasa drugosti utjelovljenog u bivsem njemackom oficiru Josephu Bitteru, s kojime Berk tridesetak godina kasnije u opustenoj atmosferi turistickog spanjolskog mjesta razgovara o zajednickom ratnom iskustvu.
Spomenimo samo kako je slovenska pripovjedna tradicija izrazito bogata likovima stranaca, a posebice pripadnicima susjednih naroda. Likovi Nijemaca posebno su omiljeni, a zastupljeni su jos od romana Josipa Jurcica (Doktor Zober) preko romana Janka Kersnika (Ciklamen), Ivana Tavcara (Visoska kronika), Izidora Cankara (S poti), Prezihova Voranca (Pozganica, Doberdob), Antona Ingolica (Decek z dvema imenoma), Cirila Kosmaca (Balada o trobenti in oblaku), pa sve do romana Drage Janeara (Severni sij) i Kaj etana Kovica (Pot v Trento). U tim tekstovima oni najcesce u pricu unose elemente stranog, tudeg, pogled Drugoga, odnosno covjeka koji svojim tudinstvom reflektira i kontrastira sustave vrijednosti sredine u kojoj se nalazi, a svoje tudinstvo prepoznaje kao sustinu svog bivanja, preko nje primjecuje okolinu i na nju se odaziva (Lah 2006: 68). Vrlo cesto u njemu je prepoznata figura protivnika, neka vrst prijetece sile koja nikada ne miruje, a koja kao takva podlijeze i neizbjeznim stereotipnim videnjima. U Menuetu se Zupan udaljuje od takvoga modela i njegove manihejske perspektive te svome liku stranca dodjeljuje drugaciju funkciju u skladu s idejnom potkom romana, kao i njegovom slozenom unutarnjom strukturem. U prvom dijelu romana, kada su ratna zbivanja tek na zacetku svojih strahota, Nijemcima je apriorno pripisana gotovo geneticka sklonost nasilju, prikazani su crno-bijelom tehnikom i svedeni na zvijeri zedne krvi, nasilja oduzeta im je i sama covjecnost:
„Neprijatelju (se) ne smije priznati ni trunku covjecnosti. Neprijatelj je posast, zlocinac, izrod covjecanstva (...) Neprijatelj nije covjek. Nije cak ni zivotinja, ni predmet: neprijatelj je robot u rukama protucovjeka, gnusan zlocinac, bez ljudskih crta; valja ga zbrisati s lica zelje. Amen" (Zupan 1985: 63, 64)
Medutim, kako radnja romana odmice, a lik Bittera sve ucestalije biva u fabularnom toku, otvara se jedna nova dimenzija propitivanja povijesti i to kroz prizmu neprijateljeve svijesti koja propusta drugu i drugaciju Istinu. Bitter postupno zadobiva obrise konkretne osobnosti i prestaje biti tek puka stilizirana figura neprijatelja. Smislenost njegova lika sada podupire zahtjev pripovjedaceve svijesti za dekonstrukcijom binarnih nacela dobra i zla u rekonceptualizaciji dane objektivnosti. Ovo suceljavanje zrtve i agresora Berk ne poima kao neku vrst eticke obaveze jedne ili druge strane, vec prije kao pokusaj razrjesenja dileme koja obuzima frustriranoga intelektualca u beskrajnom traganju za istinom i odgovorima na vjecna pitanja o njoj. Pritom je lik Bittera istovremeno nositelj i objektivne krivnje i subjektivne neduznosti, ali one se u njihovim razgovorima ne propituju (zato i izostaje moment katarzicnosti u njihovim susretima), vazno je samo upotpunjenje iskustva prozivljenoga jer su oboje svjesni smislene manjkavosti svoje slike prosloga, a potom i naknadne njene interpretacije. Spajanjem dvaju oprecnih videnja, monolitni se kompleks sjecanja raspada i formira se novi smisao prozivljenoga. Dakle, to „bratimljenje s neprijateljem" (Zupan 1985: 386) primarno je motivirano teznjom za premoscivanjem praznina u pojedinacnome pamcenju, medutim, ta zajednicka potraga za smislenoscu povijesne zbilje navest ce Berka da uvidi uzaludnost svoje potrage u Istini Drugoga - „Ne pokusavaj saznati pravo lice povijesti! Ne upustaj se u dijalektiku!" (Zupan 1985: 414) - zauvijek ce postojati nepremostivi jaz izmedu zrtvine povijesti i povijesti agresora, a prihvacanje one druge bit ce izdajnickim cinom samog sebe:
„I poslije toliko desetljeca medu nama je fronta: tamo dobro organizirani njemacki ratni stroj, ovdje usljivi komunist. Tamo mobilizirana redovita vojska, ovdje dobrovoljna banda. Tamo kukasti kriz, ovdje crvena petokraka zvijezda. Tamo dramaticno osvajnje svijeta, ovdje
boljesevicki zlocin nad covjecanstvom. Tamo prociscena arijska rasa, ovdje zidovska urota. Tamo Svabo, okupator, fasisticki zlocinac sa svojim stitonosama, ovdje slobodoumni narod. Tamo gnusna posasr, ovdje junaci. Tamo pakao, ovdje raj. Izmedu tih pojmova moguc je samo neprestani rat, svaki je sporazum izdaja svog tabora, samoga sebe" (Zupan 1985: 357).
Tom se spoznajom Berk vraca na pocetak svoga kruga, iskljucivi binarizam ponovo se uspostavlja kroz opreke mi/oni, dobro/zlo, liseci pritom samu povijest njenog koncepta opcevaznosti, sveobuhvatnosti, ne postoji univerzalna, nepripadna pozicija, kao ni jedinstvena, objektivna Povijest.
Roman Vitomila Zupana Menuet za gitaru svojim strukturnim i tematskim elementima nedvojbeno realizira zanrovsku inovaciju novopovijesnoga romana. U samom cinu preinake konvencija i pravila tradicionalnoga zanra, vaznu je ulogu odigrala modernisticka paradigma romana kojoj Menuet duguje vecinu svoga narativnog ustroja. Tako ce subjektivizirana pripovijedna perspektiva i citav njezin popratni instrumentarij ovaj pripovijedni tekst uciniti otvorenim za apsorpciju zanrovskih metamorfoza novopovijesnoga romana. U skladu s tim, narativna figura Jakoba Berganta Berka svojim je sociemskim i ontoloskim sklopom (Peles) u permanentnoj tenziji sa svojom okolinom, njegova sveprisutna potreba za samoanalizom, kao i propitivanjem svijeta sto ga okruzuje dovodi ga u stalni sukob sa zbiljskim i istovremeno otvara citav spektar pitanja vezanih uz njegovo konstituiranje. Unutarnji procesi subjekta motivirani postupcima samootkrivanja i samoprepoznavanja (Rotar 1985: 164) propituju njegovu poziciju spram svijeta i Povijesti, na pozadini koje se ocrtava polozaj individualnog i osamljenog pojedinca, a upravo ga te znacajke cine „slabim" junakom koji kao takav predstavlja temeljno razlikovno obiljezje u odnosu na senoinski model povijesnoga romana i njegovog „jakog" junaka (Zlatar 2003: 237). Naime, Berkova osobnost, pozicija u ratu i spram njega, potvrduje onu vaznu znacajku novopovijesnoga romana u kojemu subjekte povijesti, njene nacionalne junake i njihove junacke pothvate zamijenjuju njene zrtve i objekti (Nemec 2003: 267).
Mogli bismo reci kako je i sama povijest tema ovoga romana u kojemu pripovjedac propituje nacine njenoga stvaranja, kriterije pisanja, uvjete percipiranja i mogucnosti spoznaje te pritom stalno naglasava „neodredenost, nepouzdanost i varljivost povijesne grade sto je podlozna razlicitim interpretacijama" (Nemec 2003: 266) - „Bitka je nepregledan kaos; svaki sudionik vidi dogadaje drukcije. I tako nastaje ovakva ili onakva legenda: ocevici najmanje na to utjecu" (Zupan 1985: 332). Pitanje vjerodostojnosti i nacina kako se povijest prenosi svojevrsno je idejno zariste ovoga romana, a uloga pripovjedaca kao svjedoka kljucna je stavka u konstrukciji njegova videnja povijesnih zbivanja. Naime, Zupanovo uprizorenje povijesne zbilje ne rabi velike arhivske dokumente u njenom ovjerovljavanju, kako je to vrlo cesto slucaj u tradicionalnom povijesnom romanu, vec tu funkciju ovdje vrsi pripovjedaceva pozicija kao pozicija svjedoka, sto J. Matanovic navodi kao kljucni gradbeni element novopovijesnoga romana (Matanovic 2003: 130). U tom kontekstu, vazno je jos nadodati kako Berkov lik svojom pozicijom svjedoka istupa protiv cvrste objektivacije kulturalnoga pamcenja sto ga nudi velika Povijest, zauzimajuci se pritom za zivo sjecanje u organskome pamcenju vlastitog neposrednog iskustvenog horizonta (Assman 2006:67). Na taj se nacin kroz Berkovu (re)viziju povijesnih zbivanja suceljavaju komunikacijsko i kulturalno pamcenje (Assman 2006: 63) na nacin da sredisnja pripovijedna svijest kategoricki odbacuje konzerviranje svoga sjecanja od strane institucionalizirane Povijesti. Nasuprot toga, nastupa neprotokolirani oblik sjecanja sto svoj oblik i legitimaciju poprima kroz (auto)biografsku dimenziju iskaza koji kao takav nedvojbeno uoblicuje primjer „male", pojedinacne povijesti (Matanovic 2003: 202). Dakle, pozicija svjedoka zbivanja omogucuje pripovjedacu vlastito upisivanje u povijest, kao i pokusaj njenog reispisivanja, i to propitivanjem njezinoga manjkavog koncepta pamcenja, kao i oskudnog protoka sjecanja.
Zupanov roman, kao i svi novopovijesni romani, podastire pred svoje citatelje ciklicno poimanje povijesti, odnosno reverzibilno shvacanje povijesnih procesa unutar kojih povijest vise nije shvacena kao uciteljica zivota, odnosno kao niz znacajnih dogadaja od kojih moramo uciti i neprikosnovenih uzora kojima se valja diviti, vec kao „prostor stradanja, zla i opomene" (Nemec 2003: 267) koji se stalno iznova ponavlja, a iz toga nista nije nauceno, dapace, kakvu smo ju naslijedili od nasih predaka, takvu ju ostavljamo u naslijede tek dolazecim generacijama. Ta ponovljivost povijesnih zbivanja djelomicno je uvjetovana filtriranjem istine od strane ideoloski varijabilnih 'centara moci' koji raskrojavaju Povijest lisavajuci je autenticnog pojedinacnog pamcenja i stavljajuci ju u sluzbu dnevnopolitickih ciljeva. Pojedinac kao istinski nositelj povijesnih zbivanja nestaje s pozornice Povijesti jer mu je oduzeto pravo glasa. Upravo takvu Povijest kao ideoloskoga diskursa vladajuce politicke matrice nastoji dekonstruirati pripovjedac svojom „malom" pricom, ali na kraju, iskljucivanjem Drugoga u tumacenju prosloga, podlijeze onom protiv cega je uporno istupao - selektivno zapamcene i ispisane Povijesti lisene cjelovitog opisa prozivljenoga u proslosti. No unatoc tome, pred njegovim citateljem ispripovijedana je nova i drugacija Povijest jednoga vremena „kada su parole velike i visoko postavljene (i kada) obicno nastaje pukotina izmedu parola i ostvarenja, izmedu idejnih teorija i dnevne prakse" (Zupan 1985: 97).
Literatura
Assman J. Kultura sjecanja / J. Assman // Kultura pamcenja i historija / M. Brkljacic,
S. Prlenda (ur.). Zagreb: Golden marketing-Tehnicka knjiga, 2006. S. 47-75. Borges J. L. Aleph / J.L. Borges. Zagreb: Zagrebacka naklada, 1999.
Boskovic L. Mitski modeli i otklon od mita u Menuetu za gitaru Vitomila Zupana / L. Boskovic // Mednarodni simpozij Obdobja 21 - Metode in zvrsti, Slovenski roman / M. Hladnik i G. Kocijan (ur.). Ljubljana: Filozofska fakulteta, 2003. S. 277-286. Grdina I. Zgodovinski roman v slovenski knjizevnosti / I. Grdina // Mednarodni simpozij Obdobja 21 - Metode in zvrsti, Slovenski roman / M. Hladnik, G. Kocijan (ur.). Ljubljana: Filozofska fakulteta, 2003. S. 161-170. Hladnik M. Slovenski zgodovinski roman danes / M. Hladnik // 35. seminar slovenskega jezika literature in kulture / E. Krzisnik (ur.). Ljubljana: Filozofska fakulteta, 1999. S. 117-136 // http://www.ff.uni-lj.si/slovjez/mh/zgr/zr okvir.htm (12.08.2007). HladnikM. Temeljni problemi zgodovinskega romana / M. Hladnik // SR XLIII/1 (1995): 1/12. XLIII/2, S. 183-200 // http://www.ff.unilj.si/slovjez/mh/zgr/zr okvir.htm (10.08.2007).
Hutcheon L. Poetika postmodernizma / L. Hutcheon. Novi Sad: Svetovi, 1996. Jukic T. Price iz davnine: Hrvatska historiografska metafikcija / T. Jukic // Prosla sadasnjost. Znakovi povijesti u Hrvatskoj / N. Ivic, V. Biti (ur.). Zagreb: Naklada MD, 2003. S. 128157.
Kovac Z. Pri/povijest i roman. Slika stranca/Drugog u novopovijesnom romanu / Z. Kovac // Razlika/Differance, casopis za kritiku i umjetnost teorije, 2006. 12. S. 103-115.
// http://www.razlika-differance.com/ Razlika12/ Razlika12 103.pdf (10.08.2007). Lah K. Podoba hrvaskih literarnih likov v slovenskih zgodovinskih pripovedih / K. Lah // Preseganje meje / M. Hladnik (ur.). Ljubljana: Slavisticno drustvo Slovenije. 2006. S. 67-82.
Matanovic J. Krsto i Lucijan, Rasprave i eseji o povijesnom romanu / J. Matanovic. Zagreb: Naklada Ljevak, 2003.
Matajc V. Sodobni in moderni slovenski zgodovinski roman / V. Matajc // Mednarodni simpozij Obdobja 21 - Metode in zvrsti, Slovenski roman / M. Hladnik, G. Kocijan (ur.). Ljubljana: Filozofska fakulteta. 2003. S. 201-211.
Milanja C. Hrvatski novopovijesni roman / C. Milanja // Kolo, 1994. 11/12. S. 1077-1098.
Nemec K. Povijest hrvatskog romana (od 1945 do 2000. godine) / K. Nemec // Zagreb: Skolska knjiga. 2003.
Nora P. Izmedu pamcenja i Historije. Problematika mjestâ / P. Nora // Kultura pamcenja i historija / M. Brkljacic, S. Prlenda (ur.). Zagreb: Golden marketing-Tehnicka knjiga, 2006. S. 21-43.
Rotar J. Historisticki roman kao zanrovska inovacija u jugoslavenskim knjizevnostima XX stoljeca / J. Rotar // Komparativno proucavanje jugoslavenskih knjizevnosti / F. Grcevic i E. Fiser (ur.). Zagreb: Zavod za znanost o knjizevnosti Filozofskog fakulteta. Varazdin: Gesta, 1983. S. 49- 62.
Rotar J. Zgodovinska projekcija - vrstna inovacija v sodobnem zgodovinskem romanu / J. Rotar // Knjizevnost in spoznavanje. Ljubljana: Cankaijeva zalozba, 1985. S. 163-205.
Zlatar A. Kako ispricati povijest / A. Zlatar // Krsto i Lucijan, Rasprave i eseji o povijesnom romanu / J. Matanovic (ur.). Zagreb: Naklada Ljevak, 2003. S. 235-240.
Zupan V. Menuet za gitaru / V. Zupan. Zagreb: Globus, 1985.
Zupan S. Alojzija, Identitet savremenog slovenskog romana / S. Zupan // Razlika/Differance, casopis za kritiku i umjetnost teorije. 2004. 9. S. 33-43 // http://www.razlika-differance.com/razlika9.htm (16.08.2007).
Zmegac V. Knjizevnost i filozofija povijesti / V. Zmegac. Zagreb: Hrvatsko filozofsko drustvo, 1994.
