MEMORY TYPES AND IDENTITY IN THE DINKO ŠIMUNOVIĆ'S NOVEL MLADI DANI Текст научной статьи по специальности «Языкознание и литературоведение»

Pregledni clanak

Philological Studies 17, 2, (2019) 82-95

UDK: 821.163.42-31 doi: 10.17072/1857-6060-2019-17-2-82-95

VRSTE PAMCENJA U ROMANU MLADIDANI DINKA SIMUNOVICA

Ivona Smolcic

Sveuciliste u Rijeci Rijeka, Hrvatska

Kljucne rijeci: pamcenje, autobiografsko pamcenje, kolektivno pamcenje, kultumo pamcenje, identitet, usmena knjizevnost.

Sazetak: Simunovicevse autobiografski roman Mladi dani fokusira na pojedinca koji referiranjem na svoje djetinjstvo nastoji determinirati vlastiti identitet. To se ponajvise ocituje u njegovim nastojanjima za uspostavljanjem odnosa prema vlastitim korijenima, sto se ostvaruje komunikacijskim praksama s okolinom. Idejom kolektiva unutar djela otkriva se specifican svijet djelovanja njegovih pripadnika u svrhu evociranja herojske proslosti predaka i nastojanja da je se pohrani u memoriji buducih generacija. Time dolazi do ispreplitanja izvantekstualne stvarnosti s autorefleksivnim trenucima, pa se u radu nastoji dokazati kako su refleksije o individualnome identitetu nedjeljive od kolektivnih iskustava skupine kojoj pojedinac pripada. Pritom se Simunoviceva autobiografska proza Mladi danipokusava razmotriti u kontekstu studija pamcenja, pri cemu fenomen pamcenja ima ulogu u formiranju sebstva kako pojedinca tako i pripadajuce mu zajednice. Tomu bitno potpomaze i pozivanje na usmenoknjizevnu tradiciju, sto je specificno za Simunoviceva prozna djela.

MEMORY TYPES AND IDENTITY IN THE DINKO SIMUNOVIC'S NOVEL MLADI DANI

Ivona Smolcic

University of Rijeka, Rijeka, Croatia

Key words: memory, autobiographical memory, collective memory, cultural memory, identity, oral Croatian literature.

Summary: Mladi dani, Simunovic's autobiographical novel focuses on the individual who tryes to determine his own identity. This is significante because it represents the connection with the identity of his whole group. The collective reveals the specific world of interaction amoung its members. The purpose is to evoke the heroic past of ancestors and the efforts to store it within the memory of future generations. Simunovic's style of writing is filled with examples of the same. Cultural memory is also important. It distinguishes the every day and spiritually higher realities. Ethnic connection is extremly strong. The group's identity serves as defence from external influences while consolidating its own authencity. Consequently, the purpose of this essay is to illustrate the significance of Simunovic's autobiographic prose Mladi dani within the context of memory studies. The phennomennon of memory coresponds with origin/identity of individual and his community at the same time. It also helps significantly nurturing the word-of-mouth literary tradition.

Uvod

Buduci da je potreba za grupiranjem elementaran oblik ljudskoga ponasanja (usp. Assman, 2005: 162), drustvena i humanisticka propitkivanja pamcenja oslanjaju se na pojedincevu involviranost u zajednicu. U skladu s timi Halbwachs odbacuje tjelesnu i fiziolosku bazu pamcenja te istice socijalni okvir odnosa vazan za konstituiranje i odrzavanje individualnoga pamcenja (usp. Assman, 2005: 42). Danas je osobita paznja posvecena proucavanju drustvene dimenzije pamcenja. Rijec je o drustvima, zajednicama, drzavama ili grupama koje fabriciraju svoja pamcenja sluzeci seznacajem javnih okupljanja, obljetnica, komemoracija, proslava, spomenika (usp. Duric, 2018: 14). Pamcenje je strogo povezano i sa znacenjem prostora, sto prema Norri, pored materijalne dimenzije moze ukljucivati funkcionalnu i simbolicku (usp. Brkljacic - Prlenda, 2006: 36). Nezaobilazno je spomenuti i kulturno pamcenje, koje je determinirano svojom ceremonijalnoscu i specificnim nosiocima medu kojima postoji stroga hijerarhija uloga, kao tendencija za uspostavljanjem reda. Knjizevnost je bitan cimbenik rasprostranjivanja reprezentacija proslosti te predstavlja jednu od strategija njezina ocuvanja. Simunovicev roman arhivira protagonistovo autobiografsko sjecanje, koje je u relaciji s odredenim kolektivnim i kulturnim pamcenjima drustvene sredine unutar koje kao pojedinac egzistira.Stoga se u radu prati kako odredena grupna

sjecanja postaju cimbenicima kreiranja kolektivnoga identiteta te na koji se nacin i kojim tehnikama pohranjuju i opstaju unutar svijesti zajednice. Sve navedeno intenzivira se i referiranjem na usmenoknjizevne forme, kao specificnost kojomkonkretna skupina kontrolira odrzavanje svojega identiteta kao temelja buducega opstanka.

Pamcenje u romanu Mladi dani

Roman u fokus postavlja pojedinca koji progovara o vlastitim sjecanjima iz djetinjstva, iznosiprozivljena iskustva, opservacije i intimna razmisljanja te nudi uvid u svoj emocionalni univerzum. Djelo pripada stilskome razdoblju modernizma, sto se potvrduje i u rijecima Helene SabliC-Tomic, koja ce autobiograficnu prozu toga doba okarakterizirati kao prikaz izvanjskih dogadaja drustvenoga ili privatnoga karaktera, kao i onih vezanih za emotivni kozmos pripovjedaca (usp. Sablic-Tomic, 2008: 53). Miroslav Sicel tvrdi kako je Simunovic svojim likovima nametnuo nuznost dozivljavanja i emocionalnih preokupacija, zabacivsi opis dogadaja kako bi dao prednost analizi stanja. Stoga je sve sto se dogada podredeno promatranju dozivljaja i osjecaja(usp. Sicel, 1997: 145). Pojedinac u djelu nedjeljiv je od pripadajucega mudrustvenogkonteksta, odnosno roditelja, a potom i ostalih clanova zajednice. Drustvenim relacijama koje ostvaruje osvjestava vlastite razlike i slicnosti u odnosu na okolinu, Cime kreira svoj individualni1 i presonalni2 identitet, panesvjesnu sliku o sebi dovodi na razinu refleksivnog (usp. Assman, 2005: 153). Pritom se valja referirati na Boyera, koji epizodicko pamcenje poistovjecuje sa situacijama koje je subjektdoziviou proslosti, u sto se ubrajaju osobna iskustva i specificni dogadaji, kao iljudi s kojima je ostvario interakciju na odredenome prostoru i tijekom odredenoga vremena (usp. Duric, 2018: 20). Protagonistova se prisjecanja mogu razmatrati i u tom kontekstu, sto je razvidno kada opisuje prozivljene situacije s ocem uciteljem i vrsnjacima: Mene bi otac poucavao istom podvecer i sama, jer kad bi me u skolu medu ostalu djecu pustio, zavukao bih glavu u klupu stekcuci kao stene, postrcao bih vodom drugove ili ucinio ma sto drugo tome nalik (Simunovic, 1965: 260). Tim autorefleksivnim postupcima tijekom narativizacije iskustva dolazi do

1 Individualni identitet slika je izgradena i cuvana u svijesti pojedinca koja ga razlikuje od drugih (Assman, 2005: 153). Maalouf kaze kako st ime nalaze da pojedinac nije istovjetan niti s jednom drugom osobom (usp. Maalouf, 2002:16).

2 Personalni identitet je skup svih uloga, svojstava i komeptencija koje padaju na pojedinca tijekom njegova uzglobljivanja u specificnu konstelaciju socijalnoga ustrojstva (usp. Assman, 1005: 153).

pomicanja tezista s drustvenoga prema individualnome, odnosno privatnome aspektu. Tako se unutar odredene situacije, koja podrazumijeva interakciju s okolinom, apostrofira individualno iskustvo,pa se dogada ono sto Norra naziva transferom pamcenja. Time ono ujedno postaje subjektovom obvezom,a on ga revitalizira odnosom prema vlastitoj proslosti(usp. Brkljacic - Prlenda, 2006: 33). Upravo se taj transfer dogada i tijekom protagonistovih traganja za identitetom i njegovim reotkrivanjem, sto se saznaje u nastavku romanesknoga teksta. Buduci da je za stjecanje znanja o vlastitome identitetu od presudne vaznosti komunikacija s okolinom, uvida se povezanost autobiografskoga pamcenjas procesima narativizacije, kojima se zivotna prica modelira u smislenu cjelinu te se dijeli s drugima, o cemu progovara Kuljic (usp. Kuljic, 2006: 68-69). On upozorava i na problem potencijalnoga iskrivljavanja autobiografskoga pamcenja jer su upamcena zbivanjaorganizirana oko vlastite slike (usp. Kuljic, 2006: 65). U Simunovicevu se romanu subjektivnost intenzivirapripovijedanjem u prvome licu, cime se dodatno podilazi manipulativnosti. U romanu, pripovjedac na temelju autobiografskih iskaza preispituje svoju proslost te odredena zbivanja komentira iz uloge sudionika izvantekstualne sadasnjosti. Time konstruira pripovjedno i iskustveno jastvo izmedu izvanknjizevne stvarnosti te autorefleksivnih i autoreferencijalnih postupaka, pa se uocava njegov psiholoski razvoj. U tom je kontekstu veoma vazan nacin slaganja analepsi. Iz djela je razvidno njihovo kronolosko slaganje, cime se postize uspostavljanje reda i zaokruzene zivotne price. Time je moguce pratiti sve faze razvoja protagonistova sebstva te utvrditi koji su dogadaji i odnosi bili presudni prilikom njegova formiranja. Navedeno je u skladu s Lejeunovom definicijom autobiografije, koja nalaze kako je unjezinu fokusu povijest razvoja licnosti (usp. Lejeune, 1999: 202). Na primjeru se Simunviceva romana to uocava kada kaze: Sto nikad prije, poceh misliti o sebi kao o nekom zasebnom bicu, razlicnu od svega sto me je okruzivalo <...> (Simunovic, 1965: 309). Kao i^ onda kao da se poceh rascjepljivati udvoje: jedno stvorenje hoda, jede, govori, a drugo misli, mene sama promatra, no ipak je isto sto i ja (Simunovic, 1965: 309). Navedenim se citatima isticepodvojenost protagonistovelicnosti na psihicku i fizicku. Lik je ujedno i pripovjedac, a narativizacijom svoje osobnosti pruza uvid u dozivljaj svojega identiteta. Jasno je da prozivljava intimne krize, koje nastoji prevladati pronalazenjem „pravoga Ja". Razlogtakvim stanjima pronalazi u svojemu osjecaju kako su oni (njegova obitelj) bas poput Talijana, tudinci u Koljanima. Nastavlja: U meni se pojaca onaj stari nesklad cuvstava, a osjecaj nestalnosti i kolebanja unistavao mi je svaku radost (Simunovic, 1965: 309). Sugerira se kako je

protagonistov dozivljaj identiteta dozivio rascjep onoga trenutka kada je saznao kako nije roden u Koljanima, vec u Kninu. Za pamcenje, kojim nastoji uspostaviti odnos prema vlastitome identitetu, nuzno je povezivanje s korijenima. U romanu se prati situacija kada protagonist ne posjeduje sjecanje na dogadaj selidbe, pa za nju saznaje posredno, majcinim iskazom. Procesom drustvene razmjene, napose kazivackom situacijom ta informacija postaje dijelom njegova kasnijega pamcenja. I Assman ce reci kako su pripovijesti o podrijetlu, ne samo one od grupa, nego i od individua, raznovrsne manifestacije dinamicnoga procesa usmene predaje (usp. Assman, 2005: 57). Upravo je taj komunikacijski element u djelu vazan jer predstavlja tocku ambigviteta, koja unosi sumnju u subjektov dozivljaj vlastitoga sebstva i rezultira njegovom podvojenoscu. Takoder, protagonistov se osobni identitet ne uklapa u kolektivni, sto rezultira njegovim povlacenjem u vlastiti svijet.No, kako bi se formiralo pojedinacno jastvo, ono zahtijeva interakciju s Drugim, prema kojemu uspostavlja diferencijalni razmak. To je razvidno u trenutku kada se usporeduje s Talijanima, smatrajuci i njih i sebe strancima. Sve to u njegovoj svijesti stvara dramu priznanja, Charlesa Taylora, odnosno nesuglasice izmedu postojanja kojemu subjekt tezi i postojanja koje su mu drugi spremni priznati (usp. Dyras, 2011: 58). Generirajuci novu sliku vlastitih korijena, izgraduje identitet koji je disparantan u odnosu na dotadasnje stanje: <...> No, ipak se moja ljubav prema Koljanima gubila i od same pomisli da to nije moje rodno mjesto i da je nase pleme i nasa svojbina u drugom kraju (Simunovic, 1965: 291). S obzirom na to da krvna povezanost sugerira naslijede, Jolles istice tri bitna elementa, a to su: podrijetlo, nasljedstvo i osobe, uz sto vezuje i obiteljsku materijalnu bastinu, koja simbolizira pamcenje i tradiciju te svjedoci o vremenskome kontinuitetu obitelji (usp. Jolles, 2000: 86). Obiteljske relacije rezultat su individualnih i kolektivnih pamcenja, pa su izuzetno vazni rituali druzenja, kao i ceremonijali te svetkovine jer se njima osnazuje osjecaj zajednistva, pa se osigurava generacijsko prenosenje vrijednosnih zasada pojedine skupine (usp. Duric, 2018: 73). Stoga se obitelj moze poimati ne samo materijalnim oblikom pamcenja, sto ovjerava svojom demografskom strukurom, nego i funkcionalnim, buduci da osigurava prijenos uspomena, kao i simbolickim jer iskustvom koje je dozivio manji broj ljudi obiljezava vecinu koja nije izravno sudjelovala u konkretnome iskustvu, a dijeli iste ili slicne prakse (usp. Brkljacic - Prlenda, 2006: 37). U romanu je obiteljsko okupljanje prezentirano epizodom umiranja protagonistova strica, kada obitelj posjecuje Knin. Shvativsi kako je upravo umiruci stric bastinik obiteljskoga nasljeda, pita se: Kakva su to gospoda sto nemaju nu kuce, ni vinograda ni

vrta (Simunovic, 1965: 278). Stoga se u njegovoj svijesti, osim razocaranja i mijene odnosa izmedu onoga u sto je dotad vjerovao i novonastalih okolnosti, pojavljuje i trenutak kada dovodi u pitanje gradanski status svoje obitelji. Time se dodatno produbljuje ranije spomenuti rascjep u nacinu na koji dozivljava sebe i svoju obitelj. Protagonistovo ranije neznanje o vlastitim korijenima potaknuto je razbastinjenoscu njegova oca, sto je rezultiralo raskidanjem tradicije, odnosno kontinuiteta. Zanimljivo je kako u romanu ipak izostaje obiteljski sukob, buduci da sin koji nije simbolicki nastavljac loze ne preuzima ulogu pobunjenika, nego je rezigniran sa situacijom.

U skladu s ranije recenim, razvoj pojedinceve slike o sebi vezan je za njegovodrustveno djelovanje. To je moguce objasniti i trima funkcijama autobiografskoga pamcenja, od kojih je prva vezana za svijest vlastita trajanja u vremenu (usp. Duric, 2018: 21). To podrazumijeva i razlicita iskustva prozivljena s okolinom, pa se od izuzetne vaznosti postavljaju izvanjski ucinci, poput drustvene uloge i ocekivanja. Tada mi bijase dvanaest godina i pricinjah se gotovim momcicem po struku i jedrini. No, saznadoh za to istom u Vrlici gdje me i starija gospoda primise kao sebi ravna, a njihovi ozbiljni razgovori sa mnom uvjerise me da sam ipak nesto(Simunovic, 1965: 330). Ovdje je ocito kako protagonist dozivaljava afirmaciju u drustvu, jer ispunjava njihova ocekivanja, sto se povoljno reflektira na kreiranje njegove slike o sebi. Druga je uloga vezana za razvoj drustvenih interakcija i dijeljenje zivotnih prica (usp. Duric, 2018: 21). Primjer je toga u romanu protagonistovo pozivanje na dogadaje vezane za njegovo upoznavanje s knjizevnosti, sto se ostvaruje zahvaljujuci poznanstvu s Vladimirom Nazorom i Milanom Begovicem. Time se ujedno djelomicno realiziraprva funkcija, buduci da ponovno stupa u kontakt sa svojom okolinom. Treca je uloga vezana za rjesavanje problema i razvijanje stavova koji usmjeravaju subjektovo ponasanje (usp. Duric, 2018: 21). Razabire se kako se protagonistovo ponasanje mijenja tijekom njegove komunikacije s knjizevnim tekstovima: Ne znam da li me je od neprestanog citanja ili cega drugoga uznemiravala svaka sitnica, pa je djetinje moje bezbriznosti nestalo (Simunovic, 1965: 335).

S obzirom na okvirne pristupe kojima se povezuje problematika pamcenja i knjizevnoga teksta, Simunovicevo djelo zadovoljava memorijsku funkciju unutar zajednice jer sadrzi niz intertekstualnih podataka. Rijec je o spominjanju konkretnih djela, usmenoga pjesnistva, predaja, mitova, kao i kulturoloskih zasada narodnoga preporoda, sto je relevantno jer se time upucuje na pamcenje knjizevnosti (usp. Duric, 2018: 44). Navedeno se u romanuosobito verificira referiranjem na narodnu

predaju, a rijec je o istoj koju autor dvanaest godina ranije upotrebljava kao tematsku okosnicu svoje pripovijetke Duga (1907). Kako kaze Evelina Rudan, Simunoviceve se uporabe usmene knjizevnosti mogu promatrati na barem dvije razine: kroz ucinke koje ona proizvodi u njegovoj prozi i kroz informacije koje o usmenoj knjizevnosti ta proza posreduje (usp. Rudan, 2002). Inkorporirani memorat protagonistove majkegovori kako djevojcice prolaskom ispod duge mogu promijeniti spol. Rijec je o narativu koji je cula od starice Jeke, pa je u prvoj situaciji njegovrecepijent, dok je u drugoj emisar. Drugi aspekt Simunoviceva suodnosenja s usmenom knjizevnoscu, prema Rudan, proizlazi iz toga sto su pripovjedacke situacije u njegovim prozama realnije i blize takvim pripovjedackim situacijama u zbiljskomeusmenokomunikacijskom procesu, negoli one sto se pronalaze u terenskim zapisima (usp. Rudan, 2002). To je ocito kada majka napominje kako je magla i duga sjecaju djetinjstva, pa spomenuti fenomeni postaju mjestima pamcenja.Njihova je svrhazaustavljanje vremena, blokiranje zaborava, fiksiranje stanja stvari te materijalizacija nematerijalnog (usp. Brkljacic - Prlenda, 2006: 37). Pamcenje knjizevnosti u romanu dolazi do izrazaja i tijekom protagonistova referiranja na Vladimira Nazora i Milana Begovica. Oni su u trenutku narativne sadasnjosti studenti, zahvaljujuci kojima i on upoznaje sfere knjizevnosti. S danasnjega aspekta, taj jememorijski element monumentaliziran cinjenicom kako su Nazor i Begovic u meduvremenu postali znacajnim imenima hrvatskoga knjizevnog stvaralastva. Zaninovic primjecuje kako autor u romanu unosi sizee o alki, Rudici, dugi te majstorijama iz Italije (sto se odnosi na pripovijetku Pojila), pa upucuje na postanak niza ostalih poznatih mu radova (usp. Zaninovic, 1965: 28). Time se reproducirajustil konkretnoga knjizevnog razdobljai tematske okosnice autorovih knjizevnih ostvaraja te se sugerira razmatranje romana u svjetlu knjizevne historiografije. Protagonist tijekom narativizacije svojega sebstva unosi bitne elemente izvantekstualne zbilje, Cime oni postaju knjizevnom zbiljom, koja o njima problematizira. Stoga se u romanu govori i o pamcenju u knjizevnosti. Primjer je toga protagonistovo propitkivanje statusa hrvatskoga knjizevnog jezika. Time iznesene Cinjenice postaju arhivirane unutar djela i dostupne recepijentima kao faktografski podaci: Knjige i novine sto su ih imali u rukama, bijahu posve drugojacije no prije: nasim rijecima slavile su ono sto je domace i milo govorile o tezaku, o njegovim njivama i pjesmi te ljubile ono sto i sam ljubis (Simunovic, 1965: 331).

Prisjecanje je uvijek vezano za imperative iz sadasnjosti, stoga povezivanje aktualnoga vremena i proslosti predstavlja utociste prema nezadovoljavajucoj sadasnjosti ili nastojanje za suocavanjem s

traumaticnom proslosti (usp. Assman, 2005: 47). S obzirom na to, moze se tvrditi kako je posezanje za tematikom iz proslosti obiljezeno autorovim traumatskim iskustvom selidbe iz Koljana. Protagonist svoj dolazak u novo selo opisuje kao traumaticno iskustvo, a svoje osjecaje iznosi i putem opisa krajolika, Cime se implicira njegovo unutrasnje nezadovoljstvo: A slicnih tuznih veceri dozivjeh u tome selu mnogo, iako je nastajalo proljece (Simunovic, 1965: 325). Time se ranije spomenuti subjektov rascjep projicira na analizu dozivaljajnih i osjecajnih stanja. Pritom izostaje konkretan opis iskustva traume, sto se ipak iscitava raslojavanjem protagonistove licnosti, pa se osim fizicke razabire i njegova emocionalna dimenzija. Evidentno je postojanje nekog iskustva koje je prethodilo traumatskome, a koje implicira postojanje onogaprije i onogaposlije. Norra to naziva intervalomnakon kojeg valja ponovno uspostaviti kontinuitet(usp. Brkljacic - Prlenda, 2006: 34). Navedeno je u skladu s pamcenjem-distancom, unutar kojeg se profilira proslost koja se osjeca kao rascjep, kao nesto od Cega smo zauvijek odijeljeni, pa pojam podrijetla biva alterniran pojmom radanja (usp. Brkljacic - Prlenda, 2006: 34). Prema tome, protagonistovo se upoznavanje s knjizevnosti moze protumaciti i kao ponovni proces njegova radanja. On svoju pripovijest i okoncava referiranjem na trenutak upoznavanja s knjizevnostite se s distance referira na osjecaje iz proslosti:Zasto sam mrzio i zasto nijesam vidio svu dragost ove zabiti? I fra Ante je dobar... i o dobru nastoji, a seljaci i seljakinje zive skromno kao rasce oko njih... pokazuju svoju tajnu Ijepotu samo onima sto ih ljube (Simunovic, 1965: 340). Naime, spoznajuci svijet knjizevnosti, na koncu spoznaje samoga sebe. Pritom dolazi do ispreplitanja onoga sto Neuman naziva iskustvenim i pripovjedackim Ja (usp. Neumann, 2008: 336). Ono iskustveno se odnosi na protagonistovo izravno sudjelovanje u dogadajima, dok pripovjedacko Ja propitkuje ta iskustva iz pozicije sadasnjosti.

S obzirom na to da nagon za grupiranjem spada u elementarne oblike ponasanja, pojedinceva se involviranost u socijalne grupe, kao i svijest o njegovoj socijalnoj pripadnosti, naziva kolektivnim identitetom (usp. Assman, 2005: 162). Assman kolektivni ili mi-identitet definira kao sliku koju neka zajednica gradi o sebi i s kojom se njezini clanovi identificiraju (usp. Assman, 2005: 155). Sve navedeno sugerira kako kolektivno pamcenjeinzistira na tome da njegovi clanovi zive u zajednickome svijetu smisla. Primjer je toga razvidan u protagonistovu prisjecanju svojih predaka: Prosle zime kad smo uz vatru provodili one duge veceri, mnogo se pripovijedalo o hajducima: i sad mi se blijestilo kao da gledam crvene, srebrom okovane jecerme i svijetlo im oruzje za pasom (Simunovic, 1965:

276). Prilikom evociranja uspomena, od neprijeporne su vaznosti komunikacijski procesi kojima se ta iskustva odrzavaju. Navedeno je u vezi s Assmanovim komunikacijskim pamcenjem, koje obuhvaca sjecanja na recentnu proslost, koju subjekt dijeli sa svojim suvremenicima (usp. Assman, 2005: 59). Svakom je kolektivnom identitetu svojstvena kulturna formacija, kao medij putem kojeg se kulturni identitet gradi i generacijama odrzava. Na primjeru Simunoviceva romana to su usmenoknjizevne forme, kojima cirkulira zajednicki smisao za zajednistvo. Tako se pojedina grupa oslanja na svoje jedinstvo te na temelju diferencijacije gradi vlastiti smisao.Stoga je komunikacijska praksa relevatan cinitelj kolektivnoga pamcenja i napose, stvaranja kolektivnoga identiteta zajednice. Njezinim posredstvom skupina progovara o svojoj herojskoj proslosti te konsolidira vlastiti identitet s kojim se svi clanovi poistovjecuju, a koji je individualan u odnosu na identitete ostalih zajednica. Assman napominje kako je identitet povezan s mitskom podlogom, odnosno vrucim sjecanjem, koje sadrzi elemente vezane iskljucivo za odredeni kolektiv te moze upucivati na antagonizam izmedu ovoga danas i onoga nekad (usp. Assman, 2005: 81). Na taj nacin zajednica biva svjesna svojeduralnosti i autenticnosti nad ostalima, pa generira svoju kolektivnu sliku, koja se nizom praksi ponavlja i utvrduje te postaje dijelom zajednicke kulture (usp. Assman, 2005: 19). Tijekom razmatranja kolektivnoga pamcenja, Halbwachs se fokusirao na spacijalnost, buduci da je svaka grupa vezana za prostor, kao mjesto okupljanja (usp. Assman, 2005: 45). Krajolici tako postaju semiotizirani, pa svaka grupa svoja specificna sjecanja lokalizira i monumentalizira na svoj poseban nacin (usp. Assman, 2005: 70). To se na primjeru djela ovjerava u trenutku kada protagonist kaze: U nasoj krajini bila je velika sramota ne osvetiti se, pa i najmanje uvrede ne bi se zaboravljale. <... > Sjetio sam se neke vesele ali studene Badnje veceri kad je na Brdu, usred pucnjave i pjesme, planuo golem sjenik (Simunovic, 1965: 317). Takoder, relevantan je trenutak i pozivanje na slavenski prostor i njegovu kulturolosku osobitost, sto je vezano za prostor religije: Sjetio sam se kako pred crkvom manastira Dragovica momci i brkati Ijudi ostavljahu pucke, handzare i svoje duge cibluke prije nego sto udu u crkvu; zenske postavljale na djecje grobove jabuke i slatke kolace, a na grobove odraslih psenicne pogace i vino sto bi kasnije pojeli siromasi. Od kaludera sam doznao da je to „drevni" slavenski obicaj i nijesam se uzimao dignuti s gropcica rumeniju jabuku ili medenjak (Simunovic, 1965: 327). Razvidno je kako se promisljanjem o precima u svjetlu njihova herojstva, sto je takoder potaknuto komunikacijskim praksama i kolektivnim reprezentacijama proslosti, protagonist uzivljuje u njihovu ulogu, pomocu koje pokusava nadomjestiti

raniji jaz u generiranju osjecajavlastitoga sebstva. To se iscitava njegovim oponasanjemistaknutih licnosti kojima iskazuje divljenje: Da budem sto vise nalik na stare junake u kicenim dolamama sto sam ih vidao naslikane u manastiru, odlucim se dostojnije obuci (Simunovic, 1965: 262). Pritom je rijec je o onome sto Assman naziva mimeticko pamcenje (usp. Assman, 2005: 22). Ono je povezano s pamcenjem stvari, koje se odnosi na razlicite objekte s kojima se covjek tijekom zivota susrece (usp. Assman, 2005: 23). To je predoceno navedenim citatom o slikama starih junaka, kao objektima kojima se stvara pamcenje odredenoga kolektiva. Pamcenje se stoga materijalizira u konkretnome prostoru, cinu i predmetu. Ono opstaje zahvaljujuci arhivskome sjecanju, ciji je temelj obiljezavanje obljetnica, ovjeravanje dokumenta teodrzavanje posmrtnih govora, a takvo je sjecanje cinjenica modernih drustava koja imaju tendenciju stvaranja materijalnih zaliha (usp. Brkljacic - Prlenda, 2005: 28, 30). Slika hajduka primjer je arhivistickoga pamcenja neceg sto je obilj ezilo zajednicu, pa se tako anticipira mogucnost njegove likvidacije iz svijesti kolektiva.U romanu spomenuti povijesni doprinos hajdukaprimjer je dogadaja koji su u svoje vrijeme bili beznacajni,odnosno cinili su dio drustvene stvarnosti razdoblja.Tek im je buducnost dodijelila retrospektivan znacaj. Relevantno je spomenuti i sjecanja na mrtve, kao jednoga od pamcenja od konstitutivnoga znacaja za zajednicu. Onose distingvira na retrospektivno i prospektivno. Prvo se odnosi na to da grupa zivi sa svojim mrtvima te ih neprestano odrzava prisutnima u svojoj sadasnjosti, dok se drugo odnosi na puteve i fome kojima sticemo slavu i sebe cinimo nezaboravnima (usp. Assman, 2005: 72). Protagonist cesto spominje narodne junake, koji su za kulu mnogo krvi prolili (Simunovic, 1965: 284). Time se istice retrospektivan stav zajednice prema njima, jer suradi svojih herojskih zasluga revitalizirani komunikacijskim procesima te su stekli status besmrtnosti. Naposljetku, protagonist progovara i okulturnome pamcenju. Njegova je svrha stvaranje kolektivnoga identiteta, radi cega je sklono mitologizaciji te sugerira cermonijalnu komunikaciju (usp. Assman, 2005: 61, 63). Kako bi njegovi impulsi usmjeravali djelovanje, nuzno je izvrsavanje triju funkcija, a to su pohranjivanje, reprodukcija i saopcivanje. Pohranjivanje predstavlja poetsku, trajnu formu, s mnemotehnickom svrhom, koja znanju osigurava identitet. Svetkovine i rituali redovitim ponavljanjem osnazuju posredovanje i prenosenje znanja (usp. Assman, 2005: 66). Upravo se ritualnom inscenacijom realizira funkcija reprodukcije, sto je u romanu ovjereno spominjanjem dviju svetkovina, koje su medusobno povezane: A istom u procesiji, kad se je postrostrucilo ono mnostvo i kad kroz glavna vrata iznesose zlatom i cvijecem ovjencanu sliku,

glasno zaplakase i zene a i muskaracke su oci suzama punile. Gospina je slika na zaru sunca i kroz dim tamjana jos jace blistala i u slavlju podrhtavala na ramenima svojih u zlato dojevenih svecenika. (Simunovic, 1965: 304^. <...> Alka se tree bas radi Gospe: na uspomenu onoga dana kad Sinjani, njezinom pomoci, Turke sa zemljom srazise (Simunovic, 1965: 304). Da je rijec o kulturnome sjecanju dokazuje se time sto ono evocira mitski dogadaj iz proslosti, koji je obiljezen herojskim vremenimate se odnosi na konkretnu drustvenu skupinu, pa je svojstven samo njoj. Valja napomenuti kako je participiranje u kulturnome pamcenju diferencirano, odnosno ima svoje osobite nosioce (usp. Assman, 2005: 63). Sudjelovanje u dogadajima rezervirano je za specijaliste te je svakome od njih namijenjena konkretna uloga, sto protagonist i opisuje. Ta je hijerarhijska raspodjela uloga indikativna, buduci da se stogim poretkom uklanja tendencija ka neredu i raspadu (usp. Assman 2005: 167). Opisana situacija svjedoci o postojanju patrijarhalne kulture, koja se kod Simunovica temelji na mitskom, junackom i epskom (usp. Duric, 2012.). Duric kaze kako su muskarci u Cetinjskoj krajini djelatni entiteti, koji svoje mjesto i polozaj u zajednici osiguravaju djelatnim, junackim i ratnim statusom te pozivanjem na narodne predaje u kojima su opjevani kao vrli tradicionalni momci (usp. Duric, 2012). Prema tome, pored dviju funkcija inkorporirane usmenosti unutar Simunoviceve proze o kojim govori Rudan, nazire se i treca, i to kao mogucnost poimanja narodne predaje u djelu u svjetlu isticanja patrijarhata.Naime, interpolacija narodne predaje relevantan je indikator patrijarhalnoga binarizma jer referiranje na narodno, junacko i usmeno pripada epskom, sto utjelovljuje muskost (nasuprot lirskom, sto utjelovljuje zenskost) te se ostvaruje i odrzava zahvaljujuci kolektivizmu. Pripadnici zajednice prikazane djelom posezu za „narodnim blagom", sto se postavlja kao vrijednost koju valja perpetuirati jer je jedan od fundamentalnih cinitelja kolektivnoga identiteta. U tradicionalnim drustvima, kakvo je opisano u romanu, patrijarhat se takoder postavlja kao cinitelj drustvene organiziranosti.On se pomocu rodnih uloga koje propisuje zalaze za ocuvanje staroga sustava, koji velica usmena kultura, pa se u tom smislu razabire njihov zajednicki cilj. Kulturno pamcenje, svojim je znacajem vezano za odredeni kolektiv kojemu stvara identitetsko jedinstvo, dok ga isti taj kolektiv odrzava i perpetuira. Nadalje, rijec je o dvama dogadajima kojima pripada status ceremonijala, cime distingviraju svakodnevno iskustvo od mitskih iskustava iz proslosti. Mitovi predstavljaju pripovijesti koje se suprotstavljaju historiji fiksacijom nasuprot realitetu i vrijednosnoj svrsishodnosti nasuprot objektivnosti. Stoga je povijest utvrdena kao utemeljujuca pripovijest zapravo mit (usp. Assman, 2005: 89, 90). To se na

primjeru romana upotvrduje, uzme li se u obzir kako lokalni mit svjedoci o borbi agresorskih i branjenickih sila, koja kao krajnji cilj postavlja izvojevanu slobodu, s tendencijom djelovanja na konstituiranjeidentiteta Kontraprezentski je ucinak razvidan tijekom pozivanja na slavnu proslost, pa se u svakoj epohi moze razabrati antagonizam izmedu prosloga i aktualnoga stanja (usp. Brkljacic - Prlenda, 2006: 90). Simunovicev protagonist nije shvacao vaznost rituala dok nije posjedovao relevatna znanja, odnosno dok ih nije primio u formi usmene predaje od svoje zajednice: Kakva je to igra da svijet za njom cezne vise nego za cudotvornom slikom? - misljah u sebi, a onda stadoh i zapitkivati (Simunovic, 1965: 305). Samome je sebi mogao objasniti vaznost Gospine slike, ne posjedujuci znanje o njezinoj povijesti i kolektivnome znacaju,sto nije mogao uciniti kada jerijec o Alki. Prema tome, slika je kao konkretan objekt, svojom materijalnom formom djelovala na njegov modus recepcije. Tek je raspitivanjem, a potom i sudjelovanjem u sluzbi gledatelja, naposljetku osvijestio znacaj igre,pa se iscitava kako upravo rituali sudionicima pruzaju mogucnost participacije unutar odredenoga relevantnog znanja. Konkretna slika u djelu predstavlja pamcenje stvari jer je rijec o objektu koji posjeduje vrijednost za pojedinca. Halbwachs istice distinkciju izmedu pamcenja i tradicije,definiranjem potonjegakao interesom za petrifikacijom i ocuvanjem pecata proslosti, koji iscezava, cime dolazi do potrebe za uspostavom predaje (usp. Assman, 2005: 75). Stoga se epizoda pobjede hajduka nad Turcima poima kao tradicijski oblik ocuvanja proslosti, buduci da je konzerviran ne samo usmenom predajom nego i ceremonijalom koji se kontinuirano obiljezava, odnosno ritualno ponavlja. Primjer tradicijskoga ocuvanja i stvaranja predaje u romanu je i obiljezavanje Miholjdana. Kuljicpraznike naziva prepoznatljivim nadzorom vladajucih grupa nad promjenljivim zajednicama sjecanja (usp. Kuljic, 2006: 172). Time se ponovno nalaze kako pojedinceva sjecanja nadilaze njegova osobna iskustva jer ubrajaju i sva ona koja su vezana za kolektiv kojemu pripada.

Zakljucak

Zakljucuje se kako Simunovicev roman Mladi dani sadrzi bitne aspekte propitkivanja fenomena pamcenja. Autobiograficnost ne samo da pohranjuje odredene dogadaje vezane za protagonistova iskustva sa zajednicom, nego nudi subjektivnu vizuru njihova razmatranja, s tendencijom evociranjatraumatskih trenutaka koji se unutar djela razabiru. Time se omogucuje distingviranje izvantekstualne i tekstualne stvarnosti, pa

protagonist svoje nekadasnje stavove komentira s obzirom na izmijenjeno aktualno stanje, sto je rezultirano protokom vremena. Prema tome, spomenuta subjektivnost sugerira refleksivni kozmos pojedinca kojim propitkuje vlastito sebstvo.Neminovno je i pozivanje na kolektiv, kojemu je u romanu nadjenut znacaj herojstva, sto se unutar djela internalizira konstantnim pozivanjem na starinu i pretke te isticanjem njihovih zasluga. U kontekstu je toga nezanemariv znacaj mjesta pamcenja, kao okvira unutar kojih se to pamcenje oblikuje i konzervira.Indikativno je i protagonistovo pozivanje na narodnu predaju, cime autor ne samo da nudi informacije o usmenoj knjizevnosti nego ostvaruje i odredene znacajne funkcije unutar svoje proze. Jedna je od njih svakako i pozivanje na kulturu patrijarhata, koja se reflektira na drustvene prakse konkretne mikrozajednice. Naposljetku, nezaobilazan je i znacaj kulturnoga pamcenja, koje je specificno s obzirom na svoje ceremonijalne prakse i odredene nosioce. Sve se navedeno unutar djela holisticki sjedinjuje tegenerira uspostavljanje identitetskoga jedinstva pojedinca s obzirom na identitet zajednice kojoj pripada.

Literatura / References

Assman, Jan. (2005). Kulturno pamcenje [Cultural memory]. Zenica: Biblioteka tekst.

Brkljacic, Sandra, Prlenda, Maja. (2006). Kultura pamcenja i historija [Memory culture and history]. Zagreb: Golden marketing - Tehnicka knjiga.

Duric, Dejan. (2018). Izmedu knjizevnosti i pamcenja [Between Literature and Memory]. Rijeka: Filozofski fakultet.

Duric, Dejan. (2012). Patrijarhat, rod i pripovijetke Dinka Simunovica [Patriarchy, gender and stories of Dinko Simunovic]. In Croatica et Slavica Iadertina [Czech and Slavic Iadertina], 8, No 1. 259-276.

Dyras, Magdalena. (2010). U potrazi za novim identitetom: naracije o hrvatskom identitetu u devedesetim godinama dvadesetoga stoljeca [In Search of a New Identity: Narratives on Croatian Identity in the 1990s]. In Kroatologija [Croatology], 1(2). 57-66.

Jolles, Andre. (2000). Jednostavni oblici [Simple shapes]. Zagreb: Matica hrvatska.

Kuljic, Todor. (2006). Kultura secanja [The culture of memory]. Beograd: Cigoja stampa.

Lejune, Phillipe. (1999). Autobiografski sporazum [Autobiographical agreement]. In Autor, pripovjedac, lik [Author, storyteller, character]. Cvjetko, Milanja (Ed.). Osijek: Biblioteka Theoria Nova. 201-236.

Maalouf, Amin. (2002). U ime identiteta [In the name of identity]. Zagreb: Prometej.

Neumann, Birgit. (2008). The Literary Representation of Memory. In Media and Cultural Memory. Astrid, Erll, Ansgar, Nunning (Eds.). Berlin; New York: Walter de Gruyter.

Rudan, Evelina. (2002). Opredaji u 'Dugi' i kazivackoj situaciji u 'Mladosti' [About the surrender in 'Dugi' and the story situation in 'Mladost']. In Zbornik radova i pjesama Kijevski knjizevni susreti [Proceedings and poems of Kiev Literary Encounters]. Matos, Stipan (Ed.). Kijevo: Opcina Kijevo. URL: https://www.hrvatskiplus.org/article.php?id=1907&naslov=o-predaji-u-dugi-i-kazivackoj-situaciji-u-mladosti (accessed Dekember 29, 2018).

Sablic-Tomic, Helena. (2008). Hrvatska autobiografska proza [Croatian autobiographical prose]. Zagreb: Naklada Ljevak.

Sicel, Miroslav. (1997). Hrvatska knjizevnost 19. i 20. stoljeca [19th and 20th Century Croatian Literature]. Zagreb: Skolska knjiga.

Simunovic, Dinko. (1965). Mladi dani [Young days]. In Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti [Five Centuries of Croatian Literature]. Franicevic, Marin (Ed.). Zagreb: Matica hrvatska. 225-340.

Zaninovic, Vice. (1965). Bibliografija [Bibliography]. In Pet stoljeca hrvatske knjizevnosti [Five centuries of Croatian literature]. Franicevic, Marin. Zagreb: Matica hrvatska. 7-30.