CC BY
7prethodno priopcenje y^K: 316.722
KULTURNO PAMCENJE KAO KULTURNI IZAZOV
Borjana Prosev-Oliver
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Keywords: culture, cultural identity, insecure poliphonic subject, the end of meta-stories, the identity of small nations
Summary: This paper deals with the concept of culture, in general, and cultural identity, as a fluid and complex discourse, and not just as an abstract idea, but much alive, unavoidable antrophological and social phenomena. As a result of this, the existence and knowledge of cultural identities reflects essential human needs. The cultural identity paradigm changes with time, varying according to the geography of place, as well as the social dominators which create it. It includes cultural modification such as the end of utopia, massmedia society, global capitalism, postindustrial society, microtechnology, feminism, ecology. It is marked by the end of the meta-stories and totalitarity, enabling at the same time the creation of small stories, as, for example, the urge of small nations to be free. The new cultural postmodern code is dialogical, with plural paradigms as it replaces the monological one, that of modern culture. This new orientation is of particular importance to small, marginalized nations, as those from South-Eastern Europe, or the West Balkans, that refract all the dimension of the recent present.
Kljucne rijeci: Kultura, kulturni identitet, polifoni nesiguran subjekt, kraj megaprica, identitet malih, nedominantnih naroda
Sazetak: Kultura i kulturni identitet koji proizlazi iz nje smatraju se fluidnim i kompleksnim diskurzom ne promisljajuci ga samo kao apstraktan koncept vec nadasve kao ziv, nezaobilazan, slozen antropoloski i drustveni fenomen. Postojanje i spoznaja kulturnog identiteta nesumnjivo predstavljaju neke od temeljnih ljudskih potreba. Paradigma kulturnog identiteta mijenja se vremenom i geografskim prostorom te drustvenom dominacijom njezinih kreatora. Sadrzana je u kulturnim promjenama kao sto su slom utopije, masmedijsko drustvo, globalni kapitalizam, postindustrijsko drustvo, mikrotehnologija, feminizam, ekologija. Promjena kulturne paradigme obiljezena je krajem velikih metaprica i totalitarnosti, ali istovremeno omogucuje stvaranje raznih malih prica: npr. zelja malih naroda za osamostaljivanjem nakon pada Zida, dansko odbijanje nadnacionalne valute Eura, potencijalno sve cesce odbijanje Ustava EU. Novi kulturni kod, dijaloski um s paradigmom mnostvenosti i pluralnosti, zamjenjuje monoloski - nositelja megakulture moderne na rusevinama snova o modernim utopijskim ciljevima i cjelinama. Nova orijentacija prema komplementarnom identitetu u europskim integracijskim procesima je od posebnog znacenja upravo za grupu tzv.
nedominantnih naroda i kultura. odnosno onih jugoistocne Europe ili Zapadnog Balkana, u kojim se prelamaju, cesto na brutalan nacin, sve dimenzije suvremene stvarnosti i prakticiraju se eksperimenti ''velikih'' kultura i nacija. To su kulture u kojima su etnicke razlike zamijenile klasne u poticanju straha i nejednakosti medu ljudima.
Iskustvo, bez obzira bilo ono prozivljeno ili zamisljeno, utjece na kulturno pamcenje, kao sto i kulturno pamcenje istovremeno utjece na nase iskustvo oblikujuci ga. Kulturno pamcenje je fenomen izravno povezan sa sadasnjoscu; nasa percepcija proslosti je uvijek pod utjecajem sadasnjosti, sto znaci da je ona u stalnom procesu mijenjanja. Kao rezultat velikih promjena u suvremenom drustvu, sve vise uzima maha jedno postkulturno stanje u kojem nesto sto je doslo do svog kraja - Niklas Luhmann to nesto naziva starom Europom - i dalje opstaje samo kao predmet kulturnog pamcenja. Prica o kulturnom pamcenju i povijesti postaju egzistencijalno jezgro novoga diskursa. Sve govori tome u prilog da se oko pojma pamcenja gradi jedna nova paradigma kulturalnih znanosti koja omogucava da se najrazlicitiji kulturni fenomeni iz podrucja umjetnosti i knjizevnosti, politike i drustve, religije i prava, sagledaju u novom svjetlu.
Suvremena se humanistika suocava s fluidnim i kompleksnim diskurzom kulturnog identiteta, ne promisljajuci ga samo kao apstraktan koncept vec nadasve kao ziv, nezaobilazan, slozen antropoloski i drustveni fenomen. Postmoderni je identitet podlozan promjeni orijentacije i interesa: trajna je individualnost uzmaknula pred nizom recepcija samih sebe koje se nakon izvjesnog vremena mogu odbaciti: u potrosackoj kulturi oglasavanje i masovni mediji proizvode slike i stilove prema kojima ljudi zele biti vrednovani. Ljudi postaju u sve vecoj mjeri odredeni terminima kakvoce oponasanja stila, pa pitanje osobnosti postaje pitanje mode. Ja se vise ne vidi kao autonomno ni jedinstveno, vise ne posjeduje stabilne, odredujuce znacajke.
Buduci da vise ne postoji cvrst identitet i subjekt kao centrirani autor drustvene prakse, a kako ovi pojmovi nisu dijalekticki dokinuti, postmodernisticki dekonstrukcijski pristup upucuje na cinjenicu da se oni trebaju promisljati preko svojih detotaliziranih ili dekonstruiranih oblika koji djeluju izvan paradigme i diskurza unutar kojih su nastali, te nude drugacija iscitavanja. Ambivalentni subjekt se povlaci pred polivalentnim diskurzivnim praksama, te pitanje subjektivizacije tako postaje pitanje identifikacije. Identifikacije u odnosu na ono Drugo, Razlicito. Radi se o konstrukciji, nikad zavrsenom procesu, ne esencijalistickom, nego strateskom i pozicijskom.
Postojanje i spoznaja kulturnog identiteta nesumnjivo predstavljaju neke od temeljnih ljudskih potreba. S pravom se smatra da je kriza identiteta i
nemogucnost njegova samoodredenja isto tako surova kao i fizicka ugrozenost. U rasplinjavanju, amorfnosti i slabljenju identiteta mozemo razaznati neke aspekte procesa smrti i odumiranja, depersonalizacije i derealizacije. S druge strane, danas smo suoceni s epistemoloskim izazovima koji redefiniraju pojam kulturalnog identiteta sto koincidira s nacelom dijalogicnosti, drugosti, inkonkluzivnosti, multipliciranosti. Totalitarna i autoritarna ideologija cijelosti, jedinstvenosti, monologizma je zamijenjena ideologijom koja istice prije svega etnicke, spolne, rodne, vjerske, kulturalne razlike, odnosno njihovu konstitutivnu nuznost i kompleksnost. Novi koncept identiteta, kao nova epistemoloska cinjenica, od koje polaze i procesi suvremene europske integracije, zato vrednuje toleranciju nad supresijom; razlicnost/heteroglosiju nad homogenoscu; slobodu nad prinudom identiteta.
Novi kulturni identiteti nastaju unutar neprekidnih sociokulturnih promjena i transformacija i ne temelje se na pitanjima ''tko smo i odakle dolazimo, nego sto bismo mogli postati, kako smo predstavljeni i kako to utjece na nase predstavljanje nas samih'' (S.Hall). ''Kisobranski'' pojam postmoderne pokriva mnoge simbolicne i diskurzivne prakse koje cine povijesnu kulturu i koja je u europskoj civilizaciji nastupila nakon ''smrti'' megakulture moderne. Nova epoha je u zapadnoj kulturi najavljena vec 50-ih, ali se prvi put osjetila na prijelomu 60-ih i 70-ih godina 20. st. Sadrzana je u kulturnim promjenama kao sto su slom utopije, masmedijsko drustvo, globalni kapitalizam, postindustrijsko drustvo, mikrotehnologija, feminizam, ekologija. Promjena kulturne paradigme obiljezena je krajem velikih metaprica i totalitarnosti (J. P. Lyotard ''Postmoderno stanje''), ali istovremeno omogucuje stvaranje raznih malih prica: npr. zelja malih naroda za osamostaljivanjem nakon pada Zida, dansko odbijanje nadnacionalne valute Eura, potencijalno sve cesce odbijanje Ustava EU. Novi kulturni kod, dijaloski um s paradigmom mnostvenosti i pluralnosti, zamjenjuje monoloski - nositelja megakulture moderne na rusevinama snova o modernim utopijskim ciljevima i cjelinama. Medutim nakon raspada SSSR-a, pada Zida, cini se da se stvara jedna nova velika metaprica, naime bas ta o dijalogu i pluralnosti. Vrijednosti koje su bile na cijeni u megakulturi moderne, kao sto su sloboda, napredak, individualnost, nacija, inovacija vise nisu na cijeni, a cijene se sasvim druge vrijednosti kao sto su multikulturalnost, globalnost, odricanje dijela suvereniteta, politicka korektnost i sl. Medutim, primjecuje se da nova kultura dijaloga cesto nije idilicna, jer ima tendenciju apsolutizirati i totalizirati te vrijednosti. To pobuduje otpor i stvara potrebu za isticanjem vlastitog identiteta i bujanje malih ideologija. Znakovit je primjer Heiderov slucaj. Kada su austrijski biraci izabrali u Vladu Heiderovu stranku, koja je
zastupala stavove suprotne novoj kulturnoj paradigmi Europske Unije o dijalogu i pluralnosti, Austrija je kaznjena sankcijama. Dakle, pluralisticke idile nema.
Novo vrijeme postavlja covjecanstvo pred nove dileme: Smatra li se suvremena epoha vitalnim sklopom mnogobrojnih, hrabrih i neobicno mocnih modusa postojanja? Je li ona virtualna, tehnoloski posredovana "Odiseja" koja nikad vise nece dotaci obale svoje Itake i uzivati u vjernosti svoje Penelope kao paradigme covjekovih najvisih moralnih vrlina? Radi li se o ''hrabrom novom svijetu'' koji ce nas, drogiran prijevarom novoizmisljenih parametara kontrolirane slobode povesti slatko-gorkom zaboravu buducnosti i nesagledive i zamagljene nejednakosti? Radi li se o ''toplom zagrljaju Velikog Brata'' cija ce nas vjesta prijevara ponovno povesti prema svijetu ''strogo kontroliranih vlakova''? Sustinski i tehnicki, sva se ova pitanja uklapaju u mozaik koji odrazava sliku recentne, aktualne i neizbjezne kulturne stvarnosti.
Nova orijentacija prema komplementarnom identitetu u europskim integracijskim procesima je od posebnog znacenja upravo za grupu tzv. nedominantnih naroda i kultura, odnosno onih jugoistocne Europe, termin koji je zamijenio iskompromitirani naziv Balkan. Nacionalni subjektivitet naroda ovog prostora, cesto upitan i ugrozavan u svojoj burnoj povijesti i iskustvu, cesto se oslanjao na nacelo koegzistentnosti, tolerancije i interkulturalnosti. Prinudeni, zbog svoje nedovoljne brojnosti, biti pod dominacijom vlasti jacih, najcesce susjednih drzava, postali su istinska paradigma, premda nametnutog, dijalogizma.
S druge strane, spremnost nove europske politike da prihvati i respektira Razliku, da apsolvira apstraktan i egocentrican pojam subjekta i time oslabi osjecaj ugrozenosti kod nedominantnih naroda i kultura - u nacelu bi trebala umanjiti agresivnu, virulentnu ideju i koncept nacionalizma kao kulturne ideologije. Jer, u drustvima u kojima se ne porice ili ugrozava neciji kulturni identitet, automatski je neracionalno da se on glasno namece, deklarira i instrumentalizira. Nacelo nacionalizma i sovinizma treba biti prevladano visim nacelom kozmopolitizma, osjecaja pripadnosti svijetu, jednom globalnom identitetu koji, medutim, ne brise i ne potire individualne razlike i specificnosti, nego ih razumije u jednom polifonom smislu: imanentno raslojenog, umnozenog i prozetog komponentama Drugosti. Jer, kultura je ta koja oblikuje i cini identitet vise ili manje dinamicnim. Kulturu ne treba shvatiti kao poseban element drustva, nego kao vid drustvenih odnosa koji predstavljaju polaznu tocku i osnovni ujedinjavajuci sadrzaj svih drustvenih pojava i procesa. Zato je kultura modus vivendi ljudskog roda, ali i onaj cimbenik naseg postojanja u kojem je nuznost identiteta
prokletstvo zbog neelasticnih pozicija kojim nas odreduje. To je onaj aspekt kulture koji Marcuse naziva ''represivnom tolerancijom''.
Medutim, cini se da su redizajniranje i velike transformacije u suvremenim drustvima, gdje se heterogenost struktura i slozenost suprotnosti visekratno umnozavaju, okrenuti vise represiji nego toleranciji i to kroz moc koju dominantna drustva posjeduju: tehnologije, informacija, trzista, kroz nasilje nad fizickim i strukturnim. Mnoge, ljudske vrijednosti nalaze se modelirane u mnogobrojnim kulturnim praksama i znacenjima suvremenosti. One se nikad ne manifestiraju kao zatvoreni i nedinamicni koncepti, kao iskljucivo homogene cjeline, nego u velikom bogatstvu kulturalne egzistencije. Ovo je osobito ocevidno za drustva koja u dinamici vlastitog postojanja stalno pomicu granice svojih geografski i povijesno definiranih stanja prema sferi globalnog. Medutim, sto se dogada tada s temeljnim pravom na vlastiti kulturni identitet, s pravom na individualnu i grupnu posebnost, koje je zapravo u povijesti i najcesce narusavano? Hoce li unifikacija zivotnih stilova, proglasavanje blagostanja preko novih ideoloskih koncepata i nevjerovanje u utopiju rijesiti problem Covjecanstva? Koliko je ponudena beskrvna beskonfliktnost opcija za covjekov opstanak u vlastitom svijetu? Nacelo oduzimanja vitalnosti ''malih kultura'', njihovo discipliniranje prema poretku u kulturama koje su mocnije i agresivnije rijetko je u povijesti pokazalo pozitivne rezultate. Zato smo u najnovije vrijeme svjedoci, do ekstrema suprostavljenih i nemilosrdnih razlika identiteta, te su narodi tzv. jugoistocne Europe, preko noci osudeni revidirati svoje potencijalno univerzalisticko i kozmopolitsko polaziste, trazeci argumente u diskursu autohtonosti, cak i "izabranosti". Pred nama su iznikle prijetnje i upozorenja da za nas tretman u svijetu primarna postaje upravo frustrirajuca determinanta ''mali narodi''. Jedna od alternativa koja iskrsava pred nas i kojoj smo svjedoci u zadnjih petnaesetak godina je apokalipticna obuzetost povijesti i mitom, hipertrofija etnickog samodefiniranja i samodovoljnosti. Medutim, kapital velikog Zapada nemilosrdno kaznjava nesinkroniziranost naroda spomenutog prostora, priznajuci binarnu, iskljucivu logiku "ili....ili", unatoc svojoj postteoriji koja siroko afirmira polivalentnu ''i...i'' logiku, apologiju Razlike i rehabilitaciju margine na kojoj smo pozicionirani.
Sto ustvari znaci i predstavlja kultura koja cini i oblikuje identitet i cini ga manje ili vise dinamicnim? Kultura je sporna kategorija. Ovaj izraz ne samo da ima razlicita znacenja, vec predstavlja koncept oko kojeg se vode stalne intelektualne i politicke bitke. Raimond Williams opisao je cetiri kategorije u definiranju kulture.
1. ''Opci proces intelektualnog, duhovnog i estetskog razvoja'' (Williams, Keywords 1976:80)
Po toj ''idealnoj'' definiciji kultura je stanje ili proces covjekova usavrsavanja u odnosu na apsolutne ili univerzalne vrijednosti i istice stajaliste liberalnog humanizma, ali i nekih ranih marksistickih stavova (npr. u Britaniji prije rata). Ona pretpostavlja da je kultura nesto sto se stjece i moze se vise ili manje posjedovati pomocu citanja pravih knjiga, pohadanja pravih skola, ucenja pravog, ispravnog naglaska, stjecanja ukusa itd.
2. ''Odredeni nacin zivota ljudi u nekom vremenskom periodu ili neke grupe'' - nacin zivota u zajednickom duhu, sa zajednickom strukturom osjecaja (Williams, 1976)
Takvom definicijom kultura je ''svojstvo'' ne pojedinaca, nego grupa ili perioda - etnickih grupa, drustva, podgrupa. Kultura se ovdje misli u mnozini. Npr. :''Narodi i kulture u SSSR-u bili su uistinu brojni''. Ova se upotreba ponekad oznacava kao antropoloska koncepcija kulture. Ova ''dokumentarna'' kategorija kulture, osim rekonstrukcije povijesti kulture, proucava onaj osobiti osjecaj kakvoce zivota grupe u odredenom razdoblju - strukturu osjecaja.
3. ''Djela i djelovanje intelektualne, a posebice umjetnicke aktivnosti'' (Williams, 1976)
Williams primjecuje: ''Cini se da je ovo danas najrasirenija upotreba: kultura u glazbi, knjizevnosti, slikarstvu, kiparstvu, kazalistu i filmu''. Ovo je dominantan stav o kulturi, a koji se nailazi u cijelom nizu kljucnih kulturnih institucija - obrazovnom sustavu, medijima, akademijama, izdavackim kucama, muzejima i galerijama. Ovakav koncept kulture masovno upotrebljavaju brojni humanisticki intelektualci i umjetnici. Dominantna koncepcija je uspjela iskljuciti i marginalizirati kulturnu proizvodnju mnogih zena, obojenih naroda, radnicke klase koji su je pokusavali prisvojiti za svoje interese. Takva "visokoumjetnicka" koncepcija kulture, iako u masovnoj upotrebi, bitno se osporava. Koncept kulture se prosiruje i ukljucuje popularnu kulturu i masovne medije, odnosno masovno proizvedene kulturne forme i djelovanja : tisak, kino, modu, TV, video i dr.
4. ''Kultura je oznaciteljski sustav preko kojeg (iako i preko drugih sredstava) se prenosi, reproducira, iskusava i istrazuje drustvena struktura''.
Williams ovu definiciju uvodi u kasnijim publikacijama, vezanim uz rad Birmingamskih kulturnih studija. (Williams, Culture, Glasgow: Fontana1981:13).
Kultura u ovom smislu nije neka posebna sfera, nego samo jedna od dimenzija svih institucija -gospodarskih, drustvenih i politickih. Kultura je mnostvo materijalnih djelovanja i aktivnosti preko kojih se ustanovljuju znacenja, identitet i vrijednosti.
Raznovidnost konotacija kulture ne moze iskljuciti elemente vrijednosti i vrednovanja. Tako se kultura profilirala u dva smjera: elitisticki, visoki, dominantan koji sublimira habitus visih drustvenih i obrazovanih slojeva, pozvanih da igraju svoju prosvjetiteljsku i avangradnu ulogu (asocira na rafinman i njegovanje ''visokih'' vrijednosti); popularni, u kojem sudjeluju svi (ili odredene drustvene grupe) i koji donekle koincidira s antropoloskim konceptom o kulturi kao nacinom zivota, obuhvacajuci sve negativne i pozitivne aspekte manifestacija zivota. Kultura, znaci, posjeduje i pronice ne samo sferu ideje, misli nego i realizaciju istinskog zivota, relaciju politickog i ''ovozemnost'' ekonomije. Sve ovo povlaci za sobom pitanje o odgovornosti kulture kao ultimativnog i primordijalnog kauzaliteta.
Neki sociolozi (Huntington) buducnost konflikata prepoznaju upravo u kulturi. Temeljni pojam Huntingtonova paradigmatickog clanka Sukob civilizacija?, objavljenog u Foreign Affairs 1993. je civilizacija, koja za njega predstavlja kulturni identitet. ''Sela regije, etnicke grupe, nacionalnosti, religijske grupe, sve to ima razlicite i odvojene kulture na razlicitim razinama kulturne heterogenosti'' (Huntington 1997:18). U sredistu njegove teorije su kultura i kulturni identiteti, koji su u krajnjem slucaju civilizacijski identiteti kao i suvremeni svijet u kojem najvaznije razlike nisu ideologijske, politicke ili gospodarske vec kulturne. Ljudi se pocinju poistovjecivati s kulturnim identitetom dok nacionalne drzave zadrzavaju ulogu medunarodnog sudionika.
Buducnost, pa i sadasnjost svijeta, Huntington ''posvecuje'' sudaru civilizacija, odnosno sudaru razlicnih kultura. Moguce udruzivanje civilizacija po njemu je moguce samo linijom slicnosti, nikako suprotno. Udruzivanje po liniji razlicitosti moguce je samo unutar konteksta onih kultura koje se, implicitno ili eksplicitno, vise ili manje dobrovoljno teze prikloniti civilizaciji Zapada (iako je, istini za volju, svjestan njezine agresivnosti). Raspored kultura u svijetu odrazava raspored moci, koju kultura gotovo uvijek slijedi. Tijekom povijesti sirenje moci neke civilizacije obicno se dogadalo s procvatom njezine kulture i gotovo je uvijek znacilo da ce svojom moci posluziti da prosiri svoje vrijednosti, obicaje i institucije na druga drustva. Zapadna moc u obliku europskog kolonijalizma u 19. st. i americka hegemonija u 20. st. prosirila je zapadnjacku kulturu diljem velikog dijela suvremenog svijeta. Medutim, u nekim nezapadnim civilizacijama javljaju se otpori prema pokusajima nametanja zapadnog univerzalizma koji se dozivljava kao ataka na vlastiti identitet. Iako se otvaraju vrata elementima zapadnjacke kulture, ne mogu se potisnuti ili eliminirati najvazniji elementi, znacenjske prakse vlastite, domace kulture. S druge strane, kada se jednom zapadnjacki virus unese u drugo drustvo, tesko se moze izbaciti. Takva drustva su ''iskidane zemlje;
tako se ne stvaraju zapadnjacka drustva, tako se samo inficira drustvo kulturnom shizofrenijom koja postaje njezina stalna i odredivacka karakteristika''. (Huntington, Samuel, Sukob civilizacija, 1997:121).
Globalizirana kultura omogucuje postojan tijek ideja, informacija, vrijednosti, ukusa posredovanih simbolicnim znacima i elektronickim simulacijama, ali pri tom se ne razmislja dovoljno o izvorima tih vrijednosti niti o latentnim tendencijama posiljatelja poruke niti o nemoci onih koji je primaju da se s njome nose. Zahvaljujuci elektronickim medijima, kulturna interakcija je danasnja stvarnost. Dramaticnost ovakvog stanja je vise nego ocevidna, bez obzira na to koliko su ''inferiorne'' kulture uspjele povijesno, u svojoj tradiciji, izgraditi i kodificirati odnos prema razlicitim stranim, ''prestiznim'' kulturama. Nikada ranije kultura nije bila toliko segmentarna, konkretna, sinkreticka ili u postojanoj komunikaciji s drugim takvim kulturama. Zive interpretacije kulturnih razlicitosti, kulturna komunikacija i kulturna dominacija ili subordinacija svakako razbijaju granice rigidnih stajalista, ali, nazalost nisu izlijecile svijet od neugodnog osjecaja pred strancem, drugosti, nisu sprijecili krvave konflikte i nisu onemogucile ideologije kulturnog imperijalizma. Postojanje te nelagode, ili mozda straha, potjece iz stare povijesne price o zelji za dominacijom jedne nacije nad drugom, jedne kulture nad drugom. Ideja o multikulturalizmu se u suvremenoj politickoj povijesti nije pokazala dovoljno mocnom da sprijeci etnicke, ideoloske i kulturne konflikte, te je zamijenjena, mozda utopijskim, ali svakako jedinim mogucim konceptom interkulturalizma.
Ovdje se silno namece pitanje sto se dogada s ''malim kulturama'' zemalja u kojim se prelamaju cesto na brutalan nacin sve dimenzije suvremene stvarnosti i prakticiraju se eksperimenti ''velikih'' kultura i nacija. Sto je sa zemljama u kojim su etnicke razlike zamijenile klasne u poticanju straha i nejednakosti medu ljudima? Ne zaboravimo i sve ostale razlike: rodnu, u odnosu na seksualnu orijentaciju; generacijsku, o kojoj ''domace'' tradicije do novijeg doba nisu razmisljale, ili barem ne naglas? Velika je guzva pred vratima kulturne tradicije ''malih'' naroda koja se treba transparentno suociti i pomiriti s ovim razlikama, a i s onima koji dolaze izvana. Kultura nije imala istu putanju u Engleskoj i na Balkanu. Kako da se suocimo s kulturom siromastva koja porucuje: nemam posao, nemam se cime prehraniti, ne mogu do obrazovanja, ne mogu putovati, mogu se zabavljati samo uz TV (mozda i u kladionicama?), mogu konzumirati Thompsonovu glazbu ili turbo-folk (i kao mentalitet koji sve vidljivije prevladava), lijeciti nametnute komplekse koje mi MTV - program namece, ili se pokusati uklopiti u bezlicnu rejversku masu samozavaravajuci se i zaboravljajuci tko sam, barem na neko vrijeme. Mogu ''plakati'' za arogantnom Europom i nekim drugim sretnijim svjetovima koji me ne
primjecuju, biti jedinstven i organiziran samo u nemoci svoje stvarnosti, tugujuci nad sudbinom svog vlastitog integriteta i identiteta. Zaboraviti na ono lijepo i samoispunjeno ''Ja'' i teturati za slabim, gnjevnim i nedefiniranim ''Mi''. Mi oponasamo Europu, stoga nas ona ne prepoznaje. Ali popularna kultura ne trpi nacionalno dvoriste. Ona je trzisna kategorija i dogada nam se, htjeli mi to ili ne. Takvo stanje stvari ne ovisi o nama. Ono nam je nametnuto.
S druge strane, zanimljivo je primijetiti odnos ideologija ''male'' kulture i politike na Balkanu prema susjednom ''malom Drugom''. Taj je odnos redovito antagonistican i ksenofobican, dok je za razliku od njega odnos prema ''velikom Drugom - Zapadu - Europi servilan, samoponizavajuci, laskav i ksenomanican. Ideolosko-kulturoloska struktura Balkana je shizoidna: istovremeno promovira u faktor svog opstanka dvije proturjecne tendencije. Nije ni cudo sto zato autoimagoloske predstave tih malih naroda vrve ambivalentim i melankolicnim osjecajima, samokriticnim sudovima i negativnim zigosanjem svog vlastitog problematicnog, raskolnog identiteta i kulture. U njih je prisutan epski nagon identifikacije s mitskim i povijescu, da bi time pokusali dokazati svoju superiornost u autohtonosti, a pri tom cesto ignoriraju zakon, moral, pristojnost , uzajamnu toleranciju, kaskajuci za Zapadom u svom kolektivistickom mentalitetu plemenske kulture. I upravo zbog tog melankolicnog podvojenog Jastva, Balkanci zauzimaju mjesto Drugog u svom vlastitom pogledu'' (Z. Rosko, 1889:192).
Procesualno uspostavljanje, stjecanje i ponavljanje kulturnog identiteta nedominantnih balkanskih naroda u okruzju neoprosvjetiteljskih struja europskih integrativnih procesa, koji podrzavaju kulturnu samoiden-tifikaciju kao univerzalno pravo i vrijednost, ima jednu vaznu implikaciju. Ona je u dijalogizmu i potrebi raspoznavanja pretpostavki i elemenata tudeg kulturnog identiteta u kojem vidi jedinstvenu mogucnost postizanja vlastitog. Filozof kulture M. Bahtin koji je citav svoj zivot posvetio dijalogizmu kaze: ''Tuda se kultura samo u ocima druge kulture otkriva u cijelosti. Mi postavljamo tudoj kulturi nova pitanja, koja ona samoj sebi ne postavlja. Kod takvog dijalogicnog susreta dviju kultura, one se ne slijevaju, niti mijesaju, vec svaka cuva svoje jedinstvo i otvorenu cijelost, te uzajamno se obogacuju''. (1989:53). Medutim, opsjednutost dijakronijom (opsesivno kopanje po nacionalnim korijenima, etnokratiji) na kraju rezultira zapostavljanjem, zaostajanjem za sinkronijom, odnosno globalnim civilizacijskim zalaganjima. Ipak, ne moze se neprestano raspravljati o uvjetima, a nikad o djelima!
Dojam je da je ono sto zovemo ''tranzicija'' potencijalna mogucnost da se izvrsi radikalna relokacija kulture, shvacene kao drustvene zone, koja se bavi moci simbolickog, i njezine reprezentativnosti, uz stjecanje novog
identiteta. Postojanje i spoznaja kulturnog identiteta je nesumnjivo jedna od temeljnih ljudskih potreba. U danasnje postmoderno, dekonstruktivisticko vrijeme, suoceni smo s takvim epistemoloskim izazovima, koji redefiniraju pojam kulturnog identiteta u svjetlosti dijaloske i filozofsko-politicke opcije. U ovom kontekstu, nacelo identiteta koincidira s nacelom dijalogicnosti, drugosti, inkonkluzivnosti, multipliciranosti, koje istice spolnu, rasnu, konfesijsku, etnicku, kulturalnu razlicnost/heteroglosiju; slobodu nad prinudom identiteta.
Nova je orijentacija prema takvom komplementarnom identitetu u europskim integracijskim procesima od posebne vaznosti upravo za grupu tzv. nedominantnih naroda i kultura u koju spadaju, vise ili manje, republike bivse SFRJ. Nacionalni je subjektivitet ovih naroda cesto dovoden u pitanje, osporavan i ugrozavan u svom burnom povijesnom razdoblju i iskustvu, prinuden da zbog svoje nedovoljne brojnosti potpadne pod dominaciju i vlast jacih, najcesce susjednih drzava i naroda. Medutim, novija povijest je potvrdila staru vezu izmedu nasilja i identiteta na Balkanu koja je ponovo pokazala da su meduetnicke razlike osnovni cimbenik socijalnih distanca i napetosti medu odredenih grupa bliskih jezikom, religijom, povijesti i kulturom. Mrznja i distanca se radaju iz prijetnje od asimilacije koja je izrazenija sto su grupe blize. ''Nacionalna pitanja'' mnogih balkanskih drzava/republika uspjesno su rjesavana pod velom komunistickog internacionalizma, sustava koji je generirao nasilje putem svojih struktura. Velik dio balkanske politicke povijesti je graden na temelju veze izmedu nasilja i identiteta. Mogucnost da nasilje proizvede identitet postaje jedna od osnovnih pretpostavki ''demokratskog socijalnog inzinjerstva'' koje su prakticirale i prakticiraju velike sile. Recentna povijest spominje djelovanje Haskog Tribunala, Daytonski mirovni sporazum, kao jedan pol pristupa takve intervencije, zracni udari NATO-a na Srbiju, kao drugi.
U stvaranju osjecaja nacionalnog identiteta (svjesnog osjecaja o sebi i za sebe), kao subjektiviteta (nesvjesne i podsvjesne dimenzije individualnosti), sudjeluje cijela lepeza institucija: obrazovanje, tisak, televizija, drustveno uredenje, gospodarstvo itd. Institucije nude konkretna znacenja, drustvene vrijednosti, emocije, oblike zadovoljstva, kao i svjestan i nesvjestan identitet, koji se namecu kao nesto prirodno, neizbjezno ili pozeljno. Rezultat toga je konstrukcija individualnog i kolektivnog identiteta. Individualni identitet je meta legalnih i politickih praksa koje nas, medu ostalim, konstituiraju kao racionalne i autonomne gradane, glasace i porezne obveznike. Kolektivni identitet se izgraduje preko clanstva, izabranog ili nametnutog, neke konkretne organizacije - nacije, skole, nogometnog kluba, zatvora itd.
Dva antagonisticka cimbenika cesto imaju odlucujucu ulogu u stvaranju identiteta naroda i zemlja u tranziciji: moc kulture i kultura moci. S jedne strane, kulturna tradicija,(kulturno pamcenje) i aktualno stvaralastvo, a s druge, prisila vlasti, moc politike. Da li osvojeni vrijednosni prostor moze nadvisiti politicki i suprotno, do kojeg stupnja moc vlasti preko svojih institucija moze minimalizirati otpor kulture? Temeljna trijada: povijest, drustvo i kultura su aspekti tkiva svakodnevnog zivota. Oni nam daju osjecaj identiteta i govore nam tko smo, odakle smo i kamo idemo.
Ako se od kulturne politike ocekuje da odgovori na pitanja: koja kultura treba biti sluzbena, a koja podcinjena; koje kulture trebaju biti izlozene, a koje sakrivene; koja se povijest treba zapamtiti, a koja zaboraviti; koje se slike iz drustvenog zivota trebaju projicirati, a koje marginalizirati; tko koga predstavlja i na kojoj osnovi, tada samo priznajemo legaliziranje neravnopravnosti medu pojedincima i drustvenim grupama. Nazalost ovu nejednakost reproduciraju velikim djelom institucije kulture u kontekstu spomenute Markuzove ''represivne tolerancije''. Tako umjesto cilja, kultura postaje sredstvo.
Tko kreira kulturnu politiku i sprovodi li je "pobjednik" ili "pobijedeni'? Tko je u slucaju suvremene kulture pobijedeni, a tko pobjednik i moze li se uopce o toj binarnosti govoriti, dopunska je dubioza nase suvremenosti. Medutim, drustvene podjele su rijetko ravnopravne: u svakom su drustvu neke grupe utjecajnije i/ili imaju visi status i vecu moc od drugih. Takva relativna dominacija je djelomicno potpomognuta i reproducirana postupcima i proizvodima kulturnih institucija, pri cemu mislimo na jezik, obitelj, obrazovni sustav, medije, zakone, religijske organizacije. Drustvena se nejednakost ozakonjuje preko kulture. Unatoc postmodernom teorijskom niveliranju visoke-dominantne i niske-popularne, opcenito cjenjeniji su kulturni postupci i proizvodi dominantne grupe i povijesnih tradicija kojim se ta grupa priklanja. Kao sto grupna dominacija ima svoje kulturne dimenzije, takoder i otpor prema toj dominaciji, kako bi uopce bio uspjesan, mora biti ukorijenjen u kulturi i iskustvu. Borbe za postizanjem politicke neovisnosti nisu borbe samo za formalno priznanje, nego i za transformiranje prirode obrazovnog sustava, pomicanje obrazaca kontrole nacionalnih medija, ponovno ispisivanje povijesti i dr. Sve revolucije, od socijalistickih do feministickih i neoliberalistickih, decentraliziraju ili dekonstruiraju dominantne kulturne konstrukcije i njihova znacenja i vrijednosti. Kulturna politika temeljno odreduje znacenja drustvene prakse te grupe i pojedince koji imaju moc definirati ta znacenja. Ona se bavi i identitetom i subjektivitetom, jer kultura ima sredisnju ulogu u stvaranju naseg osjecaja o sebi.
Literatura:
Bahtin, Mihail. 1989. O romanu. Nolit. Beograd
Biti, Vladimir. 1998. Teorija i postkolonijalno stanje. Republika, Zagreb br.5-6.
1999. Pamcenje i kultumi studiji. Republika, Zagreb, br.3-4. Blok, Aleksandar. 1996. Rodno mjesto kao sudbina, Lettre internationale, br.2 Dorovski, Ivan. 1998. Literary Theory in the Third Millenium Science and Culture
for the Joint Future of South-East Europe. MANU, Skopje Glover, David. 1993. Myths of Origins, Myths of Blood Discourse,fal. Vidi u
Kulturen Zivot. Skopje.1/96. Glenn Jordan i Chris Veedon. 1995. Cukltural Politics: Class., Gender, Race and
the Posmodern World. Blackwell Publishers Ltd. Hall, Stuard. 1996. Introduction: Who Needs identity''. Iz zbornika Questions of
Cultural Identity. ur. S. Hall & P.du Gay, Sage London. Govedic, Natasa. 1999. Politicka korektnost kao suvremene utopija Republika, Zagreb, br.3-4.
Domenach, Jean-Marie. 1991. Europa -kulturni izazov, Impresum, Beograd, Biblioteka XX. Vek.
Zizek, Slavoj 1996. Metastaze uzivanja. prev. S. Glisic, Beograd, Biblioteka XX. Vek.
Мочник, Растко. 1999. Теорщ'а за денешно време. Блесок.Скоще.
Todorova, Marija. 1999. Imaginarni Balkan. Beograd Boblioteka XX Vek
Косев, Александар. 1995. Хетеротопща и хомотопща. Литературен весник.
Софща.19.12.1995. Huntington, Samuel.1997. Sukob Civilizacija. Izvori: Zagreb. Heler, Agnes. 1995. Lica multikulturalizma. Rec: Beograd br. 11-12. Шелева, Елизабета. 1996. Born to be Balkan. Скоп|е. Дневник. 22.05. 1996.
