CC BY
9izvorni znanstveni rad
UDC 821.163.42(497.6):316.647.2
EMPATIJA U KNJIZEVNOSTI: ULOGA LIKA U SABOTAZI NACIONALISTICKIH STEREOTIPA I GENERALIZACIJA
Branka Vojnovic
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Keywords: empathy, narrative empathy, nationalistic stereotypes, generalizations
Summary: The text dealt with the psychological explanation of the phenomenon of empathy as a base in the contribution towards developing the notion of care for other people. Empathy, provided it coincides with moral principles, may play an important role in moral reasoning. We believe that literature affects morality, since it is by reading that one strengthens the ability to enter into another person's individualised life. In the present text we have taken over, promoted and developed the thesis by Martha Nussbaum that „literary understanding develops habits of the mind that lead towards social equality by contributing towards the abolishment of stereotypes that support collective hatred". (Nussbaum 2005: 125) For the research in this text the role of the character is important in sabotaging stereotypes and generalisations. This is important regardless of the fact whether characters of different nationalities help each other, or the story is about one character who opposes the nationalism of his own group, or the fact that characters who are suffering belong to different nationalities. The published article is part of a wider research that analyses war prose from empathetic and ethical aspect.
Fenomen empatije psiholozi objasnjavaju na vise naCina, ovisi o tomu stavljaju li naglasak na kognitivnu ili emocionalnu komponentu. Psiholog Martin L. Hoffman dao je jedan od temeljnih doprinosa proucavanju empatije. Definirajuci empatiju kao „emotivnu reakciju koja je u vecoj mjeri odgovarajuca za situaciju u kojoj se nalazi druga osoba nego za vlastitu" (Hoffman 2003: 13) on objasnjava kako „psiholozi odreduju empatiju na dva nacina: (a) empatija je kognitivna svjesnost o unutrasnjim stanjima druge osobe, tj. njenim mislima , osjecajima, opazanjima i namjerama i (b) empatija je posredovana emotivna reakcija na drugu osobu. Nastavljajuci Hoffmanovo istrazivanje Zora Raboteg Saric u knjizi Psihologija altruizma ustvrduje: „Da bi se tocnije definiralo empatiju, vazno je razjasniti ulogu spoznaje u empatiziranju. Taj aspekt empatije ukljucuje razumijevanje, poznavanje stanja svijesti i uvjeta druge osobe ili svijest o tome kako nesto sto se dogada drugoj osobi moze djelovati na nju." (Raboteg Saric 1995: 49)
Empatija obuhvaca osjecaje brige i sucuti prema drugima, koje dozivljavamo pri opazanju patnje drugih. Problem koji Hoffmana najvise zanima jest doprinos osjecaja empatije ljudskom altruizmu i brizi za druge ljude u teskim situacijama. Svrha njegova istrazivanja jest istraziti doprinos empatije razvoju principa brige za druge ljude i principa pravde, jer empatija, ako je suglasna s moralnim principima, moze igrati vaznu ulogu u moralnom rezoniranju. Autor istice da su „empatija i principi brige za druge nezavisne, medusobno podrzavajuce, kongruentne predispozicije da se pomaze drugima" te da se povezanost izmedu empatije i brige iskazuje upravo u moralnom rezoniranju i ponasanju covjeka koji svjedoci situaciji da neka osoba pati. Autor na temelju iznesenoga zakljucuje, uzmemo li u obzir empatijske motivacijske znacajke i njezinu kongruentnost s principom brige i s vecinom principa pravde, empatija bi trebala biti u stanju pozitivno pridonositi prosocijalnom moralnom rezoniranju i prosudivanju. Po Hoffmanu vecina moralnih dvojbi u zivotu izaziva empatiju zato sto ukljucuju zrtve, koje vidimo u neposrednoj blizini, ili posredno cujemo o njima. Empatija aktivira moralna nacela, i bilo izravno ili preko tih nacela, utjece na nase moralno prosudivanje. Autor istice kako je upravo stoga vazna empatijska moralnost i s njom povezano moralno obrazovanje, jer ono unapreduje prevladavanje granica i empatiziranje izvan vlastite grupe.
S obzirom da na razvoj moralnih nacela utjece fikcija (knjige, filmovi, televizija i dr.) Hoffman zakljucuje da price mogu biti vazni cimbenici u socijalizaciji principa pravde jer omogucavaju citaocima da se empatijski identificiraju s nacinom misljenja i osjecaja druge osobe i da reagiraju kada je to primjereno empatijskim osjecajem nepravde. One pruzaju ucinkovito okruzje za istodobno javljanje empatijskog afekta i apstraktnog moralnog nacela, jer nacelo mogu transformirati u Vrucu kogniciju' a upravo im ta istodobnost pruza prosocijalnu motivacijsku dimenziju. (Hoffman 2003: 238) Misao da knjizevnost utjece na nasu moralnost uvelike zastupa americka eticarka Martha Nussbaum. Ona ocjenjuje da nas knjizevnost poucava te da je njezina nezaobilazna vaznost u utjecaju na javno djelovanje. U knjizi Pjesnicka pravda1 Nussbaum brani stajaliste da su emocije citatelja (ili gledatelja) kljucne za dobru eticku prosudbu.Kljucna i neopoziva vrijednost knjizevne imaginacije jest u tomu sto dozivljaj citanja romana potice snaznu predanost tome da se svaki zivot promatra kao individualan i odvojen od ostalih zivota. Autorica istice kako je to vazno jer se upravo citanjem jaca sposobnost uzivljavanja u tudi, individualizirani
^Pjesnicka pravda (Zagreb 2005) Knjiga je, kako objasnjava sama Nussbaum, nastala na temelju predavanja Pravo i knjizevnost koje je 1994. odrzala na pravnom fakultetu u Chicagu. Studente pravnog fakulteta Nussbaum je poducavala o vaznosti knjizevne imaginacije i suosjecanja u javnoj racionalnosti, odnosno vaznosti emocija u drustvenoj stvarnosti.
zivot. Posredstvom knjizevnosti potkopava se ideja o generaliziranim osobinama citave skupine, pa knjizevnost pomaze u jacanju individualiziranog poznavanja pojedinca Autorica upozorava da je od velike vrijednosti da prosirimo vlastito knjizevno razumijevanje trazeci one knjizevne dozivljaje u kojima cemo se doista sucutno poistovjecivati s individualnim pripadnicima marginaliziranih ili potlacenih skupina unutar vlastitog drustva te nauciti privremeno gledati svijet njihovim ocima i zatim razmisljati u ulozi promatraca o znacenju onoga sto smo vidjeli. Ako je jedan od vaznih doprinosa romana javnoj racionalnosti u njegovu prikazivanju interakcije zajednickih ljudskih teznji i konkretnih drustvenih okolnosti, kaze Nussbaum, onda se cini razumnim potraziti one romane koje prikazuju „posebnu situaciju skupina s kojima zivimo i koje zelimo razumjeti, pri cemu njegujemo naviku da ispunjenje ili poraz njihovih aspiracija i zelja sagledavamo u kontekstu drustvenog svijeta koji je mozda obiljezen institucionalnim nejednakostima." (Nussbaum 2005: 127).
Tehnike i ogranicenja narativne empatije
Ako empatijsko citateljsko iskustvo zapocinje lancanu reakciju koje vodi zreloj empatiji i altruistickom ponasanju, kao sto vjeruju zagovornici teza empatijskog altruizma, tada je bitno otkriti koje to narativne tehnike pospjesuju, polaziste je americke teoreticarke Suzane Keen u knjizi Empatija i roman. Jedno je medutim otkriti da visoko empatizirajuci pojedinci posvjedocuju iskustva citateljske empatije, a posve drugo pokazati kako iskustva citateljske empatije mogu pridonijeti promjeni citateljeve motivacije i ponasanja.
Polazeci od opceprihvacene cinjenice da pripovijedanje u prvom licu mnogo spremnije izaziva osjecajnu reakciju od pripovjednih situacija u trecem licu, Keen napominje da je prvi kljucni element narativne fikcije koji je asociran s empatijom identifikacija s likom. Moze se pretpostaviti, drzi autorica, da aspekti karakterizacije poput imenovanja, opisa, indirektnih implikacija osobina, opisa postupaka lika, uloga koju likovi imaju u zapletu i nacini reprezentacije svijesti pridonose potencijalnoj identifikaciji s likom i na temelju toga, empatiji. Medutim, Keen upozorava da veza izmedu citateljevih izvjesca o identifikaciji s likom i njihovih iskustava narativne empatije jos uvijek nije objasnjena.
Drugi kljucni element za izazivanje narativne empatije su pripovjedne situacije (ukljucujuci tocku gledista i perspektivu): priroda posredovanja izmedu autora i citatelja, ukljucujuci i lice naracije, implicitni polozaj naratora, odnos naratora prema likovima kao vanjska ili unutarnja perspektiva u odnosu na likove, ukljucujuci u nekim slucajevima stil reprezentacije svijesti likova. Keen polazi od opceg mjesta narativne teorije
da unutarnja perspektiva, postignuta bilo putem prvog lica koje samostalno pripovijeda, bilo putem figuralne naracije (u kojoj 3. lice pripovjedaca ostaje prikriveno i izvjescuje samo o jednom, fokalnom sredistu svijesti smjestenom u glavnom liku) ili putem autorske (sveznajuce) naracije, koja se krece unutar svijesti likova, najbolje promice identifikaciju s likom i citateljsku empatiju te podsjeca na analize Waynea Bootha koje je iznio u Retorici proze. Booth objasnjava da ce autoru, zeli li intenzivnu simpatiju za likove koji nemaju jake vrline te ih zeli preporuciti, onda pomoci psihicka zivost produzenog pogleda unutra. Tehnika takoder djeluje za likove u kojima citatelji imaju prirodno ukorijenjen interes, kao sto su junakinje Jane Austen. Boothov detaljan izvjestaj o tome kako Jane Austen koristi unutarnji pogled, odnosno sagledavanje iznutra, u svrhu promicanja razumijevanja za Emine propuste klasik je narativne teorije, ustvrduje Keen. Naime kako Booth tvrdi, prikazivanjem vecine price kroz Emmine oci, autorica osigurava da cemo putovati s Emmom a ne stajati protiv nje. Booth analizira pripovjednu metodu Jane Austen, koja nam predstavlja lik Eme na nacin da izaziva nasu simpatiju te razmatra metodu kojom ona to postize:
,,Dok se samo nezreli citaoci stvarno poistovjecuju s ma kojim likom, gubeci svaki osjecaj odstojanja pa stoga i sve izglede za umjetnicki dozivljaj, nasa emocionalna reakcija prema svakom dogadaju koji se tice Eme pokazuje sklonost da postane slicna njenoj. Kad osjeca zebnju ili stid, mi imamo analogna osjecanja. (...) Razvijajuci postojano koristenje blagonaklonog sagledavanja iznutra Jane Austen je ovladala jednim od najuspjesnijih sredstava izazivanja paralelne reakcije kodjunakinje i citaoca.Naklonostprema Emi moze se pojacati uskracivanjem sagledavanja iznutra drugih likova kao i time sto ce im dati da nju sagledaju". (Booth 1976: 272)
Booth pri tom upucuje i na drugu, eticku, stranu ovog narativnog postupka: „Medutim, sama efikasnost retorike smisljena za izazivanje naklonosti moze dovesti do ozbiljnog pogresnog tumacenja knjige. Pri smanjivanju emocionalnog odstojanja prirodna je sklonost da se - hoces-neces - smanji i moralno i intelektualno odstojanje. Reagirajuci na Emine mane iznutra, kao da su nase vlastite, moze nam se veoma lako desiti da ih ne samo oprostimo, vec i previdimo." (Booth 1976: 273)
Pripovjedac u funkciji empatijskog citanja
Kao sto je poznato, fikcija u prvom licu u kojoj pripovjedac pripovijeda o vlastitim iskustvima i percepcijama izaziva osobito blisku vezu izmedu citatelja i narativnog glasa. Romanopisac i knjizevni teoreticar David Lodge smatra da povijesni i filozofski konteksti mogu objasniti sklonost za prvo lice ili figurativno trece lice pripovjednog glasa: "U svijetu u kojem nista
nije sigurno, u kojem su transcendentalna vjera ugrozena znanstvenim materijalizmom, pa je cak i znanstvena objektivnost potkopana relativnoscu i neizvjesnoscu,ljudski glas koji prica vlastitu pricu moze se ciniti jedinim autenticnim nacinom stvaranja svijesti "(Lodge 2002: 87, prema Keen 2007:97). Lodge priznaje da je pisanje u prvome licu "metoda jednako umjetna kao i pisanje o liku u trecem licu", ali inzistira na tome da ono "stvara iluziju stvarnosti, trazi da citatelj spremno odustane od nevjerice jer se oblikuje na diskursima osobnoga svjedocanstva: dnevniku, autobiografiji, memoarima, iskazu" (ibidem, 98). U eseju Teorija narativne empatije Keen iznosi kako ona upravo misli suprotno, da je uvjet oslobodene emocionalne reakcije cinjenica da su posrijedi fikcionalna a ne stvarna svjedocanstva:
paratekstovi koji poticu citatelje da neko djelo shvate kao fikciju, oslobadaju njihovu emocionalnu reakciju, unatoc povijesnoj mimikriji fikcije u forme nefikcije i svjedocanstva. Moje istrazivanje sugerira da citateljska percepcija teksta kao fikcije igra ulogu u posljedicnoj empatijskoj reakciji jer oslobada citatelje obveze samozastite kroz skepsu i sumnju. Zato oni mogu, zbog zastitne fikcionalnosti, reagirati vecom empatijom na neku nestvarnu situaciju i likove, a ipak pounutriti dozivljaj empatije uz mogucu naknadnu, u stvarnome zivotu, reakciju na potrebe drugih. Iako je za djelotvornu akciju koja bi proistekla iz pounutrena dozivljaja narativne empatije mozda ipak potreban socijalni kontekst koji nadahnjuje ili struktura osjecaja koja bi zagovarala promjenu, reakcija citatelja u tim okolnostima moze biti posljedica ranijega citanja. (Keen 2006: 220)
Na kraju istrazivanja o narativnoj empatiji autorica upucuje na pitanja koja ostaju neodgovorena. Dovodi li zajednicki narativni glas, 'mi' pripovijedanja, Citatelja u perceptivni krug gdje su empatijske reakcije vise dostupne? Poboljsava li uporaba drugog lica, obracanje s 'ti', iskustvo intimnosti Citanja zblizavajuci Citatelja i pripovjedaca ili to naglasava nesklad jer postaje jasno da 'ti' ne moze obuhvatiti Citatelja? Utjece li mjesto pripovjedaca unutar (ili izvan), svijeta price na Citateljsku reakciju na sadrzaj pripovijedanja?
Ne izazove li narativna situacija ocekivano suosjecanje, lezi li krivnja u citatelju, ili u precjenjivanju ucinkovitosti tehnika, pita se Keen. Ona se, kako napominje, slaze s Wayneom Boothom u tomu da ni jedan eticki ucinak nije inherentan pojedinom narativnom postupku. Stovise napominje da bi psiholoski, eticki, politicki i dr. ucinci trebali biti podvrgnuti opreznom empirijskom testiranju prije nego sto bilo koji aspekt narativne tehnike zaradi oznaku 'suosjecanja'.
Ustrajanje u imenovanju ili preferiranju empatijskih tehnika, odnosno tehnika za izazivanje suosjecanja, bez uzimanja u obzir cijelog niza
postupaka koji mogu pridonijeti empatijskom ucinku cini proucavanje narativne empatije jos uvijek samo impresionistickim nastojanjem.
Na kraju studije o preispitivanju ucinaka empatijskog citanja u pogledu moguce povezanosti empatije i altruizma, po kojoj citanje romana pobudivanjem empatije ohrabruje prosocijalno djelovanje autorica zakljucuje da bi se, kad bi takva veza mogla biti obrazlozena (sto jos nije potvrdeno), tada ispitivanje ucinaka narativnih tehnika na citatelje moralo prosiriti izvan generalizacija o identifikaciji s likovima i malog podskupa narativnih situacija.
Uloga lika u empatijskom citanju : sabotaza stereotipa i generalizacija
Americka eticarka Martha Nussbaum tvrdi da je temeljna vrijednost knjizevne imaginacije u tomu sto dozivljaj citanja romana potice snaznu predanost tome da se svaki zivot promatra kao individualan, te se na taj nacin aktom citanja jaca sposobnost uzivljavanja u tudi, individualizirani zivot. Posredstvom knjizevnosti potkopava se ideja o generaliziranim osobinama citave skupine, pa knjizevnost pomaze u jacanju individualiziranog poznavanja pojedinca:
Skupna mrznja i tlacenje odredenih skupina vrlo se cesto temelji na nemogucnosti individualizacije. Rasizam, seksizam i mnogi drugi oblici pogibeljnih predrasuda cesto se zasnivaju na pripisivanju negativnih karakteristika cijeloj skupini. Ponekad - kao u slucaju nacistickog prikazivanja Zidova ili vecine 'misli' koja je karakteristicna za americki rasizam - to doseze vrhunac u prikazivanju skupine kao potpuno podcovjecne, kao gamadi, insekata, pa cak i 'tereta', a takvo stajaliste ne moze opstati uz individualizirano poznavanje nekog clana ili clanova te skupine. To ne znaci da nije moguce da tu osobu dehumaniziramo u mislima. Medutim, to znaci da, cim iz bilo kojeg razloga doista uspijemo na tog pojedinca primijeniti knjizevno stajaliste sucutnog zamisljanja, dehumanizirajuca predodzba postaje neodrziva, barem na neko vrijeme. (...) Stoga tvrdim da knjizevno razumijevanje razvija navike uma koje vode prema drustvenoj jednakosti time sto pridonose ukidanju stereotipa kojipodupiru skupnu mrznju". (Nussbaum 2005: 125)
Ne osvijestimo li nuznost toga da osjecamo kako kaze Nussbaum „sucut zbog stradanja i radost zbog dobrobiti" drugih, odnosno ne budemo li cijenili vaznost toga da „svaku osobu promatramo kao zasebnu jedinku koja prozivljava svoj jedini zivot", onda nasa kritika stetnih emocija nece biti dobro utemeljena. Prema autorici upravo nam citanje knjizevnih djela daje tu utemeljenost i poziciju kritickog promatranja, koja je kljucna za takvu
kritiku. Nussbaum razraduje vezu izmedu iskustva knjizevne imaginacije i brige za drustvenu jednakost. Ona napominje da nam citanje romana namece ulogu sudaca, jer poput sudaca mozemo raspravljati o tomu sto je dobro i ispravno, ali ako nam likovi nesto znace, ako smo povezani s njima, ta rasprava za nas nece biti samo nesto cime se poigravamo. Tada kao angazirani citatelji trazimo ljudsko dobro koje nastojimo postici u zajednici, a „ono sto trazimo nije samo vizija moralnog odgoja kakva odgovara nasem osobnom iskustvu, vec onakva kakvu mozemo obraniti pred drugima i poduprijeti zajedno s onima s kojima zelimo zivjeti u zajednici". (Nussbaum 2005: 116) Upravo takvo citanje po Nussbaum usidruje nase citanje te ono postaje drugacije od slobodne igre interpretacijskih sposobnosti.
Empatijsko-eticki model citanja u skladu s istrazivanjem Nussbaum i Booth primijenit cemo na romanu cija je radnja, iako se odvija nakon rata, izravna posljedica ratnih zbivanja i rat potpuno odreduje psihologiju i stavove likova.
U Cuvarima mostova Josipa Mlakica (Bugojno, 1964) radnja se odvija nedugo nakon rata: glavni lik Filip prognanik je iz sela u srednjoj Bosni, a kuca mu je spaljena. Sa svojom zenom, sinom i ocem zivi u Hrvatskoj, u selu na 'podrucju pod posebnom drzavnom skrbi'. Smjesten je u kucu Srba koji su izbjegli za vrijeme Oluje. Filip je zaposlen u policiji te dobiva u zadatak istraziti nestanak jednog starca iz okolnog mjesta. Mjestani Hrvati, uglavnom izbjeglice i prognanici, u bijesu docekuju autobus sa srpskim izbjeglicama koji su pobjegli u vrijeme Oluje, cija je namjera vidjeti svoje bivse kuce. Filip se ne slaze s logikom sumjestana Hrvata koji namecu argument- ako su Srbi njima spalili kuce, pravedno je da oni ostanu u srpskim kucama. U potresnoj epizodi susrece se s pravim vlasnikom kuce u kojoj zivi. To je gluhonijemi starac, u iznosenoj odjeci, i sam preplasen i traumatiziran. U njemu nikako ne moze vidjeti pripadnika neprijateljskog naroda nego vidi zrtvu. Filip istrazuje nestanak starog Jose Petrovica kojeg na kraju pronalazi mrtva u njegovom kraju u Bosni odakle je prognan, u blizini mosta, nedaleko od mjesta gdje je nekad zivio.
Premda dijelom pisan na zanrovskoj matrici kriminalistickog romana (nestanak starca - istraga - razgovori sa svjedocima - slaganje kockica u mozaik do konacnog otkrica), Cuvari mostova roman je u kojemu je kroz traumaticnu sudbinu prognanickih i izbjeglickih obitelji rijec o egzistencijalnoj i etickoj problematici. Naime, rijec je o nemoci nastavljanja zivota na tudem prostoru, u tudim kucama i sredinama.
Doznavsi za nestanak starca Jose Petrovica, mjestani okrivljuju Srbe izbjeglice koji su tih dana dosli u mjesto kako bi obisli svoje kuce. Filip se ne slaze s njihovim misljenjem, suprotstavlja se njihovom uvjerenju o tomu da su Srbi krivi za sve. Pokazuje to dijalog s mjesnim trgovcem:
- Je li istina da je onaj Joso iz Bukovika nesto?
- Jest. Dva dana ga nema nigdje - rekao je.
- Po selu se prica da su ga Srbi ubili i sakrili negdje. Kazu, nema ga nigdje, ko da je u zemlju propo.
Filip se zaprepastio, mada kada je malo bolje promislio, bilo je sasvim logicno da se prosire slicne pnce: u crnobijelom svijetu u kakvom su zivjeli sve je bilo unaprijed odredeno. Za sve lose krivi su bili, naravno, Srbi i bilo je na neki nacin stvar dobrog ukusa ne dovoditi taj sustav vrijednosti u pitanje. Zasto komplicirati svijet oko sebe, kada je sve tako jednostavno i ocito?! (...)
- Tko prica te gluposti? -pitao ga je prilicno osto.
- Svi. Culi su od nekoga odozgor, iz Bukovika.
(Mlakic 2007: 73,74)
Premda je pozicija pripovjedaca u romanu ekstradijegetska, narativna strategija je od pocetka usmjerena povezanosti nase percepcije dogadaja s percepcijom glavnog junaka. To je postignuto time sto sto znaci u nasem slucaju da dogadaje vidimo ocima glavnog lika te ne znamo ni vise ni manje od glavnog lika. Neprekidno imamo uvid u Filipov misaoni tok, jednako kao sto smo upoznati s nacinom na koji on 'vidi' odnosno dozivljava svijet oko sebe. Ucinak vezanosti fokalizacije uz glavni lik poziva nas postupno na empatijski odnos prema Filipu, jer smo upoznati s njegovim strepnjama, strahom, njegovim suosjecanjem. Narativni postupak trajnog vezivanja fokalizacije uz glavni lik rezultirao je nasom postupnom 'bliskoscu' s glavnim likom.
Filipov susret s gluhonijemim starcem kojega zatjece u dvoristu vrativsi se s posla jedna je od situacija je u kojoj se ocituje eticki potencijal romana. Ocekujuci sukob s pravim vlasnikom kuce (Srbinom) u kojoj se nastanio nakon sto su njegovu zapalili Srbi u ratu, Filip se suocava s iznemoglim, siromasnim, uplasenim starcem, koji nosi izguzvanu omotnicu u kojoj su fotografije, vjerojatno kuce i njezinih nekadasnjih stanovnika.
Bila su ih dvojica, obojica starijih ljudi, koji su sa strahom gledali prema Filipu. Krenuo je prema njima.
- Dobar dan! - rekao im je.
Stariji od njih, starac od nekih sedamdesetak godina, odjeven u izblijedjelu odjecu, prepunu nevjesto zasivenih zakrpa, s nerazumijevanjem je i poluotvorenih usta gledao u onoga drugoga, ispijenog covjeka od nekih pedeset, sezdeset godina.
(Mlakic 2007:25)
Filip ubrzo shvaca da pravi vlasnik kuce koju je on nastanio ne moze s njim niti razgovarati: starac je gluhonijem te preko posrednika porucuje svoja uplasena pitanja. Tako je i upitao Filipa smije li pogledati kosnice koje su iza kuce, jer je nekad drzao pcele. Filipov otac zapravo uspostavlja neposrednu komunikaciju s njime, otac se prvo sazalio, jer ga je, naslucuje se, dozivio na neki nacin srodnim. Filipa je to podsjetilo na drugog jednog gluhonijemog starca iz njegova kraja koji je imao pcele: zvali su ga Svabo, on jedini nije htio pobjeci kad su Srbi prodrli u selo. Starca su ubili pored njegove kuce.
Nisu samo pcele poluga Filipove asocijacije: u oba slucaja rijec je o stradanju dvojice starih bespomocnih ljudi: srpski vlasnik kuce (Drago) ostao je bez svega i zivi u izbjeglistvu u krajnjem siromastvu, a nekadasnji susjed ('Svabo') nije htio ostaviti kucu te je ubijen. Premda je i Filip zrtva rata, jer su mu Srbi spalili kucu i sve stvari u njoj - on u trenutku suocenja u dvoristu privremeno svoje a zapravo tude kuce vidi ispred sebe zrtvu rata, a ta zrtva u njemu budi sazaljenje. Trenutak u kojemu Filip osvjestava cinjenicu da umjesto ocekivane svade s agresivnim pravim vlasnikom kuce u kojoj zivi ima pred sobom bespomocnog starca kojeg zali, trenutak je u kojemu smo mi kao citatelji, vec 'zblizeni' s Filipom putem stalne fokalizacije uz njegov lik, njegove strahove i tjeskobu, preuzimamo i ovdje Filipovo videnje, odnosno njegov pogled sazaljenja. Promatrajuci prizor kad njegov otac odlazi s gluhonijemim starcem Dragom iza kuce da provjere sto je prezivjelo od starcevih kosnica i pcela Filipu prolaze asocijacije: „Podsjecali su ga na djecu zanesenu oko necega. Samo je ovdje sve djelovalo mucno. Cinilo mu se da su obojica duboko svjesni koliko je njihov posao uzaludan i nepotreban, ali kao da su ocekivali neko cudo, koje, naravno, nikad nece doci." Potresna je situacija kada svi zajedno, Filip, njegova zena i otac te srpski izbjeglice Drago i Milan sjede u kuhinji i gledaju napola unistene fotografije sinova: Milanov sin je ubijen, a Dragin je otisao u Ameriku i samo jednom se javio poslavsi svoju fotografiju.
Citateljev empatijski odnos potenciran je narativnim postupkom pripovjedaca, vezanoscu fokalizacije uz lik s kojim se mozemo identificirati. Empatijski potencijal ozivljen u opisanom susretu - rat je nedavno zavrsio, Filipu su dom unistili Srbi, ali u starcu Dragi ne vidi nacionalnost nego starost i bespomocnost - vazan je na dvije razine: nosi u sebi eticku uporisnu tocku Filipa kao lika i upravo ovoj je situaciji na djelu sabotaza nacionalistickog stereotipa i generalizacija. U romanu na vise mjesta nailazimo na ocitovanja moralnih vrijednosti u pripovijedanju, odnosno osjecamo ih kao uvjerenja implicitnog autora. Implicitni autor u romanu se pojavljuje i na mjestima gdje se Filip ne slaze s mjestanima u njihovoj generalizaciji Srba, odnosno misljenju da su oni uvijek za sve
krivi. Doznavsi za nestanak starca Jose Petrovica, mjestani okrivljuju Srbe izbjeglice koji su tih dana dosli u mjesto kako bi obisli svoje kuce. Filip se ne slaze s njihovim misljenjem, suprotstavlja se njihovu uvjerenju o tome da su Srbi za sve krivi. Rijec je opet o sabotazi nacionalisticke generalizacije te poticaju na dozivljaj individualizacije pripadnika srpske manjine kroz sudbinu lika gluhonijemog starca Drage.
Poticaj individualizacije lika starca Drage motiviran je empatijskim citanjem na dva nacina. Prvi nacin je fokalizacija uz Filipov lik i preuzimanje Filipova dozivljaj a Drage kao zrtve rata (dakle empatijski dozivljaj drugog covjeka umjesto generalizacije svih Srba prema kriteriju nacije) a drugi nacin je pripovjedacev empatijski odnos prema Filipu kojeg prikazuje kao osobu cvrstih ljudskih moralnih nacela. Kao citatelji potaknuti smo na odbijanje generalizacije jer smo pridobiveni za dobrobit izdvojenog plasticno opisanog lika i priblizena nam je njegova sudbina. Na primjeru lika starca Drage prikazali smo kako nam je pomno vodenom fokalizacijom (jer gledamo sve Filipovim ocima) dodatno priblizen lik, izazvana empatijska reakcija te postignuta individualizacija jedne sudbine.
Literatura:
Booth, Wayne. 1988. The Company We Keep: an Ethics of Fiction,Berkley and Los
Angeles, University of California Press Booth, Wayne. 1976. Retorika proze. Beograd: Nolit
Hoffman, Martin. 2003. Empatija i moralni razvoj - Znacaj za brigu i pravdu. Beograd: Dereta
Keen, Suzanne. 2006. Theory of Narrative Empathy, Narrative 14.3. 2006. (207236)
Keen, Suzanne: Empathy and Novel. Oxford University Press Mlakic, Josip. 2007. Cuvari mostova. Zagreb: VBZ Nussbaum, Martha. 2005. Pjesnicka pravda. Zagreb
Nussbaum Martha. 2000. Suosjecanje, temeljna socijalna emocija. Treci program
Hrvatskog radija. Zagreb Raboteg Saric, Zora. 1995. Psihologija altruizma. Zagreb: Alineja
