CC BY
10GRAD U ROMANU VJEZBANJE ZIVOTA NEDJELJKA FABRIJA
Dejan Duric
Sveuciliste u Rijeci, Hrvatska
The paper considers the issue of multiculturalism in Nedjeljko Fabrio's novel Practising Life, as well as the possibilities of intercultural dialogue between oppositional groups through the prism of an urban space. The emphasis is primarily placed on the complex representation of an urban space in the novel, where the author's representation of the city is actually twofold since the city is viewed both as a physical reality and a cultural construct.
According to Richard Lehan, urban constructs must constantly be re-examined because they are artificial and diverse, and through them one can interpret (and reinterpret) past and our sense of reality. Thus, Fabrio in a distinctive way shows how effects of commercial and industrialized processes transform the city and relations among people and also affect political developments in it because, at the same time, the capital is in an unbreakable connection with the dominant political tendencies.
U studiji o gradskome prostoru u knjizevnosti Richard Lehan lucidno je zakljucio kako je grad uvijek igrao veliku ulogu u ljudskoj sudbini u podugackom vremenskom razdoblju od posljednjih pet stotina godina, bez obzira na nacin kako je bio predstavljen.
Grad je stvorio vlastiti povijesni ritam - tvrdi Lehan - iako su mu se funkcije tijekom vremena mijenjale i transformirale, a njegova stvarnost bila rekonstruirana i transformirana. Prema Lehanovu misljenju urbani konstrukti moraju neprestano biti preispitivani jer su oni artificijelni i diverzni, a ono sto je osobito bitno za moj predmet bavljenja u ovom radu, kroz njega mozemo interpretirati (dodao bih i reinterpretirati) proslost te nas osjecaj realnosti (Lehan, 1998: 292). O tome svjedoci i bogata romaneskna produkcija o gradu Rijeci nastala u posljednjih tridesetak godina, u rasponu od novopovijesnih iskustava Nedjeljka Fabrija u Vjezbanju zivota, preko egzilskih iskustava Marise Madieri u Vodnozelenom, do egzistencijalistickih preokupacija Dase Drndic u Laica format, romanu koji nije nista drugo doli jednoga otrovnoga i prvokativnoga (anti)ljubavnoga pisma spomenutom gradu. Tako ce Danijela BaCic-Karkovic reci da grad Rijeka zadnjih desetljeca biva kotom narativnih ekskurzija: biva afektivna tema izrazite semanticke gustoce. Fabrijeva Duologija i kultno uprizorenje Vjezbanja zivota utrli su osobnim i knjizevnim istrazivanjima identiteta na pozadini ratnih kataklizmi, egzodusnih, refugijalnih sudbina i ugaslih genealogija
(Bacic-Karkovic, 2002: 12). U ovim djelima mozemo pratiti na koji se nacin funkcija grada zapravo mijenjala te na koji je nacin njegova realnost bila rekonstruirana i transformirana. Fabrio, Madieri i Drndic podastiru citatelju vlastitu viziju proslosti, njezinu reinterpretaciju - shvacajuci da su naposljetku povijest(i) manje ili vise subjektivne reprezentacije onoga sto pojedini povjesnicar ili skupina povjesnicara smatraju da je nuzno da se zapamti1, pa su one u sva tri slucaja najobicniji narativni konstrukti koji, kao takvi, utjecu na egzistencije subjekata, a oni su vise nego primorani povinovati im se. To je ono sto Milanja u svojoj studiji o novopovijesnom romanu naziva fatumom povijesti (Milanja, 1996: 102), a on neizostavno predodreduje egzistencije subjekata ovih proza, koje su pak neraskidivo povezane sa sudbinom grada. Fabrio tako sagledava situaciju iz perspektive razlicitih etnikuma i kultura koje su se nasle na istom urbanom prostoru te propitkuje mogucnost suzivota, sugerirajuci da su obje strane bile u zabludi kao zrtve politickih okolnosti inkarniranih u vidu povijesnoga kruzenja. Madieri pak promatra grad iz vanjske perspektive, kroz prizmu Trsta koji joj je pruzio utociste i u kojem, kao u zrcalu, pronalazi odraz Rijeke. Drndic promatra grad iz perspektive Drugoga koji se zatekao u njegovom labirintu, ali njegovu politicku i povijesnu kompleksnost moze sagledati izvana. Stoga je njezin roman krajnja dekonstrukcija multikulturalnoga identiteta grada jer analizirajuci sloj po sloj njegov identitet kroz pricu u kojoj se sudaraju, zrcale i ispreplicu proslost i sadasnjost, dolazi do praznoga prostora u sredistu.
U spomenutim je prozama grad reprezentiran kao otvoren, trusan i ambivalentan prostor, koji je cesto mijenjao drzave, nacije i vlasti, dakle, sasvim razlicit od onoga kojega je predstavljao, primjerice, Zagreb u konceptu nacionalnoga romantizma. Cini mi se da je usporedba sa Zagrebom vise nego dobrodosla. Tako je danasnja prijestolnica u ideologiji nacionalnih romanticara cesto bila reprezentirana kao sredstvo okupljana nacionalnih snaga, u cemu je osobito prednjacio August Senoa, jer taj je grad bio srediste iz kojega su se mogle onda konstruirati mape zajednice i eticka nacela na kojima ta zajednica pociva. Zagreb je zapravo bio Hrvatska. Senoa ne samo da nastoji konstruirati, izgraditi jedan monumentalisticki, pa i pozitivisticko-antikvarni pristup povijesti, nego nastoji konstruirati i jedan moralni obrazac svijeta, odnosno onovremenoga hrvatskoga drustva, napose gradanskoga, te ponuditi uzorne primjere svojim citateljima koji bi na taj nacin trebali pronaci svoje uzore. U kontekstu urbanoga prostora on konstruira povijest, Fabrio i spomenute autorice je dekonstruiraju, demistificiraju i demitologiziraju. Rijeka je stoga oduvijek
1Vidi:http://en.wikipedia.org/w/index.php?title=Cultural_memory&printable=yes. Historiographical Approach
bila poput prostitutke Clare, ciju pricu donosi Dasa Drndic u svom romanu, a koju mozemo iscitavati i kao samu parabolu o gradu. U mladim je danima Clara bila otmjena i trazena lokalna prostitutka, kao sto je tijekom devetnaestoga stoljeca Rijeka bila bogat, prosperitetan i raskosan grad rastrgan izmedu madarskih, austrijskih, talijanskih i hrvatskih utjecaja. Kako se Clara podavala onome koji je mogao najbolje platiti, tako se Rijeka koristila onom vlascu od koje je u datom trenutku mogla izvuci najvecu korist za vlastiti razvoj i dobrobit svojih gradana koji su dosli iz razlicitih dijelova Europe. Clara naposljetku umire sama, kao sifiliticna starica beskucnica, a umrtvljena Rijeka ostaje uljuljana u snove o velikoj i slavnoj proslosti, a price o njezinoj multikulturalnosti, na kojima se baziraju sva tri spomenuta romana, postaju najobicniji mitologem od kojega vise nitko nema koristi.
U ovome cu se radu posebice pozabaviti Fabrijevim romanom i pitanjem multikulturalnosti u njemu te mogucnoscu interkulturnoga dijaloga izmedu suprotstavljenih grupacija u njemu jer preostala dva spomenuta romana samo dodatno, i s mnogo vise kriticizma, seciraju urbano tkivo Rijeke.
Autorova reprezentacija grada je zapravo dvostruka jer ga promatra kao fizicku stvarnost, ali i kulturni konstrukt pa je u pravu Lehan kada tvrdi da tekstualizacija grada stvara vlastitu realnost, postaje nacin gledanja na grad, ali u isto vrijeme takva tekstualizacija ne moze biti zamjena za fizicki grad. Prije no sto grad postane konstrukt, knjizevni ili kulturni, on je fizicka realnost s vlastitom dinamikom (Lehan, 1998: 291). Stoga je razvoj grada kao fizickoga entiteta lociranoga u odredeni prostor, s njegovom kartom i labirintom2, zapravo neizostavan od njegove povijesne i kulturne matrice. Drugim rijecima, specifican polozaj i osobite povijesne prilike, koje su uvjetovale razvoj njegove mape i labirinta, u isto vrijeme preodreduju i sudbine ljudi koji su se odlucili nastaniti u njemu, jer su polozaj i veza sa zaledem utjecali na razvoj razlicitih oblika ljudske djelatnosti, koje su pak bile atraktivne svima onima u potrazi za uspjehom i samoostvarenjem. Splet razlicitih politickih odnosa, u kojima je grad u pocetku pripadao svima i
2 Fabrijeva reprezentacija grada kao fizickoga entiteta vezana je uz dvije emblemske figure: labirint i kartu, sto su mozda dva najtipicnija nacina predstavljanja urbanoga prostora. Karta se odnosi na pogled iznad u kojem se stvara pogled na glavne ulice, trgove i predjele grada te najpoznatije gradevine, koje mahom sluze kao orijentacijske tocke. Labirint je ono sto Richard Samin naziva ground level - splet ulica kojima subjekti lutaju, skrivaju se ili bjeze. Samin, Richard: Reappraising the myth of the new South Africa: Phaswane Mpe's Welcome to Our Hillbrow, http://www2.univ-reunion.fr/~ageof/text/74c21e88-610.html
nikome, ucinio ga je otvorenim za sve one koji su bili dovoljno hrabri da okusaju svoju srecu, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost i jezik. A sve zapocinje kroz pricu o slobodnoj luci na jadranskoj obali gdje su pozvani svi koji zele ostvariti bolju buducnost, a medu njima se nasao i Carlo koji dolazi u Rijeku kao mladic i gradi uspjesnu karijeru konopara. Kroz njegov zivot i zivot njegove obitelji, odnosno potomaka, sagledana je jedna strana povijesti grada. S jedne strane, dakle, ona je vezana uz njegov industrijski razvoj - od propadanja jedrenjaka, pojave parodroda, zeljeznice, a naposljetku i industrije inkarnirane u mitskoj rafineriji nafte smjestenoj na Mlaci, koja je tada bila periferija grada. Pojava industrijalizacije i kapitalizma neraskidivo je povezana s politickim procesima u gradu te su oni cesto proporcionalni. Sve vecim razvojem grada i njegove industrije te pojavom stranoga kapitala, otvara se potreba za raznolikom radnom snagom i djelatnostima pa Fabrio na osobit nacin prikazuje kako ucinci komercijalnih, industrijalizacijskih procesa transformiraju grad i odnose medu ljudima. U isto vrijeme je kapital u neraskidivoj vezi s politickim strujanjima jer kapital dolazi iz drzavnih sredista kojima je razvoj geografski izvrsno postavljene luke jedan od gospodarskih prioriteta, a naravno da razvoj luke donosi sa sobom niz ostalih djelatnosti. Medutim, politicka strujanja, kako sam vec rekao, svoje ce konacne oblike zadobiti u razlicitim povijesnim kretanjima i procesima.
Tako je i kroz pricu o Carlu i njegovoj obitelji sagledana pojava talijanskoga elementa u gradu i njihova sve veca prevlast jer su Austrija i Madarska poticale naseljavanje talijanskoga stanovnistva kao opozicije hrvatskom stanovnistu i nastojanju hrvatskih politicara da Rijeku integriraju u Hrvatsku. S jedne strane, dakle, vidimo potrebu za jeftinom radnom snagom, cije se mjesto otvaralo u kontekstu sve vece industrijalizacije grada, a s druge strane mozemo u tom cinu iscitati razlicite politicke i povijesne procese, premda, prema misljenju autora ovoga romana, to nije trebala biti nikava prepreka suzivotu razlicitih grupacija na podrucju grada, koji ce imati dalekosezne posljedice na zivote subjekata, iako je u ovom slucaju bolje reci objekata povijesti.
Na drugoj je strani, kao svojevrsna protuteza, hrvatska obitelj Despot, koja zivi na rubu grada. Kako se grad preobrazavao s obzirom na promjenu njegove funkcije, tako je i srediste postajalo mnogo kompleksnije jer poslovi i populacije postaju diverziraniji. Takva pak diverzacija neosporno vodi k Drugom, odnosno urbanom elementu, najcesce manjini, zadrzanoj izvan gradske zajednice. U mitsko-simbolistickom vidu, Drugi je misteriozni stranac (Lehan, 1998: 8). Tu se zapravo Fabrijev diskurz uslozanjava jer on dvije strane, inkarnirane u talijanskoj i hrvatskoj obitelji, kroz slozene drustveno-politicko-industrijalizacijske procese dovodi u
medusoban odnos, a spomenuti ce procesi neupitno utjecati i na njihove medusobne odnose.
Stoga u romanesknom tkivu Vjezbanja zivota naizmjence pratimo reakcije clanova Carlove obitelji i obitelji Despot na pojedine politicke, drustvene i gospodarske dogadaje. Isto tako pratimo na koji nacin sudbine pripadnika obiju obitelji ovise o ideji-politici. Upravo to rasterecenje price oko jednoga glavnoga junaka, sto Cvjetko Milanja i smatra jednim od najbitnijih karakteristika novopovijesnoga romana (Milanja, 1996: 106), omogucilo je autoru da situaciju sagleda s dviju strana koje zapravo stoje u svojevrsnom zrcalnom odnosu, kao sto u svojevrsnom zrcalnom odnosu stoje i dva dijela romana. Upravo Julijana Matanovic kaze da se posebna paznja u novopovijesnom romanu posvecuje svjedoku dogadaja i njegovoj tocki gledanja (Matanovic, 1996: 116), a kroz veliki broj likova, nekoliko kompozicijskih linija i nekoliko prica koje se krizaju, ovi romani zapravo tematiziraju povijest/politiku kao sudbinu i egzistenciju (Milanja, 1996: 116). Posrijedi je dakle polifona struktura romana. Polifonija oznacava glazbeni termin koji podrazumijeva dva ili vise glasova koji su savrseno povezani, ali ipak sadrzavaju relativnu nezavisnost. Prema misljenu Milana Kundere, temeljno nacelo svih velikih polifonicara bilo je jedinstvo glasova, odnosno niti jedan glas ne smije dominirati djelom, a isti tako niti jedan ne smije sluziti kao obicna pratnja (Kundera, 2002: 73). Upravo preko polifonicnosti, osobitoga vida dijalogicnosti, Fabrio dovodi u jedan interkulturalan dijalog svoje suprotstavljene strane. Dvije strane stoga predstavljaju dva svjedoka (povijesno-politickih) dogadaja, pa te dvije price, jednako vazne jer reprezentiraju dva iskustva, osvjetljavaju jedna drugu te cine kontrapunkt velikoj prici Povijesti/Politike jer pripovjedac im suprotstavlja male price i zgode o pojedincu, o individuima, o njihovoj zivotnoj historiji, njihovim intimnim zeljama, njihovim obicajima, svakodnevnim, «malim», ali jedino njihovim jednokratnim i neponovljivim zivotima (Milanja, 1996: 110).
Isto kao sto talijanska strana kao u zrcalu osvjetljava hrvatsku, a hrvatska talijansku, tako se proslost i sadasnjost susrecu kao u zrcalu u samome sredistu romana. U prvome dijelu romana radnja krece od odredene tocke u proslosti prema sadasnjosti. Drugi dio romana pocinje od odredene tocke u sadasnjosti i krece prema proslosti do trenutka gdje je prvi dio zavrsio. Na taj se nacin stvara svojevrsna zrcalna slika o apsurdnosti povijesti. Stoga je autorovo poimanje povijesti podosta niceansko: kao u mitu o vjecnom povratku ona je osudena na besciljno lutanje i vracanje. Subjekti, preci i potomci, nista nisu naucili jer neprestano i iznova cine iste greske pa i prestaje biti od presudne vaznosti veze li se nesto za proslost i sadasnjost kada smo neprestano izlozeni istim procesima na koje ne mozemo utjecati,
ali koji utjecu na nas. Milanja je dobro uocio da je u Fabrijevom romanu sredisnja „figura" instancija (obiteljske) privatnosti, zapravo intimna privatnost u koju se povijest, kao politika, uplece kao zlo koje ju destruira i rastace (Milanja, 1996: 118), drugom rijecima - novim je pravilom u tematsko-motivskom smislu postalo premjestanje paznje promatraca s jakih na takozvane slabe i krhke figure povijesti (Bacic-Karkovic, 2002: 11). Obje obitelji tako predstavljaju dva semanticka sredista romana, koja stoje u spomenutom zrcalnom odnosu - jedan odrazava drugi kroz sraz ili suzivot razlicitih kultura, a upravo oko ekspresije nekih od arhetipskih toposa u zivotu svakoga covjeka - ljubavi i smrti. Dakle, u kontekstu poetike novopovijesnoga romana u kojem se napusta monumentalno tumacenje povijesti, Fabrio iznosi biografije pripadnika nekoliko generacija jedne talijanske i jedne hrvatske obitelji, dakle, sasvim prosjecnih, neznatnih obitelji kakvih je pun grad i koje nikome mozda svojom zanimljivoscu ne bi zapele za oko. Iste politicke i povijesne zgode, u skladu s polifonom strukturom romana, prezentirane su sa stajalista obiju strana, pa se njihovi vidovi, koji se razlikuju jer su napose pripadnici razlicitih kulturnih krugova, ukrstavaju upravo kroz urbani prostor jer je grad onaj lokus oko kojega se vrti prica o povijesti i koji zaplice zivote subjekata pa je tako za Milanju spomenuti fatum povijesti zapravo fatum determinacije (Milanja, 1996: 110), ovdje sagledan kroz prizmu urbanoga mikrokozmosa. Povijest i politika su ono sto determinira, predodreduje ljudsko ponasanje i djelovanje jer dolazi iz centara moci koji vrse utjecaj, a s obzirom na svoje interese i ciljeve, na zivote pojedinaca. Pripovjedac je stoga ironican, kometira politicko-povijesne procese, ali i vlastiti cin pisanja, odnosno vlastiti diskurz. Na taj nacin povlaci paralelu izmedu cina pisanja i kreiranja povijesti jer kao sto je njegov tekst narativni konstrukt, tako je i povijest narativni konstrukt kojega su stvorili centri moci. Iz ovoga mozemo zakljuciti da su vrijeme, odnosno povijesno kruzenje vremena, i naracija za Fabrija dvije neraskidivo povezane kategorije, podjednako krhke i nepouzdane te podlozne manipulaciji, zbog koje pojedine strane vide samo ono sto im odgovara, a visestoljetne represirane anksioznosti prijete da izbiju na povrsinu.
Stoga treba postaviti pitanje tko je od njih Drugi? Za talijansku stranu, Drugi je hrvatska strana, a za hrvatsku stranu to je talijanska strana, medutim sve je to sagledano kroz vec prije spomenuti fatum povijest koja determinira. I dok Carlo tako dolazi u obecan grad te gradi miran suzivot s madarskom i hrvatskom stranom, njegovi ce potomci postati zrtve povijesnih zabluda, a isto ce se dogoditi i s nekim clanovima obitelji Despot, koji ce poradi osiguravanja egzistencije morati promijeniti svoje politicke opcije i strane.
Drugim rijecima, kada zbog spomenutih povijesnih, industrijalizacijskih i politickih procesa svaka od skupina pocinje diskurzivno (rijecima, simbolima, pricama, odnosno razlicitim mitologemima i ideologemima) graditi vlastiti nacionalni identitet, koji negira svoju kreiranost razlicitim mitoloskim i ideoloskim aparaturama, i pocne ga nametati drugima, znacenje Grada se pocinje rastakati. Tu dolazi do onoga sto Freud naziva narcizam malih razlika3, kada kulturno bliske etnicke skupine nastoje naglasiti svoju kulturnu razliku u odnosu na susjedne i bliske kulture. Stoga Fabrio zapravo kroz pricu o Rijeci promatra nastanak segregativnoga multikulturalizma, koji je karakteristican za procese devetnaestoljetnoga romantickoga nacionalizma4 u kontekstu brojnih slavenskih nacionalnih romantizama koji su se javili i bili osobito karakteristicni za prostor Austro-Ugarske Monarhije i Otomanskoga carstva,5 cime se naglasava kulturna razlikost prema susjednim narodima ili pak etnickim skupinama s kojima se dijeli isti (gradski) prostor.6 U jednoj pomaknutoj verziji, dakle, nastanak segregativnoga multikulturalizma mozemo promatrati i u kontekstu gradskoga prostora u ovom romanu. Jer brak Talijana Carla i Hrvatice Fanice na pocetku romana simbolizira suzivot razlicitosti, prihvacanje razlicitih kultura i njihovo medusobno prozimanje te obogacivanje. Grad je prostor otvoren svima. Neuspjeh ostvarivanja veze izmedu Lucijana i Emilije u konacnici svjedoci pak o nepremostivim razlikama koje su nastale kao rezultat povijesnih, gospodarskih i politickih procesa kroz odredeno duze vremensko razdoblje, na koje protagonisti nisu imali nikakvoga utjecaja. Grad stoga postaje zatvoren i izoliran prostor, o cemu ce u konacnici vrlo kriticki progovoriti Dasa Drndic u spomenutom romanu. Identieti pojedinih grupa u Fabrijevu romanu tako se grade kao sredstvo razlikovanje od drugih, s kojima se dijeli isto (gradsko) podrucje
3 Termin je Freud osmislio 1917. godine kako bi naglasio da ljudi s manjim razlikama medu sobom mogu biti konfliktniji i skloni medusobnoj mrznji, nego ljudi s velikim medusobnim razlikama.
4 Prema doktrini romantickoga nacionalizma, svaka kultura predstavlja samodostatan moralni univerzum. Za svakoga od nas, obzori nase misli odreäeni su granicama nase kulture. Tipicno, romanticarski nacionalisti zakljucili su iz toga da su kulture nesumjerljive jer ne postoji transkulturalno glediste s kojega bi ih se moglo usporediti (Barry, 2006: 317).
5 Segregativni multikulturalizam na prostoru Balkana pocinje da dominira usporedno sa procesom stvaranja nacionalnih drzava tokom XIX. veka. Nuzna pretpostavka za njegovo nastajanje - kao sto je to slucaj s etnonacionalizmom uopste - jeste primordionalno jedinstvo tla i krvi (Stojkovic, 2004: 156).
6 Slicnom se situacijom bavi i Igor Stiks u svom romanu Elijahova Stolica. Vidi moj rad Multikulturalizam u romanu Elijahova stolica Igora Stiksa, Konfrencija mladih slavista, Prag 2007. (u tisku).
jer identitestske slicnosti i razlike treba shvatiti kao kategorije koje nisu imanentne niti univerzalne odredenom diskurzu, vec ponovno nastale iz potrebe za kategoriziranjem, uvodenjem reda, svrstavanjem u obrasce podredenosti i nadredenosti, klasificiranjem u skladu s proizvedenim i nametnutim (vrijednosnim) kriterijima (Marot Kis, 2008: 430.)
Treba imati hrabrosti zanijekati, razoriti, odbaciti onu proslost koja nas tisti i sputava zivot. Proslost ce onda dospjeti pred sud danasnjice, tvrdi ¿megas u svom radu o koncepciji povijesti u novopovijesnom romanu (¿megac, 1991: 60), a tragika Fabrijevih subjekata je u tome sto oni nikako ne uspijevaju odbaciti proslost koja se neprestano poigrava s njima. Jedini koji istu uspijeva kriticki razmotriti sam je pisac pa njegov roman u konacnici djeluje poput poduzega eseja o promasenosti i zabludama povijesnih procesa i kretanja, u kojem zivoti i egzistencijalne situacije samih subjekata sluze tek kao potvrde za njegove teze i slutnje. Pripovjedac je onaj koji ispod mitskih i ideoloskih naslaga pronalazi nalicje povijesne zbilje (Zmegac, 1991: 62, 63).
Medutim, Zmegac je u pravu kada kaze, pozivajuci se na Nietzchea, da okrsaj moze biti koliko god snazan, nasa volja da se obracunamo s prosloscu koliko god jaka, ipak ce i u nama ostati svijest da smo i mi obiljezeni tvorevinama i cinima proslih generacija i da smo posljedak njihovih stranputica, strasti i zabluda (Zmegac, 1991: 60). Nigdje se to toliko dobro ne vidi kao u Fabrijevu romanu, gdje su zivoti protagonista s razlicitih strana, premda moramo postaviti pitanje sto su to zapravo strane i opravdano dvojiti o njihovoj smislenosti kako je to cinio i Carlo na pocetku samoga romana, dovedeni u dijalog. I kao sto je Lacan rekao da je Ja uvijek u podrucju Drugoga, iz cega mozemo na uopcenoj razini iscitati da je moguce upoznati sebe samo ako upoznamo i druge, one koji nas okruzuju i s kojima dijelimo isti prostor, Fabrijevi subjekti zapravo svojim postupcima i zivotnim situacijama dovode u pitanje takav koncept. Tu je topos grada ponovno od presudne vaznosti, jer grad je ono sto s jedne strane spaja, a s druge strane razdvaja subjekte. Zablude proslosti i ogranicenih otaca tako ce nastojati ispraviti njihova djeca, u ovom slucaju Emilija i Lucijan, ciji je ljubavni odnos zapravo pokusaj da se umakne fatumu povijesti, medutim, njihovo razdvajanje u zavrsnici nudi ultimativno pesimisticnu viziju u kojem nikakav bijeg od njega nije moguc. Fabrio ostavlja pitanje mogucnosti suzivota otvorenim, jer mogucnost njegova ostvarivanja ostaje upitna, ne zbog toga sto mozda subjekti ovoga romana ne bi to htjeli, nego sto iznad njih neprestano lebde aveti proslosti i duhovi razlicitih ideologija kroje su tijekom proslosti protutnjale kroz grad, ne donijevsi nista dobro njegovim protagonistima. Tako ce i roman u zavrsnici napraviti puni krug i time samo potkrijepiti viziju o apsurdnosti proslosti -
Carlo je prije sto i pedesetak godina dosao u Rijeku, a njegovi ce je potomci isto tako napustiti, ne osvrnuvsi se za sobom, kao sto se niti on nije osvrnuo odlazeci iz Italije.
Literatura
Barry. Brian. 2006. Kultura i jednakost: egalitarna kritika multikulturalizma. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Bacic-Karkovic. Danijela. 2002. Nostalgija fiumana u „Vodnozelenome" Marise Madieri. Rijecki filoloski dani. 4. Rijeka. 11 - 28.
Burzynska. Anna; Markowski. Michal Pawel. 2006. Teorie literatury XX wieku -Podr^cznik. Krakow: Wydawnictwo Znak.
Coha. Suzana. 2006. Mitologemi i ideologemi u funkciji kreiranja nacionalnoga
identiteta u poeziji Augusta Senoe. Rijecki filoloski dani. 6. Rijeka. 415 - 444.
Fabrio. Nedjeljko. 2004. Vjezbanje zivota. Zagreb: Vecernji list.
Kovac. Zvonko. 2001. Poredbena i/ili interkulturalna povijest knjizevnosti. Zagreb:
Hrvatsko filolosko drustvo, Biblioteka Knjizevna smotra.
Kundera. Milan. 2002. Umjetnost romana. Zagreb: Meandar.
Lehan. Richard. 1998. City in Literature: an intelectual and cultural history.
Berkeley/Los Angeles: University od California Press.
Matanovic. Julijana. 1995. Hrvatski novopovijesni roman, Republika. 9-10. Zagreb. 98 - 114.
Marot Kis. Danijela. 2008. Kultura razmjene u diskursu pogranicne knjizevnosti. Rijecki filoloski dani. 7. Rijeka. 429 - 440.
Milanja. Cvjetko. 1996. Hrvatski roman 1945-1990. Zagreb: Zavod za znanost o knjizevnosti Filozofskoga fakulteta Sveucilista u Zagrebu.
Nemec. Kresimir. 2003. Povijest hrvatskoga romana III (od 1945. do 2000.). Zagreb: Skolska knjiga.
Nemec. Kresimir. 1996. Historiografska metafikcija Nedjeljka Fabrija (Promisljanje povijesti u «jadranskoj duologiji»). Republika. 1-2. Zagreb. 49 - 53. Nietzsche, Friedrich: O korisnosti i stetnosti historije za zivot, Matica hrvatska, Zagreb, 2004.
Stojkovic. Branimir. 2004. Mulikulturalizam, Balkan i planetarna kultura. 145 - 160. u Semprini. Andrea. 2004. Multikulturalizam. Beograd.
Tadic-Sokac. Sanja. 2005. Fabrijev novopovijesni roman u prici o samome sebi, Rijec. 2. Rijeka. 135 - 152.
Zmegac. Viktor. 1991. Povijesni roman danas. Republika. 5-6. Zagreb. 58 - 75.
