CC BY
7TITOVO NOVO RUHO
Ivana Perusko
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
This work explores the presence of Tito in contemporary Croatian literature and analyzes his importance in the context of the ex Yugoslavian intercultural community. The study reveals that Tito is even more present in the virtual world of the Internet as an interesting form of auto-irony and as a particularly significant expression of the "collective unconsciousness".
1. Kultura i interkultura jugoslavenske zajednice
U nastojanju da pronademo oblike interkulturnog dijaloga i ukrstanja ne moramo otici ni geografski ni vremenski daleko. Dovoljno je osvrnuti se na ne tako davnu jugoslavensku proslost, koja je spajanjem sest republika i dvije autonomne pokrajine stvorila krovnu drzavu sa sest nacionalnih zajednica i nekoliko manjina. Svaka je zajednica imala vlastiti jezik, odnosno vlastitu kulturu kojom je „sluzila" prvenstveno nadredenoj jugoslavenskoj kulturnoj zajednici. Prema socijalnoj kategoriji kultura je „opis posebnog nacina zivota u kojem se odredena znacenja i vrijednosti ne izrazavaju samo u umjetnosti i misljenju, nego i u institucijama i u svakodnevnom ponasanju" (Willams 2006: 36). R. Willams se protivi socijalnoj definiciji kultura koja umjetnost smatra pukim popratnim proizvodom drustva; suprotno tome, on promovira teoriju kulture koja nije umjerena iskljucivo na odnos izmedu „umjetnosti i drustva, nego na proucavanje svih djelatnosti i njihovih medusobnih odnosa" (2006: 39).
Interkulturna je teorija nuzno vezana za socijalnu definiciju kulture; sama interkulturna teorija tumaci i promatra umjetnicko djelo u kontekstu drustva i kulture iz koje djelo potjece. Uostalom, glavni interes interkulturnog modela jest dijalog dvaju kultura, a tako i dvaju socio-kulturnih sistema. Willams drzi da je svaka definicija kulture koja u svojoj analizi ne ukljucuje odnos prema ostalim sastavnicama neprimjerena. Interkulturna ce teorija upravo naglasiti odnos prema „ostalima". Za razliku od multikulturne zajednice, koja podrazumijeva tek paralelno (su)postojanje nekoliko kultura na istom prostoru, interkulturna ustraje na medusobnom razumijevanju, prozimanju, ukrstanju.
Interkulturna zajednica, stoga, ide korak dalje od proklamiranja medukulturnog postivanja i tolerancije, njezina se ideja zapravo temelji na
svojevrsnom dijalogu, poznavanju, razmjeni. Cini se da je bivsa jugoslavenska zajednica bila vise od multikulturne tvorevine. Interkulturno ukrstanje kultura nalik je bratstvu, a upravo je ono bilo temelj jugoslavenske ideje i medukulturnog zajednistva: „Naucila sam da moram cuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga" (Ugresic 1996: 13). U paroli bratstvo i jedinstvo, kao i u zakletvi kojom svaki pionir obecava da ce biti dobar drug, pronalazimo bit interkulturne teorije, pa cak i identiteta1.
Jugoslavenska je zajednica vazno identifikacijsko mjesto u prozi i esejistici danas ex-jugoslavenske spisateljice D. Ugresic. „Rasla sam u multinacionalnoj, multikulturnoj i monoideoloskoj zajednici pred kojom je bila buducnost", pise autorica u zbirci eseja Kultura lazi. Kad Ugresic naglasava: „rasla sam u kulturi koja je brzo prihvacala tude vrijednosti: od talijanskih cipela do kult-pisaca" (1996: 14) ili „rasla sam u kulturi koja se ponosila time da hvata korak s zapadnim svijetom" (15), dogada se zacudno preklapanje interkulturne teorije i jugoslavenske svakodnevice.
Hrvatska amnezija je 90-ih godina proslog stoljeca jugoslavensko interkulturno bratstvo zamijenila nacionalistickom kulturom neshvacenog jedinca, a bivsi interkulturni prostor kulturnim monopolom u kojemu je interkulturna svijest bila potisnuta, a svaki pokusaj interkulturnog djelovanja onemogucen. Ugresic je u novonastaloj hrvatskoj klimi 90-ih god. proslog stoljeca prepoznala crte shizofrenog poremecaja: „U posve poremecenom, razlomljenom, raspadnutom svijetu kakofonicno se mijesaju fragmenti bivsih i sadasnjih rezima" (1996: 63). Zajednicko mjesto pamcenja2 svih sudionika bivse jugoslavenske interkulturne zajednice bio je njezin tvorac -Tito: „Titoizam je podrazumijevao (lazni ili stvarni) internacionalizam (...) Titoizam je podrazumijevao (lazno ili stvarno) bratstvo i jedinstvo, posljedica cega je bio zajednicki jugoslavenski kulturni prostor" (Ugresic 1996: 14). Ne samo da je titoizam podrazumijevao i poticao internacionalizam, nego i (stvarno ili lazno) medukulturno, odnosno interkulturno, zajednistvo
Ako je upravo Tito bio kohezivna snaga jugoslavenskog pamcenja, zasto je kult licnosti, obozavani Djecak sa Sutle, u poslijeratnoj hrvatskoj kulturnoj stvarnosti pasti u zaborav? Hrvatska kulturna zajednica ce umjesto suocavanja s proslosti nju jednostavno izbrisati, a Tita potisnuti na rub hrvatske umjetnosti, u nesluzbena, alternativna kulturno-umjetnicka
1 Pet je glavnih obiljezja interkulturnog identiteta prema Y. Y. Kim: 1. prihvacanje postojecih i novih kulturnih elemenata; 2. veca sirina videnja stvari; 3. vece samopouzdanje te razumijevanje i prihvacanje sebe; 4. veca otvorenost i fleksibilnost; 5. veca kreativnost koja potice suocavanje s novim izazovima.
2 Mjesta pamcenja kao rituali drustva bez rituala, mjesta koja su „prozeta dubokim simbolickim smislom" (Nora 2006: 40).
podzemlja. Ako prihvatimo tvrdnju da je titoizam bivse Jugoslavije (bar u teoriji) poticao danas popularni interkulturni model, namece se pitanje nudi li nam suvremena kulturno-knjizevna produkcija modele pomocu kojih cemo tumaciti upravo Titov lik kao mjesto ponovnog ukrstanja nekadasnjih bratskih zajednica?
2. Interkulturni rasap i mehanizam zaborava
U nastojanju da shvatimo strukturu osjecaja (Williamsov termin u clanku Analiza kulture), tocnije kulturu odredenog razdoblja, Williams drzi da umjetnosti toga razdoblja imaju izuzetnu ulogu, jer „upravo ce u njima, prije nego igdje drugdje, spomenute karakteristike najvjerojatnije biti izrazene (...) kroz cinjenicu da je upravo u njima (...) sabran stvarni osjecaj zivota, duboko zajednistvo koje komunikaciju cini mogucom" (2006: 41).
Citat «Ima belo odelo, rukavice, prsten i roleks. Voli civas, strukle, mlince s picekom, omladince i, narocito, omladinke. (...) Posto je bio diktator, nikome nije bilo zao sto je umro. Ni na sahranu mu niko nije dosao. Pogotovo ne iz sveta. Ono na tv je montirano, a ocevici lazu», ironicna je natuknica o Josipu Brozu beogradskog knjizevnika u emigraciji, Dejana Novacica, autora knjige SFRJza ponavljace. Iako su danas mnoge kulturno-umjetnicke djelatnosti otvorile prostor reminiscencije na Tita kao glavnog sjecista interkulturnog sjecanja, hrvatska knjizevna vrata su za bivseg jugoslavenskog predsjednika jos uvijek zatvorena. Tesko cemo pronaci ista slicno Novacicevoj prozi na hrvatskom knjizevnom zemljovidu, stovise, susrest cemo se s neocekivanim pomanjkanjem Titova lika u suvremenoj hrvatskoj produkciji.
Zanemarimo li popularne Aralicine romane s pocetka 90-ih 20. stoljeca u kojima doduse nije izravno prisutan i osuden Titov lik vec jugoslavenska komunisticka ideologija, tek je Ivo Bresan scenarijem za filmski hit Marsal ozivio lik druga Tita (ili njegov duh). Bresan se u filmu poigrao i s njegovim znacenjem i s njegovom pojavom, uostalom, kao i s ljudskom gluposti, nasom kolektivnom proslosti i sadasnjosti. Motiv ukazanja, prenesen na Titov lik, u Bresanovoj komediji, nije tek slucajan. Titovo ukazanje i stanje opceg ludila koje ono prouzrokuje neodoljivo podsjeca na ukazanja u Medugoiju, kao i na odnos Hrvata prema Crkvi.
Naslov zbirke prvijenca njemacko-hrvatske spisateljice Marice Bodrozic Tito je mrtav tek naslovom priziva u knjizevnost Tita. Osim prve price, inspirirane autoricinim sjecanjima na vlastito hrvatsko djetinjstvo i hrvatskoga djeda na dan kad je umro drug Tito, taj isti je i dalje mrtav. Tito je mrtav kako u Bodrozicinoj zbirci, tako i u djelima mlade i srednje generacije hrvatskih pisaca. U suvremenoj hrvatskoj esejistici Titovo se ime
nesto cesce spominje, i to ponajvise iz pera onih pisaca koji su u ratnim godinama iz Hrvatske emigrirali (Matvejevic, Ugresic) ili onih koji su u Hrvatsku dosli bjezeci iz zaracene Bosne (Jergovic). Iako je upravo Josip Broz u velikoj Nacionalovoj anketi iz 2004. god. proglasen najvecim Hrvatom svih vremena, suvremena knjizevnost uporno presucuje tematizaciju njegova lika - u afirmativnom ili negativnom kontekstu.
S druge strane bivseg bratske zajednice, u susjednoj Srbiji, izlazi knjiga Moj privatni Tito u kojoj se niz knjizevnika hvata u kostac s Titom. Zanimljivo bi bilo da su u projektu sudjelovali pisci iz svih ex jugoslavenskih drzava. Nekoliko godina kasnije u Hrvatskoj ce izaci slabasan pokusaj raskrinkavanja Titova mita, zbornik etnolosko-antropoloskih istrazivanja O Titu kao mitu (FF press, 2006). Nazalost, osim nekoliko solidnih istrazivackih radova, kojima se uostalom i sama sluzim, cjelokupno je znacenje zbornika znanstveno upitno i nekoherentno, istrazivacki glas lirski i odvec intimisticki.
Nakon sto je 90-ih godina proslog stoljeca krenulo nezaustavljivo poistovjecivanje Titova lika s bivsom jugoslavenskom (srpskom) diktaturom S. Milosevica, kao i okrivljavanje Tita za palez Domovinskog rata, hrvatski su pisci svoje snage usmjerili u opjevavanje i velicanje hrvatske zajednice ili osudivanje toboze interkulturnog, a zapravo diktatorsko monokulturnog jugoslavensko-srpskog modela (I. Aralica). Unatoc cinjenici da je suvremena knjizevnost pokopala njegov lik, mnogobrojna ispitivanja i ankete pokazuju da je Tito jos uvijek iznimno popularan medu Hrvatima, koji ga, stovise, proglasavaju pozitivnim herojem.
Gotovo sudbinska povezanost Miroslava Krleze s Titom, kao i Krlezino pisanje o njemu (Josip Broz Tito 1892 - 1952; Eseji), vazan su dio jugoslavensko-hrvatske kulturno-knjizevne povijesti. Stoga tvrdnja da je upravo Krleza djelomicno odgovoran za Titovu odsutnost na stranicama novije hrvatske knjizevnosti nije nezamisliva. Na Titovo povijesno «Ne!» Stalinovoj politici 1948. godine Krleza je 1952. god. reagirao cuvenim govorom na Trecem kongresu Saveza knjizevnika Jugoslavije u Ljubljani3. Krleza je tada ostro osudio socrealizam staljinistickog tipa zahtijevajuci od jugoslavenskih pisaca odmak od takve knjizevnosti i borbu za «slobodu umjetnickog stvaranja, za simultanitet stilova, za nacelo slobodnog izricanja misljenja» (Mataga 1995: 136-137)4.
3 U javnosti poznat kao Govor na Kongresu knjizevnika u Ljubljani, tiskan pod razlicitim nazivima: O slobodi kulture, O slobodi umjetnickog stvaranja, Referat na Kongresu knjizevnika (Lasic 1991: 80).
4 Lasic je Krlezin govor protumacio kao «pokusaj da teoretski osmisli nemogucu sintezu politike i knjizevnosti i da zatim svojom knjizevnom praksom dokaze da je ta nemogucnost moguca» (1991: 80).
Imajuci na umu znacenje Krlezinog autoriteta unutar jugoslavenske knjizevnosti, kao i njegove cvrste veze s Titom, Drustvo knjizevnika Hrvatske (Matkovic, Kaleb, Slavicek, Doncevic, Novak Simic i dr.) podrzalo je referat. Cini se da je sasvim opravdana hipoteza da je Krlezin politicko-umjetnicki manifest iz '52 udaljio hrvatsku knjizevnost od knjizevnosti socijalistickoga realizma, a na taj nacin i od samog Tita. Krlezin govor odrazio se i u filmskoj umjetnosti5. Slicno uocava i D. Ugresic, tvrdeci da je titoizam podrazumijevao antistaljinizam „sto je na razini kulture znacilo prekid s ionako kratkovjekim socrealizmom, a na razini zivota i smrti za neko vrijeme Goli otok, jugoslavenski gulag" (1996: 14).
Naravno da se za pomanjkanje Titova lika u suvremenoj hrvatskoj knjizevnosti ne moze kriviti Krlezin autoritarni glas iz prosloga stoljeca, no mozda je «zeleno svjetlo» koje je poticalo zivotnost i slobodu stvaranja potaknulo hrvatsku knjizevnost 50-ih i 60-ih godina 20. st. da ne bude opterecena likom jugoslavenskog „vode". Sasvim je obrnuto s ruskom knjizevnosti za Staljinova vladanja, kojoj je bila nametnuta knjizevnost socijalistickog realizma. Ona ce nakon Staljinove smrti (1953), ohrabrena jugovinom, ispisivati stranice najveceg ruskog arhiva sjecanja, poznatog kao antistaljinisticka knjizevnost. Cilj antistaljinisticke knjizevnosti bio je jasan -demonizacija nekad obozavanog mitskog junaka Staljina. To je cinila arhiviranjem svjedocanstava iz radnih logora, prisjecanjem na represije, cenzure i smaknuca staljinistickoga sistema. U jugoslavenskoj, pa cak i u hrvatskoj knjizevnosti nakon Domovinskoga rata, nema analognog ozbiljnog obracunavanja s proslosti, odnosno suocavanja sa sjecanjima.
Puneci stranice vlastite staliniane, ni ruska knjizevnost nije bila imuna na pojavnost i djelo Titova lika, referirajuci se na njegov zamrsen odnos sa Staljinom. Vec je Solzenicyn u romanu U prvom krugu (V kruge pervom) docarao Staljinov iskonski prezir prema Titu. U spomenutom romanu Stalin uziva listajuci knjigu Renauda de Jouvenela Tito marechal des traitres (Tito - marsal izdajica) u kojoj se Tito prikazuje kao beskrupulozni grubijan i neznalica. Listajuci knjigu, Staljin pobjedonosno izgovara: «ogavni, licemjerni, podli tiranin^> (Solzenicyn 2003: 156). Titovo se ime spominje i u kontroverznom romanu Plavo salo (Goluboe salo) V. Sorokina, a u romanu Moskva kva-kva (Москва ква-ква) iz 2006. god. V Aksenov se takoder poigrao s tim nimalo jednostavnim i s interkulturne tocke gledista zanimljivim odnosom izmedu Staljina i Tita.
Ruska se staljinisticka svijest od 60-ih god. 20. st. na ovamo upustila u ozbiljno suocavanje s proslosti, dok je hrvatska knjizevna stvarnost nakon Domovinskog rata izabrala drugi put - okrivila je svoju
5 Vidi tekst Nikole Gilica u Komparativna povijest hrvatske knjizevnosti - Zbornik radova V. (Krugovi i hrvatska knjizevnostpedesetih godinaproslog stoljeca).
jugoslavensku proslost i kaznila ju zaboravom6. U zborniku O Titu kao mitu N. Skrbic-Alempijevic uvida upravo spomenuti mehanizam: „Prepoznatljivi su socijalisticki simboli jednostavno utonuli u tisinu, postali su po podrumima i tavanima zakopane krhotine onoga sto Robert M. Hayden, pisuci o postkomunistickim redefinicijama ratne stvarnosti na prostoru nekadasnje Jugoslavije naziva „zaboravljenim povijestima"" (2006: 179). Valja imati da umu da „poetika zaborava" nije prebrisala kolektivno ju-pamcenje iz jednostavnog razloga sto ona naprosto ne moze istisnuti sjecanja; upravo ih je zbog toga smjestila u dobro zacahurena skladista.
3. Titokarneval i Titoslavija
Nijedna umjetnost nije toliko prigrlila Titov mit koliko je to ucinila filmska, no cini se da je posrijedi bila obostrana ljubav jer Tito je nemalo puta isticao vlastitu zaljubljenost u film.7. Od 90-ih godina na ovamo srpska je kinematografija ostvarila dva zapazena filma posvecena Titu -dokumentarni film Marsal Tito, drugi put medu Srbima Zelimira Zilnika te igrani film Tito i ja Gorana Markovica. Nakon godina dominacije Aralicino-Sedlarovskih ekranizacija o jugoslavenskoj komunistickoj diktaturi i hrvatskoj potlacenosti (Gospa, Cetverored), hrvatska je kinematografija krajem devedesetih iznjedrila Bresanovu hit-komediju Marsal (1999.) u kojoj ukazanje duha pokojnog Tita na neimenovanom dalmatinskom otoku uznemiruje citav otok i dijeli ga na one kojima je to znak koji simbolizira povratka socijalizma i na one koji u tome vide isplativu turisticku atrakciju i dobar marketinski proizvod.
U vremenu kad je brendiranje mrtvih komunistickih voda, revolucionara i njihovih revolucija, kao i odgovarajucih socijalistickih simbola, postao trendovski modni imperativ, i Hrvatska je odala pocast toj zapadnjackoj modi. Hrvatsko ce suocavanje s komunistickom proslosti stoga vise sliciti jeftinoj puckoj veselici i karnevalizaciji negoli ozbiljnom
6 Niposto ne smijemo zaboraviti da je Tito, upravo kao sto je to bio slucaj i sa Staljinom, jedan od najopjevanijih i najprisutnijih likova unutar knjizevno-umjetnicke prakse koju mozemo odrediti kao rezimsko stvaralastvo, cesto niskih umjetnickih vrijednosti, kako u poeziji, tako i u djecjoj knjizevnosti, beletristici, publicistici, filmu i dr. O toj literarnoj praksi, medutim, ovdje nije rijec.
7 Na internetskoj stranici www.titoville.com - mozemo pronaci sve sto smo ikad pozeljeli znati o Titu (govore, fotografije, putovanja, strasti, ljubavnice i sl.), pa tako i detaljnu filmografiju, koja biljezi vise od 200 filmova u kojima je upravo on glavna zvijezda. Od jugoslavenskih filmova vjerojatno je najpoznatiji Bulajicev megaspektakl Neretva, u kojem je ulogu celuloidnog Tita odigrao Richard Burton, zatim Deliceva Sutjeska te Schmidtov serijal Bombaski proces s Radom Serbedzijom u ulozi Tita.
povratku unazad8. Jedan od uspjelijih i ozbiljnijih iskoraka hrvatskog kulturnog suocavanja svakako je Eurokaz, medunarodni festival svjetskog kazalista iz 2007. god., koji je pokazao zanimljivu lepezu interkulturnih interpretacija posvecenih Titu. Cini se da je neprobojna zavjesa jugoslavenskog zaborava dobila svoje prve rupe; iz njih naviru upravo sjecanja na Tita.
Tome u prilog govori i stalna postava izlozbe Tito na Brijunskom otocju, a K. M. Hjemdahl primjecuje da se upravo na „Brijunima" Titova prisutnost osjeca posvuda, od cigareta u Tito-pakiranjima do mogucnosti voznje u bivsem Titovom cadillacu. Takva prisutnost, medutim, vise slici marketinskom izoblicavanju Titova lika nego ozbiljnoj reminiscenciji ili odavanju pocasti od strane onih koji se na stovanje njegova lika i pozivaju. Jedan od takvih primjera je i manifestacija koja se dogada s druge strane Brijunskog otocja, u mjestu Fazana. U svibnju svake godine odrzava se hrvatskoj javnosti malo poznata „ceremonija" na granici zabranjenoga: manifestacija Festa mladosti. T. Gromaca u zbirci istarskih prica Bijele vrane opisuje upravo spomenutu festu na kojoj se pomocu raznih dogadanja slavi Tito i jugoslavenska proslost.
Hjemdahl biljezi porast tzv. Titovih gostionica (Beograd, Ljubljana, Sarajevo, Banja Luka), a jedan od marketinski uspjelijih pothvata ostvaren je u Subotici, gdje je na oko tri hektara zemlje privatnog posjeda ostvaren projekt Mini Jugoslavija. Rijec je o prostoru (inace vrtu vlasnika) koji predstavlja Jugoslaviju u malom. Navodno je vlasnik (prema rijecima K. M. Hjemdahl) bio toliko izbezumljen nestankom Jugoslavije da je svoju nostalgiju odlucio unovciti prodajom „pasosa", odnosno jugoslavenskog drzavljanstva. Primjer Brijunskog otocja slijedi i Kumrovec, u kojemu kumrovecka udruga J. B. Tito vec nekoliko godina organizira proslavu Dana mladosti na kojoj se okupljaju posjetioci iz drzava bivse Jugoslavije. Iz danasnje su perspektive takve ceremonije proslosti, bolje receno reanimacije proslosti, nalik interkulturnoj farsi na kojoj pripadnici izricito razlicitih kultura bez krovnog zajednistva slave proslost koje vise ne egzistira.
Takva se zajednicka proslost parodira, a njezin se glavni akter -Tito - najcesce karnevalizira, pa cak i kad je posrijedi odavanje pocasti. Cini se da je stanovita karnevalizacija Titova lika i jugoslavenskog naslijeda vodeca motivacija mnogih kulturno-turistickih manifestacija9, kojima je prvobitni cilj prvenstveno novcana eksploatacija. U tom je kontekstu Titov
8 Prema M. Eliade, koji je upravo u povratku unazad ili povratku podrijetlu prepoznao mehanizam isti i u arhaicnim (mitoloskim) i u modernim (racionalnim) drustvima.
9 Vidi tekst N. Skrbic - Alempijevic u zborniku O Titu kao mitu.
lik u potpunosti izgubio nekadasnju ozbiljnost, pretvorivsi se u najpogodniji element zajednickog interkulturnog parodiranja.
Dok vecina hrvatskih suvremenih pisaca pise realisticnu prozu, tematizirajuci u prvom redu svijet tajkuna, seljastva i poslijeratnog duhovnog propadanja, citava jedna generacija mladih neafirmiranih umjetnika ili tek anonimnih mladih ljudi ispisuje na stranicama virtualnog, internetskog svijeta zanimljivi knjizevni mikro-svijet. Titova je internetska zivotnost u rasponu od blogova, foruma i citavih portala iznimna. Na taj se nacin dogada zanimljiva interkulturna razmjena; ponovno se okupljaju mladi ljudi iz bivsih jugoslavenskih drzava, isprovocirani spojem nostalgije za socijalistickim djetinjstvom i nesnalazenja u novonastalim suvremenim uvjetima zivota. Rezultat je rodenje nove republike - Titoslavije.
Ovakva Republika, koja je zazivjela iz virtualnog Sarajeva, odlikuje se ustavom, zastavom, grbom i svim ostalim elementima koje svaka autonomna drzava mora imati - uz jedan izuzetak - lijec je o potpuno slobodnoj drzavi maksimalne interkulturne tolerancije i suzivota koja nije fiksirana ni prostorom ni granicama10. Cini se da je upravo bezgranicni virtualni prostor jedina mogucnost potpune interkulturne razmjene i dijaloga bivsih jugoslavenskih zajednica.
4. Tito: glupan ili kralj?
Karneval je veliko opcenarodno dozivljavanje svijeta, ustanovio je M. Bahtin govoreci o Rabelaisu i Rabelaisovoj epohi. Takav je karnevalski pogled na svijet objasnio rekavsi da je ono oslobodeno straha te da u najvecoj mjeri priblizava svijet covjeku. Sustina karnevalskog shvacanja lezi u prevrtanju pravila, ustaljena poretka koji vlada svijetom. Na taj nacin glupan s lakocom ovladava svim kraljevskim castima i postaje kralj. Karnevalska svijest s lakocom preokrece uobicajeni raspored stvari; ono sto je bilo pri vrhu pada na dno, musko nacelo postaje zensko, glava mijenja mjesto sa straznjicom. Zamjenjuju svoja mjesta cak i zivot i smrt. Istim ce mehanizmom Tito u suvremenim puckim veselicama i manifestacijama izgubiti pocasno mjesto kralja i zauzeti mjesto glupana. L. Szilard napominje kako se karnevalska svijest „kolektivno nesvjesno cuva i neprekidno obnavlja, osobito u prijelomnim, kriznim razdobljima" (1984: 51).
Bit karnevalske svijesti - sto se takoder moze primijeniti u karnevalizaciji Titova mita - cini obracun sa svime sto je ozbiljno i sluzbeno. Ako je cilj svake takve ozbiljnosti stanovita apsolutizacija, karnevalska ce svijest, sasvim suprotno, teziti relativizaciji. Bahtin je za renesansnu knjizevnost govorio da je u nju prodrlo tisucljece neoficijelnog
10 Internetska adresa je www.titoslavija.com.
narodnog smijeha. Leksikon YU mitologije (i u ukoriCenoj verziji i kao web portal) dao je prednost upravo neoficijelnoj, marginalnoj i anonimnoj narodskoj svijesti da se suoci sa sluzbenom i ozbiljnom stvarnosti raspadnute Jugoslavije. Narodna je kultura nanjusila krizno razdoblje i odvratila mu smijehom; tako je nastao Tito- karneval, odnosno titokarnevalizacija.
Leksikon YU mitologije je prvi srpsko-hrvatski interkulturni knjizevni projekt iz 2004. god., u kojemu narodna svijest ponovno otkriva zajednicku proslost. U njoj svoje mjesto pronalaze memorabilije poput Fice, Argo-juhe ili druga Tita. «Kad kazem Tito mislim Jugoslavija», pocetak je natuknice o Josipu Brozu jednog anonimnog potpisnika iz Leksikona. Osim vlastitih sjecanja na Tita, najveci dio zauzima narodna kultura smijeha. Nemali broj novonastalih pjesama, viceva i grafita najcesce su tek ironijsko-satiricne modulacije poznatih socijalistickih parola, krilatica i stihova posvecenih Titu11. Tako je od nekadasnjih parola «Mi smo Titovi, Tito je nas», «Poslije Tita - Tito», Tito Partija - Omladina Akcija» ili stihova «Druze Tito mi ti se kunemo» nastala citava lepeza starijih i onih najsuvremenijih reinterpretacija, saljivih, ironicnih, ali i pogrdnih krilatica i grafita:
«Tito je vas, i vi ste Titovi, i ja vam nisam zato kriv»; «Poslije Tita - mito»; «Poslije Tita - potop»; «Josip Broz - dobar skroz»; «Nista kontra Tita»; «Dok je bilo Tita, bilo je i dobrog sita»; «Bravar je bio bolji»; «Druze Tito, mi ti se koljemo» i dr.
Slicno je i sa stihovnim repertoarom, ponajvise saljivo-ironicnog karaktera:
1.
«Druze Tito, ti si krao,/al' si malo i nama dao,/Ovi danas kradu,/al' nam nis' ne dadu».
2.
«Drug Tito je bio svetli lik Drug Tito je post'o spomenik Drug Tito nije bio ljudski stvor
11 Tekstovi su izabrani s razlicitih hrvatskih i srpskih internetskih stranica, foruma, blogova i sl. Dobar pregled viceva i pjesmica o Titu nudi internetska stranica Leksikona YU mitologije.
Drug Tito je im'o Beli Dvor
Drug Tito je bio dobar drug I nije on napravio dug Drug Tito je im'o Plavi Voz Drug Tito se zove Josip Broz».
Od negativno intoniranih stihova najpoznatije su dvije varijante prvog stiha popularne pjesme «Drugarice, posadimo cvijece kuda vojska druga Tita krece», koje glase:
«Drugarice, pocupajmo ruze,/nek' se Marsal po guzici struze!» i druga:
«Drugarice, posadimo mine,/da se Marsal u visine vine».
Titov je lik ponajbolje iskoristen u suvremenim, najcesce politickim vicevima. Vic je forma koja dopusta, cesto cak i zahtjeva, grublju, izravniju i radikalniju komunikaciju s okolinom u kojoj nastaje i kojoj je namijenjen. Stoga ne cude tzv. «crni» vicevi o Titovoj smrti. Sudeci prema kolicini materijala, vicevi o Titu i drugim povijesno-politickim licnostima cine zasebnu cjelinu. U spomenutim se vicevima uz Tita najcesce pojavljuju Stalin, Breznev, Reagan, Kardelj, Milosevic i Tudman. Vicevi o Tudmanu i Titu zauzimaju posebno mjesto u ex jugoslavenskoj stvarnosti.
1.
Sreli se Tito i Tudman na onome svijetu. Tudman kaze Titu: "Zdravo diktatoru!" A Tito odgovara: "Zdravo imitatoru!"
Ili:
2.
- Zasto Tudman ima kriva usta?
- Spao je s Titove udice.
5. Zakljucak: Novo hrvatsko «podzemlje»
Narodnu kulturu smijeha mlade internetske zajednice, koja knjizevnim minimalizmom izrazava vlastitu neozbiljnost, „nepodobnost" i artisticko autsajderstvo, valja promatrati kao svojevrsnu kulturu podzemlja (underground umjetnost). U zborniku eseja Kultura lazi D. Ugresic usporeduje knjizevnu stvarnost Jugoslavije i Sovjetskog Saveza te zakljucuje kako u Jugoslaviji nikada nije postojala paralelna (zabranjena) knjizevnost. Ona opravdava svoj zakljucak tvrdnjom da Jugoslavija nije poznavala sluzbenu, odnosno rezimsku knjizevnost i kulturu. Takav, pomalo ishitren zakljucak D. Ugresic, vrijedi samo ako opisujemo jugoslavenske prilike od 50-ih do 80-ih god. 20. st, kada se Tito u potpunosti odrekao staljinizma.
Titova politika i nacin upravljanja zemljom sve do 1948. god. bio je izrazito staljinisticki. I. Banac u knjizi Sa Staljinom protiv Tita pokazuje kako je Tito gotovo u cijelosti oponasao Staljinov model, cak i na kulturno-umjetnickom planu. Najbolji je dokaz tome borba za slobodu umjetnickog stvaranja poznata je pod nazivom Sukob na knjizevnoj Ijevici, s Krlezom na samom celu12. Mladu, alternativnu i neafirmiranu knjizevnost malih formi, koja se u vlastitom minimalizmu itekako otvorila poetici Titova mita te ga je demistificirala saljivo-ironijskim dosjetkama i preradama, mozemo promatrati kao neku vrstu novog hrvatskog podzemlja.
Hrvatska alternativna knjizevnost svoje je podzemlje pronasla u virtualnom svijetu Interneta, a vlastitu alternativnu poziciju u odnosu na ukoricenu (tzv. sluzbenu) knjizevnosti nije stekla ni ideoloskom ni politickom opozicijom, vec svojim marginalnim, rubnim i knjizevno nepretencioznim statusom. Ne samo da je ova rubna grana knjizevno-umjetnickog stvaranja upisala ponovo u Titov lik znacenje mjesta ukrstanja bratskih zajednica, nego je dobar primjer interkulturne razmjene danas susjednih drzava.
Narodna kultura smijeha je u vlastitoj neoficijelnosti obnovila zaboravljeni, ratom potisnuti, interkulturni dijalog. Iako skromnih, gdjekad i upitnih knjizevno-umjetnickih vrijednosti, internetska je knjizevnost malih formi obnovila multikulturnu i interkulturnu klimu. Upravo je ona, svojom
12 Sukob je podrazumijevao dvije oprecne idejno-umjetnicke linije; jedna se borila protiv utilitarizma u knjizevnosti dok je druga zagovarala maksimalni politicko-ideoloski angazman. Sukob koji je zacet 30-ih god. 20. st., trajao je sve do 50-ih godina - upravo do trenutka kad je Tito napustio staljinisticki model upravljanja. Do toga prijelomnog trenutka - nakon kojeg nastaje ono sto i D. Ugresic i mnogi drugi pamte kao internacionalnu i interkulturnu Jugoslaviju - u ime socijalistickog realizma, nazalost, bilo je smaknutih knjizevnika.
rubnom pozicijom prema ozbiljnoj, ukoricenoj hrvatskoj knjizevnosti, obnovila kulturu smijeha, autoironije i autokarnevalizacije.
Literatura
Andric, I., Arsenijevic, V., Matic, B. 2004. Leksikon YU mitologije, Beograd -
Zagreb: Rende - Postscriputm.
Bahtin, M. 1989. O romanu, Beograd: Nolit.
Banac, I. 1990. Sa Staljinom protiv Tita, Zagreb: Nakladni zavod Globus.
Eliade, M. 2004. Aspekti mita, Zagreb: Demetra, Serija Aretej.
Gilic, N. 2003. Kameni horizonti - model socrealisticke prezentacije i hrvatska
kultura pedesetih, u: Komparativna povijest hrvatske knjizevnosti: zbornik radova V.
Krugovi i hrvatska knjizevnostpedesetih godina proslog stoljeca (Ur. M. Tomasovic;
V. Gluncic-Buzancic), Split: Knjizevni krug.
Kim, Y.Y. 1991. Intercultural communication competence: A systems-theoretic view, u: International and Intercultural Communication Annual, Newbury Park, CA: Sage, str. 259-275.
Lasic, S. 1993. Krlezologija ili povijest kriticke misli o Miroslavu Krlezi, knjiga IV, Zagreb: Globus.
Mataga, V. 1995. Knjizevna kritika i ideologija, Zagreb: Skolske novine.
Mathiesen - Hjemdahl, K. 2006. Slijedeci neke od Titovih putesestvija. Interpretacije
transformacija, : O Titu kao mitu. Proslava Dana mladosti u Kumrovcu (Ur. N.
Skrbic-Alempijevic i K. Mathiesen-Hjemdahl), Zagreb: FF press.
Nora, P. 2006. Izmedu pamcenja i historije. Problematika mjesta, u: Kultura
pamcenja i historija (Prir. M. Brkljacic i S. Prlenda), Zagreb: Golden marketing -
Tehnicka knjiga
Novacic, D. 2002. SFRJzaponavljace, Beograd: .
Pletenac, T. 2006. Tito - naknadna biografja, u: O Titu kao mitu. Proslava Dana mladosti u Kumrovcu (Ur. N. Skrbic-Alempijevic i K. Mathiesen-Hjemdahl), Zagreb: FF press.
Szilard, L. 1984. Karnevalizacija, u: Pojmovnik ruske avangarde 1 (Ur. A Flaker i D. Ugresic), Zagreb: Graficki zavod Hrvatske, Zavod za znan. o knjizevnost FF-a u Zagrebu.
Solzenicyn, A. 2003. Vkrugepervom, Moskva: Drofa/Vece.
Skrbic - Alempijevic, N. 2006. „Mi smo folklor". Kumrovacki pioniri i druge preobrazbe na proslavi Titova 112. rodendana, u: O Titu kao mitu. Proslava Dana mladosti u Kumrovcu (ur. N. Skrbic-Alempijevic i K. Mathiesen-Hjemdahl), Zagreb: FF press, s.
Ugresic, D. 1996. Kultura lazi, Zagreb: Arkzin.
Williams, R. 2006. Analiza kulture, u: Politika teorije. Zbornik rasprava iz kulturalnih studija. (prir. Dean Duda), Zagreb: Disput.
