CC BY
6Strucni rad
UDC 821.163.3:821.163.42].091
POREDBENO-INTERKULTURNI ASPEKTI KNJIZEVNE MAKEDONISTIKE U HRVATSKOJ
Zvonko Kovac
Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu
With its particular contrastive interest, literary-comparative and intercultural aspects of Croatian and Macedonian literature is pointed out as literatures of two mutually non-conflictive cultures and nations. Extracting literary-comparative aspects of Croatian and Macedonian literature, as well as intercultural aspects of their histories of literature (especially the Macedonian literature in Croatia), this paper is analyzing the specific attitude of Croatian South Slavic's towards Macedonian literature, regarding on reputable historians of literature of the newer generation (Goran Kalogjera and Borislav Pavlovski).
Svojom osobito kontrastivnom zanimljivosti isticu se knjizevno-poredbeni i interkulturni aspekti hrvatske i makedonske knjizevnosti, kao knjizevnosti medusobno nekonfliktnih kultura i naroda. Izdvajajuci pored-beno-knjizevne aspekte hrvatske i makedonske knjizevnosti, kao i interkul-turne aspekte njihovih povijesti knjizevnosti, osobito makedonske u Hrvats-koj, u radu se govori o specificnom pogledu hrvatskih juznoslavista na ma-kedonsku knjizevnost kod renomiranih povjesnicara knjizevnosti novije generacije (Gorana Kalogjere i Borislava Pavlovskog).
I. U jednom planiranom makedonsko-hrvatskom projektu bilo je zamisljeno, prije svega, teorijsko propitivanje mogucnosti regionalnoga poredbenoga i modernoga interkulturnog pristupa u povijesti knjizevnosti i interpretaciji knjizevnosti, uz neke sasvim konkretne zadatke. Poseban cilj nam je bio evidentirati pojave, autore, casopise i tekstove interkulturnoga sadrzaja, osobito s obzirom na juznoslavenski kulturni kontekst, kao rela-tivne filoloske cjeline u slavistickim studijima, s naglaskom na dvopripadne autore i s osobitim naglaskom na suvremene makedonske i hrvatske pisce. Isto tako planirali smo propitati metode i rezultate pisanja nacionalnih povi-jesti knjizevnosti u kojima se „meduknjizevni polozaji" i interkulturne cinjenice cesto zanemaruju i marginaliziraju, najcesce na racun druge knjizevnosti (ovdje prije svega mislim na nedovoljno razjasnjene bugarsko-makedonske ili srpsko-hrvatske filoloske odnose, odnosno pitanja poveza-
nosti slovenske ili makedonske knjizevnosti sa sredisnjim juznoslavenskim knjizevno-komunikacijskom prostorom, zatim osobito zapletena pitanja bosanske knjizevnosti, itd.).
Kao svoj prvi prilog tako zamisljenom projektu, stjecajem okolnosti, pod rukom mi se nasla tema koju sam dugo odgadao, a to je propitivanje rezultata hrvatsko-makedonske knjizevnoznanstvene prilicno intenzivne suradnje, koja se nije prekidala niti nakon ratova i raspada bivse zajednicke federativne drzave. Koncepti visejezicnih slavistickih studija, sve i kada se radilo o studiju nacionalnoga jezika i knjizevnosti, imali su u hrvatskoj sveucilisnoj tradiciji dugu tradiciju, pa je bilo prirodno da se i studij make-donistike privilegirano uklopi i afirmira po modelu studija slovenskoga jezika i knjizevnosti: sredisnjem hrvatskom i/ili srpskom jezicnom i knjizevnom kompleksu, alternativno se, nekako simetricno, uz slovenistiku dodavala i razvijala i makedonistika, da bi se postupno nacionalna kroatisticka problematika izdvajala, do osamostaljenja, do konstituiranja studija kroatistike kao maticnoga, domicilnoga studija, okruzena s tri, po tretmanu i po broju strucnjaka gotovo ravnopravna filoloska i knjizevno-povijesna kompleksa (serbistike, slovenistike i makedonistike). Dojam da je bugaristika u Hrvatskoj bila zapostavljena uglavnom je tocan, ali ga ipak uvijek treba ispraviti vaznim podatkom, naime da su se hrvatski makedonis-ti, pa i kroatisti, cesto prihvacali poslova vezanih uz bugarski jezik ili povij-est bugarske knjizevnosti, pa nije slucajno da je suvremenu kratku povijest bugarske knjizevnosti napisao makedonist Petar Kepeski, dok su se npr. Dalibor Brozovic ili Josip Bratulic znali prihvatiti kakve hrvatsko-bugarske teme. Isto tako ne treba nikada zaboraviti da je hrvatska filologija bogata juznoslavistickim medijevistickim strucnjacima i istrazivanjima, pa je barem to najstarije razdoblje, koje je u balkansko-slavenskim kulturama po-krivalo mnoga razdoblja starije knjizevnosti, kako-tako bilo namireno.
U takvim naslijedenim i zatecenim prilikama zagrebacki projekt Kom-parativno proucavanje jugoslavenskih/juznoslavenskih knjizevnosti u potra-zi za novim modelima knjizevno-povijesnoga proucavanja bio je preslika stanja u cjelini: teorijski gledano dozvoljavao je kompletan juznoslavisticki okvir, ali se prakticno sveo na proucavanje veza i odnosa izmedu hrvatske i srpske i preostale dvije po svemu ravnopravno ukljucene filologije, odnosno kulture, dakle slovensku i makedonsku. Nas dragi i dugogodisnji suradnik na tom projektu, kao sto je poznato, bio je Milan Burcinov, s kojim smo se brzo zajedno nasli na srodnom slovackom modernom komparatistickom konceptu Dyoniza Durisina i suradnika, a koji je vec pomalo izlazio iz okvi-ra komparatistike, razvijajuci novu teoriju interliterarnoga procesa, teoriju opisa i konstrukcije odredenih „meduknjizevnih zajednica", koja se za kul-turni i knjizevni prostor srednje i jugoistocne Europe pokazala visestruko
aplikativnom. ShvaCajuci povijest makedonske knjizevnosti, sa svom dis-kontinuiranosti i uvjetovanosti, u duhu spomenute teorije, kao rezultat dje-lovanja posebnih meduknjizevnih zajednica, Durcinov Ce je vidjeti kao „еден широк простор га културниот плyрaлизaм", za koji se npr. pitanja dvojne pripadnosti, dvo-, visejezicnosti pojedinih pisaca postavlja na pro-duktivno nov nacin, kao problem biliterarnosti - „стaнyвa зaпрaво збор нa писaтелите кои со едни компоненти га своето творештво припafaaт нa еднa, a со други нa дрyгa книжевга и културга средига". (Durcinov, 1991: 66, 70). Njegova ostra kritika domace historiografije koja je koncen-trirana na deskriptivno i pozitivisticko sabiranje faktografskog materijala, neumjerno idealiziranje, „преокипирaност со потребaтa 3a нaглacyвaftе ra нaционaлниот идентитет" (Durcinov, 1991: 67), danas bi se moglo dijelom prosiriti i na hrvatsku historiografiju, za koju smo se nadali da je bas nasim projektom i nasim juznoslavistickim prilozima dijelom izlijecena od djecjih bolesti tradicionalne knjizevne historiografije. Imam dojam da makedonska historiografija nije imala potrebu za slican „salto unatrag". Osobno sam rano razvio koncept komparatistike tekstova srodnih jezika i idioma, a kasnije se zalagao za interkulturnu povijesti knjizevnosti i inter-kulturnu interpretaciju, zasnovanima na iskustvu regionalne knjizevne kom-paratistike, Durisinove teorije interliteranoga procesa i njemacke interkul-turne hermeneutike, koja se danas vec razvila do svojevrsne interkulturne znanosti o knjizevnosti.
II. Medutim, afirmacijom komparativnoga proucavanja i prije nego sto su nasi knjizevni i nacionalni odnosi postali medunarodni, stvoreni su uvjeti za primjenu komparativne metode, od klasicne knjizevne komparatistike, istrazivanja srodnosti, veza, suradnje, utjecaja i poticaja, do komparativne analize tekstova, kao mogucega iskoraka na „geografiji teksta" utemeljene moderne povijesti knjizevnosti. Malo-pomalo, pored strucnjaka za nacio-nalne povijesti knjizevnosti i komparatista, najvise su se regionalnom po-redbenom povijesti (upravo kao da je ona postala njihovom glavnom disci-plinom) poceli baviti strucnjaci koji su se u domicilnim kulturama bavili nekom drugom/stranom slavenskom knjizevnosti, osobito na slavistickim inozemnim studijima, a kod nas dakako ponajvise juznostavisti (Franjo Grcevic, Joze Pogacnik, Janez Rotar, Juraj Martinovic, Radomir Ivanic, Milorad Zivancevic, Mate Loncar, Gane Todorovski, i drugi). Sretan spoj starije poredbeno-slavisticke prakse, koja je proizlazila iz prakticiranja visejezicnih slavistickih studija, uz potrebu za novim knjizevno-povijesnim pristupima, pri cemu se knjizevna komparatistika ukazivala kao obvezujuca i obecavajuca disciplina, uz visoke standarde visenacionalnoga drustva „konfedarativne" kulture, koja je podrazumijevala nacionalnu kulturu kao
osnovu uz neobavezujuce, ali cesto plodne, „susrete s drugima", odnosno njihovo proucavanje, stvorili su preduvjete za promjenu paradigme. Nepro-duktivnu dilemu izmedu unitarne i separatne strategije u povijesti knjizevnosti, smjenjivala je teorija i praksa poredbenoga proucavanja, koja nacionalnim kulturama nije nista oduzimala od odredene njihove posebnosti (danas bismo rekli identiteta), a afirmirala je njihovu otvorenost i nerazgranicenost, medukulturalnost, kao posljedicu njihovih visevjekovnih prozimanja. Zato, kada je rijec i o poredbeno-interkulturnim aspektima povijesti makedonske knjizevnosti u Hrvatskoj, nije cudo sto ce se u prvi plan probiti ideja prozimanja i komparativnoga citanja, kao kod Gorana Kalogje-re i Borislava Pavlovskog, dvojice komplementarnih hrvatskih sustrucnjaka, koji ce svatko na svoj nacin odraditi dio posla koji je nov poredbeni pristup nalagao njihovim strukama, uzim specijalnostima.
Zlatko Kramaric, kojega sam neopravdano, ali namjerno iz prakticnih razloga, ispustio ovom prilikom iz vida, ne samo zbog toga sto se prestao baviti makedonistikom, svojedobno je vrlo kriticki govorio o moguCnosti/nemogucnosti komunikacije izmedu jugoslavenskih kultura i knjizevnosti, zakljucivsi s tezom koja kao da je danas posve prihvacena, naime da medusobnu razlicitost ne treba ignorirati, odnosno da „svako igno-riranje razlicitosti samo pokazuje da sudbine drugih nisu i dio nase svijesti", pa sve sto je drugo i strano „nije predmet naseg socijalnog iskustva" te nije ni „tema komunikacije" (Kramaric, 1991: 94-95).
Upravo obratno, Goran Kalogjera (r. 1951. u Dubrovniku) otvara svoju knjigu Juznoslavenska knjizevna prozimanja analizom socijalne zainteresi-ranosti za drugoga, kao zabrinutoscu za sebe, a koja ce uroditi dvostrukim dobitkom za makedonsku i hrvatsku kulturu: samoborsko izdanje Racinove zbirke Бели мугри (Bijela praskozorja) i Kastelanovo izdanje Makedonskih narodnih pjesama (Zagreb, 1948.), gotovo da ima inicijacijsko znacenje: afirmacija makedonskoga jezika i prezentacija (vrstan prijevod na hrvatski) korpusa narodnih pjesama pod makedonskim imenom zapravo kao da izno-va utemeljuje i noviju, suvremenu knjizevnost, pa i novu makedonsku kulturu, vise od svih ranijih inicijativa. Slicna je i Kalogjerina namjera kada u sirem, komparativnom kontekstu aktualnog hrvatskoga pjesnistva analizira Racinovu zbirku, posebno uz socijalno-dijalektalne hrvatske pjesnike Peru Ljubica, Marina Franicevica i Sime Vucetica: povezanost s predratnom go-dinom izdanja (1938.), brojnim socijalnim motivima i ljubavlju prema do-movini, zavicaju, a s tim u vezi i s utjecajima narodne pjesme i odnosom prema jeziku, odnosno dijalektu, makedonskoga pjesnika ne dovode samo u razinu knjizevnosti usporedive vrijednosti, nego mu daju dodatno, univer-zalno znacenje. Pored Kalogjerine sklonosti poredbeno-pozitivistickom istrazivanju stvarnih ili voljom istrazivaca konstruiranih knjizevnih
prozimanja, koje uvijek najprije valja izvrsiti na jednom novom podrucju istrazivanja, istakao bih jos dvije osobitosti autorova pristupa, kojima svjes-no prekoracuje okvire hrvatsko-makedonskih knjizevnih veza, prosirujuci svoje zanimanje na bugarsko-hrvatske te na makedonsko-srpske i make-donsko slovenske odnose. Ovime Kalogjera zarana doprinosi onome sto bismo tek danas slobodno mogli nazvati juznoslavenska poredbena knjizevnost, odnosno poredbena povijest juznoslavenskih knjizevnosti, jer se ne zadrzava samo na bilateralnom, uobicajenom interesu povjesnicara jedne knjizevnosti, u ovom slucaju makedonske u Hrvatskoj, nego svoja istrazivanja dodatno argumentira i drugim medujuznoslavenskim vezama.
Usp. i bio-bibliografiju: http://www.uniri.hr/hr/naslovnica/izbor rektora/KALOGJERA%20zivotopi s.pdf
III. S druge strane, Borislav Pavlovski (r. 1950. u Bjelovaru), povjesnicar knjizevnosti dvostrukoga diverziteta, podrijetlom iz kulture hrvatsko-makedonske obitelji, kao i obiljezen dvojnom situacijom utemelji-telja i glavnog nositelja, organizatora, moderne makedonstike u Hrvatskoj, svojim temeljnim interesom posvecen drami i kazalistu, ali i prevoditeljst-vu, svoj je interes rijetko kada prosirivao izvan granica makedonistike kao samostalne struke u drugom/inozemnom studijskom prostoru. Pomalo lju-bomorno cuvajuci osvojen hrvatski javni prostor, posebno u vremenima razgradnje, razdruzivanja i nepozeljnosti sirih juznoslavistickih istrazivanja i sinteza, kolega Pavlovski se u svojim poredbenim istrazivanjima usredotocio na rezultate svojih brojnih predavanja, citanja i analiza, ne obaziruci se na prigovore da se radi o brojcano malom narodu, odnosno za hrvatsku kulturu mozda manje znacajnom knjizevnom doprinosu. Realnu skromnost darova, u usporedbi s velikim svjetskim knjizevnostima, upor-nom ali nepopustljivom skromnosti, pretvorio je u vrlinu: makedonski jezik i knjizevnosti trenutno su medu najbrojnije izabranim studijskim kombina-cijama na nasem studiju juzne slavistike, a makedonska suvremena drama u njegovim je interpretacijama vrijednost koja zasluzuje (i dozivljava) svjets-ku promociju.
Uspjesno nastavljajuci rad na, od agilnog utemeljitelja zagrebacke makedonistike i naseg ucitelja Petra Kepeskog afirmiranim makedonskim politickim dramama, svojim glavnim radovima Pavlovski se koncentrira na dramski opus Kole Casu^, dok svoj doprinos poredbenim hrvatsko-makedonskim sistematizacijama daje poredbenim analizama tekstova i istrazivanjem kriticko-rezijske recepcije makedonske drame u Hrvatskoj i hrvatske u Makedoniji i drugim juznoslavenskim zemljama. Posebno su vrijedna poredbena citanja i analize tekstova, kojima Pavlovski sve i kad ne
primjenjuje striktno komparativnu metodu, razmislja komparatisticki, djelu-je posrednicki: vec onda kada kao mlad novinar i knjizevni kriticar obavjestava makedonsku knjizevnu javnost o hrvatskim knjizevnim i kul-turnim dogadajima, kao i onda kada se prihvaca prijevoda i priredivanja antologija makedonske novele ili drame na hrvatskom jeziku, kao i onda kada prevodi ili organizira prijevode makedonske poezije ili hrvatskih pjes-nika na makedonski, Borislav Pavlovski postupa interkuluralno, sto ce se najbolje osjetiti u njegovu bogatom predavackom i znanstvenom radu. Po-redbeno-interkulturni aspekti njegova pristupa nece biti samo ocigledni u oglednim studijama За Прличев - компаративното ili „Баладите на Петрица Керемпух" i „Евангелие по Итар Пе]о" ili u primjernom istrazivanju Што е Брешанивиот „Хамлет " на Македонците?, nego i u kritikama i esejima na pri pogled posvecenima pojedinim piscima ili djeli-ma, kao i u radovima opcenitije naravi o ironiji ili funkciji magicnoga ili o zajednickom mediteranizmu.
Ovdje mozemo prigodno zastati: u simbolici mediteranske medusobne povezanosti samodostatnosti otocke kulture i kulture otvorenosti mora, nacionalne kulture i kultura svijeta, Mediterana kao nase interkulturno shvacene zajednicke sudbine, kao iskonskoga duhovnog sredista. Povodom opusa Vlade Urosevica, Pavlovski ce zapisati: „Тоа е приближувааето на Урошевик кон стварните соништа и желби. □ се има приближено на утописката цел. На сушноста на Метитеранот. За него лесно може да се пее/пишува, но треба да се има или да се пронада мерка. Како да се оствари moderato cantabile?! Треба да се биде умерен оти само така се стасува дп спознанието на неговото содржинско богатство и формална непредвидливост. Препознаваае на грагата. На дионизискиот хедонизам. (Pavlovski, 2000: 231).
Ukratko, Borislav Pavlovski kao dugogodisnji voditelj Katedre za makedonski jezik i knjizevnost, kako sam pisao povodom prijedloga Odsjeka da se Pavlovskom za sveukupan rad dodijeli Medalja Filozofskoga fakulteta Sveucilista u Zagrebu, vise od trideset godina bavi se knjizevnom kritikom i esejistikom, povijescu juznoslavenskih knjizevnosti i teatrologijom te prevodenjem s makedonskoga jezika. Od 1978. godine na Filozofskom fakultetu predaje uglavnom kolegije iz makedonske knjizevnosti i makedonskoga jezika, a u novim studijima juzne slavistike predavao je i neke uvodne i poredbeno-slavisticke predmete. Objavio je vise desetaka prikaza i kritika, tridesetak ogleda i rasprava o hrvatskoj i makedonskoj knjizevnosti te poredbenim temama, preveo desetak drama, pet romana i po dva historiografska i strucno znanstvena djela te priredio izbore drama, poezije i fantasticne proze makedonskih autora.
Usp.http://www.juzslav.com/file_nastavnici/B_PAVLOVSKI_bibliografija. doc
Proslih godina objavljene su mu dvije samostalne knjige, zbog kojih smo ga predlozili za Medalju: Prostori kazalisnih svecanosti (Naklada MD, Zagreb, 2000) i Во знакот на компатаривното читате (U znaku poredbenoga citanja), Matica Makedonska, Skopje, 2000):
Prostori kazalisnih svecanosti cjelovita je teatroloska i knjizevnopovijesna studija o tipologiji kazalisnih prostora, povijesti kazalisnih i redateljskih koncepcija prostora te sadrzava dramske interpretacije gotovo cjelovita opusa klasika makedonske drame Kole Casule. U svom obimnom radu (knjiga ima 390 stranica!) Pavlovski je povezivao, sto je uvijek najteze, teorijska promisljanja drame s interpretacijama, pa se moze reci da njegova knjiga nije samo nezaobilazna studija o Casulinom djelu, nego i vazan prilog suvremenim teatroloskim spoznajama.
Druga knjiga U znaku poredbenoga citanja prva je strucna knjiga hrvatskoga povjesnicara knjizevnosti objavljena u Makedoniji. Rijec je o svojevrsnom izboru kritika, eseja i studija Borisa Pavlovskoga, u kojima se otvoreno i kriticki razmislja o najznacajnijim pojavama i piscima suvremene makedonske knjizevnosti (Sopov, Cinko, Koneski i dr.), da bi se u poredbenom citanju sve vise otkrivala hrvatska i kroatisticka dimenzija njegove znanstvene recepcije: primjerice Mazuranic, Balade Petrice Kerempuha, Bresanov Hamlet, najizravniji su povodi za utemeljene komparaivne interpretacije.
Ukratko, visegodisnja djelatnost nasega makedoniste Borislava Pavlovskog, u vremenima nesklonim za juznoslavisticke projekte i inicijative, dvjema ukratko predsatvljenim knjigama dobiva punu potvrdu, a nasoj znanosti o knjizevnosti priskrbljuje visestruko vazan prinos hrvatske slavistike: ona otvara juznoslavisticki dijalog u oba smjera, hrvatskom i makedonskom, obnavlja tradicionalno dobre odnose hrvatske s makedonskom kulturom te, uzevsi u cjelini i njegov kriticarski i njegov prevoditeljski i predavacki i znanstveni angazman, svjedoci o najvisem stupnju nasega interesa za podrucje makedonske knjizevnosti, kao i poznavanja i kreativne obrade hrvatsko-makedonskih poredbenih tema. Nije stoga cudno da mu je i Sveuciliste u Skopju 2008. dodijelilo najvise priznanje, pocasni doktorat znanosti. Rijecju, jedna vec danas ispunjena, impresivna nastavnicka i prevoditeljska karijera!
IV. Zakljucno, bilo da je rijec o razumijevanju, afirmaciji prozimanja, kao kod Kalogjere, bilo da se radi naprosto o poredbenom citanju i djelovanju, s mnogim elementima interkulturnoga dijaloga, kao kod
Pavlovskoga, hrvatska knjizevna makedonistika na najbolji nacin makedonsku knjizevnost, kao knjizevnost druge/strane kulture, tumaci kroz svijest o srodnosti i povezanosti (dviju) juznoslavenskih kultura, sve ako je i svjesna svih tradicijskih i individualnih razlika, kakve uostalom obje kulture poznaju i u sebi samima. Zato je i prirodno da se takav dijalog prosiri i na proucavatelje nacionalne kulture, odajuci time nama posrednicima medu (juznoslavenskim) kulturama priznanje i podrsku, odnosno podijelivsi podjednak status i znacenje u nasim ne prebogatim znanstvenim zajednicama. Uostalom, i najnoviji prilog zagrebacke makedonistike govori o zivom interesu za makedonsku knjizevnost. Dugogodisnja lektorica makedonskoga jezika Borjana Prosev Oliver nedavno doktorirala s temom o makedonskim piscima u dijaspori, Egzil u makedonskoj knjizevnosti, s metodoloskim osloncem na koncepcije meduknjizevnih zajednica, odnosno interkulturne knjizevnosti, podjednako razvijene medu makedonskim komparatistima kao i medu hrvatskim juznoslavistima. Na tim osnovama vjerovati je i u daljnji napredak hrvatske makedonistike, ne samo s obzirom na angazman asistenta Ivice Bakovica, nego vjerujemo u vezi s dobrim izgledima za razvoj studija juzne slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ili planiranim osnivanjem komparativne knjizevnosti na rijeckom sveucilistu, za sto se zalaze tamosnji prorektor i makedonski akademik Goran Kalogjera (ciji je izbor studija upravo prosle godine objavljen i na makedonskom jeziku u knjizi Хрватско-македонските книжевни врски, Современост, Скоще, 2008. (Prijevod s hrvatskoga Ranko Mladenoski).
Literatura
Durcinov. Milan. 1991. За проблемот на билатерарноста и интерлитерарноста raj македонските писатели во XIX и во XX век,. U: Grcevic, Franjo (ur). Komparativno proucavanje jugoslavenskih knjizevnosti, Zbornik IV. Zagreb: Zavod za znanost o knjizevnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Kalogjera. Goran. 1991. Juznoslavenska knjizevna prozimanja. Rijeka: Matica hrvatska Rijeka.
Kalogjera. Goran. 1996. Hrvatsko-makedonske knjizevne veze. Rijeka: Zajed-nica Makedonaca u Republici Hrvatskoj.
Kramaric. Zlatko. 1991. Mogucnosti/nemogucnosti komunikacije izmedu jugoslavenskih kultura i knjizevnosti. u: Grcevic, Franjo (ur). Komparativno proucavanje jugoslavenskih knjizevnosti, Zbornik IV. Zagreb: Zavod za znanost o knjizevnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.
Miladinov. Konstantin. 2001. Да видам Охрид, Струга да видам / Da vidim Ohrid, Strugu da gledam. Zagreb-Pula: Zajednica Makedonaca u Republici Hrvatskoj, Zavicajna naklada „Zakan Juri".
Pavlovski. Borislav. 1998. Gospodari labirinta. Zagreb: Naklada MD .
Pavlovski. Borislav. 2000. Prostori kazalisnih svecanosti. Zagreb: Naklada
MD.
Pavlovski. Borislav. 2000. Во знакот на компаративното чита&е. Skopje: Matica makedonska.
Pavlovski. Borislav. 2000. Antologija nove makedonske drame. Zagreb: Hrvatski centar ITI-UNESCO.
