CC BY
9Pregledni clanak
UDC 821.163.3.09
MAKEDONSKA EGZILANTSKA KNJIZEVNOST - DIO INTERKULTURNE POVIJESTI KNJIZEVNOSTI
Borjana Prosev-Oliver
Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu, Hrvatska
The new Macedonian Literature was formed in the 19th century by writers in exile, widely understood as territorial, linguistic, ideological and existential displacement. Without their own state and the state's apparatus which would defend the cultural heritage of the Macedonian People, without a literary practice in their own codified mother tongue as foundation of the national literature, without an organised and continuous literary life on their own soil and in front of their own literary audience, under constant pressure of being denied, attempts of being assimilated, they were alienated and isolated, moving over wider geographical areas of cultural pluralism and they were forced to accept the language of the new country with a wish to narrate and express their creativity, all in an attempt to witness the authentic existence of an autochthonous area. The Macedonian Literature in exile is founded on rich oral folk creations, myths and common cultural and historical memory of the Macedonian People who were forming their own cultural identity-although it was only symbolically and historically connected to its own territory.
The Macedonian writers in exile were intermediaries between the cultures of the new country and the one of their roots. They are intermediaries between two or more national literatures on the Balkans, a wider pluralistic space in which cultures were interacting closely. The writers in exile were and are the most important factor in the inter-literary process, this being based on their multilingualism, multiliteracy; the territory they inhabit and in which they move; the function of their opus in two or more literary environments. But none of them have been able to avoid the herme-neutics of their own homeland, which brings to surface the complex and serious issues of origin, belonging, existential destiny, or their own emancipation from the previously framed homeland context.Instead of being a virtue, often their polyvalent identity becomes a curse. They manage to transform the pain (caused by the continuous state of non-belonging ) into a literary creation which might have not come to existence at all (if that pain was not there). Whatever is lost geographically, is being replaced culturally and literary. The lost homeland becomes a way of literary expression and the lost feeling of belonging becomes a way of reclaiming the same.In the light of cultural studies, the exiled writers are on the social margins and are a literary phenomenon of their Athers. Literature is a vast space for discovering the Alter. In spite of this, and indeed because of this-the exiled Macedonian writers are
assuring albeit atypical but continuous historical existence of the Macedonian Literature.
Izazov je pokusati utvrditi teorijske i povijesne aspekte egzila u make-donskoj knjizevnosti na primjerima pisaca koji su stvarali izvan teritorijal-nog, jezicnog, ideoloskog i egzistencijalnog okvira maticne sredine te pri-kazati njihovu pojavu u povijesno-drustvenim i kulturalnim uvjetima kao modus postojanja kontinuiranog povijesnog razvoja makedonske knjizevnosti.
Drustveni egzil kao i egzil u knjizevnosti, odnosno, egzil knjizevnika i njihova opusa dugo se smatrao rubnim fenomenom, koji nacelno nije tipican unutar nacionalne knjizevnosti, ne promatra se unutar njezina povijesnog mainstreama, ne pripada nacionalnom kanonu te se i u sredini egzila tumaci kao rubna pojava. U takvim uvjetima knjizevnost u egzilu dugo je vremena bila neuralgicna tocka za knjizevnopovijesna proucavanja, kako u maticnoj, tako i u sredini egzila.
Medutim, srediste zanimanja u teorijskom promisljanju tradicionalno fikcijskog u recentnoj se kriticko-teorijskoj misli sedamdesetih godina 20. st. premjesta s projekata vezanih uz tzv. kanonske vrijednosti kulture, knjizevnosti ili povijesti rodova, na marginalne kulturalne pojave i granicne fenomene kojima pripada i egzilantska knjizevnost.
Unatoc svojoj povijesno-teorijskoj marginaliziranoj poziciji knjizevnost u egzilu predstavlja vazan dio interkulturne komunikacije. Egzilantski pisci i njihova knjizevnost smatraju se posrednicima izmedu kultura zemlje domacina i zemlje svojih korijena. Ti pisci svladavaju barijere izmedu kultura i uvrijezenih misljenja o knjizevnostima tih kultura po kojima im citatelji sude na temelju ideoloske perspektive.
Sistematizacija fenomena egzilantske makedonske knjizevnosti namet-nula je potrebu promisljati makedonsku knjizevnost preko teorijsko-metodoloskih aspekata komparativne imagologije, interkulturalne teorije i povijesti, recentne postkolonijalne i kulturalne knjizevne teorije te protumaciti njezino odredenje kao "male", kao balkanske, Druge, kao one atipicna i diskontinuirana povijesnog razvoja te dovoditi ju u izravnu vezu s egzilom kao njezinim kontinuiranim knjizevnim stanjem u razdoblju od gotovo dva stoljeca. Pri tom treba problematizirati identifikacijske agense, kao sto su nacionalni, kulturni, slavenski, konfesionalni i jezicni, a koji su presudni u oblikovanju identiteta makedonske knjizevnosti.
Osobna egzistencijalna iskustva egzilantskih pisaca reflektiraju se na povijesnoj dinamici makedonske knjizevnosti kao konstitutivnog dijela meduknjizevne zajednice u kojoj sudjeluje upravo na temelju svoga egzi-lantskog knjizevna korpusa. Zamjecuju se posljedice takvih iskustava na poetici njihova djela koja manifestiraju brojne simbolicne, povijesne,
politicke i kulturoloske referencije vezane uz stanje egzila. Pisci u egzilu ne mogu izbjeci hermeneutiku «domovnosti» koja aktualizira nimalo jednos-tavna pitanja podrijetla, pripadnosti, udomljenosti unutar vlastita doma, egzistencijalne odredenosti ili pak suprotno, hermeneutike koja ide u smjeru emancipacije od zacrtanog domovinskog konteksta.
Njihove osobne egzistencijalne preokupacije utjecu i na zanrovsku neudomljenosti njihovih tekstova u kojima prevladavaju biografija, putopis, memoari, dnevnici, koji su se sve do danasnjih dana smatrali rubnim knjizevnim zanrovima u kojima se ispreplece dokumentarni i fikcijski diskurs. Radi se o zanrovski decentriranoj, u vise diskursa disperziranoj knjizevnosti kao rezultatu njihova upitna i, nerijetko, promjenjiva identiteta. Ovakva izmjestenost ne odnosi se samo na knjizevne tekstove per se, vec na sve oblike pisane rijeci nastale u ideolosko determiniranom podrucju u ko-jem se manifestira nostalgicna ceznja prema domovini. Rijec je o tekstovi-ma u novinama, periodici, fanzinima te na internetskim blogovima.
Zanimljivo je slijediti da li se i koliko egzilantski identitet autorskog ja probija kroz naraciju ciji je cilj prije svega estetski konstruirati tekst? Ima li takav tekst tada pravo biti svjedocanstvom istine?
Egzil u makedonskoj knjizevnosti bitno je vezan uz nacionalnu ideju te ideju o autonomnosti makedonskog naroda. Svaki se nacionalizam u pocetku razvija iz otudenja koje se odnosi i na onog u egzilu. Nacionalni identitet i egzil su nacelno dva suprotna pola iste ideje. Ova dva entiteta su isprepletena po nacelu hegelijanske dijalektike suznja i gospodara. Naciona-lizam se hrani u miljeu egzila.
O kulturi jednog naroda govori se tek ako je prepoznat narod koji ju stvara na temelju svoga nacionalnog identiteta. O makedonskoj kulturi i knjizevnosti pocelo se govoriti tek kad se pojavio pokret za samostalnost makedonskog naroda u Turskom Carstvu. Tada je doslo do najizravnijeg kontakta s nacionalnim kulturama i knjizevnostima koje su se nalazile u istom drustvenom i kulturnom kontekstu. Radilo se o ostalim slavenskim knjizevnostima suocenima s visestoljetnom vladavinom inokulturnog, inov-jerskog i civilizacijskog konteksta.
Balkan je bio devet stoljeca dio sirega bizantskog meduliterarnog zajednistva s dominantnom grckom kulturnom, duhovnom i obrazovnom tradicijom. Balkan mozemo promatrati kao siri pluralisticki prostor u kojem su kulture oduvijek medusobno komunicirale te se doticale, jer je zajednicki politicko-drustveni okvir petostoljetne vladavine Turskog carstva omogucavao brojne migracije balkanskih naroda. Najznacajniji i najperzis-tentniji elementi turskoga naslijeda ocituju se u velikoj meduregionalnoj raznolikosti balkanskog podrucja te u jakoj kulturnoj, religioznoj i opcedrustvenoj diversifikaciji te u multijezicnosti i multikulturalnosti svih
balkanskih drustvenih zajednica. Kroz najrazlicitije oblike prozimanja, do-dirnih tocaka i interferencija razlicitih kultura te njihovih vrijednosnih sus-tava, Balkan je najbolji dokaz da ne postoje ciste rase ni ciste kulture te da svi, zapravo, proizlazimo iz razlicitih tradicija pa je svaki kulturni identitet srediste vise kulturnih utjecaja. Kao sto se Balkan bori s kolebljivim identi-tetom kao posljedicom dramaticnog susreta sa stalnom drugoscu te razapet izmedu antiteticnih, civilizacijsko-kulturalnih vrijednosti, tako i balkanski migranti kao i makedonski knjizevnici u egzilu sumnjaju u svoje podrijetlo i identitet. Prica o balkanskom identitetu reflektira se na pricu o makedonskoj egzilantskoj knjizevnosti kao balkanskoj.
Kulturni identitet, posebice onaj na Balkanu je dijalogican, viseslojan i polifonican. Prakticirali su ga makedonski pisci u egzilu jer su se kretali i stvarali na pluralistickom balkanskom prostoru, dijeleci zajednicku politicku sudbinu vecine balkanskih naroda u vlasti Turskoga Carstva ili u sklopu Habsburske Monarhije. Njihov zajednicki ili slican gospodarski i socijalno-politicki razvoj te srodnost njihovih jezika namece potrebu za poredbenim i kontrastivnim proucavanjem literatura balkanskih naroda, za nuznim proucavanjem tipoloski i stilski uvjetovanih zajednickih crta, za proucavanjem recepcije, prijevodne knjizevnosti izmedu srodnih i razlicitih balkanskih jezika, ali i njihove nacionalne posebnosti.
Balkanski narodi, genetski i jezicno srodni, ali i razliciti, stvorili su medusobnim prozimanjem zajednicku kulturnu tradiciju, idejno i kulturno zajednistvo, odnosno, odredili su balkanski kontekst. Takva je tradicija iz-nikla na temelju povijesno promjenjivih i socijalno uvjetovanih determina-nata kao sto su zajednicki administrativnopoliticki okvir koji je uvjetovao povijesnu susjednost, zatim geografska susjednost, jezicna i konfesionalna srodnost te participiranje u zajednickom kontekstu.
Pisci u egzilu sudjelovali su u stvaranju interliterarnih zajednistava ili meduknjizevnih zajednica povezanih reciprocnom razmjenom, prozimanjem kompetencija dviju ili vise nacionalnih knjizevnosti koje svo-jim specificnostima i razlicitim knjizevnopovijesnim razvojem doprinose bogatstvu takve meduknjizevne zajednice.
Interliterarnost je shvacena kao dinamicna struktura, odnosno kao proces u cijim se okvirima zbivaju interakcijski odnosi izvan granica odredenih nacionalnih knjizevnosti, a koji povezuju nacionalnu knjizevnost stupnjem opcenitosti sa sadrzajem pojma svjetske knjizevnosti. U tom meduprostoru uvodi se proucavanje meduknjizevne povezanosti. Dakle, osnovna tendenci-ja takvog modela je nadilazenje uskih nacionalnih okvira u knjizevnopovijesnom i teorijskom proucavanju knjizevnosti.
Meduknjizevna zajednica ima svoju povijesnu dinamiku i funkcije u kojima podjednako uz tzv. ^<velike», sudjeluju i «male» knjizevnosti.
Dapace, upravo one su mjerilo povijesne dinamike meduknjizevne zajedni-ce u kojem je njihova recepcija knjizevnih pojava u skladu s njezinim zaht-jevima krucijalno vazna za vlastito tipolosko i stilsko profiliranje te obogacivanje. U takvom knjizevnopovijesnom sustavu jedna nacionalna knjizevnost i njezine knjizevne pojave, mogu pripadati razlicitim i u osnovi drukcijim sustavima, uvjetujuci na taj nacin formiranu meduknjizevnu za-jednicu. Medutim, unutar takvog tumacenja, zajednicke se pojave ne smiju tumaciti kao identicne i opce u obje knjizevnosti, jer knjizevni razvoj stvara razlicite kriterije koji na razlicit nacin, s razlicitim znacenjem i funkcijama ukljucuju neku knjizevnu pojavu ili autora u dvije knjizevnosti.
Komparativna knjizevnost poima naciju, jezik i kulturu dinamicnim en-titetima koji se preklapaju i preplicu, stvarajuci situaciju visejezicnosti u jednoj naciji te multikulturalnosti u jednom jeziku. Akteri tih interakcijskih odnosa upravo su knjizevnici u egzilu, cija je biliteralnost/poliliterarnost, na temelju jezika i teritorija koji naseljavaju i kojim se krecu, funkcije koje njihovo djelo ima u dva ili vise knjizevnih sustava u kojima sudjeluju, jedna od najvaznijih zakonitosti meduknjizevnih procesa.
Zbog nedostatka elementarnih uvjeta za umjetnicko stvaralasvo na ma-kedonskom tlu makedonski su preporoditelji u razdoblju prije oslobodenja Makedonije bili osudeni egzistirati izvan komunikacije s maticnom sredi-nom, a time i izvan komunikacije s ciljanim recipijentima - makedonskim citateljima. Oni su nacelno dvodomni/dvopripadni pisci. To je oznaka njihove organske konstitutivne pripadnosti korpusima dvaju ili vise knjizevnih sustava. Rijec je o nacelima po kojim su u 19. stoljecu funkcioni-rali pisci u zajednicama usko srodnih jezika, a danas i na globalnoj razini. Kategorija dvopripadnosti bitna je za funkcionalna utvrdivanja zakonitosti prosirenog kanonskog okvira makedonske knjizevnosti, posebice od doba preporoda u 19. st. do sredine 20. stoljeca.
Egzil je u makedonskoj knjizevnosti uvjetovan cinjenicom o stoljetnom izostanku nacionalne drzave i njezina drzavno-pravnog instrumentarija cija bi zadaca bila braniti i njegovati kulturne stecevine makedonskog naroda.
Medutim makedonski narod je i bez svoje drzave stoljecima stvarao kulturni identitet, iako je samo simbolicki i povijesno bio vezan za svoj teri-torij. Taj je identitet proizasao iz bogatog narodnog stvaralastva, na temelju simbolicno-kulturalnih kategorija nacionalnog identiteta kao sto su mitovi o zajednickim precima te zajednicko kulturno i povijesno sjecanje. Taj je identitet postao aktualan tek u uvjetima stvaranja burzoaskih drzava na Bal-kanu. U uvjetima njihova urusavanja dolazilo je do kulturnog zaborava na racun pamcenja tudih tradicija i modela. Nacionalni identitet je kolektivna predodzba koju neki narod uspostavlja o sebi u odnosima s drugim narodi-ma te se slika koju je namijenio sebi bitno razlikuje od one koju je namije-
nio drugima. Nacionalni i kulturni identitet su posljedica mitoloske svijesti odnosno potrebe da odredimo svoje mjesto u prostoru i vremenu, u drustvu, ogradimo se granicama, osiguramo od kaosa te tako spoznamo sebe.
Otkako je psiholog Jacques Lacan iduci Freudovim tragom osporio kar-tezijansku koncepciju autonomna i integralnog ljudskog bica koje u autore-fleksiji postaje svjesno sebe i svog postojanja te identitet subjekta zasnovao na slozenim relacijama koje on zauzima prema drugima oko sebe, ideja o drugima kao odrazu u kojem, gledajuci druge, mozemo vidjeti sebe postala je bitan sastavni dio postmoderne kriticke svijesti. Drugi postaje ogledalo u kojem subjekt nalazi svoj identitet i uspostavlja integritet svoje osobnosti u odnosu na sliku koju ima o Drugom, a koju je sam podsvjesno stvorio.
Kada se egzilantska knjizevnost promatra i tumaci u tom svjetlu u njoj postaje zanimljivo ne samo putovanje kao realno ili imaginarno, vec sam opis Drugosti i transformacija sebstva u susretu s Drugim. U diskursu post-kolonijalne kritike (revolucionarniji diskurs) balkanske kulture se suprots-tavljaju stigmatizaciji Balkana koja im sluzi za funkcionalizaciju svoje imperijalisticke vizije svijeta. Balkanizam kao oznaka balkanskih kultura je u zapadnoeuropskoj teoriji i vizuri nacin esencijaliziranja Stranca, Drugog, on je zapadnoeuropska neprihvatljiva razlika.
U 19. stoljecu i dalje bez vlastite drzave i knjizevne prakse na kodifici-ranome materinjem jeziku kao temelju nacionalne knjizevnosti, bez organi-ziranog i kontinuiranoga knjizevnog zivota na vlastitom tlu i pred vlastitim citateljstvom, pod stalnim pritiskom najrazlicitijih osporavanja i tendencija za prisvajanje i asimilaciju, makedonskim piscima, tako osamljenima, izoli-ranima, nije preostajalo nista drugo nego kretati se u jednomu sirem geo-grafskom prostoru kulturnog pluralizma, prihvacati jedan ili drugi jezik tude sredine sa zeljom da progovore i izraze svoje stvaralacke poticaje u teznji da posvjedoce o autenticnom postojanju i jednom autohtonom tlu.
Medutim, nepostojanje nacionalnoga standardiziranog jezika te jos vaznije, izrazenije nacionalne spoznaje kod vecine makedonskih pisaca u vrijeme kada su se takav jezik i svijest vec formirali kod drugih balkanskih naroda, stvaralo je opasnost da se takvi pisci izbrisu s kulturne karte bal-kanskog 19. stoljeca ili opasnost od njihova rigidnog prikljucivanja samo jednoj od balkanskih nacionalnih knjizevnosti, iako su pridonosili ne samo razvoju vlastite nacionalne knjizevnosti, kulture i ideologije, vec i razvoju integracijskog knjizevno-kulturnog procesa cijele balkanske regije.
U politicko-drustvenim i kulturnim, polilingvalnim i literarnim uvjeti-ma koji su vladali na Balkanu u 19. st., makedonski preporoditelji trazili su vlastitu genezu koja bi mogla apsorbirati brojne utjecaje nastale tijekom dugog razvoja etnicki mijesane balkanske sredine. Njihova polilingvalnost u preporodu postaje stvaralacki faktor. Stvaralacka je svijest nastajala u
visejezicnoj i viseetnickoj sredini. U uvjetima u kojim jezici novostvorenih balkanskih nacija jos nisu bili kodificirani, bilingvizam i polilingvizam predstavljali su vazno komunikacijsko sredstvo.
Zadaca makedonske knjizevne povijesti je pravilna klasifikacija i vred-novanje djela nastalih u inonacionalnoj ili vlastitoj jezicnoj sredini, njihovo tumacenje u dvije ili vise nacionalnih knjizevnosti na temelju funkcija koje njihova djela obavljaju u njima, a u duhu knjizevnog pluralizma. Treba utvrditi koliko je njihovo djelo bilo dijelom 'domacega' knjizevnog procesa, odnosno koliko je imalo utjecaja na etiku te nacionalne sredine, njezin es-tetski ukus, koliko je bilo dijelom idejnog, stilskog i zanrovskog knjizevnog procesa te da li je obogacivalo tu nacionalnu knjizevnost novim kulturnim vrijednostima. U suprotnom, takav se tekst, nastao u drugoj nacionalnoj sredini i na drugom jeziku, moze smatrati samo dijelom nacionalnog prevo-diteljskog naslijeda.
Medutim, recentni dosezi teorije i povijesti knjizevnosti govore u prilog premjestanju rasprave s domene pripadnosti na domenu polivalentnosti knjizevnog teksta.
Upravo je makedonska knjizevnost u egzilu ona zakonitost knjizevne povijesti koja prekoracuje mogucnosti nacionalne knjizevne povijesti i predstavlja komponentu u meduknjizevnim procesima te tumaci i povezuje tradicionalnu nacionalnu povijest knjizevnosti s historiografijom sireg knjizevnog konteksta.
U drugoj polovici 20. st. tada recentna knjizevnopovijesna i teorijska fi-lozofska misao navodila je na razmisljanje o neizbjeznosti historizma u tumacenju knjizevnih pojava. Knjizevno djelo nije samo bice nego i nasta-janje i kao takvo ima povijesnu funkciju. Povijest sasvim drugacije tumaci knjizevno djelo od poetike. Uzima u obzir socijalne, drustveno povijesne, psiholoske uvjete te djelo interpretira u duhu tumacenja sireg konteksta nje-govih knjizevnih veza. I Jaussovo tumacenje povijesti knjizevnosti odnosno ideje o povijesti recepcije i produkcije estetickog od strane recipijenta kao drustvenog i povijesnog bica potvrduju teorijske zahtjeve za otkrivanjem drustvenotvorne funkcije problematiziranjem njezine povijesti. Takoder je i Bahtinovo zanimanje za povijesni kontekst naglasavanjem dijaloskih vri-jednosti knjizevnosti te njezinog kulturoloskog aspekta potvrdilo ove zahtjeve. Povijesni kontekst nije samo vanjski okvir, vec sastavnica samog djela koja se zajedno s knjizevnoteorijskim aspektom iscitava u njemu.
U uvjetima arhaicne kulture ili ''knjizevnih naroda'' (naroda bez politicke slobode), knjizevnost povezuje funkcije umjetnosti, prosvjetiteljst-va, znanosti, politike, nacionalnih ideologija. Knjizevna su nastojanja kod malih i nedrzavnih (neslobodnih) naroda kakav je bio makedonski zbog spomenutih uvjeta neposredno ovisila o svakodnevnim, katkad i
najprakticnijim potrebama i zahtjevima drustvenog zivota. Zato knjizevnici istodobno nose velik dio tereta drustvene borbe i stremljenja svog naroda za nacionalnom i politickom samostalnoscu. U slucaju makedonske knjizevnosti pisac je obavljao u najizravnijem smislu rijeci odredenu drustvenu zadacu. Specificni povijesni i knjizevni razvoj oformio je i utvr-dio jedan opci lik makedonskog pisca drustvenika, pisca-borca, koji se tak-vim etablirao na stranicama knjizevne publicistike, uglavnom izvan maticne sredine u gospodarskim i kulturnim sredistima regije.
Makedonska knjizevnost do najnovijeg vremena se stvarala i tumacila u funkciji emancipatorskih i nacionalno-osloboditeljskih teznji. Povijest je izvor i ishodiste stvaralackog i estetskog procesa, neiscrpan izvor u make-donskoj knjizevnosti. Topos potrage za nacionalnim kolektivnim identite-tom bila je umjetnicka kompenzacija potrebe za samoimenovanjem i sa-mospoznajom u uvjetima u kojim su oni makedonskom narodu bili onemoguceni. Za makedonsku knjizevnost povijest je modus za dokazivan-je izvornosti i samobitnosti vlastite istine.
Zanimanje suvremene komparatistike okrece se historizmu (vremens-kom, izvanknjizevnom kontekstu), i proucavanju zakonitosti, pojava nasta-lih prekoracivanjem povijesti nacionalne knjizevnosti. Radi se o knjizevnim pojavama nastalim meduknjizevnim prozimanjem kao sto su egzilantska knjizevnost, prijevodi, knjizevnost putovanja, knjizevnost nastala na tudim jezicima. Suvremena znanost o knjizevnosti okrenula se ponovno povijesti, ali ne nacionalnoj, vec povijesti meduknjizevnih zajednica, odnosno inter-kulturnoj povijesti knjizevnosti. Takva povijest knjizevnosti pretpostavlja povijest kao logicku interpretaciju kulturalnog profila povijesne epohe koja ujedinjuje pojedinacne spoznaje o knjizevnim pojavama te na taj nacin u makedonskoj knjizevnosti svoj estetski dignitet mogu dobiti autori i njihova djela koji su vazni samo s aspekta svoje dokumentarno-povijesne uloge.
Sto se tice periodizacije makedonske knjizevnosti nazocan je jos uvijek nacelno pozitivisticki knjizevnopovijesni model. Prema njemu, prostorni i vremenski diskontinuitet u povijesti makedonske knjizevnosti bio je prisu-tan u svim fazama njezina razvoja. Razlozi su bili prostorna i jezicna izdvo-jenost makedonskih pisaca u egzilu te nepostojanje nacionalne drzave. Problema takvog modela ima nekoliko: kako kronoloski konzistentnom povi-jesnom projekcijom prokazati atipicni knjizevni razvoj, kako prikazati uzurpirani nacionalni povijesni kontekst i u njemu vise ili manje izolirane pisce, kako definirati relaciju usmene i pismene knjizevnosti.
Medutim, makedonsku knjizevnost treba promatrati, vrednovati, klasi-ficirati u dominantnom knjizevnopovijesnom i poetsko-estetskom standardu bizantskog i postbizantskog civilizacijskog i kulturalnog sustava. U takvom sustavu su strogo bile razgranicene funkcije usmene i pisane knjizevnosti.
On je strogo uvjetovao odredivanje formi, sadrzaja i smjerova u razvoju makedonske historiografije i stare makedonske knjizevnosti. Usmena i pis-mena knjizevnost trebaju se odvojeno promatrati s aspekta sistemskih specificnosti, ali i integralno, s aspekta povijesnog kontinuiteta, jezicnog entiteta, i jezicne umjetnosti opcenito. Pravilni dojam o makedonskoj knjizevnosti moze se steci samo uvidom u usmenu narodnu knjizevnost i njezin bogat zanrovski, naratoloski, motivacijski, referencijalan sustav, ver-sifikaciju, stil i konvencije. Usmena narodna knjizevnost je ishodiste nacio-nalne svijesti. Pokazuje visi stupanj originalnosti i nije bila samo uobicajena prethodnica pisanoj, vec vrlo bliska kreacija te je s njom bila paralelna. Us-mena je knjizevnost bila kompenzacija za potisnuti model individualne knjizevnoumjetnicke prakse. Za to vrijeme pismena je bila ogranicena na religijsko dogmatske sadrzaje, jezicno stilske kliseje, bez osobitih umjetnicko-estetskih kvaliteta i bez isticanja individualnosti. Usmena se nije zapisivala s malim izuzecima do 19. st., buduci da se samo kult prema Bogu izrazavao pisanom kulturom knjige. To je posljedica opceg konteksta kulture i pismenosti i duhovnosti bizantskog naslijeda.
Atipicnost razvoja je rezultat idealno zamisljenog zapadnoeuropskog, knjizevnopovijesnog modela koji je a priori istim klasifikacijskim mjerili-ma tumacio i vrednovao sve knjizevnosti odredujuci ih pri tome kao velike, male, podredene, prestizne i nametao kao mjerilo vlastiti knjizevno povijes-ni kontekst. Po takvom knjizevno-povijesnom modelu nacionalna identifi-kacija/identitet dogada se nacelno paralelno s poetickom identifikacijom preko europskih knjizevnih utjecaja. Bez sinteze nacionalne i poeticke iden-tifikacije nije bio moguc kontinuiran razvoj knjizevnosti. A kako se makedonski kulturni prostor nalazi u zaledu europskih knjizevnih utjecaja i prozimanja, te je nastajao i razvijao se u drugacijim estetsko-poetickim i kulturo-povijesnim paradigmama bizantskog i postbizantskog kulturno-civilizacijskog kruga, do takve identifikacije nije doslo.
Zbog toga su paradigmatski sklopovi po kojima se razvijala makedons-ka knjizevnost prosireni na veci geopoliticki prostor interliterarnih i inter-kulturnih povijesti knjizevnosti. Promjene knjizevnih sustava koje su obuhvacene sirim dinamicnim i povijesno promjenjivim kontekstom (kakav je balkanski) ukazuju se preko knjizevnih fenomena egzilantske knjizevnosti, tipicne za interkulturne povijesti knjizevnosti. Ona ukazuje na kompleksne odnose teksta i konteksta preko polivalentnih knjizevnih cinjenica koje je nemoguce obuhvatiti monolitnom koncepcijom proucavanja knjizevnosti.
Knjizevnik u egzilu stvarajuci tako knjizevnost neusustavljenu u nacio-nalni kanon i sam egzistencijalno neusustavljen, u poziciji Drugog, na rub-noj marginaliziranoj poziciji, upravo s takve partikularne pozicije Drugog
moze izgraditi vlastiti sustav i odnositi se prema totalitetu, a ne nacional-nom kanonu, jer knjizevnost danas ne bi trebala imati ni zemlje ni granice. Suvremena je cinjenica da knjizevnosti nisu nikada tako nalikovale jedna drugoj. U svijetu gospodarske, politicke, medijske, informaticke, kulturne globalizacije, paradoksalna je ideja o nacionalnim knjizevnostima i nacio-nalnim kanonima. Drugim rijecima, kanonski knjizevni tekstovi po svemu prekoracuju okvire svoga razdoblja, okvire svoje nacionalne knjizevnosti prijevodima i oni nacelno ne predstavlja ono tipicno za nacionalnu knjizevnost. To bolje cine tekstovi osrednjih pisaca. Oni su transtemporalni-svevremeni i transkulturalni, jer nacelno proces kanonizacije obuhvaca vise razdoblja i vise nacionalnih knjizevnosti, bas kao i knjizevnost u egzilu. U tom smislu, u teoriji suprotstavljeni knjizevni korpusi paradoksalno zauzi-maju komplementarnu poziciju u knjizevnopovijesnom sustavu.
Unatoc naglasenom teorijskom zanimanju za marginalizirane drustvene i knjizevne fenomene, prica o egzilantskoj knjizevnosti je nacelno osobna prica pisca egzilanta. Pisci u egzilu nalaze se i dalje u jednoj shizofrenoj situaciji: tijelom u egzilu, a srcem, glavom i rukom koja pise kod kuce koja vise nije kuca/dom. Oni su jos uvijek virtualni, nepostojeci i nevidljivi za druge u drustveno-kulturnoj zajednici svoga egzila. Njihova egzilantska prica nastavlja se i danas u djelima onih koji su samovoljno napustili svoju domovinu, zeleci nadrasti uske okvire nacionalnog konteksta i stremeci prema knjizevnoj i zivotnoj eksteritorijalnosti kojoj pripadaju po prirodi svoje knjizevne vokacije.
Tek u teoriji, izdizuci se nad vlastitom egzistencijalnom traumom, mucnim ekvilibriranjem izmedu prostora, jezika, kultura, pisci u egzilu, koji jedino egzistiraju kao nigdje i posvuda doma, postaju insuficijentni mostovi izmedu dviju i vise kultura te kao takvi - vidljivi i zanimljivi.
Literatura
Ceslav. Milos. 1998. U potrazi za otadzbinom. Novi Sad: IP Matica srpska.
Crows. Peter. 1994. Cultural, Transcultural and Multicultural in Multicultu-ralism. Oxford: Blackwell.
Deleuze. G.Guattari. 1986. Kafka. Pour une literature mineure. Minnesota: University, Minnesota Press.
Durisin. Dionyz. 1991. Daljnje mogucnosti i perspektive istrazivanja meduknjizevnoga procesa. u: Komparativno proucavanje jugoslavenskih knjizevnosti 4. Zagreb: Zavod za znanost o knjizevnosti FF.
Guillen. Claudio. 1976. On the Literature of Exile and Counter-Exile, Books Abroad, vol. 50, No.2.
Kovac. Zvonko. 2000. Slavenske meduknjizevne zajednice - jugoslavenski interliterarni kontekst, Knjizevna smotra, 117 (3). Zagreb.
Kovac. Zvonko. 2001.Poredbena i/ili interkulturalna povijest knjizevnosti. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo.
Kovac. Zvonko. 2005. Meduknjizevna tumacenja. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo.
Said. Edward. 1994. Expatratriates and Marginals, Representation of the Intellectual. London: Vintage.
Said. Edward. 1995. Reflection on egzile. u: Marginalization and Contemporary Cultures. Cambridge: The MIT Press Cambridge, The New Museum of Contemporary Art.
Алексиев. Александар. 1985. Низ литературното минато и сегашноста. Скоще: Култура.
Алексиев. Александар. 2001. Потрага по традицща и континуитет. Скоще: Гоце Делчев, АД.
Доровски. Иван. 1985. Праша&а на компаративната студща на европските литератури. Спектар, 5. Скоще.
Гуришин. Диниз. 1998. Македонската литература и култура во контекстот на медитеранската културна сфера. Скоще: МАНУ.
Гурчинов. Милан. 1986. Проникнувааа. Скоще:Наша книга.
Гурчинов. Милан. 2000. Облик и смисла. Скоще: МАНУ.
Гурчинов. Милан. 2003. Збор во невремето. Скоп|е: ТРИ.
Малуф. Амин. 2001. Погубни идентитети. Скоще: Матица македонска.
Стефановски. Горан. 2005. Приказни од дивиот запад. Скопле: Табернакул.
Кулавкова. Катица. 1992. Копнеж по систем. Скоще: Македонска книга.
Кулавкова. Катица. 1995. Континуитетот на македонската книжевна исторща- (некои книжевно-историски и теориско-методолошки соочувааа). Книжевен контекст, 1. Скопле.
Шелева. Елизабета. 2005. Дом и идентитет. Скоще: Магор.
