CC BY
6pregledni clanak
UDC 821.163.42:316.722 UDC 82.091
INTERKULTURNA KNJIZEVNA KROATISTIKA
Zvonko Kovac
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Keywords: intercultural Croatian studies, intercultural history of literature, Interkulturelle Literaturwissenschaft, south slavic languages and literatures
Summary: By using the examples of the recent and contemporary Croatian literature, the article demonstrates the need of broader contextualisation of the Croatian literature in the context of Croatian studies as the foreign/second language, considering the different programmes of Slavic studies throughout the world. It also stresses the emergence of the intercultural literature, or rather of the possibility of the intercultural history of literature, from which questions are set about the relation with the neighbouring literatures in the context of a greater engagemen to experts for other Slavic languages and literatures.
Uvodna pripetavanja. Kao sto je u novijim kroatistickim krugovima uglavnom manje poznato, barem gledano prema odjecima koje je izazvalo, s naslovljenom sam se problematikom bavio vise puta, najvise potaknut cinjenicom da sam u dva navrata radio kao lektor hrvatskoga na inozemnom sveucilistu, ali i zbog potrebe reorganizacije kroatistickoga, odnosno juznoslavistickoga studija. Danas mi se cini da je moje sporadicno bavljenje tim problemima zavrsilo puni krug: ako smo zapoceli s dokazivanjem razlicitosti unutar, vise filoloski negoli povijesno, relativno jedinstvenoga predmetnoga podrucja - juznoslavenske filologije, aktualna europska integracija, pa i globalizacija, namecu nam obavezu rekontekstuiranja slavisticke i kroatisticke kulturne grade. Obje su struke naime, gledano u svjetskim razmjerima, na inozemnim studijima - u krizi. Nije rijedak slucaj da se slavisticki studiji uklapaju u jos vece, interdisciplinarne studije, a sva nastojanja da se pojedine slavenske filologije, npr. poput polonistike, studiraju izdvojeno zavrsavaju u tek povremenim, posebno financiranim i dugorocno gledano nedovoljno konkurentnim studijima.
Gledano pak iz nase danasnje perspektive, nakon prejasnih i preostrih razgranicenja studija nastavnicke kroatistike i juzne slavistike (osobito nakon reformi studija prema Bolonji, prema kojima je u svim kroatistickim programima sirom Republike Hrvatske sira juznoslavisticka struka svedena uglavnom na jedan obavezan jednogodisnji tecaj nekog slavenskoga jezika i
ponesto izborne nastave iz slavenskih knjizevnosti, na fakultetima gdje takve nastave ima), dakle u situaciji zavrsenoga razdruzivanja, pri cemu su zagrebacki juznoslavisti dobili i vise nego sto su ocekivali - zaseban studij juznoslavenskih jezika i knjizevnosti, postavlja se pitanje mogucnosti i potreba medusobnoga otvaranja za suradnju, odnosno namece se potreba pobrojavanja prilika i tema za nju.
Izostavimo li ovom prilikom po strani odnos hrvatskoga glagoljastva ili starije hrvatske knjizevnosti prema slavenskim kulturama, kao i posebnost odnosa hrvatskoga jezika i jezikoslovlja s bosanskim, srpskim ili crnogorskim jezikom, koje svako za sebe nudi svoje teme i prilike za siru reinterpretaciju, ostajemo na terenu novije i suvremene knjizevnosti, odnosno na mozebitnom podrucju interkulturne knjizevne kroatistike, cime kroatolosku problematiku oslobadamo pretjerane historizacije, jer na nju pokusavamo gledati iz ocista ili za potrebe druge/strane kulture. Interkulturna kroatistika, prvenstveno kao disciplina poducavanja hrvatskoga jezika kao stranoga, trebala bi i na podrucju knjizevne znanosti otvoriti proucavanje hrvatske knjizevnosti u naglasenijem interkulturnom kontekstu. Naime za nas u domovini, ali i za nase prijatelje slaviste u svijetu, vec dvadesetak godina postavlja se pitanje koncepta, da ne kazem i strategije, upravo promocije hrvatske kulture, njezino repozicioniranje s obzirom na stare koncepcije, ali i njezino prepoznavanje i samoprepoznavanje u novim okolnostima. Utoliko vise sto je danas sve jasnije da puno razumijevanje domace kulture tesko ide bez uvida inozemnih strucnjaka, buduci da nam oni donose neophodnu dimenziju objektivnijega uvida, na slican nacin kako se i sami pojedinacno cesto bolje razumijemo u ocima drugoga. Novije teorije govore da se zapravo bez zrcalnoga odraza svojega u drugome/stranome samospoznati do kraja niti ne mozemo.
Poredbena istrazivanja i interkulturna povijest knjizevnosti. Ostavimo li novije teorijske dosege po strani, ostaje da u problemskom repetitoriju nabrojim, tocnije naglasim odredena vlastita uvjerenja, koja su cesto kod nas (ali ne i u slavistickom svijetu) nailazila na nerazumijevanje ili gluhi odaziv:
1. S pozivom na komparativno proucavanje hrvatske i juznoslavenskih knjizevnosti, istodobno se inzistiralo na posebnosti kulturnih tradicija koliko i na potrebi razvoja regionalne knjizevne komparatistike, kakva je vec od osnutka slavistike bila razvijana unutar indoeuropskoga i slavenskoga jezikoslovlja: slavenske poredbene gramatike, poredbene povijesti i gramatike slavenskih jezika i sl. Ovdje smo se cesto susretali i s nekim opravdanim prigovorima strucnjaka za svjetsku, komparativnu knjizevnost, koji su tesko nalazili razloga da bas na temi odnosa novije
hrvatske i slavenskih knjizevnosti vide dobre razloge za zasnivanje interslavenske knjizevne komparatistike, iako mi se danas cini da ja posao veci negoli ikada: osim proucavanja juznoslavenskih klasika u kontekstu europske, svjetske knjizevnosti, ostaje kao "otvoreni rudnik" proucavanje njihovih nebrojenih veza i suradnje, od kriticke recepcije u casopisima do svojevrsne poliliterarnosti pisaca i citatelja u proslim multikulturnim drustvima, u kojima smo (mnogi od nas ni krivi ni duzni) zivjeli stjecajem povijesnih okolnosti.
2. Ne samo da je odredena regionalna komparatisticka perspektiva, kako je izvorno koncipirana u projektima Franje Grcevica, od Zagrebacke slavisticke skole i Fuge Krleziane do serije simpozija Komparativno proucavanje jugoslavenskih/juznoslavenskih knjizevnosti, dala rezultata u empirijskim istrazivanjima ili preko poredbenih analiza, ona je razvijala svijest o potrebi primjene modernih teorija povijesti knjizevnosti, kako na "slucaj" novije hrvatske knjizevnosti, tako i glede hrvatskoga pogleda na cjelinu juznoslavenskoga "slucaja", koji je od samoga pocetka "bolovao" od nekoliko improviziranih rjesenja, kao sto je npr. izostavljanje i zanemarivanje bugarske kulture ili odvise jednostrano, principijelno íjesavanje pitanja novije i suvremene bosanske kulture (pri cemu su se uzimale u obzir tek nacionalne historiografske opcije). Ovdje je potreba da hrvatska historiografija, metodologija povijesti i povijesti knjizevnosti, sama ucini teorijske iskorake toliko velika koliko i prilika da se dijelom oslobodi pretjerane zavisnosti od inozemne knjizevne i kulturne prakse, koja na zalost cesto ne dovodi do dobrih novih rjesenja, pa se vracamo starim navikama. Umjesto medusobnoga neslaganja i politickoga rjesavanja pitanja potreban nam je veci zajednicki teorijski napor u razradi metodologije koja ce aktivno doprinijeti boljem razumijevanju i sistematizaciji nase ne uvijek idealne, mononacionalne proslosti, jer nam samo donekle uredena povijest i konsenzus oko zajednickih vrijednosti donosi jasniju buducnost.
3. A da ni vece kulture ne zaostaju u novim pristupima u orijentaciji prema buducnosti, ukazuje situacija unutar njemacke knjizevne historiografije, na koju sam se cesto i sam oslanjao. Idealno zamisljena interkulturna znanost o knjizevnosti, odnosno „moja" interkulturna povijest knjizevnosti, zeli pokazati koliko je interkulturna konstelacija u svim vaznijim epohama jedne nacionalne povijesti knjizevnosti igrala vaznu ulogu. Pokazuje se da interkulturna perspektiva u mnogo vise slucajeva nego li sto na prvi pogled moze izgledati ukazuje na otvaranje nacionalne knjizevnosti prema drugom/stranom, i to ne samo europskom, nego i u svjetskom kontekstu. I njemacki slavisti, kao i nasi germanisti, imaju pod rukom vrlo razvijene interkulturne studije unutar nove, interkulturne
germanistike, koja nije samo okrenuta prijamu i proucavanju njemackoga jezika i knjizevnosti u kontekstu strane kulture, nego i novom razumijevanju odnosa njemacke kulture prema inozemnima, osobito izvaneuropskima. Naime, ako je za njemacku kao nacionalnu knjizevnost, kako to uvjerljivo pokazuje Michael Hofmann (Interkulturelle Literaturwissenschaft, W. Fink, UTV, 2006.), vazna dimenzija otvaranja prema istoku u Goetheovu Zapadno-istocnom divanu (West-östlichen Diwan), kod nas recepcija i pozicioniranje turske, bosansko-muslimanske teme obiljezava zivu nazocnost drugacije, izvorno izvaneuropske, vjersko-kulturne orijentacije unutar zajednickoga jezicnog medija i prostora.
U tom smislu, valjalo bi prevrednovati, iznova procitati i protumaciti i niz drugih domacih autora kod kojih se manje ili vise suzdrzano, ali i intencionalno, otvaranje prema drugom/stranom moze eksponirati kao nova tema istrazivanja. Posebno tu treba upozoriti na putopisnu knjizevnost, kako «civilnu» tako i misionarsku. Tematiziranje drugoga/stranoga u knjizevnosti posebno je zanimljivo u povijesnom kao i novom povijesnom romanu, gdje se ono pojavljuje na vise razina: u aspektu konstituiranja likova, razumijevanja prostora ili povijesnih procesa.
Kao jedan od primjera interkulturne konstelacije u povijesti njemacke knjizevnosti Hofmann navodi Analize africke umjetnosti Carla Einsteina (prilicno tipicne za poeticke, esteticke diskusije u avangardi) i posebno poetiku romana Alfreda Döblina. Osobito se dobro analizira svojevrsna interkulturalnost avangarde, koja je u juznoslavenskom slucaju posebno zanimljiva: ne samo zbog projektiranog «jugoslavenstva», odnosno «slucaja» hrvatsko-srpske suradnje avangardnih pisaca, nego i zbog zajednickih casopisa poput Knjizevnog juga ili Zenita, pa i manje poznate tematizacije hrvatsko-srpskih odnosa, npr. kod Cesarca ili Krleze.
U poglavlju pak o mitu i povijesti tematizira se u interkulturnoj perspektivi magicni realizam Garcie Marqueza, kao i Limeni bubanj (Blechtrommel) Güntera Grassa. Naime, otvorena interkulturna znanost o knjizevnosti otkriva znacenje hibridnih pripovijesti i kulturne diferenciranosti u suvremenoj knjizevnosti; novo znacenje toga romana promatra se u kontekstu migracijske knjizevnosti, kroz mikrokozmos Gdanjska kao hibridnoga mjesta njemacko-poljsko-kasubske kulture, koje se homogenizacijom kulturne raznovrsnosti grada narusava. Sam Salman Rushdie, inace prikazan kao egzemplaran autor nove svjetske knjizevnosti proizasao i duha indijsko-britanskoga hibriditeta, oznacio je Grassovu knjizevnost kao migracijsku. Oskar kao pripovjedna figura oznacava se kao hibridna, problematizira se odnos hibridnosti i blasfemije, hibridnosti i erotike, itd.
Posebno je zanimljivo poglavlje, odnosno otvaranje interkulturne znanosti o knjizevnosti perspektivama postkolonijalne knjizevne povijesti. Prati se postkolonijalna konstelacija u Njemackoj nakon Prvog svjetskog rata, a analizira romana Crce tame Josepha Conrada (kao drama europskoga subjekt u konfrontaciji sa svojim i stranim, kao kritika kolonijalizma, kao problematizacija stranosti, cak «divljega» kod Europejca, itd.). Zanimljiva je i analiza Afrike u njemackoj postkolonijalnoj perspektivi Uwe Timma, njegova romana Morenga, koji se promatra u perspektivi povijesti mentaliteta Nijemaca i Afrikanaca. Posebno je poglavlje interkulturna konstelacija njemacko-turske knjizevnosti i uopce interkulturne knjizevnosti pripadnika drugih naroda u kontekstu njemackoga jezika i njemackog jezicnog podrucja, kako u povijesti tako i danas.
Sveukupno, i ukratko: kao i Hofmannova knjiga, tako i mnoge teorije interkulturne znanosti o knjizevnosti, pa i interkulturne teorije drugih humanistickih disciplina, na anglosaksonskom su po podrucju rasirili brojni interkulturni studiji, problematiziraju intrakulturne razlike umjesto opceprihvacene homogenosti kulture. Kritizira se sto su se i tradicionalni kontakti medu kulturama shvacali kao „zbrajanje svojstava", a ne kao otkrivanje razlika kroz susrete dvaju ili vise subjekata. Interkulturno koncipirana znanost o knjizevnosti naglasava privremenost i provizornost kulturnih identiteta, zato se predlaze afirmacija i pisanje o tekstovima koji bi odgovarali slozenosti policentricnoga svijeta, pa se isticu vrijednosti kao sto su multiperspektivnost, ambivalentnost i viseznacnost. Predlaze se empatijsko citanje i citav spektar „subverzivnog djelovanja" u svrhu destrukcije stereotipa i hegemonije u pogledu na drugo/strano.
4. Poredbena i interkulturna juzna slavistika, kakvu nolen-volens razvija na nasem studiju juzne slavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nekolicina preostalih, ali i par uspjesnih mladih juznoslavisticki orijentiranih strucnjaka, premda jedina u Hrvatskoj, mogla bi i morala ubuduce bolje pridonijeti razvoju interkulturne kroatistike, iz najmanje dva kljucna razloga.
Prvi je razlog, jer juznoslavisti, za razliku od mladih kroatista, po prirodi svoga posla bolje poznaju siri slavisticki kontekst kroatistike i situaciju s kroatistikom u juznoslavenskim zemljama, odnosno jer s kroatistima dijele zajednicki strucni meduprostor odredene medujezicne situacije, odnosno meäukulturne knjizevnosti, koja je tijekom povijesnoga razvoja narasla gotovo do obima nove juznoslavenske knjizevnosti; po imenima: Stanko Vraz i Njegos, Simo Matavulj i Ljuben Karavelov, Zofka Kveder i Ivo Cipiko, Ivo Andric i Hasan Kikic, Nikola Vapcarov i Novak Simic, Mesa Selimovic i Vladan Desnica, Petko Vojnic Purcar i Mirko Kovac, Vesna Krmpotic, Mitko Mandzukov i Josip Osti; po casopisima: ilirsko Kolo i
mnogi casopisi postilirske orijentacije, Knjizevni jug, Nova Evropa, danas Sarajevske biljeznice, po povjesnicarima knjizevnosti: Valentin Vodnik, Antun Barac, Joze Pogacnik, da spomenem samo najznacajnije, itd. Ovdje treba ubrojiti interkulturni i medunarodni odjek pisaca iz zidovske tradicije, bosansko-hercegovacku knjizevnost i kompleks knjizevnosti Boke kotorske, kulturu Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji - posebno u Vojvodini, itd., itd.
Drugi je razlog potrebi bolje suradnje juznoslavista i kroatista upravo vec spomenuta situacija inozemne kroatistike, koja bi se po dosadasnjim teorijskim modelima i iskustvima trebala razvijati kao interkulturna. Ovdje za obje skupine sustrucnjaka ima puno zajednickoga posla, a prvi je medu njima upravo rekontekstualiziranje suvremene hrvatske kulture, s podjednakim naglaskom na tradiciju kao i novo "mapiranje" na karti kultura svijeta. Nikako nece biti dovoljno, premda vjerojatno nece stetiti, nase „ukopavanje" u nase male teme i "velicine malenih", cemu sam i sam sklon kada je u pitanju hrvatska kajkavska knjizevnost, ali ostaje velik posao oko afirmacije suvremenoga hrvatskoga jezika i knjizevnosti, kako su se oni formirali sredinom i krajem prosloga stoljeca, u znaku obnove modernizma i aktualnoga postmodernizma: Antun Soljan ili Slavko Mihalic, Milivoj Slavicek ili Slobodan Novak, Danijel Dragojevic ili Zvonimir Majdak i hrvatska "proza u trapericama", vec su pisci oko kojih se mogu isplesti mnoge dobre price o suvremenom jeziku i knjizevnosti, posebno upravo u njihovu uzem interdisciplinarnom kontekstu: hrvatske likovne umjetnosti, moderne glazbe, televizije i filma, pa i znanosti o knjizevnosti, po kojima je hrvatska kultura prednjacila u prethodnom razdoblju. Ivan Aralica ili Nedjeljko Fabrio, Ivan Slamnig ili Anka Zagar, kao i mnogi drugi hrvatski pjesnici, vec su nasli put do inozemnih slavistickih katedri. Ali, i sasvim novi pisci, cija je prijevodna i internetska recepcija za prethodne generacije neslucena, takoder mogu i moraju biti dio naseg "izvoznog kroatistickog programa" na stranim slavistikama: Dubravka Ugresic ili Miljenko Jergovic, Slobodan Snajder ili Miro Gavran, Slavenka Drakulic, Zoran Feric ili Ante Tomic, Renato Baretic, uz kojega suvremenoga mladeg pjesnika, sve pisci koje danas najcesce promoviraju nasi kolege strani juznoslavisti, izdavaci i prevoditelji, trebaju postati nasom zajednickom brigom, kroatista i knjizevne kritike, juznoslavista i nase slavistike, cjelokupne hrvatske neofiloloske znanosti, u promociji suvremene hrvatske kulture. Ne samo zbog toga jer cemo od tih posrednika druge/strane kulture zauzvrat dobiti ponesto od kultura kojima se oni bave za nasu kulturnu i znanstvenu zajednicu, nego upravo zbog njihova iskustva u zadobivanju koliko neophodne toliko i aktualne interkulturne kompetencije u tumacenju knjizevnosti, odnosno njihova doprinosa razvoju interkulturnoga dijaloga, koji se u novije doba promovira kao temeljna vrijednost EU i suvremene
Europe. Ne kazem da mnogo od toga nije vec ucinjeno, ali mislim da bismo stranim slavistima i drugim strucnjacima za srednje- i jugoistocnoeuropske kulture bili uvjerljiviji kada bi kroatisticke napore pratili i podrzavali domaci juznoslavisti, jer se njihovim ukljucivanjem moze postici ona vjerodostojnost interpretacije kroatisticke i juznoslavisticke „grade" kakvom je cesto dozivljavaju i tumace oni sami. Ne trazimo privilegirani status u odnosu na druge slaviste ili komparatiste, ali zasto smo trajno iskljuceni?
5. I ne na kraju, nesto sto bi nas sve zajedno moglo narocito potaknuti, odnosi se na najsiru kroatolosku orijentaciju, kojom se mogu pazljivim izborom kulturno-civilizacijske matrice nama samima i strancima predociti posebnosti hrvatskoga slucaja, sasvim ukratko: od mediteranske kulture polisa, kamene graditeljske bastine ili svojevrsne odmjerene arhitekturne i urbanisticke skromnosti (gradovi poput Varazdina, dijela Rijeke-Trsata, Hvara ili Dubrovnika) do uspjeha u izgradnji prometne infrastrukture, modernih auto-cesta sraslih s prelijepim slikama raznolika pejzaza, od tradicije ribarstva ili brodograditeljstva do ekoloske poljoprivrede ili cistoga mora i rijeka, i sl. Prepoznavanjem kvalitete nasih obitavalista, stalnom brigom za okolis i ruralna naselja, u cemu nepotrebno zaostajemo i ne trsimo se dovoljno, urbanim savladavanjem potreba velegrada poput Zagreba, razvojem, obnovom i izgradnjom suvremenih obrazovnih sveucilisnih sredista, solidnom zdravstvenom kulturom, nastojanjima oko podizanja odgovornosti nacionalne inteligencije i spremnosti da dijeli sudbinu naroda, stvorit cemo pretpostavke za samopostovanje, kao i za razumijevanje drugih, koje nam, kako osjecamo, u mnogocemu nedostaju. Upravo kroatologijski zasnovana, multidisciplinarna, interkulturna kroatistika shvacena najsire moguce, tako bi mozda mogla, umjesto na uskom jezicno-filoloskom identitetu, sliku moderne Hrvatske graditi na jasnim dometima svoje suvremenosti, na znakovima svoga ocuvana pejzaza, svojih voda i suma, na uspjesima svoga novijega graditeljstva, kad vec ne moze na neuspjesima svoje politike, na materijalnim dokazima svoje teske vjekovne opstojnosti, kad joj slabo ide s duhovnom obnovom, mogla bi graditi na skromnosti i strpljivosti, srdacnosti i otvorenosti svojih ljudi. Moze li, treba li manje otvorenom biti njezina knjizevna znanost i kultura?
Umjesto sazetka. U nesigurnom meduprostoru domace juzne slavistike i kroatistike ili kroatologije, preuzetim slavistickim naslijedem u povijesno krajnje nepovoljnim okolnostima, odrzavanje kakve-takve medusobne poveznice drzim ne samo strucnim nego i moralnim pitanjem, s obzirom na njihovu bogatu i za kroatistiku uspjesnu povijest. Desetljecima smo bili uvjeravani od strane nasih ucitelja u relativno jedinstvo juznoslavenske filologije i potrebu njezinoga svestranoga razvoja, ali bas kada su se
poredbeno-jugoslavisticka knjizevna istrazivanja novije i suvremene knjizevnosti razvila do prepoznatljivosti nove metodologije, morala su ustuknuti pred povijesnim neprilikama i svekolikom potragom za identitetom nacionalne kulture u najstarijim razdobljima nase kulturne proslosti. Pa ipak, ako je u tom traganju za boljim mjestom u povijesti vaznu ulogu mogao odigrati jedan stari juznoslavenski jezik, poput starocrkvenoslavenskoga, kao i prebogata zajednicka bastina usmene narodne knjizevnosti - osobito sredisnjega knjizevno-komunikacijskoga prostora, ne bi li u potrazi za boljom i bogatijom buducnosti hrvatske kulture, kada identitet, samostalnost i suverenitet Republike Hrvatske vise nitko ne dovodi u pitanje, osim u mjeri u kojoj ih ona dragovoljno dijeli s Europskom Unijom, pokoji oslonac na suvremene sustrucnjake za novije i suvremene susjedne slavenske kulture mogao osnaziti njezine potencijale i osposobiti je za nove, europske i globalizacijske izazove?
Literatura:
Kovac. Zvonko. 2011, Meduknjizevne rasprave - Poredbena i/ili interkulturna
povijest knjizevnosti. Beograd. Sluzbeni glasnik
