CC BY
11DIONYZ DURISIN: MEDUKNJIZEVNE ZAJEDNICE I TEORIJA UMJETNICKOGA PRIJEVODA
Maria Vuksanovic Kursar
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Even today, Dionyz Durisin's theory of interliterary communities is one of the starting points for intercultural research of literature. Durisin approaches the interliterary communities and the phenomenon of special interliterary communities from different aspects, and marks out the literary translation as one of the most important literary concepts. Considering the differentiation of the literary process and interliterary reception, he is interested not only in its mediatory function but also in its cultural and social function. Emphasizing the partner relationship between the translator and the original text he stresses the creative function of the artistic translation where the translator becomes the author with his/her own poetics. That is also the reason for translation in the conditions of bilinguism/polylinguism and biliterariness/poliliterariness. Durisin's conclusions and suggestions offer the possibilities for research of Slavic and middle European relationships marked with the common historical, political and cultural heritage. That is especially important in the era of globalisation of the European community and the threat of loss of identity and diversity of communities.
Uvod
Slovacki knjizevni teoreticar i u svijetu priznati komparatist Dionyz Durisin (1929-1997) veliki dio svojega znanstvenoga rada posvetio je izgradnji teorije meduknjizevnih zajednica. Njegovo istrazivanje meduknjizevnih zajednica na liniji pojmova nacionalna knjizevnost - meduknjizevne zajednice - svjetska knjizevnost predstavlja jednu od polazisnih tocaka u proucavanju interkulturnih aspekata knjizevnosti. To moze biti osobito vazno u istrazivanju meduslavenskih (u sirem smislu) i srednjoeuropskih kontakata, koji jesu, s jedne strane, vrlo bogati, ali s druge strane, etnicke, jezicne ili kulturne zajednice cesto se iz razlicitih razloga „zatvaraju" prema odredenim zajednicama, stvaraju odnos distance spram drugome, posebice stranom. Interkulturno istrazivanje povijesti druge knjizevnosti i kulture znaci upoznati i razumjeti druge (Kovac, 2001), njihove posebnosti i razlike, koje nas okruzuju; na taj nacin mozemo bolje razumjeti i - sebe.
Ovaj je rad pokusaj predstavljanja osnovnih postavki Durisinove teorije umjetnickoga prevodenja u kontekstu meduknjizevnih zajednica i meduknjizevnih odnosa. Za iscrpniji prikaz Durisinove teorije umjetnickoga prevodenja, s obzirom na bogatstvo njegove bibliografije, potrebni su mnogo veci okviri. Na temelju Durisinovih temeljnih tekstova o
umjetnickom prijevodu, sadrzanih prvenstveno u knjigama Z dejín a teórie literárnej komparatistiky (1970), Teória literárnej komparatistiky (1975, 1985), Osobitné medziliterárne spolocenstvá 2 (1991) i Co je svetová literatura? (1992) vidljivo je da je svoju teoriju postupno razradivao i obogacivao, sto dokazuje sukcesivnost njegovih studija i clanaka i njihovih prosirenih varijacija. Naravno, treba imati na umu da je Durisin glavninu svoje teorije razvijao u bitno drugacijim povijesnim i drustvenim okolnostima od onih kojima svjedocimo. Mozemo pretpostaviti da je njegova istrazivacka sloboda iz politickih razloga bila ogranicena1. Slavenska drzavnost realizirana uglavnom u obliku mnogonacionalnih socijalistickih federacija zacijelo je odigrala ulogu u formuliranju nekih njegovih teorijskih stajalista. Sve to objasnjava cinjenicu da su odredeni njegovi stavovi i zakljucci danas ipak tesko prihvatljivi. No, to takoder nije razlog za odbacivanje Durisinove teorije, naprotiv, trebalo bi biti izazov za prepoznavanje - za tadasnje opce prilike -naprednih ideja, za trazenje i izdvajanje njenih aktualnih vrijednosti.
Meduknjizevne zajednice i posebne meduknjizevne zajednice
Smatrajuci metodologiju tradicionalne komparatistike nedovoljnom da objasni dublje odnose unutar knjizevnoumjetnickoga procesa, Durisin se vise osvrce na tipolosku metodu, koja razmatra strukturu i sistem umjetnickoga djela i cvrsce gradi teoriju, pri cemu revidira starije metode i unosi u komparatistiku pojam neogranicene procesualnosti te kategoriju meduknjizevnoga procesa i meduliterarnosti (Durisin, 1992). Dok nacionalnoknjizevni odnosi odrazavaju kompaktnost i sustavnost nacionalne knjizevnosti kao organske povijesne jedinice i cjeline, meduknjizevne zajednice tu cjelinu dovode u odnos s vecim, nadredenim knjizevnopovijesnim jedinicama, ciji je cilj sustav svjetske knjizevnosti. Izmedu tih polova postoji proturjecno dijalekticko jedinstvo koje se, smatra Durisin, ispoljava kao kreativna napetost izmedu povijesti nacionalne i povijesti svjetske knjizevnosti.
Meduknjizevne zajednice, tj. skupine nacionalnih knjizevnosti predstavljaju odredeni medustupanj u knjizevnom razvoju, pomocnu kategoriju izmedu pojedinacnoga i opcega. Istrazujuci posebne nacine interakcija izmedu odredenih tipova medusobno bliskih knjizevnosti i povijesnu uvjetovanost meduknjizevnih zajednica, Durisin zakljucuje da su one povijesne pojave, zivi i promjenjivi oblici, koji reagiraju na razlicite
1 Pripadnost bivse CSSR bloku socijalistickih zemalja odredila je njenu podloznost utjecajima bivsega SSSR-a, oslanjanje ponajprije na sovjetsku znanost i suzeno poznavanje zapadnih knjizevnih i kulturnih teorija.
povijesne cimbenike (Durisin, 1991). Razlicite povijesne okolnosti dovode do toga da jedna nacionalna knjizevnost kao knjizevnopovijesna jedinica moze pripadati razlicitim sustavima. Svaka nacionalna knjizevnost moze u povijesnom razvoju biti dijelom nekoliko meduknjizevnih zajednica. Kriteriji, koji uvjetuju nastanak i povijesno funkcioniranje pojedinih meduknjizevnih zajednica nisu, zbog velikih razlika u povijesnom razvoju, konstantni. Durisin posebno izdvaja sjedece faktore: etnicki, iz kojega proizlaze srodnost, slicnost, analogije idejnih i umjetnickih sredstava i postupaka (zajednice slavenskih, romanskih, germanskih i dr. knjizevnosti); jezicni, gdje jezicna bliskost moze biti uvjetovana etnickim faktorom, a mnogojezicnost i drugim faktorima; zatim zemljopisni, koji je doveo do tipizacije zajednice skandinavskih, srednjoeuropskih, mediteranskih, balkanskih i dr. knjizevnosti. Osim tih, navodi i tada aktualan administrativno-politicki faktor, koji pokazuje tendencije prema stvaranju poliknjizevnih povijesnih sustava. Oni su u Europi mnogonacionalni, a karakterizira ih individualna posebnost pojedinih nacionalnoknjizevnih sastavnica te prisustvo ujedinjavajucih elemenata.
Uz spomenuta, postoje i druga nacela i vrste odnosa nacionalnih knjizevnosti, objedinjenjuje ih pojam posebnih meduknjizevnih zajednica. Za njih je karakteristicna neposredna, iznimno intenzivna razvojna interakcija. Posebne meduknjizevne zajednice bile su poznate pod pojmom mnogonacionalne knjizevnosti, a ujedinjavala ih je ista drzava te zajednicka idejno-politicko ishodista. Taj termin Durisin odbacuje: pretpostavlja se prisustvo etnosa, no on ne mora nuzno biti prisutan. Zato koristi pojam visejezicnih knjizevnosti ili viseknjizevnih sustava. Oni mogu, ali ne moraju biti mnogonacionalni (npr. viseknjizevni sustav nekih knjizevnosti Indije cine knjizevnosti na razlicitim jezicima, kao sto je engleski, sanskrt, urdu i hindi). Zato je knjizevnopovijesno i teorijski neizbjezno meduknjizevne zajednice odrediti kao standardne i posebne. Mnogonacionalni i viseknjizevni sustavi predstavljaju posebne, specificne meduknjizevne zajednice s posebnim obiljezjima i svojstvima. Medu faktore koji uvjetuju posebnost meduknjizevnih zajednica ubraja i idejno-politicki (tu bi bilo mjesto nekadasnje opreke socijalisticke : nesocijalisticke knjizevnosti), zatim povijesno-ideoloski, koji proizlazi iz odnosa kolonizacije (opreka knjizevnosti kolonija : knjizevnosti metropola). Posebno mjesto pripada faktoru razvojne diferenciranosti, uzrocniku mnogih metodoloskih problema u tradicionalnoj knjizevnoj komparatistici. Na jednoj strani stoje knjizevnosti bogate razvojne dinamike, stilskoga i zanrovskoga profila, dok su nasuprot njih knjizevnosti, koje se razlicito prezentiraju u meduknjizevnom razvojnom procesu. Durisin konstatira da apriorni sudovi o „velikim" i „malim" knjizevnostima pretpostavljaju jedinstveni
razvoj pojedinih knjizevnosti te primjenjuju jedinstvene kriterije vrednovanja, iako knjizevnopovijesno istrazivanje pokazuje u pravilu neravnomjerni razvoj. Da bi izbjegao takve jednostrane ocjene („ovisnost", „utjecaj" i sl.) razvojnih posebnosti pojedinih knjizevnosti, Durisin koristi pojam diferencirane i manje diferencirane knjizevnosti, bez elemenata vrednovanja, naglasavajuci pritom sposobnost jedinstvenoga doprinosa svake samostalne knjizevnosti meduknjizevnom procesu. Na kraju, vezano uz istrazivanje orijentalnih knjizevnosti, Durisin navodi religijski faktor, koji je cesto konstitutivni cimbenik nastanka i oblikovanja meduknjizevnih zajednica. Proucavanjem posebnih meduknjizevnih zajednica moguce je otkriti bogatstvo knjizevnoga procesa, konkretnih knjizevnopovijesnih izraza, pa tako i raznolikost umjetnicke knjizevnosti (Durisin, 1992). Izdvajanjem faktora koji uvjetuju nastanak i razvoj posebnih, ali i standardnih meduknjizevnih zajednica, Durisin je te zajednice pokusao ne samo objasniti, nego i naznaciti mogucnosti konkretnoga knjizevnopovijesnog istrazivanja na bogatom korpusu svjetske knjizevnosti.
Umjetnicki prijevod u meduknjizevnom procesu
U raspravama o meduknjizevnim zajednicama Durisin veliku paznju posvecuje umjetnickomu prijevodu, jer predstavlja jedan od najmarkantnijih izraza meduknjizevne interakcije, proizvod je meduknjizevne komunikacije i uvelike je uvjetuje i odreduje (Durisin, 1991). S gledista klasificiranja oblika meduknjizevnoga procesa prijevod se moze svrstati u podrucje eksternih ili internih kontakata. Durisin ga iz standardnih posljedica apercepcije izdvaja kao pojavu, koja vise od ostalih oblika kontaktnih odnosa pokazuje usmjerenost meduknjizevnoga procesa i najneposrednije konkretizira sadrzaj meduliterarnosti. Stoga, istrazujuci meduknjizevne zajednice, umjetnickomu prijevodu posvecuje veliku paznju i istice njegove specificnosti upravo u tim knjizevnopovijesnim oblicima.
U knjizi Z dejín a teórie literárnej komparatistiky (1970) te kasnijoj knjizi Teória literárnej komparatistiky (1985) Durisin konstatira veliki interes jezikoslovlja i znanosti o knjizevnosti za istrazivanje prijevoda i metoda prevodenja. Ipak, primjecuje nedovoljno komparatisticko istrazivanje toga podrucja, iako meduknjizevni odnosi sadrze ne samo polaznu tocku geneze prevoditeljske djelatnosti, nego je i iznutra modificiraju, uvjetuju njene postupke i pojedina rjesenja.
Meduknjizevne funkcije umjetnickoga prijevoda
Ukljucivanjem u „vjecnu" diskusiju o tome pripada li prijevod jezikoslovlju ili znanosti o knjizevnosti, Durisin pokazuje da su teorije prevodenja ili sklone izolacionizmu ili pak, s druge strane, pretjeranom naglasavanju neke od funkcija umjetnickoga prijevoda u knjizevnosti. Pojedine teorije usmjerene su ponajprije na jezicna i stilska sredstva koristena u transformiranju knjizevnoga djela u drugi jezicni kod; ogranicavaju se na instrukcije o tome sto bi trebalo prevoditi, sto transliterirati, gdje rabiti supstituciju, adaptaciju i sl. (Durisin, 1985). Uzimajuci u obzir komunikativnu funkciju prijevoda, ali i diferencirani knjizevnoumjetnicki proces, Durisin dolazi do zakljucka da je umjetnicki prijevod potrebno proucavati na dvije razine: s jedne strane njegovo funkcioniranje u recepcijskoj knjizevnosti, a s druge strane njegovo funkcioniranje u meduknjizevnom procesu (Durisin, 1991).
U teorijskim i knjizevnopovijesnim tumacenjima umjetnickoga prijevoda cesto se naglasavalo njegovo mjesto u procesu nacionalne knjizevnosti, sto je proizlazilo iz partnerskoga odnosa prijevoda prema produkciji nacionalne knjizevnosti. Prevedeno djelo trebalo je na neki nacin „dopuniti" ono sto je nedostajalo u prijevodima recepcijske knjizevnosti. Analiza i istrazivanje funkcije umjetnickoga prevodenja u nacionalnoknjizevnom procesu stalni je zadatak znanosti o prevodenju, ali i povijesti nacionalne knjizevnosti. Prijevod je, smatra Durisin, programski izraz recepcije razvojnih trendova drugih naroda i konkretizacija njihovih knjizevnih djela u nacionalnoj knjizevnoj sredini (Durisin, 1991).
Govoreci o oblicima recepcije, Durisin istice njihov kvalitativni i kvantitativni karakter. U procesu meduknjizevnoga odnosa prijevod vidi kao jedan od znacajnih posrednika te ga stavlja na istu razinu s npr. publicistickim posredovanjem te s posrednickom funkcijom kakvu moze ispunjavati i domace knjizevno djelo (Durisin, 1970; Durisin 1985). No tako se ipak nisu uvijek i na odgovarajuci nacin vrednovale meduknjizevne funkcije umjetnickoga prevodenja, a treba istaknuti da upravo prijevod kao posljedica recepcije stranih impulsa odrazava medunacionalne dimenzije knjizevnosti. On predstavlja dio nacionalnoknjizevnoga procesa, ali je istodobno i komunikat bez kojega nije moguce razmisljanje o meduknjizevnom procesu, jer je polilingvizam ili barem bilingvizam recipijenta prije iznimka nego redovita pojava. Zato je u analizi prijevoda nuzno sagledati ne samo odnose prema prijevodnoj recepcijskoj knjizevnosti, nego istodobno i odnose prema opcenitijim i sirim razvojnim tendencijama knjizevnosti.
Durisin zato umjetnicki prijevod i njegovu funkcionalnost istrazuje ne samo iz nacionalnoknjizevnoga, nego i iz meduknjizevnoga gledista. Taj se fenomen u njegovom teorijskom sustavu dijeli na barem dvije komponente: svjetsku knjizevnost i njoj podredene oblike - meduknjizevne zajednice. Svojstva umjetnickoga prijevoda razmatra iz aspekta svjetske knjizevnosti, ali iposebnih meduknjizevnih zajednica. Kao sto je vec spomenuto, misli na takve meduknjizevne zajednice, skupine nacionalnih knjizevnosti, za koje su tipicni oblici povijesnoga suzivota, u kojima je dolazilo ili dolazi do prozimanja knjizevnih tradicija i konvencija. To su npr. anglofone i frankofone knjizevnosti, nekadasnje zajednice slovacke i ceske knjizevnosti, knjizevnosti istocnih Slavena, nekadasnje zajednice juznoslavenskih knjizevnosti itd (Durisin, 1991). Istrazivanje umjetnickoga prijevoda iz gledista meduknjizevnoga procesa, tj. meduknjizevnih zajednica, kao i iz gledista svjetske knjizevnosti otvara problem njegovih kvalitativno razlicitih funkcija.
U definiranju smisla prevodenja obicno se istice transformacija umjetnickih informacija izvornika u drugi jezicno-knjizevni sustav, dakle prioritetna je posrednicka funkcija prijevoda. U meduknjizevnoj interakciji knjizevnosti, koje tvore posebne meduknjizevne zajednice, prevodenje ne mora biti motivirano samo posrednickom funkcijom (koja je minimalna), jer u okviru tih knjizevnosti moze postojati djelomican ili i potpuni bilingvizam: npr. u prijevodu s ceskoga na slovacki jezik, drugi jezik citatelju ne predstavlja posebnu prepreku u percipiranju umjetnickih vrijednosti. Drugi je primjer nacionalnih manjina, kod kojih je bilingvizam gotovo opca pojava (npr. prijevodi slovackih i ceskih knjizevnih djela na ukrajinski jezik za Ukrajince u bivsoj Cehoslovackoj).
Odgovor na pitanje, sto je dakle smisao prevodenja za Durisina je nedvojben: to su druge funkcije, koje stavlja pod nazivnik kulturno-drustvena funkcija prijevoda. Ona proizlazi iz manjinske politike, ambicija nacionalnih manjina da sudjeluju u knjizevnom zivotu, prihvacanja knjizevnih djela drugih naroda, interesa izdavaca i niza drugih cimbenika. No, mogu li ti razlozi koji zapravo nisu umjetnicke prirode objasniti opravdanost prevodenja u uvjetima biliterarnosti, poliliterarnosti ili polilingvizma? Odgovor je opet nedvojben: ne mogu. Prevoditeljska praksa pokazuje da je motiviraju i drugi, unutarnji knjizevni razlozi, kodirani u samoj sustini umjetnickoga prijevoda.
U slucajevima biliterarnosti ili poliliterarnosti te bilingvizma ili polilingvizma kreativnost umjetnickoga prevodenja dolazi do izrazaja kroz partnerski odnos prevoditelja prema izvorniku, kroz naglasavanje stvaralacke funkcije umjetnickoga prijevoda. Partnerski odnos prema izvorniku daje mogucnost paralelne recepcijske konfrontacije dva razlicita
oblika djela. Primjerice, ukrajinski i bjeloruski citatelji Puskinova Eugena Onjegina, djela koje im je dobro poznato u izvorniku, prijevod na ukrajinski i bjeloruski jezik prihvacaju kao varijantu teksta. Njihova je citateljska recepcija dvodimenzionalna, oni primjecuju umjetnicka sredstva i postupke kojima se prijevod razlikuju od izvornika. To je kvalitativno visi stupanj meduknjizevne recepcije, koji opravdava prevodenje u uvjetima polilingvizma i poliliterarnosti. Dvodimenzionalna recepcija izvornika i prijevoda ostvaruje se i u tzv. dvojezicnim izdanjima djela, koja imaju i prakticne ciljeve: ucenje stranoga jezika. Paralelno objavljivanje izvornika i prijevoda na suprotnim stranicama knjige citatelju daje mogucnost da prati rad prevoditelja, provjerava njegove rezultate i izgradi zajedno s prevoditeljem odredeni partnerski, odnosno kreativni odnos prema izvorniku i prema autoru. Dvojezicna su izdanja karakteristicna za prijevode iz knjizevnosti, koje s knjizevnoscu s koje se prevodi cine posebnu meduknjizevnu zajednicu. Zahvaljujuci kreativnosti umjetnicki je prijevod snazan mehanizam meduknjizevnoga kontinuiteta i povezivanja (Durisin, 1991). Zato ga svrstava medu oblike recepcije umjetnickih vrijednosti drugih naroda, cije su sastavnice primjerice i oblici kontaktnih odnosa poput imitacije i filijacije. Prijevod ne samo da stvara jezicne preduvjete za recepciju umjetnickih vrijednosti drugih naroda, nego je i sam po sebi konkretan oblik knjizevnopovijesne apercepcije djela drugoga naroda.
Meduknjizevno je glediste naglasilo dimenziju, koja sudjeluje u izgradnji nacela meduknjizevnoga procesa, vecih nadnacionalnih, meduknjizevnih zajednica, kao i svjetske knjizevnosti. Posrednicka funkcija prijevoda tradicionalno je privilegirana, naglasava Durisin, jer teorija umjetnickoga prevodenja jos nije presla granice nacionalnoknjizevnoga procesa, zanemarivala je njegovu uvjetovanost i povezanost s meduknjizevnim procesom. Otuda zahtjev za sto adekvatnijim posredovanjem stranih vrijednosti u nacionalnoknjizevni sustav, trazenje identicnosti s izvornikom; tu je izvor vjecne dileme izmedu „vjernoga, no ne i lijepoga" i „nevjernoga, ali zato lijepoga" prijevoda. Sve to doprinijelo je pojednostavljenomu pogledu na pojedine objektivne funkcije umjetnickoga prijevoda. No, Durisin istice vaznost individualnih ciljeva prevoditeljskoga rada i partnerski odnos prevoditelja prema djelu koje prevodi kao neophodan element prevodenja. Izvornik vise nije nepromjenjiv i obvezujuci objekt transformacije, nego postaje dijelom neposrednoga knjizevnog zivota, predmetom individualiziranoga umjetnickog stvaralastva, konkretnim partnerom ne u smislu prevoditelj - tumac, nego prevoditelj - autor. Prilikom vrednovanja umjetnickoga prijevoda u posebnim meduknjizevnim zajednicama i u svjetskoj knjizevnosti dolazi do djelomicno modificiranoga shvacanja slobode i vjernosti prijevoda,
njegove adekvatnosti i specificne kreativnosti (Durisin, 1991), sto pokazuje i primjer slovackoga pjesnika Eubomíra Feldeka, koji je na slovacki jezik prepjevao stihove Majakovskoga tako da je izazvao kritike pripadnika starije slovacke prevoditeljske skole zbog nepostivanja bitnih elemenata izvornika i autorova stila.
Dakle, odnos prevoditelja prema izvorniku razlicit je i pruza citav raspon mogucnosti. U razmisljanju o prijevodu kao obliku recepcije Durisin navodi da je prijevod uvjetovan ne samo poetikom svoga vremena, nego i osobnom poetikom prevoditelja (Durisin, 1985). Kada bismo pretpostavili postojanje tzv. vjernoga prijevoda, izvornik bi bio jedini izvor informacija, a jezicni sustav prijevoda njihov jedini oblik koda. No i tada treba racunati na prevoditeljeve nepreciznosti i odstupanja, relativnost njegovih sposobnosti da desifrira cjelokupan sadrzaj izvornika; isto tako, jezicni sustav prijevoda ne moze prenijeti i izraziti sve osobine izvornika. To su mjerila vrijednosti prijevoda, ali samo s gledista izvornika, no s gledista vrednovanja prevoditeljske metode ta odstupanja nisu odlucujuca. Odlucujuci su postupci koji proizlaze iz individualne interpretacije prevoditelja i tada vise ne govorimo o posrednickoj funkciji, nego
0 posebnom obliku meduknjizevne recepcije. Govoreci o prevoditeljskom
1 autorskom odnosu prema izvorniku, Durisin spominje vjernost, koja se odnosi na prevoditeljsku aktivnost i tocnost, kojom se odrazava odnos prema izvorniku. Kao primjer navodi prijevod Cyrana iz Bergeraca na ruski jezik, koji je prevoditeljica T. Scepkinova-Kupernikova „prosirila" za pedeset posto u odnosu na izvornik. Usprkos formalnoj nepreciznosti, ipak je ocuvana vjernost izvorniku i taj se tekst klasificira kao prijevod. No basne I. A. Krilova, s druge strane, prihvacene su ne kao prijevod, nego kao izvorno djelo, jer nisu vjerne izvorniku. Basne La Fontainea posluzile su samo kao inspiracija Krilovu, koji ima svoju vlastitu poetiku te je i usprkos mnogim podudarnostima i slicnostima izmijenio kolorit, duh basni, prilagodio ih konvenciji ruskoga citatelja. Moze se eventualno govoriti o utjecaju izvornika na djelo, ali takav komparatisticki pristup nece otkriti njihovu posebnost i umjetnicku originalnost. Durisin naglasava da u spomenutom primjeru nije rijec o prijevodu, nego o izvornom djelu, koje s meduknjizevnoga gledista predstavlja kvalitetu drugaciju od one koja odlikuje adaptaciju. Naime, radi se o - imitaciji (Durisin, 1985).
Napetost posrednicke (informativne) i stvaralacke (kreativne) funkcije prijevoda dovodi do toga da prva uzmice u pozadinu, a u prvi plan izlazi dvodimenzionalna, dvopripadna, obogacena meduknjizevna recepcija izvornika. Tu posebnost tumacenja umjetnickoga prijevoda u uvjetima meduliterarnosti, prije svega posebnih meduknjizevnih zajednica Durisin naziva supremacijom stvaralacke funkcije prijevoda. Njena je posljedica
redukcija translacijske funkcije u uvjetima bilingvizma posebne meduknjizevne zajednice. Bilingvizam i biliterarnost tako omogucavaju simultano usvajanje dva oblika, dvije varijante umjetnicke konkretizacije istog teksta. U tome Durisin vidi opravdanost prevodenja u uvjetima nekih posebnih meduknjizevnih zajednica. U proslosti nije poklanjana dovoljna paznja ovako shvacenoj kreativnosti umjetnickoga prijevoda i to usprkos tomu sto je rijec o savrsenijem i smislenijem obliku recepcije umjetnickoga djela drugoga naroda, posebno znacajnom obliku njegove apercepcije u stranoj sredini. Velike istrazivacke ogucnosti u tom se pogledu otvaraju na sirem materijalu posebnih meduknjizevnih zajednica primjerice zapadnoeuropskih knjizevnosti, zatim knjizevnosti SAD-a, kao i knjizevnosti Afrike i Azije, gdje su postojali i postoje razni oblici suradnje knjizevnosti s nekim europskim knjizevnostima (Durisin, 1991, Durisin, 1992).
Druge kategorije umjetnickoga prijevoda u kontekstu meduknjizevnih zajednica
Uzimajuci u obzir navedeno, potrebno je spomenuti i neke druge kategorije umjetnickoga prijevoda u posebnim meduknjizevnim zajednicama koje po Durisinu nisu dovoljno iskoristene. Posebno se osvrce na kategoriju prevoditeljske dvopripadnosti, koja se javlja u slucajevima monolingvizma, bilingvizma ili polilingvizma i s tim povezane biliterarnosti i poliliterarnosti. Prevoditeljska dvopripadnost nije opca pojava, najbolje pretpostavke za svoje postojanje ima u posebnim meduknjizevnim zajednicama, zahvaljujuci suptilnim, neposrednim oblicima interakcije i meduknjizevne komunikacije. Postoji npr. u slavenskoj meduknjizevnoj zajednici, u anglofonim, frankofonim knjizevnostima itd. Problematici konkretne prevoditeljske prakse u uvjetima posebnih meduknjizevnih zajednica s karakteristicnim znakovima bilingvizma i biliterarnosti, ili jezicne i knjizevne bliskosti pripada i pitanje autorskoga prijevoda. Kao primjer Durisin navodi autorske prijevode pisca Cingiza Ajtmatova s kirgiskoga na ruski jezik i obratno. Pojava prakticnoga bilingvizma pojacanoga biliterarnoscu te dvopripadnoscu Ajtmatovih djela urodila je nastankom dvaju prijevoda nekih njegovih tekstova i to autorskoga prijevoda te paralelno prijevoda drugoga prevoditelja na ruski ili na kirgiski jezik. Tako postoji nekoliko varijanata prijevodnih konkretizacija Ajtmatova stvaralastva, sto je jedinstvena interakcija u posebnoj meduknjizevnoj zajednici.
Neophodno je istrazivanje i tzv. unutarknjizevnoga prijevoda. Ta je pojava tipicna za mnoge, posebno manje diferencirane knjizevnosti
posebnih, kao i standardnih meduknjizevnih zajednica, ali i izvan njih. Njegova funkcionalnost i frekvencija izrazita je u knjizevnostima koje su se razvijale na rubu mnogih meduknjizevnih zajednica, gdje je dolazilo do krizanja i preklapanja razlicitih cimbenika knjizevnoga razvoja. To se dogadalo npr. u povijesti slovacke knjizevnosti, u koju spadaju djela napisana na staroslavenskom, njemackom, ceskom, madarskom, latinskom i drugim jezicima. Jezik unutarknjizevnoga prijevoda doprinosi naknadnom prihvacanju informacija (Durisin, 1991, 1992). Malo je istrazen i u praksi uobicajen „prijevod iz druge ruke", tj. prijevod prijevoda, koji se javlja ondje gdje nema prevoditeljskoga bilingvizma. U posebnim meduknjizevnim zajednicama koristi se vrlo cesto kada odredena knjizevnost ima posrednicku funkciju u odnosu na drugu knjizevnost, pri cemu nije rijec samo o jezicnom posredovanju, nego i o posredovanju knjizevnih postupaka i umjetnickih rjesenja.
Dakle, istrazivanje umjetnickoga prijevoda iz gledista standardnih ili posebnih meduknjizevnih zajednica izrazito je produktivno, a ukazuje i na sljedecu kontekstualnu razinu koja je hijerarhijski nadredena: svjetsku knjizevnost, gdje umjetnicki prijevod kao faktor meduknjizevnoga kretanja dobiva druge dimenzije, ulazi u nove odnose.
Zakljucak
Rad i otkrica Dionyza Durisina na podrucju knjizevne komparatistike, teorije meduknjizevnih zajednica i teorije umjetnickoga prijevoda i njihova usustavljenost predstavljaju nezaobilaznu vrijednost u interkulturnom proucavanju slavenskih knjizevnosti i njihovih bogatih medusobnih odnosa. Teoriju Dionyza Durisina moramo citati u okviru drustveno-politickih okolnosti u kojima je nastajala i tako je i tumaciti. Pojedini njegovi zakljucci doimaju se anakronima i neprimjenjivima iz razlicitih prakticnih razloga; stoga je razumljivo da je medu slovackim knjizevnim znanstvenicima imao i ima kriticare i protivnike (Anton Popovic, Anna Valcerová). Ipak, originalnost Durisinova djela i danas inspirira i pruza konkretne nacine i mogucnosti istrazivanja meduknjizevnih i kulturnih posebnosti. Korisna su ne samo njegova teorijska stajalista, nego i konkretni primjeri, na kojima predstavlja nove, neuobicajene poglede na umjetnicki prijevod i njegovu ulogu u kontekstu posebnih meduknjizevnih zajednica i tako daje doprinos diskusiji o teorijama prevodenja. Osobito su zanimljive mogucnosti, koje pokazuje kao otvorene i nedovoljno iskoristene u istrazivanju ne samo medusobnih odnosa Slavena, nego i naroda i zajednica Srednje Europe, koje stoljecima u velikoj mjeri povezuje zajednicko povijesno, politicko (sa svojim pozitivnim i negativnim stranama) i kulturno
nasljede. To je posebno vazno u eri u kojoj sveprisutan proces bezlicne globalizacije europskoga drustva ozbiljno prijeti gubitkom identiteta i bogatstva nacionalnih, jezicnih, vjerskih i drugih raznolikosti zajednica. Iz tih razloga znanstveno je djelo Dionyza Durisina predmetom analitickoga proucavanja i moze biti poticaj za daljnje knjizevnoznanstveno istrazivanje, a posebno za interkulturne studije.
Literatura:
Durisin, Dionyz. 1992. Co je svetová literatura? Bratislava: Vydavatel'stvo Obzor.
Durisin, Dionyz. 1991. Medziliterárne funkcie umeleckého prekladu. U: Durisin, Dionyz i sur. Osobitné medziliterárne spolocenstvá 2. Bratislava: VEDA, Vydavatel'stvo Slovenskej akadémie vied.
Durisin, Dionyz. 1985. Teória literárnej komparatistiky. Bratislava: Slovensky spisovatel.
Durisin, Dionyz. 1972. Z dejín a teórie literárnej komparatistiky. Bratislava: Vydavatel'stvo slovenskej akadémie vied, Ústav svetovej literatury a jazykov.
Chiméra prekladania. Antológia slovenského myslenia o preklade. Ur.: D. Sabolová, VEDA, Vydavatel'stvo Slovenskej akadémie vied, Ústav svetovej literatury SAV, Bratislava 1999.
Kovac, Zvonko. 2001. Poredbena i/ili interkulturna povijest knjizevnosti. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo, Biblioteka knjizevna smotra.
Valcerová, Anna. 2006. Dva systémy literárnej komparatisitky. Dionyz Durisin a Harold Bloom. U: Teória umeleckého diela. Metodológia vedy a metodológia literánej vedy. Ur.: Viera Zemberová. Presov. www.pulib.sk/elpub/FF/Zemberova2/index.htm. (uvid: 11. 10. 2007.)
