CC BY
23Izvorni znanstveni clanak
UDC 81'27
JEZIK: LINGVISTICKA, KULTURNA I/ILI DRUSTVENA KATEGORIJA
Borjana Prosev Oliver
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Key words: Language delayering, language idioms, sociolinguistics, multiculturalism, multilingual socities, language standardization, language as a cultural, social and linguistic phenomenon.
Summary: Language is used for human communication, which is its basic and broadest purpose. Language divisions relevant to different varieties, such as geographical and social dialects, standard types and their varieties, all kinds of subtype language idioms, always blend with the social varieties. Thus, language is a social category, and is accordingly the condition, but also the consequence of social changes with far reaching consequences for the culture of the community that uses it. The sociolinguistic research represents the interdisciplinary complex close to the recent cultural studies which deal with the Other. When differences are emphasized between the individual speaker and the collective, that results with the situation of language discontinuity, a factor of great instability which contributes to fitting/not fitting in the coherent cultural stream. The relation between language and culture is not only affirmative as in ideal contemporary big and powerful multicultural and multilingual socities, but it can also be antagonistic. For instance, the relations beetwen languages of colonizers and languages of colonized societies, or those inside a society, in the process of standardization, almost always eliminate the elements of the minor culture and its language.
Idiomom nazivamo jezik ili jezicni sustav koji se moze smatrati posebnim jezikom, ako se od drugog idioma ili jezika razlikuje barem minimalno razlicitom gramatikom i rjecnikom, kao i dijalektom nekog jezika. Jer, gotovo je nemoguce s lingvistickog aspekta povuci granice izmedu jezika i dijalekta prema jedinstvenim gledistima (Kloss, 1978) i vrlo je tesko odrediti sto je jezik, a sto dijalekt u genetskolingvistickom smislu (Brozovic, 1998). Stoga je kompleksno pitanje o jezicnom identitetu, a u svezi s kojim se uglavnom razlikuju njegova tri vida: tipoloski (opisni i strukturalni), rodoslovni (genetski) i vrijednosni (sociolingvisticki). Tako se raznim idiomima/jezicima bave tri medusobno neovisne grane jezikoslovne
znanosti, genetska ili povijesno-poredbena lingvistika, tipoloska i socio-lingvistika, koje se bave osnovnim pojmom jezika, ali svaka s njegovom razlicitom sadrzajnom vrijednosti. Jezik u geneolingvistici predstavlja zajednicu bliskosrodnih dijalekata, koja ne obuhvaca bas sve inace srodne dijalekte povezane raznim stupnjevima srodnosti.1 U srediste problema se dovodi kriterij medusobne razumljivosti koji se nerijetko smatra osnovnim za razlikovanje jezika. Ako se govornici dvaju varijeteta ne razumiju, tada oni govore razlicite jezike ili dijalekte istog jezika i obratno. Medutim razumljivost istoga jezika i nije pouzdan kriterij odredivanju onog sto nazivamo jezikom, a sto potvrduju brojni primjeri: postoje varijeteti razlicitih jezika koji se medusobno razumiju, ali i varijeteti koji pripadaju istomu jeziku, a nisu medusobno razumljivi.
Tipoloski identitet jezika utvrduje se na temelju inherentnih jezicnih svojstava.
Teritorijalno raslojavanje jezika sa stanovista geneolingvistike i tipoloske lingvistike mogli bismo opisati na sljedeci nacin: na dnu vertikalne hijerarhije su mjesni govori koji predstavljaju zajednice posve konkretnih jezicnih osobina. Mjesne govore s najvecim brojem zajednickih izoglosa obuhvacamo u dijalekte, dijalekte u skupine dijalekata koje nazivamo narjecjima. Po ovom se vidi da je dijalekt, cisto lingvisticki gledano, potpun komunikacijski sustav koji ima sva obiljezja jezika. Razlika je u tome da je jezik samo nadredena kategorija, utoliko sto je dijalekt po definiciji oblik nekog jezika. Medutim, u sociolingvistickom smislu, jezicima se nazivaju samo oni dijalekti ili skupovi dijalekata koji ispunjavaju samo odredene drustvene i kulturne uvijete, odnosno koji nadilaze svoje geografske okvire i dobivaju psiholosku i simbolicku vrijed-nost vezivanjem za osjecanja nacionalne, politicke ili kulturne pripadnosti.
Srodna narjecja sacinjavaju jezik, tj. jezik kao dijasistem. Govore, skupine govora, dijalekte i narjecja proucava geneolingvisticka disciplina koju nazivamo dijalektologija, a jezike kao dijasisteme poredbena grama-tika. To znaci da u dvjema navedenim geneolingvistickim disciplinama jezik kao dijasistem zauzima posve razlicita mjesta: u djalektologiji je to najvisi stupanj na liniji mjesni govor-jezik, a u poredbenoj gramatici najnizi stupanj na liniji jezik-jezicna porodica. Jezik je u geneolingvistickom smislu dijasistem u rangu jezika. Jedan se jezik moze smatrati zbirom dijalekata, odnosno dijasistemom, kao cjelina i nadredena skupina djelomicno podu-
1 Teskoca pri odredivanju lingvistickih razlika ocita je u vezi s dijalekatskim kontinuumom na kojemu se procesom ''diferencijacije'' (Danes, 1988) moze obli-kovati vise standardnih jezika. Pravljenje distinkcija na dijalekatskom kontinuumu utemeljeno je na autonomiji i heteronomiji koje su rezultat politickih i kulturnih prije nego cisto lingvistickih cinilaca (Chambers&Trudgill, 1998).
darnih struktura. Dijasistem u rangu jezika razlikuje se od standardnog koji je pak jezik konkretne selekcije iz te cjeline i njime se bavi sociolingvistika. Pojmom dijasistem bavi se genetska lingvistika koja ima najmanjeg utjecaja na drustvo i kulturu. Dijasistem je apstraktan pojam i ne pokazuje izrazite i konkretne jezicke posebnosti, za razliku od standardnog jezika koji je konkretan idiom kojemu mozemo navesti sve glasovne, gramaticke i rjec-nicke osobine.
Vidjeli smo brojne jezicne podjele koje se odnose na razlicne varijetete: geografske i drustvene dijalekte, standardne tipove i varijante tih standarda kao i razne podtipove karakteristicne za neku jezicnu skupinu. Nacelno, te se jezicne podjele ukrstaju s drustvenima. Ovo sarenilo dobiva novu dimenziju ako se uzme u obzir drustveno-jezicna povijesna dinamika te medudjelovanje razlicitih jezicnih tipova i njihovi slozeni odnosi i varijacije unutar drustvene grupe te je stoga razumljivo napustanje stavova teorijske lingvistike o jedinstvenoj, homogenoj i invarijantnoj jezicnoj strukturi i tradicionalnih predstava o opcim pojmovima jezika i njihovih dijalekata i tradicionalne jezicne terminologije u korist koncepcija o jezicnim varijetetima i cijelog spleta pojmova oko te jezgre.
Sustinsko pitanje: kako se klasificiraju jezicni varijeteti u jedan jezik, kako se odreduju granice izmedu jezika, pozivajuci se na lingvisticke kriterije poput genetskog, tipoloskog/strukturalnog ili kriterija medusobne razumljivosti ne moze dati jednoznacan odgovor. Njima se moraju dodati kriteriji poput posjedovanja zajednicke knjizevne tradicije, standardnoje-zicnog oblika, politickog jedinstva odnosno odvojenosti.
Jezik sluzi ljudskoj komunikaciji, odnosno razmjeni iskustva, spoz-naja, misli i osjecanja, a sto je njegova temeljna i najsira namjena. Znaci, jezik sluzi razumijevanju izmedu onih koji se njime sluze. U svezi s time bitno je napomenuti da se sporazumijevaju ljudi, a ne varijeteti jezika. Stoga je jezik drustvena kategorija te je njegov sociolingvisticki identitet, odnosno njegova drustvena strana od sredisnjeg znacaja.
Buduci da je ljudska grupa kao drustvena zajednica definirana i jezikom kojim se sluzi, jezik ocituje pojavne oblike ljudskih zajednica koje su odredene po razlicitim mjerilima: geografskim, etnickim, nacionalnim, politickim, regionalnim, socijalnim, konfesionalnim, profesionalnim. Stoga relativno mlada sociolingvisticka proucavanja predstavljaju inter-disciplinarni kompleks koji barata jos neujednacenom terminologijom varijabilnih kategorija koje nastaju kao posljedica drustvenog raslojavanja jezika, odnosno posljedica promjena jezicnih i drustvenih struktura.
Jezik je u sredistu i interdisciplinarnog istrazivanja koje se zasniva na postulatima komunikacijske teorije kulture s gledista s kojeg se kulturni fenomeni tretiraju kao komunikacijski: oni o necemu govore te sadrze neku
poruku. Prema ovoj teoriji drustvo i jest dinamican splet sporazuma medu ljudima, (Shapir, 1974: 56), dok je teorija komunikacije tek mehanizam suvislog sporazumijevanja ljudi i razmjene informacija koja se progresivno povecava tijekom povijesti civilizacije (Shapir, 1974: 58). Komunikacijski sustavi su veza izmedu razlicitih drustvenih sustava i razlicitih kultura koje se razvijaju po imanentnim zakonitostima koje impliciraju povijesne okolnosti. Prema tome, razlicitost je pokretac komunikacijskih sustava. Jezik kao komunikacijski sustav predstavlja rezultat medudjelovanja razlicitih jezicnih tipova, njihove slozene odnose, tesko pregledne varijacije unutar svakog od njih, a sto je na jedan ili drugi nacin drustveno uvjeto-vano, buduci da obiljezja drustvenog zivota neke zajednice uvelike uvjetuju sadrzaj verbalnih informacija i nacine razmjenjivanja poruka u njoj.
Fenomen jezika ocituje se u mnogobrojnim prostornim, drustvenim i funkcionalnim varijacijama koje su podlozne i drustvenim promjenama te se raslojavaju u specificne pojave i oblike. Glavna zadaca sociolingvistike je u tumacenju drustvenih uzroka i posljedica jezicnih razlika koje dopri-nose raslojavanju jezika. Jer, prema sociolingvistickim sudovima, jezik (misli se prije svega na standardni) nije izrazito lingvisticki pojam koji obuhvaca jezicna intrinzicna obiljezja, genetska, tipoloska i strukturalna, nego prije svega politicki, zemljopisni, povijesni, socioloski i kulturni. Sociolingvistika proucava jezik na temelju njezina vrijednosna identiteta, a koji se odnosi na stavove koje govornici imaju prema vlastitom jeziku pri cemu vaznu ulogu ima kulturna tradicija i simbolicka veza s etnickim, konfesionalnim ili politickim identitetom. (Bugarski,1997: 45)
Ovo sarenilo jezicne karte u pogledu strukture, geneze, pismenosti, statusa i funkcija, koje stoje u manjoj ili vecoj korelaciji s nizom drustvenih pojava, dobiva novu dimenziju i ako se uzme u obzir povijesni razvoj, odnosno ona drustveno-jezicna dinamika koja uslijed neprestanih promjena izaziva i stalna premjestanja unutar i izmedu jezicnih sustava. Stoga se sve cesce napustaju tradicionalne predodzbe o opcim pojmovima jezika i dijalekta u korist koncepcije jezicnog varijeteta. Odavno se u znanosti o jeziku nametnulo kompleksno pitanje o odnosu drustvenih uzroka i jezicnih razlika kao njihovih posljedica. Suvremena lingvistika je upravo zbog ovakvoga stanja insistirala na nacelnoj ravnopravnosti svih jezicnih idioma u smislu da je svaki od njih odgovarajuce komunikacijsko sredstvo kolektiva ciju kulturu izrazava te se tako shvaceni, nacelno ne mogu dijeliti na razvijene i nerazvijene za razliku od drustvenih zajednica. Razlika je medu njima samo ta da su se njihovi potencijali mogu razvijati neujednaceno i u ovisnosti od povijesnih, drustvenih i kulturnih okolnosti zajednice. Npr. u razvijenijim drustvima uzurpira se vlast nad jezikom kako bi se ostvarili siri interesi. U danasnje doba imaju moc oni koji posjeduju
informaciju, a jezik je osnovno sredstvo njihova prenosenja. Tako jezik postaje atribut drustvene moci i instrument diskriminacije odredenih drustvenih grupa (rasnih, etnickih, socioekonomskih, ideoloskih). Suvre-meni kulturni studiji i suvremena sociolingvistika i psiholingvistika u svojim stavovima poticu pravo na jezicnu razliku, a problemi koji iz toga proizlaze rjesavaju se u okolnostima jezicne nejednakosti jezicnim planira-njem, odnosno svjesnom usmjeravanju jezicnog razvoja na temelju izvan-jezicnog vrednovanja, a u svrhu ostvarivanja svojih sirih drustvenih ciljeva. Drustveni utjecaji na jezik mogu pretpostaviti jezicne elemente iz drugih jezika i dijalekta, a ticu se posudenica, interferencija i srodnih pojava, jezicnih saveza (kakav je npr. balkanski), do pidzinskih i kreolskih oblika.
Uz priznate izvore jezicnih promjena kao sto su fonoloske artikula-cije, analogije u gramatickim oblicima, homonimijski konflikti u semantici, veliku ulogu imaju i drustveni pokretaci koji donose promjene u nacinu zivota i karakteru drustvenih odnosa, ali i u vrijednosnim sudovima i stereotipima vezanim za jezicna pitanja, kao sto su imitiranje drustvenih uzora, ili obratno, jezicni purizam, eufemizmi, tabui i dr. Nacelno se jezici mijenjaju u zavisnosti o brzini kojom se mijenja drustvena zajednica. Odnos je kompleksan i prozimajuci, a pritom je uloga jezika u etnizaciji ovisna o okolnostima drustva u kojima postoji i razvija se neka etnicka zajednica. Etnicke zajednice koje se razvijaju u povoljnijim povijesno-drustvenim okolnostima manje ovise o posebnostima svojega jezika, i suprotno, one zajednice koje se za svoj nacionalni status bore u teskim prilikama, obicno u jeziku traze oslonac, jamstvo svojega opstanka kao zasebne grupe. Promjenama sklonija leksicka razina uslijed promjena sadrzaja koje jezik izrazava, dok su fonetski i gramaticki sustavi slozenije prirode i sporije se mijenjaju. Strah od asimilacije potice napore u cilju nacionalnog samo-odrzanja, osjecaj ugrozenosti potice nacionalizam, a u jeziku purizam. Tako kod veze podredenih drustvenih grupa (pokorenih etnickih zajednica, nizih klasa, etnickih manjina) i njihovog podredenog jezika cija su jezicna obiljezja primarno motivirana drustvenom strukturom i svojom funkcijom u njoj, mogu produziti zivot takve inferiorne socijalne organizacije u slucajevima kada je i sazrela za promjene. Postoje slucajevi kad se asimilacija smatra necim pozeljnim jer pruza bolje izglede u zivotu i tada etnicki jezik lakse tone u zaborav. To se u manjoj mjeri pocinje dogadati u fazi prilagodbe kada se jedna grupa jezicno prilagodava drugoj, domi-nantnoj po velicini, ekonomskoj i politickoj moci, prestizu birajuci njezin jezik u uzajamnoj i siroj komunikaciji, a sluzeci se svojim jezikom samo u obracanju unutar skupine. Takva je zajednica po pravilu dvojezicna, a dominantna grupa jednojezicna. Kod asimilacije dolazi do potpunog napustanja etnickog jezika unutar skupne komunikacije i zamjenjivanja
vlastitog jezika s jezikom dominantne skupine te se govori o utapanju podredene skupine u dominantnu.
Znaci da jezicna praksa otkriva razlicite oblike svijesti i identiteta i upravo su oni simbolicni odgovori nacinima na koje su razlicite etnicke i koetnicke zajednice situirane u cesto zajednickom prostoru. Tako shvacena jezicna praksa je jedan od pokazatelja grupne svijesti i stanja identiteta jer otkriva samorecepciju kako i stav prema Drugom. Dakle, u praksi je naj-cesce rijec o pojavama poput prihvacanja prestiznog idioma (prije svega standarda), o bi/polilingvizmu, o code switching-u (pojava diglosije), tj. o postojanju manje ili vise komplementarnih varijeteta u skupnoj verbalnoj komunikaciji.
Formiranje etnicke ili nacionalne svijesti vrlo je slozen proces, a mjesto i funkcija jezika u njemu izrazito varira sinkronijski i dijakronijski. Sociopsiholoski korelati izmedu etnicke zajednice i jezika zavise o takvim situacijama. Najpovoljnija je ona koja ocituje ravnopravnost jezika te time njihov stabilni odnos ili rasirena dvojezicnost kod obje grupe ili vise-jezicnost kod vise skupina.
Jezik se uvijek tretirao kao jedna od vaznijih komponenti koje odreduju pojam etnickog identiteta. Nacionalno se konstituiranje znacajno vezuje uz zaseban jezik i to ne za jezik u terminologiji genetske lingvistike, neki jezicni varijetet, vernakular ili dijalekt, koji se svrstavaju u narjecja, nadalje u jezike uze skupine, kao pukim sredstvom komunikacije, nego sasvim razvijenim jezikom, standardnim jezikom koji je normiran i poli-funkcionalan, koji ga moze dostojno reprezentirati i s kojim moze sudje-lovati u meducivilizacijskoj komunikaciji i vlastitoj nadogradnji u vremenu i prostoru dajuci mu ono sto se lingvistici naziva stabilna elasticnost. U suprotnome, sve sto je manje od toga obiljezava tu zajednicu kao nedo-voljno razvijenu (Haugen, 1974: 81).
Medutim nije uvijek jezik raspaljivao strasti kao u doba budenja nacionalne svijesti pojedinih europskih naroda. Kolektivna lojalnost pocinje se prenositi na novu drustvenu formaciju - nacionalnu drzavu. Veza jezika i nacije se uspostavlja na kognitivno-psiholoskoj razini i njezinim simbo-licnim znacenjima na koja se odnosi kolektivni identitet i tako postaje simbol zajednistva. Povijesno je primjetno da je veza s jezikom po pravilu jaca kada su ostali atributi kao sto su povijesne, drustvene, kulturne, ekonomske okolnosti date zajednice slabije zastupljeni, ali i da takva razina djelomicno i ponekad potpuno izbiva u slucajevima zajednica nizeg drustveno-civilizacijskog razvoja jer takve zajednice ocituju u manjoj mjeri etnicku svijest. U takvim uvjetima jeziku se ne pridaje bitan znacaj kriterija. Tek pri jacanju etnicke samosvijesti koja pod odredenim drustvenim uvjetima postaje nacionalna, poseze se za jezikom ponekad kao najvaznijim
cinjenicnim i simbolickim uporistem. Mnogi su se europski narodi izborili za svoj nacionalni identitet zahvaljujuci i posebnom statusu svojih nacionalnih jezika, posebice u fazi nacionalnog konstituiranja. Znaci, doslo je do politizacije jezika, posebice u sprezi nacije i standardnog oblika njezinog jezika koji postaje vazan simbol nacionalne samobitnosti.
Jos od romantizma i devetnaestostoljetne orijentirane lingvistike pod utjecajem Herdera i njemackog romantizma jezik se smatrao primarnim izrazom kolektivnog iskustva zajednice i mjerilo kolektivnog identiteta kako u povijesnoj tako i mitoloskoj projekciji. Prema tome, srodnost ili istost jezika te mogucnost sporazumijevanja predstavlja uvjet formiranja i opstanka neke zajednice. Jezik se shvacao kao sredstvo pomocu kojeg se zajednice integriraju i razlikuju, kao rezultat pripadanja nekoj rasi, etniji, naciji, koji sluzi potrebama njezine kulture. Nesto kasnije ovoj sprezi nacija-jezik pridodan je i treci clan - drzava, idealno zamisljena i strogo nacionalna cjelina.
Sprega nacija - jezik je osobito jaka, ali ne pokazuje odvec sirok dijapazon ocitovanih varijantnih oblika, posebice na Balkanu na kojem su se preplitala dva kulturno-civilizacijska kruga Slavia ortodoxa i Slavia romana: od Slovenaca koji svoj nacionalni identitet uvelike duguju upravo jeziku, muslimana u cijem nacionalnom oblikovanju jezik nije imao znacaj-nijeg utjecaja, Makedonaca cija je nacionalna svijest prethodila make-donskom jeziku kao zasebnom standardnom i knjizevnom idiomu, do Hrvata, Srba, Crnogoraca koji dijele stokavski jezik (u kontekstu stanovista da je dijalekt, pa i skupina dijalekata cisto lingvisticki gledano, potpun komunikacijski sustav koji ima sva obiljezja jezika).
Povijesni dogadaji na Balkanu kao da su pokolebali Herderovsku cvrstu idealnu koncepciju i razjedinjavajucu ulogu jezika. Jer, da su povijesni dogadaji poprimili drugaciji slijed, slavenski su se balkanski narodi mogli okupiti u jednu naciju. Medutim, u ovom slucaju konfesio-nalnost te pripadanje razlicitim kulturno-civilizacijskim krugovima, Slavie ortodoxe i Slavie romane, bitno je podijelilo narode koji su se sluzili istim jezikom. Danas jedan jezik ili njegove srodne varijante dijele cetiri razlicite nacije koje su do skora dijelile jednu drzavu. Nastupila je silna politizacija jezika koja je pokazala da subjektivan odnos prema razlici u varijantama igra daleko vecu ulogu nego objektivna mjera njezina postojanja. Pri jakoj zelji za razdvajanjem i male jezicne posebnosti dobivaju emotivan naboj kao visoko vrednovani simboli etnicko-nacionalne posebnosti. Suprotno, u slucaju duha zajednistva i vece se razlike zanemaruju.
Medutim prema istrazivanjima lingvisticke geografije, jezicne, etnicke i drzavne granice se ne moraju uvijek poklapati. Etnicki slicne grupe ponekad se sluze genetski i tipoloski veoma razlicitim jezicima (Finci
prema drugim Skandinavcima). Obratno, isti jezik cesto sluzi razlicitim rasama (crnci i bijelci u SAD). Odnosno, jedna se etnicka zajednica ne sluzi uvijek jednim jezikom (Belgijanci francuskim i flamanskim, Svicarci njemackim, francuskim, talijanskim). I obrnuto, jedan jezik moze sluziti vise nacija: njemacki Nijemcima i Austrijancima, engleski Englezima, Amerikancima, Kanadanima. Stvar se komplicira ako se uzme jezicna situacija nacionalnih manjina. Jezik i ne mora biti trajno obiljezje neke etnicke grupe. Postoje povijesne situacije kad se on napusta i zamjenjuje nekim drugim politicki i gospodarski prestiznijim i ''globalnim''.
Medutim, sto se tice kulture, rjecnik jednog jezika dosta vjerno odrazava kulturne datosti i potrebe zajednice koja se njima sluzi. Jezikom se, medu ostalim prenosi kultura te drustvene varijable kao sto jesu klasna pripadnost ili status govornika utjecu na drustveno ponasanje. Jezik komunikacije izrazava sustav vrijednosti neke kulture. Za Saphira, upravo od stupnja razvijenosti jezika ovisi razvoj kulture kao cjeline, (Saphir, 1974: 19), a za Hymesa jezik je pokazatelj i odraz kulture (Hymes, 1974: 37). Ipak, dublji identitet jednog jezika nije u prirodi sadrzaja koje on izrazava i koji su registrirani u rjecniku, vec u osobitom nacinu njihovog izrazavanja tj. u gramatickoj formi. Zato je moguce da nesrodni jezici sudjeluju u istoj kulturi, a da isti jezik sluzi razlicitim kulturama (Bugarski, 2003: S3.). Npr. Balkan je heterogeniji kulturno nego jezicno, a SAD i V. Britanija obrnuto. Kod jezika i drzava stvari su jasne na prvi pogled: broj jezika je dvadeset i pet puta veci od broja postojecih drzava. Ovom nesrazmjeru najvise doprinose visenacionalne i visejezicne drzave. Postoji primjetna socio-lingvisticka uvjetovanost identifikacijske kategorije jezika: nacelno ona ovisi o uvjetima u kojim zivi zajednica koja ga govori. U zemljama blagostanja ce etnicka zajednica manje ovisiti o posebnosti vlastitog jezika, dok on dobiva znacenje kao garancija opstanka za zajednice cija je egzistencija ugrozena okupacijom ili dominacijom neke etnicke vecine. Iako je vrlo tesko definirati jezik sa znanstvenog gledista genetske lingvis-tike 2, njegova ocitovana funkcija faktora etnicke, klasne, kulturne i druge identifikacije je dio drustvene zbilje i sadrzi kriterije po kojima se ta zbilja ostvaruje i u modernom se svijetu i dalje koristi kao orude drustveno-politicke propagande i svakovrsne demagogije (Bugarski, 2003: S5).
Kulturna pripadnost izvodi se iz zajednickog drustveno-kulturnog modela koji sadrzi niz elemenata medu kojima su uz kulturu, religiju, povijest, jezik, zivotni prostor, svijest o pripadnosti nekom etnosu/naciji,
2 Tesko je odrediti sto je jezik u genetskolingvistickom smislu, a sto dijalekt. Jos je teze odluciti kojem jeziku pripadaju pojedini dijalekti. Nije uvijek posve jasno gdje su granice, gdje zapocinje dijalekti jezika A, a gdje jezika B.
odnosno identifikacija sa sustavima vrijednosti ciji su parametri navedeni fenomeni.
I kultura i jezik bitni su elementi covjekova individualnog i kolektivnog identiteta. Na partikularnoj razini nacelni je slucaj kada ljudi svoj identitet pronalaze u pojedinacnom jeziku i pojedinacnoj kulturi, smatrajuci da njegova determinacija i identitet proizlaze iz njegova pripadanja nekoj zajednici s kojom dijeli jezik, kulturu te i etnicku ili nacionalnu istorodnost. Medutim jezicne, kulturne, pa i etnicke/nacionalne zajednice samo se u izuzetnim slucajevima u potpunosti medusobno podudaraju. Iskustvo nam govori da najcesce takve zajednice nisu homogene nit koherentne, jer se u modernim drustvima kulture, jezici i etnije na razlicite nacine prozimaju i ispreplicu. Geografski prostor jezicne zajednice nije nuzno prostor i jedne kulturne zajednice. U njemu se moze susretati veci broj razlicitih kultura ili moze biti djelom nekog veceg kulturnog prostora. Iako se identitet izvodi nacelno jednoznacno iz podudarnosti i koherentnosti jezika kulture i etnije, kao potrebnog bioloskog preduvjeta cjelovitosti licnosti, ono je zbog generalne nepodudarnosti ovih triju parametara, najcesce ideoloski uvjetovano. Multikulturna i polilingvalna drustva su dokaz da izbor identiteta nije zauvijek zadan unaprijed, vec ovisi
0 citavom nizu faktora koji proizlaze iz objektivnog socijalno-povijesnog konteksta. Neki su rezultat kolektivnih pritisaka, a neki osobnog indi-vidualnog odabira. Jer ne postoji genetski cista kultura. Ona je uvijek legura, kompozit.
O vaznosti kulture u znanosti o jeziku malo se govorilo sve do sre-dine sezdesetih godina. Lingvisti su (strukturalisti) od vremena Saussurea do Chomskog proucavali jezik u njegovom ''cistom i apstraktnom obliku'', kao ''zatvoren sustav'', ne uzimajuci u obzir njegov drustveno-kulturni aspekt. Razvojem sociolingvistike, takoder sezdesetih godina 20. stoljeca, jezik se poceo proucavati unutar kulture i drustva u kojem djeluje. Tome su doprinijela proucavanja kulturnih antropologa koji su smatrali da kultura nije materijalna pojava vec ocitovanje modusa na koji ljudi percipiraju, povezuju i interpretiraju stvarnost, sebe i druge u njoj. Tako ono sto oni cine
1 govore, njihovi drustveni angazmani, dogadaji su proizvod ili nusproizvod njihove kulture. Malinovski je jos 1946. izjavio da je ''jezik duboko usaden u kulturnu stvarnost'' te je prije svega kulturni i drustveni fenomen. Goodenough jezik definira u istim okvirima kao i kulturu (1964: 37). Jezik jedne zajednice je zapravo aspekt njezine kulture, a Nida ide jos dalje kad kaze da se ''rijeci ne mogu ispravno razumjeti bez poznavanja lokalnih kulturnih fenomena koje simboliziraju (1964: 97). Levi-Strauss smatra da je odnos jezika i kulture jedan od najkompliciranijih sto postoje. Stoga su fenomeni kulture i jezika conditio sine qua non. Kultura se prenosi i usvaja
uglavnom putem jezika. U tom smislu nezaobilazna je Sapir-Whorforova teza da dozivljavamo svijet onako kako nam nalaze nas izvorni jezik. Znaci da struktura jezika oblikuje misao, jezik nam odreduje kako spoznajemo svijet, stvara nas svjetonazor i odreduje, prema tome kako cemo organizirati nas drustveni zivot. Jezik ustrojava nase iskustvo, ali niposto ne sluzi samo za to da prenese poruku o tom iskustvu.
Na temelju ovakvih tvrdnji jezik se mora promatrati u svojoj visestrukoj funkciji: kao proizvod kulture, kao dio kulture i, napokon, kao uvjet kulture. (Lèvi-Strauss, 195S: 7S). Jezik kao uvjet kulture ili njegov proizvodac najocitije se iskazuje u dijakroniji jer su velik dio ljudskog iskustva i njegova povijest pohranjeni i u jeziku kao skupu prije iskazanih jezicnih sadrzaja. A buduci da kultura bitno korespondira sa svojom tradicijom i proslosti, prijasnja jezicna djelatnost aktivno sudjeluje u njezinu sadasnjem proizvodenju.
Jezik je jedan od najbitnijih identifikatora kulturnog identiteta. Predstavlja najvazniji mehanizam interiorizacije posredujuci od najranijeg djetinjstva u usvajanju osnovnih kulturnih vrijednosti drustva. On nije samo sredstvo interakcije s drugima, nego je nuzan za oblikovanje vlastitog iskustva. Pojedinac razvija jezikom, kao sredstvom primarne enkulturacije,3 osjecaj pripadnosti, prvo u sirem krugu obitelji, a kasnije u sirim drustvenim grupama u koje je ukljucen na najrazlicitije nacine, ali i cjelinama kao sto je nacija ili odredeni civilizacijski kompleks. Svladavanje jezika nerazluciv je dio procesa oblikovanja osobnog i istovremeno kolektivnog identiteta. Jezik je najjaci identifikacijski agens. Nemogucnost sporazumijevanja izaziva osjecaj otudenosti koju ne moze prevladati nikakva privlacnost, simpatija, pa cak ni ljubav (Weinrich, 2005: 45). Weinrich smatra da je u mitu o babilonskoj kuli rijec i o psiholoskoj funkciji nadilazenja tog dominirajuceg osjecaja tudeg i drugosti pred osobama koje ne govore nas jezik. Ovaj mit ukazuje na cinjenicu da je cijeli ljudski rod govorio jednim te istim jezikom, a da su razliciti i nerazumljivi jezici predstavljali Bozju kaznu graditeljima babilonske kule koji su je htjeli dosegnuti.
Naime, jezik ne mora biti presudan identifikator kulturnog identiteta jer postoje situacije u kojima pojedinac, pa i citave grupe, pripadaju istodobno dvjema kulturama koje su ponekad srodne (jezikom, povijescu, politicko-drustvenim okolnostima), a u nekim drugim slucaje-vima nespojive. Kriza identiteta nastupa kada se pojedinac suocava s
3 Ovaj termin uvodi Mellvil Herskovitz u knjizi Kulturna antropologija, a oznacava proces usvajanja kulturnih vrijednosti, simbolickih praksi i njihovih znacenja. Prihvatili su ga kulturolozi, antropolozi i razlikuje se od termina socijalizacija koji upotrebljavaju sociolozi za proces usvajanja drustvenih uloga i normi. Kultura Beograd 1970., 12, 54 -112.
cinjenicom da identitet internaliziran primarnom enkulturacijom nije jedini i jedino moguci. Kroz povijest, a narocito danas u modernim drzavama svjedoci smo postojanja visenacionalnih zajednica koje su geografski i politicki odredene i u tom smislu predstavljaju zatvorene sustave, ali se razliciti jezici unutar njih ukrstaju, interferiraju, posuduju jedan od drugog. Kada je rijec o multikulturalizmu, a jezik jest dio kulture jednog naroda, ne moze se zanemariti uloga koju jedan narod ima u oblikovanju, kreiranju, normiranju svog jezika koji on kao takav posjeduje. Iako standardizacijom smatramo drustveno-politicki cin jednog naroda koji njime zeli sebe predstaviti i sudjelovati u meducivilizacijskom djelovanju i vlastitoj civilizacijskoj nadogradnji, vazno je reci da pod jezikom kao drustveno-komunikacijskim sredstvom podrazumijevamo bilo koji jezicni idiom, varijantu, dijalekt. Zato mozemo govoriti o multikulturalnosti unutar jedne nacije koja za rezultat moze imati bi/polilingvizam koji se ocituje u knjizevnosti, filozofiji, znanosti ali i u simbolicnim praksama svakodnevnog zivota, pretocenih u jezicnu poruku, u dimenziju jezika kao instrumenta kulture i tako osposobljenih da komuniciraju s drugima zadobivsi socijalnu dimenziju. Medutim, jezicna djelatnost i kultura ne potvrduju se medusobno i uvjetuju jedna drugu samo u pozitivnom smislu. Oni se mogu nalaziti i u nekoj vrsti antagonistickog odnosa. Tako procesi glotofagije koje je opisao Luis-Jean Calvet, bez obzira dogadaju li se izmedu razlicitih jezicnih zajednica, npr. u relaciji jezika kolonizatora i jezika koloniziranih drustvenih zajednica ili unutar jedne zajednice, npr. tijekom procesa standardi-zacije, uvijek pridonose i ponistavanju elemenata ''slabije'' kulture. Prestizne kulture nerijetko dovode do slabljenja pa i nestanka zatecenih jezika. Osim toga, multikulturalnost i njezina bi/polilingvanost moze rezultirati krizom identiteta koji tezi da se identitet definira jednoznacno i iz nuzne podudarnosti naroda/nacije, jezika i kulture.
Sam po sebi nijedan jezik nije dominantan. Suvremena lingvistika odigrala je veliku ulogu svojim inzistiranjem na unutarnjoj ravnopravnosti svih jezika u smislu da je svaki od njih odgovarajuce sredstvo za obavljanje komunikacijskih potreba kolektiva ciju kulturu izrazava.
Medutim, dok jedni pretezno ostaju u okvirima uskih potreba pojedinih zajednica, drugi se razvijaju nalazeci nova izrazajna sredstva kako bi slijedili sve siri raspon drustvenih potreba svojih govornih zajednica koje se brze razvijaju. Razvijenost jezika kao drustveni, a ne lingvisticki kriterij stvara razliku na dominantne i manjinske, podredene jezike. Njihovi se potencijali, unatoc temeljno jednakoj startnoj poziciji, ostvaruju neujedna-ceno ovisno o sklopu povijesnih, drustvenih i kulturnih okolnosti.
Dominantni jezik postaje takav kada se njime sluze govornici politicki, gospodarski i teritorijalno dominantne skupine. To je jezik presti-
za, a skupina koja ga ne govori nalazi se u manjinskoj i podredenoj ulozi. Dolazimo do vrlo realnih problema od koji neki zadiru u ostvarivanje osnovnih ljudskih prava. Kada faktor jezicnog prestiza zauzme prostor privatne komunikacije nestaju manjinski jezici te se smanjuje mogucnost ocuvanja vlastitog kulturnog nasljeda i dolazi do krize identiteta. U takvim se situacijama pristupa jezicnom planiranju u okviru jezicne politike, odnosno svjesnom usmjeravanju jezicnog razvoja u okvirima izvanjezicnog vrednovanja, a u svrhu ostvarivanja sirih drustvenih ciljeva.
Kada se preko jezika isticu razlike izmedu govornika pojedinaca i kolektiva, u kulturi dolazi do situacije jezicnog diskontinuiteta, cimbenika velike nestabilnost koja pridonosi uklopivosti/neuklopivosti u jedinstvenu kulturnu maticu. To je situacija koja ocituje rubne pojave, odnosno kulturne situaciju vise ili manje izvan dominantnih vladajucih kulturnih fenomena kakvi su tekstovi nastali u teritorijalnom, jezicnom, kulturalnom, egzistenci-jalnom egzilu. Taj dio nestabilnog i kolebljivog kulturnog identiteta aktualizirali su kulturoloski studiji sedamdesetih godina 20. stoljeca, reinterpretirajuci ih u njihovoj kompleksnoj ideoloskoj funkciji, raskrinka-vajuci mehanizme ucvrscenja i reprodukcije ideologije koji prate susret s Drugim. Takva jezicna ambivalentna situacija prelazi granice i sa svoje nove pozicije prepricava i interpretira pricu o Drugom i Drugosti na temelju jezicne razlike i prava na nju, kao pricu o osobnom iskustvu. Takav jezicni subjekt, (egzilantski, manjinski, drustveno i kulturalno podcinjeni) posvuda postaje Drugi. Drugi u svojoj novoj sredini, Drugi za svoju staru sredinu. On posvuda nosi prokletstvo pripadanja drugom mjestu. Uvijek se i posvuda usporeduje. Kada bi oni u novoj sredini i pronasao bliskost duha, za njih nista ne bi moglo biti slicno bivsim iskustvima - ni sam jezik, ni jezicni sustav kulturalnih simbola, ni zivotna povijest.
Suvremena sociolingvistika u tom je smislu komplementarna s postkolonijalnim studijima, jer opis Drugog i Drugosti odnosno dozivljaj sebe kao Drugog u jeziku i govoru postaje funkcionalno sredstvo u rukama dominantne ideologije koja se koristi generiranjem slika koje opravdavaju intervencije u »manje razvijenim« sredinama i dijelovima svijeta i njihovim inferiornim jezicima.
Literatura:
Anderson. Benedict. 1990. Nacija izmisljena zajednica. Zagreb: Skolska
knjiga
Brozovic. Dalibor 1963.-1964. O jezicnoj porodici i standardnim oblicima njezinih clanova u Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 5; 21-34
Brozovic. Dalibor. 1996. Sociolingvistika prema genetskoj i tipoloskoj lingvistici. Suvremena lingvistika.
Brozovic. Dalibor. 2003. Genetsko lingvisticki i sociolingvisticki kriteriji u sistematizaciji juznoslavenskih idioma. U: Wiener Slawistischer Almanah, Sonderband, 57, 45-52
Brozovic. Dalibor. 1998.. Etnicnost i jezik: uvodno razmatranje. U: RuzicaCicak-Chand&Josip Kumpes (ur.) Etnicnost, nacija i identitet. Hrvatska i Europa. Zagreb. Institut za migracije i narodnosti. Jesenski i Turk, Hrvatsko sociolosko drustvo. 171-80
Bugarski. Ranko. 1986. Jezik u drustvu. Beograd: Prosveta
Bugarski. Ranko. 1996. Uvod u opstu lingvistiku. Beograd. Cigoj stampa,
XX vek
Bugarski. Ranko. 1997. Jezici. Beograd. Cigoj stampa, XX vek Bugarski. Ranko. 1982. Jezik i kultura sa sociolingvistickog stanovistva. U Stojnic, M. (ur.) Jezik i kultura u nastavi stranih jezika. Beograd. Zavod za udzbenike. 38-44
Chambers. J.K.&Trudgill. Peter. 1998. Dijalectoogy. Chambridge. Chambridge University Press
Danes. Frantisek. 1976. Herausbildung und Reform von Standardsprachen. U: Ammon&Dittmar&Klaus, (ur.) Sociolingiustics. An International Handbook of Science of Language and Society
Fishman. Josua A. 1982. Handbook of Language and Ethnic Identity. New York. Oxford: Oxford Univesity Press
Grbic. Jadranka. 1998. Jezik i govor kao komponente pripadnosti zajednice. U: RuzicaCicak-Chand&Josip Kumpes (ur.) Etnicnost, nacija i identitet. Hrvatska i Europa. Zagreb. Institut za migracije i narodnosti. Jesenski i Turk, Hrvatsko sociolosko drustvo.
Haugen. Einar. 1974. Dijalekt, jezik i nacija. Kultura, 25. 74-88 Katicic. Radoslav. 1992. Novi jezikoslovni ogledi. Zagreb. Skolska knjiga Kloss. Heinz. 1987. Abstandsprache und Ausbausprache. U Ammon&Dittmar&Klaus, (ur.) Socioingiustics. An International Handbook of Science of Language and Society
Peti-Stantic. Anita. 2008. Jezik nas i/ili njihov. Vjezbe iz poredbene povijesti juznoslavenskih standardizacijskih procesa. Zagreb. Srednja Europa.
