CC BY
10Jergovicev bijeg i ironija kao rjesenja sukoba identiteta
Nebojsa Lujanovic
Sveuciliste u Splitu, Hrvatska
This paper analyses the author whose literal work is reaction to issues of identity which are difficult to answer. Miljenko Jergovic's opus is not a search for answers and explanations (there are no indications in the text that the author has ambition to give any kind of answer), but attempt to find own peace in the social - cultural climate which demands commitment, and is, paradoxically, established on three (or even more) identities grown together. Jergovic brings to light false stability and strict limitation of identity, occasionally laughing at their illusion, separation and exclusiveness. He uses irony that breaks the boundaries between identities, plays with their so-called self-sufficiency through short and effective examples of personal names. In Jergovic's poetic, that symbol of identity is a way of proving inability to separate identities. When the question of personal tragedy, which comes from confrontation of identities, becomes too painful to answer by irony, Jergovic will reach for nostalgic and peaceful scene of Dalmatia, idealizes area without confrontations. That is how this author finds his way out from enchanted circle of questions without answers - in irony and Dalmatia. Because, laugh and salty air is the best way to heal wounds caused by cruel nonsense of hate and war.
1. UVOD
U uvjetima sukoba identiteta na globalnom planu, a narocito u sluzenom drustvu na prostoru Bosne i Hercegovine gdje se mijesaju cak tri ili cetiri identiteta, sve su brojniji autori koji zauzimaju stav nepripadnosti. Taj stav se sve vise pokazuje kao jedini moguci izbor koji ukljucuje humanost, priznavanje razlika i uvazavanje drugog, buduci da su noviji povijesni dogadaji (politika sukoba, sirenja ideologije i mrznje) pokazali kako je, nazalost, gotovo nemoguce osjecati pripadnost, odanost i privrzenost svom identitetu, a da to ne podrazumijeva barem u najmanjoj mjeri negativne osjecaje prema tudem susjednom identitetu, ma koliko on imao dodirnih tocki s prvim.
Miljenko Jergovic je autor koji se na ovim prostorima bivsih jugoslavenskih republika kroz svoja djela najjasnije izjasnio za neizjasnjavanje o svojoj pripadnosti. Pored toga je i najsustavnije radio na konstrukciji jednog hibridnog identiteta u kojem spaja strane izmedu kojih se ne moze i ne zeli odluciti. Cvrsto se opredjeljuje na jednu vrstu interkulturnog bosanstva koje odbija svesti na jednonacionalnu mjeru (Novak, 2004: 253). Da ne bi bilo zablude, on je sasvim svjestan napetosti i
sukoba koji su sastavni dio tog hibridnog identiteta u kojem stanje nije ni malo idilicno. Kao i mnogi autori prije njega (npr. Andric), ne nalazi smisao niti uzrok tom sukobu, tako da ce iz svih njegovih redaka izbijati besmisao koji obuhvaca u prvom redu sukob izmedu hrvatskog i muslimanskog identiteta, a zatim i ostalih (srpskog i zidovskog). Jergovic ce traziti izlaz na dva nacina: ili njegovim ismijavanjem kroz ironijsko poigravanje s imenima, ili bijegom u Dalmaciju kao imaginarni idealizirani prostor.
2. ILUZIJA O CISTOM IDENTITETU
U prvom redu je potrebno shvatiti autora ciji su tekstovi predmet ovog rada u pravom svjetlu, naravno po pitanju identiteta. Vjerojatno na prvi pogled Jergovic i slicni autori sa svojim odabirom hibridnog identiteta izgledaju kao skandalozne pojave koje narusavaju cistocu i jasnu odredenost identiteta kao glavnog uporista nas pojedinaca, temelja za koherentnost nase osobe, unutarnjeg svijeta te aparata pomocu kojeg promisljamo i klasificiramo svijet oko sebe (podjela na nase i njihove, osjecaj pripadnosti koji nam pruza bliskost s nasima, utociste i potpora, te ostale socioloske i psiholoske dobrobiti od identiteta kao proizvoda koji konzumiramo). S obzirom na navedene pozitivne posljedice identiteta na pojedinca, razumljivo je, iako ne opravdano, zasto su mnogi skloni autore koji brisu granice izmedu identiteta promatrati kao subverzivne prijestupnike koje je potrebno marginalizirati ili zanemariti.
Da bi se odmah opasnosti krivog shvacanja navedene problematike svele na minimum, dovoljno je ustvrditi kako je slika identiteta koja prevladava u svijesti pojedinaca kao homogena, cista, stabilna pojava samo iluzija, ideoloska projekcija prilagodena potrebama struktura moci. Brojni su autori1 koji napominju kako autonoman identitet ne postoji, a sto je najvaznije, i sam identitet je unutar sebe proturjecan, podvojen, te se sam prema sebi moze odnositi kao prema drugome.
Najznacajniji autor koji je doveo u sasvim novi odnos Istok i Zapad kao dva najveca sklopa identiteta je Edward W. Said u svome djelu Orijentalizam. Orijent, Istok, taj omrazeni drugi u koji su Europljani smjestali sve ono sto nisu priznavali kao dio sebe, po Saidu je potreban Europi da se uopce izgradi kao identitet, da uspostavi svoje ja (Said, 1999: 10). Orijent je negativna slika Europljanina, u njega je Europljanin precrtao dio svog identiteta cije postojanje ne zeli priznati - tako se planski konstruirao stereotip i ljudima s Istoka kao dvolicnim, prevrtljivim, sirovim, krvolocnim, pretjerano emocionalnim, letargicnim osobama, te opcenito
1 Neki od tih autora su: Said, Derrida, Bhabha, Kovac itd.
Istoka kao prostora mraka i nagona. Destrukcija tog stereotipa pokazuje kako je jednom identitetu potreban drugi kako bi se oblikovao, te kako je taj drugi sastavni dio njega, a na kraju - tom drugom duguje i samo svoje postojanje.
Na slican nacin nastaje i kulturna projekcija Balkana, koje je usput i popriste Jergoviceve konstrukcije identiteta. Sve se vise govori o Balkanu kao podrucju imaginarnog zemljopisa, kao jednom skupu znacenja koje nadilazi stvarne zemljopisne granice i usko odredivanje samim prostorom. Taj skup znacenja je toliko negativno jednobojan i pristran, da bi se Balkan slobodno mogao nazvati kolektivnim podzemljem Europe. Balkan je ostao upamcen kao poluotok kojem se poznata pocetna granica (Grcka), smjer pruzanja (preko Albanije), ali krajnja granica nije nikada tocno odredena. Do kud se pruza Balkan kao podrucje nagona, mracnih sila, onog najdubljeg, divljeg, neobuzdanog i zivotinjskog u covjeku? Ocito je Balkan univerzalna fikcija koja bi ostatak Europe trebala rijesiti trauma i suocavanja sa samim sobom. To je mjesto strahotnog drugog, Balkan je iskonski barbarin (Paic, 2007: 149, 150). On je drugi koji je ustvari nepriznati dio nas.
Nakon argumenata koji pokazuju da je svakom identitetu potreban drugi, te da nije neovisan, postoje i argumenti koji pokazuju da identitet ne moze biti niti cist i homogen. Derrida pokazuje kako ne postoji identitet koji bi se mogao nazvati posve i iskljucivo svojim. On je poput mreze u koju prodiru silnice sa svih strana, i tako sve zajedno cine njegovo tijelo. Identitet se kao prvo ne moze razrijesiti veza s drugim identitetima, a zatim niti veza sa sadasnjosti, svojom proslosti i buducnosti (Derrida, 1999: 11, 12).2 To znaci da identitet ne mozemo promatrati odvojeno u sinkronijskom ili dijakronijskom smislu: kulture su nastale kao rezultat vlastitog razvoja, ali i razvoja koji proizlazi iz razmjene odnosa s drugim kulturama.
Bhabha govori o slicnoj opreci koja postoji u samoj srzi svakog identiteta tako da je vecina obiljezja koja mu se pripisuju samo ideoloska projekcija. Ta nepostojeca obiljezja su: teleologija progresa, homogenost, koherentnost, prostorna horizontalnost zajednice itd. (Bhabha, 2002: 170). Opreka koju on smjesta u identitet kao njegovu rusilacku snagu je slican spomenutoj opreci sinkronije i dijakronije. Prema Bhabhi, identitet ili nacija su podvojeni izmedu pedagoske i performativne dimenzije. U prvom slucaju je nacija objekt nacionalisticke pedagogije i temelji se na tradiciji naroda, a u drugom slucaju je nacija subjekt procesa oznacavanja i temelji se na naciji kao trenutnoj predodzbi (Bhabha, 2002: 165-170). Te dvije strane kao dva nacina stvaranja nacije kao naracije u vjecnom su sukobu,
2
Iz predgovora Zdenka Zemana i Marka Zlomislica.
koegzistiraju kao svije razlicite cjeline unutar jedne vece. I tako je Bhabha od homogenosti doveo pojam nacije do sasvim suprotne krajnosti. S obzirom na opisanu podvojenost, pitanje kulturne razlike u kontekstu nacije vise se ne odnosi na njen odnos prema drugoj naciji, vec prema samoj sebi i svome rascjepu (Bhabha, 2002: 170).
Da podvojenost subjekta i odnos prema sebi kao prema drugome postoji unutar samog identiteta, govori i Derrida u svom tumacenju kako nastaje identitet. To nastajanje se moze ostvariti jedino ako je identitet u stanju izaci iz samog sebe i zatim sebe promatrati kao drugoga. Bilo na razini pojedinca ili na razini kulture, za uspostavu identiteta je nuzan taj odnos prema sebi kao prema drugome. Kultura moze reci ja ili mi, te tako poprimiti oblik subjekta, samo u ne-identitetu prema samoj sebi ili u razlici sa sobom. Ne postoji kultura niti kulturni identitet bez razlike sa sobom, bez kulture sebe kao kulture drugoga, kulture dvostrukog genitiva (Derrida, 1999: 47-48). Dakle, moze se na kraju zakljuciti da su glavna obiljezja identiteta podvojenost, kulturna razlika kao njegov sastavni dio, zbog odnosa prema sebi i prema drugim identitetima, umjesto prezentirane homogenosti i autonomnosti.
3. ODABIR NEODABIRANJA
Povijesne okolnosti cesto tvore uvjete za jacanje ideoloskih struja koje oblikuju vlastito videnje identiteta i postavljaju ga kao jedino opravdano. Nastojanje da se identitet prikaze kao cista, homogena i autonomna konstrukcija koja za svoje postojanje ne samo da ne zahtijeva odnose s drugim identitetima, nego cak i negativan odnos prema njima (u smislu odvajanja, ogradivanja, pa cak i na kraju sukoba), bilo je aktualno na prostoru bivse Jugoslavije od same uspostave zajednice (zbog vjecnog osjecaja nacionalne ugrozenosti svih ukljucenih strana), a narocito zadnja dva desetljeca zbog izbijanja ratnog sukoba. Mnogi pojedinci su tada, svjesni ideoloskog iskrivljavanja slike identiteta, zauzeli neutralnu poziciju i na zahtjev odabiranja strana odgovorili - neodabiranjem.
Jednoj od najslozenijih zajednica po pitanju identiteta, bosansko -hercegovacka, teren je na kojem Jergovic gradi svoj hibridni identitet, prvenstveno od hrvatskih i muslimanskih primjesa, odrzavajuci tako sraslost dviju kultura u jednu koja seze jos od davnih kontakta slavenske osnove s turskim, arapsko - perzijskim kulturama (Kovac, 2001:149). Medutim, Jergovic se ne zaustavlja na tome, nego povremeno uplice elementa i srpske i zidovske kulture, a sve to cini kao odgovor na kulturnu klimu koja vlada na tom prostoru, a i sire. Naime, tu su vrlo jaki monoloski politicki projekti
i mononacionalne filoloske opcije, te institucije nacionalnih drzava i kultura, koje nastoje u uvjetima drustvene distolerancije unijeti razdor u tu multikulturnu zajednicu. A to su uglavnom i uspjeli prikazivajuci cista jednonacionalna drustva i kulture kao jedini moguci izlaz (Kovac, 2001: 150).
Jedan od najvecih boraca protiv takve politike i najglasnijih boraca sa stavom nepripadanja je ponovno Said. Iako se njegov stav odnosi na drugi povijesno - prostorni kontekst (on je zivio u Jeruzalemu i Egiptu, a kasnije u Americi do kraja zivota), moze se govoriti o slicnom mehanizmu, jer, kako tvrdi Kovac, ono sto se u svjetskim integracijskim procesima dogada globalno, u Bosni se dogada lokalno (Kovac, 2001: 150). Said ponajprije istice probleme koje osjeca na jezicnoj osnovi: «Oba su jezika oduvijek bila prisutna u mom zivotu, odjekujuci jedan u drugome, ponekad ironicno, ponekad nostalgicno, najcesce ispunjajuci i komentirajuci jedan drugog» (Said, 2007: 13). Autor dosta iskreno i konkretno govori o svojoj unutarnjoj borbi da prihvati drugu, ali i ocuva svoju kulturu koja je unutar prve bila shvacana kao manje vrijedna. Trebalo mu je sezdeset godina da se vrati korijenima, arapskom identitetu i jeziku, bez srama i straha, nadvladavsi sve ono sto mu je usadeno americkim obrazovanjem (Said, 2007: 151).
Medutim, Said tu svoju slozenu poziciju na kraju ne gleda kao zlu kob, nego kao blagodat koja mu omogucuje jednu sasvim novu perspektivu, proizaslu iz pozicije nepripadanja: «Danas mi se vise ne cini toliko vaznim niti pozeljnim da nekamo pripadam. Bolje je ne pripadati, ne posjedovati kucu i nikad se nigdje ne osjecati potpuno kao kod kuce (...) povremeno sebe dozivljavam kao nakupinu pokretnih struja. To mi je draze od ideje solidnog i cvrstog ja, kojemu mnogi pridaju veliku vaznost (...) naucio sam da mi bude draze da nisam potpuno u pravu i da nikamo ne pripadam» (Said, 2007: 214-215).
Svoj stav nepripadanja, kao i nastojanja da izgradi hibridni identitet, Jergovic ce u svim djelima implicitno ugraditi u svoju poetiku, medutim u jednom djelu ce to eksplicitno zastupati. Rijec je o Historijskoj citanci koju sam autor naziva rezultatom borbe protiv prisilnog zaborava, jednostranosti i medusobne iskljucivosti. Svoj stav i identitet ce pazljivo i minuciozno graditi od samih fragmenata i detalja koji spadaju u razlicita podrucja popularne kulture, zajednicke povijesti, vaznih i manje vaznih osoba i dogadaja, lokalnih toponima, pa cak i fraza, stilova oblacenja, navika i ponasanja. Tim postupcima Jergovic sam preuzima na sebe obrazac koji se u stvaranju kulturnih identiteta odvijao stoljecima pod kontrolom struktura moci. U srzi tog obrasca je pretvaranje otpadaka, krpa i dronjaka svakodnevnog zivota u znakove koherentne kulture (Bhabha, 2002: 165).
Svoju pripadnost dvojnom knjizevno - kulturnom krugu Jergovic ce prikazati saljivom analogijom s nogometom vec na samom pocetku Historijske citanke. On za samog sebe izjavljuje da se smatra bosanskohercegovackim piscem, ali da ga se moze smjestiti i u drugu knjizevnost, onu kojoj pripada po svom etnickom porijeklu, cime zalazi u podrucje dvojnih pripadnosti «koje su u knjizevnosti moguce dok, recimo, u nogometu nisu. U nogometu igras za ovu ili onu reprezentaciju. Ali samo za jednu» (Jergovic, 2000: 12). Nije slucajno sto autor ovdje uzima za primjer nogomet cije je podrucje poligon za ispraznjavanje mrznje izmedu kultura i nacija.
Pored konstruiranja novog identiteta od elemenata svakodnevnice, Jergovic odreduje i njegov siri okvir, Bosnu, prikazujuci je na svoj specifican nacin. Zanimljivo je kako kroz jednostavne pojave i pojmove provlaci ozbiljna pitanja, pa cak i citav smisao navedenog prostora i njegove sudbine. Njegova paznja ce uvijek biti usmjerena na detalje, cak i kada govori o univerzalnim nacelima ljubavi, suzivota i razumijevanja. Tako jednu od svojih prica oblikuje oko na prvi pogled beznacajne jezicne cinjenice: Bosanci svoju drzavu nikada nece nazvati domovinom, nego zemljom. « (...) u njemu je bila upisana neka cudna (...) sifra zemaljskog patriotizma. Bosna je zemlja, a ne domovina. Domovi mogu biti sruseni i spaljeni, domovina je bijedna i potrosena rijec koja je svojim podanicima ucinila razna zla. Zato je Bosna zemlja» (Jergovic, 2000: 28). Medutim, ta mala jezicna igra govori o nastojanju tog prostora da se ogradi od svega onog sto proizlazi iz pojma domovine - prisvajanje prostora, ogradivanje od drugih, samodovoljnost i iskljucivost.
Jos jednom ce karakteristikom Jergovic opisati Bosnu, prije nego sto krene na konstrukciju identiteta kojeg smjesta u njenu unutrasnjost. Druga najvaznija osobina tog prostora je njegova nepokretnost, a u ovom slucaju ce Jergovic, kao i ostali pisci, istaknuti samo pozitivne posljedice takvog stava, upravo u kontekstu sukoba identiteta. Tromost Bosne je uzrok malog tracka njegovog optimizma jer ce ta tromost pruziti najveci otpor onima koji su htjeli drasticno mijenjati njen oblik i sadrzaj: «Stotine je stranica Ivo Andric posvetio onoj nepokretnoj, tromoj Bosni u kojoj se ruse carstva i mijenjaju svjetovi, ali ona ostaje uvijek ista, nepromijenjena i tvrda u svom tupom ustrajavanju na vjecito istim dnevnim i zivotnim ritualima, sutnjama i obicajima na kojima se ustrajava sve dok se zbog njih ne izgubi glava» (Jergovic, 2000: 14).
Buduci da je cijela Historijska citanka apologija sjecanju, Jergovic svoj hibridni identitet gradi uglavnom na temeljima sastavljenima od fragmenata sjecanja. Oni se odnose na pojedine sitne dogadaje, navike, cak proizvode ili televizijske emisije; elemente koji su bili sastavni dio zivota
odredene zajednice ljudi, bez obzira kojoj vjeri ili identitetu pripadali. To su njihove dodirne tocke, mjesta na kojima se susrecu, iskazujuci iste emocije, i zato se pomocu njih moze izgraditi zajednicki temelj. Jedan je sredisnji element tog identiteta koji ima jaku simbolicku vrijednost, bez ikakvih politickih implikacija, a to je licnost Tita. On u ovom slucaju postaje simbol jednog nacina zivota, a ne politickog sistema. Tako ce Jergovic na jednom mjestu dijeliti ljude s obzirom na njihov stav prema Titu: «No covjeku je ugodnije sjediti s prvima, onima koji zale Tita, jer oni bas nikada ne mrze ljude druge vjere i nacije, dok ovi drugi, koji udaraju po mrtvom Titu, mrze sve sto nije njihovo» (Jergovic, 2000: 34). Druge tocke oko koje ce okupljati one istog sjecanja su: pizzerije, vlakovi, tv voditelji, robne kuce, nogometasi itd.
Jedan od znacajnih elemenata koji cine konstrukciju novog identiteta je jezik. Njega ce autor koristiti na dva nacina: navodeci jezicne fraze kao navike koje su zajednicke svim identitetima, te koristeci metafore u kojima izjednacava izraze tipicne za razlicite identitete. Prvi slucaj objasnjava sljedeci navod iz teksta: «Sir Oliver se kaze upravo tako kako se i pise: Sir kao travnicki sir, a ne Ser kako bi rekao onaj koji nije zivio taj zivot. Isto tako dobro se zna za Bleka Stenu, dok ime Black Stijena ne bi nista znacilo» (Jergovic, 2000: 139). Jednim tako slikovitim primjerom autor zeli naglasiti kako se moze pronaci jedva vidljiva struktura jednog jezicnog koda koji nadilazi kulturne granice.
U drugom slucaju su koristene metafore, kratke poetske slike, sastavljene od razlicitih izraza, koje time simboliziraju isprepletenost identiteta, a istovremeno i ismijavaju ideolosku projekciju upletenih jezika kao potpuno razlicitih, bez mogucnosti medusobnog razumijevanja. Jedna od tih slozenica je na primjer izraz «padnu teske sarajevske magle guste kao vrhnje, pavlaka i mileram» (Jergovic, 2000: 38). Kada se u konkretnom slucaju autor ne moze sjetiti neke osobe i njenog imena, pa time kojem od tri identiteta pripada, on ce preko toga preci ravnodusno kao preko nevazne pojedinosti: «Ona se zvala teta Behija, teta Rada ili teta Milica. Radila je u banci» (Jergovic, 2000: 49). Na razini imena, autor ce brisati identitete, izjednaciti ih u njihovoj nevaznosti. Po tom pitanju, autor ce takoder biti nostalgican sjecajuci se kako je komunizam izjednacavao ljude nakon smrti, svi su imali iste smrtovnice: «Ova povijest pamti svasta, ali ne i djecakovo ime. Je li on bio musliman? Osmrtnica je bila plava, a osim nje nije ostao nikakav trag» (Jergovic, 2000: 65).
Jergovicev pripovjedac kao da je dosta religiozan i taj nazor prevladava u njemu kada pokusava domisliti krajnji smisao i vrijednost mijesanja vjera i identiteta. Naime, cetiri vjere bolje brane od zla nego samo
jedna: «Tradicija pravoslavlja i pravoslavnog bogostovlja zajedno je s preostale tri vjerske tradicije cinila jedan religijski krug, zaokruzivala je sarajevsku kotlinu i stitila je od onih zala od kojih svijet moze biti zasticen vjerom u Boga». Ali, na kraju ipak prevladava pesimizam zbog sukoba i prolivene krvi: «Taj je krug najprije nacet istrebljenjem nasih Jevreja (...) a neka ce buduca povijest potvrditi hoce li Sarajevo ostati gradom samo jednog rituala i jedne vjere, dok ce sve drugo biti samo arheoloske iskopine» (Jergovic, 2000: 80-81). Zlo koje je zavladalo natjerat ce Jergovica da, uz prisjecanje za ljepotom ovih prostora, popusti pred zeljom bijega u druge prostore: «U svakom slucaju, Capri je zbilja bio dah svijeta (.) trebao je jos jedan Capri, pa da nasa povijest nikada ne bude prekinuta jer je toliko trebalo pa da Sarajevo bude isto sto i bilo koji drugi grad. Recimo Frankfurt. A dobro je biti Frankfurt jer tamo vise ne pocinju ratovi» (Jergovic, 2000: 107).
4. IRONIJA KAO ODGOVOR NA BESMISAO SUKOBA
Jergovic se kao autor koji mijesa identitete, promatra ih u njihovoj meduovisnosti, pretace ih jedne u druge i stvara svojevrsne hibride, nasao pred zidom promatrajuci sukobe identiteta s kojim se suocila novija bosanska povijest. Trebalo je naci razloge za nesuglasice medu identitetima, te uvrstiti ih i u svoju poetiku. Medutim, Jergovic je unaprijed odustao od toga, svaki njegov tekst odise besmislenoscu sukoba za koji ne samo da ne pokusava naci razijesenje, nego njegovu besmislenost dovodi to te tocke da je cak ismijava. Sukob je postao gotovo dosadna zvonjava koja se neprestano ponavlja, kroz brojne velike i male privatne ratove, uvijek istim mehanizmom, kao da je postao sudbina tih prostora. Jergovic ce se pomiriti da je mrznja sastavni dio svakodnevnice: «I svakog covjeka na zemaljskoj kugli (...) covjekom je stotinama godina cinila mrznja prema drugome (...) ona nas je ucinila ljudima. Zadnji put kad nismo mrzili nismo ni bili ljudi nego smo bili majmuni» (Jergovic, 2004: 168). Ali s ljudskom gluposcu koja izbija iz sukoba kao krajnje manifestacije mrznje ne moze se pomiriti.
Autor ce u svrhu ironije stavljati oba identiteta u apsurdne okolnosti koje ih primoravaju na barem kratke trenutne suzivota i odredene kontakte, pokazujuci koliko je besmisleno njihovo nastojanje da se potpuno odvoje: «Nakon sto ih je popisao Aljo naredi da svi koji mogu u kucu uzmu dijete (...) uze tako svaki svoje Vlasce, sto za hodzin hator, sto iz straha od Boga ili zato sto se sve u zivotu mora platiti» (Jergovic, 2004: 212-213). Jos jedan mehanizam ce autor koristiti pri spajanju dvaju identiteta, a to je po principu ljudskih emocija. Podjednako cesto je to i tuga koja povezuje dva
lika (Hrvata i Muslimana u vecini slucajeva) i smijeh u kojem se gube sve razlike: «Svijet koji se nikada nije previse ljubio, jer su svako malo izbijale bune i ratovi koji su ga tjerali na suprotne strane, nasao je, eto, u mojoj prababi povod da pada jedan po drugome u smijehu i veselju» (Jergovic, 2004: 357).
Jergovic ce svoju igru toliko razviti da ce u jednom trenu cak tri ili cetiri identiteta biti upletena u istu pricu, svaki od njih ce biti toliko relativiziran da ce u tom kaosu naprosto postati nevazno tko pripada kome. Tako se u jednom dijelu price Jatrib pojavljuje lik Radoslav, Srbin iz Hercegovine koji zalazi u muslimanski kafic u Zagrebu gdje upoznaje Sabinu Weiss, Zidovku, a pricu nastavlja njihova kcer koja se rodila na Hvaru (Jergovic, 2004: 447-480). Identitet tih likova niti ne samo da nije u prvom planu, nego niti ne dolazi do izrazaja, izmedu likova nema razlike, svaki ima svoju putanju bez obzira na etnicku pripadnost, a na njihovu pripadnost odredenom identitetu suptilno upucuje samo simbolika imena i prezimena (Radoslav kao srpsko ime, Weiss kao zidovsko prezime).
Upravo su imena u sredistu Jergoviceve ironijske igre identitetima i njihovim znacenjima. Pri tom je potrebno ime shvatiti kao samu srz identiteta, njegov sazetak, njegovu bit. Samo ime uspijeva u tako kratkom obliku prenijeti toliko mnostvo znacenja - glavne karakteristike lika koje uglavnom u tekstu dobiva preko stereotipa o odredenom identitetu, porijeklo, ponekad i smjestanje u lokalnu zajednicu, vjersko opredjeljenje itd. Vjerojatno je najefektniji primjer te ironije onaj iz price Lepant: «Majka se u Zagrebu ipak oporavila (...) ona bi to okrenula na salu, neka se zna sta smo i tko smo, pa nikome nikad nije rekla, a nitko to u Zagrebu nije znao sam od sebe, da joj se muz zvao Muhamed i da je prezime Hrvat muslimansko. Tako se nikada i nigdje nije prezivao neki katolik» (Jergovic, 2004: 528).
Vecina poigravanja s identitetom kroz ime, ismijavajuci njegovu vaznost, odvijat ce se u situacijama kada Jergovicevi likovi pokusavaju spasiti goli opstanak ili se izboriti za kakvu korist. Ironiziranje identiteta u tim situacijama svesti ce njihovu vaznost na puno nizu (mozda onu koja mu pripada) razinu. Autor se nece zadovoljiti time da prede preko specificnosti odredenih identiteta kao prenaglasenim i nebitnim razlikama, nego ce pokusati ironiziranjem potpuno potkopati postojanost i odrzivost identiteta. Kroz svoje likove koji se zbog koristi odricu svog identiteta, autor propagira ideju o prioritetu osnovnih ljudskih potreba, a ne ocuvanja identiteta kojem pripadaju (sto bi bio prioritet koji namecu strukture moci).
Tako ce u prici Halal jedna od sporednih junakinja svoje ime mijenjati iz tradicionalno obojenog muslimansko u hrvatsko koje zvuci vise moderno i neutralno. «Ne zovem se Vera, nego Munevera, ali sam frizerski
salon tako nazvala jer je krace. A i bolje zvuci Vera. Ko bi se frizirao u salonu Munevera! Zene bi mislile da je to neka kona kod koje se dode na kafu i pricu, a ja sam ti, gospodine moj, u Zagrebu zavrsila za frizerku» (Jergovic, 2004: 126). To poigravanje s promjenom imena koje simbolizira promjenu identiteta premjestajuci prioritete najuocljivije je ipak u prici Lepant.
Tu se radnja se odvija na cak tri razine, a u jednoj od njih se prati sudbina lika Dabise koji je uhvacen kako radi bludne radnje s turskom ovcom, zbog cega ga odvode u roblje. Predlazu mu da primi muslimansku vjeru, sto on zbog straha i prihvaca, pri cemu dobiva i novo ime - Abdulah. Nakon tog odabira, sretan i zadovoljan zavrsava u rukama etiopskog robovlasnika, jer je tako izbjegao robovanje na galiji (na galiji veslaju samo robovi krivovjernici), medutim nakon sto njegov vlasnik otkrije svoju mracnu stranu (voli sibati robove kao dio ljubavne predigre) i pokida mu kozu na ledima, svog roba ponovno postavlja pred odabir, zove li se Dabisa ili Abdulah (galija ili i dalje mucenje kod Etiopljanina): «Svijetli gospodaru, moje ime je Dabisa!, rekao je Dabisa, s da mu osmijeh nije sisao s lica» (Jergovic, 2004: 558). Iako je prica prilicno tragicna, lakoca kojom ovaj lik mijenja svoje ime s obzirom na okolnosti samo kako bi spasio vlastitu kozu vise je nego komicna.
U jednom trenu ce igra s promjenom identiteta otici u daleku krajnost. Ne samo da ce jednom od likova u prici Jilduz promijeniti ime, vjeru ili jezik, vec i sam spol. Otac u toj prici nakon sedam kceri dobiva i osmu kojoj predlaze da zivi kao muskarac i postedi se svih obveza kojima zajednica opterecuje musko: «Mater je plakala kao da joj umire dijete, a babo je rekao - od sada nisi Jilduza, nego si Jilduz, pa je uzeo makaze i britvu i osisao je u musko» (Jergovic, 2004: 30). Nije nista drugo ni preostalo autoru koji toliko brise granice izmedu identiteta i istice njihove dodirne tocke, nego da od njihovih znacenja napravi cistu lakrdiju. Znajuci dobro da ce najvise iritirati lakoca kojom njegovi likovi mijenjaju svoj identitet.
5. DALMACIJA KAO UTOPIJSKO UTOCISTE
Ironija je samo jedan nacin bijega od sukoba u kojem autor ne moze niti razgraniciti sukobljene strane, a kamo li naci smisao i opravdanje tom sukobu. Drugi nacin koji isto tako ucestalo koristi jest bijeg u Dalmaciju kao idealiziranu oazu mira i sklada kultura. Stav autora prema tom kulturnom prostotu je vidno nekritican, utopijski, jednostran, on naglasava pozitivne karakteristike, zanemaruje negativne, nostalgicno docarava
atmosferu s dosta kolorita, ublazavajuci sve negativne pojave koje se u tom prostoru pojavljuju. Opravdanje za bijeg autor ce pronaci u slicnosti -nakon sto konstruira hibridni identitet sastavljen uglavnom od muslimanskog i hrvatskog identiteta, on ce potraziti slicnosti tog identiteta s dalmatinskim.
Spajanje dalmatinskog i bosanskog postaje cest motiv u njegovim djelima, moglo bi se cak i proglasiti glavnim obiljezjem Jergoviceve poetike, koju je on u jednom intervjuu opravdao sljedecim rijecima: «S jedne strane je to rezultat cinjenice da je moje djetinjstvo bilo na relaciji Sarajevo - Drvenik kod Makarske (...) Medutim, ima tu i nesto drugo. Kulture i identiteti se nikada ne prostiru logikom drzavnih granica. Po mom dubokom uvjerenju, veca je poeticka i, na neki nacin, kulturna srodnost izmedu Dalmatinca bilo koje vjere ili nacije i Bosanca bilo koje vjere ili nacije, nego, recimo, Dalmatinca i Zagorca (...) ako vidim da su bosanske sevdalinke po osjecaju svijeta bliske dalmatinskim klapskim pjesmama, zasto bih se pravio da nije tako» (RE, 2004: 33).
Paic u svom djelu Traume razlika izlaze teoriju po kojoj je Balkan kolektivno podzemlje Zapada, a Mediteran kao svojevrsna utopija, dvije krajnosti i dva antipoda. Ocito da Jergovic nije jedini autor koji se krece izmedu te dvije krajnosti, sva suprotno nabijena pola. Negativne karakteristike Balkana, pa i cijele Europe, naglasavaju se do te mjere da cijeli prostor poprima jednu iskrivljenu sliku. S druge strane, Sredozemlje se cesto u modernim pripovijestima spominje kao zona civilizacijske tolerancije, iako zbilja govori sasvim suprotno (Paic, 2007: 164-165). Ljudima je oduvijek trebalo mjesto na koje mogu pobjeci od surove stvarnosti.
Kod Jergovica prostor igra veliku ulogu u odredivanju sudbine likova i njihovog identiteta. Svi likovi osjecaju gotovo magnetsku privlacnost prema mjestu od kojeg potjecu, uglavnom se krecu unutar okvira kojeg im prostor odreduje, a ako su kojim slucajem zavrsili izvan njega, u njima vlada nepobjediva zelja za povratkom: «Nakon sto mu je Gardel rekao da mu je Ciganka nesto vidjela na dlanu, Moric nije imao jasan plan (...) htio je jos jednom vidjeti rodni grad (...) Trebao mu je razlog da otputuje u Bosnu, nasao ga je u Gardelovoj strepnji» (Jergovic, 2004: 84). Naravno, ako prostor toliko odreduje likove i njihovu sudbinu, bijeg od besmisla se ne moze ostvariti nikakvim sredstvima (mastanjem, suocavanjem sa sobom, poricanjem) koji ne ukljucuju i sam fizicki bijeg iz tog prostora. Taj stav je odveo Jergovica do Dalmacije.
Kao glavnu karakteristiku tog prostora iz kojeg trazi bijeg je nerazuman odnos njegovih ljudi prema zivotu i njegovoj vrijednosti: «Ginemo lako i ne trazimo razloge, nego oni dodu sami od sebe. A On sjedi
na nebeskom prijestolju i cudi se kako nam je zivot malo drag dok ga ima, a koliko suza pustimo kad ga vise ne bude» (Jergovic, 2004: 217). Od te mucne i neprihvatiljive ljudske gluposti, autor bjezi u krajolik gdje mala djeca na plazi traze savrseno zaobljene kamene za uspomenu: «Oblutak s rupom donosi srecu. To su Lani govorili u djetinjstvu, dok su jos iz Tuzle, gdje je tata radio u tvornici soli, svakoga srpnja odlazili na more u Zaostrog. Kamen mora biti potpuno glatak» (Jergovic, 2004: 523). Cak i kada su glad i siromastvo u pitanju, kada je kontekst Dalmacija onda je to egzoticna gotovo idilicna slika, ka na primjer iz price Lepant kada lik pokusava preveslati do otoka gdje bi mozda nasao hranu, polako mu camac pusta, a on ne zna plivati (Jergovic, 2004: 557).
Kada autor pokusava sam sebi objasniti tu potrebu za idilicnom Dalmacijom kao oazom mira, onda tu naglasava ulogu nesvjesnog i njegove potrebe za mjestom gdje moze pobjeci. On to cini kroz jedan od sporednih likova, zenu s teskocom u razvoju koja, kada je nesretna ili gladna, ponavlja frazu insallah Madona, insallah, u kojoj spaja muslimansko - bosanske i katolicko - dalmatinske jezicne elemente: «Ali o zivotu u kojem se zatekla, Dana nije nista znala, niti je umjela govoriti o onome sto se oko nje zbiva. Znala je reci da je gladna i zedna, ali cim bi je nahranili ili napojili, zahvaljivala se nekom od desetina krscanskih molitvi koje je napamet znala. A ako joj kazu kako danas nece dobiti nista za pojesti, Dana bi sklapala ruke, uz osmijeh se naklonila i kazala - insallah Madona, insallah! (Jergovic, 2004: 557). Time autor daje naslutiti kako u svima postoji nesvjesna potreba za mirnim krajolicima koji ce nas stititi, u koji se mozemo sakriti od rata i gladi.
U skladu s time, Jergovice ce sukobe u Bosne prikazati kao rezultate mucne i surove, gotovo zivotinjske sile, koja izbija iz ljudi i koju oni ne mogu suzbiti niti oduprijeti joj se. Tako ce lik iz price Halal, u pijanom ludilu, pred ocima svoga brata izbosti oca dvadeset puta, izmrcvariti njegovo tijelo (Jergovic, 2004: 119-159). Ili ce pak s potresnim detaljima opisivati osvajacke pohode u Bosni: «Ne daj Boze znati bas za svako zlo za kojim nam ne poletjela ruka, ali da smo spalili vise od stotine sela i pregazili cetiri grada, da smo salijevali istopljeno olovo u grla ljudi pronadenih u zemunicama, da smo zenama odsijecali dojke i pustali ih da okolo trce dok ne iskrvare (...) da smo monasima smudili brade i tjerali ih da piju vlastitu mokracu^> (Jergovic, 2004: 15-16). Ali, ako i nesrece ima u Dalmaciji, onda se sve odvija kao u bajci - na primjer u prici Misir djetetova majka nestaje (odveli je, otisla, ne zna se, nema tragova nanesenog zla), sumnja se na tajanstvene ljude u crnom, dok djetetu jedino ostaje izrezbareni noz kao uspomena od oca (Jergovic, 2004: 225-238).
Ovakva slika u odnosu na prethodne slike odsijecanja udova zaista djeluje kao bijeg u fantasticni svijet.
Literatura
Bhabha, Homi. 2002. Diseminacija - vrijeme, pripovijest i margine moderne nacije, u: Biti, Vladimir. (ur.). Politika i etika pripovijedanja. Hrvatska sveucilisna naklada, Zagreb: Hrvatska sveucilisna naklada. 157 - 191
Derrida, Jacques. 1999. Drugi smjer. Zagreb: Institut drustvenih znanosti Ivo Pilar Jergovic, Miljenko. 2000. Historijska citanka. Zagreb - Sarajevo: Naklada ZORO Jergovic, Miljenko. 2004. Insallah, Madona, Insallah. Zagreb: Durieux Kovac, Zvonko. 2001. Poredbena i/ili interkulturna knjizevnost. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo
Novak, Slobodan Prosperov. 2004. Povijest hrvatske knjizevnosti, svezak IV. Split: Marjan tisak
Paic, Zarko. 2007. Traume razlika. Zagreb: Meandar RE, casopis za umjetnost i kulturu, br. 7, god. 4., prosinac 2004 Said, Edward. 1999. Orijentalizam. Zagreb: Konzor Said, Edward. 2007. Nepripadanje. Zagreb: VBZ
