DETERITORIJALIZACIJA/RETERITORIJALIZACIJA I NOMADSKI IDENTITET U DJELIMA POSTJUGOSLAVENSKIH AUTORA Текст научной статьи по специальности «Языкознание и литературоведение»

izvirni znanstveni clanak

УДК: 82.091

DETERITORIJALIZACIJA/RETERITORIJALIZACIJA I NOMADSKI IDENTITET U DJELIMA POSTJUGOSLAVENSKIH

AUTORA

Doris Pandzic

Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani, Slovenija

Key words: deterritorialization, reterritorialization, nomadism, nomadology, identity, heimat, telematic society, rhizome

Summary: This article presents already existing theories of nomadism by Felix Guattari, Gilles Deleuze and Vilem Flusser, explains the terminology used in these theories and applies it in the analysis of literary works of post-Yugoslav writers. Reassess the identification of nomadism and cosmopolitanism. Nomadism as a philosophy advocates the non-defining - by place, time and identity. Literary works were analyzed and compared: Скриена камера by Lidija Dimkovska, Снегот во Казабланка by Kica Bardziovska-Kolbe, Cefurji raus! by Goran Vojnovic, Nebesa v robidah by Natasa Kramberger, Snezni covek by David Albahari and Muzej bezuvjetne predaje by Dubravka Ugresic. After analysis, it was concluded that the said literary works could be classified as nomadic literature, which extracts that works from the framework of individual national literatures.

Kljucne rijeci: deteritorijalizacija, reteritorijalizacija, nomadizam, nomadologija, identitet, heimat, telematsko drustvo, rizom.

Povzetek: Ovaj clanak iznosi teorije nomadizma Felixa Guattarija, Gillesa Deleuzea i Vilema Flussera, objasnjava terminologiju koristenu u spomenutim teorijama i primjenjuje ju u analizi odabranih knjizevnih djela postjugoslavenskih spisatelja. Preispituje poistovjecivanje nomadizma i kozmopolitizma. Nomadizam kao filozofija zagovara nedefiniranje - mjesno, vremensko i identitetsko. Analizirana su i komparirana knjizevna djela: Скриена камера Lidije Dimkovske, Снегот во Казабланка Kice Bardziovske-Kolbe, Cefurji raus! Gorana Vojnovica, Nebesa v robidah Natase Kramberger, Snezni covek Davida Albaharija i Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugresic. Nakon analize, zakljuceno je da se spomenuta djela mogu svrstati u nomadsku knjizevnost, cime se izdvajaju iz okvira pojedinacnih nacionalnih knjizevnosti.

1. Teorije nomadizma

Prije samog ulaska u analizu knjizevnih djela, zbog lakseg razumi-jevanja, potrebno je iznijeti kljucne tvrdnje i terminologiju teoreticara

nomadizma te se kriticki osvrnuti na teorije koje su nastale posljednjih godina. Ogranicit cu se na svega tri kljucna autora: Felixa Guattarija, Gillesa Deleuzea i Viléma Flussera.

Godine 1972. u Francuskoj je objavljena knjiga Anti-Edip autora Felixa Guattarija i Gillesa Deleuzea, prva knjiga njihovog zajednickog projekta Kapitalizam i shizofrenija. U svojim knjigama spomenuti autori razvijaju mnoge termine koji su kasnije koristeni u sociologiji, knjizevnoj teoriji, kulturologiji, antropologiji i komunikologiji.

Kao prva dva bitna termina mogu se navesti deteritorijalizacija i reteritorijalizacija. U knjizi Anti-Edip, deteritorijalizacija podrazumijeva oslobadanje neke pojave ili pojma od pripadajuceg tradicionalnog konteksta i stvaranje novih odnosa, dakle, deteritorijalizacija se moze shvatiti kao dekontekstualizacija. Stvaranje novih odnosa nakon dekontekstualizacije autori nazivaju reteritorijalizacijom i taj proces uvijek slijedi nakon deteritorij alizacij e.

Nadalje, autori koriste termin rizom, posuden iz biologije, kako bi opisali funkcioniranje kulture. U biologiji, rizom je produzetak korijena iz kojeg nastaje nova biljka. Deleuze i Guattari tvrde da se kultura siri po principu rizoma, mrezno. Dakle, kada na nekom mjestu nastane reteritorijalizacija (ili pojednostavljeno - nova pojava u kulturi), ona se siri putem komunikacije (posredne ili neposredne) i tako na drugim mjestima stvara nove deteritorijalizacije i reteritorijalizacije.

U sljedecoj knjizi - Tisucu platoa - Guattari i Deleuze daju rijeci „nomad" novi kontekst, te iz tog novog konteksta rijeci stvaraju i dva nova termina: nomadizam i nomadologija. Novi kontekst nastaje upravo iz njihove teorije deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Oni koriste rijec „nomad" u kontekstu osobe koja ne pridaje vaznost tradicionalnom kontekstu kulture i njezinoj povezanosti za odredeno mjesto. Nomad nije fizicki vezan za geografiju odredenog prostora vec djeluje nedeterminiran prostorom i ignorira granice (geografske i kulturne). Prema tome, takav kontekst funkcioniranja kulture ili individue naziva se nomadizam, a nomadologija bi bila neka vrsta nove znanosti proizasle iz nomadizma, koju bi, kao opoziciju historiji kao sjedilackom nacinu videnja dogadaja, pisali nomadi.

Treci bitan autor - Vilém Flusser - razraduje Deleuzeovu i Guattarijevu teoriju i iznosi svoje nove teorije. Flusser je 1990. godine razdoblja ljudskog postojanja razdijelio u tri razdoblja: Paleolitsko doba, Neolitsko doba i Neposrednu buducnost. Svako od tih doba bilo je uzrokovano odredenom katastrofom. Prema njegovoj teoriji, Paleolitsko doba je ono doba ljudskog postojanja koje je prethodilo sjedilackom nacinu zivota, dakle, ono doba u kojem su se lovci-sakupljaci selili u potrazi za hranom.

Katastrofu koja je uzrokovala to razdoblje on naziva humanizacijom i kao njezinu osnovnu karakteristiku navodi koristenje kamenog alata. Neolitsko doba uzrokovano je ekoloskom katastrofom pred otprilike 10 000 godina. Klima je postala toplija i zbog toga su se stepe pretvorile u sume. Kako bi ljudi mogli funkcionirati, morali su krciti sume i pretvarati ih opet u stepe, a odrzavanje takvog stanja zahtijevalo je sjedilacki nacin zivota. Tu drugu katastrofu Flusser naziva kreacijom civilizacije. Za trecu katastrofu Flusser ne odreduje ime, ali kao njezine karakteristike navodi cinjenicu da je nase mjesto obitavanja postalo neprimjereno za stanovanje1 i kao opis katastrofe navodi novostecenu slobodu od vezanosti za teritorij. Drustvo koje je nastalo nakon spomenute trece katastrofe, Vilém Flusser naziva telematskim drustvom. Izraz „telematski" dobiven je spajanjem rijeci „telekomunikacija" i „informatika", a podrazumijeva povezanost i stalnu komunikaciju pomocu stroja, tj. kompjutora. Vrlo bitan Flusserov termin je heimat. „Heimat" je njemacka rijec koja nema odgovarajuci ekvivalent ni u jednom drugom jeziku. Zato se u prijevodima Flusserovih djela ta rijec ostavlja nepromijenjena i moze se smatrati terminom. Ukratko, heimat se moze objasniti kao sveukupnost covjekovog identiteta determiniranog /nametnutog mjestom, vremenom i jezikom rodenja, te kulturnim krugom u kojem je pojedinac odrastao.

Teorija Viléma Flussera velikom vecinom se zasniva na pretpostavci napretka informacijske tehnologije i njenih mogucnosti komunikacije, sto je fascinantno s obzirom da je on svoju teoriju iznio 1990. godine - tri godine prije prvog globalnog internetskog prijenosa.

a) Nomadizam i njegova glavna polazista

Deteritorijalizacija/reteritorijalizacija

Kao sto je receno u uvodu, ova dva pojma nastala su kao sasvim novo poimanje nastanka i sirenja kulturnih pojava i taj nacin poimanja kljucan je za objasnjavanje nomadizma. Kako bi se objasnio taj nacin poimanja, koji je u opreci s tradicionalnim nacinom poimanja nastanka kulture, potrebno je objasniti tradicionalan nacin poimanja kulture. Naime, tradicionalan nacin poimanja pociva na historijskom nacinu poimanja. Taj dio potrebno je objasniti kroz komparaciju teorija autorskog para Deleuze/Guattari i Viléma Flussera. U svojoj knjizi Anti-Edip Deleuze i Guattari tvrde da se ne treba

1 Flusser ovdje ne misli na ekolosku katastrofu nego na promjenu unutar drustva. U toj njegovoj tvrdnji potrebno je centrirati paznju na izraz „stanovanje" kao koncept zivota koji je postao nemoguc u suvremenom drustvu.

baviti "bitnim" centralnim tockama povijesti, vec simultanoscu, razlicitim mijesanjima povijesnih linija i snaga, raznim deteritorijalizacijama i reteritorijalizacijama. U ovome dijelu potrebno je napraviti jednu malu digresiju i prouciti francusku historiografiju druge polovice 20. stoljeca. Naime, tada je u Francuskoj u velikom zamahu bio pokret pod imenom Nova historiografja2koji se zalagao za povijest koja nije samo politicka povijest, vec i povijest drustva i kulture, a karakterizira je proucavanje uzrocno-posljedicnih odnosa politike, kulture i drustva. Buduci da su Deleuze i Guattari svoje teorije stvarali u ozracju takve historiografije, preuzeli su njezine premise, tj. premise simultanosti povijesnih dogadaja i njihovih medusobnih utjecaja. Medutim, ova dva autora isla su korak dalje od francuskih historiografa i odbili koristenje tradicionalnog naziva discipline - takav novi nacin poimanja dogadaja i medusobnih utjecaja oni nazivaju Nomadologijom. Po njima, nomadologija nije nova vrsta historiografije, vec opozicija historiografiji. Upravo ovaj detalj njihove teorije nejasno je mjesto za tumace nomadizma kao pojave i nomadologije kao Deleuzeove i Guattarijeve znanosti. Zato je taj dio potrebno pojasniti teorijom Vilema Flussera.

U svojoj teoriji, Flusser komparira sjedilacki nacin zivota i nomadizam. Sjedilacki nacin zivota zahtijeva posjedovanje teritorija, ali i posjedovanje jednog djelica vremena. Dakle, iz toga proizlazi da je zivot jednog covjeka koji je zivio sjedilackim zivotom jedno odredeno ljudsko postojanje na nekom teritoriju unutar nekog danog vremena - ono je omedeno. Takav nacin zivota zahtijeva i linearno poimanje vremena: „The ability to cut a section out of time ...requires that he see time as both uniform and irreversible. .Such a conception of time is known as 'historical consciousness'." (Flusser 2003: 52) Ono sto Flusser vidi kao problem takvog nacina poimanja jest da se vrijeme ne moze dozivjeti ukoliko ne mozemo obrnuti njegov tijek, npr. prisjetiti se nekog dogadaja kao flashbacka. Za razliku od sjedilackog nacina zivota, nomadski nacin zivota nije vezan za mjesto, pa sukladno time, niti za vrijeme. Nakon prestanka vezanosti individue/drustva/kulture za teritorij, moguce je doista dozivjeti

2

U knjizevnoj teoriji pod terminom „New Historicism" podrazumijeva se literarna teorija Stephena Greenblatta nastala 1990-ih godina, a koja je nastala na teorijama Michela Foucaulta. Medutim, u historiografiji taj termin podrazumijeva skupinu francuskih povjesnicara koji su vec sredinom 20. stoljeca utemeljili nov povijesni nacin biljezenja dogadaja, a to je poimanje povijesti koja nije samo politicka povijest, tj. povijest vladara i bitaka, vec se zalazu za potpuno sagledavanje svih aspekata ljudskog drustva: povijesti kulture, filozofije, knjizevnosti i slicnog. Razlog takvom nacinu poimanja povijesti jest bolje povezivanje uzrocno-posljedicnih povijesnih veza, jer, po njihovoj tvrdnji, neki politicki dogadaj ne mora biti uzrokovan drugim politickim dogadajem, nego sasvim drugim, nepolitickim cimbenicima.

pojam vremena, a po Flusseru, vrijeme je moguce dozivjeti samo u sadasnjosti i to u mnogim sinkronijama sadasnjosti. Iz pozicije prosjecnog covjeka koji je tu Flusserovu teoriju cuo ili procitao 1990. godine, kada je napisana, ova tvrdnja zvuci apsurdno jer covjek ne moze fizicki biti na vise mjesta odjednom - njegovo tijelo vezano je za odredeni teritorij u odredenom trenutku. Medutim, Flusser je jako dobro predvidio smjer razvoja informacijskih znanosti. 1993. godine, samo tri godine nakon stvaranja njegove teorije, dogodio se prvi globalni internetski prijenos. Taj dogadaj doista je promijenio nacin ljudske komunikacije, pa i samo funkcioniranje ljudskog drustva, bas kako je predvidio Flusser. Izumom interneta kao mreze komunikacije, postala je moguca sinkronija mnogih sadasnjosti. Dakle, mi danas doista zivimo u razdoblju Flusserove Neposredne buducnosti, koje je on predvidio 1990. godine i bitna odrednica naseg drustva jest komunikacija pomocu strojeva - osnovna odrednica Flusserovog telematskog drustva. Nevezanost za teritorij cijelo nase danasnje drustvo cini nomadskim drustvom, ali uzrocno-posljedicno, upravo dokidanjem vezanja za teritorij (nomadstva) doslo je i do dokidanja moci drzave i do rizomatskog sirenja kulture. Upravo taj rizomatski nacin sirenja kulture za posljedicu ima multikulturnost i globalizaciju. Pitanju multikulturnosti i globalizacije vratit cemo se poslije. Puno je vaznije prvo se pozabaviti pitanjima moci drzave i poblizim objasnjavanjem rizomatskog sirenja kulture, jer tek iz tih objasnjenja, mogu se objasniti multikulturnost i globalizacija.

Prije pada Berlinskog zida, tj. prestanka podjele svijeta na kapitalisticki, demokratski Zapad i socijalisticki Istok, granice drzava bilo je puno teze prelaziti i kulture su bile relativno zatvorene unutar svojih nacionalno odredenih granica. Dokidanje granice izmedu Zapada i Istoka, za posljedicu je imalo naglo i intenzivno mijesanje kultura: oni koji su dotad zivjeli na Istoku, u emigracijskim valovima odlazili su na Zapad u potrazi za boljim zivotnim mogucnostima ili bjezeci od novih nacionalistickih ideologija svojih drzava ili rata. S druge strane, sa Zapada je na Istok krenuo ekonomsko-kulturni val utjecaja, privucen mogucnostima prosirenja trzista, jeftine radne snage i labavih pravnih zakona, nenaviklih na kapitalisticki nacin funkcioniranja. Ta dva vala utjecaja medusobno su se prozela i stvorila hibridnu kulturu. S pojavom interneta i njegovih mogucnosti virtualne komunikacije, fizicke granice drzava postale su apsolutno nebitne. Prodorom zapadne kulture na Istok utjecaj engleskog jezika kao glavnog jezika sporazumijevanja se prosirio, ali i za posljedicu imao jacanje virtualne komunikacije koja dokida moc drzave. Engleski jezik postao je glavni jezik virtualne komunikacije i ubrzao sirenje utjecaja kulture.

Upravo te sve cinjenice - stvaranje nacionalistickih ideologija u novonastalim drzavama bivsih socijalistickih zemalja, ratovi nastali iz tih ideologija, egzilanti koji su napustili svoje drzave iz tih razloga te njihova masovna emigracija u zapadne drzave - stvorile su multikulturno drustvo i potaknule antinacionalisticke rasprave i pitanje kraja koncepcije nacije-drzave. Jedna od najpoznatijih teza radanja naroda-nacije jest ona Anthonyja Smitha. On tvrdi da je za stvaranje naroda potrebna imaginarna zajednicka proslost. Smith navodi sest preduvjeta za stvaranje naroda, ali ovdje ce biti samo dva bitna za temu, a to su zajednicki povijesni teritorij i elementi zajednicke kulture (jezik, obicaji, religija). Nakon migracija 1990-ih godina 20.stoljeca, mit naroda-nacije postalo je vrlo tesko odrzati jer drzavni teritorij vise nije postao samo teritorij jednog naroda i njegove kulture. U svojoj knjizi Pravice drugih: tujci, rezidenti in drzavljani Seyla Benhabib parafrazira Hannah Arendt, koja se bavila teorijom nacionalne drzave: „Ironija je hotela, da je Arendt zelo jasno razumela omejitve nacionalne drzave v prizadevanju, da bi postala drzava domnevno homogene nacije." (Benhabib 2010: 57) Nacionalisticki nacin dijeljenja na „nas" i „druge" vise nije moguc, tvrdi Benhabib, zbog transnacionalnih migracija i krize teritorijalnosti uzrokovane internacionalizacijom i novim komunikacijskim i informacijskim tehnologijama; moc institucije drzave slabi kao posljedica globalizacije. To je upravo ono o cemu su pisali Deleuze i Guattari 70-ih godina 20. stoljeca: nomadizam kao nacin funkcioniranja individue i kulture slabi moc drzave. Rizomatski nacin sirenja kulture funkcionira tako da ignorira glavne tokove tradicionalne kulture; neka kulturna pojava se mrezno moze prosiriti unutar tradicionalne kulture, razviti se neovisno o njoj pod utjecajem druge kulture pojave (s kojom je rizomatski povezana) te tako deteritorijalizirati tradicionalnu kulturu na cijem je podrucju nastala. Na deteritorijaliziranom podrucju tradicionalne kulture dogada se reteritorijalizacija, tj, uspostavljanje novog kulturnog konteksta. U suvremenoj kulturnoj praksi, rijec je o multikulturnosti kao deteritorijalizaciji, koja, posljedicno, dovodi do globalizacije kao reteritorijalizacije.

Pitanje vezanosti za teritorij opcenito, Flusser naziva „heimatom". Buduci da je u uvodu termin heimat objasnjen kao sveukupnost covjekovog identiteta determiniranog/nametnutog mjestom, vremenom i jezikom rodenja, te kulturnim krugom u kojem je pojedinac odrastao, taj pojam potrebno je prouciti u okviru pitanja identiteta.

Pitanje identiteta

Razlog zbog kojeg je potrebno koristiti upravo termin heimat za pojasnjavanje nomadizma jest njegova kompleksnost znacenja. Heimat kao pojam ne oznacava samo teritorij, vec i kulturu u kojoj je pojedinac roden, pa samim time i determiniranost pojedinca. Heimat je kljucan za nastanak nacionalizma; Flusserova kritika heimata gotovo je istovjetna kritikama nacionalizma: „...heimat, however formed, is nothing but a home encased in mystification. And if one wishes to retain the freedom from heimat that one has gained in suffering, one must reject this mystification of customs and habit." (Flusser 2003: 11) Po njemu, heimat i patriotizam namecu identitet, stvaraju kolektivne identitete i omogucuju jacanje drzave. Medutim, kako je moguce izgubiti svoj heimat? Sto znaci Flusserova recenica: „I am now without heimat because too many heimats reside within me?" (Flusser 2003: 2) Ta se tvrdnja doima paradoksalno ukoliko ne znamo njezin kontekst - kontekst dobrovoljnog ili prisilnog egzila te njegove posljedice za identitet. Kako bi se razjasnio taj kontekst, potrebno je vratiti se na Flusserovu teoriju sjedilackog nacina zivota naspram nomadskog nacina zivota:

„The ecological catastrophe that forced humans to eat grass seed also forced us to define ourselves, that is, to become settled and to build walls In this light, our settlednes, which has lasted at least 10,000 years, may be seen as a form of imprisonment We have been sitting in confinement, and now we are being released. This assertion demands that we look more closely at building, dwelling, and according to Heidegger, thinking as well. These ruminations began in the kitchen; now we are forced to look around the kitchen itself and its walls. We have to make the transition from economics to arhitecture because, essentially, the hypothesis that asserts that the nineties presage the end of settledness implies that we are being released from architecture. We will no longer con-struct, and all walls will either collapse or be brought down - and not only those in Berlin. We will become undefined and undefinable... ." (Flusser 2003: 48, istaknula D. P.)

Izjednacujuci pojam „zid" i „zatocenost", autor implicira da je sam sjedilacki nacin zivota istovjetan zatocenju; vezanost za geografiju nije samo fizicko, vec i umno zatocenje i, isto tako, izvor prisilnog identiteta kojeg donosi njezin heimat. Oslobodenje od geografje Flusser oznacava terminom defasagem, rijecju iz portugalskog jezika, koja bi se mogla prevesti kao „raskorak" ili „diskonekcija", ili doslovno prevedena: „ne-stanje"/„ne-faza". Vrlo je bitno napomenuti Flusserovu tvrdnju da pojedinac napusta svoj heimat, ali postaje slobodan samo onda ukoliko mu njegov heimat ostaje u sjecanju. Pojedinac moze otici iz svog heimata i preuzeti

drugi heimat ukoliko je iz svoje svijesti izbrisao stari. U tom slucaju, pojedinac samo jedan heimat zamjenjuje drugim. Medutim, ukoliko pojedinac u svijesti ima heimat koji je napustio, zajedno sa svim njegovim nacelima, moci ce upoznati novi heimat, ali ne i prihvatiti ga. Tako ce pojedinac u svojoj svijesti imati postojanje vise heimata, a ta svijest ce mu omoguciti simultano sagledavanje heimata i nemogucnost prihvacanja jednostranosti kao tipicne karakteristike heimata.

U ovoj Flusserovoj tvrdnji postavlja se izrazito bitno pitanje identiteta. Ukoliko pojedinac ostane bez heimata kao identiteta s kojim se poistovjecuje, ima li u tom slucaju pojedinac ikakav identitet? Flusser to objasnjava kroz svoju teoriju telematskog drustva i posljedica informacijske revolucije:

„Since the Information Revolution we have become indefinable. We can no longer be localized spatially or temporally. Then again, we might ask under what circumstances, what Bewandtnis, it would be possible to speak of ourselves - of „I" - at all. It sounds complicated, but it really is quite simple. The question has to be posed in terms od cables rather than of walls. A cable is a medium, that is, something that transmits, that forges relationship - it is a channel that allows something to turn toward and relate to something else. Ever since the walls were penetrated, we have ceased to be localizable or definable, but as a result we may for the first time be experienced concretely, because all definition is a form of imprisonment and does not make allowance for concrete experience. Only now that we cannot be labeled, cannot be classified and rubricated, only now that we are no longer settled, can we experience what is essential about ourselves." (Flusser 2003: 48)

Dakle, identitet ipak postoji, ali ne vise u tradicionalnom smislu. Identitet vise nije determiniran nego ga odreduje pojedinac sam. Oslobodivsi se sjedilackog nacina zivota i heimata kao koncepta identiteta, pojedinac postaje slobodan dozivjeti samog sebe i odrediti samog sebe -konstruirati svoj identitet.

Zadnjih nekoliko desetljeca, zbog rastuce multikulturnosti, teorije identiteta su se nasle u centru paznje. U pocetku, stranac je bio Drugi, predstavnik manjine u relativno homogenom drustvu, ali, s vremenom, postalo je nemoguce govoriti o strancu u takvom kontekstu. Suvremene urbane sredine postala su multikulturna mjesta koja se vise ne mogu definirati u svom prijasnjem, tradicionalnom kontekstu. U tom smislu, mozemo se zapitati postoji li jos uvijek Drugi. U svojoj knjizi Strangers to Ourselves Julija Kristeva daje nam odgovor: „The foreigner comes in when the consciousness of my difference arises, and he disappears when we all

acknowledge ourselves as foreigners, unamenable to bonds and communities." (Kristeva 1991: 1). Ova tvrdnja objasnjava nam da Drugi jos uvijek postoji, ali izmijenio je svoj kontekst. Homogena drustva nestaju, covjek vise nije vezan za teritorij i postaje individua. Flusser to naziva „Other of an Other" (Flusser 2003: 49) - Drugi od Drugog. Dakle, pojedinac vise nije Drugi naspram zajednice, nego Drugi naspram Drugoga. Pojam Drugoga gubi svoj negativan kontekst.

b) Kriticki osvrt - je li nomadizam kozmopolitizam?

U suvremenim teorijama, nomadizam se cesto poistovjecuje s kozmopolitizmom i nomada se smatra, po najstarijoj definiciji kozmopolitizma antickog cinika Diogenesa od Sinope - „gradaninom svijeta". Kant je pisao o kozmopolitskom pravu i tvrdio da zemljina povrsina pripada svim ljudima i da svatko ima pravo na gostoprimstvo. Medutim, sto ako nomada nije docekalo gostoprimstvo? Sto ako je nomad napustio svoju rodnu drzavu jer u njoj nije osjecao gostoprimstvo? Mnogi autori na taj nacin osporavaju nomadski kozmopolitizam: „Ne vprasajo pa se, kako prisilna diasporicnost subjekta vpliva na izkustveno in konceptualno zasnovo postmoderne globalne identitete. Prav mogoce je, da v tem pogledu diasporicna identiteta odgovarja na fantazije tistih, ki so z domom obremenjeni, ne tistih, ki so ga izgubili." (Vidmar Horvat 2009: 64) Upravo pitanje egzila sporno je pitanje nomadizma. Egzil moze biti dobrovoljan ili prisilan, ali uvijek donosi negativne konotacije - uvijek podrazumijeva zelju za povratkom. Pa ipak, vecina teoreticara egzilante smatra nomadima, onima koji su otisli iz drzave u kojoj su rodeni i sele se, iskorijenjeni sa svog teritorija, od mjesta do mjesta koje ne smatraju domom. Za razliku od egzila, kozmopolitizam podrazumijeva gostoprimstvo. Kozmopolit je osoba koja svako mjesto moze smatrati domom.

Ukoliko prihvatimo Kristevinu tezu o masovnoj Drugosti koja rezultira nepokoravanjem vezanosti i drustvima, onda je tipican nomad zapravo stranac, a stranac nikako ne moze biti kozmopolit. Cak i sam Flusser naglasava tu tvrdnju: „ .. .the freedom won at the expense of heimat is not to be confused with philanthropy, cosmopolitanism, or humanism." (Flusser 2003: 11) Dakle, nomad je osoba bez heimata, ultimativni stranac, a ne kozmopolit. Nomad je stranac na svakom mjestu u svako vrijeme. No, je li to dostatna definicija nomada? Mozemo dodati jos definicija: 1. Nomad je iskorijenjena osoba; 2. Nomad je osoba koja ne pripada nikamo; 3. Nomad je osoba koja nijedno mjesto ne smatra domom. Sve te definicije odgovaraju definiciji nomada, ali njihov problem jest perspektiva onoga koji ih cita. Iz

tradicionalne perspektive, sve ove definicije imaju negativnu konotaciju. Iz perspektive nomadizma, ove definicije su krivo postavljene. Odgovarajuca i najbolje postavljena definicija bila bi ona Flusserova: „The word nomaddenotes a person who cannot be defined in terms of place or time, in contrast to the spatial and temporal definability of settled exitence." (Flusser 2003: 47) Upravo u ovoj definiciji vidimo problem u pokusaju definicije nomadstva. Vecina onih koji pokusavaju definirati nomadizam, to pokusavaju iz tradicionalnog kuta gledanja - sjedilackog kuta gledanja. Kozmopolitizam, egzil, iskorijenjenost, nepripadanje, bezdomstvo - sve su to rijeci izmisljene u sjedilackoj civilizaciji. Kao sto Flusser tvrdi, onaj koji odlazi i odbija biti vezan za teritorij, iz sjedilacke perspektive je nenormalan covjek. Pa ipak, nomadizam kao sve rasirenija pojava dovoljno je zaintrigirala tu istu sjedilacku civilizaciju i potaknula je da pokusa shvatiti i definirati takav nacin filozofije. I, vec pri tom koraku, sjedilacka civilizacija napravila je gresku jer, jedina dosljedna definicija nomada i nomadizma jest da ne podlijezu definiranju. Nomadizam kao filozofija zagovara upravo nedefiniranje - mjesno, vremensko i identitetsko.

2. Analiza knjizevnih djela

Cilj analize bit ce komparirati knjizevna djela suvremenih juznoslavenskih knjizevnosti prema terminologiji i teorijama nomadizma iznijetih u uvodu. Analiza ce obuhvatiti sljedeca djela: Скриена камера (2004.) Lidije Dimkovske, Снегот во Казабланка (2007.) Kice Bardziovske-Kolbe, Cefurji raus! (2008.) Gorana Vojnovica, Nebesa v robidah (2007.) Natase Kramberger, Snezni covek (2009.) Davida Albaharija i Muzej bezuvjetne predaje (2002.) Dubravke Ugresic. Ovaj fond knjizevnih djela izabran je zbog izrazenih elemenata nomadizma koji se nalaze u njima. Navedena djela objavljena su nakon 1990. godine i kompariraju razdoblje nakon raspada Jugoslavije s onim prije raspada Jugoslavije. Buduci da autori djela nisu napisali iz perspektive nacionalnih pisaca, nego vecinom iz perspektive emigranata ili „nepripadajucih", a sadrze opoziciju jugoslavensko/postjugoslavensko, te pisce mozemo nazvati postjugoslavenskim piscima.

Vazni elementi u ovim djelima su osvrt na socijalizam, sagledavanje sadasnje drzave nakon raspada socijalizma, opoziciju djetinjstva naspram sadasnjosti, opoziciju doma naspram tudine, opoziciju rodne drzave naspram Zapada, identitet, obitelj, jezik te samo spominjanje nomadizma kao opozicije izmedu putovanja i mirovanja. Svi ti elementi mogu se sistematizirati na nacin da se objasne terminima deteritorijalizacije /reteritorijalizacije i/ili teorijom nomadskog (ne)identiteta.

Kica Bardziovska-Kolbe - Снегот во Казабланка

Dina, junakinja „Snijega u Kazablanki" socijalizam poima ambivalentno; s jedne strane, za nju je socijalizam ideal djetinjstva, odgoj koji ju je determinirao kao spisateljicu. Socijalizam je bio heimat u kojem je odrasla. Odrasla je u „соцщалистичкиот култ на просветата и уметноста" (Колбе 2007: 16) koji ju je jos kao dijete uvjerio da je umjetnicki poziv najuzviseniji od svih poziva. S druge strane, na Zapadu je poimanje umjetnosti sasvim drukcije, neopterecenije. Tu razliku najbolje iscitavamo u trenucima na pocetku romana, kada Dina cuva slike u galeriji u Firenci. Ona svoj posao cuvara slika shvaca puno ozbiljnije (mozda cak i komicno) od svoje kolegice Adeline, koja je Talijanka. Mrsteci se ozbiljno pred posjetiocima, Dina svoj posao shvaca kao svojevrsnu „socijalisticku misiju". Paradoksalno, pokusaj savrsene prilagodbe uvjetima nove okoline zapravo je ostatak socijalistickoga heimata koji ju je ucio da se zadani nalog mora savrseno odraditi. U tim trenucima Dina shvaca svoju determiniranost socijalistickim heimatom i zna da je to cini drugacijom od svojih zapadnih kolega. Usporeduje Jugoslaviju s Atlantidom i potonulim brodom, a sebe s jednom od „тие партали" (Колбе 2007: 35). Kroz roman, poimanje socijalizma mijenja se postupno. Na pocetku, Dina osjeca odredenu simpatiju i nostalgiju prema idealizmu socijalizma, ali nakon povratka u Makedoniju, prisjeca se dogadaja iz doba kad je odlazila iz nje, straha pred raspadom i cinjenice da su njeni prijatelji u one drzave u koje su isli na skolske praznike kao djeca, kasnije su isli ratovati. To je trenutak u kojem ona odbacuje smisao jugoslavenskog heimata. Bitno je napomenuti da se na pocetku romana ona poistovjecuje sa svojim europskim „duhovnim srodnicima", ali boraveci na Zapadu, postaje svjesna toga da je njeno poimanje idealizirano. U trenutku odlaska iz raspadajuce Jugoslavije, ona je bila uvjerena da ce se uklopiti u zapadnjacki heimat, i tu u smislu umjetnickog kozmopolitizma. Medutim, Zapad je imao potrebu etiketirati je, pridati joj identitet, smjestiti je u njezin heimat. To je trenutak razocaranja u kozmopolitizam i, lako moguce, cak i preispitivanje postojanja kozmopolitizma u stvarnosti. Dina se vraca u Makedoniju kao osoba bez heimata, iskorijenjena. Tek pri povratku u Makedoniju, ona osjeca sok defasagema - diskonekciju od kulture iz koje je otisla. Postupno, ona prihvaca novi makedonski identitet, koji nije isti kao jugoslavenski, socijalisticki heimat.

Ovakav postupak moze navesti na pomisao o prihvacanju identiteta kao o prihvacanju heimata, sto je poprilicno neobicno u romanu nomadske tematike, ali ovdje je rijec o vrlo specificnom identitetu: makedonskom. „Kazablanka" u naslovu romana predstavlja Makedoniju. Makedonija

postaje neka vrsta mitske nepostojece zemlje. Rijec o stvarnom polozaju drzave kojoj nije dano pravo na postojanje, na identitet, i pokusava ju se uklopiti u heimat jedne od okolnih drzava. Medutim, tu se moze postaviti pitanje: je li onda u romanu tema nacionalisticke prirode? Ukoliko jest, roman se nikako ne moze svrstati u nomadsku knjizevnost, sto je zbunjujuce s obzirom na cinjenicu upornog ponavljanja nomadskih tema. Autorica nam odgovor daje kroz likove obitelji.

Potrebno je usporediti dva lika u romanu: oca i baku. Otac je tipican prototip uvjerenog idealisticnog socijalista. Unatoc tome sto je zbog socijalistickog obrazovnog sustava postao atomski fizicar, umjesto pjesnik, otac i dalje uporno brani socijalizam kao vrhunac tehnolosko-obrazovnog napretka, on se poistovjecuje s idejama socijalizma. On je utjelovljenje jugoslavenskog heimata.

Liku oca suprotstavljen je lik bake, dijametralno suprotnih nazora. Baka je olicenje arhaicne mitoloske tradicije. Za nju ne postoji ideologija; ona postojecu drzavnu ideologiju smatra neispravnom i protivnom tradiciji: „Сите комунисти не веруваа во Бога. Затоа и не сна]де лошото, дофрлаше прабаба ми Ангелина." (Колбе 2007: 224). Dok otac velica tehnoloski napredak socijalizma, baka Angelina tvrdi da nista nije vjecno. Nakon sto je otac dozivio svoj osobni poraz propascu socijalizma, a bakina filozofija se pokazala tocnom, Dina se poistovjecuje s njom jer smatra da je samo bakina istina ona ispravna. Povratak u Makedoniju, za Dinu je potraga za bakinim identitetom, kojeg naposljetku prihvaca kao svojeg.

Dakle, iz cinjenice poistovjecivanja s likom bake, moze se zakljuciti da se Dina ne poistovjecuje s ijednim heimatom, jer baka nije utjelovljenje heimata, vec u potpunosti suprotnog. Bakino poimanje tradicije nije ideolosko, nego mitolosko; ona je olicenje prirodnosti identiteta bez opterecenja heimatom. Ona predstavlja simbol makedonskog identiteta kao identiteta neopterecenog ideologijom heimata.

Lidija Dimkovska -Скриена камера

Za razliku od Dine, Lila, junakinja romana Скриена камера, socijalizam ne poima nimalo idealisticno niti se smatra determinirana njime. Samo na nekim mjestima u romanu navedena su sjecanja iz djetinjstva, vezana za socijalizam i to u vrlo negativnom kontekstu: neshvacanje zasto je Titova bolest vaznija od bolesti bake ili djeda, scena na dan Titove smrti kada je Lila morala kod zubarice, a zubarica je dolazak na taj dan nazvala sramotom, te scena sukoba s ravnateljicom skole kada je Lila na skolskoj priredbi htjela recitirati pjesmu u ruzicastoj odjeci. Pri opisu tih scena, Lila namjerno istice dramaticnost i lazni moral zubarice koja na dan Titove smrti

ne zeli raditi: ,Дас да вадам заб, а Тито yште не се оладил! Срамота! Што народ ке бевме, изрод!" (Димковска 2004: 67) i napominje kako je kasnije „заболекарка ща во меíyвреме сигурно станала чиста капиталистка."(Димковска 2004: 67).

Lila je osoba oslobodena od heimata, sto vidimo iz njezinih sjecanja na nerazumijevanje socijalizma. Medutim, becka fondacija nju oznacava kao Drugog, kao pisca iz Istocne Europe i ocekuje od nje knjizevno-umjetnicku ispovijed osobe determinirane istocnoeuropskim heimatom, ali ton njezinog pisanja nikako nije ispovjednicki, vec dokumentaristicki. Cak ni sadasnju makedonsku drzavu ona ne moze poimati kao pripadnik te drzave nego izrazito dokumentaristicki. Lila nema ni malo romantizirano poimanje Makedonije, sto se vidi iz sjecanja vezanih za tranziciju: vrecice s likom medvjedica, koje su se pojavile 1991. godine u Makedoniji, za nju su bile prvi znak kapitalizma, simbol ekonomije u tranziciji i pocetnicko odusevljenje konzumeristickim drustvom.

Kod Dimkovske je prisutno vrlo filozofsko poimanje Doma. Spominjuci boravak kod djeda i bake u djetinjstvu kao svojevrsnu „tudinu" u koju su je slali roditelji, kasnije u romanu to isto mjesto u kojem je provela djetinjstvo, naziva Domom: „Да, по едно вакво признание, Лила 'странството' во Шлегово почна да го гледа поинаку - како Дом. Тоа беше миг кога го подизбриша зборот 'странство' од сво]от речник и почна да зборyва само за варщантите на Домот секаде каде што ке престо]ува или живее." (Димковска 2004: 45). Dakle, za Lilu ne postoji opozicija Doma i tudine. Upravo to je tipican nomadski mentalitet. U vecini nomadskih romana, pisac prikazuje opoziciju Doma i tudine koja kroz radnju postupno nestaje, a lik dobiva nomadski mentalitet. Lila nije takav lik. Ona kroz cijeli roman pripovijeda iz perspektive nomadskog mentaliteta.

Iz nomadskog mentaliteta proizlazi i Lilino poimanje identiteta: ona se pita sto je to uopce identitet i ima li ga smisla pokusati formirati. Kako bi dokazala banalnost pojma „identitet", ona ga poistovjecuje s dobivanjem drzavljanstva: „...и идентитетот ке чекаше да и го потврдат во државните институции, а не сама да го потврдува и потфрлyва и стврднyва во номадскиот бележник, односно во мене." (Димковска 2004: 138). Taj pojam banalizira i u opisu identiteta jedne poznanice: „Сопственичка на неколку необработени ниви, автор на неколку книги." (Димковска 2004: 126). U potonjem opisu, autorica se poigrava s pojmom decentiranog subjekta, koji je suprotan identitetu: neciji identitet ovisan je od perspektive. Citatelj opisanoga lika moze percipirati kao zemljoposjednicu, ali i kao spisateljicu. Lilu muz katkad iz sale naziva „svojom Cefurkom", ali Lila ne spada doista u taj kulturni krug. On je tako naziva onda kada se ona odijeva slicno kao ta kulturna skupina. To je

takoder poigravanje pojmom identiteta: sala na racun identiteta koji se nekome pridijeva na osnovi podrijetla ili detalja u odijevanju. Svoje poimanje identiteta, Lila na kraju romana izrazava kroz rijeci rumunjskog pisca Sorina Alexandrescua: „Дома бев само кога не си го поставував прашааето дали или каде сум дома. Имав идентитет само кога не знаев за друга алтернатива." (Димковска 2004: 19б)

Zanemarivanje vaznosti identiteta i svodenje identiteta na identifikaciju, svodi identitet na pripadnost heimatu, a s time i pripadnost sistemu odredene drzave. Istupanje iz identiteta u takvom smislu tipican je nomadski element.

U romanu je prisutno i tipicno nomadsko poimanje jezika kao nemogucnosti komunikacije. Uslijed jezicnog defasagema (pritom se misli na diskonekciju od materinjeg jezika), jezik postaje hendikep: individua je zbunjena pri ulasku u drugi jezik.

Naposljetku, potrebno je istaknuti da kod Dimkovske vidimo prikaz tipicnog neshvacanja nomadskog nacina zivota kroz prikaz mentaliteta becke fondacije koja Lilu promatra iz sjedilackog kuta gledanja. Unatoc tome sto od nje ocekuju nomadsku ispovijest, ne shvacaju u potpunosti takav nacin zivota.

Goran Vojnovic - Cefurji raus!

Centralna tema Vojnovicevog romana pitanje je pripadanja heimatu i fenomen rizomatskog sirenja kulture, tj. tipicnog postupka deteritorijalizacije i reteritorijalizacije. Na pocetku romana prisutna je opozicija izmedu dvaju heimata: onog kod kuce, geografski i kulturno dislociranog, i onog izvan kuce, koji je u opoziciji s prvim. Kroz cijeli roman glavni lik Marko ima potrebu za pripadnoscu jednom od tih heimata, ali ih i kritizira. Na samom pocetku, citatelj moze prvi heimat okarakterizirati kao bosanski heimat, a drugi kao slovenski heimat.

Konflikt unutar glavnog lika nastaje u pitanju identiteta: Marko nije ni Bosanac, ni Slovenac - on je Cefur. Cefur je „tisti na -ic." (Vojnovic 2008: 152). Buduci da Marko Bordic nema nacionalnog identiteta, on prihvaca za sebe pogrdni naziv za dosljake iz juznih drzava bivse Jugoslavije. Kroz roman, on opisuje i one koje on smatra cefurima, a koji pokusavaju naci svoj identitet u identitetu jedne od bivsih drzava, tj. one drzave iz koje im potjecu roditelji. Tipican primjer za to je Dejan, ciji je otac iz Srbije. Iako mu je majka Slovenka, Dejan identitet izrazava kroz srpski nacionalizam. Dogada se i tzv. „etiketirajuci identitet", tj. onaj identitet koji se nekome pridijeva kako bi ga se moglo promatrati jednostrano. To vidimo u primjeru kada cefuri u Fuzinama igraju utakmicu i jedni druge nacionalno pa cak i

pomalo humoristicno „etiketiraju"; tako postar Matej, jedini koji nije dosljak, dobiva naziv Slovenac, a Vlado iz Slavonskog Broda postaje Tudman. Na isti nacin se i jezicno cefuri razlikuju od autohtonog slovenskog stanovnistva - Slovenci su „oni na c" tj. „sosedi" (Vojnovic 2008: 68), a cefuri su „oni na c" tj. „komsije" (Vojnovic 2008: 68). Marko citateljima opisuje cefure gotovo dokumentaristicki, opisujuci cefurski nacin zivota. Pomalo humoristicno, ali ne i sasvim nelogicno, Marko zakljucuje da se cefurski mentalitet dobiva vec prvom citanju slikovnica: slovenskoj djeci roditelji citaju Muce Copatarice, a cefurskoj djeci Jezevu kucicu. On cefurima zamjera neasimiliranost u slovensko drustvo. U tom smislu zanimljiv je slucaj Pesija, Slovenca koji se pokusava na silu asimilirati u cefursko drustvo preuzimajuci sto vise cefurskih znacajki. Marko je vecinom kriticki promatrac. On sve cefurske osobine opisuje sa sarkazmom, pogotovo je naglasen sarkazam prema tradicionalnim patrijarhalnim vrijednostima tipicnim za cefure. Preziruci cefurski mentalitet, Marko je jedan od onih cefura koji se donekle u razmisljanju prilagodio gradskom principu razmisljanja. Zbog tog „odmaka" od cefurskog nacina razmisljanja i cinjenice da se rodio u Sloveniji, rodaci u Bosni ga ne prihvacaju kao dio svog kolektiva i nazivaju ga „Janezom" (Vojnovic 2008: 170). To je tzv. Drugost. On je u obje kulture Drugi, onaj koji ne pripada kolektivu.

Kako bi se objasnio cjelokupni fenomen pojma „Cefur", potrebno je detaljnije analizirati dislocirani heimat Markovih roditelja. Prije svega, postavlja se pitanje je li to doista bosanski heimat i zapitati se kako su uopce pripadnici bosanskog heimata dosli u podrucje slovenskog heimata i doveli se u situaciju nemogucnosti asimilacije. Odgovor na to pitanje vidimo iz osvrta na socijalizam koji je dan kroz promatranje ishoda jugoslavenskih prijateljstava, pogotovo u primjeru Duska, Dejanovog oca, koji je dosao u Sloveniju preko prijatelja kojeg je upoznao u vojsci i kojem je kasnije bio kum na vjencanju. To jugoslavensko „bratstvo i jedinstvo" prekinuto je raspadom drzave, kad su Duska „izbrisali", tj. nisu mu dali slovensko drzavljanstvo pri odcjepljenju drzave. Fuzine kao „najvecje naselje v bivsi Jugi" (Vojnovic 2008: 106), predstavljaju nastavak zivota mrtve drzave.

Kada se sagledava Bosnu nakon raspada Jugoslavije, javlja se jedan tipican motiv, a to je motiv griznje savjesti zbog onih koji su ostali u disfunkcionalnoj tranzicijskoj drzavi.

Kao jos jedan bitan motiv treba napomenuti motiv granice, koji je vrlo cest u djelima nomadizma, ili tocnije - traumu prelaska granice. U romanu Cefurji raus! podrazumijeva se prelazak slovensko-hrvatske i hrvatsko-bosanske granice, trauma prelaska granice tamo gdje granice prije nije bilo.

Iz ovih cinjenica moze se zakljuciti da prvi, dislocirani heimat uopce nije bosanski heimat, vec jugoslavenski heimat koji sluzbeno vise ne postoji. Raspad jugoslavenskog heimata uzrokovalo je jacanje lokalnih, nacionalno opredijeljenih heimata. Markovi roditelji zrtve su tog raspada: nasli su se usred novog heimata kojem se nisu mogli prilagoditi zbog jezicne barijere. Nova generacija odbija roditeljski jugoslavenski heimat: nemaju ni malo razumijevanja za roditeljsku tradiciju, jezik, nacionalizam, ali cak ni za neke stvari koje nisu dio ruralne kulture nego dio gradske kulture, kao npr. za rock glazbu koju je slusao Dejanov otac Dusko kad je bio mlad.

Ukoliko kroz nomadsku terminologiju analiziramo pitanje heimata u romanu, moci cemo definirati i fenomen „Cefura." Naime, dislocirani jugoslavenski heimat posljedica je obrnute deteritorijalizacije: ostatak starog heimata na podrucju nastanka novog heimata. Novi nacionalni heimat postao je dominantniji od starog i potisnuo ga. Medutim, nasavsi se unutar novog heimata, stari heimat je, kroz novu generaciju, tj. kroz potomke pripadnika stare generacije, dozivio svoju reteritorijalizaciju i tako postao tipican rizomski primjer sirenja kulture. Reteritorijalizacija starog heimata uzrokovala je sasvim novi, treci heimat - cefurski. Ovakav drustveni fenomen potvrduje Guattarijev i Deleuzeov odabir bioloske terminologije za objasnjavanje fenomena sirenja kulture: jugoslavenski heimat moze se shvatiti kao rizom, ostatak starog korijena koji, kao takav vise nije mogao opstati u novoj okolini. Kroz novu generaciju, nastala je reteritorijalizacija, koja bi mogla odgovarati mutaciji, ili prilagodbi na novu okolinu. Posljedica te prilagodbe je novi cefurski heimat. Dokaz postojanja novog heimata vidimo cak i kroz prikaz jezika: Cefurji raus! napisan je na hibridnom jeziku, tj. „fuzinscini" - kombinaciji urbanoga ljubljanskoga govora i varijanata jezika iz bivse Jugoslavije. U pogovoru slovenskog izdanja romana Cefurji raus! Urban Zorko tvrdi da Vojnovicev jezik „nima smisla nacionalno opredeljevati, saj je avtor svoje izrazoslovje vlekel najmanj iz vseh kotickov bivse Jugoslavije." Osim mijesanja jezicnih standarda i zargona, u govoru likova prisutna je losa primjena slovenske dvojine, ali i primjeri hibridnih rijeci poput „slovenstine" (Vojnovic 2008: 151) - umjesto pravilnih oblika iz standardnih jezika bivse Jugoslavije: „slovenscina", „slovenacki" ili „slovenski". Hibridna cefurska fuzinscina pokusaj je nove generacije da prijede jezicnu barijeru koju nije mogla proci starija generacija.

Natasa Kramberger - Nebesa v robidah

Nebesa v robidah roman je o soku defasagema - diskonekcije od maticnog heimata i susreta s novim heimatom. Taj sok prikazan je kroz opoziciju doma i tudine: prepricavanja dogadaja iz rodne zemlje, koji su poznati, prisni, naglo su prekidani s amsterdamskim dogadajima, vecinom negativnih konotacija: nestanak struje, krada bicikla, poziv od policije, nerazumijevanje krivice, strah od nepoznatih zakona, nedostatak empatije od strane poslodavca, samoca i slicno. Ako analiziramo strukturu samog romana, mozemo govoriti o anakronijama kao opozicijama doma i tudine/proslosti i sadasnjosti, sto je tipicno obiljezje nomadske knjizevnosti.

Izuzetno je karakteristican i ponavljajuci (repeating narrative) nacin pripovijedanja istog dogadaja. Centrirat cemo se na dogadaj koji je u isto vrijeme i trenutak spajanja radnji junaka i junakinje, a to je susret na trznici. Radi se o trenutku dolaska junakinje na trznicu pri kojem ona prilazi junaku, koji prodaje jednu veliku ribu.

Buduci da je dogadaj opisan dva puta, jednom iz perspektive junakinje, a drugi put iz perspektive junaka, dobivamo isti dogadaj, isprican na dva razlicita nacina. Junakinjin opis tog dogadaja dobivamo vec na pocetku, na svega jednoj stranici. Ona dolazi na trznicu, kupuje jabuke i primjecuje covjeka koji prodaje samo jednu ribu. Riba je ziva, ima brkove i bijeli trbuh. Citatelju je jasno, iako ona to ne iskazuje doslovno, da je junakinji sam dogadaj neobican, sama cinjenica prodavanja zive ribe, i to jos toliko neobicne svojim izgledom. Medutim, opis dogadaja iz junakinjine perspektive tu staje i mi ne saznajemo daljnji tijek radnje. Tek pri drugom opisu, opisu istog dogadaja iz junakove perspektive saznajemo da mu je junakinja prisla, a saznajemo i da je jabuke kupila od junakove prijateljice Anice. Isto tako, vidimo sasvim drugu perspektivu sagledavanja ribe. Junaku nije ni malo cudno sto je riba ziva; o tom aspektu nije uopce ni razmisljao. Onaj aspekt koji je puno vazniji je kontekst price o toj ribi koji prozima cijelu junakovu radnju. U junakovoj radnji, ta riba ima kontekst svete ribe iz Juzne Amerike. Iako citatelju nije jasno kako je sveta riba dospjela u amsterdamski kanal u kojem ju je junak uhvatio, bitan je kontekst te ribe kao simbola bitnoga za susret junaka i junakinje u romanu. Junak je ribu uhvatio sasvim slucajno i ne znajuci sto bi s njom, odnio ju je na trznicu prodati, ali bez ozbiljne namjere da je proda. Nakon sto mu je junakinja prisla, u razgovoru su dosli do zakljucka da ribu treba vratiti u kanal. Dakle, ako sagledamo nonsensnost razgovora junaka i junakinje, doista cemo vidjeti da je riba bila samo sredstvo spajanja dvaju radnji i nakon tog spajanja postala je nevazna.

Svaki od ova dva pricanja istoga dogadaja ima svoju svrhu. Prvo pricanje, iz perspektive junakinje, imalo je za zadatak najaviti jos jednog lika i njegovu radnju, te oznaciti trenutak spajanja radnje, dok je drugo pricanje tog dogadaja, junakovo, predstavljalo trenutak spajanja radnji, ali, isto tako, i prvi trenutak u romanu u kojem junakinju vidimo iz perspektive drugoga lika, tj. vidimo junakinju izvan konteksta njezinih misli.

Ovakvi postupci specificnih prelazaka iz perspektive jednoga lika u perspektivu drugog, naglih izmjena likova, mjesta i vremena dogadaja, po Kennethu Whiteu, naziva se literarnim nomadizmom. Medutim, u tom postupku mozemo prepoznati i Deleuzeovsku/Guattarijevsku nomadolosku filozofiju opozicije historiji, ili, prevedeno u Flusserov jezik - nelinearno poimanje vremena kao tipican nomadski princip.

Vaznost nacina uvodenja lika Bepija i njegove unuke proizlazi iz njihove funkcije u romanu: oni otklanjaju sok defasagema glavne junakinje. Bepi, njegova kcer i unuka oblikuju „nomadsko druzino" (Zupan Sosic 2011: 56). Nomadstvo Bepijeve unuke vidimo u zbunjenosti gospode u autobusu pri ispitivanju djevojcice, o pitanjima njene pripadnosti, lokacije i identiteta majke, oca i slicno. Kroz druzenje s Bepijem i njegovom unukom, glavna junakinja prihvaca i njihov nomadski mentalitet, a s time, i odricanje od heimata.

Nakon analize, moze se zakljuciti da ovaj roman spada u nomadsku knjizevnost, ali se od vecine nomadskih romana razlikuje po tome sto je nomadizam prikazan prvenstveno kroz strukturu romana, a puno manje kroz temu.

David Albahari - Snezni covek

Snezni covek roman je o nasilnom defasagemu od heimata. Glavni lik osjeca pripadnost nepostojecem, mrtvom jugoslavenskom heimatu, ali, buduci da nitko osim njega ne priznaje postojanje tog heimata, i sam lik to mora prihvatiti kao realnost. Na samom pocetku romana, glavni lik se osjeca determiniranim zivotom u socijalizmu, tj. jugoslavenskim heimatom. Tako se on u stranoj, zapadnoj drzavi osjeca zbunjenim: „ Uveк me zbunjivala taка ve№a sloboda izbora,..." (Albahari 2009: 26) Buduci da se jos uvijek osjeca dijelom tog proslog svijeta, vrijeda ga recenica profesora politickih znanosti: „ Vasa zemlja je bila neuspeli eksperiment. " (Albahari 2009: 20), jer, ako je zemlja neuspjeli eksperiment, onda se namece zakljucak da je i glavni lik neuspjeli eksperiment.

Zbunjenost pri nasilnom gubitku heimata vidimo kroz promisljanje o izgubljenom identitetu vezanom za granicu i geografiju. „Nikada nisam shvatao geografiju, i nikada nisam uspeo da se orijentisem u prostoru... "

(Albahari 2009: 8) On melankolicno pokusava shvatiti smisao raspada svoje drzave i kolebajuci se izmedu novog/starog identiteta svoje drzave, on se ne moze odluciti ni za jedan: stari identitet vise ne postoji, a novi mu se cini nametnutim. Tu neodlucnost prema identitetu vidimo iz pasusa u kojem profesor politickih znanosti pita glavnoga lika zna li za ultimatum dan njegovoj zemlji, a on nije „siguran na koju zemlju misli. " (Albahari 2009: 28)

Pocetak psihickog oslobadanja od starog heimata vidi se u tvrdnji susjede, da su svi Amerikanci stranci u svojoj zemlji. On u toj tvrdnji vidi odredenu satisfakciju, u tom trenutku ima osjecaj da se moze uklopiti, da ce ga stranci kao stranca moci razumjeti. Njegov moment „uklapanja" cak vidimo u recenici: „Sve cesce tudi dom nazivam svojim". (Albahari 2009: 58)

Konacno razrjesenje od heimata dano je kroz simbolicno proucavanje geografskih mapa, pomocu kojeg glavni lik dolazi do zakljucka da je jedino sto se ne mijenja geografska, prirodna granica i zakljucuje da su granice „nestvarne sare". (Albahari 2009: 67) Taj zakljucak opisuje nomadsku filozofiju negiranja politickih drzavnih granica, a s time i besmisao drzave kao institucije, pa tako i historije kao koncepta.

Vrlo bitno je prouciti i funkciju jezika u Albaharijevom romanu. U njemu je jezik prikazan kao disfunkcija komunikacije, sto se simbolicno povezuje s povijesnim nerazumijevanjem: „Nisam bio siguran da cela historija govori istim jezikom. " (Albahari 2009: 48). Jezik kao disfunkcija ovdje se usporeduje s historijom kao disfunkcijom: razliciti jezici simbol su razlicitih heimata koji razlicito pisu historiju. Simbolicno povezivanje ovakvog poimanja jezika i povijesti, te tvrdnju Davida Albaharija u biljesci na kraju, u kojoj svoj roman naziva „knjigom o porazu" (Albahari 2009: 78) zato jer je „napisao knjigu koja prica o istoriji", mozemo shvatiti tek kroz Flusserovu filozofiju o nomadizmu kao oslobadanju od historije. Paradoksalno - pokusavsi napisati roman o oslobadanju od historije, a tako ujedno i heimata, on je napisao roman o historiji. Pa ipak, unatoc autorovoj tvrdnji, ovaj roman ima izuzetnu vrijednost u nomadskoj knjizevnosti: on prikazuje besmisao historije kao koncepta upravo kroz znanstveno argumentiranje postojanja razlicitih mapa i razlicitih pisanja historije, te tako navodi na zakljucak o mogucoj ispravnosti Deleuzeovske /Guattarijevske nomadologije kao koncepta promatranja svijeta.

Dubravka Ugresic - Muzej bezuvjetne predaje

Centralna tema ovog romana je nametanje heimata te posljedice neuklapanja u takav koncept ispravnosti zivota. Misljenje Dubravke Ugresic

moze se iscitati iz usporedbe „stare" i „nove" drzave. U Muzeju bezuvjetne predaje govori se iskljucivo o promjeni jedne ideologije u drugu. Ukidanjem razlika izmedu socijalizma i nacionalizma, Dubravka Ugresic porucuje da je za nju svaka ideologija ista.

I socijalizam i nacionalizam mogu se poistovjetiti s heimatom i upravo kroz prikaz nagle zamjene jedne ideologije drugom, autorica kritizira heimat kao besmislen koncept. Heimat postaje nametnuti i etiketirajuci identitet i karakterizira ga iskljucivost. Tako se navode primjeri etiketiranja na osnovi etniciteta, u primjeru Hane, pa primjer Katice, koja cijeli zivot nije izgubila u zivotnoj okolini epitet „Svabica" zbog svog podrijetla, primjer Ivane, rodene Beogradanke udane za Zagrepcana, koju su u Zagrebu etiketirali kao „cetnikusu" (Ugresic 2002: 273), a u Beogradu kao „hrvatsЫ Ыrvu" (Ugresic 2002: 273). Svoje misljenje o etiketiranju na osnovi etniciteta, glavna junakinja jasno iskazuje kada prepricava anegdotu iz djetinjstva, kada su je djeca nazivala „Bugaricom" zbog podrijetla majke: „ Tada cu, i ne znajuci to, cvrsto odluciti da nisam кao ona, da nisam Bugarica, i jednako cvrsto da nisam ni djevojcica iz svoje ulice. " (Ugresic 2002: 167)

Unatoc tome sto glavna junakinja kritizira jugoslavenski heimat, ona je ipak mogla zivjeti unutar njega, ali novi nacionalisticki hrvatski heimat ju je sam iskljucio iz drustva, oznacivsi je nepodobnom i natjerao je u egzil. Kako bi dokazala da se ne radi samo o neispravnosti hrvatskog nacionalistickog heimata, vec heimata opcenito, ona opisuje slucajeve pojedinaca iz bivsih sovjetskih drzava: u podrumu stvarnog Muzej a bezuvjetne kapitulacije u Berlinu sakupljaju je pripadnici bivsih istocnoeuropskih socijalistickih republika, u melankolicnoj potrebi za necim poznatim. Kao personifikaciju tih ljudi, junakinja izdvaja pjesnikinju s reklame za komplet kazeta za ucenje engleskoj jezika, Belu Ahmadulinu, koja na licu ima „nedvosmislen pecat kapitulacije". (Ugresic 2002: 285). Sve te ljude, u koje ubraja i svoje prijatelje i sebe, naziva „zivim muzejsfám eкsponatima. " (Ugresic 2002: 291)

Ovakvo poimanje pripadnika koji se nisu uspjeli uklopiti u novi poredak nikako ne treba smatrati nostalgijom za dobom socijalizma, vec ocajnickim preispitivanjem mogucnosti zivota izvan heimata, izvan sistema. Nomadski romani se tako mogu razdijeliti na dvije vrste: na one koji govore o oslobodenju od heimata kao kategoriji slobode, i na one koji iznose tezinu takve slobode. Roman Dubravke Ugresic spada u drugu kategoriju. Takvi romani idu korak dalje od filozofije nomadizma i upozoravaju na posljedice prihvacanja te filozofije, jer, nomadizam nije isto sto i kozmopolitizam. Kozmopoliti se mogu snaci unutar bilo kojeg sistema, a nomadi se nalaze

izvan sistema. Oni su potencijalna opasnost za sjedilacki koncept heimata, sto za posljedicu ima potpuno izopcenje takvog pojedinca.

Medutim, Dubravka Ugresic ne dolazi do jasnog zakljucka u svom romanu. S jedne strane, ona ostro kritizira sistem navodeci argumente, ali sam izbor naslova romana mogao bi ukazivati na nemogucnost zivota izvan sistema.

3. Zakljucak

Nakon analize sest knjizevnih djela, moze se zakljuciti da sva spadaju u kategoriju nomadske knjizevnosti, neovisno o svojim razlikama. Kao bitna i zajednicka tema svih ovih djela je pitanje heimata. Razlika je jedino u perspektivi prikaza heimata. Kod Natase Kramberger i Davida Albaharija prikazuje se sok defasagema od heimata i postupno mirenje s nomadskim nacinom zivota, dok se kod Lidije Dimkovske i Dubravke Ugresic radnja prikazuje od samog pocetka romana kroz nomadski mentalitet. Medutim, kod Dubravke Ugresic prisutno je preispitivanje mogucnosti takvog nacina zivota, dok Dimkovska prihvaca takav nacin zivota bez preispitivanja. Romani Dubravke Ugresic i Davida Albaharija imaju tematiku nasilnog defasagema od heimata - egzila, ali s tom razlikom da je Albaharijev glavni lik determiniran socijalizmom, a Ugresickina glavna junakinja nije. Pitanje heimata u romanima Kice Bardziovske-Kolbe i Gorana Vojnovica vrlo je specifican i ima zajednicku tocku u pronalazenju alternative heimatu: kod Vojnovica, to je reteritorijalizacija i nastanak novog hibridnog heimata (koji se moze nazvati heimatom zbog lakseg razumijevanja, ali nema znacajke tipicnog heimata), a kod Bardziovske-Kolbe pronalazak identiteta u mitskom, bakinom identitetu. Ono sto je zajednicko u ova dva slucaja jest priklanjanje nepostojecem identitetu, tj. identitetu koji nije dio sistema.

U svim slucajevima (osim u slucaju romana Natase Kramberger, koriste se povijesne cinjenice kako bi se dokazao besmisao koncepta historije, sto ujedno i pobija Albaharijevu tvrdnju o pisanju romana o historiji kao poraza. U ovim romanima, kompariranjem povijesnih cinjenica razlicitih historija i iznosenjem cinjenica koje su historije namjerno zanemarile, autori diskreditiraju historiju kao znanost i ispravnu perspektivu drustvenih dogadaja.

U romanima Kice Bardziovske-Kolbe i Lidije Dimkovske kao zajednicko mozemo navesti kritiziranje kozmopolitizma kao kategorije i dokazivanje da ta kategorija i dalje spada u sjedilacku perspektivu svijeta, ali ono sto je izrazito razlicito u ta dva romana je pogled na pitanje identiteta. Unatoc tome sto nijedna od glavnih junakinja tih romana ne asimilira sebe u heimat, one pronalaze vrlo razlicite identitete: dok Dina,

junakinja Kolbinog romana identitet pronalazi u mitskom makedonskom identitetu svoje bake, Dimkovskina junakinja ignorira makedonsku mitolo-gicnost, promatra je hladno i dokumentaristicki, te svoj identitet pronalazi u urbanom nomadizmu. Upravo ova cinjenica dokazuje da nomadske autore nikako ne treba gledati kroz domenu pripadnosti nacionalnim knjizevnostima.

Izvori:

Albahari, David, 2009. Snezni covek, Zagreb: EPH Liber. Димковска, Лидща, 2004. Скриена камера, Скоп|е: Магор. Барциовска-Колбе, Кица, 2007. Снегот во Казабланка, Скоп|е: Магор. Kramberger, Natasa, 2007. Nebesa v robidah, Ljubljana: Javni sklad Republike Slovenije.

Ugresic, Dubravka, 2002. Muzej bezuvjetne predaje, Beograd: Konzor & Samizdat B92.

Vojnovic, Goran, 2008. Cefurji raus!, Ljubljana: Studentska zalozba. Literatura:

Aladozovski, Robert, 2009. Korijeni, krvavi korijeni, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo, 170 - 175.

Bhabha, Homi, 1994. The Location of Culture, London and New York: Routledge. Bilefeld, Ulrih, 1998. Stranci: prijatelji ili neprijatelji, Zemun: Biblioteka XX vek;

Beograd: Cigoja stampa. Biti, Vladimir, 2005. Doba svjedocenja: tvorba identiteta u suvremenoj hrvatskoj

prozi, Zagreb: Matica hrvatska. Benhabib, Seyla, 2010. Pravice drugih : tujci, rezidenti in drzavljani, Ulcakar & JK, Ljubljana: Krtina.

Cosic, Bora, 2009. Nomadi, kao gradski princip, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo, 156 - 162.

Covjek/prostor/vrijeme, knjizevnoantropoloske studije iz hrvatske knjizevnosti, Zagreb: Disput, 2006.

Delez, Zil - Gatari, Feliks, 1990. Anti-Edip: kapitalizam i shizofrenija, Sremski

Karlovci: Izdavacka knjiznica Zorana Stojadinovica. Deleuze, Gilles - Guattari, Félix, 2010. Nomadology: The War Machine,

Wormwood Distribution, Seattle, WA. Denic-Grabic, Alma, 2009. Etika i trauma nepripadanja, Sarajevske sveske 23/24,

Sarajevo, 238 - 257. Bekic, Velid, 2006. Flagusova rukavica, Zagreb: Meandarmedia. Flusser, Vilém, 2003. The Freedom of the Migrant (Objections to Nationalism),

University of Illinois Press, Urbana and Chicago. Genette, Gérard, 1980. Narrative Discourse, an essay in method, Cornell University

Press, Ithaca, New York. Gross, Mirjana, 2001. Suvremena historiografja : korijeni, postignuca, traganja, Zagreb: Novi Liber - Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu.

Horvat, Srecko, 2009. "Samosvjesni nomadi" i njihova ideologija, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo, 163 - 173.

Jestrovic, Silvija, 2009. Nomadski jezik, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo, 271 -277.

Kaufmann, Jean-Claude, 2006. Iznalazenje sebe, jedna teorija identiteta, Zagreb: Izdanja Antibarbarus.

Korun, Barbara, 2007. Pravljicna brezcasnostprvenca Natase Kramberger, pogovor o romanu Nebesa v robidah, Ljubljana: Javni sklad Republike Slovenije, 269 -271.

Kristeva, Julija, 1991. Strangers to Ourselves, New York:Columbia University Press.

Kristeva, Julija, 1993. Nations Without Nationalism, New York:Columbia University Press.

Lipus, Cvetka, 2009. Pisanje na razmedu, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo, 217 -225.

Marot, Danijela, 2006. Identitetgranice, Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci, Rijeka.

Nemet, Natalija,2006. „Muzej bezuvjetne predaje" Dubravke Ugresic, Knjizevna Rijeka, 11 (2006.), 1, 73-78

Nikolaidis, Andrej, 2009. Oni umiru u snijegu, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo,

13-18.

Paic, Zarko, 2009. Zemljovidi za lutalice: nomadizam i kaos kraja povijesti, Sarajevske sveske 23/24, Sarajevo, 107-126.

Puzar, Aljosa, 2007. Granice, studije i ogledi, Nova Istra, Istarski ogranak Drustva hrvatskih knjizevnika, Pula.

Rushdie, Salman, 1991. Imaginary Homelands: Essays and Criticism 1981-1991, Granta, London.

Шелева, Елизабета, 2005. Дом/Идентитет, Скоп|е:Магор.

Vidmar Horvat, Ksenija, 2006: Globalna kultura, Ljubljana: Studentska zalozba.

Viskovic, Velimir, 1983. Mladaproza: eseji i kritike, Zagreb: Znanje.

Zorko, Urban, 2008. Vodic po vesti neke vecine, pogovor o romanu Cefurji raus!, Ljubljana: Studentska zalozba, 183-199.

Zupan Sosic, Alojzija, 2011. Druzina v sodobnem slovenskem romanu, zbornik Druzina v slovenskem jeziku, literaturi in kulturi, Znanstvena zalozba Filozofske fakultete, 49-56.

Zlatar, Andrea, 2004. Tekst, tijelo, trauma, ogledi o suvremenoj zenskoj knjizevnosti, Zagreb: Naklada Ljevak.

Elias-Bursac, Ellen Translating Dubravka Ugresic and David Albahari, u Shoreless bridges: south east European writing in

diaspora, http://books.google.hr/books?id=ZnQWA24OQEkC&pg=PA133&lpg =PA133&dq=dubravka+ugre%C5%A1i%C4%87+i+albahari&source=bl&ots =IdLerlb1fU&sig=Lk3DIDlB1ttHftFqU2TUE2TlHG0&hl=hr&ei=slZeTsDpEo mL4gSu1vAy&sa=X&oi=book_result&ct=result&resnum=1&ved=0CBYQ6AE wAA#v =onepage&q=dubravka %20ugre %dC5%>A1i%dC4 %87%o20i%20albahari &f=false