CC BY
7Izvorni znanstveni clanak
UDC 821.163.42-31.09
IZMEDU ESKAPIZMA I NOMADOLOGIJE
Deleuze/Guattari i Hakim Bey u arkadiji Soljanovih „Izdajica"
Lana Molvarec
Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu, Hrvatska
This paper tries to open new ways of interpretation of Antun Soljan's Izdajice (1961). This text has often been presented in literary criticism as an apolitical text in the times of communist ideological imperative. My paper discusses the possibility of reading this text as a political text, starting from the position there are no apolitical texts. Strategy of permanent nomadism and resistance to institutional life of characters in the novel is interpreted through the theories of G. Deleuze and F.Guattari expressed in the text Nomadology and Hakim Bey's theory of temporary autonomous zones. However, Izdajice is the ambivalent novel - indecision between nomadism as a resistent strategy and utopian escapism is obvious but the novel ends in pessimism and failure of characters' life principles and attitudes.
UVOD - NAJAVA
Soljanov roman Izdajice objavljen je 1961. godine. Tome prethode vrlo dobro poznate cinjenice. Hrvatska knjizevnost pedesetih, zahvaljujuci „krugovasima" kojima i Soljan pripada, vrlo je rano utekla okovima socrealisticke paradigme te prisilno bliskog odnosa politickih struktura i teksta te osvojila za sebe prostor umjetnicke autonomije. U dosadasnjim citanjima, tumacenjima i analizama Izdajica upravo je kontekstuiranje romana u navedeni „krugovaski" okvir bio prevladavajuci kut gledanja. Intencija ovoga rada jest dobronamjerno distanciranje od inzistiranja na knjizevnopovijesnom kljucu, pri cemu se ta dimenzija nikako ne ignorira, no s mislju da je to tek pocetak, a ne cilj istrazivanja. Nastojat cu opovrgnuti uvrijezeno misljenje o apoliticnosti Soljanovih junaka u maniri 'proze u trapericama', inzistirajuci na gledistu da nema nepoliticnog knjizevnog teksta i pokusati predstaviti ono sto se do sada cinilo kao eskapizam likova Izdajica, kao cin otpora prema institucionalnom zivotu opcenito.
Roman Izdajice precesto se tumacio u optici knjizevnokriticke birokracije ciji je cilj sto preciznije odrediti taksonomiju knjizevne
proizvodnje, a koja oklijeva pred odlaskom u nepoznato. Tako su se reproducirale fraze o apoliticnosti, apatiji, rezignaciji, generacijskoj izgubljenosti junaka, sto je legitiman i validan uvid, no predstavlja reduciranje znacenjskog potencijala romana, nesvodljivoga na samo jednu paradigmu ili model.
Hrvoje Pejakovic istice „krugovase" kao one koji jos uvijek knjizevnost „osjecaju kao jedno od posljednjih pribjezista ugrozene individualnosti" (u: Soljan, 1995: 7), gledajuci istu kroz mogucnost oslobodenosti od ideoloskih utjecaja i time sposobnu za „mogucnost istinske ljudske komunikacije, mogucnost izricanja duboko osobnih dozivljaja i iskustava" (ibid., 7), izrazavajuci, pomalo naivno, vjeru u mogucnost postojanja takvoga autenticnog umjetnickog glasa, ignorirajuci da je distanciranje od socijalistickoga projekta izgradnje covjeka te vise ili manje eksplicitan otpor tome takoder politicko-ideoloski stav. U takav tradicionalni pristup interpretaciji Izdajica valja ukljuciti i promatranje toga romana kao nastavka kontinuiteta hrvatske knjizevnosti, tako Pejakovic spominje „glad za tradicijom" (u: Soljan, 1995: 7) koja je reakcija na socijalisticko zatiranje prethodece im tradicije, ali i „ravnopravnu ukljucenost u tkivo europske knjizevnost svojega vremena" (ibid., 8), osobite anglosaksonske.
Roman Izdajice cesto se spominjao kao preteca i/ili predstavnik proze u trapericama. Nesumnjivo je da roman sadrzi neke karakteristike koje A. Flaker identificira u Prozi u trapericama (1983) kao sto su: 1. opozicija mi (klapa)-oni (institucionalno drustvo), 2. upotreba kolokvijalnoga govora i zargona, 3. rezonirajuci inteligentni pripovjedac, 4. bijeg iz grada u prirodu, 5. povoljan odnos prema daljoj tradiciji za razliku od one nedavne itd. No, jednako je tako tocno da otpor likova Izdajica nije prolazni adolescentski bunt koji ce nestati njihovim odrastanjem, vec su oni njime egzistencijalno obiljezeni, cime roman izlazi iz okvira modela.
Branimir Donat i Dalibor Cvitan rijetki su knjizevni teoreticari i kriticari koji su ovaj roman promatrali u onome kljucu koji ce me prvenstveno zanimati u ovome radu, a to je antropolosko-kulturoloski. Tako D. Cvitan naglasava nemogucnost likova da zive u proslosti zbog „nevjerovanja u istine" (u: Donat (ur.), 1998: 47) te njihovu fiksiranost na svakidasnjicu i sukob s njome zbog „nevjerovanja u mogucnost izlaska iz kruga egzistencije u transcendenciju" (ibid., 48). Donat je prvi koji je, pozivajuci se na francuske sociologe marksistickoga usmjerenja, Vladimira Yankelevitcha i Henrija Lefebvrea, odmaknuo fokus sa strogo historijski situiranoga tumacenja otpora junaka Izdajica kao otpora socijalistickome projektu k univerzalnijem tumacenju koje naglasak stavlja na otpor prema svakidasnjici kao takvoj. „Kritika svakidasnjeg zivota vrsila se na mnogobrojne nacine tokom historije: preko filozofije i kontemplacije, preko
mastanja i umjetnosti, preko nasilne, ratnicke ili politicke akcije. Bijegom i bjezanjem." (Lefebvre, prema: Donat, 65, u: Donat (ur.), 1998). Dokolica koja je prevladavajuce stanje likova u romanu ne nudi nikakva rjesenja ni 'lazno oslobodenje' (Donat, 63 u: Donat (ur.), 1998), vec predstavlja prostor (privremene) slobode. Vlastita egzistencija promatra se depatetizirano i u ironijskome modusu, a takve pojedince Yankelevitch opisuje ovako:
„Svuda izgnanik, uvijek na izdigu, vjecno nomad, ironicar ne pronalazi mjesto gdje bi se skrasio ili razapeo svoj cador: to je apartid ili kako zbori Novalis, gradanin svijeta.(...) Tako je ironican zivot neprestano putovanje od okolnosti do okolnosti i od kategorije do kategorije, on nije nista doli trenutna odrednica i trenutni epitet. Ironicar, putnik onirickih putovanja vijek je jedan drugi, uvijek drugdje, uvijek kasniji" (prema: Donat, 59, u: Donat (ur.), 1998).
U takvom tumacenju, odbacuje se mogucnost ostvarenja pastoralne idile, sa sigurnim i trajnim utocistem od svijeta vec sretna trenutnost dokolice postaje jedino sredstvo borbe protiv svakidasnjice.
Slijedeci tragove na toj interpretacijskoj liniji, ovaj rad teorijski ce se osloniti na postavke trojice suvremenih teoreticara, ciji tekstovi unatoc svojoj prividnoj historijskoj ogranicenosti na odredeni odsjecak vremena i prostora zbog svoje metodoloske fleksibilnosti, eklekticizma i heuristicnosti mogu mnogo pridonijeti citanju Izdajica. Rijec je o djelu Nomadologija: Ratni stroj (Nomadology: The War Machine, 1986) Deleuza i Guattarija te Privremenim autonomnim zonama (The Temporary Autonomous Zone, 1991), Hakima Beya. Oba teksta nagadaju o mogucnostima otpora institucionalnom sistemu zvanom Drzava. Moze li se, uopce, djelovanjem izvan formalnih politickih struktura postici autonomija misljenja i djelovanja bez ogranicavajuceg djelovanja tih istih politickih struktura. Cak i ako se zanemari sklonost autora da totalitariziraju moc Drzave, i pokusavajuci izbjeci izjednacavanje Politike i Drzave (jer je prvi pojam mnogo siri od drugog), jasno je da se mnoge preddrzavne strukture i odnosi nakon njezine uspostave stavljaju pod nadzor i kontrolu drzavnog aparata, npr. obitelj, rad, dok su neki tek produkt Drzave (obrazovanje, vojska). Deleuze i Guattari drzavnom aparatu suprotstavljaju vojni stroj, malu grupu povezanu nestalnim, fluidnim odnosima sacinjenu od ratnika koji bi prebacivanjem na skalu nekog pretpostavljenog evolucijskog razvoja drustva bili nomadi, prije uspostave sjedilackog nacina zivota. Primjetljivo je da Deleuze i Guattari cvrstoj strukturi Drzave suprotstavljaju labavu mrezu ratnika cija je najveca prednost egzistiranje izvan drzavnog aparata, sto je omoguceno upravo neprekidnim seljenjem s jednog mjesta na drugo. Jedna od osnovnih znacajki Drzave jest njezina teznja ovladavanja teritorijem te provodenje te teznje: oznacivanjem, razgranicavanjem,
neprestanim kartografiranjem, sto Bey zove „teritorijalnim gangsterizmom". Ista ideja javlja se kod Soljana u Uvodu u pricu petu kao apologija barbarima i njihovom slobodnom protoku kroz prostor, cime izmicu progoniteljima:
„I dok bi nekoc vojske barbara dogalopirale u divljem neredu, u divnom neredu, paleci osamljene zamke, rasprsujuci zacahurena plemena starosjedilaca, sijekuci krivosijama posljednje odvjetke ishlapjelih porodica, danas armije na pokretnim tvrdavama, s kompliciranim razgranatim celicnim mrezama, upotrebljavajuci iskustva stoljeca, sustavno pretrazuju mracnije podzemne kanale da bi dotukli i posljednjeg barbara koji se od osvajaca pretvorio u bjegunca. Ima jos nade da je poneki utekao i da je ziv i da, premjestajuci se brzo s mjesta na mjesto, uspijeva i dalje izmicati, ali nemojte se u to previse pouzdavati. On je vec slab i iscrpljen i umoran, rane mu ne zacjeljuju i nece vise daleko. (...) Zar nismo donijeli bezbroj zakona protiv skitnje, zar parlamenti ne progone klosare, zar svaki hobo nije izvan zakona? Zar nismo krajolik isparcelirali medama, svijest isprekrizali granicama?" (Soljan, 1995: 144).
Kao sto je vidljivo i kod Deleuzea i Guattarija i kod Beya i kod Soljana, rijec je o vrlo nedefiniranom i apstraktnom videnju hiperstrukture koja ima neprestanu potrebu za gutanjem jos neosvojenog, cime neprestano izmicanje postaje gotovo paranoicna potreba. Uvod u pricu osmu stoga funkcionira kao manifest paranoicnog nomadizma. Kretanje, tj. uzmicanje progoniteljima postaje jedina zivotna funkcija, poput ovisnosti kojoj je sve podredeno. No, za razliku od Deleuzea i Guattarija i Beya koji optimisticno gledaju na uspjesan ishod otpora, Soljan je pesimist, inzistira na njemu, ali vjeruje u konacan poraz. Ako je linija zivotnog puta likova Izdajica u konacnici tragicna i uzaludna, izolirane sekvence toga zivotnog puta uspjesan su otpor privremenih autonomnih zona. Taj kljucan pojam Beyove teorije je „poput ustanka koji ne stupa u borbu s Drzavom izravno, poput gerilske operacije koja oslobada podrucje (prostora, vremena, imaginacije), a potom se rasplinjuje da bi se nanovo formirao (re-formirao) drugdje/drugi put, prije nego ga Drzava uspije ugusiti. Kako je Drzava primarno zaokupljena Simulacijom, a ne zbiljom, TAZ moze potajno 'zaposjesti' ova podrucja i nastaviti sa svojim praznicnim nakanama na neko vrijeme relativno na miru." (Bay, 2003: 17)
Dakle, alternativa Drzavi nije ni u eskapizmu ni u revoluciji. Rijec je o osiguravanju prostora u kojem se moze neko vrijeme, privremeno vrijeme, zivjeti sadasnjost, bez velikih historijskih dogadaja, bez obzira na proslost i na buducnost. Njezina bit jest privremenost i prolaznost, odbijanje Vjecnosti i Historije. U prvoj prici, Vrt slavuja, Mogor, Cuk i Beba skvotiraju napustenu, zapustenu kucu i prepustaju se zivotu „bez dogadaja"
ispunjenim pijanstvom, slikanjem, kartanjem, lutanjem gradom, smijehom, prijateljstvom. Posvemasnja antiutilitarnost i praznicnost prozima njihovo ponasanje i djelovanje, te subverzivno djeluje na sluzbene strukture jer lezi izvan dosega tzv. 'profanog vremena' - „mjernog stapa Drzave i Povijesti" (Bay, 2003: 21). Igra kao ideal, klaun kao simbol, smijeh kao sloboda, zabava kao otvoreno polje ,jer nije propisana; moze biti isplanirana, no sve dok se ne dogodi ona nije uspjela" (Bay, 2003: 23).
U taj privremeno savrseni svijet razdor unosi Mogorova veza s Njemicom Gretom koja ga navodi da se pita koliko je moguce ignorirati proslost i koliko je proslost opterecujuca. Sjecanje na nedavni Drugi svjetski rat i stradanje vlastite obitelji dovode do povratka Velike Historije u pricu. I kao sto je njihov ples simbol apsolutnog prepustanja, stapanja i razumijevanja, tako je sjecanje na proslost, nacionalni stereotipi i iracionalna mrznja dovela do razdora i njihovog konacnog rastanka, a time je i dosao kraj privremenom utocistu i vrijeme je za ponovni pokret do sljedeceg logornog mjesta. Sukobi se ne razijesavaju, vec se odbija sudjelovati u Velikim rjesenjima i Velikim odlukama te se naprosto odlazi.
Bitna karakteristika knjizevnih junaka Izdajica jest osjecaj tribalizma. U romanu gotovo i nema zivota likova izvan grupe, ako se na rijetkim mjestima on kao takav i javlja, prozet je pitanjima o Nama, promjeni medu Nama, Nama u proslosti za razliku od Nas u sadasnjosti i sl. Postavlja se pitanje tko su to Mi i sto ih definira. Nesumnjivo je da iz same ucestale uporabe zamjenice 'mi' proizlazi zakljucak da postoji izrazit osjecaj kolektivnog identiteta zbog kojeg je moguce razlicite individue stavljati pod zajednicki nazivnik. Oni nisu povezani rodbinskim, etnickim ili nacionalnim vezama; njihovo zajednistvo proizlazi iz privrzenosti odredenom nacinu zivota koji ih izdvaja, cini drugacijima od vecine populacije, ali i medusobno povezuje. Za zivot u privremenoj autonomnoj zoni, tj. psihicki nomadizam, vazan je aspekt odbijanja. Soljanovi likovi odbijaju isprva zivot u dijadi, zivot u paru, romanticnu ljubav, kasnije nukleusnu obitelj. Kao sto i H. Bey istice, nukleusna obitelj rezultat je neolitske revolucije i prelaska na sjedilacki nacin zivota. U paleolitskim kulturama osnovna jedinica jest lovacko/sakupljacka nomadska ili polu-nomadska grupa (Bay, 2003: 20), koja je oslobodena vertikalnog odnosa moci, „nije dio sire hijerarhije, vec je prije dio horizontalnog uzorka obicaja, duhovnih afiniteta, itd" (Bay, 2003: 21). Nadalje, odbijaju utilitarnost svakodnevnoga zivota: zaposlenje, boravak na istome mjestu, svrsishodnu upotrebu vremena. To su „psihicki putnici koje pokrece zelja ili radoznalost, lutalice plitke lojalnosti (zapravo nelojalne „europskom projektu"), (op.a. u kontekstu Soljana, nelojalne socijalistickom projektu ili uopce bilo kojem Projektu), nevezane ni za kakvo posebno mjesto i vrijeme,
u potrazi za razlicitostima i avanturama..." (Bay, 2003, 23). Medu njih spadaju „umjetnici, intelektualci X-te klase, radnici migranti, izbjeglice, beskucnici, turisti, kultura kamp kucica i pokretnih domova..." (Bay 2003: 23/24).
No, jedna vrsta lojalnosti ipak je jako bitna, koju Bay u svojim postavkama uopce ne problematizira, a to je lojalnost grupi, osjecaj solidarnosti i opasnost od moguce izdaje nekog clana grupe, cime nestaje ocaravajuca lakoca i fluidnost takvog oblika zajednice, a javlja se strah i obrambeni mehanizmi koji tako nesto nastoje sprijeciti, cime se ponovno upada u zamku mehanizama okostalih, krutih institucija koji su se nastojali izbjeci. Za to su ilustrativne treca i cetvrta prica. U trecoj prici, Izdajice, jedan clan grupe, Beba, prijeti solidarnosti grupe svojom teznjom za izdajom ideala na kojima je grupa zasnovana, i to prodorom u romanticnu dijadu Vera-Pierre. Moral grupe, tj. preostala dva clana, moze to ocijeniti kao izdaju te zelju za povratkom na odbacene vrijednosti. No, Beba, kao necista savjest, postavlja pitanje mogu li se te, tako olako odbacene vrijednosti tako jednostavno eliminirati:
„Ne, nije to ljubav, ili bar ne samo ljubav; cini mi se da je to nesto vise, nedostupnije.kao trazenje neke prisnosti i topline koja je sakrivena u posve drugim stvarima, ne u onima gdje je obicno trazimo.To je drukcije, puno dublje i ozbiljnije nego ono sto smo mi valjda uvijek htjeli: izdvojiti se, drzati se cvrsto zajedno na bazi ono malo nekih vrijednosti u koje covjek jos moze vjerovati, i sve sto nije nase proglasiti nevazecim!..." (Soljan, 1995:113)
Zasto Mogor i Cuk reagiraju tako obrambeno i zasto isticu upravo Bebinu mogucu izdaju kao izrazito nepozeljnu? U tribalistickoj koncepciji zajednistva i solidarnosti, zena je srediste identiteta, identitetski stup zajednice; cijela zajednica dobiva epitet casne ili necasne ovisno o zeninu ponasanju,a to je moguce upravo zbog uzajamnosti clanova grupe i odredivanju vlastita identiteta u odnosu na druge identitete. Rijec je o slozenoj meduigri, koja djeluje u oba pravca:
„I nema te. Potpuno si u pravu. Nema te. Mjehur od sapunice. Ni mene nema. Ni Bebe nema kad se pravo uzme - sto mi znamo tko je ona? Ali mi smo ovdje, nas ima, mi smo sadrzani u nama svima, u svakom od nas. I ti i ja i Beba i drugi. Mi odredujemo sto je svaki od nas pojedinacno." (Ibid, 104)
Svaki je pojedinac vazan, ali je Beba srediste koje ih povezuje: „Ona, koja je bila srediste, bit ce prva koja ce nas napustiti, i to u ime necega sto ne postoji." (ibid, 104). Soljan izvanredno pronicavo razotkriva nalicje privida potpunog pomanjkanja stege u grupi oblikovanoj na vec navedenim nacelima. Potreba za grupnom kohezijom, teznja k zatvaranju i skepsa
prema strancima, tj. Drugom kao uljezu, koji prijeti razoriti postojeci poredak na kraju se obnavlja i u grupama koje su nastale upravo na otporu institucijama ili drugim grupama koje djeluju na tim principima. I to je paradoks na koji Izdajice ukazuju, a koji H.Bey i Deleuze i Guattari ne spominju. Najbolji primjer sumnjicava odnosa prema Drugome jest Mogorov odnos prema Pierru. On oznacava Pierrovo necisto, mijesano podrijetlo, njegove namjere da se uklopi, asimilira, pronade domovinu i ljude koji ce ga prihvatiti, kao nesto zazorno, prema cemu treba gajiti oprez i distancu jer bi se mogao infiltrirati medu Nas. Njegovim odlaskom iz mjesta opasnost je privremeno uklonjena:
„Nismo govorili ni rijeci vec smo se samo zlurado cerili, osjecajuci svoju pobjedu i uzivajuci svoju superiornost, opet, kao nekada. Nasa su lica govorila da je sve kao i prije, da se nista nije promijenilo, i da se tezulja vratila u prirodni polozaj nakon trenutnog poremecaja uzrokovanih nasom nepaznjom. Pierre, stranac i cirkusant, stajao je na prozoru vagona (cirkuskog vagona) koji ga je vodio na njegovo pravo mjesto. A mi, jedini pravi narod, jedini rodaci u svijetu od karata, stajali smo na peronu na koji ce doci jos mnogi vlakovi i s kojeg ce jos mnogi vlakovi krenuti." (Soljan, 1995: 109)
U odnosu nomada prema Drugima ilustrativan je slucaj iz Cetvrte price, Treca momead, u kojoj Mogor i Cuk na svojim lutanjima igrom slucaja dospiju u zabaceno istarsko selo u kojem se odrzava seoska svecanost. Njih dvojica nomada, lutalica i skitnica gaje izvjesni prezir, ali u isti tren i divljenje prema tom sjedilackom narodu, koji kada se i zabavlja to cini oprezno, umjereno i stalozeno. I oni imaju svoje rituale zajednistva i solidarnosti, a jedan od njih je penjanje po stupu do vrha i dosezanje praseta koje stoji na vrhu. Izvjesna zavist prema njihovom mirnom nacinu zivota i iznenadna, iako kratkotrajna zelja da bude kao i oni, natjera Mogora da se okusa u navedenom ritualu. U zadnji tren, prije dosezanja vrha, svjesno odustaje jer postaje svjestan da bi na taj nacin utjelovio kolektivne ideale i ojacao kolektivni identitet onih od kojih bjezi. A ni njima zacijelo ne bi bilo drago da je autsajder heroj kojega se slavi na svetkovini njihova sela i zajednice. Mogorovim odustajanjem je paralelizam njihov svjetova ocuvan.
Cesto se u knjizevnoj kritici nagadalo nastoji li Soljan stvoriti izoliranu arkadiju koja bi posluzila kao skloniste izgubljenim pojedincima pred nesklonim svijetom u pokusaju rekonstrukcije zlatnoga doba. No, imavsi u vidu pripovjedacku strategiju i intenciju, cini se da je sama ideja arkadije, tj. ideja o uspjesnom uspostavljanju iste, u romanu ironizirana, iskoristena kao zgodna prilika za poigravanje s knjizevno - filozofskom tradicijom Arkadije, Dubrave, Sretnog grada ili Grada sunca te cija je funkcija u
romanu prikazati njezino izjalovljenje. U prici sedmoj, Poljubac za tratincicu, Mogoru se Arkadija pojavljuje neocekivano, u krsu, kao livada puna tratincica, u drustvu djevojcice Tikice, kao kontrapunktni kraj nakon razocaranja u bivse suplemenike, sada uredne konformisticke gradane. Artificijelna konstruiranost, upotreba stereotipa, pa cak i kica u opisivanju, te u fabulativnom smislu nemotivirano pojavljivanje ukazuju da se radi o svojevrsnom mentalnom eksperimentu, ispitivanju mogucnosti, nagovjestenom uvodom iz prvoga izdanja Izdajica, Drugu inzinjeru:
„Zato sam i konstruirao ove okolnosti, stavio ih kao pokusne kunice u pogodnu i naklonu sredinu, da bi eksperimentom dosao do nekakvog, makar donekle naucnog rjesenja (...) Pokusao sam im pruziti sve ono sto nemaju; po uzoru na stare pisce nacinio sam im Arkadiju, kakvu oni sebi nikada ne bi mogli stvoriti, i u njoj odgojio cistu kulturu rijetkog danasnjeg covjeka, (...). Ja tim svojim sticenicima dajem sansu, kakvu im priroda nikada nije pruzila." (Soljan, prema: Donat (ur.), 1998: 207).
Koje su posljedice toga eksperimenta? Iz, samosvjesnim autorovim postupkom stvorene Arkadije se bjezi, odlazi dalje, cime se naglasava nemogucnost njezina postojanja ili opstanka te potvrduje mobilnost, nemir, te posvemasnja posvecenost ili osudenost na sadasnjost i privremenost.
„Dopratio sam Tikicu do kuce, pomilovao je po kosi i poslao je da doruckuje, a ja sam jos neko vrijeme stajao na suncu, zmirkajuci, a onda sam posao svojim putem, prema zeljeznickoj postaji, desetak minuta hoda odavde, da se raspitam kad idu vlakova za dalje." (ibid; 201)
U prici osmoj, Rodendan, ispituje se mogucnost insularizma, tj. „mogucnosti otoka" (Houellebecq) kao utocista od svijeta. No, i taj pokusaj zavrsava ponovnim kretanjem na put, ovaj put brodom. Ne postoji mjesto na kojem se mozemo sakriti od svijeta, eskapizam nije opcija, ne postoji sretno mjesto, ne postoji sretno vrijeme, vec samo sretni trenutci, do ponovnog kretanja kao jedinog cina koji ne vodi u neslobodu, ali ni ne daju iluziju mogucnosti slobode koja se moze osigurati zauvijek.
Naposljetku, moze se postaviti pitanje iznevjerava li roman ili pak afirmira nomadisticku koncepciju? Je li rijec o prisiljenom nomadizmu jer za drugo rjesenje im nedostaje snage, sposobnosti ili smisla? Je li mozda njihova kapitulacija iznudena ili je pak zeljena? U Bebinom pismu Mogoru, u posljednjoj prici, citateljima je jasno da se pleme raspalo: zive urednim gradanskim zivotima ili su zapeli u alkoholizmu i depresiji. Jos jedino Mogor, pomalo pateticno, nije izdao izdajstvo institucionalnog zivota. I on, poput usamljenog jahaca u sumrak, krece novim putovima, mozda ce i osnovati neko novo pleme. Taj zavrsni, pomalo i romanticarski idealizam moze nas zavesti da se cinicno postmodernisticki zapitamo postoji li danas Mogor i njegovo pleme koje zabavom, praznikom i uzitkom privremenosti
pruzaju otpor Drzavi? Problem nastaje kada shvatimo da je danasnja sluzbena ideologija Drustva Spektakla upravo propagiranje zabave i hedonizma u jednom hiperkonzumeristickom diskursu utjelovljenom u paroli You gotta fight for your right to party. Nije li time kapital, sada osloboden stega drzavne kontrole ili premrezen s njome, izvrsio jos jednu svoju hegemoniju, usisavsi i taj oblik moguceg otpora u sebe i nije li time Drzava, ironicno, izgubila sansu da mozda ovaj put odigra ulogu historijskog pozitivca?
Literatura
Primarna literatura
Soljan. Antun. 1995. Izdajice, u: Molitva na setalistu. Zagreb: Mozaik knjiga.
Sekundarna literatura
Bay. Hakim. 2003. Privremene autonomne zone i drugi tekstovi. Zagreb: Jesenski i Turk.
Deleuze. Gilles i Guattari. Félix. 1986. Nomadology: The War Machine. Minneapolis: Semiotext(e).
Donat. Branimir. 1993. Bogatstvo vrta. Zagreb: Durieux/Nakladni zavod MH/Zavod za znanost o knjizevnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Donat. Branimir. (ur). 1998. Knjizevna kritika o Antunu Soljanu. Zagreb: Dora Krupiceva.
Flaker. Aleksandar. 1983. Proza u trapericama. Zagreb: Sveucilisna naklada Liber.
