CC BY
5IGNORIRANJE PROSTORA - POSTKOLONIJALNA TEORIJA I GLOBALIZACIJSKI TRENDOVI
Tea Rase
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
By asserting that space has been thoroughly overlooked within postcolonial theory, despite all the obvious reasons that point to its significance, the author of the article tries to determine reasons for such a paradox drawn mostly upon Edward Soja's book Postmodern Geographies. Since space to which postcolonial theory is being applied is becoming ever more expansive (the reasons for which are also explored in the article), the need to include space seems to be increasingly growing, both in terms of ontology and in terms of epistemology. By referring to Nikola Petkovic's book A Central Europe of Our Own, the author tries to show that by deploying a strictly temporal perspective, there always exists the danger of bringing postcolonial theory into perfect accordance with some very seductive trends of globalization, a modus operand through which the already mentioned theory begins obscuring those relations of power that it tried to undermine in the first place. The article ends by exploring the concept of space, or rather of geography as something that can help understand power relations not only between nations but also within them, much along the lines of linking, and not strictly dividing one country or another, sustaining the necessity to turn hybrid space, that postcolonial theory favours despite it being its greatest downfall, into real place.
Otkako je Fanon 1961. godine ustvrdio da je prvi korak k pronalasku vlastitoga glasa i identiteta za kolonizirani narod vracanje otete mu proslosti (Barry, 1995:193), ali ne i prostora1, Cini se da se spacijalnost, u usporedbi s temporalnoscu, u sklopu postkolonijalne teorije sustavno zanemaruje2. Nema sumnje da trauma koloniziranih proizlazi i iz diskontinuiteta u vremenu te da se ona kao takva, kroz historiografiju, novinarstvo, film,
1 Rijecju prostor ovdje se ne misli na fizicki teritorij, vec na spacijalni imaginary koji je kolonijalnim intervencijama nesumnjivo prosao vazne promjene.
2 Isto se tako, medutim, cini da se kategorija prostora dugo teorijski opcenito zanemarivala pa ne cudi da je to slucaj i u postkolonijalnoj teoriji, iako je to u njezinu slucaju mozda osobito paradoksalno, kao sto ce detaljnije biti objasnjeno u nastavku ovoga eseja. Edward Soja u svome djelu Postmodern Georgaphies napisao je da su tijekom pola prosloga stoljeca vrijeme i povijest drzali privilegirani polozaj i u prakticnoj i u teoretskoj svijesti zapadne misli. Danas, medutim, smatra Soja, cini se da upravo prostor, vise nego vrijeme, skriva posljedice od nas pa u tome smislu stvaranje zemljopisa, vise nego povijesti, pruza uvid u najvazniji, i teoretski, i materijalni svijet. (Soja, 1989:1)
knjizevnost kao i na mnoge druge nacine upisuje u pojedinu nacionalnu povijest, ali polazeci od pretpostavke da prostor (a pogotovo ne onaj nacionalni) nije fiksirana konstanta, kao sto je u proslosti mozda postojala tendencija da se vjeruje3, ili tek neka proizvoljna kategorija o kojoj se kao takvoj nema stosta mnogo reci, jer prostor funkcionira tek kao kazalisna scena4, cini se da se postkolonijalna teorija nepovezivanjem kategorije vremena s onom prostora, pod uvjetom da je jedno s drugime u proporcionalnoj korelaciji, dovodi u suglasje s nekim veoma primamljivim globalizacijskim trendovima i tako potkopava samu sebe. Iako i spacijalni imaginarij u svojim raznolikim aspektima, od onih geografskih i kartografskih do onih arhitektonskih, nesumnjivo funkcionira kao vrlo vidljiv nositelj znacenja5, postkolonijalna teorija smatra ga, u najboljem slucaju, tek kao nekom sekundarnom silnicom, a u najgorem pak (a to je onaj u kojem se spacijalnost koncentrira u jednome konkretnome mjestu) kao centripetalnu silu od koje zazire6.
Cini se da se problem spacijalnosti u vezu sa spomenutom teorijom dovodi tek odnedavno, otkad njezini kriticari glasnije progovaraju o
3 ''Razlozi za kritiku obezvredivanja kategorije prostora, koje traje vec generacijama, postoji. Je li to pocelo s Bergsonom ili prije? Prostor se smatrao kao nesto mrtvo, fiksirano, nedijalekticno, nepokretno. Vrijeme je, s druge strane, oznacavalo bogatstvo, plodnost, zivot, dijalektiku." (Foucault i Colin, 1980: 70). I Soja kao Faoucault smatra da spacijalnost nikada nije zadana konstanta, jer prostor nikada nije izvan procesa promjena materijalnoga zivota. (Soja, 1989:122)
4 Soja smatra da je takvo stajaliste posljedica marksisticke, odnosno postprosvjetiteljske historisticke tradicije koja je spacijalnost reducirala na nepromjenljivo i neproblematicno mjesto povijesnih dogadaja. (Soja, 1989:13)
5 "...spacijalnost se ne moze potpuno odvojiti od fizickog ili psiholoskog prostora'', napisao je Edward Soja oslanjajuci se na Neila Smitha i njegovo djelo Uneven Development kad je ustvrdio da je cak i prostor prirode ispunjen politikom i ideologijom buduci da se i on mijenja s obzirom na gomilanje kapitala i gospodarski razvoj. ''Prikazivanje konkretnoga prostora uvijek je umotano u slozene i razlicite prikaze ljudske percepcije i spoznaje, a da ne postoji potreba za izravnom i odredenom analogijom medu tima dvjema kategorijama." Takvi prikazi, kao semioticke slike i kognitivne mape, kao ideje i ideologije, imaju vaznu ulogu u oblikovanju spacijalnosti drustvenoga zivota. Ideja da postoji mentalni prostor koji je ljudska tvorevina, spacijalizirani mentalité, ne moze se opovrgnuti.'' (Soja, 1989:121)
6 U svojoj zbirci eseja Imaginary Homelands Salman Rushdie slavi one koji se ustolicuju u idejama i sjecanjima, a ne u mjestima i materijalnim stvarima pa identitet tako postaje rezultatom bivanja na svijetu, a ne zivota na jednome konkretnome mjestu. (Rushdie, 1992:124)
njezinim slijepim pjegama. Pa tako teorijska literatura, koja se navedenom teorijom ne bavi eksplicitno, vec se nje dotice time sto se bavi teorijom knjizevnosti, redovito uopce ne spominje kategoriju prostora kao vaznu u tome teorijskome korpusu. Pojmovnik suvremene knjizevne i kulturne teorije postkolonijalnu teoriju tako definira kao onu ''...koja se bavi povijescu i kulturom bivsih kolonijalnih zemalja...'' te tek usput samo spominje problem njezine iskorijenjenosti iz odredenih mjesta ili nacin na koji se ona bavi zemljopisnim pitanjima (Biti, 2000: 389-395). Peter Barry u svome djelu Beginning theory postkolonijalnu teoriju takoder razmatra s dijakronijskoga stajalista7 pa tako tvrdi da kolonizator polazi od pretpostavke da je proslost neke nacije bezvrijedna i da je pretkolonizacijsko doba predcivilizacijski limb iliti povijesna praznina pa da je zadatak postkolonijalne perspektive srusiti kolonijalisticku ideologiju kojom se ta proslost obezvrijedila. Jasno je da se ovdje o iskustvu (prosloga) vremena govori kao o konstruktu, ali zar i iskustvo prostora takoder nije konstrukt? I Herman Hertzberger, kao i vec parafrazirani Soja, odnosno Neil Smith, smatra da nas dozivljaj prostora i nije drugo doli nasa vlastita projekcija oblikovana elementima koji nam stoje na raspolaganju, odnosno idejama (Hertzberger, 2000:17). Usprkos tomu, medutim, pitanje prostora nerijetko je u pozadini i u literaturi koja se izravno bavi postkolonijalnom teorijom. Tako u djelu Empire Strikes Back, autori Ashcroft, Griffiths i Tiffin vrlo rijetko progovaraju o zemljopisu. To se dogada tek kada komentiraju tematske poveznice razlicitih nacionalnih knjizevnosti, koje se smatraju postkolonijalnim ili kad priznaju da je gubitak prostora cesta preokupacija istih knjizevnosti, ali kada govore o toj pojavi, oni zapravo govore o problemu lingvisticke dislociranosti pa tako pitanje gubitka jezika za njih vrlo brzo postaje vaznijim od onoga gubitka prostora. Stovise, upravo ta lingvisticka komponenta za njih je sredisnji preduvjet za konstrukciju drugosti. (Ashcroft, Griffiths, Tiffin, 1989:16-29).
Irski primjer, medutim, u sklopu kojega je pitanje jezika jos i prije samostalnosti prestalo biti sredisnja problematika8, a cija se knjizevnost sve
7 Edward Soja u vec spomenutome djelu Postmodern Geographies tvrdi da disciplina koju podrazumijeva sekvencijski razvoj pripovijedanja predeterminira citateljev historijski nacin razmisljanja te da mu otezava mogucnost da tekst sagleda kao kartu, kao zemljopis simultanih odnosa i znacenja koji su povezani spacijalnom, atemporalnom logikom. (Soja, 1989:1)
8 Kiberd u poglavlju knjige Inventing Ireland naslovljenom Nationality or Cosmopolitanism? tvrdi da u sredistu jezicnih debata koje su potkraj 19. stoljeca obiljezile Irsku nije zapravo bilo pitanje irskog u odnosu na engleski jezik koliko pitanje tona tadasnjega knjizevnog stvaralastva koje se moralo odrediti kao
cesce promatra iz postkolonijalne perspektive, svjedoci o tome da kultura kroz koju subjekt prelama dozivljeno vrlo cesto funkcionira preko sinkronije. I da se ne ulazi u konkretne primjere, opce je poznato da je masovna iseljenost stanovnistva stoljecima bila jedna od glavnih irskih karakteristika pa je primjereno tomu jasno da su teme, koje su nezamislive bez snazne spacijalne dimenzije poput odlaska iz domovine i povratka u nju, zacijelo jedne od najzastupljenijih unutar te nacionalne knjizevnosti
Mnogi su teoreticari vec pisali o semiologiji prostora i o tome sto ona znaci za ontologiju likova i tijek radnje. Tako Sanja Versic u svome tekstu Nekoliko biljezaka o semiotici prostora, pozivajuci se na Lotmanov i Flakerov rad, tvrdi da s prostornoga gledista semioticar tekstove kulture razlaze na dvije vrste podtekstova: one koji karakteriziraju strukturu svijeta i one koji karakteriziraju mjesto, polozaj i covjekovu djelatnost u svijetu koji ga okruzuje. Prva vrsta, smatra Vrsic, odlikuje se staticnoscu i odgovara na pitanje kako je ustrojen svijet, i ona kao takva savrseno odgovara tekstovima koji pripadaju postkolonijalnim knjizevnostima, jer se opisivanje prostora nekog teksta kulture ostvaruje kao metajezik kojim se govori o unutarnjoj organizaciji odredenog modela svijeta - ne samo prostornoj, nego i socijalnoj, religioznoj, etickoj i sl., sto znaci da ukljucuje i aksiolosku hijerarhiju svih sastavnica opce klasifikacije. Versic pise i o odnosu staticnost - dinamicnost koji Lotman uvodi i medu likove, pa tako oni staticni, nepokretljivi ostaju vezani za jedan prostor nekoga kontinuuma i ne mogu mijenjati svoju okolinu. Nepokretljive junake otjelovljuju okolnosti, oni zastupaju svoju okolinu, potpuno se uklapajuci u odredenu sliku svijeta i predstavljajuci njezine tipove, a sto je, prema mojim sadasnjim saznanjima, tipicno za likove upravo u unutareuropskoj kolonijalnoj situaciji o kojoj se odnedavno sve vise govori. Dovoljno je sjetiti se Krlezine plejade likova, koji i ako napuste svoju domovinu, uglavnom se u nju i vracaju ili pak onih Joyceovih, koji usprkos svim svojim snovima o boljem tamo ne uspijevaju
kozmopolitsko ili kao nacionalno. Kiberd tvrdi da je Yeates jos 1892. godine savrseno okarakterizirao situaciju vezanu uz pitanje jezika u Irskoj, kada je izjavio da Irci mogu stvarati knjizevnost koja po svome duhu ne bi bila nista manje irska nego sto bi po svome jeziku bila engleska. Predlozio je prevodenje, pripovijedanje na onome engleskome koji ce po kvaliteti svoga ritma i svoga stila upucivati na sve ono najbolje iz staroirske knjizevnosti.
Ubrzo nakon toga, usprkos nekim pokusajima da se nametne irski, pojavili su se pisci koji su napisali najveca knjizevna remek-djela na engleskome jeziku, a Kiberd smatra da mnoga od njih to vjerojatno nikada ne bi postala da ti pisci nisu posli od irskoga supstrata zahvaljujuci kojemu je njihov izraz bio toliko bogat. (Kiberd, 1995:154,155)
napustiti vlastito tlo. Ako se put na semantickoj razini interpretira kao dogadaj, kao sto tvrdi Versic, sizejne promjene koje ne dovode do presijecanja granice ne smatraju se dogadajem (Uzarevic, 2004:202-204), i doista je postkolonijalni junaci rijetko prelaze, a kad je prijedu, redovito se vracaju, a da preko granice nisu nista stekli ili uzeli.
Vazno je isto tako naglasiti da se pitanje prostora unutar postkolonijalne teorije ne namece samo iz ontoloske perspektive, buduci da je ono bez sumnje jedan od kljucnih elemenata konstrukcije subjekta9, odnosno u ovome slucaju konstrukcije drugosti, vec da se ono, kao sto je dijelom vec i najavljeno, u samome tome teorijskome korpusu snazno namece i epistemologijski.
Nema sumnje da se prostor na koji se postkolonijalna teorija primjenjuje siri. Dok su Ashcroft, Griffiths i Tiffin u djelu The Empire Writes Back (1989.) napisali da se termin postkolonijalan odnosi ''...na pismo onih naroda koje je u proslosti kolonizirala Velika Britanija ili druge europske sile: Francuska, Portugala ili Spanjolska'' (Ashcroft, Griffiths, Tiffin, 1989:1), gotovo deset godina poslije Ania Loomba je u svojoj knjizi Colonialism/Postcolonialism napisala da se termin kolonijalizam ne odnosi samo na ekspanziju europskih sila u Aziju, Afriku ili Ameriku od 16. stoljeca nadalje, vec da je rijec o veoma rasirenoj pojavi ljudske povijesti koja se ponavlja. U tome smislu Loomba spominje Rimsko Carstvo, Mongole pod Dzingis-kanom, Asteke itd. (Loomba, 1998:2). Postkolonijalnost doista jest stanje koje se danas vise ne odnosi iskljucivo na drzave koje su bile zrtve imperijalistickih projekata sto su se preko mora odmaknuli od europskoga kontinenta (sto je ocito bio kriterij po kojem su se ravnali Ashcroft, Griffiths i Tiffin) pa tako postoji cijeli niz duboko razlicitih iskustava i kolonizatora i koloniziranih10, i kao sto je naglasio Vladimir Biti, raznolikost kolonijalnih iskustava doista onemogucuje jedinstvenu metodologiju (Biti, 2000:390)u. No ne riskira li, medutim,
9 Pozivajuci se na djelo Martina Bubera Distance and Relation, Edward Soja pretpostavlja da je spacijalnost pocetak ljudske svijesti, odnosno da je ona prvo nacelo ljudskoga zivota zato sto upravo time sto se od njega znaju distancirati, ljudska bica i mogu opredmetiti svijet. (Soja, 1989:132)
10 Kiberdov Inventing Ireland ili Balkan as Metaphor.; Savic i Bjelic, ur., samo su neki od primjera koji vezu postkolonijalnu teoriju s intereuropskim iskustvom.
11 Irski je primjer u tome smislu osobito specifican buduci da je rijec o kolonizacijskome iskustvu bijelih Europljana koji su upravo i zbog svoje zemljopisne blizine kolonizatoru, ubrzo poceli sudjelovati u njegovim imperijalistickim pothvatima. Na slican bi se nacin mozda moglo govoriti i o Hrvatskoj unutar Austro-Ugarske, odnosno njezinu odnosu prema Bosne nakon
teorijski korpus kojemu se prostor primjene neminovno siri i u kojem onda primjeri, poput onog irskog ili cak i hrvatskog, koji se tradicionalno nije promatrao iz postkolonijalne perspektive, a u kojem se spacijalnost namece kao vazna kategorija konstrukcije subjekta, nezaustavljivo sirenje vlastitih slijepih pjega?
Saidov su Orijentalizam, zajedno s djelima Gariatry Spivak i Homija Bhabhe12, ostro kritizirali oni koji smatraju da on homogenizira kolonijalno iskustvo, no jos nema konkretnih pokusaja da se na epistemologijskoj razini u postkolonijalnu teoriju uvrsti slozeni dijapazon geografski utemeljenih iskustava13, pod pretpostavkom da je tlo specificnije od epohe14. Prema mojim saznanjima, dosad nije bilo nijednoga pokusaja da se prostor izvaneuropskog iskustva kolonizacije spoji s onim unutareuropskim kako bi se stvorila slozena mreza saznanja radi opovrgavanja univerzalistickih tvrdnji, a zbog cega se postkolonijalna teorija i pokrenula.
U metodologiji, koja siri prostor svoje primjene, ali ne siri svoj operativni aparatus, cini se da se kao jedan od kljucni problema namece upravo problem terminologije vezan uz pitanje D/drugog ili D/drugosti. Dok klasicna anglosaska postkolonijalna teorija drugoga shvaca kao kolonizirani subjekt cija su svojstva primitivizam i kanibalizam te koji je
raspada Austro-Ugarske, s time da je austrougarski primjer opet znatno drukciji od onoga britanskoga, pogotovo promatra li ga se u kontekstu hijerarhije moci cija se os od 16. stoljeca nadalje oblikuje s obzirom na osvajanja koja su se s kopna premjestila na more.
12 ''Said vrlo malo govori o specificnim kolonijalnim trenucima te se tek usput referira na jasno odredena zemljopisna podrucja. Homi K. Bhabha i Gayatri Chakravorty Spivak jos rijede, ako uopce, pokusavaju empirijski temeljiti svoje pismo o iskustvu kolonizacije i nevjerojatno olako generaliziraju. Spivak je bila i optuzena za urusavanje etnickih kategorija i 'esencijalizaciju' kolonijalnoga subjekta jednako onoliko koliko su to ucinili i orijentalisti.'' (MacKenzie, 1995: 11)
13 Nema sumnja da bi geografska utemeljenost pridonijela ukljucivanju empirijske komponente na osnovi cije odsutnosti teoreticari cesto kritiziraju postkolonijalnu teoriju. Benita Parry vjeruje da je upravo to smjer u kojem bi se spomenuta teorija trebala dalje razvijati. Ona predlaze povezivanje metakritickih spekulacija s proucavanjem postojecih politickih, gospodarskih i kulturnih uvjeta, i ovih sadasnjih, i onih proslih, a jasno je da je to tesko ostvarivo bez uvida u pojedinacne nacionalne okolnosti. (Lazarous, 2004:80)
14 Mladen Machiedo smatra da je to pretpostavka od koje polazi teoreticar Carlo Dionisotti u svome djelu Zemljopis i povijest talijanske knjizevnosti koje autor smatra ''neizostavnim i mozda i najizvornijim sto ga je talijanska znanost o knjizevnosti dala u poslijeratnom razdoblju.'' (Machiedo, 1996: 302, 303)
binamo oprecan kolonizatoru, cija se kultura i pogled na svijet namecu kao vertikala, Nikola Petkovic u knjizi Srednja Europa: Zbilja-Mit-Utopija pokazuje da primjena postkolonijalnog aparatusa na to europsko podrucje podrazumijeva nesto drukciju percepciju o tome tko je D/drugi. U svome dijelu Key Concepts in Post-Colonial studies, Ashcroft tvrdi da nacin na koji se taj termin rabi u postkolonijalnoj teoriji potice iz nacina na koji je Lacan definirao formaciju subjektiviteta. Lacanova terminologija ukljucuje razliku izmedu Drugog i drugog. Drugi, ili grande-autre, simbolicna je transcendentalna kategorija u cijem pogledu subjekt dobiva identitet, a koji stupa na snagu u svakome trenutku u kojem se doticni subjekt nekomu obraca. Takav se Drugi moze usporediti s imperijalnim centrom i s imperijalnim diskursom zato sto on u svakome obracanju postaje apsolutnim polom, ideoloskim okvirom unutar kojega kolonizirani subjekt dozivljava svijet. U odnosu na njega kolonizirani subjekt sebe moze shvatiti samo kao nekoga tko ovisi o tome grande-autreu, samo kao nekoga tko je drugi (Ashcroft, 1998:169-171). Iako Petkovic promatra Srednju Europu kao regiju ''cije su povijesne zbiljnosti trajno stvarali izvanjski Drugi'', o srednjoeuropskoj sferi javnosti govori kao o necemu sto ''treba razumjeti kao uskladenu komunikacijsku mrezu ciji su sadrzaji lokalno utemeljeni diskurzi o regionalnim iskustvima autenticne povijesti oslobodene izvanjskih, imperijalnih i bilo klasno ili nacionalno ideologiziranih pristupa i reprezentacija'', jer bi to rezultiralo ''kulturalnom sferom koja bi zamijenila modernisticke nacionalno-etnicke koncepte izoliranih drzava-nacija, koje u globalnome kontekstu funkcioniraju kao anakronizam.'' (Petkovic, 2003:246) Usprkos cinjenici da sam naslov njegova djela u sebi nosi ime jedne jasno decidirane regije, vec je i iz ovoga citata posve jasno da Petkovic apsolutno zazire od pitanja prostorne razdiobe buduci da ga ona podsjecaju na ratne strahote koje su u bliskoj povijesti obiljezile podrucje o kojem pise, na trenutke u kojima ''svaka etnicka grupa u svakome trenutku moze po potrebi grupe na vlasti zacas postati Drugi u odnosu na susjedne etnopoliticke zajednice.'' (Petkovic, 2003:246) U tome kontekstu ne cudi cinjenica da njegov diskurs ne razlikuje drugog s malim pocetnim slovom od Drugoga s velikim, vec da je tu rijec o vrlo proizvoljnoj, fluidnoj odrednici koja je odredenom srednjoeuropskom subjektu nametnuta, ali koju isti subjekt (istovremeno) i namece. Je li ovo drugo povijesna posljedica prvoga ili geografska specificnost jedne multikulturne zbilje, svakako trazi daljnja razmatranja, ali cinjenica koja je posve neupitna, a i vazna za ovaj rad, ostaje ista, a odnosi se na unosenje onih promjena u metodoloski aparatus spomenute teorije koje ce omoguciti njezinu primjenu na neke nove prostore i time sprijeciti pojavu terminoloskih dvosmislenosti
kao i zamki kojima postkolonijalna teorija potkopava samu sebe, a sto bi se postiglo vecim prihvacanjem kategorije prostora, i na ontoloskoj i na epistemoloskoj razini.
U svjetlu svega spomenutoga ne cudi da Petkovic smatra da ''Gradanin svijeta, kao i gradanin regije, nije geografska kategorija. On je temporalna kategorija - ne gradanin Italije, Hrvatske, Slovenije, nego gradanin 21. stoljeca koji se slucajno rodio u Italiji, Hrvatskoj i Sloveniji i time naslijedio geokulturni identitet koji u svojoj zdravoj i produktivnoj varijanti treba posluziti kao polazna tocka u predstavljanju sebe svijetu i redefiniranju kulture granica u kojemu granice, koliko god realne fizicki bile, nisu mjesta razdvajanja, nego mjesta sastajanja i mijesanja kultura.'' (Petkovic, 2003:246) Iz ovoga proizlazi da je svaka geografska percepcija granice ona koja razdvaja, dok je temporalna ona koja sastavlja. Tematske ili statisticke karte na ovome nas podrucju, cini se, asociraju samo na trenutke u kojima se stanovnistvo opredjeljuje za pripadnost jednoj nacionalnoj skupini, a niposto ne na prikaze suzivota jedne ili vise nacija koncentriranih u jednome mjestu. No iako nema sumnje da je karta snazno sredstvo politicke borbe kao i da se porast broja tematskih karata u 19. i 20. stoljecu zacijelo ne podudara slucajno s porastom zamaha nacionalnih osjecaja, mozda bi trebalo podsjetiti da je i kartografja fluidna umjetnost koja se uvijek oblikuje prema znatno stratificiranijoj stvarnosti od one geografske. Fizicke karte granicnih podrucja ionako prije svega upucuju na slicnosti, a tvrditi da se gradaninom svijeta postaje dozivi li se sebe gradaninom jednoga doba jednako tako moze sadrzavati poprilicno opasne implikacije kojima se globalizacija poistovjecuje s onime sto vecom mobilizacijom stanovnistva i rusenjem granica neupitno donosi mir, makar je posve ocito da globalizacija uopce nije moguca bez pretpostavke da se itekako njeguje siromastvo, i prema tome i nemobilnost one klase koja je omogucuje.
Tu je, medutim, rijec o poststrukturalistickome naslijedu zbog kojega postkolonijalna teorija favorizira fluidni identitet koji u svojoj dvostrukosti zrcali svijet sto tezi k prosvjetiteljskim teznjama Immanuela Kanta o jedinstvenome zakonu i jednoj vladi za cijeli svijet. Tako je napisao Timothy Brennan u svome radu Postcolonial studies and globalization theory u Cambridge Companion to Postcolonial Studies u kojem je ustvrdio da zivimo u vremenu u kojem napokon postoji mogucnost da svi budemo gradani svijeta i pritom se uzdignemo iznad etnickih sukoba i krvoprolica koja su obiljezila ljudsku povijest (Lazarous, 2004:125). I Petkovic tako smatra da ''Vrijeme u kojem zivimo zahtijeva nove temporalne i epohalne ideje globalnih narodnosti kojima bi se zamijenile modernisticko-
romanticarske ideje nacionalnog i osobnog identiteta kakve jos dominiraju na uglavnom nacionalistickim zemljovidima Istocne, Zapadne i Srednje Europe. ...nova deteritorijalizirana redefinicija identiteta subvertira povijesni pluralitet drzava-nacija u regiji cija je realnost u pravilu bila strukturirana i tumacena esencijalisticki." (Petkovic, 2003:40). Nema sumnje da je tu rijec o vrlo plemenitoj ideji, ali isto tako nema sumnje da je rijec i o ideji koja vjecno otvara pitanja o tome koliko je ona: a) provediva, b) doista tako iskljucivo problematicna, c) doista plemenita ako je u savrsenome suglasju s globalizacijskim trendovima koji uvijek imaju isti cilj, a to je onaj plasiranja jasno definiranog proizvoda na trziste. Na pijedestal se moze staviti samo onaj proizvod koji nije kulturoloski specifican pa se kao takav moze slobodnije kretati (globalnim) trzistem. Cini se da se globalizacijsko ozracje danas mnogo vise namece kao relevantno nego kada je osamdesetih godina Spivak pisala da ''...bi drugi, umjesto prepoznatljiva identiteta, trebao braniti visestrukost..." (Biti, 2000:392), jer ako je osvajanje prostora vazan ontoloski moment u konstrukciji drugosti i ako je marginalizacija spacijalne komponente u smislu zemljopisne odredenosti pojedinacnoga kolonijalnog iskustva, koja se ocituje u favoriziranju hibridnoga i ignoriranju onoga sto njeguje specificnosti iskljucivo jednog lokaliteta, posve nelogicna s obzirom na odnose dominacije koje spomenuta teorija zeli razotkriti15 kao i s obzirom na to da se prostor njezine primjene siri, nije li onda zastarjelo primjenjivati model nastao u znatno drukcijoj konstelaciji? U svome djelu iz 2003. godine Death of a Discipline Garyatri Spivak primjereno tomu i kritizira pristup iz vizure migranta intelektualca.
Medutim Peter Barry na tragu toga sto je pisala Spivak i onoga sto je Bhabha pisao o migrantu16, cak i 2002. (iako je prvo izdanje njegove knjige Beginning theory iz 1995.), kao uostalom i Petkovic, taj dvostruki identitet, za koji je dvojno drzavljanstvo savrsen administracijski pandan, naziva jednom od prednosti postkolonijalne paradigme (Barry, 1995:195). U
15 Soja smatra da su kategorije spacijalnosti i temporalnosti jos sredinom 19. stoljeca bile u relativnome suglasju, ali da je kategorija prostora ubrzo zatim pod eurocentricnim parolama o revolucionarnosti subjektiviteta vremena i povijesti pocela padati u drugi plan. Taj rast despacijaliziranog historicizma, vjeruje on, podudara se s nastankom ere korporativnog oligopola buduci da se razvoj kapitalizma tumacio kao povijesni ili tek slucajno zemljopisni proces. (Soja, 1989:4)
16 ''Bhabha u The location of Culture predstavlja znacajan polozaj manjine koja se opire totalizaciji. Migrant je stoga pionir nove vrste politike u kojoj se skupine vise ne krecu na temelju starih opozicijskih dihotomija, vec one putuju zajedno kroz hibridnost i razlikovnost.'' (Lazarous, 2004:249)
vec spomenutome Cambridge Companion to Postcolonial Studies Smith pise da postkolonijalna teorija slavi ideju migranta koji je zahvaljujuci svojemu polozaju obdaren osobitim uvidom i blagoslovljen specificnom svjesnoscu o relativnosti kulturnih pravila i formi. Petkovic pak govori o umu nomada kao o jedinome dekoloniziranome i decentriranom umu. (Petkovic, 2003:147) On je stanovnik meduprostora koji se krece fluidnim kulturnim krajolikom. Smith tvrdi da je velika kolicina nade i optimizma koja se nekad ulagala u nove drzave nastale dekolonizacijom sada prenesena na putujuceg kozmopolita pa s toga stajalista nacija vise nije sredstvo kojim se postize bilo kakav socijalni ili povijesni napredak. Smith smatra da se postkolonijalna teorija u svojoj autoritativnosti poziva na novinu ideje kako kulturni centar putuje zajedno sa stanovnistvom, ali da njegovo kretanje nema jasno odreden smjer, vec da se on siri prema van pa u tome smislu i ne cudi sto spomenuta teorija privilegira hibridni kulturni proizvod, koji povezuje utjecaje mnogih tradicija i koji kao takav ne postoji na nekome specificnome mjestu u nekome specificnome trenutku.
Poprilican paradoks za teoriju koja je nastala iz teznje da se opovrgnu tvrdnje o univerzalnim standardima knjizevnosti. Ako tvrdimo da knjizevnost ima univerzalno znacenje, napisao je Peter Barry, koji s druge strane kao sto je vec naglaseno, u istome tekstu slavi polozaj migranta, zanemarujemo kulturne, socijalne, regionalne i nacionalne razlicitosti koje se iskustvom gomilaju u pogledu na svijet (Barry, 1995:192). Zanemarivanje prostora vjerojatno je jedna od najvecih slijepih pjega postkolonijalne teorije, no problem je u tome sto je ono naizgled i njezin najveci adut. Nema sumnje ako postkolonijalnost ne znaci drugo doli opozicijski polozaj ili cak zelja, kako je ustvrdila Ania Loomba, da ona urusava razlicite lokacije pa njihove pojedinacne osobine postaju neodredene. No ne bi li upravo cinjenica da postkolonijalnost u tome smislu postaje nejasno stanje ljudi bilo gdje i bilo kada te da lokalne specificnosti nisu vazne (Loomba, 1998:17) mogla biti jedan od razloga zbog kojih se prostor njezine primjene i siri? Cini se da primjereno tomu ne bi bilo presmjelo ustvrditi da postkolonijalna teorija postaje novom komparatistikom zahvaljujuci kojoj i oni mali nalaze svoje mjesto pod (globalnim) suncem17.
17 O popularnosti postkolonijalne teorije progovorio je i Neil Lazarous u uvodu knjizi The Cambridge Companion to Postcolonial Literary Studies_u kojoj je napisao da produkcija teorijskih tekstova o tome kritickom korpusu u posljednje vrijeme nezaustavljivo raste te da se mnogi zbornici i antologije o toj temi i vrlo uspjesno prodaju. (Lazarous, 2004:1)
No koliko god se to sustavno ignoriranje prostora cinilo ''prikladni'' s jedne strane, kao sto je i dokazano, ono s druge strane postkolonijalnu teoriju bar jednako toliko potkopava. Ne samo da je nemoguce odvojiti teoriju punu tropova poput migriranja, prelazenja, bivanja izmedu itd. od klime koju stvara globalna vizija kapitalisticke monokulture, kao sto tvrdi Smith (Lazarous, 2004:259), vec se, kao sto tvrdi Ania Loomba, ''...postkolonijalnost ne moze smisleno istrazivati pa umjesto toga pocinje zamagljivati iste odnose moci koje tezi razotkriti.'' (Loomba, 1998:19) Tu vjerojatno valja naglasiti da ukljucivanje prostora, ili mozda bolje receno mjesta u postkolonijalnu teoriju18, usprkos dosadasnjim iskustvima, dakako uopce nije u opreci s vremenom u kojem se postkolonijalna teorija javlja19 kao ni s onime sto ona predstavlja pa bi stoga mozda valjalo podsjetiti da ''...zrakasti zemljopis... dovodi nacionalne literature u dinamican suodnos davanja i provjere, pretvarajuci koncentraciju u mjestu u interakciju, uskladujuci topografiju i ontolosku atopiju u pluralistickom - i probabilistickom - stoscu divergencije, svojstvenom (htjeli-ne htjeli) svijetu bez literarnog sredista, ali i bez nametanja nekog konvergentnog projekta.'' (Machiedo, 1996:346). U vec spomenutoj knjizi Srednja Europa: Zbilja-Mit-Utopija, medutim, Petkovic naglasava da njegova ''studija analizira svjetsku postmodernu knjizevnost s 'marginalne' srednjoeuropske pozicije 'previdajuci' geopoliticku sablonu i zamjenjujuci je temporalnom, jer se potonja autoru cini mnogo korisnijom ne samo u reevaluaciji srednjoeuropske knjizevnosti i kulture nego i u buducim analizama globalnih postkolonijalnih situacija.'' (Petkovic, 2003:25) Ne samo da autorica ovoga rada ne nailazi na geopoliticku sablonu kao dominantnu u analizi postkolonijalnih tekstova vec i niposto ne dijeli stajaliste koje Nikola Petkovic iznosi ne bi li objasnio ovakvo svoje uvjerenje, a to je da je problem s usporedivanjem u tome sto oni koji se usporeduju odbijaju sebe vidjeti kao bica koja su u odnosu i cija je zelja za postojanje vezana za
18 Kada pise o dodirima postkolonijalne teorije s teorijom globalizacije, Timothy Brennan povezuje rijec prostor s procesima globalizacije, jer smatra da taj pojam upucuje na kapital i virtualnoscu brise dimenziju udaljenosti, dok mjesto za njega znaci nesto osobno i popraceno fizickom ukorijenjenoscu. O toj se distinkciji o ovome eseju nije vodilo racuna, ali ona, s obzirom na vrijeme u kojem zivimo, dakako upozorava na daljnju problematiku ukljucivanja kategorije spacijalnosti u postkolonijalnu teoriju, odnosno na pitanje ispravne terminologije. (Lazarous, 2004: 130)
19 Linda Hutcheon smatra da je internacionalizacija postmodernizma 90-ih godina prosloga stoljeca predstavljala izazov americkoj dominaciji i u teoriji i u praksi. (Hutcheon, 1989:173)
zemlju i kao takva staticna. ''Takva procjena nacionalne biti, kao pojedinacnog i grupnog posjedovanja stvari koje su u svojoj osnovi vezane za tlo, zapravo se jos dogada u gotovo svim dijelovima bivse Jugoslavije", tvrdi Petkovic. ''U srednjoj Europi opcenito, a posebno u bivsoj Jugoslaviji, takvo identificiranje ili procjenjivanje nas automatski izolira i procjenjuje kao pozitivno sve ono za sto tvrdimo da je nase. To je nemoguce ciniti, a da se istovremeno ne ogradujemo i ne izoliramo u vlastitome prostoru." Jasno je da je ovdje rijec o sasvim drukcijem stajalistu od onoga koji zemljopis dozivljava kao nesto zrakasto sto nacionalne literature dovodi u suodnos davanja i medusobne provjere, isto kao sto je i jasno da je za ovaj rad posve irelevantno je li jedno tocno, a drugo netocno. Ono sto se iz oba kuta gledanja namece kao neupitno jest da je tlo vazno, a ono sto je u prvome problematicno jest to da ono predlaze neku vrstu nametnutoga kolektivnog zaborava, a sto samo obrnuto, ali neodoljivo, podsjeca na ono vrijeme u kojem je na podrucju bivse Jugoslavije trebalo zaboraviti da je zemljopis doista dugo bio ono sto je dovodilo u suodnos davanja. Stvari se dodatno kompliciraju i time sto je u Petkovicevoj knjizi rijec o pokusaju pretvaranja fizickog u kulturni prostor, jer do koje mjere i taj kulturni prostor, u ovakvome esencijalistickome poimanju istoga, moze odoljeti kritici da srednjoeuropski diskurs podrazumijeva sustinsku razliku izmedu Istocne i Srednje Europe unutar koje se s prestankom postojanja Istocnog bloka, Balkan, uz Rusiju, postavlja kao konstitutivna drugost Srednje Europe. Ne znaci li govoriti o Srednjoj Europi, pa makar i na nacin ''koherentne sfere javnosti'' hijerarhizirati odredeni zamisljen ili stvaran prostor? Iako sam naslov njegove knjige u sebi nosi ime pa i jasno odredenoga geografskog podrucja, Petkovic na to pitanje daje odgovor pozivajuci se na Claudija Magrisa koji tvrdi da je ''...ideja Srednje Europe najveca opasnost za srednjoeuropsku kulturu, jer pojedinac ne bi trebao konstantno pricati o sebi i svijetu na taj nacin i time tematizirati samo svoje postojanje ili nepostojanje.'' ...Magris vjeruje da ''svaki pojedinac treba biti otvoren prema svijetu i njegovim mijenama - subjekt-gradanin svijeta mora biti istovremeno svjestan najintimnijih, najosobnijih, najlokalnijih problema najblizeg susjedstva i budno pratiti globalnu situaciju.'' (Petkovic, 2003:245). Ostaje dakako pitanje koliko je moguce da pojedinac o sebi nece razmisljati na taj nacin, odnosno gdje i cime to tocno pocinje trenutak u kojem pojedinac budno prati globalnu situaciju, a da u okviru toga o sebi ne razmislja kao o stanovniku jasno odredenoga mjesta, a sto cak cesto iz prakticnih zivotnih razloga ne ukljucuje nuzno razmisljanje o sebi kao o pripadniku jedne nacionalne skupine. Buduci da ovaj rad polazi od pretpostavke da je geografija i/ili arhitektura itekako vazna za svaku ''pricu'',
stajaliste koje kategoriju prostora svodi na pitanja teritorijalnosti i nacionalne nesnosljivosti Cini se vrlo pojednostavnjenim, iako mozda zbog povijesnih okolnosti opravdanim, to vise ako se ono promatra unutar postkolonijalne teorije kojoj je, kao sto je vec vise puta utvrdeno, ''zadatak'' prepoznati da moderni kapitalizam neprestano tezi oblikovanju drustvenog i fizickog krajolika po svojoj slici i prilici. Zagovaranje paradoksalnih termina poput Appiahovih globalno regionalnih fenomena kao modela transnacionalnosti (Petkovic, 2003:244) koja bi urodila medunacionalnim postovanjem i prihvacanjem u usporedbi s time sto oni znace za neprivilegiranog nemigranta ciji prostor mobilnosti najcesce ne cini vise od jednog lokaliteta, u najboljem se slucaju cini idealistickim, a sto je jos vaznije, ne pruza mogucnost ''lokalno utemeljenih diskurza o regionalnim iskustvima'' (Petkovic, 2003:246), koju u konacnici zagovara i sam Petkovic. Literatura
Ashcroft, Griffiths, Tiffin. 1989. The Empire Writes Back. London i New York: Routledge.
Ashcroft, Bill. 1998. Key Concepts in Post-Colonial Studies SAD i Kanada: Routledge.
Barry, Peter. 1995. Beginning Theory. Manchester i New York: Manchester University Press.
Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene knjizevne i kulturne teorije. Zagreb: Matica Hrvatska.
Booker, M. Keith, ur. 1999. Critical Essays on Salman Rushdie. New York: G. K. Hall & co.
Gordon, Colin, ur. 1980. Power/Knowledge; Selected interviews and other writings 1972-1977 by Michel Foucault SAD: Harvester Press.
Hertzberger, Herman. 2000. Space and the Architect; Lessons in Architecture 2. Roterdam: 010 Publishers.
Kiberd, Declan. 1995. Inventing Ireland. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press.
Lazarous, Neil, ur. 2004. The Cambridge Companion to Postcolonial Literary Studies. Cambridge: Cambridge University Press.
Loomba, Ania. 1998. Colonialism/Postcolonialism. London i New York: Routledge. Machiedo, Mladen. 1996. O modusima knjizevnosti; transtalijanisticki kompendij. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo.
MacKenzie, John. 1995. Orientalism; History, theory and arts. Manchester i New York: Manchester University Press.
Petkovic, Nikola. 2003. Srednja Europa: Zbilja-Mit-Utopija. Rijeka: Adamic.
Rushdie, Salman. 1992. Imaginary Homelands. London: Penguin.
Soja, Edward. 1989. Postmodern Geograpies: the reassertion of space in critical
social theory. London i New York: Verso.
Uzarevic, Josip, ur. 2004. Oko Knjizevnosti. Zagreb: Disput.
