CC BY
6Strucni clanak
UDC 316.7:82.09
STEREOTIPI O IDENTITETU PISACA MEDUKNJIZEVNE ZAJEDNICE
Seherzada Halkic
Univerzitet u Bihacu, Bosna i Hercegovina
Key words: identity, taboos, stereotype
Summary: It is not that easy to write about the identity in the region such as Balkan. Many centuries of interference of cultures, traditions, languages, arrivals and departures of old civilizations are the cause of dispute, denial, changing and taking away someone's identity. Artists and writers are just an example. Writing, primarily living in such environments, the writers have become a prey and therefore the victim of the political and national thoughts. Because of cultural interweaving, it is not hard to find in each one of them something "ours" and adopt it, but it is time to look at them in another way and to allow them to choose their own identities. The past is reminder of the millennial flows and connections between Serbian, Croatian, Bosnian and Yugoslavia culture. We should stop with taboos and stereotypes about where the writers belong to. We should understand and let their writings to speak about their identity. Besides being literary names, Ivo Andric and Mesa Selimovic also are great creators who are surprising us with their inner strength and literary talent. Their greatness is one more reason why their names shouldn't be used for political purposes. They wanted to belong 'there' and 'here'. They should be the bridge that brings us together and not a bridge that separates us. We should let Andric, Selimovic and other writers to become the bridge that brings "our" coast, nation, culture, traditions and even the identities together.
1. Pisci na dva fronta
Pitanje koje postavlja Amin Maalouf u djelu U ime identiteta, pitanje je koje moze postaviti svako ko se nade na granici, odnosno svako ko je imao privilegiju da se rodi u jednoj drzavi, a zivi i radi u drugoj, ko je pripadnik jedne kulture i nacije, a igrom slucaja ili vlastitim izborom, nasao se u drugoj. Svako ko je na bilo koji nacin dosao u dodir sa „drugim", a pri tom htio ostati „svoj". Sigurno je svako takav bio u prilici da bude pitan ko je i odakle je. Pored tog pitanja morao je odgovoriti na bezbrojna potpitanja, a da je pri tom htio ostati samo svoj, i htio dati odgovor kakav daje Maalouf: „ono sto cini da sam to sto jesam, a ne netko drugi, jest cinjenica da se
nalazim izmedu dviju zemalja, dvaju ili triju jezika, vise kulturnih tradicija. Upravo to odreduje moj identitet. Da li bih to bio bas ja, kada bih odsjekao jedan dio sebe samoga?" (Maalouf 2002:9).
Slicno kao Maalouf, osjeca se i vecina pisaca koji se nadu na nekoj „medi". Razapeti izmedu dvije, pa cak i vise strana oni se cesto odlucuju za „nepripadanje", odnosno pripadanje i jednoj i drugoj strani, pa i trecoj.
Stuart Hall u clanku Nasa minimalna ja je rekao: „Kada razmisljam o vlastitom osjecaju identiteta, uvidam da se razlikujem od svih vas" (Hall, 2003: 113), rijeci koje bismo mogli pripisati svim „dvopripadnicima".
Nazalost, nacionalne, politicke i kulturne igre, pa i obican puk, uzeli su za pravo da te pisce nazivaju svojima, i cak da se njihovim imenom, njihovim identitetom mjere vrijednosti jedne kulturne tradicije pa i nacije, naspram druge.
Soren Janson i Ake Daun u djelu Europljani, kultura i identitet naglasavaju kako su neki stereotipi izuzetno neprilicni ili cak pogresni, s malo ili nimalo iskustvene osnove. Kao suprotnost, drugi stereotipi imaju prilicno dobru iskustvenu osnovu i generalizacije su, ali svejedno upucuju na nesto posebno. U svakom slucaju, stereotipe koriste pojedinci i skupine, laici te politicari, kao kamene temeljce svojih kulturnih konstrukcija. Takav slucaj je i sa zemljama na prostoru bivse Jugoslavije, koje su nakon raspada velike drzave, ostale u svojim manjim zajednicama - republikama i koje su se borile za sve segmente koji bi sacinjavali njihovu jedinstvenu kulturu, a samim tim i identitet.
Presudnu ulogu u stvaranju stereotipa imala je polarizacija u knjizevnostima jugoslavenske meduknjizevne zajednice, koja je za rezultat imala pojavu knjizevnika dvojne pripadnosti. Medutim, situacija nije bila slozena samo u Bosni i Hercegovini, vec i u Hrvatskoj i Srbiji. Tako Zvonko Kovac u djelu Meduknjizevna tumacinja, navodi Lasicev stav o srpskim knjizevnicima u Hrvatskoj:
Za razliku od Hrvata, kojima su u povijesti ostavljene te dvije mogucnosti, a prava je samo jedna, izvorna pripadnost hrvatskoj knjizevnosti, mogucnosti srpskog knjizevnika u Hrvatskoj su razvedenije:(....) a) moze biti samo srpski knjizevnik i nista drugo, u tom slucaju on mora slijediti dominantne tokove svoje, tj. srpske knjizevnosti; (...) b) moze biti srpski i hrvatski knjizevnik, „kretati se unutar dvostruke pripadnosti", kao Vojin Jelic i Vladan Desnica, (...) c) moze postati hrvatski knjizevnik; (...) d) moze biti „nad-plemenski" jugoslavenski pisac (Kovac, 2005: 31).
Medutim, vecina pisaca nije htjela biti na ovoj ili onoj strani. Oni su htjeli biti dio drustva u kom su zivjeli i stvarali i sa sobom nositi sve
2
osobine i identitete koji su se nametali ili koji su bili njihov vlastiti izbor: „Kao clanovi drustva, mi se radamo i zauvek ostajemo ono sto nam je to drustvo ponudilo - hriscani, muslimani, budisti, Srbi, Hrvati, Englezi, crnci, belci, zene, muskarci (Bordevic, 2009: 353). Da je to tako vidjet cemo na primjerima Ive Andrica i Mese Selimovica.
2. Ivo Andric - katolik po rodenju, pravoslavac po nahodenju
Primajuci Nobelovu nagradu za knjizevnost, decembra 1961. godine, Ivo Andric govori o tom priznanju kao casti „mojoj maloj zemlji": „Moja domovina je zaista „mala zemlja medu svetovima", kako je rekao jedan nas pisac, to je zemlja koja u brzim etapama, po cenu velikih zrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim podrucjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono sto joj je neobicno burna i teska proslost uskratila" (Andric, 1984: 95).
Mnogi ove rijeci nisu razumjeli, odnosno nisu htjeli razumjeti kada su Andricu pripisivali razne identitete. Iz ovog se vidi da Andric na tako vaznom mjestu i vaznoj prilici govori o kulturi koja je uskracena zbog teske proslosti, a znamo sta ta proslost podrazumijeva.
Pored nacionalnog, Andricu su pripisivali identitet historicara i time htjeli opravdati pripadnost odredenoj naciji, sto je Andric negirao: "Za mene kazu da sam pisac - istoricar. Ja sam pre svega pisac, a proslost je za mene isto sto i lepota za zenu... Pisac je taj koji daje pouku i pomaze ljudima pre zla" (Rizvic 1995 : 659).
Istina je da je Andric u vecini svojih djela slikar proslosti Bosne i sugestivni tumac sudbine njenih ljudi. Djela su nastala na osnovu starih zapisa i predanja. U njegovom knjizevnom opusu Bosna je zahvacena u sirokom vremenskom rasponu od XVI vijeka pa sve do nasih dana. U najvecem broju djela prikazao je Bosnu turskog, austrijskog i suvremenoga doba kao zemlju na granici izmedu podijeljenih svjetova, Istoka i Zapada, islama i hriscanstva. Svako njegovo djelo nastalo je poslije brizljivog proucavanja i zato je ono uvijek i studija i umjetnicki cin istovremeno.
„ Tesko je" - objasnjavao je Andric svoj dozivljaj - „ u Evropi naci zemlju koja bi bila tako zanimljiva kao sto je Bosna. Uplitanje svetova, sukobi, sudbine i zbivanja - sve je to podizalo deo po deo ove balkanske zemlje. U narodu sam zabelezio recenicu koja je bolja od svih istorijskih i socioloskih rasprava govori o Bosni i njenoj proslosti: „Otac mi klanja, majka mi se krsti, a ja gledam pa se kamenim!" Eto to je povest Bosne. Rec je o vremenu kad covek nije bio siguran u kojoj ce se veri roditi, a u kojoj umreti (Rizvic 1995: 601). Bosna je po njemu mjesto gdje se ukrsta vise kultura i religija i da je pri tom tesko definisati svoju pripadnost. Iako je boravio u Beogradu i obavljao
3
diplomatske poslove za Srbiju, smatrao je da punim pravom pripada Bosni: „Kad je Bosna u pitanju, ja nikad nisam niti mogu biti odsutan. U stvari, ja se nikad od Bosne ni odvajao nisam. Ono sto smatram svojim duhovnim dosegom - to je dar dobijen od Bosne. Meni je Bosna sudena, sto bi se reklo" (Rizvic, 1996:656).
Rizvic iz Andricevih rijeci zakljucuje da Andric svijet Bosne i Bosnjaka u svojim djelima odbaciva i ruzi, ali istovremeno ne moze bez njega: „On je bio i njegova mrznja i njegova ljubav'' (Rizvic, 1996: 12).
Andric kroz intervju sa Ljubom Jandricem istice kako je bitno zapisati, zabiljeziti : „zao mi je kad pomislim da izumire svakim danom nasa stara cudna Bosna, a nema nikog da zabiljezi i sacuva mrku ljepotu nekadasnjeg zivota."1 Andric je jadan od rijetkih koji je to uspio, i kroz tu cinjenicu ga treba posmatrati.
3. Mesa Selimovic - stranac na svom terenu
Identitet Mese Selimovica nije nista manje komplikovan u odnosu na Andricev identitet. I Selimovic je, kao dio i ucesnik knjizevne polarizacije, bio na meti oduzimanja, ali i dodavanja identiteta. Posebne kontraverze izazivaju njegove rijeci:
„Poticem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok knjizevno stvaralastvo u Bosni i Hercegovini, kome takode pripadam, smatram samo zavicajnim knjizevnim centrom, a ne posebnom knjizevnoscu srpskohrvatskog jezika. Jednako postujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono sto je odredilo moju licnost i moj rad" (Selimovic, 1976). I ko je sad Selimovic? Kakav je njegov identitet? Biliteraran? Poliliteraran? Dvopripadni? Odgovor nam daje Kovac pri objasnjenju ova tri pojma:
„Za razliku od bi- ili poliliterarnosti, koju karakterizira neravnomjerna otvorenost clanova jedne kulture u odnosu na drugu, dvopripadni su autori dionici pripadnih knjizevnih sustava na razlicite nacine: oni su razliciti ovisno o karakteru razvojnoga procesa svake pojedine knjizevnosti" (Kovac, 2001: 137).
Dakle, za Mesu Selimovica najbolji odgovor bi bio „dvopripadnik", ali u Bosni i Hercegovini govoriti o Selimovicu kao o srpskom piscu postala je tabu tema. Ono sto bosnjacka knjizevnost uzima kao glavni adut je to da je djelo Mese Selimovica utkano u srediste bosnjacke knjizevnosti. Takoder,
1 Casopis ^,Zivot", sveska 6., Sarajevo juni 1956., Godina V, knjiga VIII
4
ono je dijelom i srpske knjizevnosti, autorovim zahtjevom, kao i putem dijela opusa koje zadire u srpske knjizevne i kulturne teme. Stoga nas ne treba cuditi sto on u svojim Sjecanjima istice stih od Njegosa: „sto je covjek, a mora biti covjek" (Selimovic, 1983: 198).
Sam Mesa se borio sa svojim identitetom. Dokaz tome je u Sjecanjima gdje je Selimovic objavio pismo anonimnog citatelja iz Sarajeva upucenog Selimovicu povodom objavljivanja pripovijetke Pjesma u oluji, a koju je Selimovic prvi put potpisao pod pseudonimom Mesa: „Vec od smaog imena nastaju vatrene rasprave, uglavnom neugodne za nas Jugoslavene muslimanskog porijekla. Vecina omladine ne zna da vam je pravo ime Mehmed, a mnogi intelektualci tvrde da se stidite svoga porijekla... Ja vas potpuno shvatam, jer bih i sam zelio da se zovem Nemanja, a ne Mehmed, ali je nazalost tako" (Selimovic, 1983: 164). Selimovic na sve 'napade' odgovara sa cudenjem uz obrazlozenje da nikad nije mogao ni pretpostaviti da su moguca ovakva shvatanja i da mu je zao ako neko misli da se on stidi svoga porijekla: „Ne stidim se, niti imam zasto, naprotiv, ponosim se sto su moji preci zivjeli posteno. A moje knjizevno djelo svjedoci koliko sam vezan za svoj uzi zavicaj i za svoje porijeklo" (Selimovic, 1983: 164). Selimovic ostaje piscem paradoksa: bosnjacko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promisljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski knjizevni korpus u cijelosti, i tamo je stranac i koristan je kao sredstvo politicko-nacionalne propagande. U bosnjackoj knjizevnosti, jedan je od glavnih prikazivaca nacionalne sudbine, no njegovo iskreno srpsko kulturno i nacionalno opredjeljenje cini ga, u dobrom dijelu pisanoga djela, tesko prihvatljivim autorom. I on sam je krivca nasao u politici i nacionalizmu:
„Iz ove koze se ne moze, i svima nam ostaje da ponesemo svako svoj teret i svoju sudbinu, bas zato sto ne mozemo i necemo da se identifikujemo sa zlocincima i sto osudujemo sve zlocine nad ljudima i nad narodima. Stid i nacionalni kompleksi zbog kojih cutimo, nece nam mnogo pomoci: istorija se ne moze izbrisati ni izmijeniti. Svi obziri i sve maske uopstavanja, od kojih pate i nasa literatura i nasa istoriografija, i nasa politicka praksa vec su urodili negativnim posljedicama" (Selimovic, 1983: 163).
Koliko su posljedice pogubne i velike, Mehmed Mesa Selimovic nije ni predvidio ni naslutio. Buducnost ce reci svoje. Da su Andric i Selimovic zivjeli i stvarali u danasnje vrijeme, vrijeme kada je fenomen dvostruke pozicije koji se izvodi iz postmodernistickog zahtjeva za politickom korektnoscu literature, mozda bi uspjeli realizirati svoje ideje. Biti u dvostrukoj poziciji po Terry Eagletonu, znaci biti: „istodobno unutar i izvan
5
neke pozicije, zaposjesti teritorij i istodobno skepticno zastajkivati na granicama, to je mjesto odakle cesto dolaze najintenzivnije i najkreativnije ideje. To je mjesto bogat izvor, premda najcesce nije bezbolno" (Eagleton, 2005: 43). Tako je pozicija pisaca jugoslavenske meduknjizevne zajednice, bila i ostala bolna tacka.
4. Ka zakljucku
Ako Eagletonovim rijecima dodamo sve ono sto su rekli i napisali Andric i Selimovic onda cemo doci do zakljucka da je pozicija „mede" na kojoj su se nalazili bila pozicija koja je dala i izrodila najintenzivnije i najkreativnije ideje. Ako iz knjizevnog djela pa i iz zivota ovih velikana izbacimo i jedan segment, npr. rodenje unutar jedne, a rad unutar druge zajednice, vidjet cemo da ce njihovo djelo i zivot, samim tim i identitet, izgubiti svoju pravu vrijednost. Moramo priznati, da pisati o identitetu u jugoslavenskoj meduknjizevnoj zajednici nije nimalo lako.
Visestoljetna preplitanja kultura, tradicija, jezika, dolazak novih, odlazak starih civilizacija uzrokom su osporavanja, negiranja, dodavanja i oduzimanja identiteta. Tako su pisci, pisuci, a prije svega ziveci u takvim sredinama, postali plijen, a samim tim i zrtva politickih i nacionalnih strujanja.
Njihova djela su preplavljena i prepuna povijesti i proslosti, a kako je ta proslost podsjetnik na hiljadugodisnje tokove i veze srpsko-hrvatske, hrvatsko-bosanske, bosansko - srpske, odnosno jugoslavenske kulture, bilo kakvo oduzimanje i/ili dodavanje narusava njihov pravi identitet. Kao sto su oni, tako i mi trebamo rusiti tabue i stereotipe o tome gdje koji pisac pripada, trebamo se osloniti na njihova djela i dozvoliti da ona govore o njihovom identitetu. Iako su Ivo Andric i Mesa Selimovic knjizevna imena o kojima je vec toliko toga receno, veliki stvaraoci o kojima je napisano bezbroj knjiga, naucnih rasprava, eseja, ipak to su umjetnici koji nas svojom unutrasnjom snagom, knjizevnim talentom, originalnim i dubokim shvatanjem zivota i drustva uvijek iznova iznenade i tjeraju da sa jednakom paznjom i zarom citamo njihova djela. Njihova velicina, razlog je vise, da se njihovo ime ne koristi u politicke svrhe, odnosno da se njihova velicina, ne koristi u svrhe kao sto su isticanje nacionalnog identiteta. Trebamo rusiti stereotipe o tome da su oni nositelji nacionalnog predznaka i ne trebamo dozvoliti da teme o njima kao takvima budu tabu teme.
Literatura:
Dordevic. Jelena. 2009. Postkultura. Beograd: Clio. Eagleton. Terry. 2005. Sta nakon teorije. Zagreb: Algoritam
6
Hall. Stuart. 2003. Nasa minimalna ja. (Razlika/Diference, 3-4). Tuzla: SUTIgraf.
Kovac. Zvonko. 2005. Meduknjizevna tumacenja. Zagreb: Biblioteka knjizevna smotra.
Kovac. Zvonko. 2001. Poredbena i/ili interkulturna povijest knjizevnosti. Zagreb. Biblioteka knjizevna smotra.
Kulesar Szabo. Erno i Oraic Tolic. Dubravka. 2006. Kulturni stereotipi. Koncepti identiteta u srednjoeuropskim knjizevnostima. Zagreb: Press.
Maalouf. Amin. 2002. U ime identiteta. Nasilje i potreba za pripadnoscu. Zagreb: Biblioteka Prometej.
Rizvic. Muhsin. 1995. Bosanski muslimani u Andricevu svijetu. Sarajevo: NIPP Ljiljan.
Said. Edward W. 2007. Nepripadanje. Zagreb: Biblioteka Tridvajedan. Syndram. Karl Urlich. 2009. Estetika alteriteta: knjizevnost i imagoloski pristup. Uvodu u imagologiju - Kako vidimo strane zemlje. Zagreb.
Selimovic. Mesa. 1983. Sjecanja. Beograd: Beogradski izdavacko graficki
zavod.
7
