CC BY
6INTERKULTURNI DIJALOG NA OSNOVAMA, NE (SAMO) USPRKOS RAZLICITOSTI (BtnPEKH PA3AHHHATA: HHTEPKyATYPHH £HAA03H HA BAAKAHHTE; Aretov, Nikolay (ur.), Akademicno izdatelstvo „Prof. Marin Drinov", Sofija, 2008.)
U posljednjih nekoliko godina knjizevne i kultume zajednice slavenskih zemalja pokusavaju ponovno uspostaviti pokidane i komplicirane, ali ipak neraskidive veze izmedu susjednih naroda. Svjedoci smo sve brojnijih knjizevnih gostovanja pisaca iz susjednih drzava, novih knjizevnih izdanja nekad zajednickih klasika, primjerice djela Danila Kisa u izdanju hrvatskog izdavaca Durieux ili sabrana djela Dubravke Ugresic u dvojnom nakladnistvu zagrebackog Konzora i beogradskog Samizdata, ili pak srpsko-bosansko-hrvatskih filmskih koprodukcija i gostovanja filmskih i/ili kazalisnih glumaca u regionalnim projektima. Svi navedeni primjeri medusobne suradnje i dijaloga izmedu donedavno konfliktnih podrucja i naroda mnogo su vidljiviji i medijski popraceniji, pa cak i u knjizevnim i kulturnim tiskanim i elektronickim medijima, nego sto je to slucaj kod vrlo plodotvorne suradnje knjizevnih teoreticara i povjesnicara iz (juzno)slavenskih zemalja na ponovnom uspostavljanju dijaloga, razmjeni knjizevnih iskustava i revidiranju kompleksnih i nedovoljno jasnih knjizevnih fenomena, kao sto su to (ne)pripadnosti pisaca nacionalnim filologijama i knjizevnostima (I. Andric kao najpoznatiji „nepripadnik"), a koje najcesce ne pronalaze svoje mjesto na nacionalnim katedrama maticnih zemalja.
Projekt Svoj i tud u balkanskoj knjizevnosti i kulturi zanimljiv je i poucan primjer medunarodne suradnje znanstvenika iz razlicitih zemalja i razlicitih akademskih usmjerenja i interesa.1 No bez obzira na navedene razlicitosti i/ili bas na temelju te razlicitosti spomenute institucije uspjele su organizirati tri medunarodna interdisciplinarna skupa, u Poznanu (2005.), Beogradu (2005.) i Sofiji (2006.) i na temelju tih skupova objaviti zbornike Svoje i cudze. Kategorie przesrtrzeni w literaturach i kulturach slovianskich, Svoj i tud. Slika drugog u balkanskim i srednjoevropskim knjizevnostima i BbnpeKu pamunuxma. HnmepKynmypnu duanosu na EanKanume.2
Trematske preokupacije znanstvenih skupova i nastalih zbornika vidljive su vec iz naziva konferencija i naslova izdanih zbornika. Kategorije svoj-tud, slika ili predodzba Drugog i interkulturni dijalog temeljni su pojmovi interkulturne znanosti o knjizevnosti. Na interkulturalizmu pocivaju i temeljne smjernice i postavke navedenog projekta, a uspjesnost svakako potvrduju kvaliteta i kvantiteta odrzanih konferencija i objavljenih zbornika. Posljednji zbornik BbnpeKu pasnunu^ma. HnmepKynmypnu duanosu na EanKanume (2008.) rezultat je medunarodne konferencije odrzane u Sofiji 2006. godine. Bugarsko domacinstvo razlog je i znatno vecem broju objavljenih znanstvenih radova bugarskih znanstvenika i bugarske tematike, no bez obzira na navedeno, zbornik sadrzi niz vrlo zanimljivih i raznolikih radova i referata znanstvenika iz Srbije, Makedonije, Hrvatske, Poljske, Belgije i Grcke. Da podnaslov zbornika Interkulturni dijalozi na Balkanu nije samo prikladan moto danas prevladavajuceg koncepta, dokazuje i cinjenica da je svaki clanak objavljen na izvornom jeziku, sto otvorenom i zainteresiranom citatelju nikako ne bi trebala biti zapreka, vec poticaj za, ako nista drugo, a ono barem pasivnu interkulturnu komunikaciju s tekstom. Vidljivi nedostatak ovog visejezicnog zbornika je zamjetan broj gramatickih, pravopisnih i tiskarskih gresaka koje nisu samo vidljive sitnicavom kriticaru, vec su zamjetni i prilikom prvog citanja. Visejezicni zbornik prije je iznimka, nego pravilo imajuci na umu brojne zbornike o interkulturalnosti objavljene na „interkulturnom" engleskom jeziku. No niti analizirani zbornik nije mogao u potpunosti izbjeci sveprisutan svjetski jezik te su sazeci radova i sadrzaj ipak otisnuti na engleskom jeziku kako bi olaksali citateljevo snalazenje i putovanje kroz multijezicne i interdisciplinarne radove. Iako tekstovi u zborniku slijede jedan za drugim bez njihovog svrstavanja u neke zajednicke tematske ili stilske cjeline, a sve u svrhu otvorenosti interkulturnog dijaloga, radi preglednije i lakse analize potrebno je ipak pronaci neke zajednicke tocke izrazito stilski i tematski heterogenim clancima.
Zbornik otvara studija profesora Mieczyslawa D^browskog Swój/Obcy/Inny. Gdzie jestesmy?. Svojim upitnim naslovom ovaj interdisciplinarni tekst otvara prostor komunikacije i to temeljnim interkulturnim pojmovima s nadom da ce se ovo pitanje transformirati u prikladan do(od)govor tijekom daljnjeg citanja zbornika. Autor koji predstavlja svojevrsnog drugog uvodnicara, nakon uvodnih rijeci samog urednika zbornika Nikolaya Aretova je profesor Zvonko Kovac s Odsjeka za juznu slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Svojim predstavljanjem projekta Interkulturne povijesti knjizevnosti s podnaslovom Ekokulturni identiteti juznoslavenskih knjizevnosti stvara primjeren temelj za razumijevanje ostalih tekstova ovog zbornika. Za razliku od dominirajuce struje
1 Projekt Svoj i tud u balkanskoj knjizevnosti i kulturi pokrenut je na inicijativu Katedre za slavenske jezike i knjizevnosti Sveucilista Adam Mickiewicz u Poznanu, a na projektu jos sudjeluju Institut za knjizevnost i umjetnost u Beogradu, Institut za knjizevnost Bugarske akademije znanosti u Sofiji i Odsjek za slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
2 Svoje i cudze. Kategorie przesrtrzeni w literaturach i kulturach slovianskich (ur. B. Zielinski), V. 1-3, Wydawnictwo naukowe, Poznan, 2005; Svoj i tud. Slika drugog u balkanskim i srednjoevropskim knjizevnostima, Institut za knjizevnost i umetnost, Beograd, 2006.; BbnpeKU pa3nmunma. MHmepKynmypHU öucrno3u Ha EanmHume (ur. N. Aretov), Akademicno izdatelstvo „Prof. Marin Drinov", Sofija, 2008.
hrvatskih filologa i povjesnicara knjizevnosti, Kovac naglasava zajednicki kultumo-komunikacijski prostor srednje i jugoistocne Europe, a ovu tezu potkrepljuje stoljetnom interkulturnom komunikacijom, prvo na zajednickom staroslavenskom jeziku a zatim na tzv. ,jeziku regije" odn. srpsko-hrvatskom jeziku. Temeljeci svoje postavke na bioloskoj odrednici kulture, povezane i neodvojive od prirode, autor slikovito konstatira „Koliko god lingvisti uredivali, plijevili i medusobno udaljavali juznoslavenske jezicne njive, ostajat ce mogucnost njihova «oneciscenja» nizim kulturama interkulturnoga dijaloga." (Kovac, 2008:47) Sociolosko-etnolosko-kulturoloska studija Dance Gospodinova temelji se na knjizi americkog sociologa Orrina E. Klappa Heroes, Villains, and Fools: The changing American Character (1962.) i cuvenog klasika sociologije Emilea Durkheima poznatog po problematiziranju kolektivnih predodzbi nekog naroda. Od interkulturnog dijaloga na makro razini (izmedu dvije ili vise drzava ili kultura) tekst Диалогът на българските субкултури (град и село) D. Gospodinova problematizira «intersupkulturni dijalog» izmedu bugarskog sela i grada. Jasmina Mojsieva-Guseva problematizira dijaloski karakter Balkana na primjerima iz balkanskih knjizevnosti, a svoju interkulturnu analizu upotpunjuje teorijskim spoznajama postkolonijalizma, gradeci na taj nacin interdisciplinarnu studiju Македонският диалог с Другия. Sve ucestaliji postupak analize novinskih clanaka kao savrsenog materijala za proucavanje stereotipnog oznacavanja i nacina misljenja Drugog, posebno prilikom imagoloske analize samo-predodzbi i hetero-predodzbi, autori Raia Zaimova i Mjuzhden Mehmedova primjenjuju na primjerima albanskog tiska na francuskom i engleskom jeziku, a objavljenim u Bugarskoj nakon nacionalnog osamostaljenja Albanije.
Interkulturna analiza djela (juzno)slavenskih knjizevnosti primjer je novih citanja postojecih, ali i buducih klasika bliskih knjizevnosti. Niz tekstova pruza zanimljiv i nov pogled na knjizevna djela, koncentrirajuci svoju analizu na temeljne pojmove interkulturne teorije: svoje i tuâe, strano-domace, interkulturni dijalog, itd. Interkulturnu analizu knjizevnih djela provodi Slobodanka Pekovic u clanku Dijalog kao mogucnost transformacije predstave stranca i prijatelja, Ivan Majic u Strategiji stereotipa izmedu identifikacije i manipulacije («Interkulturni dijalozi» Covjeka bez proslosti Aleksandra Hemona), Stanislava Vujnovic: Mogucnosti/nemogucnosti interkulturnog dijaloga (u prozi I. Andrica i Z. Popovica). Kao sto je vidljivo iz naslova radova, u sredistu pozornosti je interkulturni dijalog kao forma izgradnje proznih i dramskih tekstova. Kontrastirajuci poetike pisca Dragutina Ilica i spisateljice Jelene Dimitrijevic, Slobodanka Pekovic pokazuje da „dijalog zavisi od politickih, etnickih, kulturnih, polnih kriterijuma, da cak ni geografsko odredenje nije zanemarljivo..." (Pekovic, 2008:35) sto konacno rezultira mogucnoscu preobrazbe stranca u prijatelja (kod J. Dimitrijevic) ili pak nemogucnoscu transformacije stranca u prijatelja zbog nespremnosti na iskreni dijalog (kod D. Ilica). Slican postupak poredbe dva autora rabi i S. Vujnovic, birajuci za testiranje mogucnosti ili nemogucnosti interkulturnog dijaloga poznatu pripovijetku Ive Andrica Mara Milosnica i pripovijetku Neoplakani grob manje poznatog autora Zarije Popovica. Autorica ne dvoji o mogucnosti interkulturnog dijaloga na balkanskim prostorima, ali na temelju poredbene analize navedenih pripovijetki izdvaja dva otezavajuca momenta za uspjesan interkulturni dijalog izmedu ili unutar juznoslavenskih kultura. Konfesionalne razlike i patrijarhalna sredina, koja je u pripovijetkama prikazana kroz temu izvanbracnih odnosa, cine ozbiljnu prepreku za interkulturnu, pa cak i unutarkulturnu komunikaciju na ovim prostorima.
Dominantna tema problematiziranja interkulturnog dijaloga nastavlja se u clanku Valentine Sedefcheve na knjizevnoj analizi juznoslavenskog klasika Milosa Crnjanskog. Interkulturno problematiziranje zanimljivog recepcijskog fenomena „citati kao Amerikanac/Amerikanka ili kao Istocnoeuropljanin/Istocnoeuropljanka" u radu I. Majica dodatno komplicira cinjenica da je u pitanju suvremeni roman Covjek bez proslosti bosanskog autora A. Hemona, izvorno napisanom na engleskom jeziku, a potom prilagodenom i prevedenom za domace(a) knjizevno(a) trziste(a). Tematika egzila i sukoba istocne i zapadne kulture dodatno je zasicena nizom stereotipa utkanom u samom tkivu romana. Na vrlo zanimljiv nacin Raymon Detrez pise o stereotipnim oznacavanjima i predodzbama Grka i Bugara cije se obostrane stereotipne slike mijenjaju ovisno o povijesnom periodu u kojem se ti susjedni narodi nalaze, a Vassilis Maragos, usprkos problematicnom odnosu tijekom povijesti izmedu Grcke i Bugarske, izdvaja pozitivne primjere interkulturalnosti - interkulturnog znanstvenika i strastvenog zaljubljenika u grcku knjizevnost i kulturu Stefana Getcheva.
Visepripadni i kompleksni identitet, karakteristican za suvremenog covjeka, Nadia Danova pronalazi u 18. stoljecu u liku Marcosa Antonia Katzaitisa, stvarnom covjeku koji upravo zbog svoje kompleksnosti nije bjezao od interkulturnog dijaloga. Genoveva Chervenakova problematizira utjecaj i refleksiju folklora na suvremenu bugarsku i grcku prozu, dok Marijana Bijelic kroz vec istrazenu temu funkcije autora u lirskoj pjesmi uspostavlja naruseni interkulturni dijalog kroz usporedbu hrvatskog i bugarskog narodnog preporoda i postavlja smjernice za nova poredbeno/interkulturna istrazivanja hrvatsko-bugarskih knjizevnih veza. Vesna Matovic svoj znanstveni interes usmjerava na povijesno razdoblje od 1895. godine do 1914. godine te oslikava kompleksne bugarsko-srpske politicke i knjizevne interkulturne odnose.
Rodnim pitanjem unutar interkulturne zajednice bavi se i urednik zbornika, Nikolay Aretov. U svom izvrsnom clanku pokusava, na primjeru dva slucaja opisanih u literaturi, dokuciti razloge neprihvacanja zena iz drugih (bliskih) sredina (Dalmacije i Hrvatske) od strane bugarske sredine. Bez obzira sto se radi o slavenskim zenama koje bi zbog niza slicnosti trebale biti percipirane kao „svoje", bugarska zajednica ipak nije spremna na
interkulturni dijalog i prihvacanje razlika. Iako se na prvi pogled lako uocava da je razlog neprihvacanju patrijarhalna sredina, Aretov se ne zadovoljava ovim odgovorom, vec pokusava neprihvacanje „tudeg" promatrati u kontekstu razdoblja u kojem se ova dva slucaja dogadaju, a to je vrijeme bugarskog Aprilskog ustanka protiv Otomanskog cartstva 1876. godine i vrijeme konstituiranja bugarske drzave. Sada je mnogo lakse zakljuciti da nespremnost na interkulturni dijalog ne ovisi samo o patrijarhalnoj sredini, vec zasigurno i o cinjenici koliko je moguce da stranac/strankinja postanu kljucni/e u izgradnji vaznih povijesnih i politickih dogadaja.
Svetlana Stoiceva ne negira jezicnu raznolikost Balkana, ali naglasava da jezicna raznolikost ne smije biti prepreka kulturnoj bliskosti balkanskih naroda. Suprotno od dominantnih nacionalnih, kulturnih i politickih stereotipa o razlicitosti naroda na Balkanu, Stoiceva u svom radu pokusava dijaloskom formom teksta dokazati da je bliskost moguca usprkos ponekad dominantnoj svijesti o vlastitoj posebnosti i razlicitosti od susjeda. Na tragu ovih tvrdnji Stanisa Tutnjevic u clanku o konstituiranju i raslojavanju knjizevnih identiteta u okviru juznoslavenske literarne zajednice tvrdi da „Slika o sebi i slika o drugom u tom procesu postaje bitan pokretac i regulator oblikovanja slicnosti i razlika koje posebno dolaze do izrazaja u jeziku i knjizevnosti. Na isti nacin kako su u ranijim periodima jezik i knjizevnost znacajno doprinosili stvaranju istog ili slicnog identiteta juznoslavenskih naroda, raslojavanje i destruiranje toga identiteta u novije vrijeme najvidljivije je upravo na knjizevno-jezicnom planu, gdje uocavamo ubrzan nastanak „novih" jezika i knjizevnih korpusa, nerijetko zasnovanih na gotovo apsurdnim oblicima identifikacije." (Tutnjevic, 2008:185)
Zanimljiva otkrica donosi rad Miodraga Matickoga koji se umjesto inzistiranja na razlikovnom faktoru juznoslavenskih knjizevnosti, odlucuje na onaj manje dominantan pravac pronalazenja slicnosti u knjizevnim kretanjima pojedinih juznoslavenskih zajednica. Na primjeru danas opet sve popularnije lirske pjesme sevdalinke, koju se primarno povezuje s bosnjackom knjizevnoscu i kulturom, i to prvenstveno zbog utjecaja sevdalinke kao etno-muzicke bastine bosanskog kulturnog prostora, autor pruza zanimljiv prikaz rasprostranjenosti ove lirske pjesme na cijelom juznoslavenskom kulturnom prostoru 19. stoljeca. Razlicita konfesionalna pripadnost slavenskih naroda zasigurno predstavlja otezavajuci faktor za promicanje interkulturnog dijaloga sto napominje i nemali broj autora u ovom zborniku. Interkulturna buducnost velikim dijelom lezi i u svladavanju religijskih sukoba, a upravo se Panaiot Karagyozov fokusira na problematicnu interkonfesionalnu komunikaciju izmedu Krscana i Muslimana.
Svaki od navedenih referata izvrstni su pocetni impulsi i smjernice za uspostavu daljnje medunarodne, interdisciplinaire i interkulturne suradnje kako za zastupljene autore, tako i za mlade znanstvenike koji tek pronalaze svoje tematske i stilske dominante. No prikazani radovi mogli bi funkcionirati i kao pocetne smjernice za buduce knjige namijenjene citateljima koji zele znati sto se to novo dogada na susjednim kulturnim prostorima.
Autori ovog zbornika zagovaraju interkulturne dijaloge usprkos razlicitosti. Autorica ovih redaka potice i njeguje interkulturne dijaloge, ali ne usprkos razlicitosti nego bas na temelju te razlicitosti stvara se temelj i mogucnost za interkulturnu komunikaciju, sto svakako pokazuju iscitani tekstovi.
Milana Romic
Agencija za obrazovno reformske inicijative za jugoistocnu Europu (ERI SEE), Hrvatska
