CC BY
7INTERKULTURNA SLAVISTIKA DANAS I SUTRA (Zvonko Kovac. Interkulturne studije i ogledi. Meduknjizevna citanja, mentorstva. Zagreb: FF press, 2016.)
Osvrnemo li se i sasvim povrsno na gotovo nevjerojatnu obimnost inozemne teorijske literature koja nastaje unazad dva, tri desetljeca problematizirajuci metodoloske i konceptualne pretpostavke studija knjizevnosti, nedvojbeno cemo ostati barem blago zateceni disproporcionalnoscu njezina ne toliko teorijskog koliko prakticnog rasprostranjivanja u domacoj nam sredini. Osobito je to primjetno u sferi onoga sto u tradicionalnim razumijevanjima svjetske i nacionalne knjizevnosti ostaje po strani, bilo kao posljedica danasnjih (izvanjskih) geopolitickih zamisljanja ili pak kao rezultat pomodarskog povodenja i bespogovornog slijedenja metodoloskih osmisljavanja izucavanja knjizevnosti i bliskih joj kulturoloskih praksi. Preciznije, sveopca kriza slavistickih studija u Europi i sire jednim je dijelom uzrokovana upravo metodoloskim stranputicama i nesnalazenjima u razdoblju nakon pada Berlinskog zida, sto je osobito vidljivo na planu odnosa izmedu juznoslavistickih istrazivanja i domicilne nacionalne filologije, i to u oba smjera. U tom su smislu u nasoj znanstvenoj sredini isuvise rijetki prilozi koji bi jasnijom teorijskom svijescu problematizirali postojece stanje struke, kriticki je prikazali, pa time potencijalno otvorili i neke nove metodoloske pravce. Upravo stoga knjiga Zvonka Kovaca Interkulturne studije i ogledi. Meduknjizevna citanja, mentorstva kao sustavna sinteza autorova dosadasnjega znanstvenog i nastavnog rada, ili barem njegova najzapazenijeg dijela, predstavlja dragocjen i visestruko ohrabrujuci prilog sadasnjim i buducim istrazivanjima na temu (pre)osmisljavanja metodoloskih i konceptualnih koordinata (juzno)slavistickih studija. Kao sto je to bilo jasno vidljivo i u prethodnim autorovim knjigama - Poredbena i/ili interkulturna povijest knjizevnosti (2001), Meduknjizevna tumacenja (2005), Meduknjizevne rasprave (2011) - i ovdje postoji ocigledna teznja da se obradena problematika prikaze znanstveno-teorijskom aparaturom, ali i da se ona dohvati u njezinoj prakticnoj dimenziji, i to na vise razina. Temeljna povezna nit izmedu ta dva pola koja supostoje u uspjesno postignutoj ravnotezi vec je u samom naslovu naznacena ne samo kao polazni vec i kao sredisnji koncept u pojedinim studijama ove knjige, posrijedi je, dakako, ideja interkulturalnosti. Kao sveprozimna nit, ona ce u sest studija prvog poglavlja (Prolegomena, nagovori) biti dominantno teorijski elaborirana, dok ce u preostala tri naglasak vise biti na prakticnoj primjeni i elaboraciji pretpostavki i tezi iznesenih u uvodnom dijelu knjige.
Na samom pocetku, u teorijski impostiranom uvodnom dijelu knjige, kao svojevrsni preduvjet svega sto ce nadalje uslijediti razlaze se koncept interkultume povijesti knjizevnosti, i to onako kako je on zamisljen i uvelike realiziran u okviru istoimenog projekta kojemu je autor knjige bio voditelj, odnosno kao „nastavak suvremenih metodologija i empirijskih istrazivanja prilagodenih potrebama razumijevanja slozenoga eko-kulturnoga identiteta juznoslavenskih knjizevnosti, specificnoga bioloskog identiteta kulture kao dijela prirode, sto podrazumijeva cuvanje povijesnih kultura te kulturnu autenticnost razlicitih tradicija, kao i njihove interkulturne (interkonfesionalne, intercivilizacijske) dijaloge, koji u dobu globalizacije dobivaju novo znacenje." (Kovac 2016: 9). Kako sam autor dodatno objasnjava, ona je istodobno specificna vrsta regionalne poredbene povijesti knjizevnosti, ali i metodoloska ukupnost kojom se pristupa knjizevnom korpusu i specificnoj interkulturno-hermeneutickoj problematici studija druge/strane knjizevnosti. S naglaskom na brojne juznoslavenske kulturne meduprostore i s knjizevnoscu kao njihovom prevladavajucom objasnidbenom kategorijom, ideja interkulturne povijesti knjizevnosti usmjerena je prije svega prema obogacenju hrvatskoga kulturnog prostora spoznajama o prozetosti i suodnosima na juznoslavenskom prostoru. U kontekstu interkulturne znanosti o knjizevnosti, pa i u sirem smislu, ovakav je koncept, metodoloski podrzan idejom kulturne ekologije, usmjeren namirenju svojevrsne praznine unutar promisljanja hrvatskih juznoslavistickih studija, kao i otvaranju interkulturnog dijaloga unutar u mnogocemu srodnog susjedstva. U tako osmisljenoj metodoloskoj platformi juznoslavistickih studija jasno je prisutna svijest o njihovoj bogatoj tradiciji, kako na maticnom prostoru tako i u okviru njihovih inozemnih realizacija, ali i ona o suvremenim metodoloskim rjesenjima, posebice unutar knjizevne historiografije, kulturalnih i postkolonijalnih studija.
Buduci da je interkulturna povijest knjizevnosti postavljena kao nosiva ideja izlozenog koncepta, sasvim razlozno u nastavku ovoga poglavlja njezina se uporista propituju kroz one pojmove te paradigme koji u juznoslavenskom kontekstu zahtijevaju reviziju postojecih modela. Ponajbolji primjer u tom smislu je pojam kanona koji autor razmatra u odnosu na u mnogo cemu nedostatan mononacionalni model te ga propituje prije svega u kontekstu dvopripadnih autora kao sto su Stanko Vraz ili Ivo Andric. Taj se pristup nadalje utvrduje i potvrduje na primjeru bosanske knjizevnosti sve pomalo metodoloski legitimirajuci pojam juznoslavenske meduknjizevne zajednice koja iz razlicitih razloga (umnazanje meduknjizevnih analiza i interpretacija, razmah meduknjizevne kritike, medusobno otvaranje knjizevnog trzista, zanimanje brojne citateljske publike itd.) nedvojbeno ima potencijala dohvatiti sve one brojne pojavnosti
koje strogo nacionalna paradigma izucavanja knjizevnosti redovito ostavlja po strani.
Nakon iznesenih kljucnih teza interkulturnog proucavanja juznoslavenskih knjizevnosti sasvim prigodno autor ce u zavrsnom dijelu prvoga poglavlja ponuditi sazet osvrt na uspjesne rezultate ovakva pristupa u sirem smislu (primjerice, Hrvatsko-slovenski, Hrvatsko-makedonski i Desnicini susreti, casopisi Filoloske studije ili Sarajevske sveske, djelovanje uglednih inozemnih slavista itd.), ali i ukazati na trenutno stanje struke u svojevrsnom vremenskom presjeku, a potom i s obzirom na dominantne aktualne tendencije u organizaciji slavistickih studija te na tomu na tragu sugerirati koncept interdisciplinarne solidarnosti kao preduvjet dijaloga i razumijevanja ne samo medu pojedinim strukama vec i puno sire od toga.
U naredna dva poglavlja, Nomadi i голубушке, antipodi te Intelektualci-umjetnici, meäukulturni pisci, naglasak ce vise biti na analizama i interpretacijama pojedinih knjizevnih tekstova, odnosno na ekstrahiranju onih njihovih aspekata koji ce cim zornije pokazati primjenu autorova interkulturnog pristupa. Tako ce se u prvom od navedenih poglavlja razmatrati interkulturni aspekti ljubavne novelistike s posebnim obzirom na autore dvojne pripadnosti, pa ce se u analitickom fokusu naci kraci prozni tekstovi Ive Andrica, Novaka Simica, Miljenka Jergovica, Vladimira Pistala, Borivoja Radakovica i drugih. Analiticki blisko i tematski srodno autor ce se u ovome poglavlju nadovezati prikazom naracija o ljubavi u Selimovicevu proznom opusu, pa ce se u najpoznatijem njegovu romanu, „Dervis i smrt" ljubav prepoznati kao sfera ponajbolje realizacije upravo onoga medukulturrnog. U posljednja dva potpoglavlja, koja su i svojevrsna priprema za temu intelektualca-umjetnika u narednom poglavlju, analiticki su izneseni prikazi modemizacije (Bosne, Balkana, svijeta uopce) u Andricevu romanu „Na Drini cuprija" te je problematizirano razumijevanje Crnjanskog i Krleze kao antipoda kako s obzirom na njihovo javno djelovanje tako i u kontekstu razlicitosti njihovih poetika i talenata.
Spomenuti juznoslavenski klasici, ali i neki drugi, bit ce temeljna autorova preokupacija u trecem poglavlju knjige (Intelektualci-umjetnici, meäukulturni pisci), pa ce se i ovdje preispitivati teza o Crnjanskom i Krlezi, no sada kao ekspresionistickim i avangardnim antipodima u kontekstu njihove rane lirike, komentara i naknadne osobne kritike. Dotaci ce se autor ovdje i prostora Panonije (u „Seobama" i „Povratku Filipa Latinovicza") kao prostora koji se opire svakoj nacionalnoj definiciji, odnosno kao „izmijesanog kraja". Ipak, prvi dio naslova ovoga poglavlja ponajvise je razraden u studiji Tumacenje i prikazivanje intelektualca-umjetnika u kojoj je ta problematika prikazana kroz duze vremensko razdoblje, ali ne s namjerom stvaranja kronoloskog prikaza vec prije
(poredbenoga) poetickog tipologiziranja, pa se je ovdje nasao roman „Tujci" Ivana Cankara, Krlezin „Povratak Filipa Latinovicza" (u komparaciji prema istoimenom romanu Borisa Perica iz 2013. godine), klasici tzv. obnove modernizma „Pesma" Oskara Davica i Desnicino „Proljece Ivana Galeba" te „Umor" Marjana Rozanca koji vec jasnije pokazuje postmodernisticki odmak od te teme. Ostale tri studije ovoga poglavlja opravdavaju drugi dio njegova naslova, izravnije ona o Mirku Kovacu, a ponesto manje ona o Salamunovoj neoavangardi u kojoj autor ne problematizira toliko pjesnikovu vise- i/ili medu- kulturnu pripadnost, koliko se bavi postmodernistickim elementima njegova kasnijeg pjesnistva. Tome je pridodan pogovor zborniku sa simpozija o Tomazu Salamunu odrzanog u Zagrebu i Kopru 2011. godine koji je jedini takve vrste o tom velikom pjesniku. U zavrsnoj studiji ovoga poglavlja naslovljenoj Nova meâukulturna knjizevnost? kako i prilici upitno intoniranom naslovu, autor propituje nove pojavnosti medukulturne knjizevnosti apostrofirajuci pri tome sve one aktualne tendencije koje s jedne strane zatomljuju njezine potencijale u korist, primjerice, globalne knjizevnosti zapadnoeuropskog kruga ili pak isuvise iskljucivim kategorijama nacionalne knjizevnosti i s druge strane koje otvaraju brojne njezine potencijale i odgovaraju na izazove danasnjeg svijeta, osobito u kontekstu migracijske knjizevnosti, knjizevnosti u dijaspori, zavicajne i regionalne knjizevnosti te slicnih pojavnosti koje postoje onkraj out of nation zona, a kojima je, prema autorovu misljenju, prevladavajuca sustina upravo interkulturalnost.
U posljednjem poglavlju knjige, kako stoji u samom naslovu, svojevrsnom post scriptumu, sumiraju se rezultati projekta Interkulturna povijest knjizevnosti - Eko-kulturni identitet juznoslavenskih knjizevnosti tako sto su prikazane ocjene cak desetak radova, doktorskih disertacija clanova projekta i doktoranada kojima je autor knjige bio mentor. Ti, mogli bismo reci, najizravniji rezultati spomenutog projekta nazivaju se ovdje „novim interkulturnim studijama" i njihovim kracim prikazima autor nastoji „upozoriti na potrebnu sirinu razumijevanja juzne slavistike kao nove studijske discipline ili unutar nje na metodologiju posebne, regionalne interslavenske knjizevne komparatistike, odnosno na afirmaciju nove, interkulturne povijesti knjizevnosti i interkulturne interpretacije" (Isto: 234). I sasvim povrsan pogled na ove interkulturne studije i u tematskom i u metodoloskom smislu potvrduje ne samo sirinu zahvata u predmetno podrucje vec i njegovo osuvremenjenje uspjelom primjenom razlicitih aspekata interkulturnog pristupa.
Sasvim zavrsno, knjiga Interkulturne studije i ogledi. Meâuknjizevna citanja, mentorstva u teorijskom i prakticnom smislu sumira autorov rad na interkulturnoj znanosti o knjizevnosti kojoj su interkulturna povijest knjizevnosti, interkulturna interpretacija i meduknjizevna kritika,
kako se istice, stozerne discipline, dok u uzem teorijskom i metodoloskom smislu moze ukljucivati sve one brojne koncepte koji „govore u prilog proucavanja i nacionalne, monokulturne knjizevnosti u interkulturnom i poredbenom kontekstu" (Isto: 64). U tom smislu, njezina otvorenost, inkluzivnost i apriorna dijalogicnost neupitan su potencijal u osmisljavanju suvremenih slavistickih studija, osobito onih u juznoslavenskom kontekstu, koji su upravo ondje prilicno deficitami u teorijskoj i konceptualnoj autorefleksiji, posljedicno i u njezinoj prakticnoj primjeni. Taj je pristup ovdje, kao i u drugim autorovima radovima i knjigama, odmjereno predstavljen u ravnotezi teorijskog promisljanja i svega onoga sto iz njega proizlazi ili se na njega oslanja, uvijek sa svijescu o suvremenim tendencijama i izazovima te s vise ili manje izrazenom namjerom kritickog preispitivanja nezadovoljavajucih institucionalnih konvencija i okvira, pa je stoga u svojoj cjelini spremno odgovoriti na brojne izazove suvremene znanosti o knjizevnosti i studija knjizevnosti.
Ivana Latkovic
