CC BY
6Recenzija
UDC 82.0:001.891(049.3) 81'42(049.3)
PRILAGODAVANJE INSTITUCIJE I PREUREDIVANJE KONCEPCIJE: DIJAGNOZE I PROGNOZE SUVREMENE ZNANOSTI O KNJIZEVNOSTI
(Marko Juvan: Literarna veda v rekonstrukciji: uvod v sodobni studij literature, Ljubljana: Literarno-umetnisko drustvo Literatura, Zbirka Novi
pristopi, 2006)
Kako i dolikuje kraju milenija, proglasavanje krize (vrijednosti, umjetnosti, znanosti...), a nerijetko i kraja (povijesti, ideologije...) postaje opee mjesto promisljanja svijeta u posljednjih nekoliko desetljeea. Unatoc svojevrsnoj hipertrofrji takvih dijagnoza, vise ili manje prorockih stanja, nema dvojbe kako smo unazad trideset, cetrdeset godina svjedoci ako ne vee tektonskih pomaka, onda barem znatnijih promjena kako na podrucju same knjizevnosti, tako i u disciplinama koje se njome bave.
Posljednja objavljena knjiga Marka Juvana Literarna veda v rekonstrukciji: uvod v sodobni studij literature (2006) posveeena je upravo tim dijagnostickim, ali i prognostickim promisljanjima prije svega krize knjizevnosti i znanosti o knjizevnosti, i to primarno njihova drustvenog znacenja. Rijec je o krizi proizasloj iz „dehijerarhizirane pluralnosti epistemologija" i s druge strane o krizi nastaloj postupnim opadanjem metafizicke, ali i svake druge vaznosti i nadmoei knjizevnosti u percepciji javnosti. Ta je kriza znanosti o knjizevnosti donijela kljucnu dilemu u moguenostima i nacinima njezinog daljnjeg postojanja i djelovanja: s jedne strane moguenost postupne marginalizacije znanosti o knjizevnosti u njezinim postojeeim institucionalnim okvirima unutar kojih ee ona postati ezotericna privilegija uske intelektualne elite ili s druge strane moguenost svojevrsnog zaokreta znanosti o knjizevnosti u pojmovnu, metodolosku i institucionalnu rekonstrukciju te revidiranje njezinog polja djelovanja u dijalogu s ostalim njoj bliskim znanstvenim disciplinama. Iz samog naslova knjige jasno je kako se autor priklanja drugoj spomenutoj moguenosti, pa pod rekonstrukcijom znanosti o knjizevnosti podrazumijeva njezino unutarnje preuredenje i vanjsku prilagodbu koji ukljucuju de-konstrukciju njezinih temeljnih pojmova, odnosno reinterpretaciju pojmovnika znanosti o
knjizevnosti, pa u skladu s time i nova osmisljanja znanja o samoj knjizevnosti, i to otvaranjem kljucnih mjesta i problematika vaznih za suvremeno raspravljanje o knjizevnosti.
S tim i takvim polaznim stajalistem, u prvom dijelu knjige autor propituje temeljne postavke znanstvenog okvira promisljanja o knjizevnosti, kao i kljucna mjesta konceptualne sfere i terminoloskog instrumentarija dviju glavnih tradicionalnih grana znanosti o knjizevnosti - povijesti i teorije knjizevnosti. One su u ovoj knjizi promatrane upravo s obzirom na cimbenike i sile kojima su od sedamdesetih godina na ovamo bile podvrgnute snaznoj kritickoj sumnji, spoznajnom raskrojavanju i metodoloskom preispitivanju. U tom smislu knjizevno - teoretski pristupi unazad nekoliko desetljeca, po Juvanom misljenju, snazno su obiljezeni fragmentacijom, kontingentnoscu i ekonomizacijom znanja. Osim toga, odlikuje ih visok stupanj medusobne konkurentnosti proizasle iz njihove pluralnosti i perspektivizma, cime vrlo cesto zapadaju u klopku samorefleksije i postaju same sebi svrha. Pored toga nerijetko se u suvremenim knjizevno-teoretskim raspravama ocituje svojevrsno izmicanje samog predmeta, odnosno njegova eluzivnost s cime moze i ne mora biti povezano istovremeno sirenje polja interesa najcesce izazvano sve propulzivnijim probojem kulturalnih studija, ali i vrijednosnim prevratima u pogledima na visoku kulturu, knjizevnost i kanon. Iz svih tih, ali i nekih drugih razloga, autor predlaze zaokret od tradicionalne teorije knjizevnosti prema teoriji knjizevnog diskursa koja bi onemogucila izuzece prividno neinficiranog polja knjizevnosti iz mreze ostalih diskurzivnih praksi te bi svoj prostor postojanja i djelovanja ustanovila kao podrucje drustveno -jezicne interakcije. Uspostavom teorije knjizevnog diskursa napustila bi se potraga za 'literarnoscu' kao posebnosti same knjizevnosti koja se uvijek svodi na prepoznavanje imanentno knjizevnog i otvorila bi se vrata pozicioniranju knjizevnosti i teoretske refleksije o njoj unutar sireg drustveno - povijesnog konteksta koji je upisan u sam knjizevni tekst pa tako i odreden tim izvantekstualnim, socioloskim cimbenicima. Ovdje autor djelomice preuzima razumijevanje knjizevnosti kao diskursa po postavkama teorije sistema unutar koje knjizevnost nije samo skup tekstova, vec slozeni drustveni podsistem koji vrsi posebne kulturne funkcije u okviru institucionaliziranih uloga proizvodnje, posredovanja i recepcije tekstova, kao i na podlozi nekih zajednickih misaonih pretpostavki. Pomak prema diskurzivnosti otvara siroko i dinamicno polje nastajanja i razumijevanja knjizevnog teksta unutar slozene drustvene interakcije gdje on figurira, autorovim rijecima, kao forum dijaloga sa zanrovima, ideologijama, sociolektima, a istovremeno se u njemu mogu razabrati svjesni i nesvjesni
odazivi tekstualnog subjekta na diskurse drugih umjetnosti, mitologije, religije, politike, prava, znanosti, ekonomije itd.
Pored propitivanja i rekonstruiranja temeljnih nacela i konceptualnih zarista tradicionalne teorije knjizevnosti, prvi dio knjige posvecen je i stanju, perspektivama te mogucnostima postmoderne povijesti knjizevnosti. Ovdje se Juvan pridruzuje velikoj diskusiji o anakronosti i inkompatibilnosti devetnaestostoljetnog shvacanja knjizevne povijesti kao normativne sinteze i smisleno uredene cjeline koja svojim postupcima selekcije i tumacenja odabrane grade nudi utvrdenu sliku knjizevnog kanona. Suvremena slika i pojavnost svijeta, kao i mehanizmi njegova djelovanja provociraju promjenu i revidiranje temeljnih postavki i pojmova te tradicionalne knjizevne historiografije, pa se javljaju nove teznje u promisljanju povijesti (knjizevnosti) koje potiskuju vremensko - razvojna gledista 'literarnosti' i u prvi plan postavljaju radikalnu problematizaciju koncepcije totaliteta te ukazuju na interpretativnu i narativnu podlogu svake povijesne reprezentacije. Na tragu takvih promisljanja, Juvan predlaze zanrovsku renovaciju knjizevne povijesti - hipertekstni knjizevnopovijesni arhiv. Hipertekst je u stanju povezati oba velika oblika koja su prevladavala u povijesti zanra knjizevne povijesti - pripovijest i enciklopedija. Enciklopedijskoj strukturi u hipertekstu blizak je palimpsestni ustroj podataka koji se informativno dopunjuju, nadograduju i preciziraju. Pripovijest je pak hipertekstu vec poznati oblik kao onaj koji ureduje pojedine tekstne jedinice, a s druge strane pripovijest u hipertekstu nastupa i na nov nacin, odnosno kao modalitet sastavljanja vise mogucih prica, ovisno o korisnikovim interesima i strategijama trazenja - u tome hipertekst radikalno izvodi potencijale modernih i postmodernih narativnih formi.
Hipertekst kao nov medij za stari zanr mnogo obecava jer prvo, odgovara beskonacnoj intertekstualnosti povijesnog pisanja koja zahtjeva uvijek nove reinterpretacije i konstrukcije povijesne istine; drugo, hipertekst kao (nehijerarhicna i rizomatska) struktura notacije odgovara nelinearnoj prirodi same povijesnosti; trece, hipertekstna povijest demostrirala bi intersubjektivnu, dijalosku podlogu predstavljanja proslosti i potkopala privid dovrsenosti i sinteze sveznajuceg pripovjedaca.
U drugom dijelu knjige autor se bavi reinterpretacijom nekih kljucnih pojmova teoretske refleksije knjizevnih tekstova, pa tako polazi od stanja u suvremenoj tekstologiji ukazujuci na odredene zaokrete u postmodernoj misli koji su bitno utjecali na njezinu teoriju i praksu. Medu ostalim, Juvan ovdje navodi vatimovsko slabljenje subjekta, odnosno gubljenje vaznosti autorskog, urednickog polozaja kao izvora i gospodara teksta te s druge strane vaznost poststrukturalistickog raskrojavanja slike o dovrsenom umjetnickom djelu. U skladu s time, suvremena kriticka tekstologija
podr(a)zava i postmodernu restituciju povijesne nazocnosti, pa uvelike mijenja svoje konceptualne osnove u odnosu na tradicionalnu filologiju, ponajvise pojavom digitalne tekstologije i elektronskih medija, naglasavajuei pri tome jezicni ustroj, fizicke znacajke rukopisa, ali i okolnosti nastanka i objave odredenog knjizevnog teksta. Na taj nacin ukazuje se i na vaznost tragova dinamike pisanja, ali i posrednickih kanala i znacajki medija kojime tekst dolazi pred svoga citatelja.
U narednim poglavljima autor se bavi pitanjima strukture, zanra i stila, pri cemu sumira tradicionalne stavove o tim starim temama knjizevne teorije i nudi neka nova promisljanja u obzoru suvremenih i najnovijih promisljanja cime osvjetljava te problematike iz aktualnog i suvremenom citatelju atraktivnog gledista. Tako je struktura knjizevnog teksta videna kao svojevrsni model relacija lingvistickih i spoznajnih elemenata koji se ne moze odvojiti od djelovanja aktera u knjizevnom polju, od njihovih transakcija znacenja i reprezentacija, sto strukturi knjizevnog teksta daje povijesnu dimenziju. Ona je neka vrst povijesno uvjetovanog dogadanja znacenja koje se odvija u cinu pisanja i citanja, u njihovim drustvenim i kulturnim kontekstima. Svako knjizevno djelo odrazava ponavljajuee strukturne uzorke i na taj nacin stupa u vezu s drugim tekstovima. Jasno je kako je ovdje rijec o genoloskim pitanjima knjizevnih vrsta i zanrova koje Juvan ne smatra unutarnjim formama koje bi se konkretizirale u svakom pojedinacnom primjeru odredenog genoloskog razreda, vee su vrste i zanrovi rezultante konvencionalizirane interakcije izmedu izjavljivanja i razumijevanja. Nadalje, koncepcija intertekstualnosti danas genologiji omogueuje tumacenje vrsta koje ne zanemaruje semanticke, sintakticke i pragmaticke znacajke teksta jer je zanr sam po sebi intertekstualne prirode, on zivi unutar razlicitih drustvenih praksi koje uokviruju intertekstualne i metatekstualne poveznice.
U svijetlu novih videnja tradicionalnih kategorija i tema teorije knjizevnosti, pojam stila ovdje je promatran kao neka vrst identitetne navigacije, odnosno kao simptom ili znak literarno posredovanog identiteta. Zanimljiva se ovdje cini konstatacija o slicnoj logici koja regulira stil i identitet, a sto ponajvise dolazi do izrazaja promatramo li stil nekog teksta intertekstualno jer, na kraju krajeva, stil se proizvodi i prepoznaje tek u ponovljivosti ili razlici prema stilovima drugih tekstova.
Na tragu proucavanja knjizevnosti kao jednog od diskursa koji supostoje i dijalogiziraju u drustvenoj mrezi, autor nadalje problematizira slozenu antitezu stvarnosti i fikcije, koristeei ovdje poznate primjere M. Pikala i B. Smolnikar koji su zbog svojih knjizevnih uradaka zavrsili na sudu zbog klevete. Toj uvijek na ovaj ili onaj nacin aktualnoj temi suodnosenja stvarnosti i fikcije Juvan pristupa revizijom teoretskih modela
0 toj problematici, pri cemu se vodi idejom o razgradnji stroge hijerarhicne opozicije fikcija/nefikcija koju autor dodatno zaostruje uvodenjem modalne koncepcije mogucih svjetova.
Posljednja dva poglavlja knjige Literarna veda v rekonstrukciji: uvod v sodobni studij literature posvecena su prostoru i vremenu, dvama glavnim parametrima kojima spoznajemo, razumijemo i organiziramo knjizevni tekst
1 kontekst. Ovdje autor naglasava sve snazniju prisutnosti prostornih modela koji se sve vise javljaju kao nadomjestak za pripovjednu dominantu koja je modernost prikazivala vremenski, kao proces napretka, cemu se kao primjeri mogu navesti strukturalisticko nacelo sinkronije, historiografski princip kartografiranja, proucavanja granicnih prostora regionalne i interkulturne komparatistike itd. Na tragu takvih promisljanja, Juvan nadalje problematizira odnos stvarnog i imaginarnog prostora, geokulturni i semioticki prostor, prostornu semantiku te prostor intertekstualnosti. S druge pak strane vremenskoj osi knjizevnosti autor pristupa kroz temu knjizevnosti kao medija kulturnog pamcenja, i to na nacin da je razmatra na tri problemske razine: na razini knjizevnih tekstova kao specificnih struktura vremenskih tragova, zatim na razini knjizevnog kanona, njegove tvorbe i reprodukcije te na posljednjoj razini intertekstualnosti koja ukljucuje topiku, motive i teme, zanrove i citatnost.
Vec je iz ovog kratkog prikaza barem djelomicno vidljiva doista siroka paleta tema kojima se autor bavio u ovoj knjizi. Bez zadrske mozemo reci kako ona uspijeva realizirati svojevrsno obecanje iz predgovora u kojemu stoji kako je rijec prije o ulazu, nego o uvodu, odnosno o otvaranju vrata na popriste kljucnih problematika vaznih za suvremeno raspravljanje o knjizevnosti. Posebnost je ove knjige sto dosljedno razjasnjava koncepcijske osnove, tendencijska nastojanja i referencijalno polje knjizevno - teoretskih i knjizevno - povijesnih kategorija i pojmova koji su u sredistu autorova prikaza i tumacenja. U transdisciplinarnoj konstelaciji i u neprikrivenoj otvorenosti prema poststrukturalistickim postavkama znanosti o knjizevnosti, studije u ovoj knjizi, trajno i uspjesno se odupiru teoretskoj suhoparnosti nizom primjera uglavnom iz slovenske kulture i knjizevnosti, cime, medu ostalim, istovremeno zadovoljavaju i kriterije prirucnika, ali i zahtjevne knjizevno - teoretske studije.
Ivana Latkovic
