CC BY
6Prethodno priopcenje
UDC 821.163.6(091)"1945/2000"
FRAGMENTI IZ SUVREMENE SLOVENSKE KNJIZEVNE HISTORIOGRAFIJE
Ivana Latkovic
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Key words: literary historiography, (contemporary) national literary history, Slovenska knjizevnost III.
Summary: The article deals with some of the newer concepts in the theory of literary historiography with special emphasis on the interpretation of recent history of Slovenian literature, Slovenska knjizevnost III. Interpretation examines how it relates to the traditional terms of literary historiography (teleology, linearity, chronology, the grand narrative etc.) and how is it cope with the latest concepts in the writing of literary history, does it take them into account or is it continues the traditional methods and concepts of literary history.
U pokusaju evidentiranja i definiranja stanja u suvremenoj slovenskoj znanosti o knjizevnosti, preciznije u povijesti, ali i teoriji knjizevnosti, kao relevantna polazna tocka ukazuje se knjiga skupine autora pod naslovom Slovenska knjizevnost III objavljena 2001. godine. Tu najno-viju povijest slovenske knjizevnosti, kao i burnu reakciju strucnih krugova koje je ona izazvala po objavljivanju, moguce je vidjeti kao svojevrsni presjek i istovremeno kao relevantan pokazatelj suvremenog stanja u slovenskoj knjizevnoj historiografiji. Upravo se iz tog razloga namece pitanje koliko ova najnovija knjizevnopovijesna sinteza slovenske knjizevnosti korespondira sa suvremenim promisljanjima o problematici proucavanja povijesti knjizevnosti te koliko zustra rasprava o toj knjizi u slovenskim akademskim i kulturnim krugovima, razotkriva odaziv na dominantne aktualne metodoloske koncepcije u promisljanju koncepta knjizevne povijesti.
Vaznost ove knjige za slovensku kulturnu javnost nije potrebno suvise tumaciti i jasno je kako se razlozi tomu uvelike nalaze i izvan uze kulturne sfere. Naime, u vrijeme velikih drustvenih i politickih promjena u Sloveniji potreba za novom povijesti knjizevnosti bila je izrazita i ona se ocekivala s velikim nestrpljenjem, posebice iz razloga sto je obuhvacala
najnoviju, suvremenu knjizevnu produkciju1 neopterecenu nekadasnjim politickim i ideoloskim balastom, starim citanjima i tumacenjima, praved-nim i nepravednim videnjima. U tom smislu knjigu Slovenska knjizevnost III, medu ostalim, moguce je vidjeti kao neku vrst kulturne verifikacije novonastalih drustvenih i politickih tvorbi te kao takvu i kao otvorenu mogucnost preispitivanja i prevrednovanja transformiranih prica nacio-nalnog i kolektivnog identiteta. Ove znacajke opceg stanja, dakako, nisu presudne u promisljanju metodoloskog koncepta najnovije povijesti slovenske knjizevnosti, ali se cini kako ih je, s obzirom na suvremene preinake u shvacanju historigrafskog diskursa, vazno spomenuti u kontekstu oformljenja konceptualnoga sloja ovog povijesnog prikaza. Naime, upravo opce prisutna kolektivna svijest na ovim prostorima o permanentnom prikracivanju autohtone proslosti tiranijskim teretom neke druge, gotovo tude povijesti dirigirane artificijelnim nadnacionalnim politickim teznjama jedne zamisljene zajednice, sada provocira legitimiranje zelje za premosci-vanjem praznina i cenzura u kolektivnom pamcenju jer je ono, nedvojbeno, svojevrsna garancija cjelovitog kolektivnog identiteta i bica. Kategoricko nepristajanje uz bivse „istine" i, ne uvijek presutna osuda manjkavog koncepta pamcenja te oskudna protoka sjecanja sa sobom nose zahtjev za ispisivanjem „prave", „ciste" istine za povratom neokaljanom spontanom pamcenju koje ce kao takvo sudjelovati u ciscenju identiteta od slozenih ideoloskih naslaga, omoguciti pregovaranje o historijskim sjecanjima i time otvoriti vrata formiranju jedne „nove" povijesti. Bez zabluda mozemo reci kako je reguliranje i ucvrscivanje kolektivnog pamcenja i sada, kao i uvijek, zadaca neke nove ideologije. Na tragu takvih promisljanja, postoji opravdana sumnja u mogucnost uspostavljanja uvjetne analogije danasnjeg stanja s onim iz vremena formiranja povijesti knjizevnosti kao znanstvene discipline, i to primarno kroz njezinu tadasnju temeljnu funkciju ovjere nacionalne svijesti. S obzirom na suvremena poimanja covjeka i svijeta, ovakva se teza cini pomalo pretjeranom, ali nedvojbena je cinjenica kako je na ovim prostorima formiranje novih drzava potaklo, za zapadnoeuropski svijet, netipicnu (nerijetko histericnu) povijesnu (re)viziju koja svoju ovjeru pronalazi u velikim pricama nacije i nacionalnog identiteta, pa posljedicno tomu, proizlazi i videnje povijesti knjizevnosti kao legitimacijskog sredstva nacionalnog identiteta, njegove kulture te kao takvo istovremeno gotovo imperativno zahtjeva njezino (pre)ispisivanje.
Takvo shvacanje knjizevne povijesti utkano je i u najnoviju knji-zevnopovijesnu sintezu slovenske knjizevnosti ciji koncept pretjerano ne
1 Slovenska knjizevnost III obuhvaca knjizevnost nakon 1945. godine. Prethodile su joj Slovenska knjizevnost I (1998) i Slovenska knjizevnost II (1999)
2
odmice od tradicionalih videnja toga zanra, niti ga icime radikalnije dovodi u pitanje te kao da zanemaruje cinjenicu da povijest knjizevnosti „vec dugo nema visokolebdeci polozaj nacionalne svetinje i da je svako trazenje svog identiteta u knjizevnosti zastaijeli posao"2 (Koritnik, 2001: 91).
U analizu Slovenske knjizevnosti III ponajbolje je krenuti od samog pocetka, od koncepta i sadrzaja te povijesti knjizevnosti. Kako je vec bilo spomenuto, ova povijest knjizevnosti obuhvaca razdoblje nakon 1945. go-dine pa, kako se to voli reci, do danas, a u njezinom nastajanju sudjelovalo je osam eminentnih slovenskih povjesnicara knjizevnosti. Uvodno poglavlje (Cas in prostor), kojeg potpisuje Franc Zadravec, prikazuje opce povijesne i drustvene okolnosti u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, slijede poglavlja o lirici (autori su Joze Pogacnik i Denis Poniz), prozi (Silvija Borovnik) i dramatici (Denis Poniz), zatim poglavlja o knjizevnosti u dijaspori (Joze Pogacnik), knjizevnosti za djecu i mlade (Igor Saksida), poglavlje o knjizevnim revijama i programima (Miran Stuhec), znanosti o knjizevnosti (Darko Dolinar) i na kraju, poglavlje o prijevodnoj knjizevnosti (Majda Stanovnik).
Samo letimicni pogled na sadrzaj knjige, njezina poglavlja i potpo-glavlja, na njihova nazivlja signalizirat ce, inace, jedan od kasnije isticanijih propusta ove knjige, nedostatak jedinstvene koncepcije (Juvan, 2003: 23) koji se manifestira u kombinaciji razlicitih metodoloskih pristupa, neujedna-cenom zahvacanju u opseg grade i u neuskladenim kriterijima odabira autora i njihovih djela. Zamjerke ovoga tipa uglavnom su argumentirane cinjenicom da su autori ove povijesti pripadnici razlicitih generacija, od trenutno najstarije (autori rodeni oko 1925. g.) pa do najmlade (rodeni oko 1965. g.) te po prirodi stvari knjizevnu cinjenicu promatraju u drugacijem metodoloskom i konceptualnom obzoru. Cini se, barem na prvi pogled, kako metodoloski pluralizam danas ne bi trebao biti problem, a kamoli kljucni problem u pisanju bilo koje, pa onda i knjizevne povijesti jer u vrijeme obiljezeno krilaticom o ravnopravnom supostojanje razlicitih pojedinacnih istina koje odbacuju bilo kakvu hijerarhijsku uredenost, odbacivanje ikojeg metodoloskog koncepta kao nevaljalog bilo bi potpuno promaseno. Medutim, u slucaju Slovenske knjizevnosti III, cini se, problem nije u pluralizmu metoda, vec u nadogradnji istog s pluralizmom misljenja (Dragojevic, 2001: 85). Naime, gotovo svako poglavlje prepusteno je samo jednom autoru, njegovom odabiru, procjeni i koncepciji iz cega proizlazi da je „znanstveni pristup u cijelosti heterogen, ali je pogled na obradenu gradu jos uvijek homogen" (Dragojevic, 2001: 86), pa se moze reci kako knjiga pokusava knjizevnu povijest prikazati kao mrezu istina, ali nikako nije
2 Ovdje i u nastavku rada, prijevod sa slovenskoga - Ivana Latkovic
3
imuna na koncepciju velikih prica, kategorije monoloskosti i jednodimenzionalnosti.
Nedostatak jedinstvene koncepcije uglavnom je tumacen izostankom urednickog nadzora u funkciji koordinacije „samovolje autorskih pristupa" (Koritnik, 2001: 92) pa u cjelini gledano, po nekim autorima (Fridl, 2002: 109, Koritnik, 2001: 92), postoje nepremostive konceptualne razlike izmedu pojedinih poglavlja koje potom zamucuju smisao i znacenje knjige u cjelini te njezinu funkciju u recepcijskom momentu. Te se razlike uglavnom ticu neujednacenosti periodizacijskih oznaka, razlicitih kronoloskih i termino-loskih ishodista, nesrazmjernih zahvata u samu povijesnu gradu i nejasnosti kriterija selekcije pojedinih autora i njihovih djela.
Jedino je poglavlje o lirici rezultat rada dvojice autora, medutim. obradeno podrucje pritom je jasno razdijeljeno, Joze Pogacnik obradivao je pjesnike starije generacije, a Denis Poniz poeziju nastalu nakon sezdesetih godina. Konceptualna nejedinstvenost, po misljenju Irene Novak - Popov (2002: 77), vidljiva je vec unutar ovog poglavlja u zanemarivanju genera-cijskog rasporeda i istovremenom koristenju razlicitih opcih sistema-tizacijskih pojmova koji ponistavaju osebujnost pojedinih autorskih poetika te izazivaju pomutnju u jasnoj prikazbi onovremenog pjesnickog stvaralastva. Ipak, kao glavna zamjerka, u slucaju Joze Pogacnika, jest u autorovu pristupu koji je ponesto tradicionalniji te unutar kojega je proucavanje knjizevnih pojava izrazito obiljezeno dihotomijom forma/sadrzaj, a njihov razvoj tumaci se ukljucivanjem u sire periodi-zacijske sklopove koje najcesce imenuje knjizevnim razdobljem, a ponekad i Flakerovim pojmom stilska formacija (Pavlic, 2001: 71). Iako vise paznje posvecuje analizi nego sintezi, i Ponizev pristup krece od slicne polazne tocke, od formalnih i sadrzajnih znacajki pojedina opusa, medutim, njegova metodoloska koncepcija nije toliko jasna kao u Pogacnikovu primjeru jer koristi niz oznaka za knjizevne pravce i razdoblja pa vrlo cesto nisu posve jasni njihovi medusobni odnosi nadredenosti/podredenosti (Pavlic, 2002: 105) sto izaziva konfuziju u tipicnom knjizevnopovijesnom sistema-tiziranju. Najveca zamjerka poglavlju o lirici proizlazi iz cinjenice kako njegovi autori nisu uzeli u obzir istovremenu metaliterarnu refleksiju o obradivanom korpusu zbog cega ova najnovija povijest slovenske knjizevnosti i dalje ostavlja neka otvorena pitanja i nedoumice knjizevno-povijesnog (p)opisivanja pjesnickih ostvarenja u razdoblju nakon 1945. godine (Novak - Popov, 2002, Pavlic, 2001, 2002).
Silvija Borovnik, autorica poglavlja o prozi, dozivjela je vjerojatno najvise kritika u kasnijim brojnim raspravama o Slovenskoj knjizevnosti III. Te je kritike moguce svesti na dvije temeljne skupine, prvu koja se tice zanemarivanja duhovnopovijesne pozadine u rasclanjivanju pojedinih knji-
4
zevnih pojava, i drugu koja se tice pitanja sirenja kanona i s njime usko povezane problematike kriterija i selekcije. Za razliku od Pogacnikova i Ponizeva, Borovnikov pregled suvremene prozne produkcije nije opterecen uklapanjem pojedinih autora i njihovih djela u periodizacijske okvire, kao ni pokusajem odredenja stilskih i formacijskih obiljezja istih pa se upravo iz tog razloga, autorici zamjeralo da pretjerano zanemaruje neke vazne dogadaje i prijelome u knjizevnopovijesnom vremenskom tijeku te da ignorira generacijske grupacije i uopce duhovnopovijesni razvoj (Bogataj, 2001: 81). S druge pak strane, autorici se zamjerala selekcija autora i nedovoljno jasni kriteriji odabira pa je u tom kontekstu vrlo cesto citiran pasus iz uvodnog dijela poglavlja: „Namjera ovog knjizevnopovijesnog pregleda je, medu ostalim, osvijetliti i djela nekih preslabo naglasenih i predstavljenih autora i autorica, a istovremeno je cilj naglasiti i razvrstati samo onu prozu koja je obiljezila bilo duhovnopovijesne bilo umjetnicke vrhove te je vazna za razvoj suvremene slovenske proze u cjelini" (Pogacnik i dr. 2001: 147). S obzirom da autorica nigdje niti prije niti kasnije ne obrazlaze kriterije po kojima neko djelo ili autor predstavlja "vrh slovenske proze", djelomicno je opravdana kritika Andreja Inkreta (2002: 91) o nejasnosti autoricina koncepta reprezentativnosti unutar kojega nije jasno je li rijec o nekoj vrsti estetsko - duhovne kritike ili o analizi tzv. razvoja u cjelini. Kako kasnije pokazuje tekst S. Borovnik, premalo isticani autori zapravo su autorice, i to primarno one mlade generacije, a njezino sirenje kanona videno je kao neuspjeli pokusaj prevrednovanja (Bogataj, 2001: 77), i to prije svega zbog nedovoljno razjasnjenih kriterija uvrstavanja odredenih spisateljica na autoricin popis.
Za razliku od poglavlja o prozi koje je kritizirano zbog pretjerane sturosti i skromnosti opisa izrazito bogate suvremene prozne produkcije, poglavlje o dramatici iznenadilo je mnoge prije svega nesrazmjernim opsegom s obzirom na liriku i prozu, i to primarno iz razloga sto su u tome vidjeli nepodudaranje s realnim stanjem. U tom smislu Matej Bogataj primjecuje kako ovaj prikaz daje naslutiti da je drama „paradna disciplina slovenske knjizevnosti", iako, po njegovu misljenju, ona nije imala reprezentativnih nasljednika u svim generacijama, ali prije svega nije dosegla kvalitativnu razinu i reprezentativnost (Bogataj, 2001: 77) pa posljedicno tomu ne zasluzuje toliko prostora u ovoj knjizi. Razlog eventualnoj opsirnosti ovoga poglavlja uglavnom je videno u autorovu pristupu dramatici kojoj prilazi s nedovoljno jasnim klasifikacijskim kriterijima, mijesajuci pri tome kronoloska, tematska, formalna i zanrovska nacela, iz cega proizlazi tipoloska neuskladenost brojnih potpoglavlja. Kriteriji njihove razdiobe ponekad su odredeni zanrom (Ponovno rodenje komedije), ponekad duhovnopovijesnim oznakama (Dramatika na putu
5
prema apsurdu, praznoj egzistenciji i demitiziranoj povijesti), ponekad generacijskom pripadnoscu (Perspektivovska dramatika3), a ponekad pak kriterijem knjizevnog pravca, razdoblja (Sentimentalni, moralisticki i odgojni realizam). Uz takvu klasifikaciju grade autor vrlo cesto koristi i ekstenzivno prepricavanje sadrzaja drama, pa posljedicno tomu prikaz gubi na jasnosti i preglednosti umjesto kojih nastupa mnostvo dramskih prica koje njihov autor medusobno nedovoljno jasno povezuje (Fridl, 2001: 69).
U ovom kratkom prikazu triju glavnih poglavlja o lirici, prozi i drami, nastojale su se prikazati glavne zamjerke formulirane raspravama nastalim nakon objavljivanja Slovenske knjizevnosti III. Zanimljivo je primijetiti kako one u velikom dijelu proizlaze iz prilicno tradicionalnih videnja tradicionalne povijesti knjizevnosti i kako se rijetko gdje moze naici na kritiku koja toj knjizi prilazi sa stajalista suvremenih promisljanja o krizi povijesti i njezinog pisanja. Pazljivije iscitavanje recenzija, kritika i raznih osvrta na najnoviju povijest slovenske knjizevnosti ukazat ce nam da su se ta „zivahna negodovanja" (Kralj, 2002: 96) uglavnom koncentrirala oko problema nejedinstvenosti metodoloskog koncepta, oko pitanja kriterija i selekcije pojedinih autora i njihovih djela te oko pitanja kanona u najsirem smislu, njegova sirenja i prevredovanja.
U posljednja dva, tri desetljeca teorija knjizevne historiografije dozivjela je mnogobrojne gotove tektonske promjene paradigme proizasle iz opcih rasprava o povijesti i povijesnosti: o narativnosti povijesnog diskursa, odnosno o povijesti kao naraciji videnoj kao spoznajnog procesa u otkrivanju i prezentaciji stvarnosti, o svijesti da je povijest uvijek otvorena i protuslovna cjelina slozena iz oprecnih (samo)percepcija (Juvan, 2006: 87), o spoznaji da je povjesnicarev pogled nuzno pristran i da je svaki povijesni diskurs neizbjezno interpretacija te kao takav nerijetko upleten u interesne odnose i odnose moci itd. U skladu s time i tradicionalna knjizevna povijest izazvana je na promisljanje vlastitog koncepta i temeljnih postavki, od njezinog kronoloskog nacela i linearnog principa prikazivanja povijesnog dogadaja, problematiziranja vrijednosne selekcije grade, objektivizirane perspektive, dvojbe u mogucnost realizacije totalitarne forme i normativne sinteze, pa sve do propitivanja teleoloskog i kontinuiranog razvoja te pitanja uspostavljanja knjizevnog kanona. U tom kontekstu uvidjet cemo kako Slovenska knjizevnost III gotovo niti jednu od spomenutih razina i postavki tradicionalne povijesti knjizevnosti eksplicitno ne problematizira, niti se jasno ograduje od njih. Medutim, mozda ipak postoje naznake u nekim nacelima i elementima konceptualizacije ove povijesti u kojima je moguce nazrijeti „pucanje" tradicionalne paradigme i pokusaj uvodenja nekih novijh
3 Skupina dramaticara koji se se okupljali oko casopisa „Perspektive"
6
metodoloskih rjesenja u prikazu najnovije knjizevne produkcije. Prije svega valja ovdje spomenuti koncept metodoloskog pluralizma koji se, kao sto je vec bilo spomenuto, u kasnijim raspravama o knjizi isticao kao najveci propust i nedostatak, a cini se upravo kako to ravnopravno supostojanje razlicitih vizija proslog otvara vrata viseglasju perspektive i stoji nasuprot tradicionalne sveznajuce pozicije te istovremeno s popustanjem cvrstog urednickog nadzora omogucuje neunificiranu konstituciju proslog. Nadalje, valja obratiti paznju na nacin na koji se u ovoj povijesti knjizevnosti postupa s periodizacijskim i ostalim knjizevnopovijesnim sistematiza-cijskim oznakama jer raznolikost njihove upotrebe medu pojedinim autorima, dakako, proizlazi iz drugacijih pristupa i videnja knjizevno-povijesnog razvoja, ali njihovo apriorno negativno tumacenje nije opravdano pa tako ni za cvrstu znanstvenu paradigmu pogubno. Ono je simptom raspustanja sabloniziranog videnja knjizevnopovijesnog toka i razvoja te kao takvo relativizira mogucnost ideoloske intervencije u naraciju koju vrlo cesto impliciraju velike price (Virk, 2006: 820). Medutim, pogled svakog povjesnicara na proslost uvijek je „posredovan oblicima misljenja sacuvanih u tradiciji i kroz optiku pojmovno-vrijednosnih, odnosno ideoloskih sredstva kulture u kojoj povjesnicar djeluje i za nju pise" (Juvan, 2006: 87). Unatoc tome, on ipak zastupa parcijalne interesne odnose i odnose moci, pa kao takav u kontaktu sa stvarnosnim formama uoblicuje sebi svojstvenu konstituciju proslog. Iz tog razloga za svaku periodizacijsku mrezu moramo se zapitati tko ju je nacinio, suocen s kakvim problemima, u kakvim povijesnim, situacijskim, institucijskim i „zanrovskim" okolnosti-ma, s kojim pobudama i ciljevima (Biti, 2000: 92), a ne joj olako pristupati homogenizacijskim zahtjevima, trazeci u tome konsenzus videnja knji-zevno-povijesnog razvoja vlastite nacionalne knjizevnosti.
Svakako bi ovdje valjalo spomenuti i pitanje kanona, odnosno njegova prevrednovanja i sirenja, koje je u ovoj povijesti knjizevnosti, videno prije svega u poglavlju o prozi, zatim o djecjoj knjizevnosti i mozda ponajvise s uvodenjem poglavlja o slovenskoj knjizevnosti u dijaspori. Moc tradicionalne povijesti knjizevnosti ponajvise se manifestirala u njezinoj funkciji formiranja paradigme reprezentativnih autora i djela koji su djelovali kao svojevrsna „armatura nacionalnog identiteta" (Juvan, 2005: 391), a kako se kanon u najvecoj mjeri oblikovao u skladu s interesima vladajuce elite (Virk, 2006: 826), njegova je prezentacija pocivala na monolitnim, jednodimenzionalnim i reduktivnim mehanizmima odabira. Raspustanjem koncepta objektivnosti u prikazu proslosti i postupnim decentriranjem povijesnog diskursa, otvara se prostor za ispisivanje zakinutih do tada marginaliziranih, nerijetko desubjektiviziranih povijesti koje se procesom kanonizacije pomicu od margine prema centru. Na taj
7
nacin povijesti razlicitih deprivilegiranih skupina u dijaloskom procesu revidiranja kanona ulaze u proces upisivanja u povijest. Zanimljivo je kako mnogo autora4 upravo na ovome mjestu primjecuje da kritika tradicionalnih modela povijesnog diskursa od strane podcinjenih i deprivilegiranih skupina koja proizlazi iz fukoovske kritike diskursa moci upravo taj diskurs perpetuira kako bi se uspostavila kao jednakovrijedni povijesni subjekt sa svojom vlastitom velikom pripovijescu.
Naposljetku, valja spomenuti ideju cjeline ciji se navodni nedostatak cesto spominjao u popratnoj diskusiji o Slovenskoj knjizevnosti III. Jos od svojih pocetaka u 19. stoljecu, zanr knjizevne povijesti viden je kao velika sinteza, odnosno kao cjeloviti prikaz povijesnih zbivanja i smisleno uredena cjelina. Najnoviji teoreticari povijesti problematizirali su upravo iluziju o mogucnosti predstavljanja totaliteta nekog proslog iskustva ili dogadaja te upozorili na interpretativnu i narativnu podlogu svake povijesne reprezentacije. Naime, postmoderna filozofija pokopala je ideju o samo jednoj mogucoj velikoj pripovijesti koja povezuje, pojasnjava i osmisljava povijesni totalitet, odnosno srusila „monoloski um s paradigmom totalnosti" (Oraic Tolic, 1999: 200) i oznacila postmoderno doba gubitkom kohe-rentnosti i jedinstva cjeline. Gubitak vjere u velike, legitimizirajuce i objedinjavajuce metaprice oslobodila je pluralnost diskurzivnih praksi drustvene stvarnosti koja se pretvorila u mrezu jezicnih igara unutar kojih ne postoje hijerarhijski odnosi nego se svaka pojedina jezicna igra legitimizira sama po sebi u skladu s vlastitim ishodistima i stajalistima. Zato ne cudi da su najnoviji pokusaji pisanja povijesti knjizevnosti obiljezeni pojmovima i konceptima fragmentarnosti, mozaika, kolaza i sl., i to primarno iz razloga sto se u njima reflektira svijest o uvijek selektivnoj i reduktivnoj konstrukciji proslog. Istovremeno, mozaicnoscu i fragmenta-rizacijom te strukturnim nacelima diverziteta, kompleksnosti i kontradikcije nastoji se izbjeci homogenizacija gledista, pri cemu se cesto kombiniraju znacajke narativnog prikaza i enciklopedije (Perkins, 1992: 58).
Nakon nepunih godinu dana od objavljivanja Slovenske knjizevnosti III, Institut za slovensku knjizevnost i znanost o knjizevnosti organizirao je medunarodni simpozij Kako pisati literarno zgodovino danes? i 2003. godine objavio istoimeni zbornik. U njemu je objavljeno dvadesetak radova eminentnih suvremenih slovenskih, ali i stranih, inozemnih povjesnicara i teoreticara knjizevnosti koji u svojim tekstovima propituju relevantne pos-tavke, kriterije i nacela funkcioniranja suvremene paradigme knjizevne povijesti. Zbornik je razdijeljen u tri skupine radova koje obuhvacaju odre-dene probleme i razine knjizevnopovijesnog zanra - u prvom dijelu nalaze
4 Usp. T. Virk, 2006: 816
8
se tekstovi koji propituju temeljne koncepcije, predmetna podrucja i funkcije knjizevne povijesti; drugi dio je posvecen znacaju pojedinih suvremenih idejno-teoretskih pravaca i metoda u povijesnom izucavanju knjizevnosti; treci dio obuhvaca tekstove u kojima se problematiziraju novi ili revidirani pojmovi, problemska tezista i pristupi u knjizevnoj povijesti.
U tom zborniku iznesene su ponesto drugacije ideje povijesti knjizevnosti od onih sadrzanih u kritikama Slovenske knjizevnosti III, a medu njima posebnu paznju zasluzuje tekst Marka Juvana, jednog od ured-nika ovoga zbornika. On u svome tekstu naslovljenom O usodi 'velikega' zanra (O sudbini velikog zanra) knjizevnu povijest promatra kao veliki zanr koji kao takav ima razdoblje svoga nastajanja, sirenja, zenita i krizne trenutke u kojima ili iscezne ili preobrazi strukturu i prilagodi kulturne funkcije. U takvom se trenutku nalazimo i sada, izmedu teorije i prakse literarne historiografije zjapi raspuklina jer suvremene tendencije kao sto su kulturalni studiji, novi historizam, feministicka kritika, queer theory, postkolonijalna kritika itd., prisezu uz nacelo historicnosti, a s druge strane pak iz istih redova javlja se sumnja je li uopce danas moguce napisati knjizevnu povijest (Perkins, 1992: 12). Vrijeme oznaceno Gehlenovim pojmom posthistoire odbacuje ideju jedinstvenog napretka u korist ideoloske i estetske pluralnosti, kulturne policentricnosti, ontoloske dehije-rarhizacije, a sumnju u daljnji opstanak knjizevne povijesti kao velikog, sinteticnog i normativnog zanra dodatno zaostruje postmoderni raspad velikih legitimizirajucih metaprica. Razvoj, umjetnost, napredak, narod, duh vremena i slicne „ideje cjeline", postale su u postmoderni suvisni junaci. Ukratko, rijec je o vec prepoznatljivoj dijagnozi stanja u kojemu sa nasao danasnji svijet, kao i onih diskurzivnih praksi koje ga promisljaju u njegovim temeljima funkcioniranja i djelovanja. Medutim, Juvan predlaze jednu novu opciju zanrovske renovacije knjizevne povijesti - hipertekstni knjizevnopovijesni arhiv. Hipertekst je u stanju povezati oba velika oblika koja su prevladavala u povijesti zanra knjizevne povijesti - pripovijest i enciklopediju. Enciklopedijskoj strukturi u hipertekstu blizak je palimp-sestni ustroj podataka koji se informativno dopunjuju, nadogradaju i pre-ciziraju. Pripovijest je pak hipertekstu vec poznati oblik kao onaj koji ureduje pojedine tekstne jedinice, a s druge strane pripovijest u hipertekstu nastupa i na nov nacin, odnosno kao modalitet sastavljanja vise mogucih prica, ovisno o korisnikovim interesima i strategijama trazenja - u tome hipertekst radikalno izvodi potencijale modernih i postmodernih narativnih formi. Hipertekst kao nov medij za stari zanr mnogo obecava jer prvo, odgovara beskonacnoj intertertekstualnosti povijesnog pisanja koja zahtjeva uvijek nove reinterpretacije i konstrukcije povijesne istine; drugo, hipertekst kao (nehijerarhicna i rizomatska) struktura notacije odgovara nelinearnoj
9
prirodi same povijesnosti; trece, hipertekstna povijest demonstrirala bi intersubjektivnu, dijalosku podlogu predstavljanja proslosti i potkopala privid dovrsenosti i sinteze sveznajuceg pripovjedaca.
Uz Juvanov tekst, zanimljiv je i prilog Marijana Dovica, koji odgovore iz naslovnog pitanja nastoji pronaci u okviru empirijske znanosti
0 knjizevnosti i teorije sistema, zatim referat Alenke Koron koji se bavi pojasnjenjem pojma pripovijesti kao oblika i nacina spoznaje i reprezentacije u (knjizevnoj) historiografiji, pri cemu polazi od primjera iz vlastite nacionalne tradicije. Darko Dolinar u svome se referatu bavi recepcijskim vidikom knjizevne povijesti i problematikom suvremene znanosti o knjizevnosti sa stajalista njegovih recipijenata. Lado Kralj obradio je konflikt izmedu kanonske knjizevne povijesti i znanstvenog istrazivanja knjizevnosti, a Jola Skulj bavila se problematikom moder-nisticke knjizevnosti i promjenom paradigme povijesti knjizevnosti. Uz domace, sudjelovali su i strani povjesnicari i teoreticari knjizevnosti: Vladimir Biti, Peter Zajac, Bozena Tokarz, Milos Zelenka, Peter Zima, Janez Strutz i dr. Vaznost ovoga zbornika za suvremenu slovensku knji-zevnopovijesnu misao nedvojbena je, a opravdana je i cinjenicom da je on svojevrsna manifestacija kompleksne biti knjizevne povijesti te cjelokupne divergentnosti njezinih suvremenih metodoloskih pristupa. Medutim, ono sto je mozda najvaznije u tom kontekstu jest da je u samom zborniku, njegovim pojedinacnim tekstovima vidljiva zamjetna razina propitivanja i prilagodbe stranih metodoloskih modela i pristupa na specifiku vlastitog literarnog korpusa i promisljanja istog. To je kriticko odmjeravanje nedvojbeno izrodilo brojna preispitivanja dominantnog, u Slovenskoj knjizevnosti III realiziranog, modela knjizevne povijesti i iniciralo razmis-ljanja o ponesto drugacijem opisu i sistematizaciji najnovije slovenske knjizevne produkcije.
Prije samog zakljucka, vratila bih se misli iznesenoj na pocetku ovoga rada o videnju najnovije povijesti slovenske knjizevnosti kao kulturne verifikacije novonastalih drustvenih i politickih tvorbi te kao takvu
1 kao otvorenu mogucnost preispitivanja i prevrednovanja transformiranih prica nacionalnog i kolektivnog identiteta. Upravo na tragu takvih promisljanja, V. Biti primijetio je kako „medu najupecatljivije intelektualne posljedice nedavnoga raspada istocnoeuropskih, srednjoeuropskih i juznoeuropskih drzavnih tvorevina zacijelo spada ozivljavanje povijesnog interesa u novonastalim zemljama [...] razumljivo je da se pritom, s novoizborenog stajalista „gospodara u vlastitoj kuci", prije svega nastoje ispraviti prikrivanja, krivotvorine i izostavljanja iz prijasnje sluzbene historiografije" (Biti, 2000: 116). U toj bi se cinjenici mogao nazrijeti razlog ponesto tradicionalnijeg pristupa povijesnoj gradi u Slovenskoj
10
knjizevnosti III koja vecinu svog ustroja duguje upravo toj i takvoj paradigmi, unatoc tome sto se u pojedinim elementima njezine strukture dade nazrijeti i propustanje novijih metodoloskih rjesenja.
Zakljucno valja istaknuti kako u suvremenoj slovenskoj knjizevno-povijesnoj misli postoji citav spektar razlicitih metodoloskih pristupa i koncepata, od onih tradicionalnijih koji u paradigmi povijesti knjizevnosti jos uvijek vide normativnu sintezu i smisleno uredenu cjelinu ispisanu po kriterijima linearnosti, teleologije i kronologije, preko hibridnih rjesenja koja spajaju tradicionalne i nesto novije metode (neki novi oblici poziti-vizma koji knjizevnoj cinjenici prilaze bez vrijednosnog suda Cime sire djelatno polje priblizavajuci se time postavkama novog historizma), pa do najsuvremenijih koji se granaju u vise smjerova prateci suvremenu tendenciju metodoloskog pluralizma (videnje knjizevne povijesti kao hipertekstnog knjizevnopovijesnog arhiva, pokusaji aplikacije empirijske znanosti knjizevnosti na model knjizevne povijesti, novohistoristicki pristup povijesnoj gradi5, razradba cross - cultural metodologije knjizevne povijesti6 itd.). Sasvim je sigurno kako ce tako siroka i bogata teoretska refleksija o metodologiji knjizevne povijesti u skoroj buducnosti biti plo-dotvorna i potaknuti ispisivanje neke nove povijesti slovenske knjizevnosti.
Literatura:
Biti. Vladimir. 2000. Strano tijelopri/povijesti. Zagreb: Hrvatska sveucilisna naklada.
Bogataj. Matej. 2001. Odlocno, neutemeljeno prevrednotenje. Literatura 13, 123/124. 77-84.
Dolinar. Darko, JUVAN. Marko (ur.) 2003. Kakopisati literarno zgodovino danes? Ljubljana: ZRC SAZU.
Dragojevic. Drazen. 2001. Kjer se lomijo kopja. Literatura 13, 123/124. 8590.
Fridl. J. Ignacija. 2001. Oj, knjizevnost moja, kam odsla si, kje si? Literatura 13, 123/124. 65-70.
Glusic. Helga. 2002. Spodbuda in izziv. Primerjalna knjizevnost 25/1. 8284.
Inkret. Andrej. 2002. Nekaj stvarnih pripomb. Primerjalna knjizevnost 25/1.
91-95.
Juvan. Marko. 2006. Literarna veda v rekonstrukciji. Ljubljana: Literarno-umetnisko drustvo Literatura (Zbirka Novi pristopi).
5 Kao primjer najcece se navodi knjiga Janka Kosa Neznani Preseren
6 Teoretski tekstovi Mete Grosman, Vesne Mikolic i dr.
11
Juvan. Marko. 2005. Kulturni spomin in literatura. Slavisticna revija 53/ 2. 379-400.
Koritnik. Andrej. Vzel si bom zebljev, dolgih zebljev, in jih zabijal v svoje telo... (Nekaj misli o novi slovenski literarni zgodovini). Literatura 13, 123/124. 9199.
Kralj. Lado. 2002. Kako pisati nacionalno zgodovino drame? Primerjalna knjizevnost 25/1. 96-104.
Matajc. Vanesa, TROHA Gasper (ur.). 2007. Zgodovina in njeni zanri. Primerjalna knjizevnost 30, poseban broj.
Novak-Popov. Irena. 2002. Lirika v slovenski knjizevnosti. Primerjalna knjizevnost 25/1. 76-81.
Oraic Tolic. Dubravka. 1999. Kraj stoljeca: mit i knjizevnoznanstveni mit. Umjetnost rijeci 43, 3/4. 190-210.
Paternu. Boris. 1994. Meje literarne zgodovine. Obdobja 14. Zbornik predavanja. Ur. M. Juvan, T. Sajovic. Ljubljana: Filozofska fakulteta.
Pavlic. Darja. 2001. Poglavje lirika v knjigi Slovenska knjizevnost III. Literatura 13, 123/124. 71-76.
Pavlic. Darja. 2002. Nacelo pluralnosti in subjektivnosti. Primerjalna knjizevnost 25/1. 105-106.
Perkins, David. 1992. Is literary history possible? Baltimore, London: The Johns Hopkins University Press.
Pogacnik, Joze [et al.] 2001. Slovenska knjizevnost III. Ljubljana: DZS. Virk, Tomo. 2006. Aporije literarne zgodovine danes. Slavisticna revija 54/4. 811-831.
Zupan-Sosic, Alojzija. 2002. Slovenska knjizevnost III - pripovedna proza. Primerjalna knjizevnost 25/1. 85-90.
12
