CC BY
6O IZAZOVIMA I REBUSIMA SLOVENSKOGA ROMANA (Ivana Latkovic. Rebusiproslosti, izazovi sadasnjosti: rasprave o suvremenome slovenskom romanu. Zagreb: Hrvatska sveucilisna naklada, Zavod za znanost o knjizevnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, 2017.)
U proteklih je dvadesetak godina na hrvatski jezik, nakon veé dobro poznate pauze od pocetka devedesetih pa negdje do njihova kraja, prevedeno i objavljeno nekoliko desetaka slovenskih romana. Slovenski je roman tu, odmah preko granice, a opet, prilicno je daleko pojam o tome sto zapravo slovenski roman (hrvatskim i ostalim juznoslavenskim citateljima) jest, kada i odakle je krenuo i kamo ide (da parafraziram Krlezu). Pojam je o tome daleko svima koji od slovenskog romana na neki nacin ne „zive". Prije nekoliko godina, visoko me obrazovana osoba upitala ima li zapravo slovenske knjizevnosti i sto to jest. I naravno da ta osoba neée citati knjigu „rasprava o suvremenome slovenskom romanu" Ivane Latkovié, niti se to od nje ocekuje, no ipak, malena je hrvatska knjizevnoznanstvena (pa zapravo i humanistickoznanstvena) zajednica u ovoj dugoocekivanoj studiji dobila jedan originalni pogled na ono sto je toliko blisko hrvatskoj knjizevnosti (katkada i stvarnosti), da se ponekad cini da govori o njoj ili barem uspostavlja dijalog s njom, preko granica (ma kakve i gdje one zapravo bile). Poceti prikaz jedne znanstvene knjige ovako slobodno usudujem se jer je rijec o knjizi koju je hrvatska slavistika (a i njoj bi se dalo postaviti pitanje gdje je i kamo ée to ona) dugo cekala. Naravno, vrijednih je studija o slovenskoj knjizevnosti bilo i iz pera i glava hrvatskih autora, no ne bas zavidnoga broja u posljednjih nekoliko desetljeéa. Prije svega, ovdje je rijec o studiji koja nije pregled slovenske knjizevnosti (iako je njezina preglednost i sustavnost i takvom moze uciniti), studija je ovo koja, ukazujuéi na mehanizme fikcionalnog predstavljanja proslosti, nastoji p(r)okazati kako knjizevni tekstovi sudjeluju u stvaranju tih mehanizama, ali i kako ih isti ti tekstovi razotkrivaju, nama kao citateljima otvarajuéi svijest o strukturama i teksturama sto nas okruzuju i ispunjuju nase toboze „cvrste" identitetske strukture.
Monografija je, kako stoji u njezinu Uvodu, proizasla iz autoricina doktorskog rada izradenog i obranjenog pod mentorstvom prof. dr. Zvonka Kovaca. Knjiga obuhvaéa cetiri cjeline, tj. prvo uvodno knjizevno-povijesno poglavlje naslovljeno Slovenski roman i teme proslosti sedamdesetih godina 20. stoljeca, drugo uvodno teorijsko poglavlje Teorijski okviri, sredisnju cjelinu u kojoj se nude analize izabranih romana, cetvrto poglavlje Kontekstualni okviri suvremenoga slovenskog romana
povijesne tematike i njegove poredbene paralele te zakljucak. Temeljni su teorijski i metodoloski okviri autoricinih promisljanja i analiza izneseni u drugom poglavlju, a rijec je o postavkama novog historizma i diskurzivne analize koje I. Latkovié vjesto nadograduje i prosiruje interkulturnim interpretacijama, spoznajama teorija kulturnog paméenja, identiteta i traume, koje se, osobito u analizama knjizevnih tekstova, pokazuju plodonosnima i opravdanima, a da pri tome ne prevladavaju nad uvijek otvorenim citanjem knjizevnih tekstova. Tako ée se u analizama romana kroz originalna citanja uplitati i promisljanja i koncepti nekih teoreticara koji su u tom okviru nezaobilazni (F. Nietzschea, M. Foucaulta, J. Rancierea, P. Ricœra ili D. LaCapre) u svjetskim okvirima, kao i onih u hrvatskim i slovenskim, odnosno juznoslavenskim okvirima (V. Biti, K. Nemec, Z. Kovac, J. Luksié, T. Jukié, V Zmegac, T. Kermauner, M. Juvan, M. Hladnik i dr).
Postavljajuéi u prvomu poglavlju granice vlastita analitickoga korpusa, autorica kreée od knjizevno-povijesne kontekstualizacije slovenskoga romana s naglaskom na sedamdesete godine prosloga stoljeéa, no to cini upuéujuéi citatelja i u siri okvir. Taj je okvir prije svega knjizevno-povijesni iz kojega se nazire razvojni put slovenske poslijeratne proze od poetike socrealizma prema raskidu s njom (pri cemu su vaznu ulogu odigrali casopisi Mladinska revija, Beseda, Revija 57 i Perspektiva) te oblikovanju moderne slovenske proze. Kad je o potonjoj rijec, sedamdesete se godine ovdje nameéu kao kljucno razdoblje jer se u tom periodu moze prepoznati „sazrijevanje modernisticke poetike i pojava njezinih reprezentativnih tekstova" (Latkovié, 2017: 14) autorâ poput V Kavcica, L. Kovacica, D. Jancara, J. Snoja, V Zupana, M. Rozanca i drugih. U tom se kontekstu svojom vaznoséu i popularnoséu nameée povijesni roman u kojemu se „propituje prijemcivost novih idejnih i strukturnih rjesenja, posebice postmoderne knjizevnosti" (ibidem: 25). Osim knjizevno-povijesnog okvira, autorica dotice (i istice) onaj drustveno-politicki koji je vazan cimbenik kada je rijec o (jugo/juzno)slavenskim knjizevnostima toga razdoblja, a napose burnih („olovnih") sedamdesetih, tijekom kojih se javlja niz romana u kojima se propituju neke problematicne i tabu teme slovenskog i jugoslavenskog drustva (a takve su, znamo, gotovo u pravilu one povijesne). S obzirom na znacajan polozaj povijesnoga romana, sljedeéi je dio uvodnoga poglavlja posveéen ovomu zanru, odnosno njegovu razvojnom putu, na celu s romanom Deseti brat J. Jurcica (1866). A taj se put odvija pod pocetnim utjecajem modela povijesnog romana W. Scotta i romantickog pristupa povijesti, s naglasenom moralistickom, kao i odgojnom dimenzijom, pri cemu se iz pri/povijesti sto vjernije povijesnim izvorima, zeli narod („bez drzave", a u specificnim drustveno-povijesnim
prilikama) pouciti i osvijestiti te mu se nastoji ukazati moguéi napredak na putu iz proslosti u buduénost. Jasno je pri tome da se u toj prvoj etapi razvoja povijesni roman u slovenskoj knjizevnosti (kao i u drugim juznoslavenskim knjizevnostima kraja 19. stoljeéa) usko nado/vezuje na razvoj koncepta nacije (slovenske ili jugoslavenske), kao i na razvoj nacionalne historiografije te se prvih godina 20. stoljeéa nacionalna ideja nameée kao temeljna, a zamjeéuje se i utjecaj H. Sienkiewicza na neke romanopisce. U drugoj etapi, djelomice odmicuéi od Scottova modela, reprezentativnim tekstom autorica istice Visocka kronika (1919.) I. Tavcara, dok dvadesetih godina prosloga stoljeéa u slovenskom povijesnom romanu dolazi do znacajnijeg pomaka koji autorica poblize oznacuje „pounutarnjenjem povijesne tenzije i subjektivizacijom iskaza o njoj" (ibidem: 33) u tom kontekstu isticuéi i romane I. Pregelja. Iz okvira ovdje osobito iskace meduratni roman Alamut (1938.) V. Bartola, tada posve po strani od dominantnih zanrovskih odrednica, koji autorica izdvaja i kao potencijalnog pretecu postmodernoga povijesnog romana. Tijekom druge polovice stoljeéa u razvoju povijesnoga romana (u sirem smislu) zamjeéuje se odmak od velikih pripovijesti odnosno njihovo kriticko poimanje. Upravo je stoga u odredenim trenucima (cesto obiljezenima politickim i drustvenim kontekstom) bas iz nekih smjelijih romana progovarao glas koji autorica ilustrira rijecima iz Menueta za gitaru V. Zupana: „Ne pokusavaj saznati pravo lice povijesti! Ne upustaj se u dijalektiku!", sto ée na neki nacin odzvanjati na sljedeéim stranicama knjige, osobito onima na kojima ée autorica prodirati u rebuse i odgovarati na izazove izabranih romana.
A takav je sredisnji dio knjige, dakle onaj analiticki, u kojemu autorica nudi vlastita citanja ukupno dvanaest romana, i to pocev od dvaju povijesnih romana iz dvadesetih godina 20. stoljeéa, Pastor Jernej I. Pregelja i Visocka kronika I. Tavcara, da bi nastavila s reprezentativnim slovenskim poslijeratnim, tj. suvremenim romanima Menuet za gitaru V Zupana, Galijot D. Jancara, Stvarnost L. Kovacica, Obzorje leptira A. Hienga, Nekropola B. Pahora, Put u Trento K. Kovica, Galilejev luster D. Merca, Kraljeva kéi I. Skamperlea, Stjesnjenje F. Lipusa i Istjerivac vragova T. Percica.
Iako se rasprave veéma odnose na suvremeni slovenski roman, autorica analiticki dio zapocinje analizama dvaju romana - Pastora Jerneja i Visocke kronike. Oba su romana objavljena dvadesetih godina 20. stoljeéa te tako ne ulaze u korpus suvremene knjizevnosti, no njihovim analizama pruza se uvid u specificno stanje slovenskoga drustva toga vremena te ideolosku podijeljenost i krizu katolicanstva i slobodoumlja, sto se pokazuje bitnim za razumijevanje analiza koje slijede. Osim toga, na ovim oglednim primjerima „reprezentacijskih rezima proslosti" (ibidem: 125) autorica
pokazuje i dokazuje koliko je povijesni roman kao zanr uronjen „u ostale diskurzivne prakse svoga vremena" (ibidem: 125) te upleten i kao izvjestitelj i kao sudionik vlastita drustveno-politickog konteksta, osobito ima li se na umu njegova naciotvorbena funkcija. Ovakav pocetak nije ekskurz, nego je pazljivo pripremljen teren za daljnje analize jer glasovi tradicionalnih, kanonskih tekstova odjekuju i u suvremenima, a u spomenuta dva romana autorica prepoznaje pretece/zacetke onoga sto ée kasnije razraditi suvremeni romani - nepovjerenje u moguénost dohvaéanja proslog.
U analiziranim suvremenim romanima autorica detektira raznolikost modusa kojima se ukazuje na „procijepe izmedu fikcije i fakcije" (ibidem: 277) kao i ostalih binarizama poput istine i lazi, umjetnosti i stvarnosti, privatnog i javnog, itd. Pri tome se, kako istice, propituju velike pri/povijesti, sve se jasnije izrazava kriticki stav prema kolektivnom paméenju, osobito kad je povezano s vaznim nacionalnim i kulturnim ideologemima. A sve to se cini upravo u teksovima na tragu povlastenog zanra povijesnog romana, kao i njemu srodnih poput autobiografskog ili ratnog, jer nuzno doticu teme vazne za kolektiv pa i pojedinca koji mu pripada. Tako u Zupanovu Menuetu za gitaru autorica prepoznaje snazan zaokret od monoloskog prikazivanja dogadaja iz Drugog svjetskog rata, kao i teznju da se dijaloski pristupi razumijevanju povijesnog. U Jancarovu Galijotu ta se dijalogicnost u odnosu prema proslosti upotpunjuje onim Drugim, koji ulazi u binarne opreke svoje-tuâe, domace-strano, te se kroz lik stranca propituje nacionalno kao i uvrijezene, monolitne strukture. Kovacicevim romanom Stvarnost, istice autorica, kroz formu ego-dokumenta problematizira se jaz izmedu prozivljene prosle stvarnosti i sjeéanja te se izravno otvara problematizacija umjetnickog prikazivanja vlastite proslosti (vlastita zivota) predodzbe o kojoj se vjecno mijenjaju te tako ta vlastita proslost, a zapravo fikcija, svakom prikazivanju izmice. Problem drugosti u pokusaju dohvaéanja i promisljanja proslosti ponovno se dotice u analizi Hiengova Obzorja leptira u cijoj analizi autorica prepoznaje odstupanje od zanrovskih obrazaca utoliko sto se naglasenom metaforizacijom istice simbolicki potencijal cina reprezentacije i narativizacije proslosti. Ta, u Hienga slavna, proslost ipak natrunjena zazornom drugoséu, subjektu uvijek iznova izmice te se odupire definiciji i ovladavanju sto autoricu vodi ka zakljucku analize kako upravo u takvu potencijalu pripovijesti o proslosti da neposlusno otkriva drugacija i nova znacenja lezi moguénost (i „nasa odgovornost") citanja i tumacenja ovoga romana. U sljedeéoj, analizi Pahorova romana Nekropola, izdvaja se pitanje krize reprezentacije proslosti obiljezene traumaticnim logoraskim iskustvom pri cemu se pripovjedno Ja nalazi izmedu prozivljenog proslog i onog
sadasnjeg okvira u kojem se ono nalazi, a u kojem proslost zna biti tek krajolik turistickog interesa pa problem nije toliko u istinitom ili laznom statusu iskaza, nego u samom nacinu i pojmovnom aparatu kojim ée se traumaticna iskustva iskazati. Na tragu postmodernistickih „osvrta" prema proslosti u kojem je pogledu unazad veé upisana svijest o odnosu „velikih" i „malih" pri/povijesti, biografski roman Put u Trento priziva kod autorice analiticko citanje razlike izmedu zivota i pisanja, pri cemu se pokazuje kako i analiza knjizevnog teksta moze biti onaj trenutak kroz koji se prikazuje vijek. Zajednicko pak se citanje Mercova Galilejevog lustra i Skamperleove Kraljeve kceri usredotocuje na mehanizme kojima se kroz vremenske paralelizme u predstavljanju proslosti ukazuje na problematicnost ideje o vjecnom vraéanju i njezino urusavanje. I u posljednjim dvjema analizama suvremenijih romana kljucno je polaziste postmodernisticka misao i pomak u poimanju i promisljanju povijesti, pri cemu se u analizi Lipuseva Stjesnjenja istice i problematika izmjestenog slovenstva i tzv. zamejske knjizevnosti pa je (re)ispisivanje povijesti s margine visestruko, dok se u analizi Perciceva Istjerivaca vragova promisljaju koncepti stvaranja apokrifne/alternativne povijesti koji se poigravaju granicom istine i lazi. Osvrt na ovdje tek sturo natuknute analize autorice zeli ukazati na sveobuhvatnost i raznolikost komunikacije koja se u knjizi uspostavlja na relaciji teksta i citatelja (po vokaciji), a ta se komunikacija ujedno i izvrée i problematizira ne samo usko, knjizevnoznanstvene paradigme, nego i one spoznaje koje knjizevni tekst svakom otvorenom citatelju ucjepljuje u svijest.
Vjesto prozimajuéi knjizevno-povijesne faktografske podatke teorijski potkrijepljenim tezama, i u uvodnim se poglavljima, pa i u analizama, nazire put autoricina analitickog rezoniranja, osobito onog koje i ima na umu siri i poredbeni kontekst slovenske knjizevnosti. U cetvrtom poglavlju komparativno sagledavanje problematike dolazi najvise do izrazaja jer autorica slovenski suvremeni roman povijesne tematike sagledava u juznoslavenskom kontekstu, osobito u odnosu prema hrvatskom (doticuéi se nekih autora kljucnih za ono sto se u hrvatskoj literaturi cesto naziva novopovijesnim romanom, I. Aralice, F. Sehoviéa, N. Fabrija) te djelomice srpskom romanu (B. Pekié, D. Cosié). Tako autorica, ne samo u ovom poglavlju, ukazuje na vaznost kontekstualizacije jedne juznoslavenske knjizevnosti u siri juznoslavenski kontekst, ali i ne samo (juzno)slavenski, iako se taj nameée kao dominantan. U tom otvaranju citanja slovenske i hrvatske knjizevnosti autorica uocava podudarne obrasce „potrage za nekim novim tumacenjima i razumijevanjima identiteta" te zakljucuje „kako se poslije zajednickih 'velikih' prica Povijesti naziru obrasci zajednickih zamisljanja buduénosti" (ibidem: 276).
I, na koncu, prva knjiga hrvatske komparatistice, (juzno)slavistice i slovenistice, Ivane Latkovic, pod naslovom Rebusi proslosti, izazovi sadasnjosti: rasprave o suvremenome slovenskom romanu objavljena je u L - biblioteci te bi valjalo reci koju i o njoj. Rijec je, naime, kao sto je to mnogim hrvatskim, ali i (juzno)slavenskim citateljima (osobito onima „iz struke") poznato, o biblioteci koja ima zasluzeni kultni status i mjesto u povijesti hrvatske znanosti o knjizevnosti te se moze s pravom smatrati jednom od najuglednijih hrvatskih biblioteka iz toga podrucja (a pokatkad i sire). Ljubicasta knjiga I. Latkovic s prepoznatljivim zastitnim „L" na naslovnici druga je po redu u tek nedavno pokrenutoj (obnovljenoj) trecoj seriji ove biblioteke pod urednickim perom Danijele Lugaric Vukas. Nije na odmet prisjetiti se da je prva serija zapocela 1970. godine poznatom i vaznom knjigom S. Lasica, Sukob na knjizevnoj jevici, a nastavila se do kraja osamdesetih nizom jos uvijek nezaobilaznih naslova domacih autora (S. Petrovic, M. Solar, V. Zmegac, Z. Kravar, A. Flaker i dr), ali i stranih (J. Wierzbicki, T. Eagleton). Druga je serija ubrzo pokrenuta 1991. te je do 2007. objavljen drugi niz vaznih i jos uvijek aktualnih naslova hrvatskih autor(ic)a (N. Ivic, M. Cale, T. Jukic, J. Uzarevic, D. Oraic Tolic i dr), da bi se treca serija obnovila tek desetak godina kasnije objavom prvih knjiga autorica A. Vidic i I. Latkovic. Jasno je da se studija (ili cak zbir studija) Ivane Latkovic sa svojih tristotinjak stranica sasvim prirodno uklapa u Biblioteku L, osobito u onaj vazan korpus kojim su obuhvaceni naslovi iz podrucja slavistike. Osim toga, kao sto je vidljivo vec iz samog (pod)naslova, ona u taj niz ulazi kao prva slovenisticka, no sto je jos i vaznije, prva juznoslavisticka studija (izuzmu li se objavljene kroatisticke studije i one u kojima se problematika juznoslavenskih knjizevnosti tek dotice). Ispada tako da dio izdavacke pri/povijesti ove knjige i njezin L-okvir svakako postavljaju i svojevrsna ocekivanja, a to pred knjigu i njezinu autoricu postavlja i njezino prvenstvo u detaljnom i opseznom citanju i tumacenju slovenske knjizevnosti iz prekogranicne, blisko-daleke perspektive. Ta su se ocekivanja, vjerujem, ispunila, a brojna ce se druga tek ispuniti.
Ivica Bakovic
