CC BY
29(JUGO)NOSTALGIJA KROZ NAOCALE POPULARNE KULTURE
Ivica Bakovic
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
The article analyses the concept of so called Yugonostalgia (the nostalgia for Yugoslav everyday life) in popular culture in former Yugoslav republics. It focuses on the popular song about Josip Broz Tito (Everything is the same, but he is gone) by famous Serbian singer Tijana Dapcevic. After short notes about the idea of nostalgia and the „birth" of the term, the author analyses how Yugonostalgia can be treated in popular music and popular cultures especially from the intercultural aspect.
Ima jedna pjesma novijeg datuma, popularnog predznaka, nizeg modusa, naslov koje vec sadrzi odreden stav prema proslom i sadasnjem vremenu, a tako, mozda, i stanju bica, drustva itd, i sve to kroz prizmu gledanja na jednu povijesnu licnost, mit - Josipa Broza Tita. Sve je isto, samo njega nema, pjeva Tijana Dapcevic u pjesmi koja nosi naslov po tom stihu iz refrena. Nema, naravno Tita, a isto je sve kao sto je bilo i nekada. Ono sto je proslo tako ulazi i spaja se sa sadasnjoscu. I da nije pjesma svojevrsni odraz stanja dijela popularne kulture postjugoslavenskog perioda u bivsim drzavama, kulturama, narodima i narodnostima SFR Jugoslavije (ex), ne bi bila zanimljiva. Rezervirajuci svaku strofu za jednu od drzava nastalih nakon raspada Jugoslavije, u pjesmi se otvara panoramski pogled na problem ili bolje reci fenomen nostalgije za jugoslavenskim bratstvom, jedinstvom, svakodnevicom, tj. fenomen jugonostalgije. Jugonostalgija novotvorenica je ciji prvi dio jugo- ima veze s imenom Jugoslavija (popularno zvana Juga), a drugi dio rijeci - nostalgija pojam je nastao prije nekoliko stotina godina. Pojam nostalgija nastao je u 17. stoljecu kada ju je skovao svicarski lijecnik Johannes Hofer za medicinske svrhe. Kako bismo razumjeli pojam, potrebno je vratiti se na sami pocetak pojma nostalgija koji seze nekoliko stotina godina unazad i to u posve drugacijoj znanosti. Naime, tada devetnaestogodisnji Johannes Hofer je 1688. godine u svojoj studiji Dissertatio medica de nostalgia (Basel, 1688.) za potrebe tadasnje medicine skovao termin nostalgia iz dviju grckih rijeci: nóstos (grc. povratak kuci) i algia (grc. bol). Pojam je oznacavao bol sto proizlazi iz zelje za povratkom kuci. Termin je sluzio u medicinske svrhe, naime, nostalgija je tada bila cesta bolest vojnika koji su, odlazeci u ratove, zudjeli za domom u koji se vjerojatno mnogi nisu nikada ni vratili. Simptomi nostalgije bili su, kako opisuje Leopold Auenbrugger 1761. godine, vrlo ozbiljni: Lijecnik je nalazio pluca oboljelih od nostalgije slijepljena uz osit
prsnoga kosa, tkivo plucnoga krila bilo je zadebljano i gnojno... Napustiti dom na dulje vrijeme znacilo je riskirati smrt (Lowenthal 2002: 10). Kao lijek propisivao se boravak u Alpama, ali jos je ucinkovitiji lijek bio zastrasivanje i nanosenje boli bolesnicima kako bi povratili svoju ugrozenu muskost. Razvoj koji je termin dozivio kako bi se danas (i u cijelom dvadesetom stoljecu) nasao u podrucju filozofije i raznih popularnih (i) knjizevnih teorija cemo za ovu priliku preskociti jer bi to mogao biti predmet rada za sebe. Kako je dakle nastao termin jugonostalgija i sto on zapravo obuhvaca? Kako se nakon svake revolucije javlja nostalgija onih koji su revoluciju prezivjeli i nasli se u posve drugim okolnostima, tako se i nakon novije revolucije zvane pad komunizma, tj. novijih revolucija u komunistickim zemljama krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih godina, javila nostalgija za onim sto je ostalo iza. Tako je Berlinski zid iz politicko-zemljopisne sfere ili kulturoloske sfere zapravo prebacen u metaforicko podrucje, u sferu pamcenja kako bi odvojio vrlo novo doba (suvremene demokrac/tije u nacionalnim drzavama) od onog starog, crnog mraka komunizma u kojem smo tapkali. Kako je moguce promijeniti granice i ustave, ipak nije moguce promijeniti sjecanja i bivse zivote (biografije) pa ce nostalgija za onim bivsim vremenima tek sada zapravo buknuti, kad su ona zauvijek izgubljena u benjaminovskoj oluji napretka. Milijuni pripadnika tranzicijskih drustava postali su svojevrsni angelusi novusi okrenuti rusevinama svojih privatnih proslosti. Sve su ove nostalgije nastale nakon pada komunizma prisutne u gotovo svim bivsim komunistickim drzavama i sve su, indikativno, proglasene nostalgijama za komunizmom, iako, cesto, o komunizmu nema ni rijeci u tim privatnim boljkama za boljim vremenima, tj. ima rijeci o komunizmu, ali samo utoliko sto je zapravo citav taj zivot protekao pod zavjesom takvog politickog sustava i svih blagodati i neblagodati koje je on nosio sa sobom. Sve su te nostalgije za komunizmom u neku ruku vrlo slicne i u razlicitim kulturama diljem Istocne Europe obuhvacaju gotovo isti inventar. Poseban je termin dobila svakako nostalgija stanovnika bivseg DDR-a i to termin koji nosi sa sobom sve znakove razlike izmedu istoka i zapada - ostalgie. Ostalgija je naravno, bol za istocnonjemackom svakodnevicom, bytom. Citav je niz suvenira prerastao u fetis nostalgicara, pa ce tako razne policijske znacke, zastavice, slike, staklenke, omoti cokolada, bombona i ostali artikli masovne proizvodnje postati svojevrsni okidaci cija ce pojava izazvati val nostalgije i melankolicnih zalopojki za dobrim starim vremenima. Slicno ce biti i u drugim sredinama. Tako je vrlo zanimljiv projekt pokrenut u Poljskoj ciji je rezultat bio zbornik Nostalgia - Eseje o tqsknocie za komunizmem u kojem su objavljeni radovi eminentnih kulturologa, knjizevnika i umjetnika iz svih zemalja koje su bile pod komunistickim rezimom. U zborniku su
radovima zastupljeni medu ostalima i Dubravka Ugresic, Ales Debeljak, Svetlana Boym, Simona Popescu, Thomas Brussig, Fatos Lubonja, Pawel Smolenski itd. U vecini radova (uglavnom eseja) rijec je o videnju tipicne komunisticke svakodnevice ili pak o mjestima kulturnog pamcenja (poput popularno-kulturnih znakova, simbola proslosti i slicno). Zbornik nam tako potvrduje da je nostalgija za komunizmom, ne samo zajednicka za vise kultura nego i da postoje svojevrsne slicnosti medu svakom od verzija nostalgije. To se moze iscitati i u Dubravke Ugresic kad u svojim esejima (i romanima) govori o povezanosti koju osjeca medu Istocnoeuropejcima koji hodaju Zapadnom Europom sa nekom vrstom pljuske na obrazu. Da se nostalgiji za komunizmom posvecuje velika paznja u vecini postkomunistickih drzava, svjedoci i aktivnost raznih instituta na tom polju. Tako je u Bugarskoj pokrenuta Internet stranica za proucavanje komunizma u Bugarskoj Българският комунизъм: Критически изследвания (Виртуален каталог и информационен център за критически изследвания на комунизма)1, u Njemackoj Ostalgie-Museum2 itd. I u Hrvatskoj i Srbiji (u suradnji s drugim drzavama na podrucju bivse Jugoslavije) nastao je zbornik Leksikon Yu mitologije u kojem su sakupljeni potpisani i nepotpisani kratki komentari vezani uz neke artikle, tj. suvenire, jugoslavenske svakidasnjice. Sve u svemu, nostalgije u svim ovim sredinama, pogotovo one privatne, rijetko su iskljucivo vezane uz komunisticku ideologiju. U biti, ulicni i ostali prodavaci raznih slika, zastava i ostalog inventara, o toj ideologiji rijetko znaju nesto vise od prosjecnih ljudi. Osnovni predmet nostalgije jest inventar svakodnevice. Tako ce se na stranicama Ostalgie-Museuma naci razni plakati, reklame, razglednice, salvete, novcanice, stari osobni dokumenti i slicno, da ne govorimo o raznim predmetima masovne proizvodnje koji su bili dostupni u trgovinama. Takvi inventari bliski su ljudima koji su uz njih zivjeli i okidaci su za povratak u proslost, i to onakvu proslost neobojenu iskljucivo politickim ideologijama.
Kad je rijec o jugonostalgiji, medu svim ovim varijantama, ona ima posebno mjesto. Razlog tome lezi vjerojatno i u 1948. godini i znatnom odmaku naseg komunizma od komunizma kojim su bile zahvacene ostale istocnoeuropske drzave pod plastem Sovjetskog saveza. Tako je ublazena i slika komunizma uopce, i to cesto upravo u usporedbi s onim komunizmom u Bugarskoj ili Madarskoj. Bum jugonostalgicnih suvenira dogodio se istom devedesetih godina, no svugdje odnos prema tom fenomenu nije bio jednak. Posebice se ovdje misli na odnos prema jugonostalgiji u Hrvatskoj, sto je imalo svoje uzroke u Domovinskom ratu i nacionalistickim ideologijama i
1 http://red.cas.bg/
2 http://www.ostalgie-museum.de/
propagandama. Tako je u Hrvatskoj svako zaljenje za onim prije 1990. godine bilo proglaseno jugonostalgicnim, naklonjenoscu jugokomunizmu, a svi su takvi bili proglasavani u stilu retorike tadasnjeg predsjednika ostacima jugokomunistickog sustava ili jugosrpskog stanja i to u skoro svakom njegovom govoru. Takav animozitet prema jugonostalgicarima moze se tumaciti kao pokusaj ponistavanja jednog tipa nostalgije drugim tipom, i to onim koji ce biti iskljuciv prema ostalim rasama, a ukljuciv samo u odnosu na hrvatstvo, mislim ovdje na fenomen koji bi se mogao nazvati ceznjom ili mozda nostalgijom za predjugokomunistickim stanjem Nezavisne Drzave Hrvatske, a koja je bila vidljiva u nekim domenama drustvenog zivota, a moze se reci da je vidljiva i danas u nekom vidu popularne kulture (posebice u skupinama poput SH-ZG ili u Thompsonovim pjesmama), no tome cemo posvetiti paznju koji drugi put.
U svom pocetku, dakle, u Hrvatskoj je jugonostalgija naisla na neodobravanja te je zauzela subverzivan polozaj cemu svjedoce ne samo stavovi aktualnih vlasti nego i odnos prema onima koji su tako nesto pokusavali javno izrazavati - posebno se ovdje misli na tzv. vjestice Slavena Letice medu kojima se nasla i izuzetno jugonostalgicna Dubravka Ugresic. O tome ce reci i u svojoj knjizi Hans Robert Gauss pisuci da je jugonostalgicar u Hrvatskoj percipiran i proglasavan kao parazit na bicu hrvatskog naroda, parazit koji cezne za onim vremenom kada je Hrvatska bila bespomocno prepustena jugoslavenskim krvopijama i kada je prijetilo unistenje mitske supstancije naroda (Gauss 2001: 63). U obranu tog unistenja mitske supstancije naroda digla se ona nostalgija za mitskim vremenima.
Danas pak mozemo uvidom u popularnu kulturu utvrditi da jugonostalgije jos uvijek ima i sada cvate punim snagama, i to ne samo duhovno nego, mozda cak i vise, ekonomski. Naime, jugonostalgicarski artikli nasli su svoje mjesto na policama u suvenirnicama, na standovima diljem prostora bivse Jugoslavije. Tako mozemo na makedonskim ili bosanskim trznicama (pazarima) naici na obilje majica sa slikom Josipa Broza Tita ili srpa i cekica, obilje zastava, znacaka, salica, posuda i ostalih artikala iz bivse drzave. Ne samo to, i veliki ce proizvodaci, prije svega konditorskih proizvoda, uvidjeti isplativost nostalgicnih emocija medu narodima pa ce hrvatski proizvodaci svoje proizvode tako i opremiti kako bi kupcima u Makedoniji ili Crnoj Gori izvukli koju suzu u oku i koju novcanicu iz dzepa. Isto ce tako, posebice u Hrvatskoj naici na nostalgicni odaziv popularni proizvodi poput Plazma keksa ili Manchmallowa (kazem posebno u Hrvatskoj jer ti srpski proizvodi nisu bili dostupni dugi niz godina u hrvatskim trgovinama). Kako je na trgovackim tezgama nostalgija nasla svoje mjesto, tako je nasla mjesto i na malim ekranima i estradnim
podijima. Za ovu je priliku posebno zanimljiva pjesma koju smo spomenuli na pocetku ovoga rada - Sve je isto samo njega nema. Pjesma je prvi put izvedena 2005. godine na festivalu u Budvi u izvedbi srpske pop zvijezde makedonskog porijekla Tijane Dapcevic. Na zanimljiv i ironican nacin ona u pjesmu inkorporira jugonostalgiju s poznatim stereotipima o pripadnicima svake od drzava bivse Jugoslavije. Ironija nije strana nostalgiji, posebice na to upozorava Linda Hutcheon, koja tvrdi da je postmoderna ironija svojstvena nostalgiji, a na taj nacin nostalgicni subjekt danas ima svojevrstan odmak od predmeta svoje zelje. Hutcheon kaze da mozda u postmodernizmu i nema toliko nostalgije koliko ima ironije, no, ako je vec ocito da je sve oko nas nostalgicno, onda je opravdano tvrditi da je upravo ta nostalgija uvelike obavijena velom ironije, zapravo, nostalgija je ona komponenta danasnje popularne kulture koja je zasjela na onaj tron na kojem je osamdesetih bila ironija. Nostalgija je citav jedan pogled na proslost. I David Lowenthal ce reci da je nostalgija postala opsesijom ne samo popularne kulture nego i umjetnosti. Ovdje mozemo spomenuti tako i pogled Fredericka Jamesona na nostalgiju. On, naime, govoreci o nostalgiji, uvodi kategoriju modus nostalgije (nostalgia mode) kako bi opisao nacin na koji postmoderna kultura od povijesti cini pastise. Jameson, dakle, nostalgiju afirmira na podrucju kulture i stila. Danas povijest moze biti reprezentirana/predstavljena onako kako nam to diktiraju vec ustaljene slike povijesti, tvoreci tako simulakrum te iste povijesti. Jameson razlikuje tri tipa modusa nostalgije: povijesna rekonstrukcija izgubljenog razdoblja, evociranje ranijih iskustava iz djetinjstva i prezentacija proslog razdoblja kao vremena izvan povijesti, tj. neki poseban vid prosle stvarnosti na koju se referira (Jameson, 1991).
U pjesmi Tijane Dapcevic tako imamo vise slojeva koji se mogu izdvojiti kad se misli o nostalgiji. Prvo, to je onaj sloj ironije koji obavija citavu pjesmu - pocevsi od popularnih starih i novih stereotipa koje su jugoslavenski narodi i narodnosti gajili jedni o drugima. Posebice se ovdje isticu hrvatska, crnogorska i srpska strofa3 u kojima se nacionalni stereotipi najocigledniji. Tako se u hrvatskoj, drugoj strofi u pjesmi isticu stereotipi na razini jezika, i to koristenja rijeci tipicnih za Juznu Hrvatsku i za zagrebacki govor (ali i sire):
Cujem u Beogradu se gleda Vila Marija, Jedino ne kuzim zakaj svi je zovu
3 O strofama cu referirati na ovaj nacin kako bih bio sto jasniji i sto sazetiji. Buduci da svaka strofa, osim refrena, ima odredenog subjekta koji odgovara po jednoj bivsoj drzavi, i da je to ocigledno, ja cu se prema tim strofama odnositi kao prema srpskim, hrvatskim itd. strofama, svjestan citave ironije koju taj postupak nosi sa sobom.
Jastreb medu ujkama. A nasu lipu svaki dan za Evropu udaju, A na svakoj zurci ka da smo Turci, Ajme, narodnjaci furaju. Uz spomenute, ovdje su prisutni tipicni znakovi hrvatske kulture (nasa lipa - Lijepa nasa [domovino]) i popularne kulture (Vila Marija - popularna hrvatska sapunica novijeg datuma koja se prikazuje na srpskim, slovenskim, makedonskim televizijskim programima). U stihu pak Jastreb medu ujkama skriveno je opet jedno gledanje na srpsko-hrvatsko (ne)prijateljstvo. Naime, jedan od glumaca u spomenutoj sapunici je Zarko Radic, koji je u mladim danima glumio lika zvanog Jastreb u seriji Kapelski krijesovi. Radic je porijeklom Srbin pa nije tesko iscitati zasto se u toj sapunici Jastreb nasao medu ujkama, tj. ustasama, tj. hrvatima kako su percipirani tijekom rata u Srbiji.
U crnogorskoj strofi ce tako biti zastupljeni stereotipi karakteristicni za crnogorski mentalitet poput lijenosti, a i onih stereotipa novijeg datuma poput zelje za samostalnoscu, koji su, opet, ironizirani:
A sto zna ja!
A da znam podijelio bih Ovu moju drzavu na sest republika, Ali tako da Podgorica bude glavni grad I da svaki dan bude neradni,
Osim petka kad bi radili Na pripremi odmora za vikend. Tako se u tekst inkorporira ne samo videnje Crnogoraca kao lijenog naroda (sto se vidi i u suvremenoj usmenoj kulturi, tj. u malim usmenoknjizevnim oblicima poput vica) nego i njihova zelja za osamostaljenjem, ali opet i politicka rascjepkanost koju je zelja za odcjepljenjem povukla za sobom. Isto je tako u ovoj strofi vidljiva globalna slika citavog prostora Balkana gdje dominira zelja za partikularizacijom i nastajanjem novih i malih drzava.
U srpskoj je strofi pak prisutno stalno mjesto srpske kulture, a posebice pogodno za ironizaciju u ovo doba, a to je ideja Velike Srbije koja se popularno manifestirala u obliku uzrecice Srbija do Tokija!, a uz ovu isto tako popularna teznja za srpskim morem, koja se cesto povlaci i ironizira u usmenoj kulturi.
A mogli smo do Tokija, Nos ko u Pinokija.
Lagali nas tako svi do mile volje, Al on - lagao je najbolje.
Pesme smo mu pevali,
Iz Afrike ga cekali, Imali smo more i sta bi da nam nije, Ej, bar Ade Ciganlije!
Posebni status pak imaju i makedonska i slovenska strofa iz kojih se dade iscitati poseban odnos prema Titu, zajednickoj proslosti i zasebnoj sadasnjosti. Tako ce Slovencima biti dobro i sada, kao sto je bilo i prije, a svoju ce nostalgiju utaziti odlaskom na kavu u Beograd i na setnju Kucom cvijeca. No, odlazak na kavu u Mercator ovdje znaci svojevrsni odmak od svega jer je Mercator ono sto pripada sadasnjosti, tako su Slovenci, iako nostalgicni, mozda ipak u svom odnosu trezveniji.
Nam je bilo v redu takrat in zdaj.
Nam je vedno v redu. Za novo leto pridemo v Beograd, Gremo na sprehod Hise cvetja, Popijemo kavico v Merkatorju, Vsem je kakor da smo pri nas doma, Tovaris stari, bil si frajer in pol...
U makedonskoj strofi pak imamo posve drugaciji odnos prema nostalgiji nego u slovenskoj.
Сите си го сакавме На краjот сите плачевме.
На секоj &'ид со слики уште по кафани, Ние си го чуваме, Сите се откажаа, А Скоп)е се секаваше, Сега сите други би сакале да доjде, Е, више нема ке причекаме! Odnos prema Titu je ovdje izravno prikazan kao jedno stovanje lika i djela Josipa Broza Tita, sto ce biti i primjetno, opet, u popularnoj kulturi u Makedoniji, posebice na trznicama i standovima, dakle i jugonostalgija u svom marketinskom obliku.
U bosanskohercegovackoj strofi pak prvo mjesto zauzima jugoslavenska popularna kultura u liku Valtera, popularnog lika jugoslavenskih filmova i serija kojeg je utjelovio Velimir Bata Zivojinovic i sjecanje na popularne radne akcije, posebice one omladinske radne akcije kad se gradila zeljeznicka pruga Brcko-Banovici.
Sjecam se kad smo svi bili Valter, I mijesali malter za Brcko-Banovici prugu.
Al sad kad i jaran moze nosit brushalter, Vidim da nam ova demokratija,
Bas i ne ide od ruku.
A jesmo bas ispali papci svi od reda! U refrenu, koji se ponavlja dva puta, te na kraju pjesme jos dva puta, u prvom je planu sadasnjost prema kojoj se uspostavlja ironican odnos: Sve je isto samo njega nema, Opet Dugme okupio Brega, Leto vrelo, zima puna snega, Sve je isto samo njega nema! Ovdje se jos spominje i ponovno okupljanje clanova popularne jugoslavenske grupe Bijelo dugme sto je opet jedan od dokaza koliko se nostalgija isplati zapravo u tzv. show businessu jer je upravo taj fenomen okupljanja stare popularne grupe donio/vratio njezinim clanovima staru slavu, ali i vecu zaradu.
Osvrnuti se na tekst pjesme nikako nije dovoljno da se dobije potpuni uvid u njezino znacenje jer pjesmu prati i video spot koji ce dodati ili barem potvrditi neke zakljucke. U spotu je izvodacica najavljena kao drugarica Tijana Dapcevic, a u pratnji je djevojaka obucenih kao Titove pionirke, u plave kape i crvene marame, bijele kosulje i plave suknj(ic)e. U svakom slucaju, ako tekst ne daje ovoj pjesmi notu jeftinog i popularnog, daje joj to sigurno izvedba u kojoj se racuna na publiku, ako ne jugonostalgicnu, onda bar musku (djevojke izrazenih dekoltea). Svi su akteri video spota zenskog roda, a jugoslavenske generale predstavljaju preobucene djevojke u odijelima i s brkovima. Ironija je na djelu. Spajanje starog, jugoslavenskog, moglo bi se reci cak i koketiranje s institucijom stafete i Danom mladosti, a s druge strane sudionici u stilu nepocudnih likova u komunistickim filmovima, posebice onih u kojima se nekako izvrce sustav vrijednosti koji zastupa cin Stafete, obicno je to povezivanje erotskih motiva i nosenja Stafete. Takav se odnos prema Stafeti primjerice moze zabiljeziti u filmu Ne dao bog veceg zla Gorana i Snjezane Tribuson. U spotu se moze zabiljeziti i evociranje atmosfere Dnevnika - kad se izvodi strofa odredene drzave, izvodi je voditelj, karakteristicno obucen (mozemo izdvojiti slovensku voditeljicu plave kose u pletenicama naglasenog poprsja ili crnogorskog voditelja dugih brkova i razbarusene kose), dok je u pozadini prikazan grb svake od socijalistickih republika te zastava SFR Jugoslavije. Retro stil ovog spota indikativan je jer se zeli i na vizualan nacin postici ono sto se postize u tekstu, bila to ironija, stereotip ili samo nostalgija.
Ova pjesma pociva na jednom nizu pjesama koji potjece jos iz jugoslavenske estradne scene. Naime, i tada su bile popularne pjesme ili pak reklame u kojima se naglasavala raznolikost naroda i narodnosti Jugoslavije, ali isto tako i njihova povezanost uzrecicom bratstvo i
jedinstvo. Tako bismo mogli navesti jednu od poznatijih reklama koja se prikazivala na svim televizijskim kucama u Jugoslaviji, reklama za Radensku vodu. U toj reklami Radenska spojuva otpjevat ce na kraju zbor makedonskih djevojaka u narodnim nosnjama. Reklama pociva upravo na kultur(al)noj raznolikosti Jugoslavije i na onome sto zapravo spaja sve te raznolikosti - bratstvo i jedinstvo. Svaka je narodnost u reklami dobila pravo izraza na svom jeziku (slovenski, makedonski, albanski, hrvatsko-srpski, ali i na dijalektima - kajkavskom i cakavskom), nositi svoje nosnje i pjevati pjesmu u narodnom duhu svoje tradicije. Cak je posebna paznja posvecena i regijama pa je posebni kadar dobila Juzna Hrvatska, cakavska, a poseban kadar Sjeverozapadna, kajkavska Hrvatska (i taj se bitno razlikuje od slovenskog dijela), a poseban dio Kosovo, tj. Albanci.
I dok se u reklamama promovira bratstvo i jedinstvo raznolikosti, svojevrsna interkultur(al)na propaganda, u popularnim pjesmama pjeva se o slicnosti Jugoslavena stijenama. Tako ce Doris Dragovic u pjesmi Hej Jugosloveni zapjevati
Hej, Jugosloveni
nek' se cuje glas mi smo slicni stijeni jer bratstvo spaja nas! Metaforicni odnos stijene i nacije, svakako je indikativan u ovom slucaju (pa i ironican) jer se slicna metaforika uspostavljala kasnije i nakon raspada Jugoslavije pa ce ista pjevacica otpjevati stihove, u neku ruku, vrlo slicne ovima, no u posve drugim uvjetima:
Ovo je nasa krv u pepelu i vinu u mojim venama ocu, bratu, sinu ovo je nasa krv u srcu koje vri to reci svakom putnice gdje god da podes ti! Ili pak ove stihove u drugoj pjesmi:
Dajem ti zivot,zemljo moja i bi' cu s tobom u dobru i u zlu Podijelit s tobom srecu i tugu Bog neka cuva moju Hrvatsku. I sve bismo tri pjesme mogli uvrstiti u onu kategoriju koju Ivan Colovic bez pretenzija imenuje divljom knjizevnoscu u svojoj istoimenoj knjizi. Te pjesme, naime, pocivaju na bliskom odnosu s narodnim izrazom (negdje broj stihova, negdje motivika, skoro u pravilu tematika). Isto necemo moci tvrditi i za pjesmu Tijane Dapcevic kojom smo se bavili podrobnije jer ista ne pociva na tim principima i ne uspostavlja odnos s tradicionalnim usmenoknjizevnim lirskim oblicima. Na pozadini Tijanine pjesme mozemo promatrati i jednu slicnu pjesmu naslova Jugosloveni iz 1986. godine
pocetnicke i ne toliko poznate beogradske grupe Jugosloveni u kojoj se nalaze zajednicke karakteristike svima koji se obuhvacaju etnikom Jugoslo/aveni, a koja politicki koketno zavrsava stihovima:
Ko je krvlju steko sve, cetere 's osme reko ne politiku svoju tera bez Rusa i Amera Jugosloveni....
U svakom slucaju, pjesma Tijane Dapcevic nije iznijela nista novo na vidjelo, samo je probudila ono staro, a tlo je za ovakav nostalgicni patos i odnos prema proslosti bilo plodno. No, ova pjesma nije jedina u sferi popularne kulture koja se igra (jugo)nostalgijom. Mogli bismo jos spomenuti dvije popularnije pjesme od kojih je jedna novijeg datuma, a druga nesto starija, ali je njihov odnos prema proslome slican, iako od pjesme Tijane Dapcevic ponesto razlicit. Rijec je o pjesmi Nostalgicna splitske grupe TBF i pjesmi Jugo 45 bosanske grupe Zabranjeno pusenje. U ove dvije pjesme uz nostalgiju vrlo je naglasena i retro stilizacija i to u video spotu.
Jugo 45 pjesma je iz albuma Agent tajne sile (1999.) a kultni automobil Jugo 45 postaje nostalgicni okidac i predmet sjecanja. Svojstveno grupi Zabranjeno pusenje, na djelu je ironija, mozda cak jaca nego u pjesmi Tijane Dapcevic. Interkulturalna dimenzija pjesme najuocljivija je u sljedecoj strofi:
Vozio ga cika Franjo, da proda jabuke Vozio komsija Momo, da mu zenu porode Vozio ga daidza Mirso, kad je is'o u kurvaluke Vozio ga malo i ja, kad bi mazn'o kljuceve Uociti se to moze u imenima Franjo (Hrvat), Momo (Srbin), Mirso (Bosnjak), ali i apozicijama koje dolaze uz ta imena (cika, komsija, daidza). Sredisnji jugonostalgicarski artikl u ovoj pjesmi, automobil Jugo 45, provlaci se kroz zivot subjekta od trenutka kupnje automobila sve do trenutka kad su zbog rata morali bjezati te je posljednja strofa tipicni nostalgicni motiv:
Ali meni je u glavi uvijek ista slika, isti fles
Stara kuca, mala basca, i u njoj Jugo 45 Ali meni je u glavi uvijek ista slika, siti fles Stara kuca, mala basca, i u njoj Jugo 45. U video spotu se pak moze vidjeti svojevrsna retro stilizacija ambijenta, posebice interijera (televizor, radio, namjestaj), inventar poput pionirske kape i marame. A retro ugodaju pridonose i scene na televizijskom programu koje pokrivaju povijest - od doba Tita do doba Tudmana-Izetbegovica-Milosevica. Svrha je i u ovoj pjesmi, kao i prijasnjoj, pokazati ono vjecno: prije se zivjelo bolje.
Bilo je to dobro vrijeme Sve na kredit, sve za raju, jarane U auto naspi corbe, pa u Trstpo farmerke Bilo je to dobro vrijeme Te na izlet, te malo na more U kuci puno smijeha U basci Jugo 45
Ne samo u domeni popúlame kulture nego i u domeni svakodnevnog zivota, zivot u doba Jugoslavije postaje idealiziran, sto se moze uociti u cestim izjavama kako je „nekad bilo bolje", pri cemu se misli na opcepoznatu darezljivost tadasnjih vlasti u obliku kredita i slicno. U drugim drzavama bivse Jugoslavije pak se takvo idealiziranje bivse drzave manifestira i u ceznji za onim famoznim jugoslavenskim „pasosom" s kojim se moglo putovati bilo kuda, a danas, mnogi trebaju vize da bi otisli u Europu. Kako bilo, upravo je takva zajednicka slika Jugoslavije u svim ovim novonastalim (sada vise i ne toliko novim) drzavama temelj na koji se nadograduje ono sto smo uocili u popularnoj kulturi, tocnije u glazbenoj industriji. Takvo prozimanje u tekstove upisanih ceznji i teznji, ali i stereotipa o onima drugima, moglo bi se u svakom slucaju promatrati kao interkulturno prozimanje, i to ne samo na razini stereotipa i teksta, nego i na pozornici u koju je uprt najveci broj ociju, onoj pozornici na kojoj nastupaju prave zvijezde kojima mase uzvikuju i koje mase uznose - estradne zvijezde. Jugonostalgija se tako iz one konstruirane politicke scene (konstruirane zato jer je i sam pojam bio shvacen prvenstveno kao politicki, a neki ga i dalje tako shvacaju), prebacila na onu scenu koja joj zaista i s pravom pripada - onu (popularno) kultur(al)nu.
Literatura
Walter Benjamin (1974): Istorijsko-filozofske teze, u: Eseji, Beograd: Nolit, str: 79 -90
Tracey Benson (2001): The Souvenir and Nostalgia, na: Museum of the Personal,
http://www.byte-time.net/souvenir/thesis.htm
Svetlana Boym (2005): Buducnost nostalgije, Beograd: Geopoetika
Peter Brooker (2002): Nostalgia u: A Concise Glossary of Cultural Theory, London
- New York: Arnold
Natalie Friedman (2004): Nostalgia, Nationhood, and the New Immigrant Narrative: Gary Shteyngart's The Russian Debutante's Handbook and the PostSoviet Experience, u: Iowa Journal of Cultural Studies 5, Iova City: University of Iowa
http://www.uiowa.edu/~englgrad/ijcs/
Karl-Markus Gauss (2001): Europski abecedarij, Zagreb: Durieux
Linda Hutcheon (1998): Irony, Nostalgia and the Postmodern, clanak na:
http://www.library.utoronto.ca/utel/criticism/hutchinp.html
Fredric Jameson (2003): Nostalgia for the Present, u: Frank Lentricchia, Andrew
Dubois (ur.), Close Reading, Durham and London: Duke University Press, str: 226 -
242
David Lowenthal (1989): Nostalgia tells it like it wasn't, u: Christopher Shaw, Malcolm Chase (ur.): The Imagined Past, History and Nostalgia, Manchester and New York: Manchester University Press
David Lowenthal (2005): The Past is a Foreign Country, Cambridge: University Press
Filip Modrzejewski i Monika Sznajderman (ur.) (2002.): Nostalgia. Eseje o tqsknocie za komunizmem, Warszawa: Wydawnictwo Czarne
Sean Scanlan (2004): Introduction: Nostalgia, u: Iowa Journal of Cultural Studies 5,
Iova City: University of Iowa, http://www.uiowa.edu/~englgrad/ijcs/.
Christopher Shaw, Malcolm Chase (1989): The dimensions of nostalgia, u:
Christopher Shaw, Malcolm Chase (ur.): The Imagined Past, History and
Nostalgia, Manchester and New York: Manchester University Press
Dubravka Ugresic (1996): Kultura lazi, Zagreb - Beograd: Arkzin
Ivan Lacko Vidulic (2005): Nostalgija, u: Tema: nostalgija, br. 4-5, Zagreb, 33 - 34.
