CC BY
10Philological Studies 16, 2, (2018) 96-117
izvorni znanstveni rad
UDK: 821.163.09:821.111(73)
ELEMENTI BEATNICKE POETIKE U DJELIMA JUZNOSLAVENSKIH AUTORA
Damir Spanic
Sveuciliste Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Hrvatska
Keywords: Beat Generation/beat-culture, culture of spontaneity, experimental literary techniques, popular culture, provocation with aesthetic effect, breakthrough of Western culture in the former Yugoslavia
Summary: Characteristics of the Beat literature inspired South Slavic authors, although the Beat reception was not systematically studied and researched in any of the South Slavic literatures. We deals with reception through exchange of experiences in the journeys of the Beat authors to ex-Yugoslavian countries and vice versa. Here two slightly forgotten South Slavic authors, whose expression is the most similar to the Beats - Milan Oklopdzic and Vojo Sindolic are introduced, dubbed to be Ginsberg and Kerouc of the South Slavic area. Common sensibility and worldview similarities are visible in the certain creative stages of Vojislav Despotov's work, his „scream blown into a balloon" and jazz poetry Ten Decagrams of Soul for example, and works of Vladimir Kopicl and extremely subversive author Tomaz Salamun.
Kljucne rijeci: Beat generacija/beat-kultura, kultura spontanosti, eksperimentalne knjizevne tehnike, popularna kultura, provokacija s estetskim ucinkom, prodor zapadnjacke kulture u bivsoj Jugoslaviji
Sazetak: Obiljezja beatnicke knjizevnosti inspirirala su i juznoslavenske autore, a beatnicka recepcija u juznoslavenskim knjizevnostima dosad nije bila sustavno obradivana. U okviru neposredne razmjene iskustava predstavljena su dva pomalo zaboravljena juznoslavenska autora koja su se svojim izricajem ponajvise priblizila beatnicima koje su i osobno poznavali. Rijec je o Milanu Oklopdzicu i Voji Sindolicu koji gotovo ostavljaju dojam Ginsberga i Kerouaca ovih prostora. Beatnicki senzibilitet i svjetonazorske slicnosti pronadene su, ne u cjelini vec u u odredenim stvaralackim razdobljima ili djelima, u vecoj mjeri kod knjizevnika kao sto su Vojislav Despotov sa svojim "krikom uduvanim u balon" i dzezom zbirke pjesama Deset deka duse, Vladimir Kopicl te izrazito subverzivnan pisac Tomaz Salamun.
Beatnicko knjizevno stvaralastvo i njihove fizicke akcije u svojoj sustini odgovor su rastuéoj globalizaciji, hegemoniji Sjedinjenih Americkih Drzava, politickom i drustvenom konformizmu, etnickim, seksualnim i klasnim nejednakostima, posebice konzumerizmu i medijskom ludilu. Istovremeno, kreativnoséu su odgovarali na spoznaje o kulturnoj raznolikosti kojima su svjedocili na svojim putovanjima i susretima s lokalnim umjetnicima, nastavljajuéi se na sve uocene natruhe otpora na koje su nailazili i vidjeli u popularnoj kulturi, etnickim manjinama te djelima ostalih disidentskih pisaca i avangardnih umjetnika u Americi, ali i izvan nje (Grace i Skerl, 2012: 4). Tome je, osim knjizevnog stvaralastva, zasigurno pridonijela ideja putovanja, duhovnog prije svega, ali koje za sobom nuzno povlaci i ono fizicko. Na svim mjestima koje su posjeéivali, beatnici su bez ikakve dvojbe svojom osobnoséu ostavljali jednako dubok trag kao i njihova knjizevnost.1 Putovanje je za beatnike u punom smislu rijeci predstavljalo metodu sjedinjavanja umjetnosti i zivota. Sve ovo stoga upuéuje kako je beat generacija u sustini svojih ideja potpuno otvorena i transnacionalna2, a njihova cesta interakcija s lokalnim piscima i umjetnicima izvan granica Sjedinjenih Americkih Drzava rezultirala je vrlo konkretnim doticajima s knjizevnostima i kulturama tih zajednica. Mnogi pisci i knjizevni pokreti izvan granica Sjedinjenih Americkih Drzava nasli su se tako, s vremenom, povezani s beatnicima, ili pod njihovim utjecajem, ne samo posredno putem njihove knjizevnosti veé i kroz izravnu komunikaciju. Jos vaznije, knjizevno stvaralastvo beat genercije postalo je uzor otpora i inspiracija disidentima u drzavama iza, ili na rubu hladnoratovske zeljezne zavjese i danas je beatnicka knjizevnost u kritici prihvaéena kao inicijator kritike hegemonije (Grace i Skerl, 2012: 1). Bivsi predsjednik Ceske, pjesnik Václav Havel, u predgovoru zbirci Ginsbergovih intervjua Spontaneous Mind beatnicku knjizevnost naziva "potencijalnim instrumentom otpora totalitarnom sustavu koji je bio nametnut nasem postojanju" (Ginsberg, 2001: ix).
Knjizevno stvaralastvo beat generacije u globalnoj, transnacionalnoj perspektivi pozornost znanstvene zajednice privuklo je tek u posljednjem desetljeéu 20. stoljeéa, a ulaskom u novo tisuéljeée interes je
1 Pjesnik Adrian Henri iz Liverpoola Ginsberga se prisjeca na sljedeci nacin: "Ginsberg ima takvu krvavu osobnost da ga ne mozes ignorirati: kada covjek ustane i prica, ti sjedis na mjestu i slusas" (citiano u Cook, 1994: 153).
2Transnacionalizam je termin koji je na pocetku 20. stoljeca skovao Randolph Bourne kakoghj opisao novi nacin razmisljanja o odnosima medu kulturama (Grace i Skerl, 2012: 2).
nastavio rasti. Prva takva istrazivanja objavio je A. Robert Lee koji se najvise bavio afroamerickim beatnicima kao sto su Ted Joans, LeRoi Jones i Bob Kaufman te jednim Amerikancem meksickog porijekla pod velikim utjecajem beatnika, Oscarom Zetom Acostom. No medu Leejevim istrazivanjima nasli su se i oni pisci koje je nazvao "medunarodnim beatnicima", kao sto su Michael Horovitz, Andrei Vosnesensky i Kazuko Shiraishi. Istovremeno, raslo je zanimanje za istrazivanje utjecaja beatnika na zapadnoeuropske pisce. Pimjer takvog istrazivanja ono je Jaapa Van der Benta koji je u casopisu Beat Culture 1999. godine pisao o vezi beatnika i pisaca u Francuskoj, Njemackoj, Engleskoj i Nizozemskoj, s posebnim naglaskom na recepciju putem suradnje u casopisima kao sto su Merlin (Francuska), Fragmente (Njemacka) i Litterair Passport (Nizozemska) (Grace i Skerl, 2012: 5).
Jasno je kako beatnicke veze s gotovo cijelim svijetom, pa tako i Europom, nisu zanemarive. Stovise, Christopher Gair zakljucuje kako je recepcija beatnicke knjizevnosti u Europi i svijetu zapravo logicno i prirodno zatvaranje kruga jer beat generacija, uvijek voljna uciti od drugih kultura, vlastite interpretacije tih kultura naposljetku vraéa na njihov izvor (2008: 146). Medutim, kada je o nasem okruzenju rijec3, sustavno je dosad istrazen samo beatnicki utjecaj na Austriju, bivsu Cehoslovacku i Grcku.4 Razine utjecaja beatnika na geografski prostor juznoslavenskih knjizevnosti, od kojih su neke godinama bile u strogoj izolaciji iza zeljezne zavjese, a neke koegzistirale kroz umjetnu drzavnu tvorevinu kao sto je bila Jugoslavija, nisu ozbiljnije istrazavane i ta cinjenica djeluje nam zanimljiva koliko i iznenadujuéa
Uzimajuéi u obzir drustveni i kulturni kontekst, jasno je kako su stvarne moguénosti za recepciju beatnika u juznoslavenskim
3 Govorimo u geografskim pojmovima, uzimajuci u obzir okolnosti da je Hrvatska razdoblje prvog vala recepcije beatnicke knjizevnosti provela u tadasnjoj Jugoslaviji, sto je cinjenica koju ne mozemo zanemariti.
4 O Beckoj skupini (Conrad Bayer, Oswald Wiener, Walter Buchebner i Ide Hintze) i njihovoj vezi s beatnicima kroz drustvenu kritiku i umjetnicke oblike koje su koristili pisao je Jaap van der Bent. Poznta je i duboka Ginsbergova vezu s Pragom. Josef Rauvolf pisao je o beatnickoj recepciji u knjizevnosti nekadasnje Cehoslovacke, u kontekstu cenzure i politicke represije. Vjerojatno najpoznatiji ceski beatnici su Václav Hrabe (1940.-1965.), Vladimira Cerepková, Inka Machulková, Jaroslav Hutka i Milan Koch (1948.-1974.). Christopher Gair i Konstantina Georganta istrazivali su beatnicki utjecaj na grcku knjizevnost, a koji se ogleda ponajvise kroz knjizevnost Lefterisa Pouliosa. Za dublju analizu vidjeti Grace i Skerl, 2012: 165-229. 98
knjizevnostima zapravo postojale iskljucivo u nacionalnim knjizevnostima bivse Jugoslavije, drzave karakteristicne po tome sto je spletom politickih okolnosti, za razliku od istocnijih susjeda, u jednom trenutku ipak iskoracila iz duboke izolacije hladnoratovske zeljezne zavjese, nasavsi se "izmedu istoka i zapada" (Radelié, 2006: 279). Naime, u "pomalo shizofrenim pedesetima" (Kolanovié, 2011: 77), nakon napustanja socrealistickog kulturnog projekta, dolazi do onoga sto Kolanovié naziva "formiranjem jugoslavenske kulturne bastardnosti" (2011: 77). Ova kulturna bastardnost5 tek ée pripremiti teren za sve ono sto ée se na podrucju drzava bivse Jugoslavije dogadati u razdoblju izmedu sezdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeéa6, kada ée doéi do snaznog prodora zapadne popularne kulture u cijim temeljima su veé cvrsto ugradene odlike beatnicke filozofije i knjizevnosti. No recepcija beatnicke knjizevnosti u nacionalnim knjizevnostima drzava bivse Jugoslavije nije proces koji se bez poteskoéa moze uklopiti u unaprijed zadane okvire, bili oni odredeni prema vremenu nastanka odredenog djela, generacijskoj pripadnosti autora ili pak knjizevnom rodu. Umjesto toga, skloniji smo govoriti o recepciji beatnicke knjizevnosti i filozofije na nekoliko kulturnih razina, o dimenzijma recepcije koje variraju od posredne, gotovo pozadinske recepcije kakva se u pocetku dogadala u sjeni velikog prodora popularne, masovne i potrosacke kulture, sve do izravne recepcije beatnicke knjizevnosti, vidljive u djelima pisaca koji su beatnike poznavali, s njima se druzili, dovodili ih u nase podneblje, o njima pisali, te naposljetku prevodili i sasvim svjesno preuzimali elemente njihove poetike. U djelima takvih pisaca, i to prilicno
jasno, ocrtavaju se posve beatnicki svjetonazor i beatnicka estetika.
***
Dubrovacki pjesnik, slikar, novinar i prevoditelj Vojo Sindolié s beatnicima se druzio od sredine sedamdesetih i "ne samo sto je sve ove
5 Potrebno je ipak naglasiti i kako su intelektualci na pojavu ove bastardnosti promptno reagirali, zadrzavajuéi i dalje izrazito negativan stav prema fenomenima popularne kulture. No znatno manji dio liberalnije nastrojenih intelektualaca zapoceo je uspostavljati put pregovaranja. Vise o tome u Kolanovié, 2011: 87-99.
6 Povjesnicar umjetnosti Branislav Dimitrijevié o razdoblju pedesetih godina 20.stoljeéa govori u kontekstu obeéanja konzumerizma koji se gradi na pozeljnim slikama pristiglima sa Zapada umjesto na ekonomskoj stvarnosti, a o razdoblju od sredine sezdesetih do sredine osamdesetih u kontekstu formiranja specificnog tipa socijalistickog konzumerizma (citirano u Kolanovié, 2011: 99).
godine sa svima njima bio izvrstan prijatelj7, veé je s onima prezivjelima to i danas" (Sindolié, 2011: e-mail autoru). Sindolié se, od izvornih beatnika, nije imao priliku upoznati samo s prerano preminulima Kerouacom i Cassadyjem, a preko Ginsberga upoznao je i Boba Dylana, s kojim je napravio desetak intervjua objavljenih u americkim novinama i casopisima. Sindoliéeva osobna arhiva sadrzi stotine pisama beatnickih autora, njihovih neobjavljenih rukopisa, fotografija i crteza. Prijevodi beatnicke knjizevnosti iz pera Voje Sindoliéa, nesumnjivo, najznacajniji su napor vezan uz recepciju beatnicke knjizevnosti na podrucju juznoslavenskih knjizevnosti.8 Vojo Sindolié beatnike nije samo prevodio, veé je tijekom godina s njima napravio i objavio niz intervjua te je s njima niz godina nastupao u okviru zajednickih knjizevnih nastupa. Nakon svih ranije spomenutih Sindoliéevih izdanja, kako bismo u potpunosti docarali Sindoliéevu beatnicku strast, vazno je istaknuti jos i "Too Beat to Split", "izbor neobjavljenih pjesama beatnickih pisaca iz kolekcije jugoslavenskog pjesnika i prevoditelja Voje Sindoliéa" (Sindolié, 1989/1990: 29) objavljen u casopisu Alpha Beat Soup krajem osamdesetih godina, ali i zbirku pjesama Prorocanstva koja su se obistinila, izdanje tiskano "povodom seste obljetnice smrti Allena Ginsberga za prijatelje Allena Ginsberga i Voje Sindoliéa u ogranicenoj nakladi" (Sindolié, 20039). Ova zbirka sadrzi nekoliko Ginsbergovih pjesama nastalih u Beogradu 1980. i Struzi 1986. godine posveéenih Sindoliéu, kao i autorov intervju s Ginsbergom, uz izvorne fotografije Ginsberga u Beogradu. Oba izdanja znacajna su jer sadrze, u trenutku objave, u svijetu jos neobjavljene pjesme beatnickih autora.
Najveéi dio zivota Sindolié je posvetio proucavanju americke knjizevnosti, s putovanjem kao najsnaznijom temom suvremenog americkog pripovijedanja. Njegova osobna putovanja, ipak, bila su vise splet okolnosti. Iako je tijekom boravka u San Franciscu tijekom sedamdesetih godina s tom prijestolnicom americke supkulture osjetio cvrstu vezu, Sindolié je ostao pjesnik koji najradije "zivi pred otvorenim prozorom / i iza zatvorenih vrata" ("Izbor", 2013: 23). Njegovo prosvjetljenje nije se dogodilo na putovanjima po svijetu, veé na putovanju
7 Medu ostalim tekstovima koje je Sindolic redovito objavljivao u casopisu The Beat Scene, uvrsten je pod naslovom Allen Ginsberg: Letters to Yugoslavia izbor pisama koje je Ginsberg tijekom godina pisao Sindolicu.
8 Predrag Lucic jos davne 1988. za Sindolica je napisao da je "najplodniji prevodilac beat literature na jeziku kojim govorimo, a ne znamo kako se taj jezik zapravo zove" (citirano u Marjanovic, 2013: 9).
9 Izdanje nema numerirane stranice. 100
u knjizevnost, a njegova poezija nastaje "beskrajno svjesnim i trezvenim zapisivanjem u svoju biljeznicu, ne na racunalu ili pisacoj masini, vec vlastitom rukom u nesto sto se nekada zvalo dnevnik. Poslije toga pretipkam i sredujem" (citirano u Marjanovic, 2013: 16). Sindoliceva tehnika pisanja tako na neki nacin predstavlja, kao sto je govorio Ginsberg, fotografski otisak, ali "ne u ocima nego u dusi" (citirano u Marjanovic, 2013: 16). Bojan Marjanovic pise kako je pocetkom osamdesetih u Sindolicevoj poeziji doslo do izvjesnog pevrata. Poslije sedamdesetih godina tijekom kojih su na njegov izricaj znatni utjecaj imali Milan Milisic i francuski simbolisti, Vojo Sindolic duboko je zasao upravo u poetiku beatnicke poezije (2013: 16). Utjecaj beatnika na Sindolicevu poeziju vrlo je uocljiv u zbirci pjesama iz toga razdoblja, objavljenoj pod naslovom Dekompresija: Odabrane pjesme 1980 - 1984 (1988.), koja vec fotografijom s naslovne stranice odaje pocast, svjesno ili nesvjesno, Gregoryju Corsu i njegovoj zbirci Long Live Man. Na sljedecoj stranici autor zbirku posvecuje ucitelju, pjesniku i prijatelju Ginsbergu. Sindoliceva poetika snazno je beatnicka, ali istovremeno krajnje autenticna:
Trombuni Svetog Vlaha! Fanfare Ljetnih igara! Raspjevana grla ore se slaveci Neromjenjivost Svakodnevice! Kruha, Pica i Igara Srednjoj Radnickoj Klasi Boljeg Sutra! Snazni zamasi saka o sank! (...)
Sudarajuci se sa zidovima, Nas Samih! valjajuci se i puzuci po podu! svrsavajuci s vizijom Savrsenog Mraka,
Vizije! zivota! djetinjstva! nasih dragih! neuspjelih ljubavi! pojedinosti, placa, smrti! Vizije!
prepoznatljivih prostora! Betule! Vizije! ("Velike gange", 1988: 17)
Sam Sindolic pise kako:
Pjesme u ovoj knjizi predstavljaju pokusaj pronalaska ritma vlastitog jezika, pokusaj zapisivanja pjesama koje se uopce ne razlikuju od "obicnog, svakodnevnog" govora, kao i rad s darezljivim percepcijama koje se ne razlikuju od uobicajenih percepcija naseg uma, ali koje, kada se prepoznaju i svjesno razumiju, posve preobrate osjecanje postojanja u potpuno novo suosjecanje Majke po kojoj hodamo. Zapravo, pocetak ove pjesnicke alkemije lezi u formuli "Novi svijet je jedino novi um" - tako da imamo nesto s cime mozemo porediti jezik halucinacije (...).^i
Petogodisnja zapisivanja cvrsée forme i ritma i jasnije izrazenog stila, kao i cjelovitiji fragmenti sakupljeni i odabrani iz mnostva biljeznica i dnevnika vodenih u velegradskim osamljenostima, na putovanjima, u ljetnimi zimskim danima povratka u Dubrovnik znan iz djetinjstva - radeéi na samospoznaji svjesnosti, (...) sve izrazeno osobnim temperamentom pojedinca spram gomile i unutarnjim porivima percepcija bezbolnog razocaranja, uoblicenog u pjesnicko ucenje W. C. Williamsa i Allena Ginsberga, "Ne ideje veé pojedinosti". (Sindolié, 1988: 38).
***
Prvi pak roman srpskog pisca Milana Oklopdziéa Ca. Blues (1981.) zapocinje posvetom: "Jean-Louis Lebris de Kerouac-u, nekih godina kasnije"10 (Oklopdzié, 1982: epigraf), no Oklopdzié se niposto ne zaustavlja samo na posveti. Na vise razina slican Kerouacovom Na cesti, ovaj roman postigao je izuzetan trzisni uspjeh. Na podrucju bivse Jugoslavije prodajom u vise od 100.000 primjeraka11 potvrdio je kako je knjizevna ostavstina beat generacije osamdesetih i dalje ostala globalno prisutna. Mihajlo Pantié pise kako Ca. Blues iz svog poetickog vidokruga iskljucuje tradiciju knjizevnosti jezika na kojem je pisan, bilo da ga promatramo s pozicije ostvarenih postupaka ili ga analiziramo na tematskoj razini. Zadihanost, fragmentiranost i ritmicnost Ca. Bluesa, Oklopdziéeva romana o putovanju po Americi, lako se cita kao izravna tekstualna veza s Kerouacovim Na cesti i velikim dijelom pociva na temeljima stilskih postupaka Kerouacovih Osnova spontane proze. Pisuéi o autobiografskom prividu Oklopdziéeva pripovijedanja, Pantié skreée pozornost kako na prvi
10 Zanimljivo je zapazanje Srdana Srdica u kontekstu Kerouacove medijske slave kako je iz Oklopdziceve posvete jasno da ne posvecuje svoje djelo Jacku kao americkom suvremenom mitu, samom po sebi potrosnoj robi, vec Kerouacu covjeku (131).
11 Paradoksalno, kada se uzme u obzir broj prodanih primjeraka prvoga romana, Oklodziceva knjizevnost niz godina djelovala je sasvim zaboravljena, a iz potpunog zaborava izvukla ga je beogradska izdavacka kuca Dereta objavivsi od 2013. do 2015. godine sva cetiri autorova romana, Ca. Blues, Video (1982.), Metro (1983.) i Horseless (1989.). Odlican ogled o Oklopdzicevoj knjizevnosti, kojim se i mi koristimo, objavio je Srdan Srdic 2014. godine. Stoga, za dublji uvid u Oklopdzica vidjeti Srdic, 2014: 129-156. 102
pogled Ca. Blues asocira na prozu u trapericama. Medutim, kako su paradigmatski modeli opisani u Flakerovoj Prozi u trapericama usmjereni na negaciju gradanske stvarnosti, oni su po logici stvari i dalje njen dio. Ca. Blues pak pripovijeda iz samog sredista stvari prihvaéajuéi nezavisni alternativni kulturni model kao oblik koji je sam po sebi neovisan. Gradeéi prividno autobiografsku naraciju, Oklopdzié opisuje dogadaje i prizore netipicne individualnosti u tipicnoj situaciji. Znacajan je i autorov podnaslov romana, romanscen, sto upuéuje na cinjenicu da je roman snimljen kao vrsta vizualnoga prisjeéanja, u smislu da je tradicionalni knjizevni diskurs obogaéen iskustvima vizualnih umjetnosti, glazbe i masovnih medija. Razbijajuéi uobicajenu kompoziciju kakva se temelji na uobicajenom rasporedu poglavlja koristenjem kratkih reklama, slogana i poruka kao prijelaza, Oklopdzié je uspjesno postigao aritmicni ritam u duhu jazz improvizacija (1987: 175-177).
Srdan Srdié podsjeéa kako Oklopdzié citateljima svoga najpopularnijeg proznog teksta preko Mikina razgovora s Ferlinghettijem sugerira kako se namjerava planski kretati upravo Kerouacovim putem: "Imao sam neku ideju, rekao sam mu, da prodem tim Kerouacovim putem. Da pokusam da otkrijem..." (Oklopdzié, 1982: 95). Ovime je Ca. Blues zapravo oznacen kao prelazenje veé prijedenog puta. No to nije prepisivanje. Oklopdzié pred zavrsetak jedne ere u bivsoj Jugoslaviji donosi ponovno podsjeéanje na slobodu improviziranja, kaosa, slobodu uopée, ne krijuéi pritom kako ta sloboda nije izvorna, veé je pronadena i preuzeta, te ponovno kodirana na novom geografskom podrucju. Oklopdzié svoj tekst isprepliée s drugim tekstom, primajuéi iz njega inspiraciju s apsolutnom iskrenoséu i apsolutnom cjelovitoséu. Roman u liku Kita Potamkina, napokon, ima i svoga Deana Moriartyja, sto je u potpunosti jasno veé nakon recenice: "Kit je za volanom" (Oklopdzié, 1982: 145). Iz svega toga proizlaze barem dva legitimna citanja romana, ono usporedo s citanjem Kerouacove proze te ono sa svijeséu o autenticnosti autorove tvorevine (Srdié, 2014: 131-134).
Beatnicka podloga vidljiva je i u "posljednjem znacajnom Oklopdziéevom tekstu" (Srdié, 2014: 149) Horseless, ciji naslov na Burroughsovom tragu sugerira narkomansku apstinenciju, nasusnu potrebu za heroinom. Roman je ovo duhovne potrage za identitetom, prica o dvojici mladiéa, Hrvatu i Srbinu, koji kreéuéi se istocnoeuropskim putevima droge pokusavaju obaviti prijenos heroina, pri cemu Oklopdzié usput prorocanski zlokobno tematizira predrasude koje ée biti jedan od razloga skorasnjeg rata. Beatnicka podloga vidljiva je i kroz "formulu knjizevnosti o gubitnicima i za gubitnike" (Srdié, 2014: 152), sto je takoder povratak atmosferi prvog romana. Na kraju krajeva, cinjenica je i da je ^
Oklopdzié, kako bi objavio ovaj roman kojim se vratio beatnickoj tradiciji ceste, osnovao vlastitu izdavacku kuéu. Njezino ime, Subterranean Press, sadrzi osim svojevrsne objave pripadnosti vlastite knjizevnosti podzemlju, i
vrlo izravnu posvetu upravo istoimenom Kerouacovu romanu.
***
Iako vjerojatno jedini pod znacajnijim utjecajem beatnika, Sindolié i Oklopdzié nisu i jedini juznoslavenski pisci s neposrednim iskustvom beatnickog stvaralastva. Isto tako, na podrucju juznoslavenskih nacionalnih knjizevnosti elementi beatnicke poetike i njihove filozofije rasprseni su i mogu se pronaéi u vrlo razlicitim knjizevnim izricajima generacijski heterogene skupine autora. Osvrnut éemo se stoga ukratko i na neke od autora u cijim djelima pronalazimo utjecaj beatnika samo u nekim njihovim stvaralackim razdobljima, ili koji su beatnike koristili kao intertekst samo u pojedinim knjizevnim ostvarenjima.
Vojislav Despotov, primjerice, ne samo sto je beatnike prevodio, veé se i u njegovom nacinu zivota i svjetonazoru istice stanoviti beatnicki senzibilitet:
U nemackom selu Stralen, gde postoji Prevodilacki centar sa kompjuterima, svim recnicima sveta i dobrim apartmanima (u podrumu rajnsko vino, u frizideru holandski sirevi), sedeo sam za kafanskim stolom za kojim je sedeo Napoleon. U gradiéu Boulder kod Denvera Alen Ginzberg me je vodio na svoj rok-koncert; stari bitnik je posle koncerta neumorno pio pivo i plesao na dzez celu noé. Bio sam na grobu Bufalo Bila. Slusao dzez na Zapadnoj obali. U Malezijskoj dzungli sam recitovao pesme sa Tomasom Sepkotom i Sebastijanom Barkerom. Putovao u nekoliko istocno-evropskih zemalja za nekoliko dana, gledajuéi kako se rusi komunizam, pocevsi sa Berlinskim zidom. Jedne noéi u Norveskoj sam, na vrhu planine, video jednog usamljenog irvasa. Jeo sam kitovo meso. I svuda citao pesme i slusao druge pesnike. I pio, strasno volim alkohol, etil-poeziju. (Despotov, 2003: 432433)
Despotov je iz beatnicke filozofije nesumnjivo crpio inspiraciju, i to iz prve ruke, o cemu u zbirci Vruc pas i drugi eseji i sam nadahnuto pise. Njegovi dozivljaji Amerike, cesto prozeti sasvim beatnickim iskustvima, objedinjeni su u II. poglavlju naslovljenom "Vrué pas: Sjedinjene Americke Drzave". Mozda je najocitiji primjer beatnickih ishodista104
inspiracije autorovo bezobrazno retoricko pitanje: "Koliko Evropa i ostali kontinenti ceznu za Amerikom, kad sama Amerika toliko cezne za Amerikom?" (2003: 152), na koje odgovara parafrazirajuéi izreku "baba iz Banata" da nije dobro kad sanjas samoga sebe. Daljnja Despotovljeva dekonstrukcija americkog sna na tragu beatnika jasno je sazeta u sljedeéoj recenici:
Kao dokaz americkog sna (american dream), koji se u engleskom jeziku cinicno pretvara u laku igru, american scream (americki krik), a u stvarnosti, mozda, cesée u american cream (americki slag), donosi se kamenje s Meseca, piletina jede govedinu, kauboji istrebljuju Indijance (...). (2003: 152)
Pise, nadalje, Despotov kako su:
Put (way), drum (road) i ulica (street) ostali u ciganiziranoj dusi putnika ka civilizacijskom zlatu (...) -siroki put je postao kult, siri od kulta privatne svojine (...). Samo put koji nekuda vodi, bilo kuda, jedini je nacin opste potere za drugim putevima. Tocak je sin vruéeg mentaliteta selidbe a unuk puta kao obaveze. Svojom knjigom On the Road (Na putu), Dzek Keruak je oznacio upravo to staro srodstvo koje su bitnici samo naglo renovirali. (2003: 131)
Iako Despotov kaze kako ne vjeruje u taj kult, kao sto smo veé rekli i kao sto Despotov sam priznaje kazavsi: "Ponekad se kreéem" (2003: 131), on se zaista kretao utabanim beatnickim stazama:
Ujutro odlazimo kod Alena Ginzberga koji ovde na Naropa institutu predaje poeziju. Ginzberg kuva caj. Ima sest uspomena iz Jugoslavije, budi svog ljubavnika Pitera Orlovskog i moli ga da nas preveze u Dharma centar, budisticki hram u okviru Naropa instituta. Tamo skidamo cipele i meditiramo pet minuta. Uvece odlazimo na Institut i u ucionici u kojoj Ginzberg drzi predavanja citamo njegovim dacima pesme. Posle odlazimo s Ginzbergom u jedan dzez-klub i pijemo pivo. Sutradan smo u Denveru. Citamo pesme u jednoj modernoj galeriji a kasnije na privatnom partiju pusimo razne male droge (...). Tri dana putujemo kroz kanjone, pustinje i prerije i jednog popodneva stizemo natrag, u San Francisko (...).
Posle tri dana vraéam se u Njujork i u hotelskoj sobi, sada veé naviknut, trazim nove puteve. (2003: 134-135)
Inspiracija crpljena iz beatnicke knjizevnosti, kao i Despotovljevo duboko postovanje prema pripadnicima beat generacije, ocrtava se i u njegovim knjizevnim ostvarenjima. Jedna od njegovih karakteristicnosti, "balonska krik poezija kao tipicna manifestacija neoavangardnog stvaralastva" (Mladenovié, 2010: 16), performans je inspiriran Ginsbergovim "Urlikom"12 koji se ujedno kao postupak "upuhivanja pjesme u djecji balon tako da se izvan balona ne gubi niti jedan glas" (Mladenovié, 2010: 16) moze interpretirati kao autenticna prilagodba beatnickog krika juznoslavenskom podneblju i kulturi. Naime, Despotov pise:
U Kaliforniji niko ne stavlja ruku na usta kad zeva, cak ni obicno dobro vaspitani evropski disidenti koji tek sto su stigli (...). Odmah sam posumnjao u ono sto sam dugo znao, da je stavljanje sake preko usta u casu zevanja nevazan, ordinarni obicaj. Ne, to je gestualni ritual autocenzure, imaginarno leplenje flastera na usta u strahu od ustava (...). Zevanje pripada govornom procesu. I zev je, naravno, jezik (...). Kalifornijci ga koriste kao izraz galopirajuée demokratizacije javnog zivota. (Despotov, 2003: 111)
12 Nije jedino Despotov na podrucju juznoslavenskih knjizevnosti bio inspiriran Ginsbergovim "Urlikom", pa je ovo zgodno mjesto za spomenuti hrvatsku pjesnikinju Dubravku Oraic, cija je "suverena kolekcija duhovito plovnih interkontinentalno-komunikativnih pjesama, (...) poema sastavljena od 99 pjesama, u kojoj je humoristicki potanko rasclanjena velika (opsjenarska) predstava vjecite kolumbijade ljudske vrste" (Popovic, 1981: 119, 121) izdana 1981., bas u vrijeme Ginsbergovih posjeta bivsoj Jugoslaviji, prilicno ginsbergovski naslovljena Urlik Amerike. Na Ginsbergovu tragu Oraic je i stihovima, primjerice: "Najlakse je otkiriti Ameriku / Pa se poslije nasukati na njezinu smedkastu riku / I osnovati gradove koji ce zaboraviti / Najbolje snove svojih osnivaca / (...) / Ali sve su Amerike iste / Surove, crne i previse ciste / (...) / S Amerikama ne mozes imati nacina / Jer su Amerike uvijek vaznije od tebe / Jer te tjeraju u laz / I brisu se papirima tvojih istina / TKO JE ZA AMERIKU NEKA DIGNE RUKU" ("9", 1981: 15). Na ove intertekstualne relacije ukazuje i Cvjetko Milanja (Milanja, 2003: 155), dok Branimir Bosnjak naglasava da "asocijacije njezinih 'zaumnih objedinjavanja' idu sve do (...) Allena Ginsberga ("Urlik") i njegova pjesnickog drustva kojeje zagovaralo krajnji individualizam i bitnicku slobodu" (Bosnjak, 2010: 249).
Ovo je vrlo znakovito ako se uzme u obzir ono sto pise Dragana Mladenovié, kako se:
(...) krik pesnika najprije javlja u poemi Alena Ginzberga i drugih bitnika, da bi se sezdesetih godina neoavangarda tipa krik razvila u citavoj Evropi. U Jugoslovenskoj poeziji sreéemo je upravo kod Despotova, a sa drugim krikovima, povezuju je spektakularnost, ceremonijalnost, sokantnost i efekat iznenadenja. Kao sto je krik-balonska poezija legitiman oblik pevanja, na slican nacin Despotov tretira urlik i zev. (Mladenovié,2010: 16)
Kada se na ovo gleda u kontekstu ranije citiranoga Despotovljeva eseja "Kalifornijski zev", vidljivo je kako Dragana Mladenovié ne samo da dovodi Despotova u izravnu vezu s beatnicima, veé nam ukazuje i na autenticnost Despotovljeve neoavangardne poezije. Despotovljev krik upuhan je, naime, u balon. To je gotovo nesvjesna, naucena prilagodba juznoslavenskom mentalitetu i odgoju, stavljanju ruke na usta kao vidu autocenzure kakav nastupa cak i prilikom krika. Upuhivanjem u balon krik je zarobljen pa se ne gubi niti jedan glas, ali to je tada i necujan, autentican Despotovljev:
Krik
dugo skolovan duvam u balon.
Nikad ne uspem da ga napisem. Prebrz kao estetski proces, tezak i rapav,
obavezno se zaglavi izmedu korica. Kratko je krik pevanje: priblizi mu se
celicna igla, ukroéena zmija, saznanje iz trave, obavestenje da sam stalno
duvao balon iznutra. ("Krik, uduvan u balon", 2002: 156) Vlastitu povezanost s beatnicima13 Despotov je gotovo simbolicno, veé i znakovitim podnaslovom dzez, jos jednom potvrdio i svojom
13 Nemamo prostora detaljno analizirati sve razine ove povezanosti, ali pozornost mozemo nakratko usmjeriti i na zbirku Dnjizepta bibil zizra uhunt (1976.), zbirku pjesama koja nas nizovima uglavnom znacenjski neuhvatljivih jedinica iskaza iz kupona upesme djelomice podsjeéa i na McClureov zivotinjski jezik. To su verbo-vokalno-vizualne pjesme koje ostavljaju razlicite moguénosti pristupa "kojima b10s7
posljednjom zbirkom pjesama naslovljenom Deset deka duse (1994.) gdje se u pjesmi "Filozof" pita: "Ko je taj obnazeni starac na raskrsnici? / Svira li bluz taj Dzimi Henriks / Peva li nuklearne zalopojke taj Alen Ginzberg" ("Filozof", 2002: 441) i u kojoj sasvim opusteno prelazi s metaliterarnih tema na temu o nuklearnoj kulturi i parodiranje religije (Mladenovié, 2010: 63). Osnovna tema zbirke Deset deka duse usporediva je s temom jazz kompozicije i na odreden nacin zatvorila je Despotovljev pjesnicki zivotni krug.
Osvrt na Despotova mozemo zakljuciti Bozoviéevim nabrajanjem mozaika slicnih, istorodnih odlika koje izviru iz Despotovljeve poezije, a koje djeluju kao da su preslikane iz beatnickog knjizevnog kataloga: "Igrivost, jezicki ludizam, apsurdisticki tretman, jezicka invencija, eksperimentalnost, postavangardna verbalna imaginacija, (...) ideoloska subverzivnost, instant bitnistvo, oslobodena asocijativnost, manipulisanje raspolozivim medijskim potencijalom" (Bozovié 109).14 Naposljetku, postoji cak i jedna optuzba za Vojislava Despotova koja je sasvim usporediva s optuzbama za beatnike na koje smo se osvrtali u ranijim poglavljima: to je "optuzba da on lose, ili nerazumljivo pise" (Grujié, 2000: 124).
***
"Avangarda je umrla mlada, ali je ostavila sjajne potomke" (Pantié, 2000: 96), a od njih su na beatnickom tragu, osim Vojislava Despotova, makar jedan dio vlastitoga pjesnickog puta proveli i Vladimir Kopicl, uz Despotova jos jedan izdanak novosadske pjesnicke skole, ali i slovenski pjesnik Tomaz Salamun.15 Vladimir Kopicl s Vladislavom Bajcem uredio je
semanticki gestovi u karticama njegovog projekta mogli da povezu u neki iskaz. Taj iskaz nam izgleda drugacije sa svakim novim pristupom (...), ali koliko nam omogucava pravo na razlicite pristupe, pesnik nam isto toliko sugerise kako je svako pouzdano citanje pogresno, jer projekat svodi na jednu dimenziju" (Bozovic, 2000: 106). Zbog toga Gojko Bozovic moze reci i kako u ovoj zbirci poezija ne pravi niti jedan ustupak citaocu (2000: 106).
14 K tome, Mihajlo Pantic od Despotova oprostio se i rijecima: "Vise nikada necemo pricati o Cak Beriju, ni o Stonsima, ni o Keruaku (...)" (Pantic, 2010: 200), dodatno tako naglasivsi bliskost Despotovljeva svjetonazora beatnicima i pop kulturi.
15 Nije nimalo iznenadujuce sto bas medu potomcima avangarde s takvom lakocom pronalazimo beatnicke sljedbenike, posebno ako uzmemo u obzir kako u radikalnoj knjizevnosti primjerice Ginsberga i Ferlinghettija mozemo prepoznati otudujuci karakter umjetnosti u onom znacenju konstantne napetosti izmedu umjetnosti i stvarnosti, pri cemu se umjetnost postavlja kao negativni, kriticki antipod stvarnosti5
i preveo "kultnu i do danas najutjecajniju antologiju americke poezije Trip: vodic kroz savremenu americku poeziju, predstavljajuéi urbane narativne americke pesnike srpskoj i tadasnjoj jugoslavenskoj kulturi" (Buric, 2009: 53). Upravo to prevodilacko iskustvo utjecalo je i na njegovu vlastitu poeziju pa Sonja Veselinovic zakljucuje "kako nema sumnje da su odredeni postupci u Kopiclovom stvaralastvu znacajno inspirirani neoavangardnim obrascima iz americke poezije" (2009: 67), sto je veza izuzetno zanimljiva za tumacenje njegova pjesnickog rada, posebice ako se uzme u obzir kako se Vodic pojavio 1983. godine, u vrijeme objavljivanja prvih Kopiclovih zbirki poezije Aer (1978.), Parafraze puta (1980.) i Gladni lavovi (1985.), odnosno u vrijeme njegova pjesnickog oblikovanja, "tako da su ova dva stvaralacka toka, prevodenje znacajnih americkih pesnika i pesnicko stvaranje, morali biti u dosluhu" (Veselinovic, 2009: 67). Uostalom, Veselinovic nam skrece pozornost i na Kopiclov esej "Pismo smrti i razonode" u kojem on i sam ukazuje na americku poeziju kao izvoriste novog, aktualnog i vrlo utjecajnog pjesnickog govora. Naime, pisuci o "jugoslovenskoj neoavangardnoj i postavangardnoj knjizevnosti" autor svoj pregled knjizevnih dogadaja sedamdesetih godina zapocinje znakovitom recenicom o tri Ginsbergove knjige pjesama koje su objavljene 1968. godine, pri cemu najveci znacaj pridaje zbirci Planet News (2009: 67). Upravo iz tog razdoblja su i Kopiclove Pan Pank Vibropoeme, napisane izmedu 1975. i 1981., medu kojima se u ovom kontekstu istice "Velika americka pesma" u kojoj Kopicl pise: "Amerika bi propala / da nema Shevy i Cadillac / (...) / surf, Ginsberg, Roy Rodgers, stuff / Dodgers, Disneyland / Alcatraz" ("Velika americka pesma", 2013: 58). Godine 2008. Kopicl ce se opet prisjetiti Ginsberga, i to u pjesmi za koju je karakteristican postupak nabrajanja u kojem Veselinovic vidi postupak "toliko karakteristican za novu americku poeziju koja na razlicite nacine promislja zaostavstinu Volta Vitmena, pa i za preslikavanje stvarnosti prisutno u bit-poeziji" (Veselinovic, 2009: 67-68):
Jednom sam video Ginsberga, jos punackog, u
Strugi,
sa tada novim momkom, kako stoje kraj jezera.
To je estetski prevrat u smislu povezivanja umjetnosti i revolucije u estetskoj dimenziji, samoj umjetnosti koja je postala sposobna biti politicka cak i pri prividnom potpunom odsustvu politickog sadrzaja (Dedié, 2009: 96-97). Tu je i koncept otvorenog djela koji je razradio Umberto Eco, a koji se u slucaju glavnog toka neoavangardne umjetnosti uzima na izravniji nacin pa neoavangardna poetika otvorenog djela tezi interpretatorima ponuditi "akt svjesne slobode" (Dedié, 2009: 106), a na tom tragu nalazi se veé i poezija izvornih beatnika, ukljucujuéi Kerouac09
Bilo je veée od njih pa mozda cak i glasnije, a opet tise od svih sto nisu videli jezero. ("Jednom, nikada", 2013: 177)
***
Tomaz Salamun pak oblikovanje svoje izrazito subverzivne poezije zapoceo je u okviru poetike neoavangarde, a njegov znacaj danas takav je da Denis Poniz u svojoj antologiji Salamunovu postmodernisticku poeziju naziva "znakom kraja stoljeéa" (Poniz, 2002: 281). Ta poezija "svoju avanturisticku radikalnost iskazuje veé na razini stila (...), a heroizam pjesnickih mu vizija zgusnut je u tome sto one reflektiraju duh vremena, ali ga ne postuju" (Debeljak, 2002: 158). Salamun, koji je svakako prvenstveno vrlo blizak njujorskoj skoli poezije, hvata i neke tragove beatnickog senzibiliteta. Veé Majda Stanovnik pise da na gotovo isti nacin kao sto u Ginsbergovim tekstovima postoji prisutnost Whitmana i Blakea, u Salamunovoj poeziji mozemo pronaéi utjecaj Whitmana, Ginsberga, Burroughsa i Ferlinghettija (Stanovnik, 1980: 77), istaknuvsi kao primjer pjesmu "Dober dan, Iztok":
(...) lude stvari prijatelji pocele su peéi zariti suskati puhati kljucati liti bombe sav pijesak svih pustinja poceo se urusavati nisam mogao vjerovati samo sam buljio i buljio i plivao i oblijevalo
me je
ganuée jeo sam zrake koje su bile atentat na moj trbuh svoga sina svoga brata svoga oca sto sam zapalio naravno nisam ja nista zapalio upravo tako ginsberg upravo tako apollanaire upravo
tako
whitman a navodno nijedan od njih ili nas poezija sama pozderala se izbljuvala lije na zemlju u potocima nekoliko puta ustrijelilo me gore kako bi se brzo pripazio do pisaée masine nije je bilo;16 ("Dober dan, Iztok", 1977: 260)
16 "blazne reci prijatelji zacelo je peci / zareti selesteti pihati vreti liti / bombe ves pesek vseh puscav se je zacel / spodmikati nisem mogel varjeti samo / buljil sem in buljil in plaval in oblivala / me je / ganjenost jedel sem zarke ki so bili / atentat na moj trebuh svojega sina svojega / brata svojega oceta kaj sem zanetil / seveda nisem
Ova pjesma primjer je duzeg tijeka rijeci, neprekinutog velikim pocetnim slovima ili interpukcijskim znakovima, koje pjesnik upotrebljava samo u naslovu i u prvom retku ("Dobar dan, rekao je, je li Sonja doma?"17), nakon cega zareze i sve ostalo potpuno odbacuje svojim ironicnim primjedbama. Sam tekst pjesme podijeljen je u retke koji su prilicno dugacki, ali neujednaceni, ali niti zvukovno ih ne mozemo smatrati posebnim jedinicama pa o cjelini doista prije mozemo govoriti kao o spontanoj prozi, nego o slobodnim stihovima dugoga daha. Bas zbog svega spomenutog takva proza, zgusnuta metaforicka prica autobiografskog izgleda, prema svrsi i ucinku izrazito je literarna, a razlika izmedu poezije i proze u njoj gotovo je potpuno iscezla (Stanovnik, 1980: 77).
Mnoge druge znacajke Salamunove poezije takoder su u relaciji s beatnicima. Primjerice, on se kao rijetko koji pjesnik poigrava i s erotizmom rijeci i vjerojatno nitko u slovenskoj poeziji nije eksplicitnije od njega tematizirao upletenost seksualnosti u jezik. Salamunov pjesnicki jezik ne boji se onoga sto je izvan konvencija. U njegovoj poeziji znacajno je pitanje misticizma, a poput beatnika, on "najveéi naglasak stavlja na budisticka i hinduisticka ucenja, odnosno dominantne religije s podrucja Indije" (Bernik, 2014: 12). Iako je cilj njegove cesto hedonisticke i ekstaticne poezije: "blizina s Bogom. Uzitak, uzitak, bozanski uzitak" (Salamun, citirano u Komelj, 2008: 496), njegove pjesme iz sezdesetih i sedamdesetih godina znacajne su u nam i zbog njihovog drustvenokritickog naboja (Komelj, 2008: 482-483, 489, 498). Njihov srednji prst, pokazan primjerice u slucaju koji slijedi akademskoj ucmalosti, nije nista manje izravan od onoga koji nalazimo u Ginsbergovim pjesmama: u mom se duhu pokrenula milost o, vlasnici dusevnih patnji o, dresirani intelektualci znojnih rucica o, logicari vegetarijanci s dioptrijom minus
petnaest
o, rektori s brnjicama
o, ideolozi u pratnji svojih kurvi ideologija o, doktori nauka sto loske medenjake i i interpunkciju prozvakavate
jaz nic zanetil ravno tako / ginsberg ravno tako apollinaire ravno / tako / whitman pa seveda nobem od njih ali / nas poezija sama se je pozrla se / izbljuvala lije na zemljo v potokih / parkrat me je ustrelilo gor da bi se hitro / priplazil do pisalnega stroja ni ga bilo."
17 "Dober dan, je rekel, je Sonja doma?" ("Dober dan, Iztok", 1977: 259). 111
o, mumije akademske sto bolu i strasti
aplaudirate
(...)
Hodio sam zemljom nasom i dobio cir na zelucu;18
("Duma 1964.", 2013: 40)
Ova pjesma, nama vrlo znakovita, trebala je biti objavljena u casopisu Perspektive 1964. godine, ali taj broj casopisa bio je zaplijenjen. Naposljetku je, "zajedno s dva pisma u kojima izdavacica Casopisa Drzavne zalozbe Slovenije zakljucuje neskladnost interesa i neprikladnost urednickog kadra revije" (Jacek Kozak, 2014: 68), ipak bila objavljena "kao dokaz protusocijalistickog djelovanja, gnjiloga burzoazijskog svijeta, podle reakcije" (Jacek Kozak, 2014: 68) u Casopisu Nasi razgledi. Takva Salamunova poezija, medutim, "naletjela je na snazan otpor konzervativne, malogradanske, tradicionalisticke strukture, vlast je odlucila ukinuti Casopis, a Salamun je nakon toga bio uhiéen"19 (Jacek Kozak, 2014: 69). Sve do jedne, ove karakteristike usporedive su s beatnickom knjizevnoséu i reakcijama koje je izazivala ne samo na knjizevnom, veé i na drustvenom planu.
Konacno, osvrnut éemo se i na jednu Cinjenicu koja mozda izvire jednostavno iz same Salamunove knjizevne velicine i njegova znacaja. Snazne relacije beatnika i Salamunove knjizevnosti mozda ée se uciniti jos jasnijima u trenutku kada shvatimo da beatnici na mlade generacije pisaca danas nastavljaju utjecati i posredno, kroz Salamunovu autenticnu knjizevnost. Primjer je mladi crnogorski pisac Vladimir Burisié, cija poezija prije svega nastaje pod znacajnim Salamunovim utjecajem, a opet, njegova pjesma "Slavija" pociva i na intertekstualnom temelju Ginsbergova "Urlika":
Vidio sam najbolje umove svoje generacije kako se dosaduju u mlakom nistavilu poslusnosti tiho se nesto raspori i onda nema nazad (...)
tomaz, rekao si da sam brzi; ("Slavija", 2015: III)
18 Preveo Ivan Antié.
19 O cjelovitom slucaju detaljno u Jacek Kozak, 65-77, a o Salamunovom drustvenom otporu i cenzuri procitati i Poniz, "Salamunova zgodnja poezija in pesem Zakaj sem fasist", 79-90. Oba eseja nalaze se u Kovac, Zvonko, Kristof Jacek Kozak i Barbara Pregelj, ur. Obzorja jezika / Obnebja jezika: Poezija Tomaza Salamuna. Zagreb: Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu, 2014.). 112
Dakle, doista mozemo reéi kako je Salamun svojom poezijom ponekad sasvim beatnicki utjecao i na nove generacije pjesnika.20
Nakon osvrta na beatnicke veze avangardnog trojca, Despotova, Kopicla i Salamuna, u nedostatku prostora za detaljniji osvrt na beatnicke veze ostalih avangardnih "razbijaca smisla" (Despotov, 2005: 13), prigodnim nam se cini prije prijelaza na druge pisce makar citirati Despotova, koji u Cekicu tautologije kaze:
Nuklearna kultura bacila je pred noge nove pesnicke generacije jedan veliki, estetizovani svet palih, relativiziranih vrednosti i oni su ga veselo iskoristili. Ponasajuéi se kao otpadnici unutar teksta (off), demonstriraju otpadnistvo poezije unutar apsolutizovanog sveta staklene gradanstine, razbijajuéi njegov misticizam smisla svojim misticizmom besmisla. Zasto su ove pesme najbolje? Zato sto sadrze toliko slojeva i ekscesa da ih samo jezicka masta iste vrste (kod primaoca) moze razumeti. U tome su, dok su napolju, na ulici i u knjizevnosti, trajali: osvajanje Meseca, studentski pokret, mini-suknje, kriza nafte, razvoj lanca MekDonald (...), pravi sampioni i vicesampioni bili Josip Sever, Ivo Svetina, Zvonimir Mrkonjié, Milorad Stojevié, Milan Jesih, Slobodan Tisma, Milko Valent, Zvonko Makovié, Slobodan Zubanovié, Vladimir Kopicl, Branko Cegec (...). (2005: 13-14)
***
Ovime zavrsavamo osvrt na znacajnije autore na podrucju juznoslavenskih knjizevnosti i kultura u cijim stvaralastvima nalazimo tragove beatnicke poetike, uz opasku kako kako smo ovim kratkim tekstom temu recepcije beat generacije u juznoslavenskim knjizevnostima tek zagrebali po povrsini.21
20 Vladimir Burisic napisao nam je: "Nisam direktno vezan za bitnike, bar ne svjesno; moja veza s njima posredna je (...), mozda najprije preko Salamuna" (Durisic, Vladimir, 2015: e-mail autoru).
21 Za dublju analizu dimenzija recepcije beatnicke knjizevnosti i filozofije u juznoslavenskim knjizevnostima vidjeti: Spanic, Damir, 2006. Generacija beatnika i njihova recepcija u juznoslavenskim knjizevnostima. Osijek: Filozofski fakultet Osijek. 113
Primjerice u Srbiji, Vladmir Stojnié primjeéuje kako su se pjesnickim putem beatnika kretali i Srdan Valjarevié i Zeljko Mitié (2010: 58), a djelomice pod njihovim utjecajem, osim Nine Zivancevié, nalazi se i jos jedna pjesnikinja poezije nove culnosti, Ivana Milankova.22
U Hrvatskoj, znacajne su intertekstualne relacije Soljanovih Izdajica i romana Kratki izlet s Kerouacovim romanom Na cesti, a pozornost je potrebno skrenuti i na zgodnu usporedbu zabrane Cangija Alojza Majetiéa i Ginsbergova Urlika. Majetié je takoder i pisac pjesama koje su cesto bas na tragu Snyderova duboka postovanja povezanosti covjeka i prirode. Nismo se osvrnuli niti na omladinski tisak i glazbenu kulturu koji predstavljaju dodatnu recepciju beatnika posredno, kroz novoliberaliziranu juznoslavensku omladinsku rock kulturu. Zanimljiva je u tom kontekstu, primjerice, Sindoliéeva serija tekstova objavljena u casopisu Dzuboks na prijelazu 1977. i 1978. godine pod naslovom "Mjesta za beat pjesnike", koja pokazuje da je veé tada postojala svijest o tekstualnim relacijama beatnika i domaéih pjesnika kao sto je, prije svega, Arsen Dedié koji je i sam bio svjestan ovih relacija pa je izjavio kako je svaki jazz glazbenik u biti sansonijer. Rock glazba, takoder, u svom novovalnom usmjerenju smjestila se na margine drustva realizirajuéi svoj potencijal iz podzemlja, sto je sasvim beatnicko okruzenje. Uostalom, beatnici su cesto bili prisutni i u tekstovima tih pjesama pa ih tako, primjerice, u "Jablanu" priziva Branimir Stulié.
Kada je o slovenskoj knjizevnosti rijec, svoju ostricu drustvene kritike, izravno naslovom ukazujuéi na beatnicku subverzivnost, Mart Ogen usmjerio je u smjeru javnosti 1966. godine putem pjesme nazvane "Pesnikom beat generation", osvréuéi se na tadasnje vrijeme ovim rijecima: Kada se sva ljudska ceznja promijenila, sazeta u zelje kupiti si
nov auto, vilu u spanjolskom kolonijalnom stilu, s bazenom u dvoristu
i antiknim namjestajem i zbirkama starih
majstora,
razvrat raznih vrsta, i sve je to,
novac;23 ("Pesnikom beat generation",
1966: 74)
22 Ivana Milankova, usput receno, prevela je Dharma Bums 1988. godine.
23 "Ko je vse clovesko hrepenenje spremenjeno, strnjeno v zeljo / kupiti si / nov avto, vilo v spanskem kolonialnem slogu, z bazenckom na vrtu / in s sti114
Utjecaji Ginsberga i ostalih beatnika vidljivi su u Sloveniji ponajvise u neoavangardnoj poeziji pa, osim kod Salamuna, Igor Divjak primjerice njihov utjecaj vidi i u radovima Francija Zagoricnika (2006: 27), a moze se ponesto od toga pronaci i u djelima Mihe Avanza koji je beatnike i prevodio. Beatnicki utjecaji vidljivi su posebice kod onih slovenskih pjesnika koji su sudjelovali u konacnom raskidu s tradicionalnim pjesnickim formama sezdesetih godina, pa tako i u eksperimentalnoj poeziji Vene Taufera, cija je "osnovna inovativna dimenzija u tome sto je prva opevala ne samo krizu tradicionalnog sistema vrednosti, nego i tradicionalne pesnicke reci" (Grafenauer, 1974: 202). Opcenito, primjetan je i "interes tadasnje slovenske postbitnicke generacije za istocnjacku misao i njene religije. Medu kljucnim autorima takvog usmjerenja je Milan Dekleva" (Kos, 2010: 242-243).
Na kraju, ali nista manje vazno, u juznoslavenskim knjizevnostima u obzir je potrebno uzeti i razine recepcije beatnika koje su dosad vec vjerojatno sasvim jasne, ali u teorijskoj literaturi ipak nisu izricito zabijezene. Na jednu od takvih mogucih razina pozornost nam je skrenuo Denis Poniz, govoreci o osobnom iskustvu slusanja Ginsbergovih recitacija poezije 1969. godine u Rimu. Ove recitacije bile su "fascinantne, sokantne, ali i dokaz da ono sto smo radili s Pupilijom Ferkeverk i poetskim happeningom nije besmisleno, kako su nam dobacivali kriticari" (Poniz, 2015: e-mail autoru). Beatnici su tako, ocito, znali odigrati i ulogu ohrabrenja mladim pjesnicima izlozenima tradicionalno nastrojenoj konzervativnoj kritici nakon sto su, sasvim spontano i neovisno od beatnika, na drugom kraju svijeta pronalazili iste beatnicke puteve.
Literatura:
Bernik, Kristina. 2014. Nova duhovnost Tomaza Salamuna. Zagreb: Klub studenata juzne slavistike A-302.
Bosnjak, Branimir.2010. Hrvatskopjesnistvo /pjesnici 20. st. II. dio. Zagreb: Altagama.
Bozovic, Gojko.2000. Kosi jezik Vojislava Despotova. U Vojislav Despotov: Uspomena na dugo secanje. Mihajlo Pantic. Novi Sad: Centar za politicko obrazovanje. 99-119.
Cook, Bruce. 1994. The Beat Generation: the Tumultuous 50s Movement and its Impact on Today. New York: William Morrow.
Debeljak, Ales. 2002. Temelji literarne hagiografije. U Balada za Metku Krasovec. Tomaz Salamun. Zagreb: Naklada MD. 157-164.
pohistvom, z zbirkami starih mojstrov, / razuzdanosti razlicnih vrst, / in to je vse denar".
Dedic, Nikola. 2009. Utopijskiprostori umetnosti i teorijeposle 1960. Beograd: Atoca.
Despotov, Vojislav. 2002. "Filozof." U Sabranepesme. Zrenjanin: Gradska narodna biblioteka Zarko Zrenjanin. 441.
Despotov, Vojislav. 2002. "Krik, uduvan u balon." U Sabrane pesme. Zrenjanin: Gradska narodna biblioteka Zarko Zrenjanin. 156.
Despotov, Vojislav. 2003. Vrucpas i drugi eseji. Zrenjanin: Gradska narodna biblioteka Zarko Zrenjanin.
Despotov, Vojislav. 2005. Cekic tautologije: Preglednovih vrsta tehnicke inteligencije u poeziji SFRJ. Zrenjanin: Gradska narodna biblioteka Zarko Zrenjanin.
Divjak, Igor. 2006. Contemporary American Poetry in Slovenian Criticism and translation: 1945-2005. U Acta Neophilologica 1/2, God. 39. 21-39. Buric, Dubravka. jul-avgust 2009. Nacrt za arheologiju poezije - Vladimir Kopicl i konceptualna poezija u kontekstu vojvodanske, srpske i jugoslovenske poezije 70-ih i 80-ih godina 20. veka. U Polja 458, godina LIV. 48-54. Burisic, Vladimir. 2. travnja 2015. Re: Beatnici - disertacija. E-mail autoru. Burisic, Vladimir. 19. maj 2015. "Slavija." U Beton 159, godina X. III-IV. Gair, Christopher. 2008. The Beat Generation: A Beginner's Guide. Oxford: Oneworld Publications.
Ginsberg, Allen. 2001. Spontaneous Mind: Selected Interviews 1958-1996. Ur. David Carter. New York: Perennial.
Grace, Nancy M. Skerl, Jennie, ur. 2012. The Transnational Beat Generation. New York: Palgrave MacMillan.
Grafenauer, Niko. 1974. Prelomni momenti upesnickom delu Vena Taufera. U Pesme /Pesmi. Veno Taufer. Beograd: Narodna knjiga. 197-215. Grujic, Milorad. 2000. Jezicki impulsi Vojislava Despotova. U Vojislav Despotov: Uspomena na dugo secanje. MihajloPantic. Novi Sad: Centar za politicko obrazovanje. 124-127.
Jacek Kozak, Kristof. 2014. Avangardisticki divlji lovac: dvojnik avangardnog pjesnika. U Obzorja jezika / Obnebja jezika: Poezija Tomaza Salamuna. Kovac, Zvonko, Jacek Kozak, Kristof , Pregelj, Barbara, ur. Zagreb: Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu. 65-77.
Kolanovic, Masa. 2011. Udarnik! Buntovnik? Potrosac...: Popularna kultura i hrvatski roman od socijalizma do tranziije. Zagreb: Naklada Ljevak. Komelj, Miklavz. 2008. O pesnickim postupcima u novijoj poeziji Tomaza Salamuna. U Sarajevske sveske 19/20. 472-508.
Kopicl, Vladimir. 2013. "Jednom, nikada." U Tufne: Izabranepesme. Beograd: Zaduzbina Desanka Maksimovic. 177-182.
Kopicl, Vladimir. 2013. "Velika americka pesma." U Tufne: Izabrane pesme. Beograd: Zaduzbina Desanka Maksimovic. 56-59.
Kos, Matevz. 2010. Strah od slobode: Savremena slovenacka knjizevnost izmedu marginalnosti i globalnosti. U Sarajevske sveske 27/28. 238-251. Marjanovic, Bojan. 2013. Mozaikjedne karijere. U Neuspeli begunac. Vojo Sindolic. Beograd: Levo krilo. 9-18.
Milanja, Cvjetko. 2003. Hrvatskopjesnistvo od 1950. do 2000. III. dio. Zagreb: Altagama.
Mladenovic, Dragana. 2010. Poezija Vojislava Despotova. Magistarski rad. Filoloski fakultet Univerziteta u Beogradu.
Ogen, Mart. 1966. "Pesnikom beat generation." U Dediscina. Ljubljana: Cankarjeva zalozba. 74-76.
Oklopdzic, Milan. 1982. Ca. Blues. Beograd: Prosveta.
Oraic, Dubravka. 1981. "9." U UrlikAmerike. Zagreb: Sveucilisna naklada Liber. 15.
Pantic, Mihajlo. 1987. Aleksandrijski sindrom: Eseji i kritike iz savremene srpske i hrvatske proze. Beograd: Prosveta.
Pantic, Mihajlo. 2000. Haos kontradikcija. U Vojislav Despotov: Uspomena na dugo secanje. Mihajlo Pantic. Novi Sad: Centar za politicko obrazovanje. 96-98. Pantic, Mihajlo. 2000. Pola veka Vojislava Despotova. U Vojislav Despotov: Uspomena na dugo secanje. Mihajlo Pantic. Novi Sad: Centar za politicko obrazovanje. 199-201.
Pantic, Mihajlo, ur. 2000. Vojislav Despotov: Uspomena na dugo secanje. Novi Sad: Centar za politicko obrazovanje.
Poniz, Denis. 2002. Beseda se vzdiguje v dim - Stoletje slovenske lirike 1900-2000.
Ljubljana: Cankarjeva zalozba.
Poniz, Denis. 22, kolovoza 2015. RE:. E-mail autoru.
Popovic, Bruno. 1981. Dis moi la vérité. U Urlik Amerike. Dubravka Oraic. Zagreb: Sveucilisna naklada Liber. 117-123.
Radelic, Zdenko. 2006. Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991: Odzajednistva do ralaza. Zagreb: Skolska knjiga.
Srdic, Srdan. 2014. Zapisi iz citanja. Novi Sad: Kulturni centar Novog Sada. Stanovnik, Majda. 1980. Angloameriske smeri v 20. stoletju. Ljubljana: Drzavna zalozba Slovenije.
Stojnic, Vladimir. Nov-dec 2010. Izazovi zanrovske poezije. U Agon 11. 58-61. Salamun, Tomaz. 1977. "Dober dan, Iztok." U Dialogi 5, XIII, 1977: 259-261. Salamun, Tomaz. 2013. "Duma 1964." U Agon 22, jan-feb-mar 2013. 40. Sindolic, Vojo. 1988. Dekompresija: Odabrane pjesme 1980 - 1984. Dubrovnik: Casopis Dubrovnik.
Sindolic, Vojo. 1988. "Velike gange" U Dekompresija: Odabrane pjesme 1980 -1984. Dubrovnik: Casopis Dubrovnik. 17.
Sindolic, Vojo. 1989/1990. Too Beat to Split. U Alpha Beat Soup 6, Winter 1989/1990: 29-48.
Sindolic, Vojo. 2003. Allen Ginsberg: Prorocanstva koja su se obistinila. Dubrovnik: Sindolic.
Sindolic, Vojo. 1. srpnja 2011. Pozdrav od Voje iz Dubrovnika. E-mail autoru. Sindolic, Vojo. 2013. "Izbor." U Neuspeli begunac. Beograd: Levo krilo. 23. Veselinovic, Sonja. jul-avgust 2009. Kopicl i americka poezija. U Polja 458, godina LIV. 67-69.
