CC BY
11pregledni rad
UDC: 821.163.41.09-32 Andric I.
UMIJECE PREZIVLJAVANJA - RAZMATRANJA O FRATARSKIMPRICAMA I. ANDRICA
Mirna Brkic
Sveuciliste u Mostaru, Bosna i Hercegovina
Key words: Andric, The Friar s Stories, style, thematic sections
Summary: Andric's Bosnia is the area that the author portraits in its variety of life and distinctive situations occurring in the private and public sphere: as the protagonists act people from different social classes, nationalities and denominations. Therefore, great narrative work of Ivo Andric offers the possibility of classification and selection according to the different criteria. The paper shall analyze some of the thematic and stylistic aspects in The Friar s Stories (ten Andric's short stories written in the period from 1923 to 1951 with the Bosnian friars acting as the main protagonists).
Kljucne rijeci: Andric, Fratarske price, stil, tematski sklopovi
Sazetak: Andriceva Bosna kompleksan je prostor koji autor portretira u svoj sarolikosti zivota i u karakteristicnim situacijama koje se zbivaju u privatnoj i javnoj sferi: kao akteri nastupaju ljudi razlicitih drustvenih slojeva, nacionalnosti i vjeroispovijesti. Stoga veliki pripovjedacki opus Ive Andrica nudi mogucnost klasifikacije i odabiranja prema razlicitim kriterijima, a u radu cemo razmotriti neke od tematskih i stilskih aspekata u Fratarskim pricama (deset Andricevih novela napisanih u rasponu od 1923. do 1951. u kojima se kao glavni akteri pojavljuju bosanski franjevci).
Andriceva Bosna kompleksan je prostor koji autor portretira u svoj sarolikosti zivota i u karakteristicnim situacijama koje se zbivaju u privatnoj i javnoj sferi: kao akteri nastupaju ljudi razlicitih drustvenih slojeva, nacionalnosti i vjeroispovijesti. Stoga veliki pripovjedacki opus Ive Andrica nudi mogucnost klasifikacije i odabiranja prema razlicitim kriterijima, a u radu cemo se pozabaviti odredenim aspektima Andricevih Fratarskih prica (deset Andricevih novela napisanih u rasponu o 30-ak godina). Prvu novelu s temom o bosanskim franjevcima U musafirhani Andric je objavio 1923., a potom objavljuje jos devet (U zindanu 1924., Ispovijed 1928., Kod kazana 1930., Napast 1933., Trup 1937., Casa 1940., Uvodenici 1941., Sala u Samsarinom hanu 1946. i Proba 1951.).
Franjevacki likovi pojavljuju se, u obliku male, karakteristicne
natuknice, vec u prvoj objavljenoj Andricevoj prozi - u triptihu Put Alije Derzeleza 1920. (Dva fratra iz Kreseva koji su isli u Stambol na neku tuzbu, sta li.). U jednome pismu iz Splita 1919. Andric pise svom prijatelju i mento-ru Tugomiru Alaupovicu: „(...) zao mi je kad pomislim da sa svakom starom zenom umire jedan stih i svakim fratrom biva zakopana jedna istorija". A kasnije iz Bukuresta navodi: „Mislite li u Bosnu? Sjecate li se nasih razgov-ora o manastirima? Otkad zelim da obidem Fojnicu i Kresevo i da skupim stogod materijala, ali izgleda da je ta zelja, tako skromna po sebi, za mene neostvariva, i moj san o velikoj fratarskoj drami izgleda da ce i ostati san." (Lovrenovic, 2012: 8)
U Fratarskim pricama zastupljen je veliki raspon tema - od novela u kojima dolazi do nerazumijevanja, ali i priblizavanja Istoka i Zapada (U musafirhani), novele pod velikim utjecajem usmenih kazivanja (U vodenici), novela u kojima pobjeduju zivot i snaga smijeha (narocito se istice Proba), prikaza zla kao neshvatljive sile koja cesto vlada ljudima i njihovim postup-cima (Sala u Samsarinom hanu, Ispovijed, Trup).
Autenticnu atmosferu srednjobosanskih samostana Kreseva, Fojnice i Kraljeve Sutjeske mladi je Andric dobro upoznao za vrijeme Prvog svjetskog rata kada su ga austrijske vlasti prognale u Bosnu pa je te samostane cesto obilazio i prijateljevao s nekim fratrima.
No, veza izmedu Andrica i bosanskog franjevastva nije samo tematska, ona se uocava i na duhovno-poetickom planu. Inspiraciju crpi u velikoj mjeri iz samostanskih ljetopisa, konkretno Ljetopisa kresevskog samostana iz 18. st., koji se vodi pod imenom fra Maria Bogdanovica. (Lovrenovic, 2012: 9)
Dva centralna lika U Fratarskim pricama su fra Marko Krneta i fra Petar, inace jedan od omiljenih Andricevih likova, na cijem ce pripovijedanju Andric postaviti i svoje remek-djelo Prokleta avlija. Fra Petar je prikazan kao miran i stalozen covjek koji zna izabrati koje bitke treba voditi; koji poka-zuje kako ostati covjek u necovjecnim vremenima, kako poviti kicmu, ali ne dozvoliti da se slomi. Fra Marko je grub izvana, ali zivog, bogatog duhovnog zivota u nutrini. Bukti u njemu strast da promijeni svijet - kao kad zeli pre-obratiti muslimana na krscanstvo, no, iako ne uspijeva, zavoli ga kao brata (U musafirhani). Prema zapisima Ljube Jandrica najvjerojatnije je kao aut-enticni model za oblikovanje fra Petra posluzio stvarni povijesni lik. „Moji fratri o kojima sam pisao to su uglavnom svecenici iz triju srednjobosanskih manastrira: Kreseva, Fojnice i Kraljeve Sutjeske. Postojao je i fra Petar. Gov-orilo se „Sretan ko fra Petar". Kazu da je cenio vodenje belezaka i savetovao mlade frate poukom: „Zapisi, pa ce i bog upamtiti." (Lovrenovic, 2012: 13) U nastavku rada razmotrit cemo odredene tematske i stilske aspekte u Andricevim Fratarskim pricama.
Pricalacka dimenzija
Ne moze se zaobici vaznost prica i pricanja u cjelokupnom Andricevom opusu pa tako ni u Fratarskim pricama. Bosanske kasabe i varosi pune su prica. U tim ponajcesce izmisljenim pricama krije se, pod vidom nevjero-jatnih dogaäaja i maskom cesto izmisljenih imena, stvarna i nepriznavana povijest toga kraja, zivih Ijudi i davno pomrlih narastaja. To su one orijen-talne lazi za koje turskaposlovica veli da su istinitije od svake istine. (Andric, 2005:35)
Vrijednost pricanja istaknuo je Andric i u autopoetskom eseju Razgovor s Goyom kada navodi: (...) treba osluskivati legende, te tragove kolektivnih ljudskih nastojanja kroz stoleca, i uz njih odgonetati, koliko se moze, smisao nase sudbine. Ima nekoliko tocaka ljudske aktivnosti oko kojih se kroz sva vremena, sporo i u finim naslagama, stvaraju legende... Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slazu, i tako ga prenose kroz stoleca. U bajkama je prva istorija covecanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao. Ima nekoliko osnovnih legendi covecanstva koje pokazuju ili bar osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo. (Andric, 1925: 1-15)
Andric kroz svoje tekstove nastoji pokazati kako je pripovijedanje jedna od kljucnih aktivnosti kojima covjek humanizira svoju egzistenciju i ostavlja trajan trag svoga postojanja. Kako kaze fra Rako, jedan od sporednih likova u Prokletoj avliji: Ja bih bez hljeba jos nekako i mogao, ali bez razgovora, beli, ne mogu. (Andric, 1976: 51)
I sporedni i glavni likovi i u Fratarskim pricama obiljezeni su na neki nacin tom pricalackom dimenzijom kao oblikom prevladavanja apsurd-nosti ljudske sudbine i smrtnosti. Na samom pocetku Proklete avlije mladi svecenik sjecajuci se pokojnog fra Petra navodi: Sve do pre tri dana na tom posirokom minderluku sa kojeg je vec nestalo duseka i prostirke a ostale su samo gole daske, lezao je ili cak sedeo fra Petar i - pricao. I sada, dok gleda njegov grob u snegu, mladic u stvari misli na njegova pricanja. I sve bi hteo, i po treci i po cetvrti put, da kaze kao je lepo umeo da prica. Ali to se ne moze kazati. (Andric, 1976: 11)
Vazno je istaknuti da fra Petar u Fratrskim pricama vise nije u aktivnoj poziciji, star je, bolestan i nepokretan te mu ostaju price i pricanje kojima pre-vladava kratkocu zivota i tezinu bosanske svakodnevice. O njegovu umijecu pricanju Andric pise: Iako je mucen bolescu i prikovan odavno za postelju, fra Petar je jos mogao da prica dugo i lepo, samo kad bi nasao slusace koji su mu po volji. Nikad se ne bi moglo potpuni kazati u cemu je upravo bila lepota njegovog pricanja. U svemu sto je govorio bilo je neceg nasmejanog
i mudrog u isto vrijeme. Ali, pored toga, oko svake njegove reci lebdeo je jos narocit prizvuk... Zbog toga je svaka njegova rec kazivala vise nego sto ona u obicnom govoru znaci. (AndriC, 2013: 95)
Fra Petrovo pripovijedanje obiluje komentarima koji imaju karakter uni-verzalnih iskaza: u njima autor prelazi s razine opisa pojedinacnih zbivanja na razinu generalnih sudova o covjekovoj prirodi, njegovu odnosu prema temeljnim pitanjima egzistencije, ti iskazi ulaze u sferu psihologije i filozofi-je. Od prvih Andricevih tekstova to sazimanje, maksimalna zgusnutost i ekonomicnost izraza, postao je njegov estetski ideal. Njegovo pripovijedanje temelji se na ciscenju recenice od svega suvisnoga i nepotrebnoga, da bi se na kraju dobio sublimat, najprimjerenija forma: smiren, gotovo aforistican izraz u kojemu nema nicega zalihosnoga i u kojemu se ne moze nista oduzeti niti dodati. (Nemec, 2012: 11)
Posebnu funkciju u Fratarskim pricama ima lik fra Serafina koji se po-javljuje u pripovijetki Proba.
Sve je na njemu bilo u pokretu, od kose na glavi, do crvenih turskih jemenija koje je nosio po kuci. Izrazom lica koje je, znojno i kao nadahnuto, strahovitom brzinom prelazilo iz jedne maske u drugu, pokretima celog tela odece na sebi, recima, zvucima i melodijama, oponasao je, karikirao sve zivo i mrtvo sto je ikad ocima video, cak i ono sto je procitao ili samo po cuvenju znao: fratre i sve svoje crkvene staresne, hodze i popove, konzule i visoke turske cinovnike i oficire, sve do konja pod njima; pa naredbe vlasti, clanke iz novina, dijalekte i jezike, govor i pevanje ljudi, glasove zivotinja. Nikog nije stedeo, ni pred kim se nije zaustavljao; sve je mogao i sve je smeo. I sve je okretao glavacke: ljude, ustanove, misljenja i reci, cerupao ih i rastvarao, razgolicavao i pokazivao onakve kakve ih on vidi, u celoj njihovoj sujeti, nedoslednosti i bezmjernoj, neodoljivoj smesnosti. (Andric, 2013: 160)
Svatko tko prica pricu na neki je nacin umjetnik i daje visu dimenzi-ju svome bivanju, no kod fra Serafina je analogija sa suvremenom ulogom knjizevnika/umjetnika najuocljivija, ne samo kad Andric opisuje njegovu pripovjedacku vjestinu, njegovu sposobnost poniranja u svijet likova o ko-jima pripovijeda, sposobnost plasticne rekonstrukcije njihovih rijeci, misli i osjecaja, vec kad i opisuje njegova psihicka svojstva: hipersenzibilnost, ra-doznalost, opsjednutost ljudskim sudbinama, spremnost da se kaze istina bez obzira na sve.
Biti korektiv, razotkrivati lice i nalicje stvari, opasna je osobina, naroci-to u zemlji kao sto je Bosna:
I sve bi se te mane i slabosti nekako pokrile, oprostile, da nije fra-Ser-afinovog ostrog oka i opasnog jezika, njegove davolske vestine da na svakoj
stvari, svakom coveku i svima njegovim postupcima odmah otkrije ono sto je neprirodno, neiskreno, i da nije, u isto vreme, njegove potpune nesposobosti da to sto je primetio zadrzi za sebe, da ne kaze i ne pokaze drugima. Njegov dar oponasanja bio je tako razvijen i tako savrsen da bi polumrtva coveka naterao na smeh. Sve su to opasne sposobnosti i u drugom svetu, a kamoli u ovom nasem, u kome Ijudi, u vecini, vole da se smeju drugima, ali se boje podsmeha i karikature gore nego sablje i manijacki mrze onog ko se na nji-hov racun nasali. (Andric, 2013: 139)
No, fra Serafín nije izuzetak u galeriji Andricevih likova. Gotovo identicno opisan je Haim u Prokletoj avliji:
U svojoj strasti da sve kaze i objasni, da sve pogreske i sva zlodjela ljud-ska otkrije i da zle izoblici a dobrima oda priznanje, on je isao mnogo dalje od onog sto obican, zdrav covek moze da vidi i sazna. Prizore koji su se odi-grali izmedu dvoje ljidi, bez svedoka, on je znao da isprica do neverovatnih pojedinosti i sitnica. I nije samo opisivao ljude o kojima prica nego je ulazio u njihove pomisli i zelje, i to cesto u one kojih ni sami nisu bili svesni, a koje je on otkrivao. On je govorio iz njih. A imao je cudan dar da sa posve malom promenom u glasu oponasa govor lica o kome je rec, i da bude cas valija, cas prosjak, cas grcka lepotica, a posve neznatnim pokretima tela ili samo licnih misica mogao je da prikaze u potpunosti hod i drzanje jednog coveka ili kretanje zivotinja ili cak i izgled mrtvih predmeta. (Andric, 1976: 53)
Andric ga predstavlja kao covjeka koji je svjestan da nije bas prikladno to sto svasta i svuda govori, ali je njegova potreba da prica o tudim zivotima jaca od svega:
I videlo se da govori vise zbog sebe, sto ne moze drukcije, nego zbog onog sto govori i onih kojima govori. (Andric, 1976: 51)
I sporedni likovi u Fratarskim pricama obiljezeni su na neki nacin tom pricalackom dimenzijom kao oblikom prevladavanja apsurdnosti ljudske sudbine i smrtnosti. Npr. Mehmed beg (Kod kazana) koji je stalno imao po-trebu da o necemu prica:
Zabacene glave, ponavljao je neprestano tu rijec i grizao usne braneci govor sam sebi. Iskocio mu go vrat, naduven i zut... Konacno je zacutao, os-jecajuci i sam koliko je neumjesno da govori o tim stvarima, i jos pred ovom rajetinom. Ali potreba da govori bila je jaca od njega; i pocinjao je ponovno, samo ne vise o zeni. (Andric, 2013: 58)
Ili rob koji fra Petru, potpunom neznancu, kazuje u noveli Trup pricu o krvniku:
A Turcinporedmene jepricao, zivom, bezprekida, sve brze i zustrije... U pocetku mi je bilo nezgodno sto on to meni prica, ali sam brzo uvidio da on to kazuje zbog sebe, a ne zbog mene. (Andric, 2013: 99)
Premoc zla
Od pripovijetke Mustafa Madzar misao da je „svet pun gad", pun zla, provlaci se kao provodni motiv kroz citavo Andricevo djelo. U eseju o Goyi Andric je napisao da se ne moze znati zasto postoji zlo u svijetu jer sve sto postoji nema smisla i razloga. A Ljubi Jandricu ce reci da se jos u mladosti o premoci zla u svijetu naucio rasudivati od Kierkegaarda.
Taj provodni motiv o premoci i bezrazloznosti zla u svijetu provlaci se i kroz sve novele u Fratarskim pricama. Pripovijetka Ispovijed opis je dogadaja kad se hajduk Ivan Busic - Rosa1 vraca iz Crne gore. Buduci da je tesko obolio, sklanja se u jednu malu pecinu u Babinom Dolu. Pronalazi ga cobanin koji mu na samrti dovodi fra Marka Krnetu iz kresevskog samostana da ga ispovijedi. Iako se Rosa opire, fra Marko ga uspijeva ispovjediti, a na-kon sto umre sahranjuje ga cobanin u tajnosti jer bi, ako bi za to saznale tur-ske vlasti, slijedila teska globa za Kresevljake i samostan. Fra Marko nakon ispovijedi u bunilu i soku navodi: Sve strasni i nerazumljivi grijesi, sve samo zlo bez nuzde i smisla, koje prosto ne izgleda vjerovatno i koje ne bi trebalo da postoji. Te se pita: Kuda sve ne lutaju krstene duse i kud se sve ne rasipaju tijela! (Andric, 2013: 43); Kod tolikog sirokog, ljepog bozjegputa, sto ih goni da skrecu u stranu? (Andric, 2013: 44)
Te su Krnetine rijeci na tragu razmisljanja sv. Augustina koji u svojim Ispovijestima pise o zlu kao „izvrnutoj volji", volji koja se okrenula od na-jvise supstancije, tj. Boga. (Nemec, 2012: 14)
Snaga zla toliko fascinira fra Marka da ce na trenutak, pokolebati njegovu cvrstu vjeru i snaznu zelju da popravi svijet: Nesumnjivo, ima u svijetu mnogo zla, i ono je jace nego sto je on mogao da nasluti. Moze biti da jejako koliko i dobro, mozdajace. (Andric, 2013: 54) Cak ce mu posljednja misao, kad ga besmisleno ubija Tucin, biti: Mocno je zlo. (Andric, 2013: 61) Novela u U vodenici premrezena je usmenim pricama, sto nije rijetkost u Andricevim tekstovima. U njoj fra Petar kazuje pricu o tome zasto su mlinari prevaranti te pricu o davlu koji mu se davno u mladosti prikazao u vodenici ispod Graovika. Poticaj su te price fra Petrovim zakljuccima o sveprisutnosti zla u svijetu: Mlad sam bio i lud, i nisam znao sto cu tek docnije, prolazeci svijetom i po narodu, razabrati: da taj davo melje, suska i sapuce po cijelom
1 Ivan Busic-Rosaje povijesna na licnost. Roden je 1745. od oca Jakoba u selu Gorici u imotskom kraju kroz koji je prolazila granica Turskog carstva. Zbog svoga hajdukovanja, odvaznosti i hrabrosti, postao je predmet epskih pjesama, a za tursku vlast strah i trepet. Njegovo djelovanje u kresevskom kraju zbiljezeno je u Ljetopisu kresevskog samostana (iz kojeg je Andric crpio inspiraciju). Umire 1783. Razlicite su verzije njegovog stradanja i smrti, a jedna je opisana u ovoj Andricevoj noveli te se uzima kao najbliza istini.
svijetu, svukud pomalo, a ne samo u mlinu ispod Graovika. (Andric, 2013: 71)
U pripovijesti Sala u Samsarinom hanu opisujuci grotesknu, tragikomicnu situaciju u hanu i lik dijabolicnog Dzeme, Andric je na tragu zakljucka Maksa Levenfelda da je „Bosna zemlja mrznje i straha". Krecuci se od pojedinacnog ka opcem i univerzalnom, Andric prikazuje han kao Bosnu:
To sto se tada desavalo u opsednutom hanu bilo je i ruzno i smesno i never-ovatno: jedna slika zivota koji je tih godina, i danju i nocu, vladao u celoj Bosni, samo zgusnuta na uskom prostoru i ogranicena na mali broj ljudi. To je bio niz nasilja, besmislenih, grubih i nedoslednih, kao sto su sva nasilja silnih u vremenima bezporetka ipravde. (Andric, 2013: 81)
Najmracnija novela u Fratarskim pricama ipak je novela Trup u kojoj fra Petar posreduje pricu o silniku, degeneriku i krvolocnome ratniku Cele-bi-Hafizu. Taj je zario i polio. Zemlja ga je prozvala Vatreni Hafiz. Smetalo mu je i drazilo ga sve sto je zivo i sto stoji uspravno. Zato je sve palio i rusio. (Andric, 2013: 101)
Takvo bezrazlozno zlo uvijek izaziva nevjericu i cudenje te ostavlja ot-vorena, neodgovorena pitanja: I ko je, i kada, usadio ovu mrznju u njega, i otkud ova vatra kojom sve sazize rusi, a nit se zamara nit dogorijeva?Pitali su se ljudi tako, ne znajuci zasto se pitaju i nikad ne nalazeci odgovor. (Andric, 2013: 101)
U svakom slucaju se u Andrica moze govoriti o asimetricnom rasporedu dobra i zla, i to evidentno u korist drugog principa (Nemec, 2012: 19), sto ce konstatirati i fra Petar: Kad sam bio u progonstvu u Maloj Aziji, nagledao sam se svakojakih cuda i vidio i zla i dobra. Vise zla nego dobra, jer dobra je malo manjepod ovim nebompodkojim zivimo. (Andric, 2013: 96)
Prikaz zene
U Fratarskim pricama nema niti jednog izrazito pozitivno oslikanog zenskog lika. Zena je povezana sa zlom, ona je áavolja kci. Prikazana je kao misterija i cesto animalna sila. U nje su snazniji nagoni i emocije nego ra-zum. Spremna je ubiti, izdati svoju vjeru i unistiti i samu sebe ako treba zbog strasti. Ona je tajna na koju niti razumni, racionalni fratri nemaju odgovora...
U noveli Umusafirhani kada fra Marko njeguje ranjenog Turcina, zetel-ica ulazi da uzme vatru s ognjista i u Turcinu se bude animalni nagoni. Iako nista planirano niti svjesno nije ucinila, fra Marko zenu istjeruje iz prostorije jer tjera muskarca na grijeh s rijecima: Izlazi, áavolja kceri! (Andric, 2013: 15)
U vodenici fra Petar se sjeca kako je nekoc u mladosti prisluskivao
razgovor mlinara i njegove ljubavnice koja trazi od mlinara da ubije njenog muza/partnera. Zena nema ni suosjecanja, ni milosti:
„Cekaj - govorio je muski glas priguseno - ama cekaj da ti kazem....
- Ne cekam ja vise, nego ubij ga, kao sto smo govorili, pa me vodi kuda hoces i cini sa mnom sta znas." (Andric, 2013: 70)
U noveli Trup Andric opisuje kompleksan zenski lik robinje Sirijke. Va-treni Hafiz se sazalio nad jednom polumrtvom zenom i to je bilo dovoljno za njegovu propast: (...) ima jedan lijek svakoj muci i svakom zlu, a to je: da u svakom minutu u zivotu covjeka postoji mogucnost da covjekpogrijesi, koliko za dlaku pogrijesi, ali to je dosta za njegovu smrt i potpunu propast. (Andric, 2013: 102)
Hafiz joj daje potpuno povjerenje, kljuceve i od srca i od imanja. No, ona zlo naneseno njoj i njenom narodu nije zaboravila, osveta u njoj godina-ma raste do konacnog, krvavog obracuna. Kako to cesto u Andricevim tek-stovima biva, zena je opisana univerzalnim, poslovicnim izrazom: On nije znao, ili je zaboravio, da u Siriji ima poslovica, zna je svako dijete, koja kaze za kucne kljuceve: ako hoces da si bez brige, ti ih cuvaj za pojasom; ako hoces da imas stete, daj ih najvjernijem sluzi; a ako hoces svoju propast, podaj ih zeni. (Andric, 2013: 104)
Jedna od novela u Fratskim pricama nosi naslov Napast, a napast je upravo zena. Prica koja uvijek izazove smijeh crtica je iz zivota fra Stjepana, kojem je jedne samotne noci dosla u stan nepoznata zena i pokusala ga na-pastovati. Bila je kcerka nekog trgovca kojoj nisu dali da se vida s voljenim mladicem, nakon cega je on napusta i zeni se drugom. Njen odgovor je na to strastven i poguban i po nju samu i po ugled cijele njene obitelji: E, kad mi niste dali da legnem u njegov dusek, leci cu i u fratarski, samo vama za inat. (Andric, 2013: 125)
Iznimno je zanimljiv lik mlade krscanke koja se usprkos svemu zeli uda-ti za Turcina, a pojavljuje se u noveli Kod kazana. Epizoda je to iz zivota fra Marke Krnete. Kad molbe i suze roditelja nisu pomogle da djevojku od-vrate od udaje za Turcina, obracaju se fratrima za pomoc. Djevojku dovode u kresevski samostan i nakon bezuspjesnih molbi i savjeta naloze fra Marka da bije kucku dok dusu cuje u njoj. (Andric, 2013: 51)
Izvrsno oslikava Andric taj djevojacki lik satkan od suprotnosti - snazan duh i nesalomljiva odlucnost u njeznom i krhkom tijelu djevojcice. Kad ugle-da djevojku, on i nehotice zastade iznenaden. Slusajuci juce ono sto su fratri govorili o toj poturici, i jos maloprije kad su ga zvali da je i on na svoj nacin posavjetuje, on je zamisljao da je to neka stasita, krupna i bijesna zena. Pred njim je stajala vitka i sitna djevojcica, ponizno skrstenih ruku, ali visoko uzdignute glave. (Andric, 2013: 51)
Fra Marko je pocinje tuci, ali povlaci se pred misterijom zene: Djevojka se slabo branila; otprilike tako kao da se radi o nekoj igri koju ne voli. Njezin sitan struk isceznu u fra Markovim ogromnim sakama. Polozi je preko lijevog koljena kao neposlusno dijete. Na prve stapove je trzala nogama i zabacivala glavu, ali onda se ukruti i ostade tako, primajuci udarce bez glasa i pokreta. Da je vristala i otimala se, bog zna dokle bi je fra Marko batinao. Ovako, pred ovim cudom, ruka mu sama zastade i pogled neodlucno krenu po sobi kao da trazi objasnjenja. Djevojka mu je lezala na rukama kao riba. I tada tek fra Marko dode sebi, i osjeti ono na sto nije pomisljao: pod lijevom ru-kom dojku, malenu i napupilu, i podprstima desne ruke djevojacki trbuh, jos nezaobljen, gladaki tvrd. (Andric, 2013: 52/53)
U njenim postupcima prepoznaje utjelovljenje zla. Iznova je snaga zla toliko fascinirala fra Marka da ce pokolebati njegovu cvrstu vjeru: (...)kako je mocno zlo, nerazumljivo, kako moze da bude hrabro, ponosito, i kako ga ima svuda, i ondje gdje se covjek najmanje nada. Kako cesto Bog napusta svoje i ostavlja ih zlom slucaju. (Andric, 2013: 54)
Umijece prezivljavanja
Andric je u Fratarskim pricama proniknuo u srz bosanskih franjevaca, njihovo umijece prezivljavanja, cak i onda kada se to cini nemoguce. Taj stav kao da sazima u jednoj recenici u pripovijesti Za logorovanja: Kadpropane i potone sav svijet i sve drzave, vjeruj, ovi ce fratri plivati, kao zejtin, pri vrhu.
Svi fratarski likovi imaju tu snagu i prenose iz generacije u generaci-ju umijece prezivljavanja. U ovom kontekstu ne mozemo zaobici majstorski modeliran psihoportret fra Nikole Granica iz novele Casa. Artikuliran je kao jedan od onih tipicno andricevskih likova snazno obiljezenih nekom para-doksalnom crtom vlastitog kakaktera. Ispod maske prividne ravnodusnosti i tromosti krije se nevjerojatna ljudska snaga koja se budi onda kada je najpo-trebnije: Zaista, nikad niko ne bi rekao da se ispod njegovog zboranog habita, pod grubom tunikom i ugojenim, teskim tijelom zivi i postoji tako mocan kostur, tako savrsen i jak grudni kos i tako prava kicma. (Andric, 2013: 114)
Fra Nikola izrice jedan od najupecatljivijih opisa Bosne: Ovo je zemlja oskudna i uboga, tijesna i mrka, ni valija nije u noj lako biti, a kamoli raja i redovnik (...) Kome je do toga da bude rahat i zendil, nije mu se trebalo u noj roditi ni zafratriti. Ovdje se dram radosti dusom placa. (Andric, 2013: 113/114)
Ako se spomene fra Nikola, ne moze se ne spomenuti njegova casa Mo-staraka iz koje je pio, a koja privlaci toliko pozornosti. Svoju casu ostavlja fra Petru, a ovaj ju je namijenio mladom sveceniku fra Stanku s objasnjen-
jem: Mlad je, ali ima srce kao u starinskih fratara. Cuvat ce je. (Andric, 2013: 117) Andric nas uvijek „tjera" na simbolicno, alegorijsko iscitavanje njegovih tekstova. I ova casa postaje, cini se, simbol, preko nje se prenosi tradicija i svijest o tome tko si te kako ostati i opstati u Bosni i kad se to cini nemoguce.
Zivotvorni smijeh
Jedno od glavnih oruda u borbi za opstanak i prezivljavanje i u Fratar-skim pricama je smijeh. To je onaj zivotvorni smijeh koji se suprotstavlja zlu i nasilju i kojeg nista ne moze zaustaviti. Smijeh zivota koji pobjeduje zlo i nepravdu i koji spasava kroz stoljeca.
U noveli U zindanu zatoceni fra Marko i zenicki proto, suoceni sa sm-rcu, pocinju se smijati, pa makar i sebi jer sto im drugo preostaje: - Smiem se... kako nas je Fazlo opet lijepo sastavio... Oh, oh, hooo... Eto vas, kaze, u zindanu, pa se prepirite: ko ce bir po Bosni kupiti. Ijos vodu podlio pod nas. Oh, oh, hoo! (Andric, 2013: 28)
Jedna od rijetkih novela, s jakim dramatskim nabojem, u kojoj je smijeh dominantan je Proba, zahvaljujuci liku fra Serafina:
Na ljude oko fra-Serafina je nailazio smeh kao zaraza. Oni su grcali i jecali, ustali se na sedistu i zabacivali glavu unazad, ili padali na cilim i savijali se nadvoje, hvatali se za slabine, boreci se za malo vazduha, pokriv-ali lice rukama kao da placu i brisali se maramama, smeh je iz njih kuljao, sistao, sikljao, brizgao na sve strane. Svi su imali osecanje da je naisao potop smeha i preplavio svet, i da je sve na njemu poneseno tom poplavom i da sve zivo gubi svoje oblike i funkcije i nestaje, pretvarajuci se u smeh. (Andric, 2013: 161)
Ili kad fra Petar nakon demonske epizode u Samsarinom hanu zakljucu-
je: Taka su onda vremena bila i tolike su bijede udarale na svu Bosnu i na ovaj nas manastir, da smo za nevolju mnogu stvar na salu okretali i salom se branili i odrzavali, kad se vec nije imalo nicim drugim. (Andric, 2013: 93) Cime jedna strasna epizoda koja je mogla tragicno zavrsiti i po fra Petra prelazi u sferu anegdote i pokazuje iako je zlo sveprisutno u svijetu i ima mnogo lica, moze ga se nadjacati.
Dakle, postoje svakako u Andricevim djelima snage i vrijednosti koje se zlu i bezumnosti odupiru.Te snage su smijeh, ljubav te ljudski trud i otpor pa cak i onda kada se cini uzaludan. Kao sto je izrekao Dauthodza, jedan od maestralno oslikanih sporednih likova u romanu Na Drini cuprija:
Taj mudri i pobozni, tvrdoglavi i uporni covek, koga je kasaba dugo pamtila, nije se nicim dao odvratiti od svoga bezizglednog napora. Radeci
predano on se odavno bio pomirio s saznanjem da je nasa sudbina na zamlji
sava u borbi protiv kvara, smrti i nestajanja, i da je covek duzan da istraje u
toj borbi i onda kad je potpuno bezizgledna. (Andric, 1976: 84)
Literatura:
Andric, Ivo. 1925. Razgovor s Gojom. U: Srpskiknjizevniglasnik. 44. sv. 1. Beograd: Svetislav Simic.
Andric, Ivo. 1976. Na Drini cuprija. Sarajevo: Svjetlost.
Andric, Ivo. 2005. Prica o vezirovom slonu i druge odabranepripovijetke. Zagreb: Konzor.
Andric, Ivo. 2012. Razvoj duhovnog zivota u Bosni pod uticajem turske vladavine. Beograd: Zaduzbina Petar Kocic.
Andric, Ivo. 2013. Fratarskeprice. Beograd: Dereta.
Andric, Ivo. 2015. Fratarske price. Mostar: Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosaca.
Andric, Ivo. 1976. Prokleta avlija. Sarajevo: Svjetlost. Zagreb: Mladost. Prosveta: Beograd. Ljubljana: Drzavna zalozba Slovenije. Skopje: Misla.
Brkic Vucina, Mirna. Ideja povijesnog circulusa u romanu Na Drini cuprija Ive Andrica. U: Hum. br. 8. Mostar: Filozofski fakultet Sveucilista u Mostaru.
Jandric, Ljubo. Sa Ivom Andricem. 1982. Sarajevo: Veselin Maslesa.
Lovrenovic, Ivan. 2012. Ovdje se dram radosti dusom placa. U: Hrvatska misao. god XVI. br 2/12 (59) nova serija sv. 44. Sarajevo: MH Sarajevo.
Nemec, Kresimir. 2012. Bljesak ljepote, postojanost zla: O nekim aspektima Andriceve novelistike. U: Hum. br. 8. Mostar: Filozofski fakultet Sveucilista u Mostaru.
