CC BY
34izvorni znanstveni clanak UDC: 821.163.41.09-32 Andric I.
ANIKA KAO FATALNA ZENA - DEMONIZACIJA ZENSKOSTI U PRIPOVIJETCI ANIKINA VREMENA IVE ANDRICA
Marijana Bijelic
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Key words: gender, fame fatale, demonization, castration, cultural crisis, sacrificial revival, (meta)naration
Summary: From the standpoint of a feminist literary critic, the demonization of women in the form of a stereotype/archetype femme fatale is usually interpreted as a patriarchal ideological construction symbolizing male fear of female emancipation, connected with the periods of crisis of the patriarchal societal order. Unlike other feminist critics, in her work Soft Shed Kisses - Re-visioning of Famme Fatale in English Poetry of the 19th Century Malgorzata Luczynska-Holdys claims that the stereotypical character of femme fatale in literature is often used to criticize male point of view. This interpretation is the consequence of male voices in the texts analyzed by Luczynska-Holdys, which ascribe fatality to all women. This interpretation is based on the thesis that in the novel Anika's Times it is possible to observe the process of demonization of women in the minds of central male characters, as well as in the stories produced by the patriarchal male-centered community. Therefore, the novel does not simply reproduce the patriarchal stereotypical construction of fatal women but it enables a certain level of its reflection and criticism.
Kljucne rijeci: rod, fatalna zena, demonizacija, kastracija, kulturna kriza, zrtvena obnova, (meta)naracija
Sazetak: Demonizacija zene u obliku stereotipa/ arhetipa fatalne zene s gledista feministicke kritike obicno se interpretira kao patrijarhalna ideoloska konstrukcija koja oznacava muski strah od zenske emancipacije povezan s periodima krize patrijarhalnog drustvenog poretka. Za razliku od vecine feministickih kriticarki Malgorzata Luczynska-Holdys u svom radu Re-vizija fatalne zene u engleskom pjesnistvu 19. stoljeca tvrdi kako posezanje za ovim stereotipom u knjizevnosti cesto omogucuje kritiku muskog gledista zapazajuci da u analiziranim tekstovima muski subjekti fatalnost pripisuju svim zenama. Moja interpretacija polazi od teze da pripovijetka Anikina vremena omogucuje refleksiju procesa demonizacije zene i zenskosti, kako u svijesti glavnih muskih likova, tako i u pricama koje oblikuje patrijarhalni kolektiv, te da stoga pripovijetka ne reproducira jednostavno patrijarhalno konstruiranje stereotipa fatalne zene, nego omogucuje odredenu razinu kritike ovog procesa.
Prisutnost arhetipa/stereotipa fatalne zene mozemo pratiti gotovo kroz citavu povijest Zapadne kulture. Nalazimo ga u antickoj mitologiji i u Bibli-ji, u srednjovjekovnoj Europi i novovjekovnoj Europi, osobito u razdoblju prijelaza s 19. u 20. stoljece (Anderson, 1995: 1). Iako u antickoj mitologiji nailazimo na bica koja utjelovljuju seksualnu privlacnost i fatalnu opasnost za muskarce koji podlegnu njihovim carima (sirene, harpije, furije i lik prve ljudske zene, Pandore), treba napomenuti da se arhetip fatalne zene tek sire-njem krscanstva povezuje s demonskim, odnosno s pojmom grijeha. Elisabeth Bronfen (1996: 63) tako tvrdi da se sama rodna razlika uspostavlja pro-jiciranjem gresnosti i smrtnosti na zenu kao kulturni konstrukt cija je funkcija da stiti muskarca (i androcentricnu kulturu) od svijesti o vlastitoj smrtno-sti. Suvremene feministicke teoreticarke fatalnu zenu tumace kao ideoloski konstrukt, kao negativnu projekciju patrijarhalne kulture, kao njenu drugost. Tako npr. Lesley Anderson istice da su razdoblja u kojima je ovaj lik bio na-rocito popularan (antika, srednji vijek, prijelaz iz 19. u 20. Stoljece) ujedno i razdoblja uspostavljanja i krize patrijarhalnog poretka: „Ona [femme fatale, op. a.] se pojavljuje u kulturnim diskursima razlicitih historijskih epoha u pokusaju savladavanja drustvenih promjena za koje se smatra da ugrozavaju patrijarhalnu infrastrukturu (1995: 4). Feministicke kriticarke arhetip fatalne zene povezuju s patrijarhalnom demonizacijom zene, osobito s demonizaci-jom pokusaja zenske emancipacije pa tako Mary Anne Doane u svojoj psiho-analitickoj studiji Femmes Fatales (1991) fatalnu zenu tumaci kao „simptom patrijarhalnih strahova vezanih uz feminizam" (1991: 2-3), ona funkcionira kao „artikulacija strahova koji okruzuju stabilnost i usredistenost sebstva, jastva, ega" (1991: 1-2), inicira krizu razuma, kao i krizu muskosti" (Isto). Lynda Hart u radu Fatal Woman: Lesbian Sexuality and Mark of Aggression (1994) tvrdi da je ,femme fatale funkcionalni konstrukt muskog imaginarija, reprezentacija kroz koju patrijarhalni drustveno-simbolicki poredak ujedno izrazava i stvara strah od zenskosti i razoruzava taj strah razoruzavajuci nju." (1994: 141).
Za razliku od vecine feministickih knjizevnih znanstvenica koje tvrde da fatalna zena funkcionira kao ideologem androcentricnog diskursa podreden ucvrscivanju patrijarhalnog poretka, Malgorzata Luczynska-Holdys u radu Soft-Shed Kisses: Re-Visioning the Femme Fatale in English Poetry of the 19th Century (2013) ukazuje na mogucnost iscitavanja kritickog potencijala motiva fatalne zene u odabranim knjizevnim tekstovima engleske kulture 19. stoljeca - naime ona upucuje na svjesno samoobmanjujuci karakter muskih subjekata koji se predaju carima „fatalnih zena" i koji svojim ponasanjem sudjeluju u kreiranju zenske „fatalnosti" pri cemu tvrdi da „muski glasovi u ovim tekstovima pripisuju fatalnost, opasnost i volju za destrukcijom svim
zenama" (2013: 7). Iako Luczynska-Holds svoje teze gradi na interpretaci-ji tekstova nastalih u sasvim drugacijem knjizevnopovijesnom i kulturnom kontekstu, smatram da se na tragu njezinih teza o tekstualnom razotkrivanju fatalne zene kao projekcije muske imaginacije moze promatrati i postupak demonizacija zene i zenskosti u svijesti sredisnjih muskih likova Andrice-ve pripovijetke Anikina vremena (1931). Naime, vecina interpretacija ove pripovijetke ne problematizira funkcioniranje rodnih identiteta u prici ili neosvijesteno reproducira tradicionalni androcentricni svjetonazor, a cak i feministicke znanstvenice koje su se bavile prikazom zenskosti u Anikinim vremenima1 glavni zenski lik promatraju naprosto kao zadan tip s unaprijed definiranim karakteristikama ne obracajuci paznju na sam cin diskurzivne proizvodnje konstrukta zenskosti, odnosno na cinjenicu da su predodzbe o zenama i zenskosti u pripovijetci predstavljene upravo kao projekcije glavnih muskih likova (kako muskog kolektiva, tako i pojedinaca). Naime, Andricev sveznajuci pripovjedac ne opisuje demoniziranu zenskost kao zadanost - pri-povjedac zapravo pripovijeda o pokusaju patrijarhalnog kolektiva da kroz pricu osmisli odredene dogadaje vezane uz krizu patrijarhalnog poretka cime omogucuje odredeni stupanj refleksije kako samog patrijarhalnog poretka, tako i njemu podredenog konstrukta zenskosti.
Pripovijetka Anikina vremena sadrzi nekoliko fabularnih nizova, odnosno „tri price, o Vujadinu, Aniki i Tijani" koje „se medusobno znacenj-ski osvetljavaju, dopunjuju, 'tumace'" (Stojanovic). Pripovijetka zapocinje pricom o ludilu popa Vujadina, nakon cega se uvodi metaprica o pokusaju zajednice da kroz pricanje nade objasnjenje i odredi smisao sudbine popa Vujadina:
Svak je i nehotice nastojao da toj nesreci nade uzrok i objasnjenje, i da tako olaksa srcu i umiri tesku misao. Ali ma koliko da su nastojali u carsiji da se sete ma cega neobicnog iz pop-Vujadinovog zivota, niko nije mo-gao da iznese nista. Pop-Vujadinova sudbina je stajala pred njima prosta i neobjasnjiva: neveselo dete, usamljen mladic, nesrecan covek. Tako se, u cestim razgovorima o porodici Porubovica, dolazilo ne samo do po-Vuja-dinovog oca i deda nego i do njegovog pradeda, nekad cuvenog prote do-brunskog Melentija, a po njemu i do Anikinih vremena. (Andric 2011: 18, originalni kurziv)
Ovdje pripovijedanje o „Anikinim vremenima" ima funkciju neke vrste nadomjestka odsutnog/ nemoguceg objasnjenja pop-Vujadinovog ludila. Na
1 Npr. Mevlida Duvic: Zena koje nema i njezino tijelo, http://www.razlika-differance.com/ Razlika%205/RD5-Djuvic.pdf i Edisa Gazetic: Ne/predstavljivost zenskog subjekta u Andricevim pripovijestima, Zenicke sveske, 2005.// http://www.zesveske.ba/01_05/sadrzaj.htm
slican se nacin unutar price o „Anikinim vremenima" uvodi prica o „Tija-ninoj uzbuni" kao pokusaj nadomjesnog objasnjenja Anikinog postupanja. Ovakvim postupkom - uvodenjem price o pricanju o „Anikinim vremeni-ma" u funkciji nadomjesnog objasnjenja sudbine popa Vujadina, kao i price o „Tijaninoj uzbuni" u funkciji nadomjesnog objasnjenja Anikine sudbine, uspostavlja se odredeni tip metanaracije, odnosno price o pricanju kao tipic-no ljudskom nacinu potrage za smislom, odnosno kao nacinu njegovog kon-struiranja, pri cemu niti jedan izdvojeni narativ sam ne uspijeva uspostaviti konacan smisao, vec se kao moguci nacin uspostave znacenja uzima uspo-redivaje, intertekstualno povezivanje razlicitih prica. Andricev pripovjedac neodlucivo oscilira izmedu nadredenog pripovjedaca koji prica meta-pricu o pricanju, odnosno o stvaranju i odrzavanju kolektivnog pamcenja zajednice kroz pricanje i instancu koja naizgled neutralno i autenticno svjedoci to isto kolektivno iskustvo, ali koja je spoznajnim mogucnostima nadredena kolek-tivu, odnosno koja funkcionira kao nadredeni sveznajuci (donekle i mitski) pripovjedac. Kao i u mnogim drugim tekstovima i ovdje Andric stvara fikciju narodnog kazivaca kroz kojeg naizgled progovara kolektivno pamcenje, ali koji istovremeno to pamcenje nadopunjuje i tumaci.
Tradicionalne interpretacije Anikinih vremena kao glavnu temu pripo-vijesti isticu sukob izdvojenog pojedinca i kolektiva u okviru tradicionalnog predindividualistickog drustva (npr. Stojanovic 1999) ili kao oblik reflek-sije o osobitom odnosu „culnog, religioznog i estetskog" (Vuckovic, 2011: 246), pri cemu zanemaruju rodni aspekt ovog sukoba2, odnosno cinjenicu da se u Anikinim vremenima patrijarhalnom kolektivu i njegovim ocinskim autoritetima suprotstavlja zena koja svojom transgresijom dovodi do potpu-nog izokretanja poretka koji pociva na autoritetu ocinskog zakona. Mevlida Duvic polazeci sa stajalista feministicke kritike u svojim interpretacijama paznju usmjerava upravo na rodni aspekt ove pripovijetke pa vlastitu inter-pretaciju otvara pitanjem: „na koji nacin on, [patrijarhalni, op. a.] poredak, prodire u tekst (autora?), prevodeci ga u svog agenta" i postavlja tezu da je „zena posebno 'situirana' u svijetu Andriceve fikcije: zadata je na nivou dvije krajnosti koje sazimaju ostale oblike zenske pojavnosti: ili kao konkretna (samo)tjelesna egzistencija ili kao ezotericno (zeljeno) prividenje." (Duvic 2003) Pri cemu je Anika, dakako, opisana kao prvi tip, medutim, bez uocava-nja dimenzija teksta koji reflektiraju sam proces konstruiranja takvog modela zenskosti otvarajuci time mogucnost njegove kritike unutar samog teksta. Na tom tragu bih postavila tezu da pripovijetka Anikina vremena ne nudi
2 Zapravo Vuckovic sasvim usput umece primjedbu: „Anika je andeo i davo u jednom liku." (2011: 247) i dovodi je u vezu sa „tipom zene simbolistickih pisaca", ali ostaje na primjedbi o tipu zene, bez neke refleksije o rodnoj problematici.
jednostranu i naivnu konstrukciju zene/zenskosti, vec da svojom pripovjed-nom strukturom omogucuje odredenu refleksiju samog procesa konstruiranja zene i zenstvenosti opisujuci proces demonizacije zene/zenskosti od strane patrijarhalnog kolektiva i unutar svijesti sredisnjih muskih likova (prven-stveno popa Vujadina i Mihaila). Demonizacija zene od strane patrijarhalnog kolektiva ostvaruje se prvenstveno kroz kolektivno pripovijedanje, odnosno kreiranje price o zenskoj transgresiji, o svojevrsnom zenskom neredu3 koji se suprotstavlja ustaljenom patrijarhalnom poretku, dok se zrtvenim smaknu-cem zene koja je pocinila transgresiju patrijarhalni poredak obnavlja. S druge strane pripovijedanje u trecem licu o sudbinama individualnih muskaraca uz dominaciju unutarnje fokalizacije omogucuje realizaciju osobitog tipa psi-holoske motivacije gdje fatalna zena funkcionira kao osobita fantazmatska projekcija glavnih likova vezana uz kastracijski kompleks.
Pripovijetka pocinje pricom o ludilu popa Vujadina povezanim s nje-govim nekontroliranim reakcijama na prisutnosti zena uz odredene erotske konotacije. Ovu pricu izravno iznosi sveznajuci pripovjedac koji zatim pre-lazi na pripovijedanje o pricanju o popu Vujadinu i njegovim precima koju posreduje muski (turski) dobrunski kolektiv cime otvara odredeni oblik me-tanaracije. U ovo pricanje se dodatno umece i pseudocitat iz „knjiga i spisa preostalih iza Mula Mehmeda" (Andric, 2011: 18) u kojem su ukratko na kronikalan nacin zapisani dogadaji iz godine kad se Anika „objavila", ali u kojima je takoder prisutna i sazeta interpretacija Anikinog cina (kao i ostalih navedenih dogadaja) s gledista dominantne patrijarhalne ideologije. Anikin cin se tako tumaci kao „pronevaljivanje" (Andric, 2011: 19), a period njezine transgresije („bila je metnula i vlast i zakon pod noge") - teskim prestupom i neredom koji se Bozjom intervencijom okoncao, nakon cega se obnovio usta-ljeni „Bogom dani" poredak: se i za nju nade ruka, i tako se i ona skrsi po zasluzi. I svet se opet dovede u red i priseti bozjih naredaba." (Isto, 2011: 19) Nakon kronikalnog umetka sveznajuci pripovjedac pocinje vlastitu (me-ta)-pricu o kolektivnom pamcenju, odnosno o konstruiranju pamcenja kroz prenosenje prica, kao i o samim dogadajima obuhvacenim nazivom koji je kolektiv skovao, odnosno o „Anikinim vremenima":
Mula Ibrahim procita na ducanu taj zapis, i najstariji ljudi pocese da se secaju onoga sto su slusali nekad u detinjstvu iz razgovora starih ljudi; tako se saznade za davno zaboravljena Anikina vremena.
3 „Zenski nered" je ime knjige feministicke teoreticarke Carole Pateman: Zenski nered, Demokracija, feminizam i politicka teorija, Zenska infoteka Zagreb, 1998. Pateman kritizira gradansko drustvo i demokratski poredak uspostavljen na iskljucivanju ^,zenskog nereda", dok samu sintagmu preuzima iz citata J. J. Rousseaua: „Ljudi nikad ne propadaju od prevec vina; sve propada zbog zenskog nereda" (prema Patteman, 1998: 24)
Evo kako je bilo. (Andric, 2011: 19)
U samoj prici o Anikinim vremenima umece se i moment kolektivnog prisjecanja na jos stariju „Tijaninu uzbunu", naziv kojim patrijarhalni ko-lektiv oznacava jos jedan period „zenskog nereda", odnosno privremenog narusavanja patrijarhalnog poretka uslijed zenske transgresije. Iz ovog slijedi konstrukcija vremena po nacelu izmjene razdoblja reda i nereda, odnosno trajanja patrijarhalnog reda koji svako nekoliko upada u krizu zbog zenske transgresije nakon cega se redovito obnavlja zrtvenim smaknucem zene koja je transgresiju pocinila.
U pripovjednom ulomku o sudbini popa Vujadina demonizacija zena i zenskosti unutar svijesti glavnog lika, koja u konacnici rezultira njegovim ludilom, psiholoski je motivirana urodenim osobinama i situacijom u kojoj se nasao obudovjeli pop. Naime, pripovjedac istice Vujadinovu samocu, seksualnu apstinenciju i neobicne ispade kao reakcije na prisutnost zena, koji postepeno prerastaju u ludilo. Unutarnjom fokalizacijom, odnosno pripovijedanjem o promjenama u Vujadinovoj svijesti, pripovjedac opisuje sam proces stvaranja fantazme demonizirane zenskosti koja nije direktno vezana uz neki konkretan zenski lik, vec je rezultat niza senzualnih utisaka, odnosno Vujadinovih reakcija na tjelesnu pojavu razlicitih zena koja u njemu izaziva uzbudenje, bijes i mrznju:
Jutrosnja slika sa strankinjama, koje je posmatrao sakriven iza bora; sumrak i posrtanje za tragovima koji nestaju u mraku; i sad, ova mukla noc sa vatrom kroz koju se, kao kroz rumen prozor sto se odjednom otvorio u tami, vide ljudi kako lopataju i zene kako promicu i masu; sve je to potpuno ona njegova tajna stvarnost, puna muke i gorcine koja se pretvara u mrznju. (Andric, 2011: 15)
Ovi utisci se u njegovoj svijesti spajaju u projekciju neodredenog demonskog zla koje ga do srzi uznemirava i dovodi do ludila:
- To nece da miruje ni nocu, nego se i po mraku vrpolji, mitoklasa lucem i mase rukavima i samijama.
Jutrosnja slika sa strankinjama, koje je posmatrao sakriven iza bora, sumrak i posrtanje za tragovima koji nestaju u mraku; i sad, ova mukla noc sa vatrom kroz koju se, kao kroz rumen prozor sto se odjednom otvorio u tami, vide ljudi kako lopataju i zene kako pomicu i masu; sve je to potpuno ona njegova tajna stvarnost, puna muke i gorcine koja se pretvara u mrznju. (Andric, 2001: 15, kurziv moj)
Senzualni utisci i pop-Vujadinove reakcije na pojavu razlicitih zena u njegovoj svijesti se stapaju u „to" - neodredivo demonsko zlo koje budi zelju za unistenjem. Knjizevni teoreticari koji su skloni povezivati tumace-nje krscanstva s psihoanalitickom teorijom4 upucuju na mogucnost citanja biblijskog pojma grijeha njegovim povezivanjem sa zudnjom - naime i gri-jeh i zudnja oznacavaju nenadoknadivi manjak u covjekovom bitku. S druge strane biblijski tekst samu cinjenicu ljudske smrtnosti povezuje s Istocnim grijehom, pa Elisabeth Bronfen (1996: 65-66) iznosi tezu da povezivanjem zene i smrtnosti u liku pramajke Eve koja je pustila grijeh/smrt u svijet andro-centricna kultura zapravo uspostavlja fantazmatsku projekciju zene na koju sredisnji muski subjekt projicira vlastitu gresnost/smrtnost pa ubojstvo lijepe zene funkcionira kao ambivalentan pokusaj negacije vlastitog manjka, vlasti-te kastracijske rane, odnosno vlastite smrtnosti. „To" koje Vujadina dovodi do ludila tako predstavlja neshvatljivu (mistificiranu) drugost na koju u procesu demonizacije zenskosti pop Vujadin projicira vlastitu zudnju, odnosno manjak (prazninu) u srzi vlastitog bitka i uzalud je nastoji unistiti unistavajucu (pucajuci) u nju. Uslijed konstitutivne nemogucnosti takvog prevladavanja vlastite praznine/ zudnje pop-Vujadin zavrsava u potpunom ludilu.
Iako su u prici o Aniki prisutni likovi predaka popa Vujadina - njegov djed, dakon Jaksa, i njegov pradjed, prota Melentije, sredisnji muski lik ne predstavlja nitko iz popovske porodice Porubovica, glavnog aktera u ovoj fabularnoj liniji predstavlja obrtnik Mihailo. Nakon vrlo kratkog predstav-ljanja Anikine povijesti, odnosno povijesti njezine obitelji koje linearno tece do Anikinog „objavljivanja", pripovijedanje se analepsom vraca na mnogo detaljnije pripovijedanje o Mihailovoj proslosti. I dok u pripovijedanju o Mi-hailovoj proslosti dominira unutarnja fokalizacija koja omogucuje suzivlja-vanje s likom i razumijevanje njegovih postupaka, Anikin lik je najvecim dijelom prikazan izvana - ostvaren vanjskom fokalizacijom. Iznimka je jedan autoerotski moment iz njezine mladosti koji je podreden karakterizaciji Anike kao egocentricne osobe usmjerene na samu sebe, sto je inace uobicajena negativna karakteristika fatalne zene - s gledista patrijarhalnog poretka svaki pokusaj zenske emancipacije, kontrole vlastitog tijela i vlastitih zelja opisuje se kao nedopustiva sebicnost i patoloska egocentricnost (Anderson 1992: 7). Kako je vec primijeceno, Anika je u pripovijetci prisutna prvenstveno kao „hiperbolizirano zensko tijelo" (Duvic, 2003). Andric doslovno uprizoruje brisanje zenskog govora - smisao Anikinih rijeci se brise u samom momentu njihovog izgovaranja, odnosno stavljanjem u srediste povlastene muske per-
4 Npr. pogledaj u Terry Eagleton: Sweet Violence, The Idea of Tragic: 9. Poglavlje Demons i u feministickom kontekstu Elisabeth Bronfen: Over Her Dead Body: Death, Femininity and the Aesthetic, 4. Poglavlje: The Most Poetic Topic
spektive koja percipira samo vizualnu dimenziju njezine tjelesne pojavnosti:
Govorila je prigusenim, muklim glasom gotovo ne otvarajuci potpuno prava i puna, ali jos malko bleda usta. Njene ponajvise jednoslozne reci nisu ostavljale ni najmanjeg odjeka iza sebe, nego su se gasile i brisale potpuno cim ih izgovori. Tako je svakom ostajao u secanju mnogo zivlje njezn lik, nego njen glas i ono sto je rekla. (Andric 2001: 24)
Dominacija vanjske fokalizacije u konstruiranju Anikinog lika, uz bri-sanje njezinog govora i prenaglasavanje njezinog tijela, dodatno depersona-lizira i objektivizira Anikin lik, stavljajuci ga u poziciju neshvatljive dru-gosti koja malignim djelovanjem izaziva kolaps muskog razuma i ukupnog patrijarhalnog poretka. Naime, Anikini obozavatelji doslovno gube razum i dostojanstvo pretvarajuci se u raspamecenu masu koja opsjeda njezinu kucu. Kako istice Dragan Stojanovic (1999), zudnja mladica za Anikom uzrokuje generacijski sukob izmedu oceva i sinova, odnosno rusenje patrijarhalnog autoriteta - kako oceva, tako i glavnih religijskih i politickih autoriteta - prote Melentija i kajmakana.
U razvijanju sredisnje price o Mihailu takoder je prikazan opis konstru-iranja demonizirane drugosti u svijesti glavnog lika. Krstinica i Anika u Mi-hailovoj svijesti funkcioniraju ambivalentno - kao obecanje olaksanja, mira i svojevrsnog blazenstva (kao fantazma o zadovoljenju zudnje i prevladavanju vlastitog manjka) i kao frustracija tog obecanja, odnosno kao pokretacice kastracijskog kompleksa. Ostvarenje spomenutog spasiteljskog „obecanja", odnosno izbaviteljske fatazme, sami po sebi su nemoguci i stoga nuzno u jednom momentu pretvaraju u vlastitu suprotnost - u dozivljaj nesavladive nemoci i grijeha za koje Mihailo ispravno zakljucuje da su bili prisutni u samom pocetku - samo ne izvan njega u odnosu s Krstinicom, vec u njemu samom - rijec je o njegovoj vlastitoj zudnji, njegovom manjku koji uzalud pokusava prevladati u vezi s Krstinicom, a kasnije i s Anikom:
[m]isao mu se kao izludela stalno vracala na tu srecu od mesec dana, zeleci da je izoblici i postidi, jer saznanje: da je sve ovo sa njim i Krstinicom, sve od samoga pocetka, bilo ovako strasno, stidno i nemilosrdno. (Andric, 2011: 28)
Prijelomni traumatski moment, koji presudno uvjetuje oblikovanje Mi-hailovog odnos prema zenama, predstavlja sudjelovanje u Krstinom ubojstvu zajedno s njegovom zenom s kojom je bio u ljubavnickom odnosu. To uboj-stvo je prikazano kao svojevrsna kastracija od strane zene koja ga uvlaci u
ubojstvo (grijeh) i kojoj ostavlja vlastiti noz (falicki znak). Slika noza koji
je ostavio kod Krstinice pretvara se u opsesiju koja se u vidu klasicnih psi-hoanalistickih otkrivanja nesvjesnog - u snovima i nesvjesno izgovorenim rijecima i jasno upucuje na kastracijski kompleks:
Ponekad je kao neko dete mislio na pojedinosti bez reda i veze. Mislio je, na primer, da bi mu mozda bilo lakse da one noci nije ostavio noz u ruka-ma Krstinice. Ovako mu je dolazio kao neki zalog, kao veza sa strasnim svetom iz kojeg je te noci pobegao. I kad cuje slucajno i bez ikakve veze sa njim izgovorenu rec noz, on odmah dodaje u sebi: - Moj noz je ostao kod nje.
Ta nedokuciva igra savesti zahvatala je malo-pomalo ceo zivot Mihailov. (Andric, 2011: 66, originalni kurziv)
Anika se u pocetku nadaje kao Mihailova fantazmatska projekcija iz-bavljenja od kastracijske traume dozivljene s Krstinicom, da bi se ubrzo za-tim u njegovoj svijesti pretvorila u suprotan pol zenskosti, odnosno da bi se stopila sa slikom kastrirajuce zene - Krstinice:
Tu, iznad njega, na bregu do kojeg moze dovikati, zivela je zena sto ga je svaki dan podsecala na Krstinicu koju je trebalo ubiti. Sve nade koje je u njemu nekad izazivala Anika, sad su pretvorene u novu muku, u gorak pre-kor samom sebi, a ona sama otkrila se posle kratke i mucne igre i obistinila sve njegove najtajnije i nastrasnije slutnje. (Andric, 2011: 65)
Na temelju traumatskog iskustva s Krstinicom Mihailo gradi vlastitu projekciju demonizirane kastrirajuce zenstvenosti i projicira je na Aniku i na sve zene s kojima je ulazio u usputne seksualne odnose, dakle, i u Mihailo-vom slucaju, kao i kod pop-Vujadina, demonizirana zenskost se ostvaruje kao vid traumatske projekcije unutar muske svijesti:
Ne seca se vise pravo kad je poceo da mesa i izjednacava Aniku sa Krstinicom; u njemu, one su odavno, oduvek cini mu se, jedno lice. I ne samo Anika nego i sve one malobrojne i bedne zene koje je u ovih osam godina sreo: poneka skitnica u hanovima ili Ciganka pored druma, koju savladan zeljom nije mogao da obide, sve je to sada u njemu jedna jedina zena: visoka, puna Krstinica, ride kose, jakih ruku i vatrena pogleda. U svima je poznao nju, po strahu koji ostaje iza njih, po neodoljivoj zelji da se bezi, da se sakrije, da se ocisti, opere i zaboravi. (Andric, 2011: 65)
Kao i u Vujadinovom slucaju, kao imaginarno izbavljenje iz traume nadaje se svojevrsna „kastracija kastracije"5, odnosno ubojstvo uznemirujuce
5 Pogledaj (Bronfen, 1996: 70)
kastrirajuce zene i ponovo prisvajanje noza kao falickog znaka:
Izlazeci, pogleda jos jednom krvav noz u pepelu, nepomican kako mogu da leze stolecima mrtve i neme stvari. Vrati se, i sa dubokom unutarnjom jezom uze taj noz, otra ga prvo o pepeo, pa zatim o pervaz na ognjistu, i zadene sebi za pojas, pored svog velikog noza koji je bio spremio za ovo jutro. (Andric, 2011: 65)
Na kolektivnoj razini rjesenje krize patrijarhalnog poretka uslijed zen-ske transgresije takoder se nadaje u zrtvenom ubojstvu zene koja se pocinivsi transgresiju izmakla patrijarhalnoj kontroli. Gazda Marko tako ponavlja tra-dicionalnu formulu, koja izrazava patrijarhalnu kolektivnu svijest o meha-nizmima podcinjavanja zena i nasilnog preveniranja njihove emancipacije:
- Vidis, ti si mlad, ali ja ti kazem da je istina sto su stari ljudi govorili. U svakoj zeni ima davo koga treba ubiti ili poslom ili radanjem, ili i jednim i drugim; a ako se zena otme i jednom i drugom, onda treba ubiti zenu. (Andric, 2011: 63)
Slicnu formulu ponavlja i Sin gazda-Petra Filipovca nekoc „nepoprav-ljiv i uporan u svojoj strasti za Anikom" (Andric, 2011: 40) koji se nakon Anikinog zrtvenog ubojstva okanio svoje strasti za Anikom i pomirio s ocem, dakle, nakon sto se vratio u okvir obnovljenog ocinskog zakona:
Sin gazda-Petra Filipovca izmiro se sa ocem. Oborio glavu i odjednom okrupnjao, opustio neke tanke i duge brkove, povio noge u kolenima, i tako ljuma po varosi. Sav se zadao na posao. Posle Bozica ce ga ozeniti. 'Dusu cu ubiti u njoj', kaze on drugovima gluvo i nabusito. (Andric, 2011: 74)
Estetika ruznog kojom je ostvarena ova slika uz ogoljavanje brutalno-sti nasilja u srzi patrijarhalnog poretka iskazuju odreden kriticki stav prema takvom poretku. Patrijarhalni poredak je prokazan kao sistem utemeljen na nasilju, odnosno potpunom podcinjavanju zena - na „ubijanju duse" u zeni ili na zrtvenom smaknucu zena koje uspiju izmaci potpunom pokoravanju - ubijanju davla (duse) u njima „radom i radanjem". Zapravo Andicev izbor rijeci na istu poziciju drugosti, na cijem se zrtvenom protjerivanju temelji ocinski zakon, stavlja zeninu dusu i davla, sto upucuje na spomenuto feministicko citanje biblijskog teksta Elisabeth Bronfen (1996) koja tvrdi da se androcen-tricna kultura uspostavlja projiciranjem grijeha, krivnje i smrtnosti na zenu, pri cemu je zena od samog pocetka povezana s demonskim, a demonski ka-
rakter zene moze se obuzdati ili potpunim podredivanjem interesima muska-raca (rad i radanje), sto podrazumijeva ubijanje duse/davla (ili davolje duse?) u zeni ili ubojstvom same davolske zene. S druge strane nasuprot momentima estetike ruznog Andric i u ovoj pripovijetci gradi njemu svojstvenu estetiku lijepog pri cemu i tematizira samu ljepotu, sto zapravo predstavlja metapo-etski postupak. Stovise, Elisabeth Bronfen u spominjanom radu „The Most Poetic Topic" istice da je uprizorenje smrti lijepe zene u knjizevnom tekstu ultimativni autoreferencijalni moment, „moment autorefleksivnosti u kojem izgleda da tekst komentira samog sebe i proces vlastitog komponiranja, i takoder dekomponira samog sebe" (1996: 71), odnosno moment u kojem tekst ostvaruje najveci stupanj poetske funkcije (prema Romanu Jakobsonu koji upucuje da se poetska funkcija teksta ostvaruje u upucivanju teksta na samog sebe). Stoga demonizaciju lijepe zene i uprizorenje njezine smrti u pripovije-sti Anikina vremena mozemo citati u dvostruko razotkrivajucoj funkciji koja omogucuje refleksiju i kritiku patrijarhalne demonizacije zenskosti, kao i re-fleksiju estetske funkcije u androcentricnoj kulturi koja se gradi na fantaziji roda, na projiciranju smrtnosti, odnosno kastracijske rane, na zenu koja se prividno prevladava zrtvenim smaknucem kastrirajuce zene.
Literatura:
Anderson, Lesley, 1995. The Femme Fatale: A Recurrent Manifestation of
Patriarchal Fears. The University of British Columbia. Andric, Ivo, 2011. Anikina vremena u Zenske price. Dereta: Beograd, str. 7-76. Bronfen, Elisabeth, 1996. The Most Poetic Topic u Over Her Dead Body: Death, Femininity and the Aestethics. Manchester University Press: Manchester, str. 59-74.
Doane, Mary Anne, 1991. Femmes Fatales: Feminism, Film Theory, Psychoanalysis. Routledge: London.
Buvic, Mevlida, 2003. Zena koje nema i njezino tijelo, URL: http://www.razlika-differance.com/Razlika%205/RD5-Djuvic.pdf (pristupljeno 30. 06. 2015.) Eagleton, Terry, 2003. Sweet Violence, The Idea of Tragic. Blackwell Publishing: Maiden.
Gazetic, Edisa, 2005. Ne/predstavljivost zenskog subjekta u Andricevim pripovijestima, Zenicke sveske, 2005. // http://www.zesveske.ba/01_05/sadrzaj. htm
Hart, Lynda, 1994. Fatal Woman: Lesbian Sexuality and Mark of Aggression.
Princeton University Press: Princeton. Luczynska-Holdys, Malgorzata, 2013. Soft-Shed Kisses: Re-Visioning the Femme Fatale in English Poetry of the 19th Century. Cambridge Scholar Publishing: Newcastle.
Pateman, Carole, 1998. Zenski nered, Demokracija, feminizam i politicka teorija, Zenska infoteka: Zagreb
Stojanovic, Dragan, 1999. Lepota i mrznja. http://www.rastko.org.rs/knjizevnost/
nauka_knjiz/andric/dstojanovic-anika_c.h1ml (pristupljeno 30. 06. 2015.) ВучковиЪ, Радован, 2011. Велика синтеза о Иви АндриЬу. Алтера: Београд.
