TRANZICIJA U PRIPOVJEDNIM I DRAMSKIM TEKSTOVIMA VINKA MÖDERNDORFERA Текст научной статьи по специальности «Языкознание и литературоведение»

Pregledni rad

UDC 821.163.6-2/3.09

TRANZICIJA U PRIPOVJEDNIM I DRAMSKIM TEKSTOVIMA VINKA MODERNDORFERA

Mirta Jurilj

Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska

Key words: Postmodernism, transition, literature, Slovenian author, Moderndorfer, intimism, minimalism, short story, strerotype, reality derealisation, novel, play, political subjectivity, political objectivity, globalisation meta-story

Summary: After the collapse of the former Republic of Yugoslavia, the newly-formed independent countries were, almost simultaneously, forced to attend an intensive course in democracy and capitalism. The rather large, but hitherto suppressed and somehow denied cultural and civilisational differences between the former republics surfaced at the same time. We could say that Slovenia has always been considered a part of the Central European cultural circle rather than a part of the Balkans, thus finding itself on the rather bipolar socio-cultural crossroads. The general impression is that the Slovenians deal with their communist past more successfully than their neighbouring nations; perhaps the fore-mentioned civilisational gap could be the reason for that. The essay "Transition in narrative and dramatic texts of Vinko Moderndorfer" is actually an abbreviated version of the elaborate study on the manner in which political transition has been presented in contemporary Slovenian literature by analysing the narrative and dramatic works of Vinko Moderndorfer (b. 1958), a contemporary writer and director. The texts were chosen mainly on the basis of frequency of transitional elements. Also, the study deals with the overall coexistence of postmodernism, transitional literature and globalisation, but it also addresses the question of the reader's perception.

Koegzistencija postmodernizma i tranzicijske knjizevnosti

Postmodernizam opcenito smatramo epohom velikih raznolikosti u kojoj „biljezimo oslobadanje iz krutih ideoloskih normi i konvencija pomakom perspektive [...], izolacijom, prelazenjem granica, mijesanjem inace odvojenih sfera i trazenjem mjesta autenticnog bivanja." (Novak Popov, 2006: 240) Mozemo reci da autori i nemaju drugog izbora nego traziti novu inspiraciju unutar sebe samih, s obzirom na nedostatak velikih meta-prica koji je nastupio s 'krajem' modernizma. Postmodernizam mozemo tretirati kao kohabitaciju jednakopravnih 'malih prica' koji karakterizira izraziti

„knjizevni eklekticizam" (Zupan-Sosic, 2003: 45; usp. s Muhovic, 2003: 686).

„Prvo lice u suvremenoj prici uglavnom je sinonim za nesto kompleksno, tegobno i otudeno." (Bosnjak, 2005: 114-5; preuzeto od Stanzel, F. 1992) Zato ne cudi da autori tranzicijske knjizevnosti odabiru pripovijedanje i fokalizaciju u prvom licu; gledajuci promjene njihovim ocima, saznajemo kako je u tom 'poretku' zivjeti, a olaksava i usporedbu ukoliko dijelimo isto iskustvo. Rezultat je dvojaka prisnost; uz dojam izvjestavanja iz prve ruke, osjecamo i da pripovjedaca dobro poznajemo, sto i jest jedna od karakteristika postmoderne.

Mozemo reci da je postmodernizam u zemljama Istocnog bloka poceo raspadom rezima i otvaranjem prema Zapadu. Znaci li to da (nam) je isti nametnut, ili se namece sam po sebi? Aleksandar Prokopiev smatra da „komunizmom, a tako i modernizmom, dominira [...] jedna perspektiva. U postmodernizmu, kao i u postkomunizmu, na red dolazi [...] diskurzivna, nomadski uzvisena perspektivnost." (Prokopiev, 2000: 204) Mozemo zakljuciti da je postmodernizam uvjetovan sazrijevanjem individualne intelektualne svijesti, a ne povijesno-politickim okolnostima. Ako se prisjetimo da su ozbiljnija previranja iza zeljezne zavjese pocela pocetkom osamdesetih, to koincidira i sa zamahom postmodernistickog izricaja u spomenutim zemljama. Tako se, na neki nacin, tranzicija i postmodernizam medusobno uvjetuju.

Postmodernizam i tranzicija u slovenskoj knjizevnosti

Pri pokusaju odredivanja zajednickih karakteristika slovenske postmoderne ipak nailazimo na teskoce; osim eklektike, evidentno je mijesanje sastavnica individualno/nacionalno te nacionalno/svjetsko (usp. sa Starikova, 2006: 266), sto znaci da 'problem' prelazi granice knjizevne teorije i zalazi na polje politike. Primjecujemo i gubljenje nacionalne sastavnice koje je vjerojatno uzrokovano galopirajucom globalizacijom, no kojem ne mozemo odrediti rok trajanja. (usp. sa Sozina, 2006: 270-1)

Mozemo smatrati da je postmodernizam u slovenskoj knjizevnosti nastupio sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeca stupanjem na scenu (po mnogima) najplodnije generacije u slovenskoj knjizevnoj povijesti.

Vinko Möderndorfer kao predstavnik tranzicijske knjizevnosti

Blanka Bosnjak klasificira pripovjedno stvaralastvo Vinka Möderndorfera kao primjer neorealistickog tipa knjizevnosti, imenujuci ga jednim od onih autora koji su se „u zelji da realnosti oduzmu prvenstvenu ulogu, uvijek iznova vracali u nju." (Bosnjak, 2005: 206) Kako realizam karakterizira

nastojanje da se sto vjernije prikaze stvarnost1, neorealizam je, zapravo, cuvanje realistickih tekovina na stilsko-tematskoj razini i nasljednik realizma u izrazito heterogenoj obitelji postmodernistickih pravaca. Sa svrstavanjem Möderndorfera medu neorealiste slaze se i Zvonko Kovac (2006: 231). Jedna od karakteristika neorealistickog kratkoproznog tipa je i erotska tematika koja se u ovom slucaju proteze „od suptilne erotike do grube spolnosti" (Virk, 2006: 22) te intimizam individualnog intenziteta (usp. s Bosnjak, 2005: 206). Vrijedi spomenuti i minimalizam kao ucestali stilski postupak prisutan u njegovoj prozi. (usp. s Virk, 2006: 25) Tipicni Möderndorferov pripovjedac izrazito je subjektivan i empatican, maskiran u objektivnog promatraca koji percipira sve sto se dogada oko njega, redovito dajuci prednost malim dogadajima i ljudima koji cesto ostaju u sjeni2.

Njegovo je dramsko stvaralastvo primjer angazirane komedije s odmakom, ipak pretendirajuci neutralnom prikazu drustvenih fenomena. Möderndorfer nudi vlastito videnje presamouvjerenog tranzicijskog drustva koje 'vjezba' demokraciju bez da su mu u jasna pravila igre. S druge strane, ipak zaustavlja se onog trenutka kad osvijesti i artikulira problem bez namjere da prodre u srz istog. (usp. s Poniz, 2001: 346) Tako njegova komedija, zapravo, i ostaje - komedija. U strukturnom smislu ostaje donekle vjeran antickom modelu (usp. s Pavlovski, 2000: 38). Kraca pripovjedna proza Vinka Möderndorfera - Kondomi s okusom jagode (Kondomi z okusom po jagodah)3

Autoironican narator i glavni akter Vincenc, slovenski Zidov s kukastim nosom (221), nade se u Londonu nedugo nakon raspada Jugoslavije. Dodatna je paralela s autorom cinjenica da je Möderndorfer 1992. uistinu proveo tri mjeseca u Londonu.

U svojoj zgradi upoznaje Indijku Sidru, dadilju koja se brine o djetetu tipicno engleskog izgleda, a stereotipi su prisutni s obje strane; odmah mu je bilo jasno da je Sidra prava Indijka iako nije imala crvenu tocku na celu (215). Ona, pak, izjavljuje ,,Kod tebe se ubijaju! [...] Vidjela sam na televiziji." (220) uopce se ne obaziruci na njegova objasnjenja da se to ne dogada u Sloveniji: Sve je pomijesala. Negdje se u mom bivsem komunizmu ubijaju i ona misli da je tako svugdje. (220)

Cinjenica da oboje pripadaju tzv. 'malim' narodima (ona se deklarira kao Indijka sikhovske vjere) ne sprecava ih u medusobnom

1 Tomo Virk smatra da „upravo realizam ne znaci pogled na svijet ogranicen na odredeno razdoblje, vec svojevrstan univerzalan odnos prema stvarnosti koji ne ovisi o povijesti, tako da izdanke realisticnoga, zapravo, nalazimo u svim knjizevnim razdobljima." (2006: 19)

2 Usp. s Vladusic 2006: 256.

3 Pripovijetka iz zbirke Total (2000.)

stereotipiziranju. Tako umjesto solidarnosti (autor kao da nam porucuje da je sloga medu malim narodima samo jos jedan stereotip!) dobivamo i svojevrsno rivalstvo.

„Kako mozes biti tako bezobziran i neosjetljiv! Gle, mnogo veci narodi kolju se stoljecima za ono sto ste vi dobili u deset dana. Kako ti moze biti svejedno za sve ostale?! Trebao bi biti jos zahvalniji za srecu koju je tvoj narod imao, i ponizniji i skromniji naspram drugih koji trpe za istu stvar! "

To mi je rekla i pobjegla. Probudila me bol u podnozju trbuha; bol uspravnog kurca sto zeli nabosti sikhovsku ljepoticu koja mu izmice. (227)

Seksualna napetost njihovog odnosa pomijesana je sa spomenutom medunacionalnom ljubomorom, a mozemo tvrditi i da je izravna posljedica iste4. Vincenc u Sidri vidi i bijeg od vlastite stvarnosti: od zene i kceri (osobni, intimni nemoral) te domovine u tranziciji (opci, nacionalni nemoral). Iako samog sebe nastoji uvjeriti da se sukob u Hrvatskoj i BiH odvija negdje daleko, dalje od Slovenije, zna da tome nije tako i da ga od rata dijeli samo jedna zemljopisna granica, a na duhovnom planu - ni toliko. Strah od vlastitog tranzicijskog drustva i rata tjera ga na bijeg u mastu.

Na drugoj stranipocinje nasa ulica [...]. S kolicima ispredsebe i tamnoputom indijskom srnom te malim Kelticem u njenom narucju osjecam se tako internacionalno, tako obiteljski. Vjerojatno svi koji nam dolaze ususret misle da smo mala internacionalna obitelj. [...] To je, inace, moguce samo u bijelom svijetu - kod mene doma bi se svatko za sebe borio za drzavljanstvo i dokazivao cistokrvnu predalpskost. (221/222)

Svojatanje zene i djeteta koji nisu njegovi rezultat je Vincencova odbijanja da se suoci sa situacijom kod kuce, sto ubire danak njegovom dusevnom miru; inace pozitivno intonirana sintagma 'gradanin svijeta' pretvorena je u nesto ruzno, sramno.

Obuzeo me osjecaj da sam doma. Opasan osjecaj da sam doma u inozemstvu. Na ekranu su se nizale slike mrtvaca, optuzivanja, granatnih projektila, nemocnih lica, pucnjeva, detonacija, politicara, vrijedanja, nemoci, suza, mrtve djece, lokvi krvi na gradskom asfaltu, komentara... A ja sam se osjecao kao doma. Kao da sam doma u inozemstvu. (230/231)

Vincencov osjecaj krivnje zbog ravnodusnosti raste proporcionalno sa zeljom da svoj objekt zudnje odvede u krevet; spolnim odnosom kao da

4 Rijec je o mazohizmu kao svojevrsnoj manifestaciji postmodernistickog angsta.

zeli negirati vlastitu (ne)odgovornost, a uporno odmicanje od realnosti rezultira svodenjem ratnih sukoba na televizijsku reportazu.

Vrijeme radi za mene, vrijeme i slovenska tvrdoglavost. Lijezemo na kanape. Idem od vrata do pupka i nazad, mnogo puta. Ona uzdise, glava joj je okrenuta prema televizoru, uzdise i gleda slike na ekranu. Kolju se. Iste snimke. Isti komentari. Slike iz koncentracijskih logora. Ja se uporno trudim. Popustit ce. Hoce. Hoce. Hoce. (231)

Nesto kasnije, sukob na Balkanu u potpunosti je izjednacen s jedinstveno banalnom radnjom, kupnjom prezervativa, cime je postignuta gotovo filmska napetost; gosti za sankom prate dogadaje na ekranu, ali Vincencu se cini kao da suosjecaju i s njegovom 'situacijom'.

Zgrada jos uvijek gori. Englezi odmahuju glavama. Cini se da suosjecaju. Ja trazim sitnis za kondomat. Bombe padaju na moju bivsu domovinu. Biram kondome: okus jagode, okus mentola... Mogu birati i boju... Crni, crveni, bijeli... Izabirem crveni s okusom jagode. Dok napustam pub, na ekranu na tren vidim lice djecaka kojem su ubili obitelj. Avionom ce ga odvesti nikamo drugamo nego u London, u London dobrim ljudima, govori komentator zalosnog izraza lica i profesionalno tragicnom intonacijom. (232) Moderndorfer se sluzi „derealizacij[om] realnosti" (Muhovic, 2003: 686; preuzeto od Welsch, 1997.) kao posljedicom utjecaja elektronskih medija danasnjice na ljudsko percipiranje svijeta5. Svijet koji nam se nudi putem ekrana izrazito je posredovan i podvrgnut ponavljanju (Kolju se. Iste snimke. Isti komentari.). Televizijska reportaza moze se montirati u bezbroj razlicitih verzija; distanca koju osjecamo postignuta je filmskim tretmanom vijesti, gdje novinar postaje scenarist, a urednik redatelj; publika preuzima producentsku palicu jer svojom reakcijom odreduje gledanost i privlaci sponzore. Rezultat toga je stupnjevana derealizacija stvarnosti, tendencija da stvarnost sve vise percipiramo kao njezinu izmjenjivu simulaciju tako je banalizirajuci. (usp. s Muhovic, 2003: 686-7; Zupan-Sosic, 2006:14)

Vrativsi se u Sidrin stan, Vincenc shvaca da je zaspala. Propustena prilika za seks uzrokuje povrat griznje savjesti, i on kao da se osvjescuje i vraca u normalan zivot. Zajedno sa seksualnim uzbudenjem nestaju i slike uzasa na ekranu.

Gore, u svojoj sobi, sjedim na rubu kreveta i buljim u ugasen televizor. [...] Kriv sam jer me ne ubijaju, jer sam ravnodusan, jer

5 U ovom slucaju mozemo govoriti i o parodiziranju spomenute derealizacije realnosti.

sam imao srecu, jer nemam zalostan izraz lica, jer ne odmahujem glavom i, konacno, jer sam prosao pokraj ponudene sikhovske Ijepotice. U rukama gnjecim kondom s okusom jagode i razmisljam sto cu raditi sutra. (233) Dulja pripovjedna proza Vinka Möderndorfera - roman Predgraäe (Predmestje)

Podnaslovljen 'slovenska kronika', Predgrade (2002.) figurira kao surovi prikaz zivota u suvremenoj Sloveniji, vrlo naturalisticki analizirajuci tranzicijsko zivljenje. Dok u pripovijetkama ipak nalazimo ironicni ton, natruhu humora, mozda i lakoce, ovaj nas tekst treskom vraca u sumornu stvarnost, a gorak okus u ustima i nelagoda traju jos dugo nakon citanja6. Spomenuta naturalisticka crta ovdje se namece kao promisljena literarna tehnika kojom se odvratnost izjednacuje s beznadem, a odbojnost (gotovo) svih aktera sluzi kao upozorenje.

Sveznajuci pripovjedac povremeno ustupa prostor nekom od cetiri glavna lika (fokalizacijski prijelaz oznacen je kurzivnim pismom), prijatelja srednjih godina ciji su zivoti redom promasaji. Dane provodeci u dokolicarenju, za njihovu su im zivotnu situaciju krivi svi osim njih samih.

Ukoliko bismo ipak izdvojili glavnog junaka, to je svakako Marjan, prisilno umirovljeni policajac (odnosno milicajac), koji je bez posla ostao kao kadrovski visak nakon politickih promjena. Zaposlen je kao nocni cuvar u tvornici koja je, poput njega, zrtva tranzicije.

U starim je biltenima procitao da je tvornica bila jedna od vecih. Jedno vrijeme je cak bila i uspjesna; imali su i vlastiti, tvornicki djecji vrtic... To je vjerojatno ova raspadajuca kucica u kutu... I vozni park! I menzu! Sad se vide samo poruseni zidovi garaza. Od menze je, pak, ostala samo blagovaonica s nekoliko polomljenih stolova i stolica. A onda je preko noci sve bilo gotovo i sad on, sigurnosni cuvar bez redovnog zaposlenja, cuva prazni prostor za par tolara na sat... Slavko je zadnji put rekao da je cuo da ce s vremenom zemljiste prodati nekoj firmi za velik novac i da ce ovdje sagraditi trgovacko-rekreacijski kompleks... (53) Cetvorka koja zivi u proslosti i negira sadasnjost ima jos jednu zajednicku opsesiju - ubijanje pasa lutalica lovackom puskom, sto je njihov nastrani pokusaj evociranja vlastite lovacke proslosti. Raspolozenje koje uglavnom vlada medu njima nazivaju prazno prazno, a tu prazninu ispunjavaju cime god mogu: alkoholom, perverznim mastarijama, zlostavljanjem zena ili ubijanjem pasa.

6 Kao protuteza iznesenom misljenju, Helga Glusic ipak smatra kako ovaj roman na mahove poprima ton lakoce i komike. (usp. s Glusic 2003: 290)

Njihovi zivoti 'ozivljavaju' nakon sto Marjan dobije nove susjede, mladi bracni par. Njihova imena, Nebojsa i Jasmina, sugeriraju njihovu srpsku, odnosno muslimansku vjersko-nacionalnu pripadnost. Oni (i svi ostali stranci) im postaju centar svijeta koji 'vole mrziti', a uskoro ih identificiraju sa psima nad kojima se izivljavaju. Njihov izopaceni bijes kulminira tako sto Nebojsu ucine svojom prvom ljudskom zrtvom. Pedeset koraka ispred njih [...] stoji Nebojsaprepusten nerazumljivoj sudbini, s rukama na ledima, s napetim lancem oko vrata, stoji i gleda ih... Njegovo grcevito disanje ispunjava veliki prostor poput nemirnog otkucaja srcaprestrasene zivotinje... [...] Krik iz nutrine smrtnoga straha proleti kroz prostor i prasinu uskovitla oko zarulje. Fredi jednom rukom povuce sesir prema nazad i pljune u pijesak; potom digne pusku k oku. (183/184) Iako kraj romana sugerira da cetvorka na kraju mozda nije sprovela svoj krajnji naum u djelo7, ipak uspijevaju u namjeri da ih otjeraju. Bez Jasmine i Nebojse kao katalizatora, njihovi zivoti ponovno gube svaki smisao (ako su ga ikada i imali). Sjedeci u kuglani-kaficu, njihovom starom sastajalistu, Marjan konstatira kako je sve - prazno prazno. Tranzicija u Moderndorferovim dramama

Ukoliko bismo teoretizirali da je pisana rijec jedna od najuniverzalnijih odrednica civilizacije, mozemo reci i da je svaki umjetnicki tekst razumljiv svakom pismenom pojedincu, uostalom, „moguce je svaki dogadaj i zbivanje podvrgnuti teatralizaciji". (Pavlovski, 2000: 40)

U tom bismo pogledu mogli knjizevnu publiku podijeliti na dvije vrste: politicki objektivne i politicki subjektivne citatelje. Politicki objektivan citatelj (ili 'citatelj s odmakom') percipira tekst iskljucivo umjetnicki ne obaziruci se na njegovu drustvenopoliticku pozadinu -jednostavno zato sto spomenutu situaciju nije iskusio na vlastitoj kozi.

Politicki je subjektivan citatelj za tekst vezan i drustveno-politicki jer s autorom dijeli istu nacionalnopovijesnu sudbinu. Kako je izravno upleten u okolnosti u kojima je tekst nastao i/ili o kojima je rijec, sposoban je percipirati spomenuti kontekst kao nesto blisko u kognitivnom smislu. Hrvatski je citatelj tako iskustveno vezan za slovenskog autora (u ovom slucaju Moderndorfera), i obratno.

Truth Story

Rudolf Sencar i njegova obitelj u pomalo cehovljanskoj atmosferi slave njegovo potencijalno imenovanje ministrom; tako pocinje komedija

7 Moderndorfer koristi tehniku tzv. informacijske praznine, postupak vrlo svojstven postmodernistickom autoru. (usp. sa Zupan-Sosic, 2003: 20)

Truth Story8. Autor se ovog puta osvrce na proces uslijed kojeg se 'mali covjek' uspinje prema vrhu vlasti istodobno potiskujuci, no bivajuci itekako svjestan grijeha koje je pocinio kako bi uopce dosao do te mogucnosti. Njegovo se promaknuce, „vise po logici stranacke kombinatorike nego po volji naroda", (Fritz, 2003: 308) tretira kao sigurno, iako sluzbeno imenovanje tek treba uslijediti; zbog 'pripreme raznja bez zeca', Rudolf i njegovi bliznji vec su na pocetku okarakterizirani kao nestrpljivi i pohlepni.

Ovdje nalazimo dvojaku ulogu Rudolfa Sencara; njegova interakcija s ostalim dramskim likovima povremeno je prekinuta (uz istovremeno 'zamrzavanje' zbivanja na sceni) kako bi mogao ostvariti interakciju s publikom, odnosno govor u stranu ad spectatores, svrha kojeg je komentiranje i rezimiranje dogadaja koji ce uslijediti - ti monolozi 'iz buducnosti' mijesaju se u sadasnju radnju - ali i nacin na koji nam Sencar daje do znanja da je iz svih tih dogadaja ipak izvukao pouku.

Rudolf: Ukratko, ja sam prosjecan covjek koji trenutno prozivljava svojih pet minuta. Nikad se nisam previse gurao ispred drugih, bio sam potpuno neambiciozan kadar iz manjeg slovenskog mjesta, nikog nisam ugrozavao, i bas zato sam bio za sve prihvatljiv. [...] Postat cu ministar za malo primorsko gospodarstvo! Istina, ministarstvo je malo, ali u malom se moze odlicno ribariti! [...] U zivotu mi se sve obistinilo: obitelj, drzava, ambicije... Tako sam mislio... Dok se nije pojavio netko... (1.1.; 95-б) Taj je 'netko' Luka Truth, neznanac koji se pojavljuje na proslavi. Nejasnih motiva, on plasi Rudolfa dobrim poznavanjem njegove proslosti. Tim ga podacima ucjenjuje i iznosi neobican prohtjev: Zelim ostati na veceri, popiti konjak u vase ime, spavati u vasoj gostinjskoj sobi i zajedno s vasom obitelji sutra prijepodne pricekati odluku o vasem imenovanju. [...] Pred mojim ce se ocima jedan tipican predstavnik slovenskog drustva prevarom popeti na vrh. To je sve. (1.14.; 119-20). Rudolfu ne preostaje drugo nego da mu udovolji, svojoj obitelji i prijateljima predstavljajuci Trutha kao davno izgubljenog strica. Aktovka koju Truth nosi sa sobom kao da sadrzi cijeli Rudolfov zivot; on zna da potonji nema diplomu, da je bio clan Partije, da je prokazao kolege koji su pripremali studentske prosvjede... Truth figurira kao Rudolfova potisnuta savjest, „autorov pravedni rezoner" (Fritz, 2003: 310).

Truth: I iduce ste godine promijenili fakultet. Kao i godinu nakon toga. Najprije ste studirali pravo, potom ekonomiju, onda

8 Naslov ne treba prevoditi jer se radi o igri rijecima; engleska fraza true story (istinita prica) prilagodena je kako bi uz minimalnu promjenu znacenja sadrzavala prezime pokretaca radnje i jednog od glavnih likova, Luke Trutha (Istine).

novinarstvo... [...] Uspjeli ste tek na visojpravnoj skoli, a ni nju nikad niste zavrsili. Senear: Naravno da jesam!

Truth: Ne, niste, iako posljednjih deset godina u rubriku 'izobrazba' uporno upisujete 'diplomirani ekonomist i politolog'. A zapravo niste zavrsili ni visupravnu... (1.4.; 101-2) Osim sto je izvrsno upoznat s Rudolfovim zivotom, Truth pokazuje da mu nisu strani ni grijesi njegove obitelji i prijatelja. Glava obitelji ga bezuspjesno pokusava diskreditirati dodatnim lazima: Znas, striko je prilicno tezak bolesnik. Trudio sam se da mi ga ne posalju [doma] bas ovaj vikend [...]! To je takva terapija, europski trend, i ako hocemo u Europu, ludake moramo pustiti medu ljude te sam ja, naravno, kao buduci ministar moraopruzitiprimjer. (2.5.; 129)

Pred nama se otkrivaju ne samo politicke, vec i emotivne spletke. Nitko nije posve nevin i svatko plete vlastitu mrezu s ciljem osobnog probitka. Komedija je ostvarena nekolicinom redovitih sastavnica klasicne komedije situacije; scenskim paralelizmima u radnji, skrivanju likova jednih od drugih te priglupih, prizemnih karaktera sklonih oportunizmu. Glumeci sloznost, njihova apsolutna nesloga otkriva se svakom novom istinom koju nam otkriva Truth. (usp. s Fritz, 2003: 310)

Cijeloj druzini ciljem postane otimanje Truthove aktovke u kojoj, navodno, brizljivo skriva sve dokaze njihovih nedjela. Kasnije se ispostavlja da je ta aktovka samo krlezijanski rekvizit obmane te da ne sadrzi nista. Nakon dramaticne kulminacije uslijed koje umjesto Trutha strada kriva osoba (gospodin Burnik, dotad nevazan za dramsku akciju), razotkriva se i Truthova proslost.

Truth: Izbacili su me s posla. Rudolf: Tko?

Truth: Vasi. Devedeset i prve. (3.9.; 160)

Truth, prisilno umirovljeni milicajac, predstavlja drustvo kakvo bi trebalo biti, drustvo koje bezrezervno razotkriva svaki pokusaj prikrivanja nelegalnih postupaka vladajuce garniture (usp. s Fritz, 2003: 311): No, i

tako sam u svom poslu naisao na mnoge, koje danas gledam na televiziji, a tad ni slucajno nisam mislio da su 'opozicija'. Za mene su bili samo ljudi koji su skrivili ovo ili ono... (2.7.; 137) U dramaticnom monologu upucenom Truthu, gospoda Senear razotkriva skrivene misli ljudi koji su, poput njih, preko noci dozivjeli napredak drustvenog statusa.

Gospoda Senear: Sad mi je dosta! [...] Tko ste vi da nas ometate u nasoj sreci? Moj ce muz postati ministrom za malo primorsko gospodarstvo. Pa sto! Puno gori od njega su i na vaznijim polozajima. [...] Svojih pet minuta krvavo smo zasluzili! Klanjali

smo se, kimali, bili tvrdoglavo lojalni svim sustavima, imali kronicnu griznju savjesti, i sad nam vi bacate u lice nekakvu istinu! [...]Istina nas nece nikamo dovesti! A najmanje u Europu! [...] (2.7.; 142)

Rasplet nam ipak donosi svojevrsnu 'kozmicku pravdu' jer Rudolf na kraju ipak nije imenovan ministrom; Sencarovi dobivaju brzojav u kojem im iz vrha vlasti javljaju da je zasebno Ministarstvo za malo primorsko gospodarstvo ukinuto i prikljuceno Ministarstvu sela jer, po misljenju naseg predsjednika, more je, zapravo, samo malo veca njiva! (3.10.; 162) Iz olako izrecenog 'misljenja predsjednika' nelagodno zakljucujemo da je jednog Rudolfa mozda dostigla pravda, no mnogi drugi slicni njemu, nazalost, ostaju u vrhu. Zakljucak

Koegzistenciju postmodernizma i tranzicije mozemo opisati kao simbioticki odnos u kojem te dvije sastavnice konstantno utjecu jedna na drugu. Ta nam simbioza nudi i rjesenje za negativni trend globalizacije jer se vecina postmodernistickih tendencija ipak uklapa u djelo i mentalni sklop autora vezanog uz tranziciju. Njihovo preplitanje stvara tranzicijsku knjizevnost, alat kojim je postkomunisticki civilizacijski krug u stanju othrvati se gubljenju identiteta kao djecjoj bolesti izazvanoj globalizacijom. Ukoliko pronalazenje svjetskog u vlastitom, globalizaciju, ne promatramo kao iskljucivo negativnu, vec poticajnu novinu koju bi se dalo pozitivno iskoristiti u umjetnickom pogledu, mozemo uspostaviti ravnotezu pronalazeci i zadrzavajuci vlastito - u svjetskom.

Price najsvojstvenije Vinku Möderndorferu su one o malim ljudima s 'tipicnim', no nikad monotonim temama: nepodnosljivost svakodnevice, nosenje s odlukama, pomirenje sa strahom, niske strasti, radost zbog malih stvari, smijanje vlastitoj gluposti. Mali dogadaji oduzimaju primat velikima; kuhanje kave, setnja psa i spolni odnos imaju snazniji impakt od, primjerice, smjenjivanja korumpiranog i aferama otezalog ministra. Ljude u konacnici ipak zanima zivljenje vlastitog, a ne tudeg zivota, sto koincidira s principom postmoderne - okretanje sebi u konkretnom i u stvaralackom smislu.

Ukoliko bismo njegovu prozu pokusali staviti pod zajednicki nazivnik, rekli bismo da se u pripovjednom sredistu uvijek nalazi mali covjek smjesten u vrtlog velikih, umirucih meta-prica (u ovom slucaju, radi se o padu komunistickog rezima). Isti mali covjek uspijeva ostati na nogama, time postajuci nova i najveca meta-prica - a Möderndorfer ju s veseljem, uvijek iznova i originalno, prihvaca kao svoju.

Literatura

Bosnjak. Blanka. 2005. Premiki v sodobni slovenski kratki prozi. Maribor: Slavisticno drustvo.

Glusic. Helga. 2003. Izraz negotove zavesti - pogled na socasni slovenski roman. u Obdobja 21: Slovenski roman. Ljubljana: Univerza v Ljubljani. 287-95

Fritz. Ervin. 2003. Truth Story - popratna studija. u Limonada Slovenica -stiri komedije. Ljubljana: Knjizna zadruga. 308-11.

Kovac. Zvonko. 2006. Slovenska ljubavna kraca pripovjedna proza kroz razdoblja novije slovenske knjizevnosti. u Obdobja 23: Slovenska kratkapripovedna proza. Ljubljana: Univerza v Ljubljani. 229-38.

Moderndorfer. Vinko. 2003. Limonada Slovenica - stiri komedije. Ljubljana: Knjizna zadruga.

Moderndorfer. Vinko. 2002. Predmestje - slovenska kronika. Ljubljana: Cankarjeva zalozba.

Moderndorfer. Vinko. 2000. Total. Ljubljana: Presernova druzba.

Muhovic. Jozef. 2003. Umetnost med malimi in velikimi zgodbami. u Obdobja 21: Slovenski roman. Ljubljana: Univerza v Ljubljani. 685-95.

Novak Popov. Irena. 2006. Konstrukcija resnicnosti in koncept prostora v sodobni slovenski kratki pripovedni prozi. u Obdobja 23: Slovenska kratka pripovedna proza. Ljubljana: Univerza v Ljubljani. 239-54.

Pavlovski. Borislav. 2000. Prostori kazalisnih svecanosti. Zagreb: Naklada MD (Quorum).

Poniz. Denis. Dramatika. 2001. u Slovenska knjizevnost III. Ljubljana: DZS. 203-49.

Prokopiev. Aleksandar. 2000. Postmoderen Vavilon. Skopje: Institut za makedonska literatura.

Sozina. Julija A. 2006. Zakon zelje ali sindrom manjvrednosti (k vprasanju o glavni osebi v sodobni slovenski kratki prozi). u Obdobja 23: Slovenska kratka pripovedna proza. Ljubljana: Univerza v Ljubljani. 269-80.

Starikova. Nadezda. 2006. Slovenska kratka proza devetdesetih let 20. stoletja - problem nove identitete. u Obdobja 23: Slovenska kratka pripovedna proza. Ljubljana: Univerza v Ljubljani. 261-8.

Virk. Tomo. 2006. Sodobna slovenska krajsapripoved. Ljubljana: DZS.

Vladusic. Slobodan. 2006. The 'flâneur' and the 'citizen' in the modern Slovenian short story. u Obdobja 23: Slovenska kratka pripovedna proza. Ljubljana: Univerza v Ljubljani. 255-60.

Zupan Sosic. Alojzija. 2003. Zavetje zgodbe: sodobni slovenski roman ob koncu stoletja. Ljubljana: Literarno-umetnicko drustvo Literatura.

Zupan Sosic. Alojzija. 2006. Robovi mreze, robovi jaza: sodobni slovenski roman. Ljubljana: Studentska zalozba Litera.