CC BY
6izvorni znanstveni rad UDC: 821.163.6.09-31 Флисар Е.
821.163.6.09-31 Блатник А.
TEKSTUALNE I PUTNICKE PRAKSE U SUVREMENOM SLOVENSKOM PUTOPISNOM ROMANU
(na primjem romana Evalda Flisara Potovanje predalec i Tao ljubezni Andreja Blatnika)
Ivana Latkovic
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Keywords: Slovene travelogue novel, textual practices, travel practices, modes of representation, travel subject, E. Flisar Potovanje predalec, A. Blatnik Tao ljubezni
Summary: Through an analysis of the novel Flisar's novel Potovanje predalec and Blatnik's novel Tao ljubezni in this paper are represented textual and travel practices in contemporary Slovene travelogue novel. This analysis includes the postmodern modes of representation and deals with representational regimes as a problematic object of knowledge with uncertain ontological status and epistemological values.
Kljucne rijeci: slovenski putopisni roman, putnicke prakse, putopisni subjekt, modu-si predstavljanja, E. Flisar Potovanje predalec, A. Blatnik Tao ljubezni
Sazetak: Kao vrlo vazan dio suvremene romaneskne produkcije u slovenskoj kn-jizevnosti nametnuo se zanr putopisnog romana koji u mnogovrsnosti svojih po-javnosti pokazuje razlicite interese i preferencije putnickih praksi, ali i realizacije putopisnog subjekta. Na tragu toga, u radu ce se prikazati zastupljeni reprezentacijski rezimi prostornog premjestanja (dokolicarenje, istrazivanje, samootkrivanje, egzil itd.) s obzirom na njihov (post)modernisticki itinerarij, ali i narativnu tehniku, i to u romanu Evalda Flisara Potovanje predalec i u romanu Andreja Blatnika Tao Ijubez-ni, kao i nekim drugim suvremenim slovenskim putopisnim romanima. U analiza-ma ce se nastojati pokazati kako se kroz razlicite putopisne subjekte, od aktivnog, spoznajno otvorenog sudionika do pasivnog, ironicnog promatraca realiziraju modusi zamisljanja i stvaranja Drugog, kakva je i koja motivacija upoznavanja i ovladavanja (civilizacijskih, kulturoloskih) razlika i, ne manje vazno, kakvog implicitnog citatelja ti romani zazivaju. U skladu s time, a prema u literaturi prisutnim distinktivnim obil-jezjima putopisnog subjekta kao putnika, turista ili istrazivaca, u radu ce se ustvrditi slicnosti i razlike u strukturiranju i fikcionalnom prikazivanju iskustva putovanja u suvremenom slovenskom putopisnom romanu. Zakljucno ce se on pozicionirati unu-tar zanrovskog sustava suvremene slovenske knjizevnosti uz nastojanja da se prikazu moguci razlozi i uzroci njegove uvjerljive zastupljenosti i neupitne popularnosti.
U izrazito bogatoj suvremenoj slovenskoj romanesknoj produkciji, zanr putpisnog romana zauzima posebno i vazno mjesto kako po broju objavl-
jenih naslova, tako i po njihovoj neupitnoj popularnosti kod citatelja. Razlozi tomu barem djelomicno pocivaju u bogatoj tradiciji putopisne proze, ali i u otvorenosti prema drugim zanrovskim matricama, sto mu je priskrbilo, in-ace cjelokupnom suvremenom romanopisanju zajednicku znacajku, odnosno zanrovski sinkretizam (Zupan Sosic, 2003: 265). Sposobnost putopisnog romana da apsorbira i prihvati druge zanrovske obrasce, kao sto su primjerice oni pustolovnog (avanturistickog), pikarskog ili razvojnog romana, karakter-izira i roman Andreja Blatnika Tao Ijubezni, kao i Potovanje predalec Eval-da Flisara. Rijec je o romanima kojima je dominantna zanrovska odrednica upravo putopisni roman u kojem se, dakle, vise ili manje fiktivno putovanje pojavljuje kao centralni motiv, ali i kao neka vrst katalizatora za povezivanje i balansiranje ostalih pripovjednih teznji.
Flisarev i Blatnikov roman, osim zanrovskih znacajki, povezuje i slicnost odabira putnickih praksi koje ti romani uprizoruju, kao i podudar-nosti njihovih putopisnih subjekata. Oboje je pak blisko povezano s mjes-tom, odnosno odredistem putovanja na Daleki Istok, sto ce u oba romana izravno ili neizravno isprovocirati pitanja premoscivanja civilizacijskih barijera u ustaljenoj, tradicionalnoj dihotomiji Istoka i Zapada. Buduci da su njihova putovanja prije svega odredena kao svojevrsno hodocascenje k novim duhovnim iskustvima i nadomjescima, dogadajna struktura romana uvelike se udaljava od realisticnih zahtjeva putopisanja i vjerodostojnosti modela impersonalnog putovanja. Nasuprot toga, putopisno izlaganje u ovim je romanima snazno impregnirano sadrzajima svijesti njihovih protagonista i naglaseno subjektivnim poimanjem stvarnosti, a njihovo putovanje i odrediste iskljucivo postaju zona proucavanja sebe. Istovremeno, motiviranost tematske i kompozicijske osnove ovih romana prostornim premjestan-jem i izmjestanjem naglaseno unosi stvarnost u fikcijsku formu i stvara privid njezine uvjerljivo realisticke referentnosti. Time se artikuliraju i neki drugi interesi fikcionaliziranja putovanja i mobilnosti pripovjednog subjekta, a analiza praksi putovanja i njima pripadnih tekstualnih formi razotkriva ra-zlicite modele pisanja/upisivanja sudionickog promatranja drugih kultura, njihovih zamisljanja i izmisljanja. Zbog svega toga, i Blatnikov i Flisarev roman, kao i mnogobrojni drugi suvremeni putopisni romani, predstavljaju svojevrstan analiticki izazov, jer su upravo zbog svoje zanrovske pripadnosti najmanje dvostruko artikulirani - s jedne strane oni su povezani s instituci-jom knjizevnosti u njezinim razlicitim kulturnim i povijesnim konfiguracija-ma, a s druge pak strane s kulturom putovanja i tekstualnim praksama koje joj pripadaju (Duda, 2012: 40). U tom kruznom toku kulture i knjizevnosti ovi romani istovremeno pokazuju i upozoravaju, parafraziram Jamesa Clif-forda, da svaki ozbiljan (analiticki) fokus u ovome kontekstu mora iskljuciti
politicki nevinu interkulturnu interpretaciju, odnosno da svaka analiza vec konstituira svoje objekte (drustva, tradicije, zajednice, identitete) i na taj nacin promatraca cini i sudionikom prikazanih zbivanja te sustvarateljem slike i predodzbe druge kulture.
Pri svemu tome, naravno, nije nevazno uzeti u obzir i specificnosti pov-ijesnog razvoja samog zanra i iz njega proizasle poeticke tipologije. Tako, primjerice, Helen Carr u svojoj studiji o modernizmu i putovanju (Carr, 2002: 75) navodi da moderni engleski putopis u razdoblju sire definiranog modern-izma prolazi kroz tri stupnja: do prijelaza stoljeca dominira dulja „realistic -ka" (ne u smislu razdoblja vec poetike), instruktivna pripovijest o junackoj pustolovini; u vremenu do Prvoga svjetskog rata putopis opcenito gubi dida-kticnost i postaje subjektivnija, literarnija forma; u meduratnom razdoblju dobiva na autonomiji (unutar zanrovskog sustava) i literarnosti, postaje „subjektivnija forma, vise zabiljezeno sjecanje nego prirucnik".
Na tragu toga, Blatnikov i Flisarev roman slijede ovaj razvojni niz na-dodajuci mu narednu etapu, odnosno realizirajuci u svojoj poetickoj struk-turi djelomicno i instrumentarij postmodernih reprezentacijskih strategija, cime se uvelike udaljavaju od realistickog prikazivanja kultura na putovanju. Naime, ove je romane gotovo nemoguce citati mimo onih opcih kara-teristika vremena u kojem su ta putovanja fikcionalno realizirana, odnosno mimo, nazovimo ih, onih pozadinskih silnica koji cine trodimenzionalnu sliku prikazanih putovanja. U tom smislu neizbjezno je spomenuti da se je kultura putovanja i turizam u drugoj polovici dvadesetog stoljeca, pose-bice od sedamdesetih godina, bitno promijenila, i to, rijecima Jennifer Craik (Craik, 1997: 113), u sljedecim aspektima: komercijalizacija kulture i kul-turnih proizvoda, restrukturiranje kulturne proizvodnje u kulturnu industri-ju, povecana vladina ulaganja u kulturu povezana s rastucim zahtjevima za odgovornoscu, sveprisutna demonstracija vrijednosti novca, rastuca kulturna potrosnja sve veceg kruga ljudi i sl. Nadodamo li tome i ona opcenita obil-jezja vremena koje zivimo poput promjena u ekonomiji, tehnologiji, rodnim ulogama, obrascima migracije, politici, filozofiji i pojava raznovrsnih sub-urbanih kultura (Paes de Barros, 2009: 228), bez dvojbi mozemo zakljuciti kako je sve to uvelike moralo promijeniti i koncepte putovanja te obzore njihovih aktera. Navedeni simptomi suvremenog doba vidljivi su i putnicima u Blatnikovom i Flisarevom romanu, oni su „ontoloski dezorijentirani sub-jekti" (Zupan Sosic, 2003: 269) cija je neobicno ambivalentna egzistencija bitno odredena putovanjem, a sam putovanje razumljeno je prije svega kao trazenje istine uslijed potpune ontoloske izgubljenosti, pa se ono namece gotovo kao egzistencijalna nuznost - „Ja, naime, ne trazim istinu o sebi i svijetu jer je to u modi, vec zato sto bih inace umro"(Flisar, 2005: 32-33; prijevod
I. L.) ili u nesto blazoj formulaciji iz ranijeg autorovog takoder putopisnog romana - „Put je sve. Kada si na putu i nigdje drugdje vec si skoro na cilju, vise uopce nisi na putu." Slicnu misao iznosi i glavna junakinja Blatnikova romana: „Ponovno si zaboravio da na svako putovanje idemo samo zato da idemo, a ne da dodemo?" (Blatnik, 1998: 28)
Ovakva paradigma puta kroz koju je puno snaznije naglasena duhovna nego geografska dimenzija putovanja (Virk, 1997: 134) prevladava u oba romana i kao takva pridonosi ostvarenju forme svojevrsne spiritualne autobi-ografije u kojoj je prikazani svijet putovanja krajnje relativiziran i raslojen: „Jesu li moje misli odraz svijeta koji spoznajem osjetima ili je culni svijet samo slika koju stvaraju moje misli?" (Flisar, 2005: 7; prijevod I.L). Iz ovog je citata vidljivo da prikazani svijet putovanja ne posjeduje objektivnu istinu/ stvarnost, pa se putnici ovih romana prije svega odreduju kroz svoju ceznju i zudnju za nekim vec napustenim, cjelovitim svijetom te kroz potragu za smislom koji taj svijet oblikuje i povezuje. Ta je potraga u Blatnikovom ro-manu dodatno upotpunjena razumijevanjem svijeta kao mjesta ispraznjenog upravo od smisla. „Tao ljubezni" uprizoruje putnike kao skepticne opazatelje koji od putovanja nista ne ocekuju, osim eventualno adrenalinskog stresa, a prema istocnjackoj kulturi i filozofiji od samog pocetka zauzimaju ironican stav. Tomu u prilog svakako ide i cinjenica da je centralni motiv putovanja, koji je ujedno i temelj te pokretac sveukupnih dogadanja, u ovom romanu razumljen tek kao dogadaj koji bi njegove putnike trebao trgnuti iz sveopce zivotne letargije i indiferentnosti prema svijetu kojem pripadaju. Ti putnici ne osjecaju putni zanos ili apriorno divljenje prema lokalnim kulturama koje posjecuju, dapace, njihova ironija prema Drugom prozima sve razine njihova putovanja. Vidljivo je to vec na razini razmjestaja likova u romanu koji su prilicno jasno podijeljeni u dvije skupine, na onu koja predstavlja Zapad i onu drugu, njoj oprecnu koja zastupa Istok. Zapadnjaci su prikazani ili kao isprazni avanturisti zeljni zabave na egzoticnim mjestima ili, cesce, kao odani pripadnici tzv. duhovnog turizma koji u razlicitim samootkrivalackim procesima pronalaze smisao u samo njima svojstvenoj simplificiranoj verziji istocnjacke filozofije. S druge se strane nalaze predstavnici Istoka koji su mahom podlegli zapadnjackom konzumerizmu i koji zivotne prihode gotovo besramno stjecu na uvrijezeno i sterotipno videnom istocnjackom misticiz-mu i duhovnosti. Nerijetko se te dvije skupine medusobno nadopunjuju, i to upravo po (ocekivanom) principu vjerojatno jedne od najpoznatije mudros-ti s Istoka, one Jina i Janga. No, zahvaljujuci ponajvise glavnim junacima ove zgode, pripovjedacu i njegovoj partnerici, nije sve tako jednostavno i, rekli bismo, naivno. Njihovo je intelektualno zalede odvise jako da bi ovo putovanje kliznulo u tek olako stereotipiziranje. Njegova se kompetencija na
tom polju ocituje u ocito dobroj upucenosti u opcu kulturu, odlicnom pozna-vanju pop-kulture, kao i izrazitom (postmodernom) cinizmu i ironiji spram svih instant rjesenja i spoznaja o zivotu i stvarnosti koju zivimo. Tako ce nakon liriziranih mudrolija, toboze, preobracenih zapadnjaka promisliti „sto bi rekao Aristotel kad bi cuo da se ovdje u srcu tajlandskih brda obnavlja njegova neprestano prevrtna misao o poeziji koja kao da je istinskija od pov-ijesti" ili ce nakon odmjeravanja svoje sustanarke u samostanu zakljuciti -„Cura je zaista nekakav stereotip, ali zasto bi covjek uvijek trazio izvornost, posebice kad je do sada zbog nje izbjegavao sterotipe? I time dakako gazio u stereotip." (Blatnik, 1998: 75). Jednako intelektualno nastrojena je i njegova partnerica, ali ipak ponesto manje sebe-svjesna, odnosno puno bliza (ne)pre-obracenim zapadnjacima:
„Naravno, antroplog, zanimaju je meduljudski odnosi, sate i sate je voljna cucati u nemogucim okolnostima ne bi li vidjela nesto sto bi se moglo objasniti kao primarno, ritualno ili autohtono. Stoga svaku stvar prihvaca kao najavu za takvo sto. Ako je umjesto lipe ceka cudno pogrbljena palma, tim bolje. Sto egzoticnije, lakse joj je cekati."
(Blatnik, 1998: 75-76)
Cinjenicom da je pripovjedaceva partnerica i suputnica antropologinja cije se poimanje putovanja bazira na zadobivanju iskustva domorodackog zivota, odnosno na nevidljivoj infiltraciji u autenticni zivot domaceg stanovnistva, ovaj roman donosi jos jednu suvremenom putopisanju blisku temu i problematiku, a koju ovom prilikom mozemo imenovati sintagmom upravo iz antropoloskog konteksta (Appadurai, 1988: 16-20), odnosno metonimijskom reprezentacijom pomocu koje je predstavljeno pretrpilo prijenos znacenja na temelju bliskih pojmova. Unutar takvog rezima pred-stavljanja prikazano mjesto/kultura zadobiva onu spacijalnu historijsku di-menziju koja je neizbjezno prozeta motriteljevim horizontom ocekivanja i njegovim pretpostavkama, uvjetima motrenja drugog. Dakako, u romanu je to popraceno neizbjeznom ironizacijom kako samih likova, tako i njihovih zamisljanja i izmisljanja drugih, tudih mjesta i kultura.
Takva pazljiva razdioba likova, njihovih funkcija i sveprozimna ironija kojom se relativizira koherentna slika svijeta u Flisarevom je romanu takoder prisutna, ali u osjetno manjoj mjeri. Relativiziranje opce spoznaje i objek-tivne istine ovdje se djelotvornije postize na razini problematiziranja subjekta putovanja. Naime, na samom pocetku romana stoji: „Sve osobe u ovoj knjizi su stvarne, osim autora koji je izmisljen." (Flisar, 2005: 5, prijevod I. L).
Takvo se ironiziranje autorske pozicije dodatno zaostrava kada se pripov-jedac predstavi imenom autora, dakle, kao Evald Flisar, i u skladu s time hini varijacije duhovne autobiografije, nastavlja kroz fingiranje lika Marka Pola, potom sa citateljem razglaba o tome kako bi bilo putovati kao poduzetnik, vlasnik tvrtke za uvoz-izvoz ili pak engleski turist, insinuirajuci time razlicita shvacanja i dohvacanja svijeta kroz putovanje te ponistavajuci mogucnost unificirane i univerzalne slike svijeta. Kao sto je vidljivo iz navedenih citata, u Flisarevu snaznije nego sto je to slucaj u Blatnikovu romanu prisutna je svi-jest o tome da je putovanje takoder, ako ne i prije svega, tekstualna cinjenica, odnosno da je putopisanje po definiciji tekstualni artefakt. Dakle, odabirom upravo odredenih situacija i likova, iskustvo putovanja izradeno je kroz tekst i taj je proces neizbjezno upisan u sam tekst (Thompson, 2011: 27-28). Upravo na tom mjestu najsnaznije dolazi do izraza fikcionalnost prikaznog, jer se u opisu stvarnosti dohvacaju razlicite njezine razine, ona koja se barem doima objektivnom, zatim ona provucena kroz subjektivnu pripovjedacevu vizuru i na koncu ona koja pripada realnosti samog teksta. Takvom diferenci-jacijom razina pripovijedanja dolazi do zaostravanja odnosa izmedu fikcije i zbilje, odnosno, rijecima Linde Hutcheon, propituje se besavnost sklopa izmedu svijeta i umjetnosti (Hutcheon, 2001). Time ovaj roman jednim svojim dijelom biva vec prilicno uronjen u postmodernisticki modus predstavljanja stvarnosti/putovanja posebice ondje gdje on zastupa nepovjerenje u velike pripovijesti i totalizirajuce sustave tumacenja stvarnosti, ali i u kontekstu kri-tike nekadasnjih hegemonijskih praksi predstavljanja. Doduse, potonja pon-egdje poprima i pomalo patetican ton:
„I dusa uvijek zudi za velikim pricama, za arhetipima, jer je dusa neprestano okrenuta Bogu. Tijelo je ono koje nas tjera trazenju ma-lih, privremenih, uporabnih rjesenja. Ali za nju to nije problem, jer ona, zajedno s Indijom cije je dio, zna zivjeti religiozan zivot. Ona, i s njom citava Indija, ima neposredan pristup velikim arhetipima, jer su materijalizirani u obliku beskonacnog broja bozanstava kroz koja dotjece bozji sjaj u ljudski zivot."
(Flisar, 2005: 154, prijevod I. L.)
U pokusaju iznalazenja alternativnih mogucnosti tumacenja zbilje i svo-jevrsnom prosirenju vlastitih spoznajnih dosega, Flisarev pripovjedac pod-lijeze stereotipizaciji u vidu poistovjecenja Zapada s tjelesnoscu, a Istoka s duhovnoscu:
„Na neke europske duse, posebno one koje su u domacoj sredini okruzene razumnim tumacenjima svijeta, Indija djeluje kao trenut-na ili postupna zaraza mozga koji pod utjecajem nepoznatog virusa pocinje naglo omeksavati [...]"
(Isto, 24)
No, na koncu svog putovanja dolazi do spoznaje da je i on sam zrt-va onih uigranih unutarnjih mehanizma iz kojih se rada osoba s imenom, prosloscu, drustvenom ulogom, sjecanjem, odnosima i pri tome uvida da je to „samo konstrukt maste, prica koju si pripovijedamo i cije smo zrtve". (isto, 185). Prafraziramo li samog pripovjedaca, putovanje zapocinje ondje gdje prestaje fabuliranje moguce verzije stvarnosti (isto, 25), pa se upravo zbog toga putovanje koncipira kao prosirenje postojecih okvira razmisljanja te kao rekonceptualizacija uvrijezenih nacina spoznaje.
Naravno, ovdje nije nevazno da je dogadajna struktura oba ova romana duboko uronjena u promisljanje tradicionalnih zapadnjackih dihotomija, one Istoka i Zapada, ali i zenskog i muskog principa. Pri tome, iako na ra-zlicite nacine, oba romana u svojoj idejnoj platformi istupaju protiv ovih ili onih homogenih formi iskustva, a njihov semioticki itinerarij unatoc nekim svojim eurocentricnim ogranicenjima, pokazuje zavidnu razinu relativizacije spomenutih binarizama. Njihovo se ponistavanje ocituje prije svega u au-torefleksivnosti pripovjedaca i likova ovih romana, u nesigurnosti u znanje koje posjeduju, u mijesanju osobnih sjecanja s opcepoznatim cinjenicama, cime, medu ostalim, pokazuju i arbitrarnost istine i odsustvo normi (Blanton, 1997: 27, 95), konvencija putovanja/spoznavanja/prikazivanja. Uz to, u oba ova romana prisutna je kritika onoga sto je Maiy Louise Pratt nazvala eu-ropskom planetarnom svijescu kao osnovnog elementa konstrukcije moder-nog eurocentrizma, ali i osvjestenost po pitanju autoetnografskih iskaza, od-nosno svojevrsne kolaboracije koloniziranih subjekata unutar koje oni sami sebe reprezentiraju s skladu s kolonizatorovim ocekivanjima (Pratt, 1992: 7, 15). Pridodamo li tome i izostanak panoramskog pogleda, te tradicionalne konvencije putopisnog zanra, koja je svakako bila jos jedna manifestacija zapadnjacke teznje za dominacijom i imperijalizmom, ali i stalne pokusaje dekontekstualizacije objekta, cime se on lisava konvencionalnih i stereotip-nih sadrzaja i balasta, ove romane mozemo tumaciti i kao pokusaje jos jedne postmoderne transkulturne razmjene. U svojevrsnom dobrovoljnom egzilu, junaci ovih romana kao da pokusavaju nadopuniti ono iskustvo nepotpunosti proizaslo iz etnocentricne slike svijeta, i to upravo u procjepu izmedu du-hovnog progonstva i turistickog dokolicarenja: „Egzil podrazumijeva prisilu, turizam slavi izbor". (Kaplan, 1996: 27).
Iz svega navedenog, kao i iz mnogo drugih znacajki koje su ovom pri-likom ostale po strani, vidljivo je da se temeljne pripovjedne i tematske pre-okupacije suvremenoga slovenskog putopisnog romana realiziraju kroz ra-zlicite putopisne Subjekte, od pasivnog, ironicnog promatraca (u Blatnikovu romanu) do spoznajno aktivnog sudionika (u Flisarevu romanu), od pukog dokolicarenja do istrazivackog samootkrivanja. Na toj relaciji analizirani romani pokazuju snaznu zanrovsku otvorenost, ali i zavidan potencijal da udovolje i najzahtjevnijem citateljskom ukusu. No, mozda je ipak najveci njihov doprinos suvremenom slovenskom romanopisanju taj da kroz razlicite varijacije motiva putovanja prokazuju brojne dileme i dvojbe suvremenog svijeta koje uoblicene kroz raznovrsne zanrovske varijante i tekstualne prak-se vjerodostojno slijede razvojne tendencije suvremene romaneskne produk-cije i na taj nacin tvore respektabilan dio suvremene slovenske knjizevnosti.
Literatura:
Appadurai, Arjun. 1988. Introduction: Place and Voice in Anthropological Theory.
U:"Anthropology" 3/1. 16-20 Blanton, Casey. 1997. Travel writing. The self and the world. New York: Twayne Publishers
Blatnik, Andrej. 1998. Tao ljubavi, Zagreb: Meandar
Carr, Helen. 2002. Modernism and Travel (1880-1940). U: The Cambridge
Companion to Travel Writing, ur. P. Hulme i T. Youngs. Cambridge: Cambridge University Press
Kaplan, Caren. 1996. Questions of Travel. Postmodern Discourrses of Displacement.
Durham, London: Duke University Press Craik, Jennifer, 1997. The Culture of Tourism. U: Touring Cultures. Transformations of Travel and Theory. ur. C. Rojek i J. Ury, London, New York: Routledge, 113-136
Duda, Dean. 2012. Kulturaputovanja, Zagreb: Naklada Ljevak Flisar, Evald. 2005. Potovanje predalec. Ljubljana: DZS Hutcheon, Linda. Postmodernisticki prikaz. „Republika" 5-6. 219-242 Paes de Barros, Deborah. 2009. Driving the highway to conscioousness: late
twentieth-century American travel literature. U: The Cambridge Companion to American Travel Writing. ur. A. Bendixen i J. Hamera. Cambridge: Cambridge University Press, 228-243 Pratt, Mary Louise. 1992. Imperial eyes, Travel Writing and Transculturation.
London, New York: Routledge Thompson, Carl. 2011. Travel writing. London, New York: Routledge Zupan Sosic, Alojzija. 2003. Potovati, potovati! Najnovejsi slovenski potopisni
roman. U: Obdobja 21 - Slovenski roman. Ljubljana: Center za slovenscino kot drugi/tuji jezik pri Oddelku za slovenistiko Filozofske fakultete, 265-274 Virk, Tomo. 1997. Potovanje je koncano, pot se pricenja. U: Tekst in kontekst. Ljubljana: Literarno-umetnisko drustvo Literatura, 130-146.
