CC BY
8Prethodno priopcenje
UDC 82-3.0
STVARNOSNI ELEMENTI TEORIJSKOGA ROMANA
(na primjerima tekstova quorumova narastaja)
Sanjin Sorel Svetlana Jankovic
Filozofski fakultet Sveucilista u Rijeci
The article problematizes the Croatian postmodern narrators' share in a theoretical perception from the end of the 80's. The relationship between theory and fiction is being analyzed on the modal narrative relations between the matter-of-factness and narration, i.e. a possible world. That's why the problem of verity is one of the substratum on which the narrators construct their books, whether it is a novel or a short story. The idea of virtuality intrudes itself upon a theory of possible worlds, essentially, so thus in Bozek, Boban, Budisa and Gregoric.
Knjizevna mimeza, odnos istinitoga, zbiljskoga i fiktivnoga, dokumentarizam u narativnim diskursima, razliciti oblici intertekstualnoga dijaloga i sl. pojmovi su opceg teorijskog osvjestavanja postupaka i/ili ideologija (ne samo, ali i) postmodernisticke knjizevnosti, narocito one pripovijedna karaktera. Kao sredisnje teorijsko polje, kako usmjerenog na analizu knjizevnih tekstova tako i na opcekulturolosku paradigmu, oni su osvijescivani i razmatrani razlicito. Vladimir Biti upozorava na cetiri generalna modela narativnih iskaza koji se vezuju uz: promisljanje struktura pripovjednog teksta, konfiguracije i komunikacije, slozenog odnosa citanja izmedu teksta i citatelja kao zaracenih snaga oznacavanja te ideologije citanja/pripovjednog teksta1. Jasno, odnos izmedu fikcionalnih tekstova i razlicitihfakcijskih diskurza samo je segment interesa narativnih teorija.
Cvjetko Milanja pod teorijskim romanom podrazumijeva one narativne strategije koje ispisuju prozaici okupljeni oko casopisa Quorum, a cija se paradigma definira, jos uvijek i usprkos brojnim teorijskim pokusajima definiranja pomalo nejasnim pojmom postmodernizma. No, sam pojam teorijskoga nije u potpunosti elaboriran stoga nam je pokusati odrediti ona
1 Biti Vladimir, Suvremena teorija pripovijedanja, Globus. Zagreb, 1992.
teorijska uporista knjizevnika kao sto su Edo Budisa, Vjekoslav Boban i Damir Milos, kao najvaznije predstavnike toga zanrovskoga odvojka koje Milanja navodi. Ako je postmodernizam epoha koju iz svoga parcijalnoga rakursa nastoji uciniti prezentnijom i sociologija i psihoanaliza, filozofija i lingvistika, poststrukturalizam uopce, te sve pojedinacne teorije umjetnosti onda se postavlja pitanje koja je to teorija dominantna, odnosno primjenjiva i na knjizevne strategije najznacajnijih predstavnika Quorumova prozna narastaja. S obzirom na maniristicno-eklekticni fizis postmoderne nije niti njezina logistika mogla biti bitno drukcijom. Naime, od sedamdesetih godina razvija se hibridni zanr koji delegitimira interpretativnu kritiku te povijest knjizevnostu i konstituira se pod pojmom Teorije. Teorija u sebe ukljucuje razlicite spoznajne strategije, a miksira ih iz razloga sto je slozenu zbilju, pa i onu knjizevnu, jedino i moguce objasniti iz mnostvenosti vizura jednoga nadsistema. Smatram da bi negdje u tom kontekstu valjalo traziti i Milanjine razloge imenovanja modela, premda su i drugi modeli, napose onaj strukturalisticki, bliske provenijencije.
Iz vizure teorije mogucih svijetova2 problem istinitosti onoga o cemu tekst pripovijeda vise nije problem odnosa stvarnoga i fiktivnoga nego mogucih, pa stoga i istinitih odnosa unutar samoga teksta. Koliko je tekst stvarno mimetican u tom slucaju pitanje je virtualnosti, a koju stjece cinom autoreferencije. Takav zatvoreni svijet svijeta jos se zove i fikcionalni, premda je u njemu sasma drukcije rijeseno pitanje referencije. Jedan od cesce rabljenih postupaka fakcionalizacije knjizevnoga teksta jest onaj kojega je Andrea Zlatar imenovala zanrovskom simulacijom (Zlatar, str. 21). Sintagma podrazumijeva mimeticko oponasanje diskursa tekstova razlicitih podrucja ljudskoga neknjizevnoga iskaza. To oponasanje ne mora nuzno biti istinito, u smislu cinjenicne provjerljivosti/tocnosti onoga o cemu se pise, ono mora upucivati na osobita obiljezja odredenoga tipa govora3 gdje se naglasak pomice na pitanje kako, a manje na sto pisati4.
2 Teorija modemih svjetova zaceta je analiticke filozofije i modalne logike. Ona je "prvo, oslobodila knjizevnu semantiku tereta kategorije mimezisa ili postavke po kojoj je svijet price (fikcionalnog teksta) oponasanje onoga sto se je vec na slican nacin dogodilo u stvarnome (zbiljskom) svijetu. Drugo, teorija mogucih svjetova dala je pripovjednoj semantici jos i analiticku osnovicu prema kojoj se rekonstruirani svijet price, a onda i romana, sagledava kao odredeni u sebe zatvoren konstrukt ili umjetno tvoreni ustroj, koji se dade razgraniciti prema onome sto ga okruzuje." (Peles, 49-50).
3 Primjerice - povijesnoga, mitoloskoga, biblijskoga, teorijskoga...
4 W. Iser je u svojoj teoriji fiktivnog i imaginarnog govorio o kao da fikciji i nacinima njezina predstavljanja.
***
Tijekom osamdesetih godina najmladi narastaj hrvatske proze okupljen oko casopisa Qurum kanonizira tehnologijsko-medijsku praksu i kao pravu ontologicnost svijeta, njegovu sliku, konacno i modele, odnosno nacine funkcioniranja i ustrojstva i svijeta i njegove slike. Utoliko je ta nova tehnoloska osjecajnost5 zamijenila Prisutnost, u metafizickome, prije svega teologijsko-teleologijskome smislu u sredistu cega je logocentrizam i jos uvijek monolitan Subjekt, ukoliko je Prisutnost sama uspjela instrumentalizirati novu tehnologijsku paradigmu. Ociti paradoks takvog stanja adekvatan je pitanju gdje je pocetak a gdje zavrsetak kruga. U igri baudrillardovske simulacije postmoderna je knjizevnost, one tekstoloske prakse koje neposredno ili posredno ishode iz (neo)avangardnih iskustava, istisnuta od strane tehnoloskoga zacaravanja upravo u svojoj temeljnoj odrednici - moci fikcionalizacije. Tehnologija je ta koja je zbilju (svijet, cinjenice, istinu...) ucinila fikcionalnom, stoga kada knjizevno-postmodernisticke prakse u srediste svoga interesa postavljaju svijet kao referentno mjesto, onda one sudjeluju u dvostrukom fingiranju6. Prvo bi bilo, da tako kazemo, naratolosko - pitanje strukturalizacije diskursa nakon izvrsene krajnje subjektivne selektivnosti zbilje7, svijest teksta o vlastitome jezicnome relacioniranju, samorazotkrivanje fikcije u tekstu i sl., a svi oni tehnologijski8 , vise ili manje sukreiraju novu imaginarnu zbilju koja nastaje na osnovi preuzetih elemenata iz objektivnog svijeta kao i modele suodnosenja tih objekata medusobno. Takvo naratolosko udvostrucavanje je, po Wolfgangu Iseru, virtualno. Drugo fingiranje je reverzibilno - vraca fikcionalni tekst, njegovu virtualnost, posredno i zbilju koja je bila selektivno izdvojena iz svijeta i razlicitim tipovima preobrazbe ukomponirana u knjizevni tekst, dakle fikcionalni tekst se vraca svijetu i zbilji. Razlog je taj sto je i sama knjizevna fikcija postala tehnologijski ovisna, jer fikcionalizacija fiktivnoga cijelu pricu vraca u svijet, zbilju, realnost. Knjizevnost je, barem jedan njezin segment, stoga postala dijelom virtualno-tehnoloskih instrumentalizacija, u velikoj mjeri i ovisna o njima, ne samo na tematskim semantickim poljima negoli, sto je kudikamo bitnije,
5 U hrvatskoj knjizevnosti prisutna od konca sezdesetih godina, da bi se tek u sedamdesetima ustalila kao praksa jednako legitimna svim drugim iskustvima.
6 Cinom fingiranja stupa se u dijalekticki odnos imaginarnog i realnog u fikcionalnome tekstu, a time se cin prekoraCenja legitimira buduci da se i tumaci kao obuhvacanje datog. (Iser, 326).
7 Postupcima kao sto su ponistavanje, dopunjavanje, kombinacije.
8 U smislu téhnê - kao umijece preobrazbe i kao sposobnost kombiniranja, igre, deformiranja itd. s preobrazenim, dakle i kao formalni oblik umijeca.
na strukturnim modelima na kojima funkcionaliziraju, ali i preuzimajuci jedan dio njihovih funkcija.
Upravo ce Quorumov prozni narastaj, niposto programski jedinstven, izrasti na takovrsnim teorijskim temeljima, koje ce vec u startu, bez obzira da li s ili bez formalno-teorijske svijesti o Nietzscheovome obracunu s metafizikom, Baudrillardovome simulacrumu, Derridaovoj dekonstrukciji, Lacanovom decentriranome subjektu, biti uvuceni u knjizevno-teorijsku paradigmu koja se kao odredeni novum konstituirala sredinom osamdesetih godina. Premda je i ranije, prije svega u poeziji, takovrsna praksa vec bila uobicajena9.
Takve bi koncepcije/koncepte najprimjerenije bilo objasniti na piscima koji ipak nisu i aksioloski najrelevantniji. Razlog tomu je sto se uglavnom upravo na minoritima najbolje iskazuje ono sto bi se uvjetno moglo nazvati duhom vremena. Znacajniji pisci quorumova narastaja, primjerice poput Damira Milosa10, samo jednim svojim segmentom sudjeluju i sukreiraju u takvoj preksi. Ti ce pisci, kao sto su Zdenko Buzek, Vjekoslav Boban, Edo Budisa i Boris Gregoric, uostalom kao i neki drugi konceptualisti11 biti posljednji knjizevno osvjesteniji glas negoli se dogodi drustveno-kulturoloski prijelom pocetkom devedesetih godina.
Zdenko Buzek, kao pisac navedena kruga, u svojoj drugoj knjizi "Djeca semafora", napose u "Enciklopediji pojmova" tu ce praksu fikcionalizacije teorije i postvarenja fikcije dosljedno realizirati. "Enciklopedija pojmova" organizirana je pojmovno, poput kakvog privatno-kulturoloskog leksikona/rjecnika. I samo utoliko, ti su tekstovi metatekstualne naravi. Kompariramo li klasicnu leksikografsku jedinicu i Buzekove enciklopedijske pojmove iz "Djece semafora" vec na prvi pogled biva jasnim cinjenica kako autora uopce ne interesira etimologija rijeci niti njezino objasnjenje u smislu podastiranja citatelju sinonimskih ekvivalenata. Naprotiv, njegove enciklopedijske natuknice imaju objasnjenje, ali je ono krajnje privatizirano. Buzek sastavlja leksikon od
9 Moglo bi se,nacelno, ustvrditi kako smjerovi i brzine razvoja poezije i proze nisu uskladeni u hrvatskoj knjizevnosti, te kako je poezija uvijek bila osvjestenija i korespodentnija s tendencijama u susjednim zapadnim literaturama negoli je to kadra bila prepoznati proza.
10 Damir Milos ce biti najdosljedniji u stvaranju mogucih svjetova, a koji ce uvijek biti tamna strana uma, odnosno ono nesvjesno, ono Drugo u covjeku.
11 Kresimir Bagic ce u panorami proze quorumova narastaja - "Postari lakog sna" Quorum, br. 2/3, 1996. - pod konceptualnim pripovjedacima navesti "Damira Milosa, Ljiljanu Domic, Eda Budisu, Vjekoslava Bobana, Nikolu Petkovica i Mladena Kozula. Zdenka Buzeka i Borisa Gregorica Bagic podvlaci pod prozu minimalistickoga senzibiliteta.
teorijskih, prirodnih, sociloloskih te inih pojmova kojima je intencija uputiti na krajnju subjektivnost pri odabiru natuknica. Pojmovi se ne obraduju leksikografski, ali oni nastoje podrivati leksikografijske tekstove, prvenstveno one enciklopedijske provenijencije. Za njima poseze iz razloga sto oni, po nekoj prosvjetiteljskoj inerciji stvari, sadrze cjelokupno svjetsko znanje te je analogija s bibliotekom, a time i s postmodernom kulturom ocita. Jedna od temeljnih karakteristika, sto je vec opee mjesto, jest njezina praksa muzealiziranja, na sto se i Buzek reflektira u natuknici "Knjiga" gdje, izmedu ostaloga, spominje i Babilon, aludiravsi pritom na glasovitu Borhesovu "Babilonsku biblioteku". Iz razloga sto pojmovi, prilikom Buzekova subjektivisticka opisa oponasaju zakonitosti esejistickoga, biografskoga, filozofsko-teorijskoga te sociologijskoga diskursa oni ipak nastoje zadrzati labavu vezu s objektnim i objektivnim, no stupnjevi fingiranja i prekoracenja u jednom, Iserovski receno, nizu irealiziranja oni se samorazotkrivaju, tumaceci svijest o svojoj procesualnosti i materijlnosti, kako bi rekao Derrida - diskurs je prikazivanje sebe. Stoga je pitanje istinitosti, naizgled bitno, lazno pitanje. Buduci da se istiniti/empirijski -fakcijski diskurzivni oblici vezuju unutar razlicitih modaliteta ("prepletanje, izoblicavanje, pomicanje, zrcaljenje i dramatiziranje" Iser, 331) i pritom se situiraju u fikcijski tekst jasno im se ukazuje funkcija dvostruke autoreprezentacije: u odnosu na genotipsku - zanrovsku razinu ukljucenih diskurza te na sam tekst koji je nastao tim brikoliranjem U svakom slucaju, ucinak brikoliranja izrazito je ironijske naravi.
Bricolage je, nastojeci objasniti mitsku/magijsku misao kao teorijski pojam, prvi koristio Lévi-Strauss12. Kasnije je pojam zadobio kriticki i knjizevni oblik u znacenju "krparenja, raznih elemenata jezika i proizvodnje figura, znacenja i oblika koji se izdavaju za ciste proizvode jezika (...)" (Carol, 219). Pojmivsi knjizevnu praksu kao bricolage nuzno se pristaje na nesigurnost i (re)konstrukciju kodova jezicnih i semantickih. Time se posao bricoleura iskazuje, po Lévi-Straussu, kao bitno injzenjersko-povijesno misljenje jer na osnovi vise ili manje proizvoljno odabranih elemenata tradicije/bastine on slaze novu cjelinu i monolitnost. I stoga fikciju nije moguce razumjeti ako se upravo ne razumiju ti postupci gradnje diskursa i njihovih medusobnih igara. Fikcija, da tako kazemo, zivi od autokonfiguriranja, interes na predmetnotemastki aspekt nekog teksta premjesta se na postupke i strategije koje prikazuju procese oznacavanja. Fakcija, ono zbiljsko, time se smjesta u pozadinu buduci da sluzi kao opravdanje odredenoj diskursnoj autoreprezentaciji. Uostalom, posao bricoleura uvijek je pomalo parazitski jer tekstove odabire i fragmentarno
12 Lévi-Strauss Claude, "Divlja misao", Nolit, Beograd, 1966.
strukturira sasvim iz subjektivnih okvira, prezentirajuci ih objektivnima. Svijest o tradicijskome kontekstu i kontekstu uopce - pod kojima se podrazumijeva svijet u svim svojim emanacijama koje uglavnom dozivljavamo realnim - ne sprijecava tekst da se orjentira na na sebe sama. Time se odmicemo od radikalnih strukturalistickih teorija narativnih diskusa koji potpunoma iskljucuju kontekst iz vidokruka, a tekst prikazuju kao popriste postupaka i intro odnosa. Postmoderna je upravo takva epoha koja na tron znanosti stavlja inzinjera, a na knjizevno-kriticarski - bricoleura.
Natuknica/pojam "Smrt" iz "Djece semafora" nastoji oponasati/fingirati13 diskurs ruskog, tada jos samizdatskog pisca Dmitrija Prigova iz zbornika "Opis predmeta". Izravnim upucivanjem na njegovu knjigu Buzek odreduje i intertekstualni interes vlastita teksta, a koji nije lisen pomodnosti14. Pa ipak, bitno je ukazati na smjerove referiranja. Data stvarnost, svijet vise nije mjesto referencije dijela postmoderne knjizevnosti, nego se interes premjesta na relaciji tekst ^ tekst. Time su se povijest i kultura kao nekada fikcijski suputnici fakcije/stvarnosti smjestili u fakcionalni/realni svijet. Ili drugim rijecima, realizirana je virtualna stvarnost koju cine dva svijeta u razlicitim suodnosima: prvi, onaj stvarni i materijalni i drugi - svijet postmoderne intertekstualne kulture koji van suodnosa s drugim tekstovima gotovo da i ne bi postojao.
U svojoj zbirci kratkih trominutnih prica "Teorijska gramatika" Boris Gregoric, slicno Buzeku, u vlastiti tekst involvira razlicita diskursne prakse koje se cesto i potiru. Ti su postupci u skladu s obrnutom perspektivom tretiranja fictiona i factiona i njihova medusobna priblizavanja. U "Ruskoj ljubavi" Gregoric u jednom visprenom pseudoznanstvenom15 stilu akceptira lingvistiku, filozofiju i teoriju knjizevnosti no pridaje im nova znacenja. U
13 Oponasa se stil pisanja, ukljucujuci i sintakticku organiziranost recenica, premda drukciju semantiku, imajuci u vidu drukciju kontekstualnu ukljucenost.Dok je Prigov ironijsko-satiricki razoblicavao Sovjetsku socrealisticku zbilju dotle je Buzekov tekst lisen tolike markiranosti, premda ne i do kraja.
14 U drugoj polovici osamdesetih godina jaca interes za rusku skrivenu/tajnu/zabranjivanu/samizdatsku knjizevnost, kao i za njihove avangardne pretece. Aleksandar Flaker objavljuje antologiju avangardne ruske proze "Heretici i sanjari", Dubravka Ugresic realizira antologiju alternativne ruske proze "Pljuska u ruci", intenzivno se prevodi Harms, U Republici se u nastavcima objavljuju ruski alternativa, dok u Knjizevnoj smotri rusistika je izuzetno zastupljena, itd.
15 Koristeci logicno obrazlaganje teze, termine ili citave sintagme, primjerice: "Ljubav je zenskog roda koja zavrsava na suglasnik." (lingvistika), "Dramaturgija ljubavi sasvim je jednostavna - ona ima: a/ svoj pocetak ili tzv. bljesak, b/ svoj razvoj ili tzv. sjaj i c/ svoj svrsetak ili sumrak" (teorija knjizevnosti), "U fenomenoloskom smislu AMERICKA LJUBAV utjelovljuje fenomen Sunda (filozofija, teorija knjizevnosti).
toj igri diskursa, u njihovome prozimanju i preobrazbi Buzek realizira nekoliko teorijskih odnosa: odnos ozbiljnog i trivijalnog, teorije i knjizevnosti, smisla i besmisla. Ucinak takovrsnih duhovitih antonimijskih suceljavanja jest realizacija groteske, odnosno ironije. Taj odnos visoko teorijskog i popularno-populistickog diskursa moguce je pratiti i u strukturalizaciji cjelokupne zbirke prica. "Ruska ljubav" naspram krajnje reduciranog-fingiranog scenarija za vestern - "Gramatika westerna" implicira nekoliko bitnijih postmodernistickih karakteristika kojima se odreduje suvremena kultura: povrsnost, pastis, indeterminacija, medijska slika svijeta. U prilog tome ide i bogato koristenje fusnotama kao signumima znanstvenoga stila, a koje Buzek koristi kao neki oblik paralelnosti naracije, odnosno simultanoga strukturiranja prica istinito cinjenicnim te privatnim referencijama. No, "Teorijska gramatika" u konacnici parodira i samu, vec obrazlozenu, antonimicnost. Bogatim koristenjem razgovornoga stila, koji se ne libi, a u skladu s uzusnom apsolutnom jezicnom slobodom, niti krajnje denotacije. Tu vrstu konzekventne transkripcije govora u pismo, a koje oznacavaju razliciti stilemi - uporaba zargonskoga govora, kolokvijalizama, preuzimanje leksema iz drugih, najcesce inkopatibilnih stilova, narusavanje ortografske norme, brojne neologisticne/inovativne onomatopeje i sl - Buzek kao postupak realizira zbog nekoliko razloga: kako bi istaknuo parodiju i ludizam kao poeticku konstantu postmoderne, njezinoga (neo)avangardnijega milieua, kako bi urbanost svijeta realisticno realizirao u fikcionalnome tekstu16, kako bi vlastitu poziciju teorijski osvijestio svijescu o jeziku kao knjizevnome mediju, kako bi brojnim poetickim citatima iz avangardne knjizevnosti, kao sto je primjerice "teznja za ukidanjem podjele na umjetnost i ne-umjetnost (...) i s njom povezano uvodenje novih vrsta u knjizevnost" (Flaker, 203) samorazotkrio uporiste/izvor poetike, kako bi fingirao stvarnost/zbilju i ucinio je literarnom i obrnuto.
I Vjekoslav Boban oko zargonskoga govora plete svoje jezicno-teorijsko tkivo ali, za razliku od Gregorica, on mu pridaje i prostorno-dijalektolosku dimenziju. Svi ostali fakcijski glasovi, njegova izrazito pacvork strukturiranost u funkciji su prezentacije teorije, prvenstveno knjizevne. Kada iz pozicije kriticarskoga glasa objasnjeva osnove detekcijskoga romana, kada u neprekinutome i od interpunkcija nizu donosi
16 Sa svim postupcima modalne deskripcije svijeta: fragmentarnost, simultanizam, kompozicijska montaza, bricolage, razbijanje logicne sintakse, kao i na predmetnome polju u sredistu kojega je tehnolosko-tehnologijsko-medijska matrica.
novinske naslove17, parodira televizijsku reklamu18, fingira poslovni (carinsko-trgovacki) stil, kunsthistorijski diskurs, ili kada na kraju svoga romana daje popis bibliografje19 i kazalo imena onda nedvojbeno iz sasma ludistickog okvira referira na teorijsko-znanstveni diskurs i njegove uzuse. Metajeziku znanstvenih i inih funkcionalnih stilova Boban podreduje pricu, i u tako samorazotkrivajucem i samokonstituirajucem terminoloskom romanu dogada se hijat u kojemu realni svijet (u romanu je to fabula) i cinjenicna deskripcija toga svijeta (metajezici, funkcionalni stilovi) nalaze medij u kome ce vlastitu interakciju uciniti prihvatljivijom, sto znaci i fikcionalnijom. Fikcija je dakle, u Bobanovome romanu, spas od sveprozimajuceg diktata stvarnosti i metajezika.
Sasvim drukciji pristup fikcionalnome, odnosno istinitome i zbiljskome od potonjih prozaika ima najperspektivniji no prerano umrli Edo Budisa u svome kratkome romanu "Klub pusaca lula." Tekst je pisan u maniri fantasticnoga zanra, premda su dominantni elementi istinitog, odnosno mogucega. Slozimo li se s Davidom Lewisom da je pripovijedanje pretvaranje (Lewis, 142) te da se u mogucem svijetu dogada pripovijedanje bas kao i u stvarnom svijetu onda nam se, ponovno, namece pitanje o znacenju istine u oba svijeta. U fikciji je istina da tako kazemo virtualna20, jer ju sacinjavaju dvije istine - ona iz stvarnog i ona iz fiktivnog svijeta. No i u mogucem svijetu istina je virtualna samo ukoliko je promatramo kao kategoriju prosudivanja stvarnoga svijeta, u protivnom, ukoliko ju se promatra/procjenjuje iz njenoga okolisa - moguceg svijeta, onda je ona logicno pitanje - moze li to tako biti? S obzirom na znacajan udio snova i pritajeno zalazenje u fantasticno, tocnije irealno u strukturiranju romana i likova, bas kao i kod Damira Milosa, namece se pitanje znacaja
17 "SMRT U DJECJEM VRTICU NESMOTRENOST ODGAJATELJICA MAJKA TUZI ZABAVISTE ZATAJILA DRUSTVENA SAMOZASTITA ZASTO NEMA ELEKTRICNIH STITNIKA NAPAD IRAKA NA IRAN (...)" str. 14.
18 "STRUJA - PICE NASE I VASE MLADOSTI!", str. 14., a na str. 40. donosi graficki neistaknutu reklamu u izvornom obliku "Cockta - pice nase i vase mladosti".
19 Bibliografija je potunoma ludisticna, parodijska, razigrana:Bilottko, Nistislav, Novela novelá, Sirovgrad 1977; Crvotecina, Slovored, Metafore fantasticnog, Porozovac 1984; Dumic, Praznivoje, Sinteza raznolikosti, Murss 1980; Itkov, Itko, Novele u noveli, Agram 1976; Nulic, Niko, Novelama o noveli, Eszek 1975; Tako, Rekuc, Novelom o novelama, Rijeka 1986 (_) str. 175-177.
20 Na primjer, u "Klubu pusaca lula" postoje neka "stvarna" imena/nadimci koja se vezu uz "stvarne" prostore i "stvaran" zivotopis". Nadimak Nino, jedan od vaznijih likova u romanu, ima jedan danas aktualni istarski politicar. Prosudivanje koliko je toga "stvarnoga" uslo u fiktivno prosudivanje je o stupnju ili kolicini prijenosa.
psihoanalize za njihove tekstove. Mjesto gdje nesvjesno prodire u fikcionalnome tekstu, u teoriji mogucih svjetova, sto pojam nesvjesnoga ili Drugoga zasigurno jest, valja promatrati na sto upucuje D. Lewis, kao na drustveno uvjetovano i moguce. Istinito u romanima je ono sto bi po nekim kolektivnim drustvenim shvacanjima bilo i u stvarnosti (Lewis, 149). Zena koja se pojavljuje u blizini svih pusaca lula - Magdalena Braun - u njihovoj je svijesti mjesto zudnje, a ta je zudnja, kako ce se vidjeti kasnije -san, nadomjestak necega, odnosno odgodeno/potisnuto mjesto. San je iz razloga sto uopce klub pusaca lula i ne postoji, a sto je na pocetku romana bilo cinjenicno neupitno. Zudnja i san su tako oznaceni kao stvarni akteri price i cina simbolizacije. Roman ima ciklicnu strukturu, gradi se na pretpostavci21 "da dozivljaji iz snovidenja mogu izgledati daleko stvarniji od onih na javi, te tako i sni i java ravnopravno cine ono sitno i zamrseno tkanje koje nazivamo zivotom..." (Budisa, 5). U toj inverziji stvarnog i fiktivnog apostrofira se ta paralelnost22 svjetova a koji su moguci u oba slucaja. Ne prikazuju li se latentne misli sna, u Budisinome slucaju, nakon manifestnih, sto je svojevrsno izokretanje rada sna, na sto je glede redoslijeda upucivao Freud (Freud, 104-115). Jedan drugi primjer slicnoga odnosa jest i intertekstualno odreden san - vizija gdje lik sanja obrusavanje ptice prema sanjacevim ocima sto bi mogla biti aluzija23 na poznatu Kafkinu pricu o grbu. Taj primjer (ne)svjesnog koristenja veza24 dotice i pitanje neprekinutoga odnosa (neogranicene semioze) upucivanja i kruzenja medu tekstovima - da li i medu mogucim svjetovima?, premda se takosto opire logici.
***
21 Iznesenoj vec na prvoj stranici. Tekst je dao signal, kljuc za desifriranje.
22 Jamacno ce i rijecki dvojac Edi Jurkovic i Dragan Ogurlic u svojim paralelnim slalomima ispisivati prozu koja ce nastojati biti "paralelna", no ne u smislu svjetova, stvarnih i mogucih, negoli vise knjizevno, strogo literarno odredena. Ta ce paralelnost biti dosjetka, neka vrsta sale, stosa u kojoj ce se realizirati, iz iste naslovno-tematske zadanosti, razlicite prakse, a koje imaju ukazati na instancu autora i autornosti, odnosno originalnosti i neponovljivosti diskursa, iskaza i sl.
23 U nastavku vizije sanjac mora voditi ljubav s pticom, sto bi opet mogla biti aluzija prema Lautreamontovim "Maldororovim pjevanjima" gdje je scena ista, osim sto je umjesto ptice morski pas, premda je ipak malo vjerojatno da je Budisa citao pjevanja.
24 Dakako, svjesni smo mogucnosti preinterpretacije teksta i pridjevanja mu onoga cega u njemu nema.
Sigurno, dakle, da teorijski roman, terminoloski znacajnim dijelom opravdava vlastito ime stoga sto ukazuje na presjecanja razlicitih diskurzivnih postupaka, ali i stoga sto perspektivizira i takvo postojanje -dvostruko kodiranje dakle. Drugo kodiranje proizlazi iz svijesto o mogucem svijetu teorijskog romana, da je sam po sebi moguc opisujuci svijest, dok prvo kodiranje govori o samoj realizaciji, bez obzira na kojim se spoznajnim skolama realizira. Rijec je o, ne konstrukciji radnje25 nego o konstrukciji postupaka pripovijedanja. U tom smislu pomak je razumljiv, no ne dogada li se, primjera radi, ista konstruktivnost i u diskurzu hrvatskih fantasticara, u pripovijedanju fantasticnoga modela? Time se navedena teorijska modeliranost ukazuje kao nedovoljno cvrst terminoloski okvir26.
Literatura
Biti. Vladimir. 1992. Suvremena teorija pripovijedanja. Zagreb: Globus. Budisa. Edo. 1984. Klub pusaca lula. Quorum, Zagreb. Carol. David. 1988. Dogmatizam forme: teorija i fikcija kao bricolage. Republika, 3-4, Zagreb.
Flaker. Aleksandar. 1986. Stilske formacije. Zagreb: SNL. Freud. Siegmund. 1973. Uvod u psihoanalizu, Beograd: Matica srpska. Iser. Wolfgang. 1987. Cinovi fingiranja. Umjetnost rijeci, XXXI, br. 4. Zagreb. Jameson. Frederic. 1984. Politicko nesvesno. Beograd: Rad. Lévi-Strauss. Claude. 1966. Divlja misao. Beograd: Nolit. Lewis. David. 1987. "Istina u fikciji. Quorum, br. 6-7. Zagreb. Peles. Gajo. 1999. Tumacenje romana. Zagreb: Artresor. Zlatar. Andrea. 1989. Istinito, lazno, izmisljeno. Zagreb: Hrvatsko filozofsko drustvo.
25 Dzejmson, Fredrik; Politicko nesvesno, Rad, Beograd, 1984.
26 Primjere bismo mogli dati i dalje: Tomislav Ladan - Bosanski grb, Milorad Stojevic - Krucifiks, Stanko Andric - Enciklopedija nistavila itd.
