CC BY
6Prethodno priopcenje
UDC 821.163.6.-31.09
SUBJEKT I NACIONALNE IDEOLOSKE PARADIGME U POSTKOMUNISTICKOM KONTEKSTU (NA PRIMJERU MODERNDORFEROVA ROMANA PREDMESTJE)
Tomislav Zagoda
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
Key words: subject, ideology, identity, anchoring point, subtext.
Summary: This paper analyzes confrontation of the subject with ideological forms in post-communism, Slovenian reality in novel Predmestje by Moderndorfer in particular. We approach relations among symbolization, subjectivity and the anchoring point as a place of identification. Freud's psychoanalysis, Lacan's psychoanalytic theories, Althusser's theory on ideology and the conceptual system from Zizek's study Sublime Object of Ideology are applied to the study as compatible methodological apparatuses.
Uvod
Nema sumnje da je roman Predmestje roman o nacionalizmu i ksenofobiji. Isto tako nema sumnje da je to angazirani roman koji govori o nacionalizmu i ksenofobiji kao simptomima koji impliciraju nekakvo drustveno nezadovoljstvo i nesklad. Jasan je i stav autora, radi se o patoloskoj pojavi koja podsjeca na plemenske rituale, o svojevrsnoj mitskoj svijesti zadojenoj predodzbama o nacionalnom praiskonu, etnickom integritetu i cistoci. Naravno, moguci su razni pristupi u tumacenju navedene problematike s obzirom na predmet interesa: mitoloski, arhetipski, socioloski, filozofski i sl. Buduci da nas u ovom izlaganju prije svega zanima tematsko-idejni sloj, pokusat cemo analizirati taj odnos psihoanalitickim (uz pomoc strukturalistickog) konceptualnim aparatom. U prvom djelu bavit cemo se odredenjem pojma subjekta, artikulacijom nesvjesnoga te procesom simbolizacije i subjektivacije prema Lacanovoj, odnosno Althusserovoj teoriji.
U drugom dijelu razmatrat ce se pitanje ideologije u svezi Zizekove teze o laznoj ideoloskoj svijesti i nacionalizma kao identifikacijske potrebe u skladu s navodima iz Bitijeve knjige Upletanje nerecenog. Na kraju, ukazat cemo na odnos globalizacijskih procesa,
1
multikulturanih zahtjeva i pozicije subjekta iz perspektive svojevrsne postkolonijalne ceznje za nacionalnim identitetom, odnosno «okucenjem».
1. Subjekt ili popunjavanje praznine
Da subjekt nije nikakva konzistentna homogena cjelina, psihoanaliza je davno dokazala. Naime, otkricem nesvjesnoga kao mracnog mjesta uskladistenih nacela ugode postalo je jasno kako vec unutar vlastitog entiteta covjek posjeduje nedostupnu enklavu kao radikalno suprotnu svjesnome, svojevrsnu traumatsku jezgru koja pulsira poput Aliena u suterenu psihe. Dakle, pojedinac je vec unutar sebe podijeljen i podvojen, u njemu vec postoji i cuci Drugi, nepoznat i tajnovit. Prolaskom kroz registar imaginarnog i stupanjem u simbolicki poredak prihvacajuci oznaciteljske prakse odredene kulture i ideologije dolazi do procesa subjektivacije. To bi otprilike znacilo da je subjekt naucio reci „mama", „tata", sluziti se vilicom i nozem, sakupljati slicice nogometasa ili odijevati Barbiku i sl. Uglavnom, procesom subjektivacije lebdeci protoideologijski oznacitelji posve diseminiraju neku tvrdu supstancu kao pretpostavku jezgre identiteta. Stoga ne cudi da je Lacan na neki nacin ukinuo subjekt i proglasio ga praznim mjestom, velikim prekrizenim S, tek „praznim mjestom u strukturi oznacitelja" (Zizek, 2002: 105.). Prema tome subjekt je nesto poput praznog papira po kojem se ispisuje tekst svijeta. Ono sto je napisano na takvom papiru predstavlja inventar osobnosti, nas subjektni, odnosno simbolicki kapital. Postavlja se pitanje tko je zapravo pisac koji nam pripisuje odredeni oznaciteljski niz?, (namjera nam je pri tome izbjeci teoloski odgovor: Bog). Naime, prema Althusseru mogli bismo zakljuciti kako je nevidljiva ruka ideologije ona koja oblikuje tekstove nasih zivota. Mozemo zamisliti primjerice kako je ideologija poput naocala koje nosimo da toga nismo svjesni, a koje izoblicuju i iskrivljuju predmete pred sobom pretvarajuci ih u drugorazrednu zbilju - ono sto predmeti per se nisu. Jedino sto mozemo uciniti, a u tome se krije mogucnost svojevrsnog heroizma subjekta, jest da priznamo sami sebi kako nam ideoloska stakalca zamucuju pravu istinu, dakle da uvijek zivimo u nekoj vrsti neistine ili barem iskrivljene istine. Agensi krivotvoritelji istine predstavljeni su u institucijama Ideoloskog Aparata Drzave (IAD) - crkvi, obitelji, politickim strankama, humanitarnim projektima, ekoloskim fundamentalistima, baletnim skolama, subkulturalnim pokretima i sl.
Vec nekoliko puta dosad spomenuli smo pojam «praznine» kao znacenjskog mjesta koje sazima atmosferu svijeta Moderndorferova romana i psiholoski sadrzaj njegovih protagonista. Stajaliste je ovog razmatranja kako egzistencijalna praznina glavnog junaka (Marjan) reprezentira nemogucnost njegove identifikacije s oznaciteljskim praksama Lacanova
2
simbolickog poretka. Naime, Marjan je bio nikakav ili bolje receno los suprug (da je bio bolji vjerojatno si njegova supruga ne bi prerezala vrat (Moderndorfer, 2002: 94.)), los otac kojeg kcer prezire jer godinama zna za njegove preljubnicke prakse, njegova karijera policajca zavrsila je otkazom, sklon je alkoholu, sudjeluje u ubijanju pasa lutalica, i sl. Lajtmotiv praznine provlaci se strukturom romana poput svojevrsnog eha pripovjednog glasa, pa su tako i posljednje dvije rijeci romana: „prazno, prazno" (Moderndorfer, 2002: 189).
S obzirom na odnos praznine/punine, zanimljiva je Lacanova teza da praznina zapravo predstavlja visak. Kada bismo, recimo, imali prazan novcanik, Lacan bi nas uvjerio da je u pitanju visak Realnog koje izmice simbolizaciji jer realno ne poznaje novac kao oznaciteljsku praksu. „Realno je apsolutno nista, samo praznina, supljina u simbolickoj strukturi koja markira neku sredisnju nemogucnost" (Zizek, 2002: 233). Ako se vratimo poredbi s praznim papirom i ispisanim tekstom, mogli bismo reci da se Realno pojavljuje tamo gdje je odredena rijec izbrisana gumicom. Na tom mjestu nastaje praznina koja zbog gramaticke i sintakticke nuznosti zahtijeva svoj nadomjestak jer tekst (lanac oznaciteljskih praksi) bez njega ne funkcionira. Stoga, na mjestu praznine treba upisati novog oznacitelja kako bi se metonimijski niz zakrpao. Glediste je ovog rada da su Marjanovi neuspjesi u jezgrenim drustvenim vezama - braku, obitelji, odnosu s kceri i dr. - mjesta obrisanih oznacitelja, egzistencijalne praznine u intersubjektivnoj sintaksi. Glavni Moderndorferov junak predstavlja alijenirani subjekt (poput drugih likova iz romana) koji tezi simbolickoj integraciji, odnosno popunjavanju praznih mjesta. Ovdje dolazimo do Lacanova pojma prosivnog boda (point de capitón). Rijec je o svojevrsnoj znacenjskoj zakrpi koja nanovo prosiva simbolicku strukturu teksta. Naime, na obrisana mjesta drustvenih oznacitelja koji su cinili aktivni sadrzaj Marjanova subjekta: suprug, otac, policajac, upisuje se novi zamjenski oznacitelj - „zavicajni nacionalist", cime se metonimijskom nizu osigurava njegova sintakticka funkcionalnost.
2. Ideologija - prosivni bod Razlike
Na tragu transparentne ideologija, ako tako mozemo nazvati alhusserovsku koncepciju ideologije kao sveprozimajuceg neosvijestenog medija kroz koji subjekt spoznaje stvarnost, stoji i Zizekova teza: «Ideologija nije naprosto lazna svijest... prije ce biti rijec o tome da tu realnost treba shvatiti kao ideolosku - ideoloska je drustvena realnost ona cije samo postojanje implicira ne-znanje ucesnika o njezinoj biti - to jest, drustvena realnost cija sama reprodukcija implicira da pojedinci «ne znaju sto cine» (Zizek, 2002: 39). S obzirom na pitanje nacionalizma mozemo
3
reci kako dolazi do svojevrsnog obrata i da pasivni subjekt preuzima ideoloske obrasce pretvarajuci ih u aktivni element strukturiranja zbilje/povijesti. Isto tako, nacionalizam postaje Lacanov prosivni bod (point de capitón) koji zatvara prazninu unutar simbolickog lanca vezano uz situaciju glavnog junaka i njegovih prijatelja. Skloni smo ovdje prihvatiti tumacenje prema kojem se primarna funkcija nacionalizma ocituje u identifikacijskoj potrebi (Biti: 126.).
U romanu Predmestje ta se potreba reprezentira kao «drustveno-psihicko imaginarno okucenje» (Biti: 127.). Naime, protagonisti Mödernodorferova romana svi su mahom drustveni marginalci, neostvareni i nesretni pojedinci koji svaki sa svoje strane pati od oznaciteljske praznine i zelje za drustvenom integracijom. Takvim se paradigmatskim odabirom autorova strategija oslanja na perspektivu ispisivanja povijesti/konteksta odozdo. Pasivna se egzistencija glavnih junaka, tzv. zivotarenje, tek na krilima nacionalizma (pri cemu imamo na pameti negativni nacionalizam koji mutira u sovinizam i ksenofobiju) transformira u svoju suprotnost: drustveni aktivizam. Mödernodorferovi protagonisti predstavljaju «svatkovice», «obicne ljude» koji napustaju mjesto u diskurzu i zauzimaju mjesto proizvodaca diskurza, tj. pripovjedaca.
Nacionalisticke prakse koje su reprezentirane u romanu djeluje unutar poznatog ksenofobicnog okvira «ne-Balkan-Balkan», ili «EuropaBalkan», sto je moguce tumaciti u kodovima binarnih opreka civilizirano-nagonsko (znakovita je u tom smislu poredba kojom glavni junak opisuje seksualne odnose mladog imigrantskog para Nebojse i Jasmine: «Lovita se. Kot dve mladi zivali. Kot zivali.» (Moderndorfer, 2002: 46). Prema takvom gledistu mozemo se sloziti s Kristevom da Balkan znaci nesvjesno Europe, njezin nesimbolizirani prostor te upravo stoga Nebojsa i Jasmina predstavljaju uznemirujuceg Drugog. Njihova osobna imena oznacitelji su etnicke pripadnosti, o cemu svjedoci i Fredijeva izjava (Fredi unutar cetvorice glavnih protagonista poprima tipolosku funkciju «mozga ekipe»), naime nakon sto cuje njihova imena, on zakljucuje: «Vse je jasno! Ime pove vse! Ime nikar tako! Ime je vazno!» (Moderndorfer, 2002: 20) i na drugom mjestu: «... Marjanova nova soseda... imata svoja imena in njuni imeni ne pomnita nic dobrega^» (Moderndorfer, 2002: 22). Odbojnost prema Drugome opisana je i u sceni u kojoj se Marjan, prisluskujuci ljubavnu igru mladog para u susjednom stanu, zatekne: «V neobvladljivem obcutku jeze in sovrastva» (Moderndorfer, 2002: 37), ili kada ga prilikom susreta na hodniku Nebojsa dobronamjerno dotakne: «Marjanu se najezi koza. Preplavi ga nekaksen gnus^ gnus da ga je dotaknil clovek^ crn ko tujec^ zoprn je^ zoprn mi je^ zoprn. Zoprn. Zoprn.» (Moderndorfer, 2002: 71/72).
4
Gnjev, mrznja, gadenje i odvratnost nalicje su negativne identifikacije utemeljene na nacionalistickim premisama. Psihoanaliticka teorija tumaci takvo gledista kao vlastito prepoznavanje, ono sto u Drugome prepoznajemo kao negativno zapravo je preslika nasih slabosti. Ja je uvijek vec projekcija Drugog, odnosno rezultat prvobitne i potisnute identifikacije s njime. Medutim, potreba za identifikacijom zahtijeva uspostavu neke granice izmedu ideoloskog registra Drugoga i nas. Cini se kako tu funkciju razdjelnice koja odvaja ja od Drugoga uspostavlja upravo Lacanov prosivni bod.
«... temeljni paradoks prosivnog boda: 'rigidni oznacitelj', koji totalizira ideologiju zaustavljanjem metonimijskog klizanja svoga oznacenog, nije tocka najvece gustoce Znacenja, neka vrst Jamstva koje bi, izuzeto iz razlikovnog medudjelovanja elemenata, sluzilo kao postojana i cvrsta tocka referencije. Naprotiv, to je element koji predstavlja instancu oznacitelja u polju oznacenoga. U sebi nije nista drugo nego 'cista razlika': njegova uloga je cisto strukturalna, njegova priroda je cisto performativna - njegovo oznacavanje podudara se s vlastitim cinom iskazivanja; ukratko, to je 'oznacitelj bez oznacenog'. element koji samo zaposjeda mjesto odredenog manjka...cista razlika percipirana je kao Identitet.» (Zizek, 2002: 140/141).
Upravo je nacionalizam taj 'rigidni oznacitelj' kojim Moderndorferovi junaci sebi priskrbljuju simbolicko mjesto u polju oznacenog. Naime, protagonisti Predmestja zavicajni su fundamentalisti koji u nacionalnoj povijesti vide opravdanje svojih postupaka (Fredi: «Koncno smo na svojem. Tu smo ze stoletja...» (Moderndorfer, 2002: 165)). Decki iz kuglane (nazovimo tako Modernodorferove junake prema mjestu njihova okupljanja i druzenja) jednostavno su strukturalni cistaci koji pokusavaju zavicajnu etnicku supstancu odrzati 'cistom' od strukturalnih zamucenja. Na kraju, tako dolazi do performativnog obrata pri cemu pojmovi: «animalno», «divlje», «necivilizirano», kojima se oznacuje ono Drugo (balkansko -Nebojsa i Jasmina), postaju oznaciteljske prakse upravo njih samih. Naime, oni su ti koji automobilom namjerno pregaze Nebojsu i odvode ga u napusteni kamenolom u kojem se zabavljaju ubijajuci pse lutalice, oni su ti koji vezu Nebojsu u lance i usmjeruju pusku prema njemu - je li puska okinula ili ne, ne zna se, ali ono sto se zna, mladi imigrantski par zauvijek je protjeran iz «predmestja».
5
3. Zakljucak ili zavirivanje u podtekst djela
Svojevrsni rezime dosadasnjeg izlaganja glasio bi: prijatelji iz «predmestja» nisu se mogli nikako drukcije simbolicki integrirati nego putem praksi podivljalog nacionalizma, u njemu su pronasli prosivni bod koji im je pruzio identifikacijsko «okucenje». Ocigledna je autorska namjera prikazati neuralgicnu tranzicijsku stvarnost punu kontradikcija i drustvenih procijepa, upravo sukladno onome o cemu pise Mitja Cander:
«Svijet u kojem se nasla slovenska knjizevnost nakon osamostaljenja odcaran je svijet. Snovi su prosli preko noci. Tranzicija nije izronila nekakvo opcedrzavno bratstvo, bas suprotno, u ime trzista i individualizma drustvo se jos korjenitije raslojilo na bogate i siromasne... Pripovjedno vidno polje je uze, ali maksimalno osvjetljeno. Sve ono sto prodire iz okolnog mraka prodire u osvjetljeni pojas neocekivanim zamahom. (Cander, 2004: 116/117)
Modernderofov pripovjedni svijet tako «maksimalno osvjetljuje» zivot slovenskog predgrada i njegovih protagonista. S obzirom na perspektivu heterodijegetickog sveznajuceg pripovjedaca, mi doznajemo dovoljno pojedinosti o zivotima likova i njihovim «zivljenim kulturama» da bismo takav svijet i njegovu duhovnu atmosferu mogli jasno zamisliti i docarati.
Medutim, sto je s onim nevidljivim dijelom teksta? Onime o cemu djelo suti?, jer: «ono o cemu djelo suti i nacin na koji suti moze biti jednako vazno koliko i ono o cemu govori. U onome sto je naoko odsutno moze se kriti kljuc njegova znacenja.» (Eagleton, 1987: 192). Kod Candera stoji: «Sto cvrsce stoje junaci tranzicije na tlu, toliko im vise svijeta izlazi iz vidnog polja» (Cander, 2004: 117). Upravo taj svijet koji izlazi iz vidnog polja mogli bismo protumaciti kao „nijemu" paradigmatiku, latentne sadrzaje odsutne ideoloske paradigme - nesvjesno djela. Stajaliste je ovog izlaganja kako to nesvjesno djela predstavlja kompleks «bratstva i jedinstva», multietnickog amalgama jugoslavenske ideologije. Ali isto tako, Predmestje valja citati kao simptom shizoidne svijesti postkolonijalnog subjekta koja na temelju povijesnih iskustava i suocena sa suvremenim globalizacijskim procesima kapitalistickog imperijalizma izrazava identifikacijsku potrebu (koja pak vrijedi za sve male narode Srednje Europe) za nacionalnim okucenjem. Naravno, pri tome uvijek ostaje otvoreno pitanje suzivota s Drugim i prihvacanja prava manjina te pitanje funkcije knjizevnosti: treba li staviti naglasak na umjetnicku ili drustvenu poruku?
6
Literatura
Biti. Vladimir. 2000. natuknice: nesvjesno, prijenos, subjekt, ideologija, tekst, u: Pojmovnik suvremene knjizevne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.
Biti. Vladimir. 1994. Upletanje nerecenog. Zagreb: Matica hrvatska.
Cander. Mitja. 2004. Zemljovid za suvremenu slovensku prozu, Rijeci: casopis za knjizevnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, (4/2008), Sisak. 116-118.
Eagleton. Terry. 1987. Knjizevna teorija. Zagreb: Sveucilisna naklada Liber.
Freud. Sigmund. 1984. Uvod u psihoanalizu. Novi Sad. Matica srpska.
Freud. Sigmund. 1984. Iz kulture i umetnosti. Novi Sad. Matica srpska.
Möderndorfer. Vinko. 2002. Predmestje. Ljubljana. Cankarjeva zalozba.
Laplanche. J., Pontalis. J. B. Rjecnik psihoanalize. Zagreb: August Cesarec.
Solar. Milivoj. 1988. Roman i mit. Zagreb: August Cesarec.
Zizek. Slavoj. 2002. Sublimni objekt ideologije. Zagreb: Arkzin.
Zmegac. Viktor. 1982. Knjizevnost i zbilja. Zagreb: Skolska knjiga.
7
