OGLEDATI SE PISANJEM (NARCISTIČKE BILJEŠKE UZ ČITANJE MONTAIGNEA) Текст научной статьи по специальности «Языкознание и литературоведение»

Strucni clanak

UDC 821.163.42-4

OGLEDATI SE PISANJEM (NARCISTICKE BILJESKE UZ CITANJE MONTAIGNEA)

Sasa Stanic

Sveuciliste u Rijeci, Hrvatska

Key words: writing, reading, education, knowledge, creation, subject, Michel de Montaigne, Narcissus

Summary: This paper is based on the multi-semantic potential of the word "essay", with special emphasis on two meanings: examine and effort. Consequently, from it we can derive two mutually conditioned terms: examination and creating, both representing incompleteness and imperfection, certain perpetual delay. Furthermore, by inspecting Montaigne's erudition as well as writing style and thought (by immersion in different texts), relationship between reading and humanistic (self)education is observed as unintentional act. In regard to the notion that (self)education implies (self)formation with text as the mediator (in broadest sense), the paper is following Montagine's several times expressed doubt in subject's self-sufficiency, emphasizing the question of depersonalization under the burden of quotation. It is concluded, in analogy with Foucault's reading of Don Quixote, that Cervantes' character is searching confirmation of the literature by the very act of living, while Montaigne's performance of reading is the very act of living. In the last segment, the paper is contrasting Montaigne's optimistic belief in knowledge with the apocalyptic one that Samuel Beckett emphasized in his novel Molloy - the (post)modern vision of the subject's dispersion. Prevalent metaphor that is signifying key problems throughout the text is the image of Narcissus gazing at it own image in the water.

mozda je moj mozakzacarano zrcalo?

(Baudelaire, 2006: 15)

Tekst o pisanju nemoguce je zapoceti ne dotaknuvsi se njegova pola, citanja; jer subjekt koji pise, koji se ogleda,1 koji se bavi rijecima,

1 U radu se polazi od viseznacnosti rijeci esej: literarni pokusaj; crtica, ogled; popularno pisana rasprava u biranoj formi o predmetima bilo kojega podrucja koja ne iscrpljuje stvar do kraja (Klaic, 1986: 390). Takoder, derivacija od rijeci ogled -ogledati se sluzi analogiji odnosa subjektova stvaranja i njegova prepoznavanja u

diskursom, tek evocira ono procitano, internalizirano. Dakako, izmedu procitanog i internaliziranog nije nam za staviti znak jednakosti. Ne, jer subjekt sa sobom odnosi tek djelice onoga cemu je posvetio (citateljsku) paznju. One djelice koji su mu se ucinili nekako poznati, koji kao da su mu oduvijek i pripadali, koje bi rado nazvao krhotinama imaginarne slike sebe sama. Ali izmedu krhotina su procijepi i ''ugledati se'' je nemoguce; moguce ostaje (samo): pokusavati, ogledati se. Upravo u tome ''pokusavati'' nalazi se stvaralacki cin, dakle uznastojati, boriti se unatoc neminovnom porazu. Jer uspjeh bi podrazumijevao zaustavljanje Heraklitove rijeke, gusenje mijene u ime slike mira koja bi jamcila cjelovitost, ali koja bi donijela smrt. Mir bi tako dokinuo pogled.

Postoji li literarna forma u kojoj je odnos citanja i pisanja neraskidiviji nego sto je to ona cijim zacetnikom smatramo Michela de Montaignea? Francuzovi eseji nude nam vjecito prizivanje i odgadanje (ili mozda, odbacivanje) mira, dakle smrti. Iako o smrti, bas kao i o knjigama, najvise govore. Njegovi nam tekstovi umjesto nje nude nemir koji je uvijek odgoda jer se u nemiru nista ne doseze. Dakle, oni pruzaju (podmecu!) uzitak u putovanju,2 u istrazivanju, uspostavljanju analogija, davanju primjera, a ne u cilju. Postignut cilj znacio bi spokoj, zavrsetak puta i bespogovorno prihvacanje kraja potrage. Medutim, cilja kod njega nema. Ne smije ga biti. Dokinuo bi nuznost traganja.

Ipak, iako cilja kod Montaignea nema, on je izrecen na samome pocetku: Zelim da me se u mojoj knjizi vidi onakvim kakav jesam, na prirodan i svakodnevan nacin, bez himbe ili uljepsavanja: jer - ovdje slikam sebe sama (Montaigne, Eseji, Knjiga prva, 2007: 19). U tom nemogucem zadatku otkriva se besciljnost puta. Tako Montaigne istovremeno slijedi naputak pitijskog prorocista: Gnothi seautón, ali i Tiresijevo upozorenje koje mu proturjeci (ali koje ga ne negira): Narcis moze dugo pozivjet ne spozna li sebe (Holmes, 2003: 24). Stoga on u svojim tekstovima/meditacijama ne uspostavlja kakav hermeneuticki krug, nego se njegove misli krecu u obliku spirale (postoji li bolja slika napredovanja u odgodi?). Mozda se i uzdizu prema necemu, ali to nesto ne dosezu. To ne cine jer tome i ne smjeraju. Cilj nije u izrecenom Cilju, vec u igri. Homo ludens premece karte (koje su uvijek knjige) i tvori svijet u kojem je moguce zivjeti. Bas poput Giambattista Bodonija, junaka Ecova romana Tajanstveni plamen kraljice Loane, koji izgubivsi najprije autobiografsko

ucinjenom, kao i evokaciji prizora Narcisa ocarana vlastitim odrazom na povrsini vode.

2 Na jednome mjestu u prvoj knjizi Eseja Montaigne ce i zapisati: ''medu svim zadovoljstvima koje poznamo, cin samog trazenja najveci je uzitak'' (Montaigne, 2007: 135).

pamcenje, a padom u stanje kome i kontekst izvanjske stvarnosti koji bi prijecio uspostavu proizvoljnog solipsistickog kozmosa, na temelju semantickog pamcenja tvori nadrealni svijet sacinjen od mnostva citata kulture. Time se osobnost (njegova, nasa) otkriva kao tekst ispisan procitanim. Medu citatima koji ga tvore hijerarhije nema (visoko, nisko, sakralno, profano...); mjesta internaliziranih objekata trenutno odreduje subjekt kojemu pripadaju i koji su jedini preostaci njegova misleca bica.3 U oba slucaja, i kod Montaignea i kod Eca, finitivnost se doseze. U Esejima su to korice knjige, a kod Bodonija smrt. Obje su mehanicki, izvanjski atak na subjekta koji ga dokidajuci cini kohezivnim. I time savrsenim, napokon. Da, procjepi izmedu krhotina su popunjeni, ali tu novu sliku subjektove oci nece vidjeti.

Cini se da obrnutim smjerom misljenja ide Sveti Toma Akvinski kada svome prijatelju Rinaldu, kako prenosi G. Agamben, kaze: Blizi se kraj mojemu pisanju jer su mi se sada otkrile stvari zbog kojih mi se sve sto sam pisao ili proucavao cini sitnicom i stoga se nadam da ce s krajem nauka doci i kraj zivota (Agamben, 2004: 46). Nije li blasfemija da srednjovjekovni otac pomislja na dosezanje konacnosti u ovostranosti? Ako se zacas odvojimo od prizora zaljubljenog Narcisa, onda je slika onoga tko trazi (i trazeci stvara) najslicnija gladnom i zednom Tantalu koji, upinjuci se, nastoji dosegnuti plod. Ono sto se Svetom Tomi otkrilo tek je novi krug ucenja i stvaranja proizasao iz prethodnog (jos uvijek smo u analogiji spirale).

*

Montaigneovo djelo nerazlucivo je povezano s ucenjem. Ono je citanje koje je postalo pismo. Leo Strauss humanisticko je obrazovanje definirao kao slusanje razgovora izmedu najvecih umova (usp. Strauss, 2009: 197). Medutim, napomenuo je i da se dijalozi ostvaruju citateljevom angaziranoscu. Svaki autor predstavlja tek jedan monolog, na citatelju je da ih spaja. Jorge Luis Borges jedne je prilike rekao, a zatim u predgovoru knjige znakovita naslova i zapisao: Neka se drugi hvastaju knjigama sto su ih uspjeli napisati. Ja se dicim knjigama sto sam ih uspio procitati (Borges, 2001: 9). Je li se i Montaigne dicio procitanom lektirom, ne znamo, ali jedno je sigurno - njegovo djelo svjedoci o uspostavi dijalogicnosti koje prije njega nije bilo. Njegovi eseji, koji su u podjednakoj mjeri komentari na procitano, kao i citatna ilustracija misljenog, spomenik su humanistickog

3 Rezultat takve dehijerarhizacije je kosmar, ali sto je drugo i moguce ako se slazemo s Borgesovim rijecima: Svaki jezik tvori spisak simbola; a da bi se njime baratalo, sugovornici moraju imati zajednicku proslost (Borges, 2004: 118).

obrazovanja. Kao sto smo vidjeli, prema Straussu takvo se obrazovanje sastoji od trajnog opcenja s najvecim umovima, ali on napominje da je ono istovremeno i vjezbanje najviseg oblika skromnosti (usp. Strauss, 2009: 198). Dakako da je skromnost nuzna onom tko uci, tko se nastoji popeti na ramena Chartresovih divova, ona, medutim, niposto ne smije voditi u ovisnost: Znamo reci: 'Cicerón kaze tako i tako; tako je obicavao Platon; to su doslovno Aristotelove rijeci'. U redu, ali gdje smo mi? Sto smo mi prosudili? Sto mi cinimo? Toliko bi znala i papiga (Montaigne, Eseji, Knjiga prva, 2007: 216). Te rijeci neodoljivo podsjecaju na prizor s kraja prve polovice Calvinova Dvorca ukrstenih sudbina. Prizor u kojem se pred pripovjedacem otkrivaju sve karte tarota kojima su nijemi putnici ispricali svoje, medusobno isprepletene price: Kvadrat je sad vec u potpunosti prekriven tarotima i pricama. Sve karte iz snopa rasporedene su po stolu. A moja prica, zar je nema? Ne uspijevam je razaznati medu ostalima, tako je gusto bilo njihovo istodobnoprepletanje (Calvino, 2009: 47). Izgubljenost u mnostvu tudih sudbina, u Calvinovu slucaju, ili citata, na Montaigneovu primjeru - nije li to slicno, ili cak, isto? Kod obojice rijec je o znakovima koji nam naizgled ne pripadaju, a koji nas na neki cudesan nacin sacinjavaju, ispisuju. Ili je pak rijec tek o vjeri, u slucaju tarota, da fragmenti mogu ''docarati'' sveukupnost svijeta (naseg, tudeg, svacijeg/svakog), u slucaju citata, da je sve vec receno, da se ljudske sudbine, djela, rijeci, tek ponavljaju i da je bio u pravu cinik Mark Twain kada je zapisao: Kako je Adam bio sretan! Sto god rekao, mogao je reci da se toga jos nitko nije sjetio (Twain, 2003: 14). Ipak, zadrzimo se na tarotu i njegovoj moci docaravanja; nije li rijec o istoj onoj vjeri u moc fragmenata prisutnoj u ideji o arhetipima, astrologiji, ali i enciklopediji; ideji mozaika, mikro i makroslike, strukture koja ispisuje jer je svaki njezin element vec ispisano slovo koje u sebi sadrzi citav kozmos (opet se Borges uplece). Cini se da smo se primakli onome sto je Foucault nazvao Divinatio i Eruditio (Foucault, 2002: 52), stoga nam je posluziti se i jednim njegovim citatom: Svagdje postoji samo ista igra, igra znakova i onoga sto im slici, i zbog toga se priroda i rijec mogu beskonacno ukrstati, oblikujuci za onoga tko zna citati nesto poput velikoga jedinstvenoga teksta (Foucault, 2002: 53). Nije li tako i cijelo Montaigneovo djelo tek jedan protocni esej, bas kao sto je u samo jednom eseju sadrzana citava njegova citateljsko-spisateljska enciklopedija. Ona ista koja ostaje nedovrsena jer u ogledanju nikad dokraja ne moze ispisati, i time sagledati bezdan subjekta (Lacoue-Labarthe, 1998: 186).

Kada smo se vec dotaknuli Foucaulta, onda se osvrnimo i na njegovo citanje Don Quijotea. Za njega je Quijote pismo koje luta svijetom izmedu slicnosti svari (usp. Foucault, 2002: 64-68), a kao takvog mozemo

ga nazvati duhovnim srodnikom Mointagnea koji ne luta svijetom, vec knjigama (koje i nisu nista drugo doli paralelne dimenzije). Medutim, srodstvo ne treba brkati s istoscu, jer ''Don Quijote cita svijet kako bi pokazao knjige'', kako bi potvrdio njihovu istinitost i time ih legitimizirao (kao i sebe koji je u drugom tomu i sam knjigom postao!), a drugi trazi naputke i rjesenja kako se nositi sa zivotom. Jedan trazi potvrdu literature, a drugi zivota, ali obojica se u traganju oslanjaju na nacelo slicnosti. Ovo Montaigne kaze o svojoj lektiri: ja volim samo zabavno i lako stivo, knjige koje me mogu zagolicati ili pak one koje me tjese i govore mi kako urediti zivot i smrt (Montaigne, Eseji, Knjiga prva, 2007: 374), ili na drugome mjestu: Od knjiga trazim samo da mi pruze zadovoljstvo kroz dobru zabavu; a ako se dajem na znanost, trazim samo onu koja se bavi poznavanjem mene samog, koja ce me pouciti kako dobro zivjeti i dobro umrijeti (Montaigne, Eseji, Knjiga druga, 2007: 115). Na to bi sv. Augustin rekao (jer, potrebno je biti dijalogican u citiranju): Dusa se hrani onim sto je veseli (Augustin, 2007: 289).

*

Mozda pomalo pateticno zvuci da knjige i kultura koju one nude mogu posluziti kao orude za snalazenje u zivotu, ali u tehnicistickome svijetu kojemu pripadamo upravo je nesto takvo i potrebno kao antiteza normiranoj ucinkovitosti koja se namece kao mjerilo ispravnosti svakog djelovanja, a pravocrtno vodi u matrix-barbarstvo. Argumentiranu potvrdu takva misljenja daje nam i José Ortega y Gasset koji promatra odnos slicnosti i razlika izmedu srednjovjekovnog i suvremenog sveucilista: Katastroficnost sadasnje europske situacije duguje se neobrazovanosti prosjecnog Engleza, prosjecnog Francuza, prosjecnog Nijemca, i tome sto oni ne posjeduju zivotan sustav ideja o svijetu i o covjeku koji bi odgovarao vremenu. Ta prosjecna osoba je novi barbarin, zaostao u odnosu na svoju epohu, arhaican i primitivan u usporedbi sa strasnom sadasnjoscu svojih problema. Taj novi barbarin je u prvom redu strucnjak, mudriji no ikad, ali manje obrazovan no ikad - inzenjer, lijecnik, odvjetnik, znanstvenik (Ortega y Gasset, 2009: 206-207).4 Gotovo je paradoksalno kako su strucnost i specijalizacija covjeka osposobili da se nosi sa zadacima koje pred njega postavlja radno mjesto, a da su ga istovremeno udaljili od sebe sama. Ne

4 U nastavku mozemo procitati: Strucnosti i specijalizacija, koji se pravilno nadoknaduju, razbili su europskog covjeka na komadice, i on je zbog toga odsutan sa svih mjesta gdje nastoji biti i gdje mora biti. U inzenjeru se nalazi inzenjerstvo, koje je tek jedan dio i jedna dimenzija europskog covjeka, no on sam sebe, buduci da je cjelina, ne nalazi u svom inzenjerskom fragmentu (Ortega y Gasset, 2009: 209).

govori li o tome Beckettov horor pod naslovom Molloy: (...) Vidi se da sam se svojedobno zanimao za astronomiju. Ne poricem to. Potom sam dobrano vrijeme prikratio geologijom. Onda sam se nakratko preseravao an tropo logijom i drugim disciplinama, poput psihijatrije, koja se na nju nadovezuje, od nje se odvaja i potom iznova povezuje, sukladno najnovijim otkricima. Kod antropologije sam volio njezinu moc nijekanja, upornost s kojom je pokusavala odrediti covjeka, po uzoru na Boga, odredujuci ga onime sto on nije. Ali, o tim sam pitanjima uvijek smuseno razmisljao jer nisam dobro poznavao ljude i nisam dobro znao sto znaci biti. O, sve sam pokusao. Naposljetku je magiji pripala cast da se nastani u rusevinama moga znanja i jos danas, kad njima prosecem, nailazim na njezine ostatke. Ali, najcesce, to je zdanje nastalo bez plana i granice te mu cak ni gradu ne raspoznajem, a kamoli raspored (Beckett, 2001: 42). Ipak, Ortega y Gasset i Beckett ne govore o istome, dok jedan nastoji detektirati problem i ponuditi rjesenje, drugi negira mogucnost svake spoznaje, pa cak i mogucnost da se bude cjelina. Jedino sto u Beckettovoj apokalipticnoj viziji ljudskoga znanja i moci spoznaje ostaje jesu krhotine, mutna sjecanja i kosmar nesigurnosti koji ih obavija. Vratimo se optimisticnijem Montaigneu i njegovoj vjeri u istinitost naputaka koje knjige sadrze. On ne porice mogucnost spoznaje i znanja, ali je ipak dovoljno samosvjestan (citatelj) da ukazuje na osjecaj nemoci koje nam knjiski autoriteti mogu nametnuti: Mi se toliko prepustamo da nas drugi nose da nam zbog toga snaga zakrzlja. Zelim li se osloboditi straha od smrti? Poucit ce me Seneka. Trazim li utjehu za sebe ili za drugoga? Naci cu je kod Cicerona. Bio bih je potrazio i u sebi da su me tako odgojili. Nikako ne volim takvo znanje koje je uvjetno i isproseno (Montaigne, Eseji, Knjiga prva, 2007: 217). Dakle, znaci li to da su odgovori i rjesenja za sva pitanja i probleme izvan subjekta, a on ih samo treba otici potraziti? Kako to samo usporava i perpetuira osjecaj nesigurnosti. Primjera je nebrojeno, od prirucnika samopomoci do akademske zajednica koja egzistira na instituciji citata i fusnote - a svi govore isto: know-how. Tome, dakako, valja pribrojiti i sveopci vrijednosni relativizma i nivelaciju razlika. Rjesenje je shizofreno, ali cini se jedino moguce: treba sve osluskivati, svime se sluziti; ako je moguce, istovremeno. Mozda je Montaigneovo daljnje izlaganje svojevrsni putokaz i alternativa: Ako i mozemo biti uceni s pomocu ucenosti drugih, mudri mozemo biti samo svojom mudroscu (Montaigne, Eseji, Knjiga prva, 2007: 217); ipak, cini se da je stanje slicnije Debordovim rijecima: Tko stalno gleda da vidi sto ce dalje biti, taj nikada nece djelovati: takav treba biti gledalac (Debord, 1999: 191). Mozda se na koncu rjesenje krije u natruhi price Marka Aurelija o starcu koji je djecaka ucio pomocu igracaka, a kada je djecak svladao pouku, ovaj mu je igracke oduzeo (usp. Aurelije,1996: 167-168).

Time dolazimo do emancipirajucega ucinka koje knjige subjektu (koji je naucio citati) mogu dati, a emancipirajuce rijeci su, idemo li Rancièreovim tragom, nauciti i dovesti u vezu (Rancière, 2010: 156). Cijelo Montaigneovo djelo svjedoci nam o erudiciji prikupljenoj hotimice, njegovo pak stvaranje o okupljanju, pokusaju sinteze, kohezije; ''dovodenja u vezu''. Medutim, kako to znanje nije institucionalno steceno, a djelo nije stvoreno s drugom svrhom doli da oslika njegova autora, mozemo u njemu prepoznati i otpor5 prema svrsi koja bi premasila granice vlastitih korica, ili kako Baudelaire rece: umjetnik ne izlazi nikada iz samoga sebe (Baudelaire, 2006: 47).6 Drugim rijecima, ne smije se zaboraviti da je nerazlucivo ono sto govorimo, sto pisemo, s onim sto jesmo7. Kod Montaignea je upravo to (on sam) suprotstavljeno hinjenoj ucenosti, farizejstvu i akademizmu zapletenom u citate bez izvora i mrezu znanja koje je postalo teret, a ne uputa ''kako dobro zivjeti i dobro umrijeti''. Od toga je mozda i tesko pobjeci unutar institucionalnog zatvora, ali upravo nam se Montaigne tu nadaje kao figura otpadnika koji se povukavsi od svijeta posvetio sebi i procitanim knjigama kako bi pisao o samome sebi (sebi samome). Tada pisanje, ogledanje, u manjoj mjeri pati od pokusaja da zadivi, lijepih manira i uljudnih smijesaka. Ipak, pogresno bi bilo pomisliti da je to (zrcalece) pismo liseno teatra grimasa. O ne, ono samo postaje suptilnije, cizeliranije i fragilnije jer slika koju zavodimo tvoreci je, svakim trenutkom je sve ljepsa i neoprostiv bi grijeh bio rascarati magiju ljepote kakvim prostaklukom. Uvrijediti samoga sebe, ni pomisliti na to.

Time smo dosli i do one dobro poznate, ipak, konsenzualno presucivane - narcizam je imanentan onome tko stvara. Medutim, ne trebaju nam mitovi (da, trebaju nam, ali ''lagati, zasto ne?'') kako bismo pisca i njegovu sliku u nastanku prepoznali u Narcisovu pogledu u vodu. Dovoljno je pogledati povrsinu po kojoj pisemo, zaslon racunala na kojem nam se, ako pazljivo gledamo, povremeno ukaze vlastiti lik.

5 Theodor W. Adorno jedne prilike ''otpadnistvo'' nazva najunutrasnjijim zakonom esejisticke forme (usp. Adorno, i985: 36).

6 S obzirom da je citat uvijek ekstrakcija onog dijela jednog teksta koji se bez teskoce moze inkorporirati u drugi a da ga time ne narusi, vec stovise, potvrdi, cini se zbog bolje razumljivosti uputnim prenijeti nesto vise Baudelaireovih rijeci (koje, za napomenuti je, ne predstavljaju aberaciju od teme):

Sto vise muskarac njeguje umjetnost, to manje mu se dize ona stvar. Nastaje sve ocitiji raskid izmedu duha i zivine. Samo se zivini dobro dize i fukanje jest lirizam puka.

Fukati znaci teziti tome da udes u drugoga, a umjetnik ne izlazi nikada iz samoga sebe.

7 (...) mi jesmo nase ideje (Ortega y Gasset, 2009: 206).

Izvori:

Baudelaire. Charles. 2005. Rakete i drugaposmrtna djela. Zagreb: Litteris. Beckett. Samuel. 2001. Molloy. Zagreb: Skolska knjiga. Borges. Jorge Luis. 2004. Aleph. Zagreb: Globus media. Borges. Jorge Luis. 2001. Osobna biblioteka. Zagreb: Zagrebacka naklada. Calvino. Italo. 2009. Dvorac ukrstenih sudbina. Zagreb: Vukovic & Runjic. Eco. Umberto. 2006. Tajanstveniplamen kraljice Loane. Zagreb: Izvori. Montaigne. Michel de. 2007. Eseji, Knjiga prva. Zagreb: Disput. Montaigne. Michel de. 2007. Eseji, Knjiga druga. Zagreb: Disput. Montaigne. Michel de. 2007. Eseji, Knjiga treca. Zagreb: Disput. Twain. Mark. 2003. Otrovne misli. Koprivnica: Sareni ducan.

Literatura:

Adorno. Theodor W. 1985. Filozofsko-socioloski eseji o knjizevnosti. Zagreb: Skolska knjiga.

Agamben. Giorgio. 2004. Idejaproze. Zagreb: AGM. Augustin. Aurelije. 2007. Ispovijesti. Zagreb: Krscanska sadasnjost. Aurelije. Marko. 1996. Samomu sebi. Zagreb: CID.

Debord. Guy. 1999. Drustvo spektakla & Komentari drustva spektakla. Zagreb: Arkzin d. o. o.

Foucault. Michel. 2002. Rijeci i stvari. Zagreb: Golden marketing. Holmes. Jeremy. 2003. Narcizam. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Klaic. Bratoljub. 1986. Rjecnik stranih rijeci. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske.

Lacoue-Labarthe. Philippe. 1998. Typography: mimesis, philosophy, politics. Stanford University Press.

Ortega y Gasset. José. 2009. Misija sveucilista. Europski glasnik. 14. Zagreb. Paic. Zarko. Montaigneov rez. 2004. Zagreb: Antibarbarus. Rancière. Jacques. 2010. Ucitelj neznalica. Zagreb: Multimedijalni institut. Strauss. Leo. 2009. Sto je humanisticko obrazovanje?, Europski glasnik. 14.

Zagreb.