CC BY
4ANDREI MAKINE IZMEDU RUSIJE I FRANCUSKE
Sanja Sostaric
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
The paper analyses the novels of Andreï Makine, a contemporary Russian-born French writer. It focuses on the bicultural aspects of his, so called, Russian-French trilogy - Le Testament français (Dreams of My Russian Summers), Requiem pour l'Est (Requiem for a Lost Empire) and La Terre et le ciel de Jacques Dorme (The Earth and Sky of Jacques Dorme). The second part of the paper examines the intercultural elements in Makine's collection of essays about French culture - Cette France qu'on oublie d' aimer (This France we forgot how to love) as well as in his interviews. The paper also discusses the reception of Makine's novels in Russia and France and how the critics categorise his identity.
Ovaj ce se rad baviti djelima Andreïa Makinea, suvremenog francuskog pisca ruskog podrijetla. Kako je rijec o piscu «dvojne pripadnosti», u sredistu pozornosti bit ce romani iz tzv. rusko-francuske trilogije -Francuska oporuka (kojoj cemo posvetiti najvise prostora), Rekvijem za Istok i Zemlja i nebo Jacquesa Dormea. U potrazi za interkulturnim elementima posegnut cemo i za Makineovom zbirkom eseja o francuskoj kulturi naslovljenom Francuska koju zaboravljamo voljeti, kao i za njegovim intervjuima. Na kraju rada iznijet cemo neka ruska i francuska razmisljanja o Makineu.
Andreï Makine rodio se 1957. godine u Krasnojarsku, u Sibiru. Nakon doktorata na Sveucilistu u Moskvi radio je kao profesor filozofije u Novogorodu. 1987. godine - tijekom boravka u Parizu - zatrazio je i dobio politicki azil. Prve pariske godine bile su za Makinea izuzetno teske: zivio je kao lutalica i beskucnik ciji je dom neko vrijeme bila grobna kapelica na pariskom groblju Père-Lachaise. U razdoblju od 1990. do 1994. uspio je objaviti tri romana koji su prosli nezapazeno. Njegov cetvrti roman, Francuska oporuka (Le Testament français, 1995), dobio je dvije najprestiznije francuske knjizevne nagrade: Goncourt i Médicis. Taj roman zajedno s Rekvijemom za Istok (Requiem pour l'Est, 2000) i Zemljom i nebom Jacquesa Dormea (La Terre et le ciel de Jacques Dorme, 2003) cini trilogiju u kojoj se Makine bavi temama identiteta, odnosa svoje - tude, ruskost - francuskost.
Sredisnji roman Makineove rusko-francuske trilogije svakako je Francuska oporuka ciji glavni lik, djecak Aljosa, sa sestrom provodi ljeta
kod bake, Francuskinje Charlotte, koja zivi u gradicu Saranzi. Jedne veceri baka im pocinje pricati o «svojoj» Francuskoj, odnosno Francuskoj iz vremena Belle Epoque. Zahvaljujuci pricama koje baka crpi iz kovcega punog pisama, fotografija, izrezaka iz novina i iz svojih uspomena, Aljosa ce jedne veceri vidjeti kako iz tamne vode koja se svjetluca na dnu stepe «izlaze konglomerati zgrada, tornjevi katedrala, stupovi ulicnih svjetiljki -ukratko, izranja grad!» (Makine, 2005: 21)1 Poput Atlantide, Pariz i cijela Francuska iz veceri u vecer podizu se iz valova, a s njima i pitanje identiteta i jezika kao njegove bitne sastavnice.
Tijekom romana Aljosin se odnos prema Francuskoj i Rusiji mijenja: nakon pocetne opcinjenosti francuskom kulturom javlja se bolna unutarnja podijeljenost na ruskost i francuskost. Slijedi budenje ruskosti i stapanje djecaka s ruskom zbiljom, te konacno pomirenje ruskog i francuskog elementa, odnosno prihvacanje dvostrukog identiteta. Mir ce, medutim, biti privremen: na kraju romana Aljosa je 35-godisnji muskarac koji se, razocaran suvremenom Rusijom i Francuskom, sa sjetom prisjeca proslih vremena.
Cijeli je roman graden na opozicijama i kontrastima izmedu Francuske i Rusije. Prva je prikazana kao zemlja sjaja, raskosi, ljepote, a druga kao zemlja politickih previranja, revolucija, ratova, nasilja i ljudske bijede. Takvo videnje proizlazi iz nacina na koji se Aljosa upoznaje s tim dvjema zemljama: dok sliku o Francuskoj oblikuje iskljucivo slusajuci i citajuci o njezinoj proslosti (preko bakinih prica, isjecaka iz novina, knjizevnih djela i djela o francuskoj povijesti i kulturi), slika o Rusiji nastaje zahvaljujuci neposrednom zivotnom iskustvu. Rijec je, dakle, o suprotstavljanju (francuske) proslosti i (ruske) sadasnjosti, iluzije i zbilje. Razlicitost i nespojivost tih svjetova dodatno je naglasena i nekim vremenskim i prostornim komponentama. Makine ih, naime, povezuje s razlicitim godisnjim dobima i gradovima. Tako Aljosa i njegova sestra odlaze kod bake iskljucivo ljeti, u vrijeme praznika. Time je naglasen odmak od uobicajenog, od svakodnevice ostatka godine. Na prostornom planu, Makine suprotstavlja Saranzu, gradic na rubu stepe u kojem zivi baka, i industrijski grad u kojem zive djecakovi roditelji. Opisujuci Saranzu Makine pise o prasnjavim krivudavim ulicama koje su se uspinjale na brezuljke, drvenim ogradama uz zelenilo vrtova, suncu, uspavanim krajolicima. To je grad u kojem vrijeme stoji i «u kojem zivjeti znaci neprestano ponovno prozivljavati svoju proslost, mehanicki obavljajuci svakodnevne poslove» (97). Dvoriste u kojem se nalazi bakina kuca prekriveno je lipovim i jablanovim liscem, u njemu sjede «najzivopisnije babuske koje kao da su iskocile ravno iz prica» (30). Bakina je kuca sagradena pocetkom 20.
1 Svi su citati preuzeti iz hrvatskog prijevoda Francuske oporuke.
stoljeca u dekadentnom burzujskom stilu i u njoj se osjeca «miris starinskog zivota» (30), a balkon krase posude s cvijecem. S druge strane, djecakova obitelj zivi u velikom industrijskom gradu koji se prostire «na dvije obale Volge, s milijun i pol stanovnika, tvornicama oruzja, sirokim avenijama s velikim zgradama u staljinistickom stilu». On je «utjelovljenje snage imperija. Divovska hidroelektrana uzvodno, podzemna zeljeznica u izgradnji i golema rijecna luka podupirali su u ocima svih sliku naseg covjeka - on pobjeduje snagu prirode, zivi u ime sjajne buducnosti, i u svojoj energicnosti nimalo se ne brine o smijesnim ostacima proslosti. Osim toga, nas je grad zbog svojih tvornica bio zabranjen strancima...» (47). S jedne strane, dakle, nalazimo mirne ljetne veceri, bliskost s prirodom i ljudima, okrenutost prema proslosti i drugacijem, a s druge, jesenske magle, snjezne oluje, industrijska postrojenja, okrenutost prema sadasnjosti / buducnosti i zatvorenost u vlastiti svijet. Zanimljivo je da se bakina kuca u kojoj se djecak prvi put upoznaje sa Zapadom / Francuskom, nalazi «na rubu grada, na takozvanom «Zapadnom proplanku» (29). I time je naglasena uloga Saranze kao grada-granice (ali i grada-poveznice) izmedu neimenovanog ruskog industrijskog grada i francuskog glavnog grada. S istocne strane bakine kuce nalazi se dvoriste, kuce, ulice, ruski krajolici i gradovi, a sa zapadne beskrajna stepska prostranstva. Ne cudi da Francuska-Atlantida izranja upravo iz tog praznog prostora stepe koji ce se tako postupno ispuniti zvukovima, osjecajima, rijecima, likovima i dogadajima jednog drugog svijeta. Bakina je kuca, dakle, neka vrsta medasa izmedu dvaju vremena i prostora. Motiv granice mozemo povezati s jos dva elementa: prvi je vremenski - baka o Francuskoj uvijek prica u sumrak, na granici izmedu dana i noci, a drugi prostorni - baka i unuci pritom uvijek sjede na balkonu, a to je granicni prostor koji je istovremeno i dio kuce i dio vanjskog svijeta. Balkon je meduprostor smjesten izmedu interijera i eksterijera, stvarnosti i privida, zbilje i sna. Dok baka prica, djecak osjeca kako se balkon polako odvaja od zida i lebdi, a ponekad i uranja «u mirisnu tminu stepe». Poput Nautilusa kojim ce djecak krenuti u potragu za potonulom Atlantidom.
Tema granice kod Makinea se veze uz temu putovanja koju nalazimo u sva tri romana. Putovanje otvara mogucnost susreta i upoznavanja s drugima, izlaska iz monokulturalnosti i iskorak prema interkulturalnosti. Tijekom putovanja fizicko je premjestanje cesto popraceno i mentalnim. To je narocito izrazeno u Francuskoj oporuci. U tom romanu mozemo razlikovati stvarna i imaginarna putovanja, te putovanja kroz prostor i kroz vrijeme. Za pocetak, nabrojimo neka stvarna prostorna putovanja: Charlottina obitelj cesto putuje na relaciji Francuska-Rusija, Charlotte je u mladosti proputovala cijelu Rusiju, Aljosa svakog ljeta putuje baki u Saranzu, a na kraju putuje na Zapad - prvo u Njemacku, potom u
Francusku. I povijest mozemo shvatiti kao putovanje: u romanu pratimo kako Rusija «putuje» od carizma, preko komunizma do divljeg liberalizma, a Francuska od Belle Epoque do kraja 20. stoljeca. Najvise se, medutim, putuje u Saranzi. To su imaginarna prostorno-vremenska putovanja koja djecaka vode do Pariza i Francuske s pocetka stoljeca. Pod utjecajem tih putovanja djecak svijet koji ga okruzuje pocinje promatrati drugim ocima.
Nakon analize granice kao mjesta dodira svojeg i stranog i putovanja kao prelaska granice i susreta dviju kultura, promotrit cemo kakva je Francuska videna ruskim ocima, a kakva Rusija videna francuskim ocima. U predodzbama o drugom s kojima se susrecemo u Francuskoj oporuci mozemo uociti tri osobine: idealiziranje, parcijalnost i subjektivnost. Za Aljosu je Francuska zemlja izuzetne raskosi i ljepote (opisuje se bljesak lustera, odrazi zrcala, gola zenska ramena, parfemi), gastronomskih uzitaka (djecak cita jelovnik s banketa na kojem se nalazi cijeli niz nepoznatih mu jela), zemlja ljubavi (njezin predsjednik umire u narucju ljubavnice), slobode i demokracije (pjesnik se tu caru obraca s «ti», a obicni gradani su rodeni buntovnici, uvijek spremni na strajk, protest, borbu na barikadama), slavne proslosti i velike knjizevnosti (djecak cita Vernea, Daudeta, Malota, Nervala, Maupassanta, Stendhala, Flauberta, Rabelaisa, Hugoa, Baudelairea)...
Djecak je svoju sliku o Francuskoj dobrim djelom oblikovao citajuci francuske knjizevne klasike. I u francuskoj slici o Rusiji knjizevnost ima vaznu ulogu. Na pocetku romana opisuje se posjeta ruskog cara Nikolaja Francuskoj. Tom prigodom pjesnik José Maria de Hérédia obraca se caru pjesmom u kojoj slavi cestitost, snagu i covjecnost njegovog oca, Aleksandra III., a o francusko-ruskom ratu u vrijeme Napoleonovih pohoda govori kao o viteskom turniru bez mrznje. Nesto kasnije glumac u kazalistu recitira stihove u kojima se Rusija opisuje kao lijepa i velika zemlja blagorodne duse, slavne proslosti i sjajne buducnosti, hrabrih vojnika, zitnih polja i bijeloga snijega. Kao sto vidimo, u oba je slucaja rijec o poeticnom, idealiziranom videnju drugoga i stranoga. Osim toga, to je videnje parcijalno, svedeno prvenstveno na jedan vremenski isjecak - pocetak 20. stoljeca. Razdoblje izmedu 1900. i 1914. godine Francuzi pamte kao sretno i bezbrizno (o cemu svjedoci i naziv Belle Epoque), a Rusi kao mirno i stabilno, vjerojatno uslijed kontrasta sa sljedecim, teskim i burnim razdobljem obiljezenim svjetskim ratom i revolucijom. Ta su videnja i subjektivna: baka Charlotte napravila je izbor bilo pamteci samo neke dogadaje iz francuske i ruske povijesti, bilo izrezujuci samo neke clanke iz novina.
Buduci da je Aljosa neiskusan djecak, nacin na koji si predocava francusku kulturu ponekad je naivan i smijesan: francuski gradic Neuilly zamislja kao selo s izbama u kojima zive kolhoznici, predsjednika Faurea
kao mjesavinu svog pradjeda i Staljina, potaknut pricom o juhi od racica i sparoga koju je slavni kuhar posvetio Sari Bernardt, pokusava zamisliti borsc posvecen nekome... Njegovi pokusaji da pronade ruske ekvivalente za razne elemente francuske kulture cesto ne daju rezultata. Stovise, katkad se cini da su razlike izmedu Rusije i Francuske tako velike da djecak mora posegnuti za usporedbama koje prelaze granice naseg planeta. Tako u opisu Francuske susrecemo izraze drugi planet, vanzemaljac, drugi zvjezdani sustav, druga galaktika, terra incógnita kojima je razlika izmedu svojeg i stranog dodatno potencirana.
Tijekom romana Aljosa shvaca da bi jezikom mogao premostiti jaz izmedu Rusije i Francuske, odnosno svoj bolni rascjep izmedu ruskosti i francuskosti. Premda je u pocetku zaokupljen otkricem da je francuski jezik (jednako kao i ruski) sastavni dio njegovog identiteta, postupno otkriva da postoji i treci, univerzalni jezik - jezik knjizevnosti. Ovladavsi njime, Aljosa ce izmamiti suze svog prijatelja Paske i zadobiti naklonost vrsnjaka. Medutim, moc tog jezika puno je veca: jedna jedina recenica, «carobna formula» koju djecak izgovara, moze srusiti vremensku granicu i poput vremeplova vratiti djecaka u vlastitu proslost kao i u zivote drugih ljudi koje ce osjetiti svim svojim osjetilima. Tu «alkemiju vremena» Aljosa zeli izraziti pisanjem. Svjestan je da mu je za taj pothvat potreban jezik koji ne moze biti niz «bezlicnih rijeci», «zvucnih odraza svakodnevice» jer on samo ispunjava tisinu, a presucuje bitno. Aljosa intuitivno osjeca da postoji paralelni, «poseban svijet, s vlastitim ritmom, melodijom i posebnim suncem. Gotovo neki drugi planet» (215). Tako sada knjizevnost postaje «drugi planet», odnosno treci prostor u kojem je moguce objediniti i pomiriti sva proturjecja dvaju naizgled nespojivih svjetova - ruskog i francuskog.
Nakon pomirenja ruskog i francuskog identiteta i budenja svijesti o svojoj knjizevnoj vokaciji u pripovijedanju se javlja vremenski skok - proslo je dvadeset godina, djecak je odrastao i sada zivi u Francuskoj. Vise ne postoji ni bakina Francuska iz Belle Epoque ni Rusija iz djecakovog djetinjstva - preobrazile su se u zemlje s brojnim negativnim osobinama koje pripovjedac na kraju Francuske oporuke tek povrsno dotice: shvacanje knjige kao robe, smrt kvalitetne francuske knjizevnosti, pariske cetvrti u kojima se ne moze cuti ni jedna francuska rijec, ruski novi bogatasi... Toj ce temi Makine posvetiti vise paznje u druga dva romana iz tzv. rusko-francuske trilogije - u Rekvijemu za Istok i Zemlji i nebu Jacquesa Dormea, kao i u zbirci eseja o francuskoj kulturi naslovljenoj Francuska koju zaboravljamo voljeti (Cette France qu'on oublie d'aimer, 2005).
Medu romanima iz rusko-francuske trilogije postoje brojne slicnosti: pisani su u prvom licu, glavni lik je pisac koji prica o svojim uspomenama iz proslosti, u pripovijedanju prevladava nostalgican i poetican
ton, bave se problemom identiteta... Dok se u Zemlji i nebu Jacquesa Dormea pripovjedac tek na kraju romana bavi suvremenim francuskim drustvom pisuci o nasilju mladih, nestanku finoce izraza francuskog jezika i zaboravljanju ratnog junastva i zrtava, suvremeni je svijet (Rusija, Europa i Amerika) vazna tema u Rekvijemu za Istok. Pripovjedac, bivsi sovjetski obavjestajac, narocito je ostar i ironican prema Zapadu i Zapadnjacima koje prikazuje kao teatralne i licemjerne snobove, dehumanizirane tipove (poput intelektualca koji je uvijek aktualan i uvijek govori istinu ili klasicne, nasmijane, ugodno prazne plavuse) i svodi na predvidljive rijeci i reakcije. Zapadnjaci o Rusiji govore s visoka, iznose niz povrsnih i pogrdnih ocjena (nazivaju je politickim mrtvacom, zemljom fantomom, crnom rupom) te cak obezvreduju njezinu ulogu u Drugom svjetskom ratu. U zadnjem je poglavlju slika Zapada obogacena i prizorima iz Amerike u kojima se opisuju mladi ljudi lijepo oblikovanih, preplanulih i zdravih tijela iz kojih zraci pohlepa za zivotom i koji zahtijevaju da budu sretni. I suvremena, politicki nemocna Rusija polako se amerikanizira, pa se ruski novi bogatasi nimalo ne razlikuju od Amerikanaca: odjeveni su u odjecu iz modnih casopisa, nasmijani i bezbrizni, a njihovu radost zivljenja pripovjedac smatra istodobno opravdanom i bestidnom.
Premda u prikazu Istoka i Zapada Makine ne koristi crno-bijelu tehniku, ipak mozemo jasno razabrati njegov stav o Rusiji i Francuskoj. Makine je okrenut proslosti i sa simpatijama pise o nestalim svjetovima. Francuska iz vremena Belle Epoque njegova je zapadna Atlantida, a Rusija (Sovjetski Savez) iz vremena njegova djetinjstva (sezdesetih i sedamdesetih godina proslog stoljeca) istocna. Povijest Sovjetskog Saveza ni u jednom romanu nije retusirana vec je prikazana kroz nerede, revoluciju, ratove, cistke, silovanja, otimanje imovine, borbu za goli zivot. Usprkos tome, glavni likovi u sva tri romana zale za izgubljenom domovinom. U Rekvijemu za Istok glavni lik osjeca fantomsku bol kad razmislja o Rusiji koja je izgubljena, smanjena na sjenu i usporeduje se s ranjenikom koji nakon amputacije vrlo tjelesno osjeca ruku ili nogu koju je upravo izgubio. Ti likovi zale za domovinom, domom, uporistem i utocistem bez kojeg se osjecaju, prema rijecima jednog lika, poput ribe ulovljene u zamci kad se more povuce. Makine je napisao rekvijem za Istok, misu zadusnicu za zemlju koja vise ne postoji, ali njegovi se romani mogu citati i kao rekvijem za Zapad kakav je nekoc bio. On se divi Rusiji i Francuskoj (i njihovim stanovnicima) iz proslih vremena: ruskoj tjelesnoj i duhovnoj snazi, upornosti, hrabrosti, zelji za zivotom, domoljublju i mudrosti, vjernosti i toleranciji, spremnosti da pomognu jedni drugima, kao i francuskoj profinjenosti, smislu za dosjetku, rafiniranom jeziku, ratnoj hrabrosti,
beskrajnoj slozenosti njihovog svijeta, slobodi govora i sklonosti prema raspravi i suceljavanju misljenja, postivanju protivnickih stavova...
Kod glavnih likova u sva tri analizirana romana (a reklo bi se i kod samog Makinea) izrazen je osjecaj nepripadnosti suvremenom svijetu i zaljenje za svijetom koji je zauvijek nestao. U njima je, medutim, uocljiv i jedan paradoks: glavni likovi ni u tom proslom svijetu nikada nisu bili prilagodeni, bili su drukciji od ostalih, njihov se zivot, kako kaze jedan lik, razlikovao od zivota «normalnih ljudi». Usprkos tome, oni osjecaju snaznu nostalgiju za «dobrim starim vremenima», za dvjema Atlantidama. Suvremena se Rusija Makineu ne svida pa ne cudi da nakon dolaska u Francusku nikada nije posjetio domovinu. Kao i kod drugih egzilnih pisaca, Makineova napustena domovina nastavila je svojim tokom dalje, promijenila se i udaljila, a njemu su ostala okamenjena sjecanja i zamisljena domovina koja zivi samo u njegovoj masti. Jednako tako, i Francuska iz Belle Epoque postoji samo u pripovijedanju i knjizevnosti. Ona je Atlantida i za Aljosu / Makinea i za suvremene francuske citatelje koji zive u sasvim drugacijoj Francuskoj.
Makineov kriticki odnos prema suvremenom svijetu vidljiv je i u djelu Francuska koju zaboravljamo voljeti u kojem pise o svom dvostrukom zemljopisnom, lingvistickom i knjizevnom nasljedu. Prema Makineu, ruska predodzba o Francuskoj obiluje stereotipima (moda, gastronomija, likovne umjetnosti, umijece zivljenja, ljubav prema rijeci, galantnost...) koji njega kao pisca ne zanimaju. On zeli proniknuti do neopipljive francuske jezgre, do sustine francuskosti. Smatra da tu bit cini francuski jezik, ne zbog svoje muzikalnosti, vec zato sto ga stoljecima cizelirali veliki pisci oplemenjujuci njegovu supstancu svojim genijem. Ali taj jezik, smatra Makine, koji je izrazavao svijet da bi ga mogao preoblikovati, danas nestaje. Makine progovara i o kraju iluzije o Francuskoj kao multikulturnom, multirasnom i multikonfesionalnom raju, o tome da dio francuske populacije mrzi Francuze i naziva ih «sirevima». Podjednako je ostar i prema Francuzima starosjediocima koji zatvaraju oci pred problemima i prema novopecenim Francuzima koje Francuska hrani, udomljuje, njeguje, a oni je ipak mrze. Knjiga zavrsava trackom optimizma utemeljenom na vjerovanju u vitalnost Francuske, u njezinu buducnost, u sposobnost Francuza da kazu «dosta!» i na nadi da ce buduci predsjednik pokrenuti Francusku, vratiti je njezinim tradicionalnim vrijednostima.
Vjerujemo da je nakon ovog iznosenja Makineovih stavova o suvremenom ruskom i francuskom drustvu jasno zasto ga neki knjizevni kriticari i citatelji napadaju. Ako se slozimo s tvrdnjom da prostorni i vremenski odmak omogucuju objektivnije sagledavanje zbivanja, namece se zakljucak da je pisac «dvojne pripadnosti» idealna osoba za prikaz dviju
kultura kojima pripada. Cesto ga se, medutim, u obje kulture dozivljava kao stranca. Ipak, kad je rijec o dobrim i popularnim piscima kao sto je Makine, dogada se i suprotno - obadvije ga kulture svojataju.
Uz problem pripadnosti nekoj kulturi veze se i pitanje jezika. Vidjeli smo da Makine u svojim romanima, a narocito u Francuskoj oporuci, jeziku posvecuje veliku paznju. On ga zanima i kao izrazajno sredstvo knjizevnosti i kao bitna sastavnica identiteta. Jezik nas odreduje kao pripadnike neke grupe (nekog naroda) i razlikuje od ostalih grupa (naroda). Jezik nije samo bitan element individualnog, kolektivnog i nacionalnog identiteta, vec je cesto i presudni kriterij pri odredivanju pripadnosti pisca nekoj nacionalnoj knjizevnosti. Pitanje o Makineovoj pripadnosti ruskoj ili francuskoj knjizevnosti pobudilo je veliko zanimanje citatelja, novinara i knjizevnih kriticara. Citajuci prikaze i komentare Francuske oporuke uocili smo da je pitanje je li Andrei' Makine Francuz ili Rus, odnosno francuski ili ruski pisac stalno prisutno. Stavovi se krecu u vrlo sirokom rasponu: od tvrdnje da je Makine u potpunosti ruski pisac koji samo pise na francuskom do tvrdnje da je u potpunosti francuski pisac u cijim su romanima vlastita imena jedini ruski element.
Makine je francuski jezik naucio kao trogodisnji djecak od svoje bake Charlotte, sva je svoja djela napisao na francuskom jeziku, ali je u pocetku, zbog podozrivosti izdavaca, lagao da je rijec o prijevodima s ruskog. Zanimljivo je da je zbog molbe izdavaca da donese originalni tekst Francuske oporuke bio prisiljen navrat-nanos cijeli roman prevesti na ruski. Cini se da su osjecaji i stavovi francuskih citatelja i kriticara o Makineu podvojeni: iznenadeni su i polaskani Makineovim dobrim znanjem francuskog jezika i njegovim idealiziranim videnjem francuske kulture, ali se ipak ne mogu oteti osjecaju sumnjicavosti prema tom «samozvanom» francuskom piscu koji je dosao iz beskrajnih prostranstava Sibira. S druge strane, i rusko je videnje Makinea proturjecno: dok ga jedni hvale kao jos jednog u poduljem nizu izvrsnih ruskih pisaca egzilanata, drugi ga kude uz optuzbe da zapadnoj publici nudi stereotipnu i netocnu sliku Rusije. Tako ruska spisateljica i knjizevna kriticarka Tatiana Tolstaya smatra da je Makine «cudan svjedok ruskog nacina zivota», «knjizevni mjesanac, kulturni hibrid, lingvisticka himera, ezotericni bazilisk» koji se u ruskoj knjizevnoj tradiciji
opisuje kao spoj kokota i zmije - «nesto sto moze letjeti i gmizati u isto
2
vrijeme». 2
2 Citirano prema : Katya von Knorring : A la recherche d'Andreï Makine, ou un humanisme de la frontière : Confession d'un porte-drapeau déchu, u : Andreï Makine: la rencontre de l'Est et de l'Ouest. 2004. Paris, Budapest, Torino: L'Harmattan. 34.
Ovi su napadi, cini nam se, potaknuti Makineovom «dvojnom pripadnoscu» koja se moze shvatiti i kao nepripadnost - on u cijelosti ne pripada ni ruskoj ni francuskoj knjizevnosti. Smjesten na granici dviju kultura, jezika i zemalja, on nam daje slozenu sliku tih dvaju svjetova. Tako glavni lik Francuske oporuke Rusiju prikazuje kao zemlju suprotnosti -spaljenih gradova i konja na rosnim pasnjacima, ratova i rana, ali i ljepote prvog snijega, kao mjesavinu «okrutnosti, njeznosti, pijanstva, anarhije, neunistive radosti zivljenja, suza pomirenosti s robovanjem, tupe tvrdoglavosti, neocekivane profinjenosti». (152). Njegovo je videnje Rusije cesto realisticno (ratovi, cistke, vojne parade), katkad poeticno (prekrasni pejzazi), a povremeno i humoristicno (babuske koje kao kokoske bjeze pred pijancem Gavrilicem, rad do 3 sata ujutro, po uzoru na Staljina). I slika Francuske jednako je slozena, sto narocito dolazi do izrazaja na kraju romana: ta se zemlja toliko promijenila da je Aljosa dosavsi u nju gotovo potpuno zaboravio Charlottinu Francusku - zemlju uzvisene kulture, sjaja i raskosi. Njegov zivot u Francuskoj obiljezen je siromastvom, gladovanjem, stanovanjem u grobnoj kapelici... Aljosi rusko-francuska dvojnost i drukcijost zadaju jednake probleme i u Rusiji i u Francuskoj: u djetinjstvu je morao skrivati svoj «francuski kalem», a sada mora skrivati svoju ruskost.
Novinari i kriticari koji Makinea vide kao ruskog pisca isticu njegov ruski naglasak, izgled i senzibilitet, duboku azijsku prirodu koja vise osjeca nego objasnjava, sklonost nesvjesnom i komunikaciji tisinom, te orijentalne i bizantinske osobine njegovog stila. Opisuju ga kao pozapadnjenog Rusa ili ruskog romanopisca protiv vlastite volje, naglasavaju da nije ni monden ni pricljiv jer ni ruska civilizacija ne pociva na pisanju pa se pise samo da bi se reklo nesto zaista vazno... Dodajmo ovome da su teme Makineovih romana ruske, a gotovo svi likovi Rusi.3 Makine se, medutim, izjasnjava kao francuski pisac. U jednom intervjuu kaze: «Upravo nas jezik odreduje. Ako netko pise na francuskom, naravno da je francuski pisac. Cak ni termin frankofoni pisci, prema mom misljenju, nema smisla. Kada netko pocne pisati na francuskom automatski postaje francuski pisac. Da li je on dobar ili los pisac, to je puno vaznije pitanje.»4 Osim toga, Makine je romanom Francuska oporuka odao pocast svojim francuskim knjizevnim uzorima, prvenstveno jednom od njih (ciji roman, medutim, Aljosa ne cita) - Marcelu Proustu. Makine bira citat iz Pronadenog vremena za moto svog romana. Proust je cak i jedan od stanovnika bakine Atlantide: baka ga je vidala kako igra tenis u Neuillyu i
3 Izuzetak je zadnji roman, L'amour humain, ciji je glavni junak Angolac, a radnja je smjestena u Afriku.
4Entretien avec Andreï Makine - La vie imprévisible, razgovarala Guylaine Massolutre. 2006.
pokazala je Aljosi sliku «tog dandya velikih sanjivih ociju» (33) koji je u kaficu uvijek narucivao grozd grozda i casu vode. Proustove ideje i senzibilitet prozimaju cijeli Makineov roman od njegova pocetka, kada Atlantida izranja iz ruske stepe poput Combraya iz salice caja, preko «carobne formule» kojom se ozivljava proslost, do zavrsnih promisljanja o knjizevnom djelu kao krhkoj i dragocjenoj tvorevini sposobnoj da pobijedi vrijeme, kao bastini koju predajemo drugima. Upravo to snazno vjerovanje u moc pisca i knjizevnosti daje Makineovim romanima zavrsni optimisticni ton.
Po svemu sudeci, Andreï Makine je i Rus i Francuz. On je dvostruki egzilant kojeg, jednako kao i Aljosu iz Francuske oporuke, u Rusiji najcesce vide kao Francuza, a u Francuskoj kao Rusa. Dvostruko lingvisticko i knjizevno nasljede za njega je istovremeno i bogatstvo i teret. U pokusaju da svrstamo Makinea najboljim se rjesenjem cini posezanje za vec afirmiranim terminom «pisac dvojne pripadnosti»5. Mislimo da smo tijekom ovog rada iznijeli dovoljan broj argumenata za takvo odredenje. Mozemo jos dodati da su u Makineovom zivotu i djelu prisutne sve tri komponente koje takve pisce odreduju - izrazena interkulturna svijest autora, dijaloski odnos jezika, te postojanje interkulturnog recipijenta.
Na kraju ove analize slozit cemo se s Makineovom tvrdnjom da je pitanje da li je netko dobar ili los pisac puno vaznije od pitanja o pripadnosti odredenoj nacionalnoj knjizevnosti. A Makine je pisac najbolje vrste staroga kova: on postuje jezik i njegova pravila, brani njegov dignitet, buni se protiv onih za koje je knjiga postala roba, kao i protiv pisaca koji pribjegavaju skandalima i provokacijama kako bi sto bolje prodali svoje knjige, smatra da pisac ima bozansku moc da stvori, unisti i pobijedi vrijeme, da ponovno udahne zivot. Njegovi se romani odlikuju spojem poeticnosti i refleksivnosti, lirizma i realizma, fikcije i stvarnosti, zanimljivim i dobro portretiranim likovima, njegovanim jezikom i stilom, cvrstom pricom i pomno gradenom kompozicijom. Smatramo da zahvaljujuci tim osobinama Makinea mozemo svrstati medu dobre pisce cija djela nadilaze nacionalne granice i pripadaju svjetskoj knjizevnoj bastini.
Literatura
Primarna literatura
Makine, Andreï. 1995. Le testament français. Paris: Mercure de France. Makine, Andreï. 2000. Requiem pour l'Est. Paris: Mercure de France.
5 U literaturi smo se susreli i s terminom border writer iz anglosaksonske knjizevne kritike, odnosno écrivain de la frontière i écrivain du seuil iz francuske knjizevne kritike. U sva tri termina teziste je stavljeno na pojam granice.
Makine, Andreï. 2003. La terre et le ciel de Jacques Dorme. Paris: Mercure de France.
Makine, Andreï. 2006. Cette France qu'on oublie d'aimer. Paris: Flammarion. Makine, Andreï. 2005. Francuska oporuka. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo, Disput.
Makine, Andreï. 2006. Rekvijem za Istok. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo, Disput.
Sekundarna literatura
Andreï Makine: la rencontre de l'Est et de l'Ouest, textes réunis par Margaret Parry et al. 2004.Paris, Budapest, Torino: L'Harmattan.
Entretien avec Andreï Makine, razgovarala Catherine Argand, u: Lire, février 2001. http://lire.fr/entretien.asp?idC=39033&idR=201&idTC=4&idG (30.12.2007.) Entretien avec Andreï Makine - La vie imprévisible, razgovarala Guylaine Massolutre, u: Le Devoir, ed. du samedi 25 et du dimanche 26 mars 2006. http://www.ledevoir.com/2006/03/25/105056.html (30.12.2007.) Kovac, Zvonko. 2001. Poredbena i/ili interkulturna povijest knjizevnosti. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo.
Kovac, Zvonko. 2005. Meduknjizevna tumacenja. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo.
La Chance. Brooks. 2000. Intertextualité française et construction d'identité dans Le testament français d' Andreï Makine, u: Sources et intertexte: résurgences littéraires du Moyen Age au XXe siècle, actes du colloque tenu le 6 et 7 mai 1999, éd. par Loris Petris et Marie Bornand. Neuchâtel: UNI. 201-210.
Romic, Biljana. 2002. Postkolonijalni pisac u egzilu izmedu dva stolca, u: Egzil, emigracija: novi kontekst: zbornik, priredila Irena Luksic. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo. 253-260.
Viart, Dominique. Vercier, Bruno. 2005. La Littérature française au présent: héritage, modernité, mutations. Paris: Bordas.
A writer's life : Andreï Makine, razgovarao Philip Delves Broughton, u: Telegraph, 29.03.2004. http://www.telegraph.co.uk/arts/main.jhtml (30.12.2007.)
