POJAM KULTURALNE INTIMNOSTI U DJELU VIKTORA PELEVINA Текст научной статьи по специальности «СМИ (медиа) и массовые коммуникации»

strucni rad

UDC 821.161.09

POJAM KULTURALNE INTIMNOSTI U DJELU VIKTORA

PELEVINA

Alen Ontl

Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska

It is the purpose of this essay to examine how the notion of cultural intimacy has been used by modern Russian writers in an attempt to understand the intricate dynamics of irony in its handling of nationalistic ideas. Current and past forms of social organization in Russia are taken as parameters by which writers like Pelevin orient their writing, and their sensitivity to the tension between „collective self-presentation" and the embarrassing aspects of „collective self-knowledge" is key to understanding the role similar types of fiction have had in modern Russian literature, and also understanding their role in recording as well as creating certain forms of social behavior.

Temelji ruske intimnosti

No, tu je tesko biti covjek. Korak u stranu od tajnog nacionalnog gestalta i

ta zemlja ce te uzeti.

Sveta Knjiga vukodlaka, Viktor Pelevin

U razmatranju djela modernih ruskih pisaca u pravilu nailazimo na visoko socijalno osvijestenu i angaziranu literaturu, bogatu alegorijom i brojnim

1

inovativnim knjizevnim tehnikama koje cesto sluze kao polaziste za drustvenu kritiku. Stoga ce biti vazno prvo razmotriti najutjecajnije filozofske i politicke ideje tog doba prije nego sto pogledamo u kakvom se one obliku javljaju u pojedinim knjizevnim djelima. Jedna od permanentnijih karakteristika kasnije ruske socijalne misli jest zaokupljenost idejom seoske komune, idejom koju su propagirali slavofilski mislioci kao odgovor liberalistickoj tendenciji zapadnjackih pisaca, a isto tako i europskoj filozofiji individualizma. Vec 1845. Ivan Kireevsky suprotstavlja europski individualizam drustvenoj organizaciji Rusije u male zajednice. Prema Aksakovu (Copleston, 1986: 71), Rusija se razlikovala od svih zapadnih zemalja po tome sto nije imala zelju za vlascu, odnosno konstituirala se kao drzava bez nasilne revolucije, a kao glavni primjer se cesto navodi otvoreni poziv Mihaelu Romanovu da preuzme vlast. Izuzmu li se mongolska najezda i nasilna vladavina Ivana IV, moglo se slobodno ustvrditi da ruski narod do tada nije dozivio pravi tip revolucije, niti da je imao ikakvu zelju za vladanjem. Drugim rijecima, od tada se formirao jedan presutni dogovor, zasnovan na meñusobnom razumijevanju, ali nikada formalno izrecen, izmeñu vlasti i „zemlje" (Aksakova metafora za ruski narod) koji je govorio da ce se vlast baviti politikom, braniti zemlju i narod od vanjskih prijetnji i baviti se opcenito vanjskim poslovima, ali da se nece mijesati u svakodnevan zivot svojih grañana. Grañani, naravno, pristaju da nece pokusati uzeti vlast. Formulira se na temelju tih misli kod Aksakova ideja ruskog drustva kao jedne prosirene obitelji, iz cega kasnije dolazi poznata ruska ideja sobornosti.

Neke od tih povijesnih ruskih „specificnosti", izrazenih u filozofskim sistemima ili kao dio odreñenih diskurzivnih formacija, valja bolje promotriti, ako se zeli dobiti bolji uvid u konkretne drustveno-politicke odnose i situacije, kao i njihov utjecaj na prosjecnog 'nespecificnog' ruskog covjeka. Od osamdesetih u javnom diskursu se javlja, a kasnije ukorjenjuje u narodnu svijest, niz distinkcija unutar zakonskih parametara sustava. Tako se 'legalni marksizam' suprotstavlja „nelegalnom", „legalni KGB agent" nelegalnom KGB agentu, a kasnije se javlja opce poznata razlika podzemnog djelovanja nasuprot zakonskom ili transparentnom, skrivenog nasuprot javnom. Dok u pocetku ove distinkcije daju dovoljno opravdanja i poticu drustvenu kritiku, potom i revolucionarno djelovanje, barem jedno od kojih nalazimo u gotovo svakom povijesnom razdoblju Rusije, poslije ce one postati materijalom za ironicni tretman kod nezadovoljnih i obezvlastenih Rusa.

Iako moc nasilnog rezima pokazuje svoje najruznije lice kada obespravljuje pojedine drustvene skupine, npr. siromasne i nemocne, ta moc ipak nije apsolutna, odnosno uvijek je moguce njenu zelju da se nametne izvuci iz konteksta politickog djelovanja i ironizirati ju. Zbog toga i mozemo naci odredeni humor u okolnosti da je ruski prijevod prvog izdanja Kapitala prosao stroge zakone cenzure jer su ga vlasti smatrale predosadnim i opskurnim da bi bio od opasnosti. (Copleston, 1986: 245)

U sferi filozofske misli u to vrijeme djelo Nikolaja Fjodorovica Fjodorova izaziva mozda najvecu pozornost. Fjodorov je tvrdio da je uloga znanosti da razvije sredstva za 'uskrsnuce nasih otaca,' koji su nepravedno zaboravljeni. (Copleston, 1986: 228) Zelja za probijanjem barijera u znanosti obiljezava rusku spekulativnu misao te daje dovoljno materijala za ironiziranje, ponekad i satiriziranje, kada se naposljetku ustanovi potpuna neizvedivost tih ideja. Cak ni razumna prosudba, koja u takvim slucajevima treba odijeliti ispravno od krivog, kao poznato Staljinovo arbitriranje u podrucjima lingvistike i biologije (jedinstven i vrijedan primjer kako autoritativna nestrucna vlast s kompleksom univerzalnog genija prodire u zasticene sfere znanosti), ne moze ostaviti nikakav pozitivan dojam, kao sto ne moze niti nepotizam, taj „politicki ekvivalent incesta"- prisjecamo se Lenjinovog avunkularnog opisa Bukharina, inace glavnog zagovornika teske industrije, kao „miljenika Partije" - ne moze dakle ostaviti nikakav drugi dojam kasnijem narastaju nego neukusno smijesnog, a prethodno spomenuto mijesanje sfera znanja ce se protegnuti u sezdesete, npr. u agitprop ideji da „uspjesno slijetanje Sputnika dokazuje istinitost Marksizma-Lenj inizma. "

Odnos vlasti prema umjetnostima, posebno knjizevnim aktivnostima, je isto tako pun ambigviteta i nerazumijevanja. U to vrijeme knjizevna kritika je redovno koristena kao krinka za izrazavanje politickih ideja koje su smatrane opasnima za vlast (Copleston, 1986: 58) kreirajuci jedan odnos sumnje i nepovjerenja, koji ce kasnije iznjedriti takve prakse kao sto su samizdat, jedini nacin da knjizevna kultura pruzi otpor represivnom rezimu. Izvor tih tendencija se nalazi u jednom svojstvenom odnosu marksisticke misli i umjetnosti - ako se umjetnost redefinira u terminima ekonomsko-socioloskog djelovanja i uvjetovanja, njezine pretenzije i ogranicenja odmah postaju ocita.

Kulturalna intimnost

Rast nacionalnih drzava i utemeljenja sluzbenih ideologija potkraj 19. st., razvoj marksisticke misli i korespondirajuce revolucionarne prakse, doveli su kasnije do ozbiljnih preispitivanja i velikih neozbiljnosti. Sjetimo se da je, kada su u pitanju opazanja vaznijih povijesnih razvoja, Dostojevski, uz nekolicinu istomisljenika, cesto naglasavao da je socijalizam zapravo dijete katolicizma.

Bradata figura proroka Marxa vise nije, posebno nakon pocetka kraja komunizma 1953. god, djelovala tako zastrasujuce ruskom seljaku. Mozda bi neki sovjetski gradani bili i dalje zadovoljni „gulas komunizmom," ali novi humoristi (modernisti, postmodernisti) su pronasli vrlo kreativan nacin kako bi izrazili svoj novi stav prema ranijim politickim ortodoksama. Dali su izrazaj jedinstvenom potencijalu ironije, s tim da su, za razliku od pisaca drugih naroda, imali gorko iskustvo iza sebe koje je davalo snazan i solidan temelj, ali i opravdanje, njihovom ponasanju. Jer ne moze se reci da recenicu poput ove koja slijedi, koja afirmira ali istovremeno i ironizira ideju zajednistva, mozemo pronaci u djelima ne-ruskih pisaca tog, ili bilo kojeg drugog perioda, ili u knjizevnostima cije nacije nemaju visoko razvijen drustveni moral i nesto sto mozemo nazvati „drustvena kooperativnost":

Evo sto, gradani: telefonirajte smjesta u miliciju neka posalju pet motorista s mitraljezima da uhvate profesora. (Bulgakov, Majstor i Margarita, 68)

U ovom kontekstu, cilj ironicnog postupka u knjizevnom djelu jest dati pravo, metodu i terminologiju svima koji osjecaju potrebu za ismijavanjem ideja o nacionalnom ponosu, nacionalnoj odanosti, o mudrosti vode i sl. a smatraju se dobrim gradanima, pa cak i domoljubima, te tako postizu samopotvrdu u jednoj zajednickoj aktivnosti na nacionalnoj razini. Jedan od velikih uvida kulturalne intimnosti biti ce stoga da je moguce prezirati drzavu, barem onu koja je produkt sadasnjeg poretka, a u isto vrijeme biti veliki domoljub. Kao sto sam autor pise u predgovoru, cilj knjige Kulturalna intimnost jest „zadrijeti iza fasada nacionalnog jedinstva kako bi se istrazile mogucnosti i granice kreativnog neslaganja." (Herzfeld, 1997: 1; u daljnjim citatima CI).

Uz mnoge druge sociolosko-knjizevne pojmove, kao sto su strukturalna nostalgija i socijalna poetika, autor nudi koncept kulturalne intimnosti kao protulijek formalizmu kulturalnog nacionalizma. (CI: 14) U zemljama u kojima stari patrijarhalni modeli sada predstavljaju nesto cega se treba

sramiti, nove ideje o nekim drugacijim ustrojima nadahnjuju gradansku misao. Rasirenost takvog tumacenja sredisnjih postavki nacionalnog mehanizma je takva da se mozemo sloziti s autorom kad kaze da vecina gradana vecine zemalja sudjeluju kroz svoje nezadovoljstvo u potvrdivanju nacionalne drzave kao sredisnjeg legitimirajuceg autoriteta u svojim zivotima. (CI: 2)

Postoji dakako i materijalna podloga na kojoj se gradi pojam kulturalne intimnosti - ona se nalazi u „povijesnom kosu za otpatke, gdje trebamo traziti talog koji daje utjehu." (CI: 64) Promotrimo li ove primjedbe u kontekstu ruske kulture, uz tek osnovno poznavanje ruske povijesti, postat cemo uvjereni da ove ideje mogu poluciti velike plodove djelima ruske postmoderne fikcije i dati jedno pozitivno usmjerenje, jedan izlaz iz terora politicke klime koja cini se u Rusiji nikad ne prestaje. Iako se ta misao moze ciniti pomalo anarhicnom ako se primijeni u krivom kontekstu, kao npr. da se „vecina gradana slaze buduci da je drzava zatrpana grabezljivim birokratima, previse poslusnosti prema zakonu je besmisleno," sloboda da se izrazi ova vrsta gradanskog neposluha postaje kljucna za odrzavanje vitalnosti tih ideja. Nakon niza komunalnih uredenja drustva, nakon uzastopnih autokracija u kojima je moc nekontrolirana, postavlja se pitanje: „koji je zajednicki temelj koji u konacnici razvodnjuje mogucnost jasno definiranih, nepromjenjivih nivoa moci?" Odgovor se nalazi u pojmu kulturalne intimnosti, koja dobiva sredisnju poziciju: „priznavanje onih aspekata kulturalnog identiteta koji se smatraju izvorom vanjske sramote." (ibid)

Mora se istaknuti da takva vrsta razmatranja ne uzrokuje samoprijezir, deprimiranost, a niti bi trebala stvoriti uvjerenje o inherentnoj nepravednosti sustava. Ona nasuprot tome mogu i trebaju biti izvor unutarnjeg povezivanja, kreirajuci slobodniji, manje plasljivi i sumnjicavi odnos sa stupovima moci. Autor tako cesto naglasava da on zagovara priznavanje kulturalne snage cinizma, ali ne i potpuno zauzimanje istoga.

Koje su izravne implikacije takvog drustvenog stava? Cemu vode, u blizoj buducnosti, odbacivanje staticnog kulturalnog identiteta, svakodnevna subverzija normi, pretjerivanja, parodije i ostale „deformirajuce prakse", posebno ako uzmemo u obzir cinjenicu da „sluzbene ideologije odbacuju takvu semanticku labilnost"? Gotovo nedvosmisleno, one „odrzavaju na zivotu zajednicke kulturalne sadrzaje i oblike i donose osjecaj za kreativan razvoj." Jednostavnije receno, drustvo stvara situacije koje kod pojedinca

stvaraju osjecaj nelagode, pojedinac se povlaci, sto je cin negiranja drustva, koristeci to stanje uma za produkciju, ciji plodovi na kraju trebaju umanjiti osjecaj nelagode drugih pojedinaca jer dolaze do spoznaje da su vecim dijelom u pravu i da nisu sami, te da u sebi imaju potencijal za stvaranje nove, ugodnije drustvene klime.

Kulturalna intimnost, kao sto smo rekli, bavi se „alternativnim diskursima" (CI: 54). Ali bavi se i onima, odnosno promatra i one koji proizvode te diskurse. U tom smislu autor stremi prema siroj definiciji kada opisuje taj pojam kao „razumno ucinkovit heuristicki ureñaj za lociranje poredljivih dinamika kulturalne osramocenosti i solidarnosti." (CI: 34) S vremenom postaje ocito da prevelika pozornost upucena nacionalnoj drzavi postaje opresivna prema slobodi duha, a pojedini nastupi osobne povijesti gube svoju drustvenu ulogu stvaraoca meñu-grañanske razumljivosti. Iznova se pokazuje da ljudi koji se bave takvom vrstom diskurza postaju zanemarivani, ignorirani, ponekad i cenzurirani, sto bi se, pouceni primjerima kao Bulgakova, posebno po pitanju odnosa prema njegovom djelu u 1930-ima, ne bi smjelo dopustati. Jedna ozbiljna posljedica ucestalog zanemarivanja nekog domaceg autora je ta da se zemlja dovede u kritican polozaj naknadnog preispitivanja nacionalne knjizevnosti, revidiranja kanona, sto, gledajuci unazad, ostavlja dojam diletantizma.

Glavna pouka kulturalne intimnosti je ta da sterilne drzavne institucije moraju znati prepoznati onaj osjecaj zadovoljstva koji prati odreñene vrste diskurza, koji im sluzi kao i motiv, ako kulturalna intimnost uopce treba zazivjeti: „Uvijek se mora braniti prostor skrivenog zadovoljstva, koji je bitan za odrzavanje osjecaja kulturalnog zajednistva upravo zato sto prkosi neadekvatnim i utopijskim generalizacijama drzave." (CI: 58) Kada ju se malo bolje promotri, dinamika kulturalne intimnosti otkriva nove dubine razumijevanja nacionalnih osjecaja, na primjer, „zasto mnogi mrzitelji drzave imaju u isto vrijeme pravo na duboki patriotizam" ili kako cesta uplitanja drzave u privatnu sferu pojedinca ipak nisu uspjela unistiti osjecaj zajednistva i solidarnosti. (CI: 61)

Nacionalisti mogu ukazati na interese manjina prema stjecanju moci, iako se to sada smatra samo jos jednim primjerom meñunarodnog nasilnistva (CI: 35) Moze se isto tako s pravom ustvrditi da se nacionalisti u pravilu boje raznovrsnih kulturalnih citanja, kao sto su samopotvrñivanje manjina, buntovnistvo mladih, priznavanje drugih kultura na istoj politickoj razini (CI: 28) i sl, iako naravno vecina nacionalizama nije u stanju sama

odrzavati potporu javnosti bez takvih prekida koji stvaraju intimnost; „nacionalni sram moze postati ironicni temelj za intimnost i emocije, jedna druzba ostecenih, unutar privatnih prostora nacionalne kulture." (CI: 29) Glavni primjer je Italija - postojanje mafije simbolizira neuspjeh drzave, a „nepotizam postaje politicki ekvivalent incesta." (CI 62) U Rusiji cemo naci jednu tradiciju ponude alternativnih zajednica, od religijskih sekti do ambicioznih militaristickih skupina, koje trebaju nadomjestiti neadekvatnosti nacionalne drzave.

Uzmimo jedan primjer nekonvencionalnog razmisljanja obicnog ruskog gradanina o ulozi vlasti: „Ruska vlast ima dvije osnovne funkcije koje se godinama ne mijenjaju. Prva je - krasti. Druga - gusiti sve uzviseno i sjajno. Kad se vlast odvec zanese svojom prvom funkcijom, nema vremena za gusenje i dolazi do takozvane jugovine - procvatu sve umjetnosti i drustvena misao." (Generacija P, str. 118)

Problem je dakle u tome sto familijarna intimnost cesto biva iskoristena od strane drzave kao sociolosko sredstvo na imaginarno-simbolickoj osnovi za obicnu politicku propagandu. (CI: 63) Kulturalna intimnost je, prema Aleksandru Kiossevu, „odgovor na prisutnost drzave," ali isto tako se pretvara u mnostvo slicnih odgovora moci. (CI: 50) Prema nekim teoreticarima, kljucan element za djelovanje ovog aspekta tog pojma je stvaranje frakcija. Tako Marc Abeles u svojoj studiji (1989) tretira francuske politicare kao zasebno pleme, a Herzfeld ce sugerirati da „oni koji primjenjuju stereotipe na sebe same mozda ironicno ismijavaju bezbrizne tvrdnje o superiornosti vecine populacije."

Ironicna intimnost ili bliskost u svakodnevnim odnosima se izrazava na razlicite nacine u raznim kulturama. Tako, dok ce u Grckoj vrlo bliski, iskljucivo muski prijatelji jedni druge oslovljavati s „masturbatore," u Ceskoj Republici s „vole" (bik), u Rusiji nalazimo jednu civilniju varijantu - sluzbeno, vrlo ironicno, „gradanine".

Odnos nizih slojeva prema drzavi je neobicna mjesavina nepovjerenja -drzava je „antiteza povjerenja i jedan posve strani izvor autoriteta" - ona postaje metom svih mogucih „laksih" kriminalnih aktivnosti - izbjegavanje poreza, mito, krivotvorenje - iz cega se kreira na granicama tog odnosa ono sto teoreticari zovu modelom „kreativne zloce" koji „podriva ali i odrzava autoritet drzave," (CI: 36) - i uvjerenja u autokratske ideale: vjere u ispravnost zastupnistva i mudrosti nekolicine, te prepustanje vodenja drzave

odreñenim slojevima. Takve ideoloske postavke su imale mnoge dalekosezne implikacije za ruskog covjeka - prepustanje svih politickih obaveza vlastima je dovelo do stalnog nezadovoljstva tom vlascu i zeljom za novom. Pelevinovo ironiziranje ove tendencije stalnog kretanja prema necemu novom, stalnog nezadovoljstva i naizgled neprekidnih reformi ima za posljedicu gubitak optimizma:

„Svaki put reforme pocinju od izjave da riba smrdi od glave, zatim reformatori pojedu zdravo tijelo, a smrdljiva glava pliva i dalje. Stoga sve sto je bilo trulo za vrijeme Ivana Groznog jos uvijek zivi, a sve sto je bilo zdravo prije pet godina vec je pozderano." (Sveta knjiga vukodlaka)

O stanju ruskog drustva

Rusi vole svoju zemlju, a njihovi pisci i pjesnici usporeñuju taj poredak s utegom na nozi carobnog diva - inace bi, vele, prebrzo isao. Viktor Pelevin

U kontekstu rasprave o metodama figurativnog izrazavanja i manipuliranja od strane drzave, Herzfeld pronalazi odreñene stalne elemente koje one koriste u sklopu svog literarnog arsenala kada zele izraziti grañansku povezanost i bliskost s drzavom. Uglavnom se tu primjecuje „ucestalost tjelesnih i familijalnih metafora" (npr. Putinov opis familijalnog okruzenja Moskve kao odgovor na pitanje sto cini Rusiju tako velikom, nakon cega je nastupila nelagodna sutnja) te koristenje sportskog ili nekog drugog zargona za izrazavanje politickih ideja. Povratni ironizirajuci efekt ce naci svoje mjesto u narodnom diskursu kada pisci pocnu koristiti istu strategiju kao metodu prikazivanja kvarova u organizmu nacionalne drzave. Javlja se tako duznost ironicnog izrazavanja koja jedina moze dati smisao zivljenju u korumpiranoj, fragmentarnoj sredini:

„Napisat cu knjigu i ona ce sigurno jednom doci do tebe. Iz nje ces saznati kako se osloboditi ledenog mraka u kojemu zubima skrgucu oligarsi i drzavni tuzitelji, liberali i konzervativci, pederi i naturali, internet-kolumnisti, vukodlaci s epoletama i portfeljni ulagaci." (Sveta knjiga vukodlaka)

Komentar koji slijedi ne mora se nuzno tumaciti kao izjava osobe konzervativnog svjetonazora, vec nezadovoljnog ironicara:

„Kod nas (rijec 'liberal') ...oznacuje nesavjesnog lopinu koji se nada da ce dobiti nesto novaca ako ce se izbuljiti i ponavljati da dvadeset parazita koji pucaju od debljine trebaju i dalje drzati cijelu Rusiju za jaja zato sto su na pocetku takozvane privatizacije prodavali cvijece na pravome mjestu!" (Sveta knjiga vukodlaka) iako njegovo pravo umijece dolazi do izrazaja u beskrajnim komicnim dijalozima na temu odnosa s drzavom:

• Zasto se vi, Rusi, tako malo smijete?

• Ne moramo biti toliko konkurentni - rekla sam mracno. - ionako smo nacija luzera.....- Vi to preuvelicavate, rekao je.

Sposobnost za reflektiranje autoironije na postojeci sustav je vrlo bitna tehnika ironicara. Cini se da kasni kapitalizam donosi brojna opravdanja za sve moguce literarne tehnike koje izvrcu ruglu sustav, ostro se sukobljavaju klasnim podjelama i osnazuju svijest o jazu izmeñu bogatih i siromasnih, skromnih i kicastih, utjecajnih i onih koji moraju zbog prirode svog rada prihvatiti stroge granice svog djelovanja. Pisac odbacuje i ironizira takve podjele i ogranicenja, te stavlja u ruke citatelja oruzje kojim se ovaj moze suprotstaviti skucenom malograñanskom nacinu razmisljanja:

• Nemam nista protiv krimica, ali ne podnosim kad krimici pocinju tumaciti kako trebamo urediti Rusiju.

• Zasto?

• Pa to je kao kad bi maloljetnica, koju vozac na duge pruge pokupi fellatija radi, odjednom podigla glavu s radnog mjesta i pocela davati naputke kako ocistiti karburator na studeni.

Cini se da se ta analogija Pelevinu posebno sviña, jer malo kasnije nalazimo ovu varijantu:

• A na sto je nalik ruska dusa? Zamislila sam se.

• Na kamionsku kabinu. U koju te smjestio vozac-dugoprugas da mu radis fellatio. A onda je on umro, ti si u kabini ostala sama, a

9

posvuda samo beskrajna stepa, nebo i cesta. A ti ne znas voziti. (ibid)

Cinizam tako postaje jedna od metoda suprotstavljanja korupciji, a alternativa je gotovo nezamisliva - indiferencija bi prerasla u nemoc, koja bi zavrsila prihvacanjem, sto vodi u potpuno dekadentno drustvo. Na to Pelevin upozorava kada stvara situaciju kada mladi roditelji, zbog prevalentne prakse prostituiranja djevojki, te loseg ekonomskog stanja, poprate rodenje djeteta rijecima „kako je dobro sto nam se rodila kci, znaci da necemo gladovati u starosti." Dodaje da „kada je to cuo, Konfucije se objesio na vlastiti percin."

Naravno, nije samo ruska dusa izgubila temelj i stabilnost. Ironizirati ce i ono sto vidi kao temeljnu neukorijenjenost ruske vlasti, kada ju u Generaciji P jedan programer srusi kompjutorskim virusom. Slijedi promptna reakcija koja je u stilu karikaturnih rjesenja za koje su sposobni samo brzomisleci menadzeri koji vladaju Rusijom: „Jeljcin je vec spreman. U Londonu su ga ponovno digitalizirali. " (ibid, 245)

Kada u Svetoj knjizi vukodlaka junakinja dobiva na dar bros, opisuje ga kao „jedinstven primjer sovjetskog kica: briljantno klasje oko smaragdnih krastavaca i cikle od rubina. Vjecno podsjecanje na jedinu bitku koju je izgubila Sovjetska Rusija - bitke za ljetinu..." A postedeni psiholoske analize nisu ni ruski muskarci:"...vecina ruskih muskaraca homofobi su stoga sto su u ruskom umu vrlo snazne metastaze kriminalnoga kodeksa casti. ...Stoga zivot ruskoga machoa slici na permanentnu spiritisticku seansu: dok tijelo pliva u raskosi, dusa izdrzava kaznu u restu."

Svoju ponajbolju satiru Pelevin koristi u Generaciji P, gdje razne sluzbe cudnih, cesto neugodnih imena, rade neugledne ili neobjasnjive poslove. Tako nalazimo Institut za pcelarstvo, koji, kada su suoceni s upitom „Cime se vi zapravo bavite?", daju kriptican, pomalo blesav odgovor: „mi smo tu kao pcele." Kafkijansko ironiziranje ozbiljnih drzavnih sluzbi i poslova je vrlo komicno, a ujedno i oslobadajuce za covjeka koji poznaje pakao bezdusnog birokratskog aparata. Druga mogucnost jest dati im poluozbiljne zadatke koji zapravo zvuce uvjerljivo: specijalna sluzba „Narodna volja," smjestena odmah uz „Odjel analno-potiskujuci", se npr. sastoji od bivsih kagebeovaca, a njihov posao je ukratko „da idu i pricaju kako su upravo vidjeli nase vode, jednoga u ljetnikovcu, drugoga s maloljetnom kurvom", a uglavnom rade „po pivnicama i kolodvorima." (Generacija P, str. 196) Oni

time cine bitnu drustvenu zadacu: demitologizaciju vladajuceg sustava i njegovih zvijezda, te stvaranje atmosfere drugarstva.

Tu svijest o misterioznom u drzavnim sluzbama Pelevin istrazuje u istom romanu, u kojem se protagonist uplice u vrlo upitne poslove sa sumnjivim ljudima, gdje isprepletenost i meduovisnost svih sluzbi uzrokuje potpunu zbunjenost, a klimaks svega je kada protagonist pocne postavljati opasna filozofska pitanja, ponajprije „a na sta se sve oslanja?" U tom trenutku, sugovornik, osoba koja mozda zna odgovor, odjednom ga tako snazno ustipne da se komad koze odlomi, i prijetecim glasom izgovara: „o tome nemoj nikad razmisljati." (Generacija P, 206) To je odgovor koji simbolizira nepropusnost autokratskih rezima, ukazuje na ljubomorno cuvanje ideologije onih na vlasti, ali je i jasan podsjetnik na nekadasnju potrebu komunistickih voda da cijeli narod drze u neznanju.

Literatura:

Bulgakov, Mihail. 1988. Majstor i Margarita, prevela Vida Flaker, Zagreb:

Copleston, Frederick. 1986. History of Philosophy, volume 10, Russian Philosophy, London : Continuum

Herzfeld, Michael. 1997. Cultural Intimacy, second edition, u Social Poetics in the Nation-State. New York: Routledge

Pelevin, Viktor. 1999. Generacija P. Zagreb: Knjizevna Smotra

Pelevin, Viktor. 2002. Capajev i Praznina, s ruskog prevela Natalija Nenezic. Beograd: Posle Orfeja

Pelevin, Viktor. 2003. Omon Ra, s ruskog prevela Irena Luksic. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo

Pelevin, Viktor. 2007. Sveta knjiga vukodlaka; s ruskog prevela Irena Luksic. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo

Pelevin, Viktor. 2006. Dijalektika Prijelaznog perioda, s ruskog prevela Irena Luksic. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo.

11