CC BY
7STROSSMAYEROV «KULTURNI EKUMENIZAM» I EUROPA
Kovac Zvonko
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
The substance of ecumenism and a multicultural reality in South Slavic areas can be linked by starting from personal and other research on Strossmayer conducted till now and by observing him as an advocate of Croatian political goals, of Croatia's unity and independence (especially in national and supranational relations, "territorial integrity" and feudalism), of new research based on his texts, speeches and letters (of which many have their stylistic and literary value). Their substance can be linked through the way in which they can be analyzed today from a global ethics perspective (of Hans Küng), from contemporary ecumenism (of Pope John Paul II) and intercultural history and/or literary history. Special attention is given to questions of (Slavic) European integration, especially Europe's South Slavic, «Turkish» part by interpreting Strossmayer's Memorandum to the Russian Government from 1876 in a broader sense.
In conclusion, aspects of «cultural ecumenism», in Strossmayer's sense, are stressed through his need of expanding intercultural, inter-religious dialogue, including the appropriate intercultural, cultural and historical approaches and methods.
Uvod
U svom radu Strossmayer i interkulturalnost danas na osjeckom simpoziju 1990. (kada su se vec nazirale opasnosti ratnoga rjesenja jugoslavenstva), pokusao sam kulturni aspekt djelovanja biskupa Josipa Juraja Strossmayera (1815 - 1905) iz vec proskribirana pojma (jugoslavenstva) «prevesti» u novu terminolosku matricu, u interkulturalnost. Bio sam, naime, uvjeren da bi Strossmayerova kombinacija otvorenosti u kulturi i odlucna borba za federalizam i cjelovitost zemlje, mogla postati hrvatski program u europskim integracijama, buduci da bi aktualnu nacionalisticku dezintegraciju (kon)federacije, koju su predvodili srpski nacionalisti, medu kojima ideja federacije nikada zapravo nije bila prihvacena, osobito ne u kulturi, historiografiji i medu piscima - morala prepustila drugima. Hrvati, upravo hrvatski nacionalisti, u konstelaciji poremecenih hrvatsko-srpskih odnosa, kako sam tada mislio s osloncem na Alberta Bazalu, «u duhu hrvatskoga preporoda i u borbi za idealni sadrzaj zivota», nisu znali, nisu mogli, «doseci Strossmayerovu mudrost», naime odijeliti borbu za cjelovitost zemlje, suverenitet naroda, od zagovaranja suzivota vjera, jezika i naroda, njihove svekolike interkulturalnosti, kao zaloga demokratske Hrvatske. (Kovac 2001: 66-68).
Unatoc skepsi, moja je pozornost ipak bila usmjerena prema Europi, europskim integracijskim procesima, pokusajima trazenja rjesenja kojima bi se «labava federacija», u kontekstu suvremena postmodernog drustva, a na najboljim hrvatskim tradicijama, u okolnostima demokratizacije, transformirala u Europsku zajednicu. Iskustvo, lik Strossmayera cinio mi se kljucnim jer mu se nije mogao odreci patriotizam, pa mu se zbog toga i interkulturalnost shvacala tek austroslavistickom, a njegov vjersko-politicki ekumenizam, kao i kulturni, mogao je biti osiguran dokazanim domoljubljem i neospornim pripadanjem Crkvi, sto se generacijama odgojenima u uvjetima «samoupravne federacije» nije u uvijek moglo dokazati.
Ali, kao sto je poznato, i Strossmayer je bio optuzen za jugoslavenstvo, s hrvatske strane formirana je tvrda linija fronte prema Srbima, podjednako u vojnom, kao i u vjersko-kulturnom smislu, Osijek i Bakovo, nase moguce istocne kule ekumenizma, pretvoreni su u prve pozadinske gradove besmislena rata na koji i danas opominje vukovarska tragedija.
Zbomik s osjeckoga skupa nije se nikada pojavio, a moj rad cekao je na objavljivanje desetak godina, kao i svi radovi s temom poredbene/ interkulturne povijesti jugoslavenskih/juznoslavenskih knjizevnosti.
I s hrvatske i sa srpske strane propustena je povijesna prilika da, u plodnim diskusijama koje smo vec zapoceli (npr. u okviru projekta Franje Grcevica, u zbornicima sa skupova), doprinesu krucijalnim pitanjima ne samo nasega opstanka i/ili suzivota, nego i rjesenju aktualnih problema suvremena drustva («kulturna ekumenologija», ekologija, eshatologija, itd.). Punih petnaest godina kasnije, ne stojimo samo pred izazovima za nas zakasnjele europske integracije, puni medusobnoga nepovjerenja, nesnosljivosti i nerazumijevanja, jer ona je idejno-teorijski skoro gotova stvar, ostala su samo tehnicka pitanja, nego, osiromaseni i ponizeni pred cijelim svijetom, stojimo pred novim procesom, globalizacijom, koja i Europi postavlja nove izazove. Moze li nam citanje i tumacenje Strossmayera danas u tome pomoci?
Strossmayer danas
Odgovorit cu odmah, dakako da moze. Suvremeni hrvatski knjizevni kriticar Zdravko Zima, povezujuci stogodisnjicu smrti Josipa Juraja Strossmayera i dan pokopa Ivana Pavla II, 8. travnja, prisjeca se trecega Papina posjeta Hrvatskoj, kada je pohodio i Bakovo, u uvjerenju da je «veliki Poljak i pontifeks itekako dobro znao kakav mu je zalog namro hrvatski biskup». Zima podsjeca da je dakovacka katedrala, prema Strossmayerovoj zelji, postavljena tako da svojim proceljem gleda prema Istoku, prema mogucnosti prevladavanja shizme, pa kriticki konstatira: «Nitko od nasih svjetovnih i sakralnih lidera nije imao hrabrosti objasniti zbog cega je rimski prvosvecenik pohodio malo Bakovo i zbog cega se molio u velikoj Strossmayerovoj katedrali: zato sto je za svog pontifikata tako konzekventno i uporno isao tim istim, biskupovim putem! Hrvatske nesrece manje slijede iz njezina polozaja i njezine perifericnosti, a vise iz patosa nacionalne casti i plemenske samozaljubljenosti, koje se uvijek obaraju na njene najumnije protagoniste. Strossmayer u tome nije nikakva iznimka.» (Zima 2005: 2).
Nije cudno da se liberalnom kriticaru, koji uglavnom djeluje u konzervativnom okruzenju hrvatske kulture, namece potreba za legitimacijom Strossmayera najvisim moralnim autoritetom danasnjice, kako se pokojni Papa cesto rado apostrofirao, da bi se istodobno rijetko prakticirao upravo njegov ekumenski nauk, odnosno iskoraci prema dijalogu vjera.
Medutim, kako sam i ranije primijetio, simbolicna otvorenost Strossmayerove crkve prema istocnom, pravoslavnom svijetu, cesto nije nailazila na spremne sugovornike, a i sâm je imao razumljive rezerve prema «Turcima» u Bosni i Hercegovini, kao i neopravdane prema zidovima. Strossmayerov se praekumenizam zapravo bio najavise koncentrirao na dijalog krscana, pri cemu su pravoslavni Srbi imali jednaku vaznost za Trojednicu, kao i Rusi za svo Slavenstvo. Ni «kulturni ekumenizam» u biti nije bio prosireniji, sve i kada se odnosio na citavo juznoslavensko podrucje, premda je i on bio vezan uz politicki angazman, kao npr. pri argumentaciji povijesnoga prava Hrvatske na Dalmaciju, kada progovara o polozaju Dalmacije u kulturnoj povijesti Hrvata, odnosno kada je za istu svrhu vidi kolijevkom slavenske liturgije. (Tomljanovich 2001: 66-67). Slijedom ranijih istrazivanja, cini se da je Strossmayer bio spremniji priznati kulturno znacenje Bugarima nego li Slovencima, a obje je kulture (knjizevnosti) vidio tek kao prijelazne u procesu okrupnjavanja, da se izrazim novim rjecnikom, u juznoslavensku interkulturnu cjelinu, kojoj su prirodna okosnica kulture krscana. I u tom ih je smislu i podrzavao, pa i sufinancirao. Njegovo uvjerenje, na primjer, da su Slovenci «predzide hrvatsko prema prohtjevima i provalama njemackoga plemena» navelo ga je da im sugerira da se u knjizevnom jeziku priblizavaju Hrvatima, a znacajna slovenska recepcija Strossmayerovih inicijativa u Zagrebu, dobila je adekvatan odgovor biskupovom zahvalnicom: «Sve, sto gradu Zagrebu za napredak i slavu sluzi, napredak je ujedno i slava
Ljubljane, a sve, sto dize, unapreduje i slavi Ljubljanu, dize, unapredjuje i slavi ujedno i Zagreb.» Dirljiv je i podatak da se biskup u devedesetim godinama «na domaku svoga zivota», najradije molio iz slovenskoga molitvenika Slava Gospodu. (Ogledi 1995: 99).
O prijateljstvu Strossmayerovu sa srpskim piscima i podupiranju njihova rada, od Vuka Karadzica do Jovanovica-Zmaja, zatim o pomaganju Crnoj Gori i njegovu prijateljstvu s crnogorskim knezom Nikolom, uglavnom je vec sve poznato, ali su manje poznata i Strossmayerova razocaranja sa Srbijom i njezinom politikom, a koja je pregnantno iznio u pismu svom prijatelju Matiji Banu, prvom profesoru «prispodobljene knjizevnosti» u Beogradu:
«Srbija, moj prijatelju, vec odavna ide putem vrlo pogibeljnim, koji je lako moze u ponor i propast strmoglaviti. Ja dvojim, da je ikad bilo primjera, da bi vlada ikoja tako slijepo i tako lakoumno pravo prvorodstva svoga za kukavnu sacicu lece prodala, ko srpska vlada. Posljedica takve politike jest nerazboriti hostilitet srpskoga zivlja proti Hrvatima u Hrvatskoj i Dalmaciji s jedne strane, a s druge strane hostilitet proti Bugarima, koji je cak od bogogrdnoga i sramotnoga rata jednog brata na drugoga dospio. Cudnovata stvar i ocevidni znak, kako malo sveto evandjelje i krscanski moral u javnom zivotu Srbiji ugleda posjeduje, jest taj prosli rat i sljepoca dusevna, koja ne uvidja, da bi u onaj grob, koji Srbija Hrvatima i Bugarima kopa, najprvo ona sama propala, i da bi se tomu najvise radovali oni huskaci, koji su Srbiju na to naveli.» (Ogledi 1995: 98).
«Nerazboriti hostilitet» prema svojim susjedima, svom prvom prvorodstvu, kako otvoreno neprijateljstvo stilski obazrivo naziva biskup, puno stoljece kasnije, mnoge ce prijatelje srpske kulture odvratiti od suradnje sa Srbima do strpljive suzdrzanosti, kakvu je i Strossmayer znao demonstrirati u svom/nasem odnosu prema Srbima («imajmo ipak ustrpljenja, ne krsimo nikad zakona bratske ljubavi», jer moramo znati da ce vrijeme, napredak i prosvjeta mnoge predrasude odstraniti; drugi puta opominje «puk katolicki, da prama braci Srbima uvijek vrsi ono evangjeolsko», naime da, sto ne bismo rado da nam drugi cine, ne cinimo drugima, itd.) (Ogledi 1995: 97).
Aspekti Strossmayerova Memoranduma i projekt svjetski etos
Shvacajuci Memorandum ruskoj vladi god. 1876. djelom kao vizionarski, dakle i knjizevni tekst, pokusat cu ga tumaciti ne samo u kontekstu tekuce integracije Europe, nego u obzoru «svjetskoga etosa» globalizacije, koja i evropskim integracijama namece nove probleme. Slicno kao sto je Strossmayer, koji je odgovornost za buducnost Europe namijenio Nijemcima, Latinima i Slavenima, odgovornost za bliznje i okolis, ali i za svijet koji dolazi poslije nas, suvremeni teolog Hans Küng usmjerit ce prema trima gospodarski vodecim regijama, to su Evropska zajednica, Sjeverna Amerika i pacifisticki prostor. Hrvatski san o Europi s ujedinjenim slavenskim krscanima, tragicno zapocet s Krizanicem i nastavljen Strossmayerom, danas se realizira uglavnom u ekonomsko-vojnom, a manje u kulturno-vjerskom smislu. Upravo suprotno, u globalizacijskim procesima osjecamo da «nepodijeljenom svijetu treba sve vise nepodijeljeni etos», a slozimo li se da su religije moguci temelj svjetskoga etosa, upitat cemo se zajedno s Küngom - koji se postmoderni zahtjevi postavljaju religijama. Ogranicivsi se, poput Strossmayera, samo na krscane, pitat cemo se o postmodernim zahtjevima za drustvo u kojemu ljudi posjeduju ista prava i zive medusobno u solidarnosti, u kojemu cemo pronaci put prema pomirenom mnostvu kultura, tradicija i naroda, koje ce biti drustvo mira i miroljubivoga rjesavanja sukoba, zajednica prijateljski raspolozena prema prirodi, u kojemu ce zazivjeti ne samo bratstvo nego i sestrinstvo, ne samo tolerancija, nego i ekumenizam (Küng 2003: 88-90).
Ne obaziruci se na Strossmayerove kritike Latina i Nijemaca, osobito njihova odnosa prema Slavenima i Rusiji, pokusajmo se koncentrirati na «posebne teskoce» koje otezavaju
Rusima da izvrse svoju misiju u Europi. Nakon sto su Rusi svoju misiju, na svoj nacin, konacno okoncali, ne bih poljske domacine podsjecao na Strossmayerovu kritiku Poljaka, kad ona ne bi danas bila vise nego aktualna za Hrvate, dakako ne toliko u odnosu prema Rusima koliko prema Srbima, tim vise sto nisam siguran da dio Strossmayerove ostrine nije isao na racun Hrvata i onda kada je Memorándum pisan, kao i ono sto se odnosilo na Madare.
Sto nam zamjera «prvi narodni biskup», kako je sebe nazvao poslije imenovanja za biskupa, kao jedinu «dobit nasega naroda za godinu 1848»? (Koscak 1990: 30).
Prva je zamjerka paktiranje i sa samim paklom, ako to moze skoditi Rusima, a zatim i poricanje same egzistencije Slavena u Europi, kao i organizirano prokazivanje Rusa i Rutena u Vatikanu. Kao zagovornik federalnog sistema, «koji prirodi austrijske carevine i pravednim teznjama Slavena potpuno odgovara», zamjera im da su pristali uz dualisticki ustav, jer su «dopustili da ih neprijatelji Slavena uvjere kako ce dualisticka Austrija biti glavno orude koj ima ce Rusi biti savladani», pa i «istrij eblj eni iz granica Europe» (Strossmayer 1971: 211): «Velike nesrece tako su pokvarile svijest Poljaka, da se oni vise hrane iluzijama nego istinama i uvijek radije prihvacaju iluzorne razloge, nego istinite i prakticne. Stoga su vrlo cesto i prijateljima, jednako kao i neprijateljima svojim, na sprdnju, a na svoju veliku propast» /.../
«Tolika je odvratnost Poljaka prema Rusima da oni, kao po nekoj nuzdi usuda, uvijek i svagdje izvrgnu u protivnike Rusa, i to se moze nazvati Polonizmom. Taj se Polonizam ne moze svladati ni dobrocinstvima ni porazima. Ne prvim, jer odbija dobrocinstva, ili, kako ih primi, okrece ih u oruzje. Ne drugim, jer u samim nesrecama raste i neprestano pribavlja nove snage da skodi» (Isto: 211).
Zbog toga Strossmayer vidi rjesenje u konvenciji Svete stolice i Rusije jer bi ona «presjekla onu osvadu kao da je cudi Rusa prirodeno da pravi nasilja na savjesti i da katolickoj vjeri radi o glavi» i bila bi svjedocanstvo da Rusi cijene «slobodu vjere i savjesti», po cemu bi zasluzili «ljubavi i prijateljstva cijele Europe»:
«Postoji zdraviji dio Poljaka koji svoju bolju srecu trazi u izmirenju s Rusima. Jasno je da bi po toj konvenciji morala porasti snaga i uticaj toga zdravijega dijela medu Poljacima. A potpuno je dostojno plemenitog ruskog naroda da ima samilosti s nesretnom sudbinom svoje brace Poljaka te da, izlazeci ususret njihovim pravim i realnim potrebama i njihovim pravednim zeljama, osjecajima bratske dobrohotnosti i obiljem darova, pretekne ih na svaki nacin i skloni na slogu sa sobom. Takvim mudrim i veledusnim nacinom postupka spomenuta bi konvencija pripravila siguran uspjeh u dusama Poljaka» (Isto: 212).
Osim zalaganja za konvenciju, koja bi bila opravdana samo iz navedenog razloga, zapazamo da se Strossmayer obraca i Rusima ne bi li ih nagovorio na osjecaje «bratske dobrohotnosti». Bio je itekako svjestan da su za suradnju potrebne obje strane.
Ne moze se drugacije, nego u paralelizmu s Hrvatima, odnosno hrvatskim madaronima, razumjeti i ostra kritika Madara, kao sto se i pozitivna identifikacija s Cesima, osobito s ceskom slavnom aristokracijom, njihovom vjernosti dinastiji, razumljivo prizeljkuje ispunjenje hrvatskih prava («A kad bi se to dogodilo, Ugri i Nijemci morali bi se zanavijek odreci svoje prevlasti i svoje ambicije i svojih nepravednih i umisljanih ciljeva, a u korist cijele Monarhije i onih naroda koje bi trebalo osloboditi sadasnje potlacenosti i sto prije pozvati na veseliju suradnju za opce dobro» Isto: 214).
U kritici pak nerazdvojenosti vjerskih (kuranskih) i gradanskih zakona, koja onemogucava reforme kod Turaka, sto se lako aktualizira s obzirom na ulogu muslimana u suvremenom svijetu, a u vezi sa situacijom u Bosni i Hercegovini, preporucit ce «slavnoj ruskoj naciji plemeniti nas narod Srba», jer se rjesenje «istocnoga pitanja» ne moze ocekivati bez Srba, odnosno Rusa, sto je isto:
«Sasvim je cudno koliko su ljudi iz najblize carevine i sluzbeno i izvan sluzbe agitirali da odvrate Bosnu i Hercegovinu od Srba ili, sto je isto, od Rusa te da katolike uvjere kako
njihovoj vjeri i religiji ne znam kakve opasnosti prijete od Rusa i Srba. Nista se nije propustilo pokusati da se saberu brojni potpisi turskih boljara i katolika, kojima bi se dokazalo da Bosna zazire od Srba, te bi u slucaju nuzde voljela pristati uz Austro-Ugarsku carevinu nego uz Srbiju» /.../
«S tom istom svrhom vec od duze vremena vrse se agitacije medu Slavenima Hrvatima, i nista se ne propusta da se medu dva brata, Srbe i Hrvate, izazivlje isprazno takmicenje i nesloga, dakako u prilog trecemu, koji je obojici smrtni dusmanin» (Isto: 218, 219).
Na kraju, slicno kao i danasnja ekoloski orijentirana interkulturna povijest i povijest knjizevnosti u optimalnom konceptu konstruiranja novog identiteta, «bioloskog identiteta, kulture ljudske vrste kao sastavnog dijela prirode», koji ne podrazumijeva poricanje povijesnih kultura, pa dopusta i «kulturnu autenticnost iz razlicitih tradicija» (Castells 2002: 133), Strossmayer je «uzvisenu svrhu» konvencije vidio u razumijevanju ljudskoga roda koji «tezi za jedinstvom», pa je i zakljucio da je vrlo vazno «da dvije najstarije crkve tome najbozanskijem cilju prednjace svojom medusobnom slogom i novijim djelima medusobne ljubavi budu pretece konacne srece» (Strossmayer 1971: 223). Nije slucajno da se ranije nego drugdje, upravo na podrucju, u jeziku kojemu nemamo jedinstvena prezimena, pa unatoc gramatickom jedinstvu on danas zasluzeno ima vise imena jer podjednako sluzi posebnosti kultura kao njihovu jedinstvu, doslo do razmisljanja o nuznosti jedinstva ljudskoga roda, kako ga danas shvaca i suvremena ekumenska teologija. Ovdje se pak perspektive Poljaka pjesnika Karola Wojtyle i ekskomuniciranoga svicarskog teologa Hansa Künga, zdruzuju u djelovanju u «svrhu mira», interkulturnoga, medureligijskoga dijaloga («nema ljudskoga suzivota bez svjetskoga etosa nacija; nema mira medu nacijama bez mira medu vjerama; nema mira medu vjerama bez dijaloga medu vjerama» (Küng 2003: 160); «Radi suzbijanja rasizma, nacionalizma i svake diskriminacije po podrijetlu, Ivan Pavao II inzistira da se sirokom i trajnom odgojnom akcijom poucava da svaka osoba ima jednako dostojanstvo i jednako pravo na taj dignitet, buduci da su svi ljudi /kako poucavaju i zidovska, i krscanska, i muslimanska vjera/ stvoreni na sliku i priliku Bozju» (Besker 2005: 68).
I sasvim za kraj, upitajmo se sto nam je potrebno danas da bismo dijalog medu religijama, odnosno medu kulturama, Strossmayerov vjerski i kulturni ekumenizam, razvili u pravcu «odgoj a za mir», u interesu mira:
- potrebni su ljudi «koji se bolje informiraju i orijentiraju u odnosu na ljude iz drugih zemalja i kultura»;
- potrebni supoliticari koji «nastoje ostvariti medunarodnu koncepciju mira»;
- potrebni su gospodarstvenici «koji iznad svog uskog ekonomskog sektora» na svoje partnere gledaju kao na «ljude u potpunosti», uzivljavajuci se u «drugu povijest, kulturu i religiju ljudi s kojima posluju»;
- potrebni su nam politicari, diplomati, poslovni ljudi, sluzbenici i znanstvenici ne s kvantitativno-statistickim pozadinskim znanjem, «nego s povijesnim, etickim, vjerskim dubinskim znanjem» (Küng 2003: 157).
«Na nova, wspolna przyszlosc potrzebna nam jest nowa, interkulturowa historia. A takze interkulturowa historia literatury lub historia «wspolnot miedzyliterackich» (Kovac 2002: 182).
Umjesto sazetka
Strossmayerov vjersko-kulturni «ekumenizam», kao osobit tip predekumenske orijentacije Crkve kojoj je pripadao, danas se moze sagledati, prije svega, kao prorocko navijestanje aktualnog ekumenizma, kao zagovaranje dijaloga medu krscanima i njihovim kulturama, ali i u ideji «kulture mira», kakvu je u javnim istupima u Hrvatskoj zagovarao i Ivan Pavao II. Odnosno u kontekstu propovijedanja potrebe svjetskoga etosa, narocito potrebe «odgoj a za mir», kakve nam Projektom svjetskoga etosa sugerira teolog Hans Küng.
®wi030/ficK0-Kyjirnyp0Ji0WKU npoöjieMU
«Cas u kojem ova knjiga izlazi u hrvatskom prijevodu obiljezen je teroristickim napadom na svjetski trzisni centar u New Yorku i na Pentagon u Washingtonu, ratnim bombardiranjem Afganistana u svrhu obaranja talibanskog rezima u toj zemlji, ratom u Iraku. Taj cas nije povijesni cas za ostvarivanje jednoga svjetskog medureligijskog dijaloga, ali on ce zasigurno doci jer je njegova potreba i vrijednost neosporna a zahtjevnost njegova ostvarivanja diktat je univerzalnoga pluralistickog drustva u kojem zivimo» (Brajicic 2003: 15). Citamo li danas Memorandum ruskoj vladi god 1876. dijelom i kao utopijsko-knjizevnu poslanicu, uvidjet cemo da se kriticke opaske prema Poljacima mogu citati i kao samokriticke, hrvatske, «protukatolicke», s dobrom mjerom ekumenske obrane jedinstva Europe, odnosno projektirana jedinstva Svijeta. Kojemu je dijalog vjera, dijalog kultura i civilizacija, zapravo uvjet opstanka.
Ustrajati nam je Strossmayerovom upornosti, bez obzira sto druga strana/druge strane ne prezaju ni od oruzane prakse (terorizma).
Literatura
Besker I. Tko je bio Ivan Pavao II / I. Besker. Zagreb: Jutarnji list, 2005.
Brajacic R. Popratna rijec uz hrvatsko izdanje / H. Küng // Projekt svjetski etos, Velika
Gorica: Miob naklada, 2003. Castells M. Moc identiteta / M. Castells. Zagreb: Golden marketing, 2002. Kovac Z. Poredbena i/ili interkulturna povijest knjizevnosti / Z. Kovac. Zagreb: Biblioteka
Knjizevna smotra, 2001. Kovac Z. Slowianskie wspolnoty mi^dzylitarackie - poludniowoslowianskie konteksty interliterackie / Z. Kovac // Narodowy i ponadnarodowy model kultury / B. Zielinski (ur.). Poznan, 2002. (Prevela Krystyna Pieni^zek-Markovic). Koscak V. Josip Juraj Strossmayer, politicar i mecena / V. Koscak. Osijek: Revija, 1990. KüngH. Projekt svjetski etos / H. Küng. Velika Gorica: Miob naklada, 2003. Padovan I. Hrvatski domoljub Josip Juraj Strossmayer: ogledi / I. Padovan (ur). Zagreb: Dom
i svijet/Hazu/Naprijed, 1995. Strossmayer J. J. Politicki spisi / J.J. Strossmayer, F. Racki. Zagreb: Znanje, 1971. Tomljanovich W. B. Biskup Josip Juraj Strossmayer - Nacionalizam i moderni katolicizam u
Hrvatskoj / W.B. Tomljanovich. Zagreb: HAZU/Dom i svijet, 2001. Zima Z. Biskup bez premca / Z. Zima // Novi list, XV/515, 17. travnja 2005, Rijeka: Mediteran.
