CC BY
0Philological Studies 20, 2, (2022), 199-204
Prikaz
UDK: 821.163.6.09Sarotar,D. 821.163.2.09Terzijski, K.
DOI:
DVA LICA TRANZICIJE
(Dusan Sarotar, Panorama, Zapresic: Fraktura, 2019.
Kalin Terzijski, Postoji li netko tko vas voli, Zagreb: Sandorf, 2019.)
Zvonko Kovac
Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu Zagreb, Hrvatska
TWO FACES OF TRANSITION
(Dusan Sarotar, Panorama, Zapresic: Fraktura, 2019.
Kalin Terzijski, Postoji li netko tko vas voli, Zagreb: Sandorf, 2019.)
Zvonko Kovac
Faculty of Humanities and Social Sciences University of Zagreb Zagreb, Croatia
Ove smo godine, za pisanje meduknjizevne kritike u nasem on line seminaru odabrali dvije neobicno zanimljive prozne knjige, koje svaka na svoj nacin svjedoce o dobu tranzicije koje dugo i predugo traje, posebno u istocnoeuropskim zemljama, iako se vise ne moze reci da i „stara Europa" nije zahvacena virusom povijesnih promjena, kriza, ekoloskih problema, pa na kraju i pandemijom, koja nas podsjeca da smo svi zajedno dio velikoga svijeta, koji je takoder u previranju. Kao sto je vec primijeceno, stanje u kojemu zivimo od pada Berlinskoga zida toliko je dugo obiljezeno raznim promjenama da nam se s pravom cini kako je tranzicija, sto bi izvorno trebala oznacavati prijelaz, odnosno odnositi se na proces, na prijelazno doba, paradoksalno zapravo trajno stanje, pri cemu nam nije sasvim jasno kamo idemo; odnosno, gdje ocekujemo doci?
U onom kratkom i tragicnom proslom stoljecu, u osvitu moderniz-ma, kao i u njegovim brojnim obnovama, cijena napretka bila je vrlo visoka, ali se barem znalo da zelimo prispjeti u novo, pravednije drustvo, da idemo u tehnoloski ili medicinski napredak, da imamo bogatu i svima dostupnu umjetnost, kulturu i obrazovanje, da uzivamo u sportu i kultiviranom okolisu,
koji se nece pretvoriti u svoju suprotnost, stecaj amaterskog sporta i ugrozenost prirode. Krajnje kompeticijski uredeni drustveni odnosi kao da su nas sve vise udaljavali od nasih snova o buducnosti, pa cak i od buducnosti same: panoramska slika svijeta podjednako je otudujuca, kao i nasa potreba da budemo voljeni, opca i osobna slika kao da su se poklopile u najneugod-nijem rasapu zajednice i osobe, nacije i obitelji, roditelja i djece, svakog naseg pokusaja da pridonosimo cjelini, i miru (opcem i svom duhovnom).
Jesu li mirno Prekmurje, odakle dolazi dugogodisnji urednik ljubljanske Beletrine Dusan Sarotar i nemirna Sofija, odakle se javlja bivsi psihijatar, bugarski nagradivani pisac Kalin Terzijski sa svojom zbirkom kracih prica, dva tako udaljena iskustva za suvremenog pisca? Na prvi pogled, cini se da je razlika velika, da se Srednja Europa razlikuje od Balkana u tome sto je ne more svakodnevica i s njom povezani problemi pojedinacne egzistencije, nego je brinu krajnje, granicne situacije.
Naime, roman Panorama otvara se kao siroka slika zapadnog, rub-nog europskog prostora, na uscu Galwayskoga zaljeva, u kojoj se nelagoda drugosti, skoro radikalne stranosti, premoscuje vezom tornja za skakanje u vodu rodne Sobote, s tim da je ovaj oceanski ogroman i izgleda kao da smo na kraju naseg svijeta (jos dugo poslije Kolumba). Svojevrsni vodic i vozac Gjini, emigrant iz Albanije, kao da zavicajni obzor pripovjedaca prosiruje do juga Jadrana, a time i duboko u rimsku povijest, odnosnoj pokusaj trazenja neke prisnosti dvojice glavnih sugovornika, pomalo izgubljenih u vremenu i prostoru, pri cemu su Gjinijevi ispovjedni monolozi o iseljenickom iskustvu najdojmljivije pripovjedne dionice:
„Kada si daleko od jezika, daleko si i od doma, svaki dan sve vise, sa svakom novom rijeci udaljenost se povecava i produbljuje, izgubljenu rijec zaposjedne, naizgled je nadomjesti druga, uvjerljivija, bolja, svima razumlji-va, ali strana; emigrant, taj vjecni cuvar i istovremeno poricatelj svoga jezika, zna da su gubitak i praznina, u njima rastopljena slast zaborava koji ga obavija, koji ga ustrajno ispunjava ucenjem koje je jedino cjepivo protiv osame, ocaj i ludilo, ipak nezamjenjivi, bolni i neizljecivi poput ljubavi, rekao je Gjini, koji je osjetno usporio tempo voznje." (Sarotar 2019: 47).
Proces otudenja od materinjeg jezika kao da prati dojam ocudenja stranoga, do svojevrsnoga gubitka ravnoteze medu njima, kada se vise ne sjecamo ni na kojem jeziku razmisljamo, ni na kojem jeziku imenujemo svijet, a ipak nastojimo „prevesti svaku rijec s jednoga na drugi jezik", da bismo doma govorili materinjim (ibid), tek toliko da ne zaboravimo odakle smo. S druge strane, sa suosjecajnim pripovjedacem pratimo impresivne slike stranoga pejzaza, uzivamo ili preskacemo brojne opise, ali Sarotaru priznaje-mo smisao za detalj i postupno podizanje atmosfere pripovijedanja, koja je
pak promjenjiva kao i vrijeme, od olujno oblacnoga do casovitih pojavlji-vanja sunca, pri cemu se slike mora i primorskoga kraja, „slikovitog i prozetog smrcu", „uronjene u beskonacnost" (:59), ne podsjecaju na „nase more", mediteransko - more, ruzmarin i crno vino (:62), nego dodaju osjecaj slabosti i izgubljenosti. Ono u cemu ce se jos Gjini sloziti s pripovjedacem je „kulturni sok" koji je dozivio dolaskom u Irsku, odnosi se na odredenu "hijerarhiju i apsolutnu zabranu korupcije u svim javnim ustanovama" (:66). Kao svojevrsni kontrapunkt emigrantskom zivotu, javlja se Amerikanka Jane, koja se vratila u zemlju svojih predaka, iz koje njen otac emigrirao kao ratno siroce u Kanadu, i koja mozda najbolje razumije tu poluprilagodenu situaciju doseljenika, pa se Jane i Gjini pojavljuju u romanu u simbolickom paru, gotovo sve do pred kraj romana.
Medutim, mene je vec prilikom prvog procitavanja ovog kontinui-ranog pripovijedanja, simulirane struje svijesti razlicitih aktera ili preprica-vanja njihovih razgovora, najsnaznije privuklo putovanje u Belgiju, osobito upoznavanje sa Spomenkom, izbjeglicom iz Sarajeva, kojoj cemo se vratiti i u zadnjem dijelu romana. Gent, belgijski grad u kojem se „covjek brzo navikne na intenzivnost, bez problema se izgubi u iluziji visekulturnosti i ocaravajuce razlicitosti" (:88), kako saznajemo od pripovjedaceva domacina lektora Pavela, i koji je za razliku od daleke irske obale, slika svojevrsne urbane otudenosti, „eksplozivne mjesavine zaboravljenih i prevedenih jezika", koju je pojacavala poznata ekonomska kriza, epidemija pohlepe, sto pojacava dojam o nekoj potrebi promjene. Spomenuta druga lektorica Spo-menka nimalo nije krila svoju neprilagodenost zapadnom zivotu (od zabrane pusenja u zatvorenim prostorijama do knjizevnosti koja nema ono mjesto koje je imalo u njezinoj mladosti, pa i do toga da i nema knjizevnika poput Crnjanskog, Andrica ili Kisa, itd.) Mali katalog jugonostalgije podsjetio me na lik Dubravke Ugresic iz njezine vlastite proze, a kod Spomenke, s kojom su dijelom suglasni i Pavel i pripovjedac, mogao bi se niz nastaviti: casica dobre rakije, gadenje nad nacionalizmom kao dijelom balkanskoga menta-liteta, osjecaj gubitka velike zemlje i velike knjizevnosti, jer „otkad smo razbili nasu domovinu i rasprsili se svijetom poput ljudi bez velicine i kulture u sebi, niceg vise nema" (:98), koliko god djeci iseljenika, svojim studentima, Spomenka govorila da knjizevnost nije lijek za nostalgiju. Nelagodu jos povecava sto „nasi mali balkanski ratovi, sredoeuropska melankolija i nostalgija" nikoga tamo ne zanimaju (: 101).
Opis izleta na slavistiku u Gentu nije tek usamljena uspjesna narativna epizoda, na njenom emocionalnom valu citamo i kasnije, zapravo zavrsne akorde romana, koji se odnose na boravak u Antwerpenu i Sarajevu (s kracim izletima u Mostar i Travnik), s Andricevim pricama kao pomocnom literaturom, kao i uz domacina Senadina koji ce ovdje zamijeniti Gjina.
Posebnu ce ulogu pri tome odigrati pripovjedacevo interpoliranje Andriceva Pisma iz 1920., aktualizirano na kraju romana kao svojevrstan komentar svakom pokusaju bijega od mrznje ili mjesta nesrece, jer one ce nas doseci ma gdje god bili, ne vrijedi bjezati. Dojmljiva je i Spomenkina prica o pomoci susjeda Zidova prilikom njena izlaska iz Sarajeva, a znakovita je i veza Sara-jevske olimpijade sa slovenskim autorom maskote Vucka: tako se solidarnost slovenskoga pisca s tragedijom Sarajeva ili podijeljenim Mostarom pridru-zuje onima u Sloveniji, posebno medu piscima i u akademskoj zajednici, koji ne okrecu glavu od nesrece u susjedstvu i nasu raseljenost vide i kao svoju (iako ne tako izrazenu) traumu. Is(pri)povijedanje koje kao da je u podtekstu svih pojedinacnih prica, sudbina.
Ono sto bih vrsne urednike, Sarotara i Serdarevica, ipak priupitao nakon visekratnog procitavanja romana u funkciji povezivanja njegovih pri-krivenih dijelova, ne bi li bilo produktivnije tehnicki (npr. s tri zvjezdice, na prijelomnim stranicama: 87, 102, 135, 148, 170) odvojiti pojedine disparatne narativne dijelove ovog zapravo fragmentarnog putopisnog romana, kako bi nam bilo olaksao citanje? Koja je funkcija te toboze kontinuirane pripovijesti, sto se njome prikriva? Zelja pisca da joj se visestruko vracamo ili pripremanje citatelja na citanje romana na ekranu, panoramski prikaz obje strane pnce, i vanjske i unutarnje? Koje zorno predocuju autorove fotografije, ali ovdje otisnute veoma nekvalitetno. Ne bi li sretnija ruka urednika (koji bi imali manje medusobno povjerenje) mogla knjigu bolje pripremiti i za zahtjevniju knjizevnu javnost? No zakljucno, hrvatsko izdanje kao da poboljsava sigurna sintaksa prevoditeljice Anite Peti-Stantic: ona nas doslovce spasava na mnogim prijevojima pripovijedanja, uvijek kada se naracija premjesta iz price u prepricavanje dijaloga, i obratno, s onim stilski prezasicenim, rekao je Gjidi, rekla je Jane, rekla je Spomenka, rekla je Zora... Pa imamo ukupni osjecaj da nam je hrvatski prijevod, ne samo leksicki, priblizeniji, pouzdaniji.
Zakljucno, u tom labirintu bez ograda, mnogim ce citateljima ostati nejasan odnos dvoje srodnih sudbina, Gjida i Jane, kao i pomalo zagonetni smisao pripovijedanja vezan uz zavicajne gradove Sobotu i Maribor (jesu li i oni uhvaceni u panorami otudenja sa stranosti?), pri cemu nas epizodica pred putovanjem Zidova u koncentracijski logor Auschwitz potresno podsjeca na nasu izgubljenost u obezlicenom svijetu medusobne otudenosti, koje nas vodi u daljnju raseljenost i nestajanje. Je li to nasa europska cijena stoljetne progona Zidova koju placamo danas kao izbjeglice ili emigranti, ni krivi ni duzni? Provjerite sami, preispitujuci se romanom Panorama vrsnog pjesnika, a sada i uspjelog pripovjedaca, kao i poznatog urednika te dobrog fotografa-amatera Dusana Sarotara.
***
Za razliku od slovenskog romanesknog, pa djelomice i esejiziranog pogleda u nasu suvremenost, koji tezi panoramskom prikazu, iskustva bugarskog pripovjedaca Kalina Terzijskog mnogo su prizemljenija, kako prema mjesti-ma prica, tako i prema likovima koji su gotovo svi iz pripovjedaceve najblize blizine, njegova svojta, prijatelji i kolege, susjedi, supruge i ljubavnice, majke i kceri. O njima se pripovijeda iz perspektive hodanja gradom ili setnji, jed-nom i za vrijeme pljuska, a putovanja su rezervirana samo za one koji se na-kratko vracaju; ukratko: zbirka kracih pripovijesti, zapravo zbirka prica razli-citih duzina Postoji li netko tko vas voli, bez upitnika u naslovu, sugerira negativan odgovor, odnosno odgovor u kojem bi nesporazum s ljubavi mogao zavrsiti tragicno, kao u prici Ljubav, koju sam neslucajno prvu procitao. Objavljena pred kraj nevelike knjizice obima kratkoga romana, prica bi mogla biti odgovor i na pitanje sto je ljubav? Odgovor se krije u komunikaciji, povjerenju. Nakon prvog ljubavnog zanosa, nesigurnost u vodenju ljubav-noga dijaloga, dovodi mladi par, asistenticu i studenta S., pred mogucnost trovanja, od kojeg studenta sretno spasi otvorena izjava ljubavi. Zasto je tesko priznati da nekog volimo, kao i znati da li nas tko voli?
Prva pripovijest ne odgovara na to pitanje, ali nas uvodi u sofijsku tranzicijsku zbilju, s razocaranim lijecnikom i njegovim prijateljem Marti-nom K. koji se oporavlja od strasne ljubavi s prijateljicom, koja inace zivu u Americi s bogatim Talijanom i koja na povratku u Sofiju (da bi joj ugradili stend na bubreznu arteriju) pokazuje svu raskos dobre ljubavnice (oralni seks s engleskim, na racun agresivnog, vulkanskog), iz cega se stvara malo-poma-lo slika muskih smusenjaka nove generacije, kojoj kao da pripada i pisac, koji se nakon specijalizacije i rada na psihijatriji predaje pisanju. Dva odgovora na izazove tranzicije, onaj slovenski s Dusanom Sarotarom i ovaj bugarski s Kalinom Terzijskim, iako je rijec o vrsnjacima, dva su lica tranzicije u kojima je zajednicka samoca, ocaj i osjecaj iskljucenosti, ali su razliciti odgovori na njih, jer su im se pocetne pozicije (u njihovim formativnim godinama) bitno razlikovale, ne samo u stupnju siromastva, nego i u mogucnostima tranfor-macije pojedinaca i drustva.
Slijede price Skupljac vrijednosti i Prosjak, dvije varijacije iste socijalne slike kojom pripovjedac jednom u skromnom prosjaku, zadovolj-nom sitnicama, supostavlja prosjaka koji na ulici spretno skuplja milodare, i vara. Nelagoda je utoliko veca sto je pripovjedaceva kci socijalno osjetljivija. Zatim se obraduju pomalo misticne socijalne teme, obiteljske nevolje sa sinom koji se drogira i na kraju ubija, ostavljajuci stare roditelje u griznji savjesti, dok je najzanimljiviji u tim uvodnim pricama neimenovani lik iz Setnje kroz prostor s manjim skretanjima u vremenu koji svoje socijalno nesnalazenje prikazuje kao stanje samotnog i mucnog leta kroz ocaj: „Lisen svake nade i sam. Ili bolje receno sam i zato lisen svake nade."
Narativni subjekt, koji je ujedno i glavni lik, sto je cesti postupak Terzijskog, kao da trazi razloge svome potonucu u poplavi snazne kise od koje ocekuje da za njega ucini nesto korisno. Medutim, kako voda raste tako i u njemu, u nekom samopropitivanju, rastu razlozi njegova bijednog stanja, od nedostatka novca, druzenja sa skitnicama, nemoci razlikovanja dobra od zla, i sl. I dok se rjesenje vidi u novcu, u puno novaca koji bi mu trebao da „pokrije" svoje gluposti, povodanj raste, neka zena se utapa, tone u mulj, i on je spasava te se odlaskom nikamo, na kraju price javlja, kao ono malo vecernjega sunca, javlja nada da ce pronaci utjehu.
Pomalo naturalisticke slike sofijskog Zenskog pazara, opis pijanstva i svade i tuce sa zenom, smjenjuju dvije bozicne price, podjednako socijalno angazirane: pisane u zanru koji bi u nama morao pobuditi krscansko suosjecanje, u Bozicnom triptihu dvojica prijatelja najprije zbrinjavaju unesrecene zene dvojice vozaca, zatim provode popodne s prostitukom Neli kako svi zajedno za Bozic ne bi ostali sami, da bi na kraju spasili mladeg zubotehnicara koji se pripremao skociti s mosta, jer ga zena maltretira.
No, osim tematske raznovrsnosti zbirka prica obiluje i narativnim inovacijama, odnosno prilagodbama pripovijedanja situacijama ili opisima; tako da osim razlicite duzine prica, uvijek iznova razlicita odnosa dijaloskoga i kontinuirana pripovijedanja, nailazimo i na zanimljive stilske „intervencije" kojima nas Kalin Terzijski na razlicite nacine suocava s opakom zbiljom tranzicije socijalizma u novi kapitalizam, koja kao da je toliko teza koliko smo udaljeniji od zivota ljudi na Zapadu, od ugodnosti i besciljnosti njihova kolektivnog blagostanja i pojedinacne samoce (kako nam o tome posvje-docuje Sarotar).
