VOKATIVNOST U HRVATSKOJ I SRPSKOJ JEZIČNOJ NORMI I UPOTREBI: MORFOLOŠKI PRISTUP Текст научной статьи по специальности «Языкознание и литературоведение»

izvorni znanstveni rad

UDK: 811.163.41'366.542 811.163.42'366.542

VOKATIVNOST U HRVATSKOJ I SRPSKOJ JEZICNOJ NORMI I UPOTREBI: MORFOLOSKI PRISTUP

Virna Karlic Ivana Cvitkovic

Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu, Hrvatska

Keywords: morphology, vocative, appellative, Croatian language, Serbian language

Summary: The article deals with the morphological category of vocative in Croatian and Serbian language norms and language use. After the core features of the category are presented, the introductory part of the article is dedicated to the display of this category in Slavic languages, with special regard to Croatian and Serbian. In the central part of the article the results of the survey on the vocative use are analyzed. The closing chapter raises two questions: (1) What are the causes and effects of losing the morphological category of vocative; (2) Should vocative be considered a case?

Kljucne rijeci: morfologija, vokativnost, apelativnost, vokativ, hrvatski jezik, srpski jezik

Sazetak: Rad se bavi vokativnoscu kao morfoloskom kategorijom u hrvatskom i srpskom jezicnom standardu te u jezicnoj upotrebi. U uvodnom se poglavlju raspravlja o temeljnim obiljezjima kategorije. Nadalje, paznja se usmjerava na vokativnost kao morfolosku kategoriju u slavenskim jezicima, posebice u hrvatskom i srpskom. U sredisnjem dijelu rada prikazuju se i analiziraju rezultati ankete kojom se utvrduje upotreba vokativnih oblika medu izvornim govornicima hrvatskog jezika. Na koncu se raspravlja o uzrocima i posljedicama gubljenja vokativnosti kao morfoloske kategorije te spornom statusu vokativa kao padeza.

Vokativnost je semanticko-pragmaticka kategorija ciji je gramaticki oblik vokativni izraz koji se u slavenskim jezicima (djelomicno) izrazava (ili se u proslosti izrazavao) imenskim rijecima u vokativnom obliku. Medutim, morfoloski oblik nije nuzan za ostvarivanje vokativnog izraza -ova kategorija nije gramatikalizirana u svim jezicima, a u nekima je

gramatikalizirana tek djelomicno (zaseban vokativni oblik ne posjeduju sve imenske rijeci).

Sadrzaj vokativnosti kombinacija je apelativnosti i imenovanja adresata u govornom dogadaju (Piper et al., 2005: 650). Apelativnost, pritom, podrazumijeva „[...] polisemanticki sustav u kojem je vokativnost tek jedna od kategorija koju obuhvaéa" (Vojvodié, 2003: 153). U svojoj se sadrzajnoj formi apelativnost odnosi na djelovanje, skretanje paznje i izazivanje sugovornikove (adresatove) reakcije u sklopu govornog dogadaja. Tvorac pojma apelativnosti (lat. appelare), njemacki filolog Karl Bühler (1934), definira ga kao utjecaj na ponasanje drugih. Uz vokativnost, apelativnost obuhvaéa jos dvije semanticko-pragmaticke kategorije, a to su imperativnost i interogativnost.

Kategorija apela na znacenjskom se i funkcionalnom planu dijeli na cisti apel i oslovljavanje (Topolinjska, 1974: 25-26). Cisti apel ostvaruje se uslijed govornikove namjere da uspostavi komunikaciju s osobom koja se nalazi unutar njegova akustickog dometa, dok oslovljavanje podrazumijeva: (1) provjeru kvalitete komunikacijskog kanala, a ujedno i skretanje paznje na vaznost poruke koju govornik zeli prenijeti (Ivane, gospodine) — imenicko oslovljavanje, ili (2) govornikovo karakteriziranje svojeg sugovornika (budalo jedna, ljepoto moja) — predikativno oslovljavanje. Prilikom imenickog oslovljavanja govornik moze imenovati adresata njegovim vlastitim imenom (Ivane) ili drugim vrstama imenskih rijeci u deiktickoj upotrebi (gospodine, ti, visoki), ciji je referent zadan i prepoznatljiv u kontekstu konkretne govorne situacije.

Uz navedene prototipne funkcije i znacenja (dozivanje, obraéanje, skretanje paznje zivim biéima koja apel mogu razumjeti, a sukladno tome i reagirati - stvarna apelativnost), vokativnim se izrazima mogu vrsiti i druge, prvenstveno ekspresivne funkcije. U takvim je slucajevima rijec o prividnoj apelativnosti, koja podrazumijeva govornikovu prividnu usmjerenost adresatu (boze moj, majko mila). U slucaju takvog tipa apelativnosti govornik ne ocekuje reakciju adresata.

Vokativnost je u hrvatskom i srpskom knjizevnom jeziku djelomicno gramatikalizirana - ne posjeduju sve imenice zaseban vokativni oblik. U ovome se radu raspravlja o uzrocima i posljedicama gubljenja vokativnosti kao morfoloske kategorije; preispituju se nacini i sredstva njezina izrazavanja u suvremenom hrvatskom i srpskom jezicnom standardu, te se prezentiraju i interpretiraju rezultati ankete provedene s ciljem utvrdivanja upotrebe vokativnih oblika u svakodnevnoj komunikaciji medu izvornim govornicima hrvatskog jezika. Osim toga, u radu se raspravlja o spornom statusu vokativa kao padeza.

1. Vokativnost kao morfoloska kategorija: slavenski jezici

Praslavenski jezik, kao i praindoeuropski iz kojeg se razvio, posjedovao je vokativnost kao morfolosku kategoriju (Mihaljevié, 2014: 36). U staroslavenskim tekstovima vokativ je redovito dolazio u svojim posebnim oblicima (Damjanovié, 2005: 166).1 Medutim, samo su neki suvremeni slavenski jezici sacuvali vokativnost kao morfolosku kategoriju. Ona se u slavenskim jezicima izrazava(la) posebnim vokativnim padeznim oblikom. Cak i u onim slavenskim jezicima u kojima do danas egzistira kao dio padezne paradigme posebni vokativni oblik izlazi iz upotrebe, a primarnu funkciju obraéanja, kao i ostale vokativne funkcije, sve vise preuzima nominativni oblik.2

U suvremenim slavenskim jezicima zaseban vokativni oblik uglavnom je izgubljen: u ruskom i bjeloruskom od istocnoslavenskih, u slovackom i donjoluzickosrpskom od zapadnoslavenskih te u slovenskom od juznoslavenskih jezika (Mihaljevié, 2014: 38). Time je broj padeza u padeznoj paradigmi tih jezika reduciran na brojku sest, a vokativna forma zamijenjena nominativnom (padezni sinkretizam N.=V.).3 Vokativnost je, dakle, kao morfoloska kategorija sacuvan u poljskom, ceskom, gornjoluzickosrpskom, ukrajinskom te svim juznoslavenskim jezicima osim slovenskog. I u tim se jezicima zaseban vokativni morfoloski oblik s vremenom sve vise gubi iz upotrebe, a veéinu njegovih funkcija preuzima nominativni oblik, s time da je vokativ i dalje dio njihove padezne paradigme. Specifican status medu juznoslavenskim jezicima imaju bugarski i makedonski jezik, koji su uslijed jezicnih kontakata unutar balkanskog jezicnog saveza izgubili padez kao morfolosku kategoriju, ali su zato sacuvali zasebne vokativne, tj. apelativne oblike (v. npr. Piper et al., 2009, Wahlström, 2015).

2. Vokativ i nominativ: padezni sinkretizam

U hrvatskom i srpskom jeziku upotreba nominativnih oblika u vokativnim imenskim izrazima sve vise potiskuje upotrebu vokativnih oblika. Dakako, to ne znaci da je vokativnost kao semanticko-pragmaticka

1 Iako se, navodi autor, pod utjecajem grckog jezika javlja i vokativ bez vokativnog nastavka, posebice kod osobnih imena (Damjanovic, 2005: 166).

2 Mihaljevic (2014: 38) kao iznimku navodi suprotnu tendenciju zabiljezenu u ruskom razgovornom jeziku: „[...] u razgovornom ruskom [se] kod imenica koje u nominativu zavrsavaju na -a pojavio novi vokativ koji je jednak osnovi bez nastavka, primjerice Son' i Tan' (od Sonja i Tanja)".

3 Ova se tvrdnja odnosi prvenstveno na jezicni standard navedenih jezika. Vokativnost kao morfoloska kategorija sacuvana je u pojedinim dijalektima i kolokvijalnim varijetetima navedenih jezika.

kategorija u povlacenju - upotreba vokativnih izraza neraskidivo je vezana uz pragmaticke okolnosti (Piper et al., 2009: 657). Osim posebnim vokativnim oblikom, vokativni se izrazi u jezicnoj upotrebi markiraju drugim sredstvima: polozajem u recenici; u pisanoj jezicnoj upotrebi izdvajaju se zarezom ili usklicnikom; u govornim se situacijama oznacavaju posebnom intonacijom, gestikulacijom ili drugim paralingvistickim sredstvima. Zahvaljujuéi kontekstualnoj prepoznatljivosti, kao i spomenutim markerima vokativnosti, ona se sve vise gubi kao morfoloska, ali opstaje kao semanticko-pragmaticka univerzalna kategorija. Taj je proces posljedica mehanizma jezicne ekonomije (analogije), zahvaljujuéi kojoj se pojednostavljuje padezna paradigma buduéi da enkodiranje informacije u zaseban vokativni oblik u veéini slucajeva komunikacijski nije ni nuzno ni presudno (v. Karlié i Okuka, 2015: 82-83).

Shodno gramatickim (pr)opisima suvremenog hrvatskog i srpskog jezika (Barié et al., 2005; Silié i Pranjkovié, 2007; Stanojcié, 2010; Piper i Klajn, 2013 i dr.) samo pojedine skupine imenica posjeduju zaseban vokativni oblik.4 U nekim je slucajevima upotreba vokativnog oblika propisana kao obavezna, dok je u nekim slucajevima navedena tek kao alternativa upotrebi nominativnog oblika.5 Ovdje se, dakako, nameée pitanje upotrebe vokativnih oblika medu izvornim govornicima jezika u svakodnevnoj komunikaciji, imajuéi u vidu konzervativnost knjizevnojezicnog standarda. S ciljem utvrdivanja odgovora na to pitanje provele smo pilot-istrazivanje6 medu govornicima hrvatskog jezika, ciji prikaz slijedi u narednom poglavlju.

3. Upotreba vokativnih oblika: anketa

Anketa je provedena nad 100 studenata Filozofskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu, medu kojima jednu polovinu ispitanika cine studenti preddiplomskih filoloskih studija stranog jezika, a drugu polovinu studenti preddiplomskih nefiloloskih studija.

4 O tome ce biti vise rijeci u narednom poglavlju.

5 Primjerice, u gramatikama suvremenog hrvatskog i srpskog knjizevnog jezika upotreba pojedinih vokativnih oblika propisuje se kao obavezna, dok se upotreba nekih manje uobicajenih vokativnih oblika tek sugerira ili se cak prednost daje nominativnom obliku (primjerice u slucaju imenica kod kojih dolazi do palatalizacije osnove u vokativnoj formi:

Erik-Erice).

6 Istrazivanje je provedeno na uzorku ispitanika koji se ne smatra reprezentativnim za donosenje opéih zakljucaka o ovoj problematici. Za to bi uzorak ispitanika trebao biti brojniji i raznolikiji s obzirom na faktore dobne pripadnosti, geografskog porijekla i stupnja obrazovanja. Medutim, rezultati ovog pilot-istrazivanja smatraju se relevantnima jer ukazuju na odredene tendencije koje valja podrobnije istraziti u daljnjim studijama.

Anketiranje je provedeno metodom elicitirane produkcije odgovora. Od ispitanika se trazilo da ispune prazninu u zadanim konstrukcijama (v. primjer zadatka) uz sljedeéu uputu:

Ovom se anketom zele istraziti sredstva i nacini izrazavanja vokativnosti (dozivanja, obraéanja) medu izvornim govornicima hrvatskoga jezika. Vas je zadatak da na prazne crte napisete oblike koje biste spontano upotrijebili u obraéanju na pocetku prepiske sa svojim sugovornikom. Ovom se anketom ne utvrduje vase poznavanje norme standardnog hrvatskog jezika, nego stvarna upotreba vokativnih izraza u svakodnevnoj komunikaciji.

PRIMJER ZADATKA

MARKO

Dragi_Marko__, (...)

Kao sto je navedeno u uputi za ispunjavanje, anketom se zeljela utvrditi zastupljenost upotrebe vokativnih oblika u svakodnevnoj pismenoj komunikaciji - tocnije, uslijed pismenog obraéanja sugovorniku. Polazna hipoteza bila je ta da se stvarna upotreba vokativnih oblika ne podudara nuzno s propisanom jezicnom normom te se zeljelo utvrditi u kojoj je mjeri proces gubljenja vokativnosti kao morfoloske kategorije „zahvatio" govornike hrvatskog jezika. Zadaci u anketi formulirani su tako da ispitanici demonstriraju na koji bi se nacin obratili svojem sugovorniku u vise ili manje formalnim situacijama (dragi/postovani).

Anketa se sastojala od 24 zadataka, koji se dijele u tri skupine: (1) zadaci kojima se ispituje upotreba vokativnih oblika imenica muskog roda s nultim nastavkom, s daljnjom podjelom na podvrste imenica ove skupine s obzirom na zavrsni glas njihove osnove; (2) zadaci kojima se ispituje upotreba vokativnih oblika imenica muskog i zenskog roda na nastavak -a, s daljnjom podjelom na podskupine s obzirom na njihova fonoloska i morfoloska obiljezja; (3) zadaci kojima se ispituje upotreba vokativnih oblika imenica u slozenim vokativnim imenskim izrazima. Imenice drugih vrsta nisu obuhvaéene ovim istrazivanjem; ispitane su iskljucivo one vrste imenica cija je upotreba u vokativnoj formi propisana ili preporucena normativnim knjigama (Barié et al., 2005; Silié i Pranjkovié, 2007; Piper et al., 2009; Stanojcié, 2010; Piper i Klajn, 2013).

3.1. Imenice muskog (prirodnog) roda nultog nastavka

Rezultati prve skupine zadataka pokazuju da je upotreba vokativnih oblika imenica muskog roda nultog nastavka cija osnova zavrsava sonantom (/v/, /l/, /m/ ili /n/ - npr. gospodin, Tomislav), labijalom (/b/, /p/ ili /f/ - npr. Filip), velarom (/k/, /g/ ili /h/ - npr. gradonacelnik, Erik), dentalom (/c/ ili /z/ - npr. stric, g. Uzelac) ili mekim/tvrdim palatalom (/j/, /lj/, /nj/, /d/, /é/ -npr. ucitelj; /c/, /z/, /s/, /dz/ - npr. Milos) zastupljena u 85% ili vise slucajeva. Iznimku cine rijetka ili strana imena i prezimena (Erik, Mios), pogotovo ona na cijem morfemskom savu dolazi do jedne ili vise glasovnih promjena uslijed tvorbe vokativnog oblika (Erik, Uzelac1).

IMENICE MUSKOG RODA NULTOG NASTAVKA

Zavrsni glas osnove Primjer iz ankete Postotak upotrebe vokativnog oblika

-e sonant (v/l/m/n) gospodin 95%

Tomislav 90% (1%)

labijal (b/p/f) Filip 84% (1%)

velar (k/g/h) gradonacelnik 98% (2%)

Erik 48% (2%)

dental (c/z) stric 85%

g. Uzelac 2% (3%)

-u meki palatal (j/lj/nj/d/é) ucitelj 92% (5%)

tvrdi palatal (c/z/s/dz) Milos 55% (10%)

Tablica 1. Prikaz upotrebe vokativnih oblika imenica muskog roda nultog nastavka.8

Zasebno je razmatrana podskupina imenica muskog roda nultog nastavka s osnovicom koja zavrsava glasom /r/. Buduéi da se takve imenice

1 Prezime Uzelac u anketi je navedeno uz apoziciju gospodin radi postizanja prirodnosti izraza

u zadatku, sto je (uz dvostruku glasovnu promjenu na morfemskom savu) zasigurno utjecalo na

navedeni rezultat. O upotrebi vokativnih oblika u slozenim vokativnim imenskim izrazima v.

poglavlje 3.3.

8 Gornji dio tablice odnosi se na imenice ciji se vokativni oblik tvori nastavkom -e, a donji dio tablice odijeljen zadebljanom linijom oznacava imenice ciji se vokativni oblik tvori nastavkom -u. U treéem je stupcu u zagradama navedena zastupljenost odgovora s drugim nastavkom (npr. vlastito ime Tomislav u 90% slucajeva ispitanici su napisali u vokativnom obliku Tomislave, 1% u obliku Tomislavu, dok ga je preostalih 9% navelo u nominativnoj formi).

nekada tvore s vokativnim nastavkom -e, a nekada s nastavkom -o, anketom se zeljela utvrditi utemeljenost tvrdnje da izbor nastavka ovisi o vrsti vokala ispred glasa /r/ s obzirom na mjesto tvorbe (prema Piper i Klajn, 2013). Rezultati ankete uvjerljivo potvrduju da vokali prednjeg reda uvjetuju izbor nastavka -e (profesor), a isto vrijedi i za slucajeve s vokalom srednjeg reda (/a/) kada je nepostojano (Petar). U ostalim slucajevima vokativni se oblik tvori morfemom -u (inzenjer).

IMENICE MUSKOG RODA NULTOG NASTAVKA

Zavrsni glas osnove Primjer iz ankete -e -u -0

-e/-u vokal prednjeg reda + glas /r/ profesor 96% 2% 2%

vokal srednjeg reda + glas /r/ stanar 6% 82% 6%

Petar 91% 0% 9%

vokal straznjeg reda + glas /r/ inzenjer 0% 79% 21%

Tablica 2. Prikaz upotrebe vokativnih oblika imenica muskog roda nultog nastavka cija osnova zavrsava glasom /r/.

Ostale vrste imenice muskog roda nisu ukljucene u istrazivanje jer prema gramatickim opisima hrvatskog jezika ne posjeduju zaseban vokativni oblik. Isto vrijedi i za sve imenice srednjeg roda, kao i imenice zenskog roda koje nisu obuhvaéene drugom skupinom zadataka.

Rezultati prve skupine zadataka pokazuju da je upotreba vokativnih oblika imenica muskog roda (koje ih prema gramatikama posjeduju) u svakodnevnoj upotrebi prilicno zastupljena, osim u navedenim iznimnim slucajevima.9

3. 2. Imenice zenskog i muskog (prirodnog) roda na nastavak -a

Prema gramatickim opisima zaseban vokativni oblik posjeduju imenice ove skupine koje nose sljedeéa obiljezja: (a) zenska dvoslozna imena s dugouzlaznim akcentom (Maja, Nada), ciji se vokativni oblik tvori nastavkom -o; (b) troslozna i viseslozna zenska i muska imena te opée imenice na -ica (Danica, Ivica), ciji se vokativni oblik tvori nastavkom -e.

9 Ovdje valja imati na umu cinjenicu da je istrazivanje provedeno medu studentima, koji se svakodnevno sluze te su u izravnom dodiru s knjizevnojezicnim standardom. U buduénosti bi valjao provesti istrazivanje medu ispitanicima drugih dobnih skupina te razlicitog stupnja obrazovanja. Time bi se stekla cjelovitija slika o upotrebi vokativnih oblika medu govornicima hrvatskog jezika.

Rezultati ankete pokazuju da je upotreba vokativnih oblika vlastitih imena ove skupine imenica nestabilnija u odnosu na imenice prve skupine -posebice kada je rijec o trosloznim ili visesloznim muskim imenima na -ica. Kada je rijec opéim imenicama te vrste, upotreba vokativnog oblika visoko je zastupljena.

IMENICE ZENSKOG I MUSKOG RODA NA NASTAVAK -A

Tip imenice Primjer iz ankete Postotak upotrebe vokativnog oblika

-o zenska dvoslozna imena s dugouzlaznim akcentom Maja 65%

-e troslozna i viseslozna zenska i muska imena te opée imenice na -ica uciteljica 98% (2%)

Danica 75% (3%)

Ivica 35%

Tablica 3. Prikaz upotrebe vokativnih oblika imenica zenskog roda na nastavak -a.10

3.3. Upotreba vokativnih oblika imenica u slozenim imenskim izrazima

Iako je anketa pokazala da je upotreba vokativnih oblika visoko zastupljena, rezultati skupine zadataka kojima se preispitivala upotreba vokativnih imenickih oblika u sklopu slozenih vokativnih imenskih izraza pokazala je odstupanja od propisane norme. Naime, u slozenim je vokativnim imenskim izrazima od dvije ili tri imenicke sastavnice utvrdena tendencija da se u vokativnoj formi pojavljuje samo jedna ili dio sastavnica - i to ona/one na pocetku imenskog izraza. Pod pojmom slozenih vokativnih imenskih izraza podrazumijevaju se sintagme koje sacinjavaju jedna ili dvije titule (gospodin, gospodin inzenjer) te ime, prezime ili ime i prezime osobe.

10 Gornji dio tablice odnosi se na imenice ciji se vokativni oblik tvori nastavkom -o, a donji dio tablice odijeljen zadebljanom linijom oznacava imenice ciji se vokativni oblik tvori nastavkom -e. U treéem je stupcu u zagradama navedena zastupljenost odgovora s drugim nastavkom (npr. imenicu uciteljica u 98% slucajeva ispitanici su upotrijebili u vokativnom obliku uciteljice, 2% u obliku *uciteljico, dok je nitko nije naveo u nominativnoj formi).

VOKATIVNI OBLIK

Vokativni imenski izraz 0 I I+II

Profesor1 Markovic11 2% 67% 31%

Gospodin^ Igor11 6% 70% 24%

Gradonacelnik Bandic11 0% 71% 29%

Gospoda1 Nada11 0% 69% 30%

Doktorica1 Maja11 (Markovic) 0% 59% 41%

Tablica 4. Prikaz upotrebe vokativnih oblika imenica u slozenim vokativnim imenskim izrazima s dvije imenicke sastavnice.

Podaci u Tablici 4 pokazuju da ispitanici vokativne imenske izraze od dvije imenicke sastavnice gotovo nikada ne koriste u nominativnom obliku. Medutim, veéina ispitanika (60%-70%) nije sklona upotrebi vokativnih oblika obiju sastavnica, nego samo prve po redu, koja je u funkciji titule.

Primjera radi, cak 50% ispitanika koji su vlastito ime Tomislav naveli u vokativnom obliku u sintagmi s titulom gospodin navodi njegov nominativni oblik (dragi gospodine Tomislav), dok 40% ispitanika koji su vlastito ime Maja naveli u vokativnoj formi u sintagmi s titulom doktorica navodi nominativni oblik imena (draga doktorice Maja).

Istu pojavu potvrduju i primjeri viseclanih imenskih izraza koji se sastoje od tri imenicke sastavnice.

VOKATIVNI OBLIK

Vokativni imenski 0 I I+II I+II+III III

izraz

Gospodin Goran 5% 44% 14% 35% 0%

Markovic

Gospodin inzenjer 4% 14% 55% 24% 3%

Ivic

Tablica 5. Prikaz upotrebe vokativnih oblika imenica u slozenim vokativnim imenskim izrazima s tri imenicke sastavnice.

Rezultati prvog navedenog zadatka (gospodin Goran Markovic) u tablici pokazuju da se u veéini slucajeva u vokativnoj formi pojavljuje samo titula, a to potvrduje i drugi zadatak s imenskim izrazom s dvije titule (gospodin inzenjer Ivic). Iz prilozenih se rezultata ankete uocava tendencija formalnog pojednostavljivanja viseclanih vokativnih imenskih izraza, sto je

u skladu s nacelima jezicne ekonomije - dovoljno je da se jednim elementom naznaci funkcija imenskog izraza u recenici/iskazu kako bi se uspjesno i bez dvosmislenosti prenijela poruka sugovorniku.

3.4. Rezultati ankete: zakljucci

Unatoc tome sto je ovo pilot-istrazivanje provedeno na nemjesovitom i malom uzorku ispitanika, smatramo da njegovi rezultati ukazuju na tendencije koje zahtijevaju daljnja istrazivanja:

(1) vokativni oblici imenica muskog roda u upotrebi su bolje ocuvani od vokativnih oblika imenica zenskog roda (osim u iznimnim slucajevima kao sto su strana ili rijetka muska imena te imenice kod kojih u vokativnom obliku dolazi do jedne ili vise glasovnih promjena); (2) postoji tendencija formalnog pojednostavljivanja slozenih vokativnih imenskih izraza (s vise imenickih sastavnica), prema principima: (a) vokativnoj formi sklonije su imenicke sastavnice blize pocetku slozenog imenskog izraza; (b) u slozenim imenskim izrazima koji se sastoje od kombinacije 'titula + vlastito ime' uocljiva je tendencija da titula bude u vokativnoj, a vlastito ime u nominativnoj formi.

4. Sporni status vokativa kao padeza

O nestabilnosti vokativnosti kao gramaticke kategorije u hrvatskom i srpskom standardnom jeziku svjedoce njihovi gramaticki (pr)opisi, u kojima se navodi da nemaju sve imenice zaseban vokativni oblik; za neke se propisuje, a za neke tek preporuca upotreba vokativnih oblika, dok za pojedine vrste imenica stoji napomena da „prirodnije" zvuce i cesée se koriste u nominativnom obliku. Nestabilnost gramaticke kategorije potvrdili su i rezultati provedenoga istrazivanja. U tom je kontekstu, uz prethodno prezentirane rezultate, znacajan podatak da ni u jednoj anketi vokativni oblici nisu upotrijebljeni dosljedno i skladu s propisanom normom.

Kada je rijec o gubljenju vokativnosti kao morfoloske kategorije, nameéu se dva kljucna pitanja: koje su posljedice njezina gubljenja odnosno kako taj gubitak utjece na status vokativa kao padeza? Status vokativa pitanje je o kojem su vodene brojne rasprave. Medutim, do danas medu lingvistima nije postignut konsenzus o tome je li opravdano vokativ svrstavati medu padeze. Stavovi o tom pitanju variraju ovisno o pristupu danoj pojavi:

(1) Morfoloski pristup. Iako specificnost obiljezja vokativa u odnosu na druge zavisne padeze nije sporna, postojanje zasebnih vokativnih oblika tradicionalno je presudan kriterij za njegovo svrstavanje medu padeze. U suvremenim indoeuropskim jezicima koji posjeduju vokativnost

kao morfolosku kategoriju vokativi se na strukturnom planu ponasaju slicno drugim padezima (Wahlstrom, 2015: 9), a to je slucaj i sa slavenskim jezicima:

[Vokativ je u praindoeuropskom jeziku] formalno bio jednak osnovi, bez ikakva nastavka. Medutim, veé je u praslavenskome fonoloski razvoj izbrisao razliku izmedu semantickih (tvorbenih) sufiksa i padeznih nastavaka stvarajuéi amalgamirane zavrsetke i tako vokativ vise nije mogao biti smatran cistom osnovom, veé padezom koji je formalno slican drugim padezima. (Mihaljevié, 2014: 37)

Jos je u tradicionalnim gramatikama grckog i latinskog jezika vokativu pridavan status padeza. Takva tradicija nastavila se u opisima drugih jezika koji posjeduju vokativnost kao morfolosku kategoriju. Gramatike hrvatskog i srpskog jezika u tom smislu nisu iznimka.11 U njima se vokativ u pravilu odreduje kao padez te mu se pristupa dominantno iz morfoloske perspektive. U nekim se od tih gramatickih opisa ukazuje na specificnost vokativa u odnosu na druge padeze, ali se unatoc tome svrstava u tu kategoriju, primjerice:

U tradicionalnoj i skolskoj gramatici vokativ se takode smatra padezom, iako se on i sintaksicki, i semanticki, i pragmaticki uocljivo razlikuje od kategorije padeza. (Piper et al. 2009: 417)

U opisima jezika koji ne posjeduju vokativnost kao morfolosku kategoriju vokativ se u pravilu ne tumaci kao padez, nego mu se pristupa prvenstveno kao pragmatickom fenomenu.

(2) Sintakticki, pragmaticki i funkcionalni pristup. Vokativ posjeduje sintakticka, pragmaticka i funkcionalna obiljezja po kojima odskace od ostalih padeza, zbog kojih neki strucnjaci smatraju da se uopée ne bi trebao svrstavati u tu kategoriju. Primjerice, Minovié (1987: 119) u Sintaksi srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog knjizevnog jezika navodi da vokativ nije padez te da je od sedam navedenih padeza u padeznoj paradigmi samo sest pravih, uz objasnjenje da je vokativ padez samo u morfoloskom smislu, a u sintaktickom ne. Dok je po definiciji padez

11 Izmedu ostalih, abecednim redom: Barié et al. (1997), Brabec, Hraste i Zivkovic (1965), Maretié (1963), Klikovac (2010), Piper i Klajn (2013), Silié i Pranjkovié (2007), Stevanovié (1974), Stanojcié i Popovié (1992), Tezak i Babié (1994).

„morfoloska kategorija koja izrice razlicite odnose onoga sto rijec znaci prema sadrzaju recenice" (Barié et al., 2005: 101), „vokativ nije vezan za ostale dijelove recenice" (Stevanovié, 1974: 171), tj. „rec ili sintagma u vokativu ne pripada strukturi recenice" (Klikovac 2010: 180), stoga je „otvoreno pitanje je li on uopée padez s obzirom na to da vokativni izrazi mogu predstavljati samostalan iskaz" (Belaj i Tanackovié-Faletar, 2014: 269). Nadalje, Piper i skupina autora (2009: 490) navode da se vokativ tradicionalno ubraja medu padeze, ali je u usporedbi s ostalima slabo frekventan jer je to imenicki oblik za drugo lice, pa „moze semanticki kongruirati samo s licnom zamenicom drugog lica".12 Osim toga, autori isticu cinjenicu da svaki imenski izraz u srpskom (i hrvatskom) jeziku moze biti upotrijebljen vokativno, bez obzira na to je li imenica u vokativnoj ili nominativnoj formi (Piper et al., 2005: 654). Uz navedene sintakticke i morfoloske razloge, medu argumentima protiv svrstavanja vokativa medu padeze kljucno mjesto zauzimaju pragmaticka i funkcionalna obiljezja vokativa:

Sto se pak vokativa tice, on [...] iako je paradigmatski dosljedno zastupljen morfoloskim oblicima, ne predstavlja padez, barem ne u uzem smislu u kojem su to svi ostali padezi sa svojim gramatickim funkcijama, veé je njegova funkcija vezana uz sam komunikacijski kontekst i u tom smislu je pragmaticke naravi. Mogli bismo slijedom toga dva samostalna padeza nacelno definirati na sljedeéi nacin: nominativ kao padez imenovanja jedne od sastavnica konceptualne strukture sa svrhom njezina isticanja u odnosu na ostale sastavnice unutar kakve gramaticki kodirane relacije, a vokativ kao padez oslovljavanja sugovornika radi uspostave komunikacijskog kanala. (Belaj i Tanackovié-Faletar, 2014: 270)

[Vokativ] je po nekim pokazateljima na treéini puta od imenica prema uzvicima. Ni tu ne moze biti dvojbe o samom svrstavanju, ali imenice i uzvici ipak su dijametralno suprotne vrste rijeci. (Brozovié, 1988: 131)

Kada je rijec o spornom statusu vokativa, Vojvodié (2002: 156) drzi da je najveéi problem u tome sto veéina lingvista promatra samo formalnu

12 Zrinka Kolakovic (2007) provela je istrazivanje o ucestalosti padeznih pojavnica u korpusu pisanih i govorenih tekstova hrvatskoga jezika. U radu autorica utvrduje je da je upotreba vokativa najrjeda u odnosu na druge padeze, cak 14,3 puta manja od nominativa.

stranu vokativnosti, a pritom ne ulaze u semanticku analizu. Osim toga, autor raspravlja o cinjenici da se vokativ u gramatickim opisima slavenskih jezika koji su sacuvali vokativnost kao morfolosku kategoriju uvrstava u padeznu paradigmu, dok se u opisima ostalih slavenskih jezika iz nje izostavlja. To smatra projekcijom krive slike o vokativu, ali i cijelog padeznog sustava slavenskih jezika.

O uzrocima gubljenja vokativnosti kao morfoloske kategorije u hrvatskom i srpskom jeziku bilo je rijeci u drugom poglavlju ovoga rada. Kada je rijec o posljedicama, u slavenskim jezicima u kojima se proces njezina gubljenja odvio u cijelosti, imenski izrazi u nominativnom obiku (uz druge spomenute markere) preuzeli su funkciju izrazavanja vokativnosti. U njihovim je opisima vokativ u pravilu izgubio status padeza te je funkcija izrazavanja vokativnosti pripisana nominativu.13 Druga moguénost, koju sugeriraju Sonnenhauser i Noel (2015: 17), jest promatranje vokativnosti kao pragmaticke, a ne kao gramaticke kategorije. Kada je rijec o jezicima koji i dalje posjeduju vokativnost kao morfolosku kategoriju, poput hrvatskog i srpskog, smatramo da idealno rjesenje predstavlja „srednji put", koji bi u obzir uzimao oba aspekta vokativnosti - kako gramaticki (morfoloski, sintakticki) tako i pragmaticki (funkcionalni).

5. Zakljucci

U prvom dijelu rada prikazana su glavna svojstva kategorije vokativnosti, s naglaskom na njezinim morfoloskim obiljezjima u slavenskim jezicima, posebice u hrvatskom i srpskom jezicnom standardu.

U sredisnjem dijelu rada prikazani su rezultati ankete provedene s ciljem utvrdivanja upotrebe vokativnih oblika u svakodnevnoj pismenoj komunikaciji. Utvrdeno je: (1) da je vokativnost kao morfoloska kategorija nestabilna; (2) da su vokativni oblici imenica muskog roda u upotrebi bolje ocuvani od vokativnih oblika imenica zenskog roda (osim u navedenim iznimnim slucajevima) te (3) da postoji tendencija formalnog pojednostavljivanja slozenih vokativnih imenskih izraza (s vise imenickih sastavnica).

U zakljucnom dijelu rada povedena je rasprava o spornom statusu vokativa kao padeza te su ukratko prikazane temeljne razlike izmedu

13 Nominativ i vokativ svojim su funkcionalnim obiljezjima usko povezani padezni oblici. I jedan i drugi sintakticki su samostalni te se nikada ne pojavljuju uz prijedlog. Nominativna forma imenskog izraza uvijek moze zamijeniti vokativnu (Piper et al. 2008: 654), dok je u narodnoj knjizevnosti zabiljezena upotreba vokativne forme umjesto nominativne (Pise knjigu Vukasine kralju, Vino pije kraljevicu Marko). Dva padeza povezuje i funkcija subjekta (agensa): ona je prototipna u slucaju nominativa, dok se u slucaju vokativa ostvaruje u upitnim recenicama, kada se subjekt nalazi u drugom licu: npr. Citas li, Petre? (Skljarov, 1962: 389).

morfoloskog i pragmatickog (funkcionalnog) pristupa vokativnosti. Na

koncu se ukazuje na vaznost primjene obaju pristupa u svrhu punog

razumijevanja ove semanticko-pragmaticke i gramaticke kategorije.

POPIS LITERATURE

Baric, Eugenija et al. 1997. Hrvatska gramatika. Zagreb: Skolska knjiga.

Belaj, Branimir. Tanackovic Faletar, Goran. 2014. Kognitivna gramatika hrvatskoga jezika. Knjiga prva. Zagreb: Disput.

Brabec, Ivan. Hraste, Mate. Zivkovic, Sreten. 1965. Gramatika hrvatskosrpskoga jezika. Zagreb: Skolska knjiga.

Brozovic, Dalibor. Ivic, Pavle. 1988. Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleza.

Bühler, Karl. 1938. Theory of Language. The representional function of language. Amsterdam: John Benjamins Publishing Company.

Cvitkovic, Ivana. 2016. Vokativnost u srpskom i slovackom jeziku. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu.

Damjanovic, Stjepan. 2005. Staroslavenski jezik. Zagreb: Hrvatska sveucilisna naklada.

Karlic, Virna. Okuka, Milos. 2015. Der morphologische Sprachwandel und seine Ursachen im gegenwärtigen Serbischen und Kroatischen. U Dekonstruktion und Konstruktion zwischen Sprach und Literaturwissenschaft. Festschrift für Ulrich Schweier zum 60. Graf, Elena; Mendoza, Imke; Sonnenhauser, Barbara, Hrsg. Geburtstag: Leipzig, Wien. 81-92.

(Klikovac, 2010) Кликовац, Душка. 2010. Граматика српског jesuKa за основну школу. Београд: Креативни центар.

Kolakovic, Zrinka. 2007. Zastupljenost padeza u hrvatskome jeziku u pisanim i govornim tekstovima. U Lahor br. 4. 242-270.

Maretic, Tomo. 1963. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga knjizevnog jezika. Zagreb: Matica hrvatska.

Mihaljevic, Milan. 2014. Slavenska poredbena gramatika: 2. dio. Zagreb: Skolska knjiga.

Minovic, Milivoje. 1987. Sintaksa srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog knjizevnog jezika za vise skole. Sarajevo: Svetlost.

(Piper et al., 2005) Пипер, Предраг ет ал. 2005. Синтакса савременог српског ]езика: проста реченица. Београд: Институт за српски ]език САНУ -Београдска каига - Матица српска.

(Piper et al., 2009) Пипер, Предраг ет ал. 2009. Jужнословeнскu ]езици: Граматичке структуре и функцц/е. Београд: Београдска каига.

(Piper i Klajn, 2013) Пипер, Предраг. Кла]н, Иван. 2013. Нормативна граматика српског]езика. Нови Сад: Матица српска.

Silic, Josip i Pranjkovic, Ivo. 2007. Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Skolska knjiga.

Sonnenhauser, Barbara. Noel, Patricia Aziz Hanna. 2013. Introduction: Vocative! Adressing between System and Performance. Berlin: Mouton de Gruyter

(Stevanovic, 1974) СтевановиЬ, Миха]ло. 1974. Савремени српскохрватски ]език. Београд: Научна каига.

(Stanojcic i Popovic, 1992) Стано]чиЬ, Живо]ин. ПоповиЬ, Дубомир. 1992. Граматика српскога je-зика. Уцбеник за I., II., III. и IV. разред средъе школе. Београд: Завод за уцбенике и наставна средства

Tezak, Stjepko. Babic, Stjepan. 1994. Gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Skolska knjiga.

(Topolinjska, 1974) Тополиаска, Зузана. 1974. Граматика на именската фраза во македонскиот културен ]азик. Скоще: Македонска академща на науките и уметностите.

(Vojvodic, 2002) Во]водиЬ, До]чил. 2002. О вокативним императивним типовима каузацще у руском и српском ]езику. U Jyжнословенски филолог LIX. 153-174.

Wahlstrom, Max. 2015. The Loss of Case Inflection in Bulgarian and Macedonian. Helsinki: University of Helsinki.