CC BY
7izvorni znanstveni clanak
УДК: 398.47(497.6:163.42)
VJESTICE U SUVREMENIM NARATIVIMA NA PODRUCJU BOSNE I HERCEGOVINE
Mirna Brkic
Sveuciliste u Mostaru, Bosna i Hercegovina
Keywords: witches, historical and theoretical backgrounds, modern narratives of Croats in Bosnia and Herzegovina.
Summary: Stories on witches and witchcraft can be traced back to the earliest historical records. In this paper, we will try to answer questions such as, who witches are/were, what are the historical, sociological or psychological reflections on witches and witchcraft, and how have witches been represented in Croatian storytelling, with special emphasis on modern narratives on the territory of Bosnia and Herzegovina. Field research and records of modern narratives among Croats in Bosnia and Herzegovina have proved that storytelling about witches is still very much alive. Such stories mostly tell of old, ugly women who can turn into various creatures (often flies or cats) and wreak havoc onto villages. Numerous and various modern narratives on witches have proven that the mythological-demonic theme is a recurrent theme; neither modern ways of life nor the effects of Christianity could have them suppressed from people's consciousness.
Kljucne rijeci: vjestice, povijesna i teorijska pozadina, vjestice u suvremenim narativima Hrvata u BiH
Sazetak: Od najranijih dana zapisane povijesti postoje svjedocenja o vjesticama i vjesticjim kultovima. Pitanjima tko su vjestice, kakva su stajalista o njima iz gledista povijesti, sociologije, psihologije, a kako su prikazane vjestice u hrvatskim usmenoknjizevnim predajama, s posebnim osvrtom na suvremene narative Hrvata na podrucju Bosne i Hercegovine, bavimo se u radu. Terensko istrazivanje i zapisivanje suvremenih narativa medu Hrvatima u BiH pokazalo je da su jos cesta kazivanja o vjesticama. Uglavnom govore o ruznim, starim zenama koje su mogle poprimati razlicita oblicja (najcesce muhe i macke) i koje bi cinile stetu po selu. Brojnost i raznovrsnost suvremenih narativa o vjesticama svjedoci o tome da je mitsko-demonolosko vjecna tema i da ga ni suvremeni oblici zivota niti dominirajuce krscanstvo nisu uspjeli potisnuti iz svijesti i kazivanja puka.
Medu predajama koje kazuju Hrvati na podrucju Bosne i Hercegovine jos su cesti narativi o vjesticama. Uglavnom govore o ruznim, starim
zenama koje su mogle poprimati razlicita oblicja (najcesce muhe i macke) i koje bi cinile stetu po selu. Narocito bi od njihovih zlih cini i urokljiva pogleda stradavala djeca. No, je li sve s vjesticama bas tako transparentno? Tko su zapravo vjestice, odakle vuku porijeklo te kakva su stajalista o vjesticama iz gledista povijesti, sociologije, psihologije, a kakvi su prikazi vjestica u usmenoknjizevnim predajama Hrvata, s posebnim osvrtom na suvremene narative Hrvata na podrucju Bosne i Hercegovine, pokusat cemo odgovoriti u nastavku teksta.
Od najranijih dana zapisane povijesti postoje svjedocenja o vjesticama i vjesticjim kultovima. U povijesti Starog istoka, vjesticji su kultovi bili vezani uz bozice Innanu (Sumer) ili Istar (Fenikija). U grckoj je mitologiji taj dio ljudske potrebe za natprirodnim bio vezan uz kultove Afrodite, bozice ljubavi i plodnosti, i Artemide, bozice lova i mjeseca. U rimskoj su mitologiji obje ove bozice gotovo u cijelosti prenesene iz grcke mitologije, zajedno sa svojim atributima: Afrodita je postala Venus (Venera), a Artemida Diana (Dijana). Upravo ce se Dijana pod tim imenom u simbiozi s keltskim elementima provlaciti sve do danas, u wiccanskim i ostalim vjesticjim kultovima (Vukelic 2009:4). Rimljani su poznavali nekoliko razlicitih vrsta magije i osoba koje su se njome bavile. Prvi od njih bili su poznati kao auguri, a bavili su se auspikacijom, tumacenjem znakova (auspicija) dobivenih proucavanjem nacina leta, broja i glasanja ptica. Potom slijede haruspici, koji su se bavili promatranjem utrobe zrtvovanih zivotinja i izvlacili iz nje zakljucke o bozanskim znakovima (Bayer 1982:23-25). U Rimu se, osim toga, cesto caralo pomocu basmi, carobnih rijeci, znakova ili izreka upucenih bogovima ili visim bicima. Sve do krscanstva rimski je zakon dopustao caranje za dobrobit ljudi, a sve protiv toga je osudivao (Bayer 1982:27). U vrijeme cara Hadrijana usustavila se pravna terminologija za zlo carobnjastvo. Tako je takav carobnjak prozvan magus, a svako stetno carobnjastvo magia. Narod ih je jednostavno zvao zlocincima ili zlociniteljima (malefici), iz cega ce se u krscanskom vijeku razviti latinski izraz za vjestice i vjesce. Osim nazivom magia, zlo se carobnjastvo stoga nazivalo i maleficijem (maleficium) (Bayer 1982:32-33).
Tesko je reci kakva je situacija u slavenskih naroda buduci da postoji mali broj pisanih tragova vezanih uz slavensku religijsku povijest. No, od onih bogova ili bica koja su potvrdena iz slavenskog panteona, osobine vjestice moze se reci posjeduje Baba Jaga (jos zvana i Baba Roga ili Baba Zima), mocna carobnica koja je zivjela skrivena u sumi, u kuci postavljenoj na kokosju nogu, a ogradenoj ljudskim kostima i lubanjama. Najcesce je u mitologiji prikazana kao ruzna, slijepa ili poluslijepa starica.
Ono sto je najvise izmijenilo percepciju zenskih i muskih vjesticjih kultova u srednjovjekovnoj Europi, bila je pojava i sirenje krscanstva. Krscanstvo u samome startu, na temeljima judaistickog monoteistickog pogleda na mitologiju, odbacuje i magiju i panteizam. Svi kultovi i religije koji su postojali u Europi dotad, polako vec od 4. st. n.e. bivaju zatirani ili proganjani. Sve sto dolazi iz prirode i starih obicaja, pocinje se promatrati sa skepsom i kao Vrazje djelo, devijacija od Boga i krscanskog poretka stvari. Vecina starovjernih bogova biva demonizirana i oni prelaze na razinu paklenih sila koje stoje naspram monoteistickog krscanstva. Oni bogovi i obicaji koji su se duboko ukorijenili u svijesti naroda, "preobraceni" su na krscanstvo. Dobili su nova imena i uklopili se u krscanskom kalendaru kao sveci i mucenici (Vukelic 2009:5-6). Kako je poznato, kult proroka Ilije nastavlja u svih pokrstenih Slavena kult poganskog boga gromovnika Peruna (Katicic 2008:124), a poganski bog Veles, Perunov oponent, poslije pokrstenja, drzeci se zilavo u narodnoj predaji, obicno se identificirao s necistim duhom, necastivim kojega bije Bog ili sveti Ilija (Katicic 2008:290) sukladno interpretatio christiana po kojoj su sva poganska bozanstva izjednacavana s Vragom (Belaj 1998:55). Mladog boga Jarila, Perunova sina, pokrsteni su Slaveni zamijenili svetim Jurjem (Katicic 2010:113).
Pocetkom 13. st., kada je papinska moc na vrhuncu, crkva pocinje borbu protiv hereze. Inkvizicija je osnovana jos 1231., a 1252. papa Inocent IV. odobrio je mucenje kao metodu iznude priznanja od optuzenih nakon cega su slijedila pogubljenja. Osim heretickih sekti na udaru su se nasli i pojedinci optuzeni za bavljenje magijom i caranje. Do velike prekretnice u razvoju progona carobnjaka u zapadnim europskim zemljama doslo je sredinom 15. st. kada su crkvena inkvizicija i svjetovni sudovi poceli masovno progoniti zene koje su smatrane vjesticama. Od 15. do 18. stoljeca pogubljeno je na tisuce ljudi, uglavnom zena, pod optuzbom da su vjestice. Dugo prihvacena kronologija prema kojoj je pocetak progona vjestica vremenski i prostorno smjesten u srednjovjekovnu Francusku, istrazivanjima provedenim sedamdesetih godina proslog stoljeca dvostruko je promijenjen te premjesten u renesansnu sjevernu Italiju (Henningsen i Arkarloo 1993:2), a neka od posljednjih spaljivanja „vjestica" u Europi optuzenih za klasicni stereotipni teoloski zlocin izvrsena su cak 1749. u Edingenu am Kaiserstuhl, 1775. u Kemptenu, u Glarusu i 1793. u Poznanu (Jedin 1978:509 u: Cica 2002:9-10).
Knjizevno djelo koje je pridonijelo sve masovnijem spaljivanju zena koje su optuzene kao vjestice bilo je djelo Malleus maleficarum (1487.). U
njemu su dvojica dominikanaca, Henrik (Heinrich) Kramer Institoris i Jakob Sprenger, teorijski sazela vjerovanja u vjestice i izlozila razlicite oblike torture. U samoj teoloskoj osnovi, autori u Malleusu ne donose nesto novo. No, novitet koji ce vrlo brzo uzeti maha jest da se maleficijima (zlocinjenjima) uglavnom i pretezito bave zene (sto se i vidi iz genitiva maleficarum, koji dolazi od malefica, sto je zenski rod, a ne maleficus, kako bi glasio muski rod u latinskom jeziku), sto je izazvalo okretanje progonima vecinom zena i izazvalo ogromnu mizoginiju (zenomrstvo) koje je uslijedilo (Vukelic 2009:10-12).
Inkvizicija u Hrvatskoj se u razlicitim samostanskim dokumentima spominje jos od 13. st., a zavrsava otprilike sredinom 18. st. Krajem 17. st. kada progoni vjestica u vecini europskih zemalja jenjavaju, sire se na Hrvatsku. Tada se u hrvatskim krajevima javlja misljenje da su vjestice udruzene u sektu te da povremeno odrzavaju velike sastanke na koje lete namazane posebnom vjesticjom mascu. Sastanci su se odrzavali nocu, a kao mjesta sastanka navode se planine i raskrizja. Vjerovalo se da se na tim sastancima pojavljuje i sam Sotona s kojim na sabat spolno opce. U vrijeme masovnijeg progona vjestica u Hrvatskoj carica Marija Terezija u pismu upucenom hrvatskom banu nareduje da nijedan sud u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji ne smije vise pokretati procese protiv carobnjastva bez izricite carske dozvole. Premda doticna naredba ne ukida pravne osnove za same progone, nakon tog pisma iz 1758. ne nalazimo vise parnice protiv vjestica u Hrvatskoj. Tako Magdalena Logomer, zvana Herucina, postaje zadnja procesuirana „vjestica" u Hrvatskoj. Prema naredbi carice Marije Terezije doticna je dopremljena u Bec, gdje su dvorski lijecnici i istrazitelji zajedno s caricom ustanovili da nije vjestica, da je mucena i bolesna od postupka i shvatili su kako se mnogim zenama dogadalo isto i da su mnoge zavrsavale smrcu, a bile su neduzne. Kako i relevantni podatci o sudenjima u Hrvatskoj kazuju, primarna meta sudenja i histerije u procesima u Hrvatskoj u 17. i 18. stoljecu su zene. Vrlo su rijetko muskarci bivali optuzeni, a statistika govori da su vjesticama najcesce bile optuzivane ili starije zene ili mlade i lijepe, a u svakom slucaju one koje su nekoga uvrijedile ili mu bile smetnja u bilo kojem obliku (preljub, zemlja, ljubomora).
Prvu i dugi niz godina jedinu studiju o progonu vjestica u Hrvatskoj procitao je 11. listopada 1890. na jednoj sjednici filologicko-historickog razreda JAZU njezin clan Ivan Krstitelj Tkalcic. Iduce godine ona ce biti objavljena u Akademijinu Radu pod naslovom Parnice prot vjasticam u Hrvatskoj (Tkalcic 1891:83-116). Godine 1874. u Viencu su objavljena dva
clanka Bogoslava Suleka. Sulek opsirno razmatra prirodno-znanstvene aspekte pokusa s vodom pri utvrdivanju je li neka zena vjestica ili nije. Zanimljivo je njegovo uocavanje kako je ta „kuga" (progon vjestica), nakon sto se k nama bila „dovukla" iz Njemacke, postupno preslojila izvorno znacenje pojma vjestica - „ta riec, koja bijase prije biljeg tanka uma i bistra znanja, postade poruga. Kod starih Slavena zavao se viestac onaj, koji je mnogo znao, a kod Ceha i dan danas znaci viestac proroka, to jest onoga, koji i buduce stvari znade" (Sulek 1874:781). Prvi hrvatski autor koji se sustavno pozabavio problemom progona vjestica u Hrvatskoj bio je Vladimir Bayer u knjizi iz 1953. godine Ugovor s davlom (usp. Cica 2002:52-53).
Sto je poznato o vjesticama iz vremena prije nego se u projekciju njihovog identiteta umijesala ucena kultura? Pojam vjestice je vec i po svojoj etimologiji specifican te se uklapa u kontekst pojmova koji proizlaze iz staroslavenskog glagola vésti=znati, kao sto su vjedstvo, vjedun, vjestac u svojstvu onoga „koji zna" (usp. Kulisic 1979:218-219; Skok 1973., pod vjest). Tek negativnim razvojem dogadaja (ako se ikoji povijesni proces u svojoj krajnjoj instanci uopce moze takvim nazvati) po tu dimenziju pucke kulture stjecu se uvjeti da vjestica kao lik bude demonizirana i da pod tim pojmom bude opredmecena i u nasoj kulturi nova sinteza obogacena raznim elementima pucke tradicije (kult vila, zivotinjske preobrazbe, djelotvornost pucke magije) i ucene kulture (predodzba o davlu i sve s njim u vezi) (Cica 2002:100).
Pitanje vjestica trajno intrigira brojne znanstvene discipline pa se nude razlicite povijesne i kulturoloske interpretacije tog fenomena. Knjiga Margaret Murray iz 1921. Kult vjesica u zapadnoj Europi (The Witch Cult in Western Europe) odjeknut ce kao prava znanstvena senzacija. Citajuci zapisnike procesa sa sudenja vjestica, Murray je zapanjeno zakljucila da su u njima doslovno sadrzani opisi poganskih obreda plodnosti, do nas dospjeli posredstvom pripadnika jedne nove religije koja je nastojala iskorijeniti staru. Brojnost procesa protiv vjestica u 17. i 18. st. samo su pokazatelji rasprostranjenosti i zilavosti stare vjere. Istice kako su zrtve vjesticjih sudenja prakticirale prezitke poganske religije, ciji su sljedbenici obozavali Cernunnosa, Rogatoga Boga (galsko bozanstvo cije ime pokriva znacenje onaj koji ima vrh lubanje kao u jelena (Chevalier/ Gheerbrant 1987:228), a kojega su u Rimu poznavali pod imenom Janus, odnosno Dianus. Pritom Murray eksplicira kako Dijana, zapravo, figurira kao zenski oblik imena imena Janus/ Dianus te kako su njezini tragovi kao predvodnice vjestica zabiljezeni sirom Europe, a njezin kult naziva dijanickim kultom (usp.
Eliade 1981:99 u: Marjanic 2005: 115). Pritom je autorica upucivala na zlonamjernost progonitelja i njihovo svjesno krivo tumacenje cinjenica o stovanju Staroga Bozanstva kao kulta Sotone (Cica 2002:22).
No, sto se dogada s likom vjestice u usmenim pricama Hrvata? Kako navodi Lj. Marks, vjestica je u usmenim predajama mnogo fluidniji i neuhvatljiviji lik od zene u sudskim procesima. Ona se nalazi u onoj velikoj skupini antropomorfnih likova koja su u jednom trenutku presla carobnu granicu ovostranoga i onostranoga, pripadajuci jos uvijek i jednom i drugom, dijeleci istodobno neke svoje osobine s ostalim demonskim bicima. Sve to govori o „mekim granicama" u svijetu demonskih bica, o ambivalentnosti, o preobrazivosti i beskonacnim mogucnostima medusobnog povremenog preuzimanja pojedinih osobina uz zadrzavanje konstantnih znacajki svoje demonske vrste (Marks 2007:36).
Pogledajmo sto o tome tko su vjestice kazuju suvremene usmene predaje Hrvata u BIH1:
Zene bi prije u selu uvijek znale koja je od njih vjestica, pa bi nju optuzivale za losa djela. One bi u selu bile krive za sve sto se moze dogodit: za smrt djece, ugibanje stoke, propadanje usjeva. Vjerovalo se da mogu letit na metlama.2 Virovalo se da su vistice stare babe rascupane kose s dugim nosem koje su noce letile na metli. Mogle su se toliko smanjiti i provuci kroz kljucaonicu na vratima i moriti mladice, a najcesce malu dicu. To se cesto povezivalo s nekom poganom staricom iz susjedstva.3
Dakle, najcesce su vjesticama proglasavane starice iz susjedstva, koje su mogle poprimati zivotinjska obiljezja, letjeti na metli i ciniti razne vrste zala. Uglavnom je u selu vrlo dobro poznato tko je vjestica. Dakako postoji
i interpretatio christiana tko su to vjestice: (,..)eto te zene koje nisu bile krscanke, koje nisu Boga molile bile su vistice.4
Ugovor s davlom, kao tipicno mjesto u procesima sudenja protiv vjestica ne javlja se tako cesto u usmenim kazivanjima Hrvata BiH: Ljudi koji bi se odali Sotoni, vecinom se govorilo zene, proganjale bi po selu jace, ljepse
1 Predaje koje navodimo u radu rezultat su vlastitih terenskih istrazivanja i zapisivanja suvremenih narativa koji se kazuju medu Hrvatima na podrucju Bosne i Hercegovine. U radu donosimo tek jedan dio zabiljezenih predaja o vjesticama, a sve navedene predaje se po prvi put u pisanom obliku navode u ovom radu.
2 Kazivala Marica Juric (djev. Bozic, rod. 1945.) u Mostaru 2010.
3 Kazivala Vinka Skoko (djev. Colak, rod. 1931.) u selu Oklaj (Siroki Brijeg) 2010.
4 Kazivao Mijo Martinovic (rod. 1941.) u Kocerinu, M. Dolac, 2011.
momke zeleci im oduzeti snagu.5 Neka zena je s áavlom napravila dogovor. On je njoj dao sto je trazila, a on bi po noci kao zli duh s njenim likom po selu hodao.6
Inace, stajaliste je da zene cesce sklapaju ugovor s vragom jer su slabije, labilnije od muskaraca.
Vj estice se, kako se navodi i u suvremenim predajama zabiljezenim diljem BiH, mogu pretvarati u razlicite zivotinje. Najcesce muhu, macku, kokos, nocnog leptira. Vjesticje zivotinjske metamorfoze direktno se oslanjaju na elemente samanizma u kojem se vjeruje kako covjek posjeduje dvije duse, zivotnu dusu i dusu iz sna. Saman moze padanjem u trans kontrolirati svoju dusu iz sna i pri tome komunicirati s nadnaravnim svijetom (svijetom bogova) ili tijekom sna prelaziti velike geografske razdaljine.
Kao jedno od najprosirenijih vjerovanja za tip vjestice-susjede Mirjama Mencej (2006.) pokazuje da dominira klasicno vjerovanje o vjesticjoj sposobnosti zoometamorfoze. Pritom autorica upucuje na studiju Folk Medicine as Part of a Larger Concept Complex (Arc, 43, 1987) Beneta Gullveiga Alvare i Torunn Selberg koji uspostavljaju razliku izmedu metemorfoze (kada se osoba metamorfozira u zivotinju, kao, npr. u vukodlastvu) i pojavu koja je karakteristicna za vjestice, a rijec je o odjeljivanju duse od tijela koja se nakon demonskih akcija vraca u tijelo. U takvim zoopsihonavigacijama osobu je moguce vidjeti istovremeno na dva mjesta: u njezinoj normalnoj pojavnosti i u oblicju duse koju je zadobila tijekom demonske aktivnosti, npr. neke druge osobe ili pak zivotinje (uglavnom macke, muhe, zeca, krastace, velike crne ptice), ali i apstrakcije (magle, svjetlosti, pare). Takve psihonavigacijske sposobnosti i M. Mencej usporeduje sa samanistickim elementima (usp. Marjanic 2010:134).
U sljedecoj predaji dogada se upravo takav proces zoopsihonavigacije -zena se u svojoj nocnoj akciji preobrazava u muhu dok njeno fizicko tijelo lezi i dalje u krevetu kraj supruga:
Kazu jedan covik spava i probudi se(..) On gurne zenu, a ona razvalila usta, spava ko mrtva, ne mrda. On je gura da se probudi, a ona nista. Kad odjednom kroz kljucanicu ude muva zvrkulja. Kaze zvrk zvrca po sobi, zvrca po sobi. Kako njoj dode u usta, odjednom se zena protegne i kaze: "Uuu...
5 Kazivali Marko Kraljevic (rod. 1940.) i Vlado Kraljevic (rod. 1949.) u selu Mokro (Siroki Brijeg) 2010.
6 Kazivali Marko Kraljevic (rod. 1940.) i Vlado Kraljevic (rod. 1949.) u selu Mokro (Siroki Brijeg) 2010.
jesan dobro spavala ". Tako su govorili da je odma covik zadavio kad je vidio sta je, jer znaci vistica je. Isla negdi u pohode pa se sad vraca s terena.7
Nakon nocne akcije, muha se vraca kroz usta u polozeno tijelo. Vjesticja zoometapsihoza u muhu upucuje na biolosku reprodukciju muha koje se mnoze na trulezi i gnjilezi i kao takve prenose zarazne klice (Marjanic 2005:12S).
U kazivanjima Hrvata BiH najcesce se vjestica nocu pretvara u macku: Bila davno neka zena u selu, ona je vjestica bila. Ona se po noci pretvarala u macku. Sve cuke su onda po noci lajale. Ona bi po noci odala, i pred ciju kucu dode, neko u njoj umre.8
Identifikacija vjestica s mackama djelomicno je povezana s time sto su vjestice kao i macke aktivne nocu (Johnson 2006:828-S29; usp. Davies 1999:1S4-191). Psihonavigacija vjestice u oblicju macke priziva simbolizaciju lunarne i niktomorfne zivotinje koja je najvise stradala u progonima vjestica, premda je svoj povijesni put zapocela kao sveta egipatska zivotinja u kultu mackoglave bozice Mjesace Bast/et (Marjanic 2010:137).
Vjestice se optuzuje za sva zla koja se dogadaju u selu. Najcesci njihovi maleficiji su zasusivanje mlijeka u tudih krava, ljubavna magija, razne vrste uroka koje bi pogadale i ljude i stoku, posebno tesko one najslabije - djecu.
Najlaksi nacin kako prepoznati vjesticu jesu njihove zle, urokljive oci (ili kako se u Hercegovini kaze pogane oci). One su doista pravi odraz njihove zle duse buduci da se oko smatra „prozorom duse". I sada, u 21. st., ljudi vrlo uvjereno govore o moci urokljiva pogleda: I sad ima urokljivih ociju. Prije godinu dana vodio sam malog koji je bio bolestan, krivio se, dusio i odveo sam ga jednoj zeni u Cerno. I rekla da buduci da je mali falican, nemoj ga iznosit gdje ima puno zena, gledaju ga. Ova je zena pocela molit nad njim i dijete se smirilo.9
Vjerovanje u moc uroka odrzalo se diljem planeta gotovo kao tajna, paralelna religija s kojom je vecina ljudi bar jednom u zivotu dosla u doticaj. U razlicitim kulturama urokljiv pogled se najradije pripisivao ocima varalica, lopova, ruznih zena, krvnika i cudaka (Peric/Pletenac 2008:95).
7 Kazivala Sofija Dicic (djev. Zoric, rod. 1940.) u Grudama 2009.
S Kazivala Ana Sakic (djev. Breljak, rod. 1943.) u Bugojnu 2009.
9 Kazivao Nikica Vidic (rod. 1967.) u selu Blizanci (Citluk) 2011.
Od urokljiva pogleda vjestica najcesce stradavaju bas oni najslabiji -djeca:
Naisla je jedna zena za koju se virovalo da je vistica i imala je pogane oci i navratila je u susjede koja je imala malo musko dite. Kad ga je ugledala, zacudila se kako je mali lijep. Cim je otisla, dijete je pocelo plakati i neprestano je plakalo pet dana i na koncu je umrilo.10
Fenomenom urokljiva pogleda bavio se i S. Freud (S. Freud, Das Unheimliche, 1970.). Kao sto su to prije njega ucinili anticki autori poput Plutarha i Euripida, Freud temeljni motiv urokljiva pogleda pronalazi u zavisti. Prema Plutarhovu shvacanju, osjecaji kao sto je zavist djeluju na konstituciju ljudskog tijela i proizvode stetne tvari koje najcesce isparavaju kroz oci (Peric/Pletenac 2008:97).
Tako se u mnogim kulturama vjeruje se da se i divljenjem nekome moze nanijeti steta. Takvo poimanje posebno je izrazeno u islamskim zemljama gdje roditelji malu djecu, kao ceste objekte divljenja, amajlijama stite od zla oka ili nastoje da budu sto manje upadljiva, kako ne bi privlacila urokljiv pogled. Jos uvijek, kao dio islamskog utjecaja, prisutno je to i na podrucju BiH. Tako se kaze da se nicemu ne treba pretjerano cuditi i diviti pa postoje i apotropeji/ zastitna sredstva - ako se necemu divite, to cesto prati izraz „Ne ureklo se" i pritom se kuca u drvo.
S obzirom na veliku prosirenost vjerovanja u vjestice, njihov urokljiv pogled i druge nacine bacanja uroka, postoje dakako i vrlo raznovrsni nacini zastite. Ocekivano, buduci da su vjestice proglasavane vrazjim stvorenjima, najcesci nacini zastite dolaze iz sfere interpretatio christiana, a to su molitve, svetacke moci, nosenje kriza, krunice, blagoslovljene soli i vode: Zato su ljudi znali nositi blagoslivljenu vodu i so. Najjace sredstvo protiv toga bile su moci koje su ljudi redovno nosili sa sobom, uz koje bi se molile i razne molitve.11
Za pomoc se ureknuti i unesreceni obracaju fratrima, ponekad i pravoslavnim svecenicima i hodzama te ljudima, najcesce zenama, za koje se zna da imaju moc molitve. Kao sredstvo zastite od uroka, uobicajeno se upotrebljava i magijski obrazac izvrtanja smisla rijeci te oblacenje odjece naopako: Da bi se zastitilo od uroka, oblacila bi se kosulja naopako12
10 Kazivala Vinka Skoko (djev. Colak, rod. 1931.) u selu Oklaj (Siroki Brijeg) 2010.
11 Kazivala Matija Maric (rod. 1931.) na Sretnicama (Mostar) 2009.
12 Kazivala Blagica Kraljevic (djev. Zovko, rod. 1927.) u selu Mokro (Siroki Brijeg) 2010.
Cest apotropej je metla koja je inace vjesticje astralno vozilo. Kako bi sluzila kao zastita, potrebno ju je okrenuti naopako pa vjestica ne moze uci u kucu: Takoder se vjerovalo da je jedini nacin da se vjestici zabrani da ude kroz vrata je taj da se vrata sa unutarnje strane podupnu metlom i tako one ne bi mogla proci kroz njih.13
Iako je na prvi pogled skromno, kucno pomagalo, metla je znak i simbol svete moci. U drevnim hramovima i svetistima metenje je bilo kultna sluzba; njime su se odstranjivali s tla svi elementi koji su izvana dosli da ga zagade. Ako metla obrne svoju zastitnicku ulogu, postaje sredstvo uroka pa tako na drski metle vjestice izlaze kroz dimnjake i odlaze na sabat. Metla je mozda i falicki simbol, ali je nadasve simbol sila koje bi morala svladati, ali koje se za nju hvataju i odnose je.14
Sva navedene predaje zabiljezene medu Hrvatima u BiH kazuju da kada se vjesticu uhvati i natjera ju se da prizna tko je zapravo, moci joj bivaju oduzete te vise ne moze ciniti zlodjela: Ona nije tila priznat i kad joj on sve isprica, najposle morala. Tako ona vise nije mogla bit vistica.15
Vjestice se okupljaju na vrhovima brda i na raskrscima (stoga se na raskrscima cesto nalaze raspela kao zastita od demonoloskih bica). Znaju se okupljati i ispod odredenih stabala, a kao vjesticje stablo uglavnom se navodi orah. Let kao nacin odlaska na vjesticje sastajaliste spominje se gotovo uvijek. Najcesce vjesticje astralno vozilo je metla. U hrvatskim predajama o vjesticama ponavljaju se u brojnim varijantama stihovane formule koje su izravno vezane uz vjesticji let. Pravilna uporaba formule (uz ostale zadane radnje i rekvizite) omogucuje vjestici uspjesan let. Krivi izgovor te iste formule, cak i najmanja promjena njezine strukture, dopusta let svjedoku, ali on na vjesticje sastajaliste dolazi izubijan i pretucen. Uloga svjedoka/promatraca vjesticjeg leta nuzna je u fabuli jer je on jedini koji nedvojbeno fizicki potvrduje zbiljnost predaje, glavni je svjedok koji svjedoci o vjesticjim okupljanjima te poslije prica o tome jer nije vezan zakonom sutnje kao pripadnice vjesticje zajednice. Memorati o vjesticama uglavnom se pozivaju na takvog svjedoka, on nerijetko ima ime ili prezime, ili se navodi njegova rodbinska veza s vjesticama (Marks 2007:27-31).
Medu suvremenim predajama Hrvata u BiH zabiljezili smo i nekoliko izvrsnih o vjesticjem letu i svjedocima koji su nazocili vjesticjim
13 Kazivala Anka Pejic (djev. Orsolic, rod. 1942) u Orasju 2011.
14 Usp. Chevalier. Jean/ Gheerbrandt.Alain.1987. Rjecnik simbola. Zagreb:Nakladni zavod Matice hrvatske (natuknica metla)
15 Kazivao Vinko Vukoja (rod. 1935.) u selu Ljubotici (Siroki Brijeg) 2011.
okupljanjima te pokusali reproducirati magijsku formulu za let. Dakako, ponavlja se uobicajeni obrazac - svjedok, koji je vrlo cesto u odredenoj rodbinskoj vezi s vjesticom, kazuje o vjesticjem letu i vjesticjim okupljanjima. Pokusavsi i sam ponoviti vjesticji let, pogresno izgovara magijsku formulu te dospijeva na mjesto okupljanja sav izubijan. U obje navedene predaje kazuje se da se vjestice okupljaju pod orahom.
Jednom davno zivjela neka zena za koju se vjerovalo da je vjestica, no nitko joj to nije mogao dokazati. I odluci se tako jedan mladic da je jedne noci prati i da provjeri kuda ona ide svake veceri. I tako kad je dosao do njenog prozora, vidio je nju uz ognjiste i cuo da govori: „ Ni o drvo, ni o kamen, pa u polje pod orah". I u to je nestade. Odvazi se tako mladic, pa ude u kucu i poce govoriti: „I o drvo, i o kamen, pa u polje pod orah". Nadose ga sutra u polju, pod orahom, sav krvav i izudaran, jer kako je on pogresno razumio, pa je izgovorio: „I o drvo, i o kamen pa pod orah", udarase ga vjestice i o drvo i od kamen i igrase s njim kolo pod orahom.16
Brojnost i raznovrsnost suvremenih narativa o vjesticama, i njima srodnim bicima, koje se i sada kazuju medu Hrvatima na podrucju Bosne i Hercegovine, svjedoci o tome da je mitsko-demonolosko vjecna tema i da ga ni suvremeni oblici zivota niti dominirajuce krscanstvo nisu uspjeli potisnuti iz svijesti i kazivanja puka.
Literatura:
Bayer. Vladimir. 19S2. Ugovor s Davlom. Procesi protiv carobnjaka u Evropi a
napose u Hrvatskoj. Zagreb: Informator Belaj.Vitomir. 199S. Hod kroz godinu: mitska pozadina hrvatskih narodnih obicaja i
vjerovanja. Zagreb: Golden marketing Boskovic-Stulli. Maja. 1991. Predaje o vjesticama i njihovi progoni u Hrvatskoj. U:
Pjesme,price, fantastika. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. 124-159. Boskovi-Stulli. Maja. 1963. Narodne pripovijetke. PSHK. knj. 26. Zagreb: Zora-Matica Hrvatska
Chavalier. Jean/Gheerbrandt. Alain. 1987. Rjecnik simbola. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske
Cica. Zoran. 2002. Vilenica i vilenjak. Sudbina jednog pretkrscanskog kulta u doba
progona vjestica. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku Faust,. Viktoria. 2000. Vjestice - knjiga sjena. Zagreb: Zagrebacka naklada
16 Kazivao Vinko Blagoje (rod. 1950.) u selu Vrgorac (Capljina) 2009.
Freud. Sigmund. 1970. Das Unheimliche. U: Psychologische Schriften. svezak IV,
Frankfurt a. M. Graves. Robert. 1969. Grcki mitovi. Beograd: Nolit
Hall. James. 1991. Rjecnik tema i simbola u umjetnosti. Zagreb: August Cesarec Holzer. Hans. 2005. Witches - True encounters with wicca, wizards, covens, cults,
and magic. New York: Black dog & Leventhal Publishers Inc. Institoris. Heinrich/Sprenger. Jacob. 2006. Malleus maleficarum (Malj koji ubija
vjestice). Zagreb: Stari grad Katicic. Radoslav. 2008. Bozanski boj. Zagreb: Ibis grafika d.o.o., Katedra cakavskog sabora Opcine Moscenicka Draga,Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu Katicic. Radoslav. 2010. Zeleni lug. Zagreb: Ibis grafika d.o.o., Matica hrvatska,
Katedra cakavskog sabora Opcine Moscenicka Draga Katicic. Radoslav. 2011. Gazdarica pred vratima. Zagreb: Ibis grafika d.o.o., Matica
hrvatska, Katedra cakavskog sabora Opcine Moscenicka Draga Marjanic. Suzana. 2005. Vjesticje psihonavigacije i astralna metla u svjetovima hrvatskih predaja kao (moguci) aspekti samanske tehnike ekstaze (i transa), Studia ethnologica Croatica, vol. 17. 111-169. Marjanic. Suzana. 2010. Zoopsihonavigacija kao poveznica vjesticarstva i samanizma. U: Mitski Zbornik (ur. Suzana Marjanic i Ines Prica). Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatsko etnolosko drustvo, Scarabeus-naklada. 127-150.
Marks. Ljiljana. 2007. „No o drvo, ni okamen...": Magicne formule u hrvatskim
predajama o vjesticama. Narodna umjetnost, 44/2. 27-42. Mencej. Mirjam. 2006. Coprnice su me nosile. Raziskava vaskega carovnistva v vzhodni Sloveniji na prelomu tisocletja. Ljubljana: Filozofska fakulteta, Oddelek za etnologijo in kulturno antropologiji Mircea. Eliade. 1981. Okultizam, magija i pomodne kulture: eseji s podrucja
komparativne religije.Zagreb: GHZ Murray. Margaret A. 1970. The God of the Witches. Oxford: Oxford University Presss
Novosel. Ottone. 1997. Magda Herucina, poslednja sudena vjestica u Hrvatskoj. Kaj 2:40-46
Peric. Boris/Pletenac. Tomislav. 2008. Fantasticna bica Istre i Kvarnera. Zagreb: Vukovic& Runjic
Pôcs. Éva. 1999. Between the Living anad the Dead. A Perspective on Witches and
Seers in the Early Modern Age. Budapest: Central European University Press Sulek. Bogoslav. 1874. Po cem se poznaju vjestice. Vienac 6/49:779-782 Tkalcic. Ivan Krstitelj. 1982. Izprave o progonu vjesticah u Hrvatskoj. Starine
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 25:1-102. Tkalcic. Ivan Krstitelj. 1981. Parnice proti vjesticam u Hrvatskoj. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 103:83-116.
Tkalcic. Ivan Krstitelj. 1904. Prinos k progonu vjestica u Hrvatskoj. Vjestnik kr.
Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemeljskog arkiva,6:78-79. Vukelic. Deniver. 2009. Svjetovna sudenja i progoni zbog carobnjastva i hereze te progoni vjestica u Zagrebu i okolici tijekom ranog novog vijeka. Diplomski rad. Zagreb:Filozofski fakultet Vlastite rukopisne zbirke
