CC BY
6Strokovni prispevek
UDC 821.163.42-1.09
U KRUGOVIMA
Miha Pintaric
Filozofska fakulteta, Ljubljana, Slovenija
This short article analyses a poem by one of the best Croatian poets of the 90's war generation, Tomica Bajsic (a world traveller and a war veteran volunteer, wounded and decorated several times), and suggests possible interpretations of his war experience and the overall presence of travel adventure in his poetry.
Ima jedan pjesnik i jedan covjek kakvih danas gotovo vise nema. Mada zna da su ideali pokvarljiva i manipulativna roba, jasno mu je da bez njih covjek tesko postaje i ostaje covjekom a da pjesnika ni ne spominjemo. Jer kakav je to pjesnik bez ideala, dakle bez zelje i bez aspiracije? I kakav je to covjek koji nema pjesnicku dusu, barem jednom u zivotu otvorenu bozjoj inspiraciji, jer kad ga je ova jednom ispunila u sebi ce ju nositi, cak kad je ona odavno prosla, kao sjecanje na najljepse sto mu se ikada dogodilo. Nema talenta? Pa sto? Ne mogu ga imati svi. Ali ima srce i cjelovito ljudsko iskustvo, ne de facto nego kao potencijal, u smislu onog poznatog Terencijevoga stiha, sto je puno bolje nego obrnuto, naime, da ima dara dok bi srce, da ga je i dobio, zaboravio, izgubio, ostavio iza sebe da ni ne zna gdje i kada.
Ima jedan pjesnik, sutljiv ali posve prisutan, nije ti to jasno odmah, ali procitavsi desetak njegovih pjesmi, onih najboljih, i sam postajes nekako sutljiv a sve sto ti dode napamet je ono sto se na francuskom kaze: »Chapeau!« Ovaj pjesnik je i putopisac i avanturist, a posto je jedina prava avantura traganje za sobom, on je to u pravom smislu ove rijeci. Medu svoje junake broji i same autore, Conrada, Stevensona, pa Melvilla, ne samo sva ona bica rodena u njihovoj masti, od Lorda Jima do Ahaba a ne smije se zaboraviti ni povijesne junake, recimo Joshuu Slocuma, za kojeg veci dio citalaca nije nikad cuo osim onih kojima more predstavlja posebni interes a avanturi uz to odreduju osobito znacajno mjesto. Jer ne samo da tu ima mora nego Bog zna sto ono znaci u pjesnikovoj svijesti. Valjda mir, onaj posljednji, iako su price spomenutih autora daleko od mira, pogotovo onog unutarnjeg, a mozda to znaci bas zato.
Ima jedan pjesnik kome je ostvarena avantura, njegovo realno putovanje prostorom a pogotovo krstarenje, nadgradeno obiljem putopisne lektire i zanrovske fikcije (mada je ova cesto i puno vise od toga), u istom svojstvu metafora traganja za sobom i bijega od sebe, odmora, moglo bi se jos naci rijeci, no nijedna nije prava i dovoljnog potencijala da bi njome kao kljucem otvorili pjesnicku dusu. Znam covjeka zato ne znam pjesnika, kojeg moram smisljati svaki cas, interpretirati, nikada biti zadovoljan s interpretacijom, osjetiti ga u dubini duha, kako se to kaze, a zapravo u tijelu, sasvim materijalno, jer isto ovo vrijeme sto prolazi kroz njega prolazi i kroz mene, vrijeme koje je isto za obojicu ali nas dvoje kao i nas sve savrseno dijeli na mnostvo ili kako je to stajalo u nekom grafitu u New Yorku: »Vrijeme je ono sto je priroda smislila da se ne treba dogoditi sva odjednom.«
Isto vrijeme, drugi kraj. Iz ovoga slijedi zelja, u isto vrijeme biti na drugom kraju. U stvari se zapravo razlikujemo zbog »prostora« dok zbog vremena mozda licimo jedan na drugoga. Vrijeme je svakako nas licni problem, u vremenu sami smo svoji protivnici i dusmani. U prostoru ne. Identitet prostora je najlakse usvojiti jer naizgled sve razjasni i diferencira, jasan je zapravo posto diferencira. Nije stvar u tome sto starim, jer ni kao starac ne bih nikada pristao na ponudu, ako bi bila moguca, da budem netko drugi, nego je stvar u tome sto sam zarobljenik prostora koji mi diktira ko sam i sto sam. A cesto ja to ne zelim biti dok bih rado bio nesto drugo pod uvjetom da sam to jos uvijek ja: zelio bih, znaci, biti negdje drugdje. Zato ljudi putuju, barem veci dio njih.
Isto vrijeme, drugi ljudi, dosadni jer su drugi u isto vrijeme. Pomislimo na Rabelaisa i na »novi-stari svijet« u Pantagruelovim ustima, na Voltairove romane, na Gullivera, Montesquieove junake Uzbeka i Riku i tako dalje. Biti »drugi« je najstariji skandal svijesti, ljudske pa valjda i bozje ako to nije jedno te isto. A posto svaki skandal, pa i onaj najartificijalnije smisljen, pali prije svega onoga ko ga je smislio, mogli bismo opet okriviti onu jabuku uz napomenu da smo poslije Adama svi znatizeljom i strascu zagrizli u nju. Kad je Adam shvatio, da je on »drugi«, stavio je sebi smokvin list a znao je on dobro gdje ga je trebalo staviti. On je stavio list, jedan od njegovih sinova ubio je drugoga. A nije ga Bog kaznio ni izdaleka tako eksemplaricno kao sto je to bio uradio njegovom (i nasem) prvom pretku.
Isto vrijeme, isti ljudi. Ima i to, a bas to je najstrasnije. Drugi ljudi nas ugrozavaju izvana, »isti« iznutra. Jer kako mi to shvacamo, »isti« je onaj koji je u svojoj drugosti kao ja, koji ima isto, ili barem neki dio »istog« kvalitativnog, pozitivnog sepstva. A tu grijesimo. »Isti« je naime onaj koji
ovoga sepstva nije pronasao ili sebi stvorio, a mozda ga je izgubio do iste mjere kao mi. »Istost« je ono cega nema a mi to iluzorno shvacamo kao nas identitet. Jer isto je ono sto bi mi htjeli biti a da ne ustupimo ono sto je u nama »drugo« (samo su se duhovni geniji sposobni tome odreci a njih nema bas mnogo). Ali isto je i ono od cega bjezimo jer isto je vjecito kao kamen a mi nismo. Mi smo dakle drugi na bijegu od istog prema istom. Zato i bjezimo kako od istoga, na koje je Adam stavio smokvin list, tako i od drugoga koji nam smeta na nasem putu prema istom. Bjezimo od drugih a pogotovo od nas samih, no, najcesce paradoksalno bjezimo i od bijega. Rekli su Sokratu za nekoga da je otisao u pustinju ali se nije nimalo poboljsao, a on kaze: »Sto ste i ocekivali, sebe je ponio sa sobom.«
Bijeg od sebe je bijeg od proslosti, traganje za sobom putokaz je u buducnost. A jedna od najpoznatijih pjesama Tomice Bajsica nosi naslov U krugovima: »koji put mi se cini da zivim posudeno vrijeme...« I dalje: »... bez cilja, bez cilja.« (Bajsic, 1998) Kad prostor nadvlada vrijeme, sve traje a nista se ne mijenja, onda ni prostor vise nije razlikujuci faktor jer za tako nesto treba silu vremena koja se krece prema promjeni. Prostor i vrijeme nerazdvojivi su u psihologiji i u etici kao u fizici. Svaki pokusaj razdvajanja donosi zlo. I zlo kroz dobru poeziju osjetis u dubini duha, kako se to kaze, a zapravo u tijelu, sasvim materijalno, jer isto ovo vrijeme sto prolazi kroz mene prolazi kroz sve nas, vrijeme koje nas savrseno dijeli na mnostvo: »... moji prijatelji mrtvi rasuti po grobljima ...« (Bajsic, 1998) Sto tu moze poezija? Malo. Poezija nije jaca od zla ali dobiva rijec nakon sto je zlo primorano usutjeti. Ne moze probuditi mrtve prijatelje ali moze rijecju sabrati rasute uspomene na konkretne situacije koje su mozda bile njihove posljednje i tako vratiti im na trenutak zivot barem u nasem duhu.
».ima li jos soka? pita jedan koji ce poginuti napadajuci cuvaj mi brata kaze drugi koga ce ubiti tenk treci se pokusava sjetiti tko je i odakle dolazi dok mu se mozak polako gasi (pogoden je u glavu) sto ima tamo? pita cetvrti i steze casu bevande pogleda uprtog u brda u kojima ga ceka zasjeda a peti suti ali njegove oci mogu reci: smrt.«
(Bajsic, 1998)
Poezija pretvara strasno, ruzno, bolno, sve najgore i najsablasnije, pa i zlo samo, u ljepotu svijesti koja je zlo prezivjela i - cak kada sama zbog tezine vlastitog iskustva to nije sposobna shvatiti ili osjetiti - postala vremenom u kojem zrtve zla dobivaju i odrzavaju smisao. To je znacajno za sve one, dakle nas, koji srecom nemamo pjesnikova iskustva. Jer mi trebamo lekciju koju nam odrzi ljepota poetskog izraza i koja bi trebala u nas pobuditi katarzu i dopustiti vremenu da umjesto nas nosi sve ono sto nam prostor trpa na leda i u srce. A pjesnik je sam ziva lekcija i vrijeme govori njegovim jezikom kao sto su muze propjevale glasom grckih aeda ili kako se sam Bog obratio narodu jezikom proroka. Muza vise nema a ima ljepota. A Bog? ... ranjenik iskusava Boga, tako Tomica Bajsic. Kad nagazis na »pjesadijsku rasprskavajucu odskocnu minu PROM2« (Bajsic, 1998), koju moja generacija zna iz srednje skole i iz JNA, ali srecom ne iz bliskog susreta s konkretnim primjerkom, onda ima Boga. Ima, mozda za pet sekundi ili dana ili mjeseci... ali ima. Iako to za citaoca nista ne znaci i on moze i dalje suverenom uvjerenoscu tvrditi da Boga nema, to uopce nije bitno za citanje pjesme i za katarzu koju on zbog svog uvjerenja dozivljava jos jace od bilo kojeg vjernika. Dobro i zlo postoje ako Boga ima ili ne. A poezija mora biti eksplozivnija od mine.
».. .u djelicu sekunde pred eksploziju
ocekivao sam od Boga da me zaobide ta casa
kada me detonacija izbacila u zrak vidio sam komade
zeljeza komade moje odore komade mog mesa kako hvataju
orbitu / .
a zbor beckih djecaka je zapjevao: „vrc ide na vodu dok se ne razbije vrc ide na vodu dok se ne razbije"
Boze, daj da me zaobide ta casa molio sam u bolnickim kolima
daj da zivim jos malo bar kojih 100 godina
ne zelim umrijeti sada kada je doslo nase vrijeme.
... nikada nisam rekao da ne zelim prodati dusu
samo sam licitirao cijenu.
... jer bolje je podmetati pozare nego biti spaljen
bolje je ponizavati nego biti ponizen
zato stavimo karte na stol - zivot je samo jedan.
... a pred vratima bolnice macke ruju po smecu
skovale su zavjeru da ukradu sav kisik planeta
zeljezni utori na fasadi su prazni
tu su 50 godina visjele tri zastave
jedna za prozdrljivost druga za pohlepu treca za kukavnost
umjesto njih digli smo nasu zastavu od tri boje. ... ali macke su dosle nocu i izvele podli trik crvena boja opet stoji za prozdrljivost bijela za pohlepu plava za kukavnost
zato prijatelji, jedno je izvjesno, i na vratima drugog svijeta one su cuvari te iste macke, lukave macke koje se ponekad preoblace u politicare, macke koje i dalje kopaju po smecu i kuju zavjeru da ukradu kisik planeta «
(Bajsic, 1998)
Bozje iskusavanje ranjenika? Iskusavanje, svakako. Ranjenikovo iskusavanje Boga? Ima trenutaka kad iskusavanje vise nije iskusavanje jer je zbog neljudskog iskustva proslo u neki drugi red, van svega ljudskoga, zato je izgubilo ime i moralnu kvalifikaciju. Covjek kojeg je mina digla u vis, ja to ne znam niti bih ikada zelio znati, ali pretpostavljam da se za onaj djelic sekunde nalazi van prostora zeleci se vratiti u njega. Zeli ostati covjek, zeli ostati ziv. Konkretno, detaljno, jer samo tako i jesi ziv, apstraktnog zivota nema, ima dapace apstraktna smrt. Covjek bjezi od zla prema dobrom a paradoksalno bjezi i od bijega jer dobro ga ceka onog trenutka kad ce se on osloboditi svih ljudskih odnosa i opterecenja, znaci kad ce izgubiti tijelo i prestati biti covjek. Tijelo je i simbol i realni prostor svega onoga na sto ni ne pomislis dok te neka mina brzinom svijetlosti ne suoci sa tvojom stvarnoscu. A posto ti sebe znas samo kao covjeka za tebe nema alternative dok mozes birati. Sve sto jesi kao bice svjesno svega toga ovisi o tvome tijelu koje bas u ovom presudnom trenutku mozda definitivno gubis. Izgubis li ga, postajes poezija, ako imas srecu. Vrate li ti ga, postajes pjesnik (ako imas srecu). I kada ponovo prizemljis, primijetis da se boje zastave zapravo nisu promijenile a nisu se promijenile ni one macke koje su ocito cuvari zla. Ali kako stoji u epigrafu ove pjesme, »covjek hoda mirnije prema noci / koji u svom srcu nosi mnoge ponoci ...« (E. Rolfe - Bajsic, 1998). Pjesnik je pronasao svoj mir. Zlo ratnih iskustava spaseno je poezijom, pjesnik je spasio ratnika. Za macke, koje na svakom koraku strepe od zivodera, nervozno prate svaki pomak i svaku kretnju u njihovoj blizini, nema spasa, dok je pogled pjesnika jasan u cijelom njegovom domaku do kraja gdje i pjesnik sam postaje poezijom koju misli Svijest i u kojoj nema mjesta ni za zlo ni za njegove cinitelje. Da je barem tako, a tko smo »mi«, da bi o tome sudili?
Literatura
Bajsic, Tomica. 2007. Dva svijeta i jos jedan. Zagreb: Ljevak. Bajsic, Tomica. Iz zbirke Juzni kriz (1998). http://www.tinta3d.info/juznikriz.html (2009).
