CC BY
2Philological Studies 21, 2, (2023)
Pregledni rad
y^K 821.163.42-312.7.09 DOI: https://www.doi.org/10.55302/PS23212179s
PITANJE ODGOJA I OBRAZOVANJA U ROMANU ISPOVIJESTI BLAZA LORKOVICA
Ivona Smolcic
Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu Zagreb, Hrvatska
KljuCne rijeCi: Blaz Lorkovic; Ispovijesti;obrazovanje; odgoj; odgoj za vrijednosti.
Sazetak: Narodni su preporoditelji, pored svih svojih ostalih napora, nastojali osvijetliti znacaj odgoja i obrazovanja u smislu formiranja mladoga gradanstva, svjesnoga svoje nacionalne pripadnosti. O tome progovaraju mnoga knjizevna djela, a jedno je od njih i prvi hrvatski epistolarni roman „Ispovijesti" (1868) autora Blaza Lorkovica. Rijec je o naslovu koji je starija kritika dugo sustavno zanemarivala. Novija se razmatranja zalazu za njegovu vaznost, smatrajuci ga najboljim romanesknim tekstom prije Senoine pojave na knjizevnoj sceni. Posebice je istrazen njegov znacaj u smislu relativno uspjesne psihologizacije junaka, sto je postignuto epistolarnom formom. Ovim se radom nastoji pokazati kako je jedna od mogucih interpretacija Lorkoviceva romana njegovo sagledavanje u okviru odgoja i obrazovanja. Time bi se pokusali sagledati napori hrvatskih preporoditelja u smislu stvaranja kriticke mase koja bi se oduprijela odnarodivanju. Preduvjet je toga intencionalizacija odgoja i obrazovanja, za sto se autor ocito zalaze, a sto je osim u skolskim ustanovama, potrebno voditi i kod kuce. U tom je smislu vodeca uloga pripisana zenama/majkama, s ciljem njihova afirmiranja odgoja za vrijednosti. Razmatranjem povezanosti moralnoga s drustvenim klimaksom, razabire se kako je intencionalizirani moralni odgoj jedan od preduvjeta konstituiranja nacije.
THE QUESTION OF UPBRINGING AND EDUCATION IN BLAZ LORKOVIC'S NOVEL ISPOVIJESTI
Ivona Smolcic
Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb
Zagreb, Croatia
Key words: Blaz Lorkovic; Confessions; educational; upbringing; upbringing for values.
Summary: In addition to all their other efforts, the national revivalists tried to bring awareness of the importance of upbringing and education in terms of forming a young citizenship, aware of their affiliation. Many literary works speak of this, and one of them is „Confessions" (1868) by Blaz Lorkovic, being the first Croatian episodic novel. It is a title that has been systematically ignored by older critics for a long time. The more recent studies advocate for its importance, considering it to be the best Romanesque text before Senoa's appearance on the literary scene. Its significance in terms of the achievement of successful psychologization of the hero that was achieved by the epistolary form was particularly explored. This paper aims to show that the key for one of the possible interpretations of Lorkovic's novel is in the upbringing. In that way we could perceive all the efforts of the Croatian revivalists in terms of creating critical masses that have resisted procreation. This is a prerequisite for the purpose of upbringing and education, which the author clearly advocates, and which, except in school settings, must be done and accomplished at home. In this regard, the leading role is attributed to women and mothers, with their role in affirmation of upbringing for values. Considering the connection between the moral and the social climax, one understands that an intentional moral upbringing is one of the preconditions for constituting nations.
UVOD
Blaz Lorkovic (1839 - 1892) jedan je od najplodnijih hrvatskih proznih pisaca sezdesetih godina devetnaestoga stoljeca. Njegovo je najpoznatije djelo epistolarni roman Ispovijesti, objavljen u Dragoljubu 1868. godine, a nosi podnaslov Roman u listovih. Prema Nemecu, rijec je o konstrukcijski najzanimljivijem i najsofisticiranijem proznom djelu svojega vremena (usp. Nemec, 1994: 76)1. Sicel ce reci kako je to autorova najvrednija proza, kojom je literarnoga junaka realizirao na tragu psiholosko-realistickoga postupka, sto ce biti razvidno u djelima Senoe te realista osamdesetih godina (usp. Sicel, 2004: 221). Psiholoska iznijansiranost glavnoga protagonista postignuta je njegovim subjektivnim iskazima, pa Nemec kaze kako je djelo pruzilo uvid u senzibilitet jedne generacije te donijelo dasak psiholoskoga realizma (usp. Nemec, 1999: 80). Takva je praksa predstavljala inovaciju u odnosu na dotadasnju hrvatsku proznu produkciju, koja se bavila uglavnom hajducko-turskim i pseudoromanticarskim preokupacijama. Govoreci o Ispovijestima, kritika je slozna kako se radi o djelu nastalom pod utjecajem Goetheova Werthera (1774/1787), to je osim u tehnici, razvidno i u koncepciji glavnoga junaka. Predlozak prici o Gostinskom, zivotopis je Antuna Nemcica Gostovinskoga (1813 - 1849), istaknutoga knjizevnika hrvatskoga ilirizma,
i
Romaneskna produkcija toga vremena od poznatijih djela obuhvaca Udes Ijudski (1854) Antuna Nemcica, Pozeski dak (1863), Miroslava Kraljevica, Dva pira (1864) Dragojle Jarnevic te Severilla (1866) Ivana Krstitelja Tkalcica.
autora nasega prvoga modernog putopisa Putositnice (1845), komedije Kvas bez kruha ili Tko ce biti veliki sudac (1854.) te prvog, ali nedovrsenog romana Udes ljudski (1854). Stoga se Lorkovicevo djelo naziva i prvim biografskim romanom u hrvatskoj knjizevnosti, buduci da slijedi Nemcicev zivotni put (usp. Jelcic, 1997: 128).2 U romanu postoji vise naratora i vise adresata, no najveci broj pisama Antun Gostinski upucuje Mirku Bozicu, odnosno svojemu najboljem prijatelju, knjizevniku Mirku Bogovicu. Znacajno je istaci kako se autor na vise mjesta obraca lijepoj stilici. Prema tome u vrijeme pisanja svoje romanticno-sentimentalne proze imao je na umu prvenstveno zensku citateljsku publiku. Roman u fokus postavlja razmatranje protagonistove dusevnosti te izdvojenosti iz drustva, sto je uzrokovano ljubavnim neuspjesima, pri cemu je naglasen njegov sentimentalizam te konflikt sa svijetom. Pored spomenutog, u djelu se razmatra i filozofska, politicka, socijalna te eticka problematika. Aktualna pitanja koja se u romanu razmatraju vezana su za socijalna i nacionalna zbivanja Hrvatske cetrdesetih godina devetnaestoga stoljeca. To prvenstveno podrazumijeva propitivanje ilirskoga naslijeda, problem odnarodivanja aristokracije, ulogu zene u drustvu, odgoj mladezi te uvid u gospodarsku situaciju. Od konkretnih dogadaja spominje se sukob iliraca s carskom vojskom na Markovu trgu 1845. godine, nakon namjestene izborne pobjede madarskih kandidata, sto je rezultiralo i fizickim zrtvama medu kojima su bili i Nemcic te Bogovic. Takoder, odaje se kritika drustvenome zivotu Zagreba kojim je, kako kaze Bozic, „zavladala dusevna frivolnost te tuzna pojava drustvenoga rasula, bezobraznosti i propadanja obiteljskih krieposti" (Lorkovic, 2002: 124). Stoga, Lorkovicev roman djeluje na socijalno i nacionalno osvjescivanje naroda, pa slijedi nacionalno-prosvjetiteljsku i didakticku koncepciju literature.
ODGOJ, OBRAZOVANJE I FILOZOFIJA ODGOJA
Postoje mnogi prijepori oko postizanja jedinstvene definicije odgoja, no njegovom se ulogom uglavnom smatra razvoj covjeka kao ljudskoga bica. Pastuovic ga definira na sljedeci nacin: „Odgoj je organizirano (namjerno) ucenje (stjecanje ili mijenjanje) motiva. (...) Motivi su psihicke osobine koje djeluju na usmjerenost, intenzitet i trajanje odredenog ponasanja pojedinca (...)" (Pastuovic, 1999: 45). Vukasovic u svojemu djelu Analiza i unapredivanje odgojnog rada (1989) istice kako se temeljni smisao odgoja nalazi u „prenosenju prethodnih iskustava covjecanstva - tekovina kulture i
2 Nemec je utvrdio kako je Lorkovicev izvor za pisanje ovoga djela bio Bogovicev Zivotopis Antuna Nemcica (1851) iz kojeg je neke elemente u potpunosti preslikao, dok je neke izmijenio radi dramaturgije price (usp. Nemec, 1994: 74).
civilizacije - na nove narastaje koji nastavljaju djela svojih predaka" (Vukasovic, 1989: 8). Tvrdi i kako je za odgoj bitna planska organiziranost djelovanja, odnosno intencionalnost. Zajednicka intencionalnost emanira razvoj kolektivne intencionalnosti, zasnovane na dijeljenju uvjerenja koja su neophodna za stvaranje odredenih drustvenih tvorevina poput vladajuce strukutre, braka i sl, a predstavlja i vaznu pretpostavku u subjektovoj orijentaciji na buducnost. U svojemu kasnijem radu, govoreci o obitelji i moralnome razvoju mladih, ideal odgoja opisuje kao covjeka „koji stalno tezi istini, ljepoti, dobroti, koji se neprestano ispoljava u svijetu kulture i civilizacije i koji prima u sebe sve novo i vrijedno sto nastaje u tom svijetu (...)" (Vukasovic, 1991: 51). On kao i Hegel u djelu Fenomenologija duha izrazava stav kako je pravi covjekov bitak - njegovo djelo (usp. Hegel, 2000: 207). Pitanje obrazovanja Vukasovic temelji na „procesu usvajanja znanja, umijeca i navika, sto je osnova za izgradivanje znanstvenog pogleda na svijet (...)" (Vukasovic, 1989: 11). Moze se smatrati kako proces osvjescivanja nuznosti odgoja i obrazovanja korespondira s brigom za opce dobro. Podrucja u kojima se odvija odgojna praksa su obitelj i drustvene institucije. Prema Rafajcu, drugospomenuto podrucje polazi od konkretnih interesa onoga tko inicira i organizira odgojni cin, a zanemaruje ili samo prividno zastupa interes odgajanika. To je popraceno stalnim reformama odgoja i obrazovanja, ciji su zahtjevi potpuniji razvoj postojecih drustveno pozitivnih vrijednosti, u skladu s potrebama propulzivnijega drustvenog razvoja (usp. Ledic, 1999). U tom kontekstu valja razmotriti ulogu filozofije odgoja. Unatoc nespostojanju jedinstvene definicije, smatra se kako ta disciplina nacelno pokusava odrediti koji su glavni ciljevi odgoja i obrazovanja. Prema Milanu Policu „(...) pedagogija sebe predstavlja posebnom znanoscu u sustavu znanosti i to kao opcu znanost o odgoju koja ne samo da izucava odgojne fenomene, nego otvoreno pretendira na to da bude 'normativna znanost' o odgoju, tj. znanost i o onome sto jest i o onome sto bi tek trebalo biti" (Polic, 1993: 9). Stoga filozofija odgoja s jedne strane opisuje sam fenomen odgoja, dok s druge strane, nastoji pronaci temelje toga kako bi odgoj trebao izgledati, pa se distingvira njezina deskriptivna dimenzija od normativne. U kontekstu filozofije odgoja, nezaobilazno je spomenuti ulogu odgajatelja, odgajanika i drzave. Zakljucuje se kako odgajanje i obrazovanje pojedinca u skladu s aktualnom drzavnom politikom emanira manipulaciju. Polic pedagozima zamjera sto su filozofiju odgoja pisali prepisujuci nefilozofski iz povijesti filozofije ono sto se odnosilo na odgoj (usp. Polic, 1993: 9). Naime, tijekom povijesti, odredeni su filozofi usputno komentirali odgoj i obrazovanje, dok su drugi ciljano i sustavno pisali o toj temi. Prvim se filozofima odgoja smatraju sofisti, koji su prije od svih uvidjeli vaznost odgoja i obrazovanja za razvoj pojedinca. Oni su ga svodili na zadovoljavanje gradanskih potreba
za stjecanjem znanja, sposobnosti i vjestina koje su im bile potrebne za snalazenje u zivotu (usp. Polic, 1993: 23 - 29). Njima se pripisuje utemeljenje govornickih vjestina, kao i vjestina uvjeravanja te dokazivanja, vaznog za sudjelovanje pojedinca u javnome zivotu. Znacajno je i njihovo nastojanje da cjelokupno znanje podvrgnu racionalnome propitivanju, pa su omogucili da odgoj uskoro postane predmetom filozofskoga interesa. Platon u svojemu djelu Drzava minuciozno opisuje adekvatne nacine odgoja i obrazovanja mladih. On izlaze pojedine faze odgoja, propisuje sto se i kako treba uciti te komentira sadrzaje odredene materije, kao i njihovu potencijalnu stetnost po odgoj djece i mladih. Smatra se kako je Platon odgoj smatrao sredstvom ostvarivanja svoje ideje idealne drzave. Prema njemu, cilj je odgoja formiranje osobe kao autonomnoga gradanina, koji ce sluziti drustvu, napose drzavi, pa se njegov odgoj moze sagledavati kao sofisticirani oblik manipulacije (usp. Polic, 1993: 41 - 52). Platonov ucenik Aristotel istakao se svojom etickom teorijom, progovarajuci u djelu Nikomahova etika o dvjema vrstama vrlina, distingvirajuci pritom pojedincevu intelektualnu i moralnu dimenziju. Aristotel je takoder isticao ulogu razuma, i to u smislu usmjeravanja volje na moralno djelovanje (usp. Polic, 1993: 53 - 66). Najznacajnijim filozofom odgoja nakon Platona smatra se francuski knjizevnik i filozof, Jean Jacques Rousseau. Njegovo djelo Emil ili o odgoju (1762.) u srediste je interesa postavilo odgoj u svim svojim segmentima, sto podrazumijeva i deskriptivnu i normativnu razinu. Pritom govori i o negativnome utjecaju kulture, za koju smatra da unistava djetetovo prirodno stanje i spontanost, pa upravo kultura i civilizacija predstavljaju najveci rizik za covjekovo „zdravo" odgajanje. Nasuprot tradicionalnome uvjerenju kako je pozicija ucitelja vezana za prijenos znanja koje ucenik prima, suvremeni se pristupi odgoju i obrazovanju temelje na apostrofiranju odnosa ucitelja prema uceniku, smatrajuci ga preduvjetom za uspjesno poucavanje, odnosno ucenje. Najznacajnija uloga u kontekstu suvremenih razmatranja filozofije odgoja pripada americkome filozofu, pedagogu i socijalnome reformatoru Johnu Deweyu (1859 - 1952). Njegovo je najpoznatije djelo iz toga podrucja Odgoj i demokracija te predstavlja uvod u filozofiju odgoja. Ondje se posvetio temama koje su usko vezane za promisljanja odgoja kao covjekove temeljne potrebe. Kao takve istice: obrazovanje vezu izmedu odgoja i drustva, nacine i ciljeve odgoja, odgojne vrijednosti, razliku izmedu konzervativnoga i progresivnoga obrazovanja, itd. (usp. Dewey, 1966: 163175). Njegovi doprinosi usmjereni prema naglasavanju jedinstva moralnoga i odgojnoga procesa, iscitavaju se iz djela Skala i drustvo (1899). Prema njemu, skola treba u pojednostavljenome obliku reproducirati drustveni zivot.
ODGOJ I OBRAZOVANJE U ROMANU
U hrvatskoj situaciji, povezanost odgoja i obrazovanja s idejom nacionalnoga samoodredenja razvidna je i tijekom narodnoga preporoda. Cuvanje kulturnoga identiteta hrvatskoga naroda provodilo se zaustavljanjem prvenstveno madarskih pretenzija i teznjama za standardizacijom jezika s unificiranim poljem primjene. Njegovo se rasprostranjivanje, kao i rasprostranjivanje ostalih kulturnih vrijednosti, moglo pratiti unutar obiteljskih i obrazovnih zajednica. Medutim, odnarodeno je plemstvo malo paznje posvecivalo takvim aktivnostima. Taj je put slijedila i situacija u skolstvu. U tom je kontekstu poznata odluka Pozunskoga sabora iz 1790. godine, kojom se propisuje madarski jezik kao sluzbeno sredstvo komunikacije u hrvatskim skolama. Odupiranje takvome stanju realiziralo se uvodenjem latinskoga jezika kao jezika javne komunikacije. Pritom je znacajna je uloga Antuna Mazuranica (1805 - 1888), koji je tijekom svoje profesure pri Zagrebackoj gimnaziji prvi ondje uveo nastavu iz „ilirskoga" jezika i „ilirske" knjizevnosti na „ilirskome" nasuprot latinskome jeziku. O takvoj obrazovnoj praksi izvjestava i glavni protagonist u romanu: „Kakovi onda bijahu visi ucevni zavodi u nasoj domovini sjecaju se svi stariji Hrvati, koji su pred petnaest ili dvadeset godina polazili skole u nasoj domovini. U njih se vjerno odasievalo svekoliko drzavno i socijalno ustrojstvo (...) Cinilo se da su tadasnji glavari hrvatski namjeravali i prosvjeti zakrciti put u zemlju, kao sto su njekoc Bakaci zatvorili u Hrvatskoj vrata pred novom vjerom" (Lorkovic, 2002: 91). Jasno je kako se radi o manipulaciji provodenoj putem odgajatelja, povezanih s drzavnom politikom. Gostinski u tom smislu primjecuje kako su nositelji i siritelji nebeske luci (ucitelji) trabanti ili gardiste politickih stranaka (Lorkovic 2002: 94). Govoreci o mjestu vrijednosti u odgojno-obrazovnome sustavu, Veugelers spominje moralni razvoj, odgoj karaktera, socijalni razvoj, kriticko razmisljanje (Rakic - Vukusic, 2010: 771-795). Evidentno je kako se u Lorkovicevu romanu problematizira o nedostatku svih vrijednosti o kojima Veugelers progovara. Nepromicanje kritickoga misljenja u hrvatskome je skolstvu imalo za cilj proizvesti narastaje poslusnika. „Jer odmetnika trebalo je prije svega tadanjim hrvatskim vladarom (...) cim gluplja masa, tim povoljnija nevaljalim poglavicam" (Lorkovic, 2002: 91). Ilirska ideja napretka oslanjala se na vaznost generiranja mladoga obrazovanog gradanstva. S obzirom na aktualne prilike, to se u prvome redu moglo postici organiziranim djelovanjem skolskih ustanova jer je zajednicka intencionalnost trebala zaustaviti odnarodivanje. U tu svrhu Draskovic u svojoj Disertaciji (1832.) pise kako nasa situacija zahtijeva „za priecenje svega zla bolje skolovanje i svrsenije naucenje popova sviuh bogostovjah" (Draskovic 110). Svijest o nacionalnim vrijednostima i jeziku stjecali su i
ugledanjem na zasade dubrovacke i dalmatinske stare knjizevnosti. Poznato je kako je za prvake narodnoga preporoda Ivan Gundulic predstavljao sredisnju licnost, pa je u njegovim djelima bila razvidna idealna „Arkadija", kojoj su i preporoditelji tezili. Gajeva je Danica svoje citatelje upoznavala s piscima iz proslih stoljeca, s ciljem upucivanja na knjizevnu bastinu, ali i stokavstinu. Stoga osim spomenutih dubrovackih kolosa, sadrzi i reference na osamnaestostoljetne knjizevnike kontinentalne Hrvatske (poput Kanizlica, Katancica i Reljkovica). U skladu s tim, jedan od likova u djelu, Dragutin Rakovac, kaze: „Stoga treba nam narod dignuti luc prosviete i morala i zapaliti u njem; svracati duh njegov na davnu proslost, uzigati svjetiljku narodnjega ponosa u njem, da ga ogrieva i zajedno mu svietli na strmoj stazi u buducnost" (Lorkovic, 2002: 114). Predvoditelji toga procesa, kako je u romanu iskazano, trebali bi biti svecenici „kao zagovaratelji narodne civilizacije i branitelj nasih prava" (Lorkovic 2002: 115). U pogledu odgoja vazno je spomenuti vrijednosti kao kriterije prema kojima se odreduje smisao zivota, ali i smisao cijeloga svijeta (usp. Pavlovic, 2007). Rokeach ce reci kako je rijec o trajnim uvjerenjima da je neki poseban nacin ponasanja ili konacnog stanja egzistencije osobno ili socijalno pozeljniji nego neki drugi nacin ponasanja (usp. Rokeach, 1973). U skladu s tim, usvaja ih se tijekom zivota te su podlozne promjenama. Fyffe ih kategorizira kao moralne, obrazovne, estetske, socijalne, politicke, religijske, intelektualne, kulturne, ekonomske itd., dok prema Hooperu postoje samo one moralne jer se zahvaljujuci njima ljudsko bice sagledava i izvan bioloskoga ili drustvenoga okvira (usp. Rakic - Vukusic, 2010: 771-795). Moralni odgoj ostvaruje se usvajanjem odredenih znanja (moralnih kriterija, pravila, nacela, normi i kategorija) na osnovi kojih se formira sustav moralnih uvjerenja, stavova i vrijednosti u skladu s kojima covjek treba djelovati. Ranije je spomenuto kako Aristotelovo djelo Nikomahova etika govori o dvjema vrstama kreposti ili vrlina, izdvajajuci na taj nacin covjekovu intelektualnu i moralnu dimenziju. Time ovjerava interferiranje tih dvaju vrsta odgoja. Veze izmedu odgoja, obrazovanja i vrijednosti osobito se naglasavaju u vremenima drustvenih kriza. U takvom se okruzenju nuznim smatra povratak starim vrijednostima (usp. Rakic - Vukusic, 2010: 771-795). Takva praksa predstavlja ono sto Assman naziva cinjenicom tzv. vrucih drustava, obiljezenih potrebom za promjenom aktualnih realiteta, koja internaliziraju svoju povijest kako bi je ucinili pokretacem buducega razvoja. Tako se stvara mit, odnosno vruce sjecanje, koje je u ovom slucaju kontraprezentsko, evocira proslost koja poprima crte herojskoga doba pa istice ono sto je izgubljeno, cineci pritom antagonizam izmedu onoga nekoc i ovoga sada (usp. Assman, 2005: 93). Jedna od spomenutih starih vrijednosti u kontekstu hrvatske devetnaestostoljetne proze jest i kultura patrijarhata. Prema
Pateman, „patrijarhalizam pociva na pozivanju na 'prirodu' i na tvrdnji da zenina prirodna funkcija radanja odreduje i njezino mjesto u kuci i podreden polozaj u poretku stvari" (Pateman, 1998: 118). U skladu s tim, Tudor dijeli nametnute rodne uloge na sfere privatnoga (zenina) i javnoga (muskarceva) prostora (usp. Tudor, 2005: 44). Fundamentalna je znacajka patrijarhalnoga odgoja u djelu sto njegova bit odstupa od potrebe za razvitkom covjekove osobnosti. O tom je problemu jos 1932. godine, u djelu Licnost i odgoj izvjestavao hrvatski filozof Pavao Vuk Pavlovic. Polic u clanku Filozofja odgoja i feminizam (2002.) navodi kako se krajem prosloga stoljeca odgoj poceo razmatrati u odnosu prema covjeku, cime se u fokus postavilo promisljanje o osobi, osobnosti, samoodredenju, slobodi, stvaralastvu i emancipaciji (usp. Polic, 2002: 64). U romanu je razvidno kako se odgoj hrvatskoga mladog gradanstva, osim u obrazovnim institucijama, trebao vrsiti i kod kuce i to posredstvom zene, odnosno majke. „Zena sabire u svojih rukah sve niti obiteljskoga zivota, ona je svecenica kucevnoga zrtvenika, iz njenih ustiju izlaze prve rieci: prvi nauci prodiru u nevino djetinje srdce, ona upravlja njim kao vjest mornar krhkom plavi (...) Zato valja nastojati da nase zene budu cestite, iskrene domorodke." (Lorkovic, 2002: 117). Unatoc uvrijezenoj patrijarhalnoj raspodjeli rodnih uloga, autorova je intencija zenama dati priliku obrazovati se za vrijednosti, koje ce kasnije prenositi svojim potomcima, a rijec je o narodnome ponosu, ljubavi i postovanju prema domovini. Smatra se kako je zena svojom prirodenom ulogom tjesiteljice i pomocnice, kako je se naziva, jedina sposobna provoditi taj proces. U tu se svrhu nastoji i prosiriti okvir njezina djelovanja, pa od kucnoga andela postaje aktivnom i ravnopravnom clanicom drustvenoga zivota: „Ne zahtievamo da se odreknu svojih preimuctva u druztvenom zivotu, pace mi cemo granice ovim posljednjim njim na korist jos i razmaknuti... - to je u skladu s tim" (Lorkovic, 2002: 118). Vazno je kako autor jasno distingvira odgoj od obrazovanja, dajuci prednost prvome. Smatra kako se formalnim poznavanjem narodnoga jezika knjizevnosti ne postaje domoljubom, nego je za to potreban duh koji mora zavladati srdcem (Lorkovic, 2002: 117). Takvome idealnom stanju kontrahira sliku zagrebackoga drustvenoga i obiteljskog zivota. Smatra kako je Zagreb oaza razvrata i pohlepe te predvida kako ce zbog potkupljivosti „u odlucnom casu iznevjeriti svetu stvar naroda (...)" (Lorkovic, 2002: 120). Tom se stavu priklanja i Bozic, koji upozorava kako su takvi dogadaji iz stvarnosti, osim navedenim, uzrokovani i indiferentnoscu zena. Stoga se prati kako nedostatak moralne svijesti pogubno utjece na ostvarivanje ideje hrvatske nacije. Promicanjem moralnih vrijednosti stvara se drustvo svjesno svojih prava i odgovornosti te spremno na kriticko razmatranje aktualnih prilika.
ODGOJNA ULOGA PAMCENJA U ROMANU
Lorkovicev roman u fokus postavlja glavnoga protagonista koji progovara o vlastitim iskustvima i intimnim razmisljanjima, cime nudi uvid u svoj emocionalni univerzum. Na temelju svojih iskaza komentira odredena zbivanja iz uloge izvanknjizevne stvarnosti, pa konstruira pripovjedno i iskustveno jastvo izmedu izvanknjizevne stvarnosti te autorefleksivnih i autoreferencijalnih postupaka. To je osobito razvidno u njegovim referencama na djetinjstvo, kada se prisjeca situacija u roditeljskome domu te preispituje obrazovni sustav svojega vremena. S obzirom na okvirne pristupe kojima se povezuje problematika pamcenja i knjizevnoga teksta, Lorkovicevo djelo zadovoljava memorijsku funkciju unutar zajednice jer sadrzi niz intertekstualnih podataka. Rijec je o spominjanju konkretnih djela, referiranju na hrvatske i strane knjizevnike, kao i govor o kulturoloskim zasadama narodnoga preporoda, sto je relevantno jer se time upucuje na pamcenje knjizevnosti3. Gostinskijeva su pisma cesto ispunjena Nemcicevim stihovima, dok epizoda o Italiji sadrzi i citate iz Putositnica. Pored toga, umetnuti su stihovi Gundulica, Burdevica, Schillera, Njegosa, Demetra, Vraza i dr. Pamcenje knjizevnosti u romanu dolazi do izrazaja i tijekom protagonistovih razgovora s Dragutinom Rakovcem i Stankom Vrazom, kao istaknutim ilircima. Prilikom toga, upozorava se na vaznost njihovih proslih zalaganja rijecima: „Brate, duh moj, iskreno da izpovjedim, duboko se klanjase ovim muzevima, dao Bog, te radnju njihovu potomstvo znalo dobro ocieniti, sadasnjost kao da je pravo ne shvaca" (Lorkovic, 2002: 112). Njima ujedno prezentiraju temeljne ideje narodne borbe, kao i plan njihove provedbe, na sto Vraz upucuje: „Svojimi napori, postenjem, ali i odvaznoscu mi cemo, ako Bog dade, sve zaprjeke pobjedonosno prelomiti. U tom moze nas tjesiti poviest svih naroda. (...)" (Lorkovic, 2002: 116). Navedenim se citatima, osim pamcenja pohranjuje i ozbiljan odgojni trenutak namijenjen citateljskoj publici. Time autor istice vaznost odgoja za vrijednosti, koji hrvatskom narodu tijekom aktualne krize nedostaje. Protagonist tijekom narativizacije svojega sebstva unosi bitne elemente izvantekstualne zbilje, cime oni postaju knjizevnom zbiljom, koja o njima problematizira. Primjer je toga razmatranje hrvatske aristokracije, pa su tako iznesene cinjenice, ujedno arhivirane unutar djela te dostupne recipijentima kao faktografski podaci, kao primjerice: „A napose plemic hrvatski sto je danas? Gospodar, ali ob umnom gospodarstvu malo koji mili, niti ga razumije, odrastao na ribnjaku, vozikajuc se njim u camcu sastavljenu od pergamenah i posvlastica navikao je samo plandovati, a slabo ili nista brinuti se o napredak svoj i svoga naroda" (Lorkovic, 2002: 89). Takvim se kriticarskim sagledavanjem nastoji djelovati
3 O okvirnim pristupima povezivanja pamcenja i knjizevnoga teksta, vidi: Duric, Dejan (2018)
na plemstvo, sto se u djelu iscitava u trenutku iznosenja jasnoga programa pozeljnoga djelovanja: „Nasa aristokracija, hoce li ma ikakovu vaznost u zemlji zadrzati, mora se podpuno sprijateljiti sa zahtjevi i zeljami naroda, a prije svega prigrliti svom dusom, nacela, stono ravnaju danas Evropom" (Lorkovic, 2002: 104). U romanu je znacajan trenutak protagonistova pohoda u Varazdinske toplice, kada progovara o prirodnim fenomenima svoje zemlje, sto opisuje rijecima: „Toplice, koje hoce da podpuno zadovoljavaju zahtjevom danasnjega vremena, moraju imati ne samo ljekovite snage, potrebne bolestnikom, nego i sile privlacne zdravim i zabave trazecim ljudem, one treba da su ne samo sastajaliste bolujucih nego i rociste zabave i mir trazecih zdravih" (Lorkovic, 2002: 108). Time se iscitavaju autorovi planovi gospodarskoga stasavanja zemlje, temeljeni na njezinu turistickome potencijalu, sto je takoder vrijedan didakticki trenutak u djelu. Ranije je receno kako je temelj cjelokupnoga napretka prosvjecenje puka, sto se, osim u obrazovnim ustanovama, treba vrsiti i u domovima. Govorenjem o nedostatku moralnih vrijednosti, odasilje se poruka vazna za konsolidiranje nacionalnoga jedinstva. Iz teksta se iscitava kako hrvatskome narodu nedostaje osjecaj kolektivnoga identiteta, a u skladu s tim i nacionalnog. S obzirom na to da je svaki kolektiv odreden osjecajem vlastitoga identiteta, nacionalni se identitet odnosi na pojedincevu svijest o pripadnosti nekoj naciji. Primjer je toga razvidan u protagonistovu prisjecanju iliraca i njihovih doprinosa ocuvanju tadasnjih nacionalnih interesa. Prilikom evociranja uspomena, od neprijeporne su vaznosti komunikacijski procesi kojima se ta iskustva odrzavaju. Citav se roman moze smatrati komunikacijskim procesom, buduci da je rijec o korespodenciji koju (uglavnom) glavni protagonist vrsi sa svojim recipijentom. Posredstvom toga, progovarajuci o herojskoj proslosti te prezentirajuci ideje za buducnost, konsolidira se identitet s kojim se svi clanovi zajednice poistovjecuju. Buduci da je on povezan s mitskom podlogom, moze upucivati na antagonizam izmedu ovoga danas i onoga nekad. U tom smislu vazno je konkretiziranje sjecanja u vidu sintetiziranja pojma i slike pri cemu dolazi do formiranja slika ili figura sjecanja koje teze supstancirati se u odredenome prostoru i aktualizirati u odredenome vremenu (usp. Assman, 2005: 37). Upravo je to u romanu ocito kada se govori o srpanjskim zrtvama. Opisujuci dogadaj od 29. srpnja 1845. pripovjedac opominje narod: „Tko boreci se za plemenite svrhe covjecanstva dopane rana, ne treba jih se nikada stiditi; jer ga sjajnije rjese od ikakovih casti ili odlikovanja (...)" (Lorkovic, 2002: 269). Osim toga, dotice se i kasnije hrvatske povijesti, stvarajuci svojevrsnu kroniku dogadaja te iznoseci temeljne principe na kojima je stvarana hrvatska nacija rijecima: „Hrvatski narod nikada ne sluzase svojevoljno samosilju, pa ako ga na to ikad i prisilise, nije cinio drugo, nego sto su i najslobodoumniji narodi, koji su u rukah
despotickih vladara morali grabiti oruzje, da pomognu ubiti tudu slobodu. Ovo se sjajno pokaza i 1848. Hrvati su velikim odusevljnem prionuli uz ideju moderne, snaznom su energijom stali na svoje noge, na vlastitu obranu (...)" (Lorkovic, 2002: 170). Cjelokupan uvid u izvanknjizevnu zbilju, posredovan pamcenjem, u romanu pruza bitne odgojne odrednice. Referencama na konkretne dogadaje, kao i njihovim komentarima, tezi se utjecati na svijest citateljske publike te stvoriti kriticnu masu, koja ce osvijestiti nacionalne interese. Takvim se nastojanjima pokusava stvoriti zajednicka intencionalnost vazna za realiziranje odgojnih i obrazovnih ciljeva, pa mlado gradanstvo stjece uvjerenja neophodna za stvaranje potrebnih drustvenih tvorevina.
ZAKLJUCAK
U radu se nastoji spoznati odgojna i obrazovna dimenzija, vazna za konstituiranje devetnaestostoljetne nacije, na primjeru prvoga hrvatskog epistolarnog romana Ispovijesti (1868), Blaza Lorkovica. Tada aktualne prilike, nastojale su kreirati narastaje odnarodenih gradana, koji ce biti idealno sredstvo ostvarivanja imperijalistickih teznji vladajucih naroda u Monarhiji. Ilirci, uocivsi taj problem, ulagali su napore ne bi li osvijestili vaznost poznavanja nacionalnoga jezika i knjizevnosti, kao i cjelokupnoga obrazovanja. Preduvjet je toga bio organizirati sustavni odgoj i obrazovanje, koji ukljucuje i odgoj za vrijednosti. Smatralo se kako se institucionalizirano skolovanje trebalo nadopunjavati obrazovanjem kod kuce, predvodenim zenama, odnosno majkama. Time se ovjerava kako su ilirci zene vidjeli kao one koje ce utjecati na smjer kojim ce se kretati odgoj i obrazovanje buducih narastaja. Progovaranjem o odredenim izvanknjizevnim cinjenicama, izravno nastoji citateljskom publici pruziti uvid u stvarnosne prilike te djelovati na potrebu njihova ujedinjenja za nacionalne interese. Time se razabire i kako autor, osim sto progovara o odgoju i obrazovanju, i sam provodi takvu praksu u svojemu djelu. U tom je smislu, rijec o izuzetno didaktickome romanesknom stivu. Takva je interpretacija ovoga djela prilicno zanemarena u hrvatskoj povijesti knjizevnosti, koja ga smatra relevantnim najvise radi literarizacije glavnoga protagonista na tragu psiholosko-realistickoga postupka. Za tu se problematiku Lorkovic zalagao u svojemu cjelokupnome knjizevnom djelovanju, sto se dokazuje u njegovim novelama. Ondje fabularnim situacijama ilustrira odredenu moralnu poruku (Nevjera za vjeru, Kazna nevjere, Ocevi grijesi, Kaznjena tastina, Ljubav i vjernost, Mejdan na moru itd.), sto cini i u publicistickim djelima. Ona se odnose na crtice o odnosu Nijemaca prema Slavenima (Proslost i sadasnjost, 1865), o dogadajima iz hrvatske povijesti (Tristogodisnjica sigetskog junaka, 1866), o
ulozi obitelji u drustvu (Obitelj, 1868) te o gospodarstvu (Iz gospodarskog svijeta, 1891).
Literatura / References
Assman, Jan (2005). Kulturno pamcenje [Cultural Memory and Early Civilization].
Zenica: Biblioteka tekst. (In Bosnian) Dewey, John (1966). Vaspitanje i demokratija (uvod u filosofiju vaspitanja) [Democracy and Education: an introduction to the philosophy of education]. Cetinje: Obod. (In Serbian) Draskovic, Jan. Disertacija ili razgovor (...) [Treatise]. Franicevic, Marin ur. (1965).
U: Hrvatski narodni preporod 1, Ilirska knjiga [The Croatian National Revival 1, Illyrian Book]. Zagreb: Matica hrvatska. (In Croatian) Duric, Dejan (2018.) Izmedu knjizevnosti i pamcenja: prisjecanje zaboravljenoga [Between literature and memory: remembering the forgotten]. Rijeka: Filozofski fakultet. (In Croatian) Hegel, Georg Wilhelm Friedrich (2000). Fenomenologija duha [The Phenomenology
of Spirit]. Zagreb: Naklada Ljevak. (In Croatian) Jelcic, Dubravko (1997). Povijest hrvatske knjizevnosti [History of Croatian
literature]. Zagreb: Naklada Pavicic. (In Croatian) Ledic Jasminka (1999). Skola i vrijednosti [School and values]. Rijeka: Filozofski
fakultet u Rijeci. (In Croatian) Lorkovic, Blaz. Ispovijesti [Confessions]. Pavletic, Vlatko, ur. (2002). Blaz Lorkovic - Ferdo Becic Izabrana djela. [Blaz Lorkovic - Ferdo Becic: Selected works] Zagreb: Matica hrvatska. (In Croatian) Nemec, Kresimir (1994). Povijest hrvatskog romana (odpocetka do kraja 19 stoljeca) [History of the Croatian novel (from the beginning to the end of the 19th century)]. Zagreb: Znanje. (In Croatian) Nemec, Kresimir (1999). Prvi hrvatski roman u listovih [The first Croatian novel in sheets]. Dani Hvarskoga kazalista: Grada i rasprave o hrvatskoj knjizevnosti i kazalistu [Hvar Theatre Days: Materials and discussions on Croatian theater literature] Vol. 25, No. 1, (73-82). (In Croatian) Nemec, Kresimir (2002). Predgovor [Foreword]. Pavletic, Vlatko ur. Blaz Lorkovic -Ferdo Becic: Izabrana djela [Blaz Lorkovic - Ferdo Becic: Selected works]. Zagreb: Matica hrvatska. 11-19. (In Croatian) Pastuovic, Nikola (1999). Edukologija: Integrativna znanost o sustavu cjelozivotnog obrazovanja i odgoja [Educology: Integrative science of the lifelong education and upbringing system]. Zagreb: Znamen. (In Croatian) Pateman, Carole (1998). Zenski nered: demokracija, feminizam i politicka teorija [The disorder of women: democracy, feminism and political theory]. Zagreb: Zenska infoteka. (In Croatian) Pavlovic, Vuk-Pavao (1932). Licnost i odgoj [Personality and education]. Zagreb:
Tipografija d.d. (In Croatian) Pavlovic, Vuk-Pavao (2007). Vrednota u svijetu [Value in the world]. Zagreb: Hrvatsko filozofsko drustvo. (In Croatian)
Polic, Milan (2002). Filozofija odgoja i feminizam [Philosophy of education and feminism]. Metodicki ogledi [Methodical review] god. 10. sv. 1. (61- 66). (In Croatian)
Polic, Milan (1993). K filozofiji odgoja [Towards a philosophy of education]. Zagreb:
Znamen i Institut za pedagogijska istrazivanja. (In Croatian) Rakic, Vini; Vukusic, Svjetlana (2010). Odgoj i obrazovanje za vrijednosti [Values
education]. Drustvena istrazivanja, 19, 4-5, (771-795). (In Croatian) Rokeach, Milton (1973). The nature of human values. New York: Free Press. Sicel, Miroslav (2004). Povijest hrvatske knjizevnosti. Knjiga 1 (Od Andrije kacica Miosica do Augusta Senoe) [The history of Croatian literature. Book 1 (From Andrija Kacic Miosic to August Senoa)]. Zagreb: Naklada Ljevak. (In Croatian)
Tudor, Ruth (2005). Poucavanje zenskepovijesti 20. stoljeca [Teaching 20th-century
women's history]. Zagreb: Srednja Europa. (In Croatian) Vukasovic, Ante (1989). Analiza i unapredivanje odgojnog rada [The analysis and improvement of educational work]. Samobor: Zagreb - radna organizacija za graficku djelatnost. (In Croatian) Vukasovic, Ante (1991). Obitelj i moralni razvitak mladezi [Family and moral development of youth]. Zagreb: Hrvatski pokret za zivot i obitelj. (In Croatian)
