ANDRIĆ I JOVKOV - IZMEĐU IRONIJE I IDEALIZACIJE Текст научной статьи по специальности «Языкознание и литературоведение»

izvorni znanstveni clanak

УДК 821.163.41(497.6)-32.09 821.163.2-32.09

ANDRIC I JOVKOV - IZMEDU IRONIJE I IDEALIZACIJE

Marijana Bijelic,

Sveuciliste u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

Key words: ironic mode, idealistic mode, melodramatic mode, irony, parody, grotesque, pathos, chivalric -romantic, gender

Summary: Certain similarities between the works of Ivo Andric and Jordan Jovkov have already been noted by some Bulgarian literary historians since both authors combine the elements of traditional realistic narration with some modern features. Novels Corkan and Svabica by Ivo Andric and Private teacher by Jordan Jovkov share some similarities on the level of the plot but it is more important that both of them unite elements of idealistic and ironic mode of narration. Although Jovkov's novel is more traditional from the aesthetic point of view, the relationship of gender identities is more modern - it rejects traditional heroic male identity and affirms the idea of a strong woman who saves a vulnerable man. In Andric's novel the idea of idealized femininity and the aspirations of the main character toward heroic are strongly ironized, but the relationship between traditional gender roles is not put into question. Both novels contain certain experience of epiphany, which, together with the pathos, has the main role for the (re)affirmation of the idealistic mode.

Kljucne rijeci: ironijski modus, idealizacijski modus, melodramatski modus, ironija, parodija, groteska, patos, vitesko-romanticno, rod

Sazetak: Bugarski knjizevni znanstvenici su primijetili odredene slicnosti u tekstovima Ive Andrica i Jordana Jovkova, naime oba autora ujedinjuju elemente klasicne realisticke naracije s nekim modernijim postupcima. Pripovijetke Corkan i Svabica i Privatni ucitelj dijele neke slicnosti na razini zapleta, ali vaznije je to sto obje pripovijetke ujedinjuju elemente idealistickog i ironijskog modusa pripovi-jedanja. Iako su estetski postupci u Jovkovljevoj pripovijetci tradicionalniji od onih u Andricevoj pripovijetci, odnos rodnih uloga je moderniji - tradicionalni muski herojski identitet je odbacen afirmacijom ideje snazne zene koja spasava ranjivog muskarca. U Andricevoj pripovijetci idealizirani model zenskosti i aspiracije glavnog junaka prema vitesko-herojskom snazno su ironizirane, ali tradicionalni hijerarhijski odnos rodnih uloga nije doveden u pitanje. Obje pripovijetke sadrze odredeno epifanijsko iskustvo koje zajedno s patosom ima glavnu ulogu u (re)afirmaciji idealizacijskog modusa.

Buduci je Ivo Andric puno poznatiji u Bugarskoj nego sto je Jordán Jovkov poznat medu narodima koji Ivu Andrica na ovaj ili onaj nacin smatraju domacim piscem, bugarski knjizevni znanstvenici su vec uocili odredene slicnosti, podudarnosti, ali i razlike izmedu ovih dvaju autora i u svojim radovima potvrdili mogucnost poredbene interpretacije njihovih tekstova,1 dok poredbene analize ovih dvaju autora u domacoj znanosti o knjizevnosti, koliko mi je poznato, izostaju. I Andric i Jovkov su autori koji se ne uklapaju jednostavno u tradicionalne periodizacijske sheme te s te tocke gledista predstavljaju stanoviti problem knjizevnim povijesnicarima medu kojima ipak prevladava ocjena prema kojoj njihovo pripovjedno stvaralastvo dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeca odlikuje osobit spoj tradicionalnog realistickog pripovijedanja i modernih estetskih postupaka. Svetlozar Igov tako Jovkova naziva „prividnim realistom", „metafizickim realistom" i „modernim realistom" pri cemu njegovo odstupanje od tradicionalne realisticke poetike vidi u postupku kojim „ne prikazuje jednostavno vidljivu stvarnost, vec je oduhovljava i estetizira, unosi u nju nekakav onostrani, idealni i metafizicki smisao." (Igov, 1996: 465) S druge strane Franjo Grcevic kao vaznu karakteristiku Andricevog stvaralastva, koja bi trebala imati vaznu ulogu u knjizevnopovijesnom odredenju njegovog djela, istice osobito epifanijsko iskustvo koje definira kao „sve one knjizevne slucajeve u kojima se objavljuje transformacija znacenja prvobitnog stvarnosnog podatka, pri cemu se takav podatak posredovanjem stila razvija i upucuje prema svojoj mitskoj, legendarnoj ili arhetipskoj mogucnosti." (Grcevic, 2002: 190) Dakle, ovdje mozemo uociti slicnost u definiranju specificnih individualnih poetika ovih dvaju autora, kao i u odredivanju posebnog mjesta koje zauzimaju u periodizacijskim shemama nacionalnih povijesti knjizevnosti.

U ovom radu namjera mi je ponuditi poredbenu interpretaciju dviju pripovijedaka: Corkan i Svabica (1921) Ive Andrica i Privatni ucitelj (^acmmnm ynumeji, 1928) Jordana Jovkova. Kod odabranih pripovijedaka na prvi pogled u oci upadaju podudarnosti na razini zapleta, prostora i karakterizacije glavnog lika. Radnja obiju pripovijedaka najvecim je dijelom smjestena u krcmu (han), glavni lik je karakteriziran kao neka vrsta covjeka s drustvenog ruba ili drustvenog dna, covjeka koji nije sasvim uklopljen u drustvo, a zaplet je organiziran oko njegovog zaljubljivanja u cirkusku „zvijezdu", strankinju iz cirkuske druzine na privremenom boravku u mjestu u koje je smjestena radnja. U oba teksta glavni lik je kao pojedinac suprotstavljen ostalim gostima u krcmi, a smijeh (podsmijeh) ima

1 Npr. Игов, Светлозар: Слизането от пиедестала: Алия Джерзелез и Шибил Балканът, ханът, чифликът, 2011, стр. 185-209, i Димотрова, Светла: Йордан Йовков и Иво Андрич, Литературна мисъл, 1978, кн. 3, с 23-43

vaznu ulogu u definiranju njihovog medusobnog odnosa. Osim pobrojanih slicnosti prisutna je i bitna razlika izmedu dviju pripovijedaka - pripovijetke se razlikuju po stupnju de/re/idealizacije i ironizacije kao bitnih postupaka na kojima dobrim dijelom pociva njihova estetska funkcija. Razlika izmedu ovih dviju pripovijedaka vezana je i uz povijesni kontekst u koji je smjestena njihova radnja - kod Andrica rijec je o prvim danima austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, dok je u Jovkovljevoj pripovijetci radnja smjestena u dane koji prethode I. svjetskom ratu u Bugarskoj, odnosno u Dobrudzanskoj dolini. Smatram da prisutnost naturalisticki karakteriziranog kolektivnog lika obuzetog nekontroliranim strastima pica i erotske omamljenosti u Corkanu i Svabici i individualno karakteriziranih likova kod Jovkova mozemo protumaciti upravo povezivanjem s drustvenopovijesnim kontekstom u koji je smjestena njihova radnja - kod Andrica rijec je o predmodernom (predracionalnom) kolektivu, odnosno o kolektivu na samom pocetku modernizacije, dok je kod Jovkova rijec o drustvu koje uz svu tradicionalnost nosi karakteristike suvremenog i gradanskog.

Andricev pripovjedni opus vec je okarakteriziran suprotstavljanjem dvaju modusa - idealizirajuceg (utopijskog) i ironijskog (grotesknog)2. Ovo je karakteristicno osobito za njegove rane pripovijetke medu koje spada i Corkan i Svabica. S druge strane Svetlozar Igov u radu Silazak s pijedestala: Alija Derzelez i Sibil 3 opisuje dekonstrukciju junackog mita u dvjema pripovijetkama Jordana Jovkova i Ive Andrica koja opet podrazumijeva osobit odnos idealizirajuceg (epskog) i ironijskog modusa, a smatram da se slican postupak snizavanja i dekonstruiranja jedne tradicionalne teme (u ovom slucaju teme romanticne/viteske ljubavi) na osobit nacin realizira i u Corkanu i Svabici i Privatnom ucitelju.

U svom radu Corkan i Derzelez - dekonstrukcija ideologije sustavom oprijeka (2010) Nebojsa Lujanovic pobrojava nekoliko opreka bitnih za pozicioniranje ovih tekstova u odnosu na ideologiju pri cemu iznosi vec uocenu cinjenicu da se „[j]edna od najuocljivijih oprijeka koja je vezana uz Andricev stil pisanja, a koju istice i Kovac, tice neprestanog sudaranja dvaju modusa - idealizrajuceg (utopijskog) i grotesknog." (Lujanovic, 2010:7) Uz ovu opreku navodi jos i opreke izmedu pojedinca i kolektiva, teksta i povijesti i izmedu muskog i zenskog. Lujanovic funkcioniranje pobrojanih opreka razmatra zasebno ne ulazeci u analizu njihovih medusobnih odnosa. Smatram da je za knjizevnoznanstvenu interpretaciju osobito vazno

2 Svetozar Koljevic (1983: 67) istice opreku izmedu naturalistickih i simbolistickih elemenata u Andricevoj prozi, a kasnije ovu opreku na svoj nacin (re)definiraju i drugi proucavatelji Andricevog opusa poput Franje Grcevica, Zvonka Kovaca i Nebojse Lujanovica.

3 Pogledaj u Igov 2011, str. 185-209

analizirati estetske osobitosti tekstova, kao i odnos njihove estetske i ideoloske razine - i utopijsko-idealizirajuci i ironijsko-groteskni modus podrazumijevaju odredene karakteristicne stilske postupke koje cu razmotriti u ovom radu.

U spomenutim Andricevim pripovijetkama ono sto Lujanovic naziva grotesknim modusom cesto je povezano s upotrebom ironijskih i parodijskih postupaka, a zajednicka osobina svih ovih odrednica sastoji se u stanovitoj negativnosti, u njihovom negacijskom, osporavajucem, destruktivnom djelovanju u odnosu na metu. Margaret Rose parodiju definira kao „bilo koju kulturnu praksu koja omogucuje relativno polemicko oponasanje druge kulturne proizvodnje ili prakse" (Rose, 1993: 9). „Polemicko oponasanje" vrlo cesto ukljucuje ironiju kao nacin odnosenja prema parodijskom predlosku - Linda Hutcheon tako parodiju definira kao „oblik oponasanja, ali oponasanja kojeg karakterizira ironijski obrat, ne uvijek na racun oponasanog teksta" (Hutcheon, 1985: 6). Groteska se pak negativno odnosi prema patosu i prema vrijednosti. G. R. Tamarin istice da je „groteska izrazito antipateticna (agresivna i neprijateljska prema objektu) te bismo mogli reci da je tragika i komika minus patos = groteska." (Tamarin, 1962: 33) S druge strane sam patos je jedno od najvaznijih sredstava (ako ne i najvaznije) u realizaciji idealizirajuceg modusa. U djelima s kvalitetom tragicnog patos na paradoksalan nacin potvrduje vrijednost cija se odsutnost ili gubitak prikazuju - intenzitet patosa direktno ovisi o vrijednosti koja je dovedena u pitanje i vice versa.4 U Corkanu i Svabici kroz citav tekst elementi idealizirajuceg modusa - kako aluzije na kulturnu i knjizevnu tradiciju vezanu uz poimanje uzvisenog, tako i patos, prisutni su u svom negativnom, ironiziranom vidu, dok je u Privatnom ucitelju patos prisutan u svom afirmativnom obliku uz vrlo blagu ironiju koja ga ne dovodi u pitanje, nego ga cak i pojacava, tako da dominantni modus pripovijetke mozemo nazvati melodramatskim.

Kako je u uvodu kazano, glavni likovi odabranih pripovijedaka predstavljaju svojevrsne drustvene izopcenike. U skladu s modusima dviju pripovijedaka Corkanov socijalni status je puno nizi od Palazovljevog -Corkan tako obavlja poslove uz koji zbog svoje veze s necistim i ekskrementalnim, nose odredenu drustvenu stigmu:

„- Crkne u nekoga govece, zovni Corkana da oguli i zakopa. Pobjesni stene: pobogu, Corkane, da ubijes i bacis niz vodu. A vec kanala i deriza nije nitko ocistio, ima toliko godina, nego ja."

(Andric, 1963: 197)

4 Pogledaj u Eagleton, Terry: Sweet Violence. The Idea of Tragic, 2003. II. poglavlje. The Value of Agony (Vrijednost agonje, 23-40)

Palazovljev polozaj siromasnog ucitelja koji uzdrzava bolesnu majku ne nosi nikakvu stigmu, vec naprotiv uvelike pridonosi melodramatskom karakteru pripovijetke. On je iz drustva izdvojen prvenstveno individualnim osobinama - svojom stidljivoscu, plahoscu, pomalo grotesknim izgledom, ali i sklonoscu glumi, odnosno zabavljanju drugih.

Bitnu ulogu u definiranju odnosa glavnih likova s okolinom u ove dvije pripovijetke ima smijeh. S jedne strane oba lika samom svojom pojavom kod drugih izazivaju nezeljeni smijeh uz koji je vezano i njihovo ponizenje, tako da bismo taj smijeh mogli protumaciti u okviru teorija smijesnog koje se najcesce nazivaju teorije nadmoci ili superiornosti5, dok s druge strane ovi likovi i sami aktivno sudjeluju u nasmijavanju drugih, oni predstavljaju neku vrstu amaterskih ili poluprofesionalnih zabavljaca, klauna Corkan je tako:

„Sin Ciganke i nekog askera Anadolca, nesrecan bastard, on je bio i hamal i sluga i pomalo budala cijele kasabe. On je na svim svadbama i svecanostima oblacio nekakve zelene i crvene dronjke i veliku kapu s lisicijm repom, i igrao i pio, kao caus, do nesvijesti."

(Andric, 1963: 194)

Palazov pak samom svojom pojavom izaziva smijeh:

„Смехът вече не преставаше между компанията. Каквото и да кажеше Палазов, а той нещо особено духовито още не беше казал, фелдшерът и подпоручникът се смееха на всяка негова дума. Паалазов наистина беше от ония хора, които можеха да разсмеят човека само като ги погледнеш. Слабичък, тесногръд и бледен, млад още, но със старческо лице, изпито и изсушено от някакъв порок, с дълъг и изострен нос, на пръв поглед той изглеждаше доста глупав и несръчен. Още по-смешен го правеха шаечените му дрехи, взети сякаш от някой по-едър човек, в които цял се губеше."

„Smijeh vise nije prestajao medu drustvom. Sto god bi Palazov kazao, a on nesto osobito duhovito jos nije ni bio rekao, vojni lijecnik i potporucnik su se smijali svakoj njegovoj rijeci. Palazov je uistinu bio jedan od onih ljudi koji mogu nasmijati covjeka da ih samo pogledas. Mrsav, uskih leda i blijed, jos mlad, ali sa starackim licem ispijenim nekim porokom, s dugim siljastim nosom, na prvi pogled je izgledao dosta glupo i nespretno. Jos ga je smjesnijom pravila stofana odjeca, koja kao da je bila uzeta od nekog krupnijeg covjeka i u kojoj se cijeli gubio."

5 Npr. pogledaj u Perisic, Igor: Uvod u teorije smijeha, 2010. str. 47

242

(Jovkov, 2009: 315, moj prijevod)

Palazov se amaterski bavi glumom, a tijekom zabave u hanu spontano zajedno s cirkuskim klaunom takoder preuzima ulogu klauna i sudjeluje u nizu artistickih tocaka, te se na kraju pripovijetke pridruzuje putujucem cirkusu. Corkanovo „klauniranje" je pak sasvim uklopljeno u drustveni zivot kasabe, ne izdvaja se iz zivota kao posebna izvedbena aktivnost, dok je Palazovljevo klauniranje ipak vezano uz osobit oblik izvedbene djelatnosti (amaterske predstave i cirkus), a u jednoj pijanoj noci na kraju radnog tjedna, koja predstavlja antipod dnevnom pragmaticnom djelovanju, svojim spontanim klauniranjem ujedinjuje „zivot" i umjetnicku izvedbu.

Od klasicnog klauna ili lude Corkan se razlikuje odsutnoscu svijesti o ulozi koju igra, a time i odsutnoscu svake subverzivnosti i kontrole nad smijehom koji izaziva pa se nalazi u ambivalentnoj poziciji koja klizi od zabavljaca - covjeka koji namjerno izaziva smijeh i koji od nasmijavanja drugih profitira - do zrtve tudeg ismijavanja koje cesto prerasta u realno fizicko nasilje:

„Gazde mu pale na glavi fisek od hartije, mecu mu barut u cigaretu ili ga zalijevaju rakijom i biju, na koncu sve zavrsava ruzno i strasno."

(Andric, 1963: 195)

Prikaz trpljenja nasilja sastavni je dio izvedbe mnogih klauna, klaunovi nerijetko igraju zrtvenu ulogu - Tamarin u okviru svoje Teorije groteske tako govori o sadistickom mucenju i ubojstvu klauna kao „trenutku koji izaziva najjaci smijeh" (Tamarin, 1962: 117), dok je podmetanje baruta u cigarete sastavni dio tocke mnogih televizijskih i filmskih klaunova.

U Privatnom ucitelju pak, unutar same pripovijetke - u razgovoru dvaju likova upucuje se na vezu izmedu smijeha i ponizenja, kao i na vezu izmedu sklonosti glumi i nasmijavanju drugih i Palazovljevog nezavidnog drustvenog polozaja:

„- Не мислите ли, че ако не обичахте да играете по представленията, щтяхте може би да се наредите по-добре? Отдавна трябва да имате тая слабост. Не се ли разкайвате?

- Не - отвърна решително Палазов и тоя път спокойно издържа погледа на г-ца Шмид.

- Трябва да сте много смешен на сцената. Много трябва да ви се смеят.

- Смеят се.

- Но аз виждам, че на вас се смеят всякога. Смеят ви се всички. Ето сега например.

- Е да, смеят се, нехайно някак каза Паказов. - Нека се смеят. Че и вие не се ли смейте?

- Аз? Не, аз не ce cмeя! Смея ce, но моят cмяx е дpyг, вие тpябвa да paзбиpaтe това. Моят cмяx cъвceм не тpябвa да ви обижда."

„- Ne mislite li, da biste mozda bolje prosli da ne volite igrati u predstavama? Mislim da tu slabost imate odavno. Zar se ne kajete?

- Ne - odvrati odlucno Palazov i ovaj put mirno izdrzi pogled gospodice Smid.

- Mora da ste jako smijesni na pozornici. Mora da vam se puno smiju.

- Smiju se.

- Ali ja vidim da se vama sviju svugdje. Smiju vam se svi. Eto sada na primjer.

- E da, smiju se, nekako nehajno rece Palazov. - Neka se smiju. Pa zar se i vi ne smijete?

- Ja? Ne, ja se ne smijem! Smijem se, ali moj smijeh je drugaciji, morate to shvatiti. Moj smijeh vas uopce ne treba vrijedati."

(Jovkov, 320-321, moj prijevod)

U obje pripovijetke zaplet je organiziran oko zaljubljivanja glavnog lika u cirkusku zvijezdu pri cemu je naglaseno istaknuta njihova nesposobnost za osvajanje zene cime su u odnosu na dominantni patrijarhalni konstrukt muskosti sredisnji muski likovi demaskulinirani. Tako nas pripovijedac na samom pocetku Privatnog ucitelja informira o Palazovljevom odnosu s mladom Sarandovicom na sljedeci nacin:

„Това беше дало повод да ce n^op^ че мeждy него и Capaндoвицa, младата, имало тайни някакви вpъзки. Никой пo-дoбpe от Палазова не знаеше, че това не е истина - между него и Capaндoвицa нямаше нищо,

- но вce пак му беше пpиятнo, че и за него мoжexa тъй да ^тазват^'

„To je dalo povoda za govorkanje da je izmedu njega i mlade Sarandovice postojala neka tajna veza. Nitko bolje od Palazova nije znao da to nije istina

- izmedu njega i Sarandovice nije bilo nicega - ali ipak mu je bilo drago da i

0 njemu mogu tako govoriti."

(Jovkov, 2009: 313, moj prijevod)

Dok je za Corkana jasno da uopce ne moze doci u kontakt sa zudenom zenom.

1 Corkan i Palazov zapravo predstavljaju svojevrsnu parodiju klasicnog modela uzvisenog viteza - zaljubljenika. Kod obojice jedan od glavnih uzroka ismijavanja, ponizenja i nasilja koje trpe vezan je uz otvoreno izrazavanje naklonosti prema zeni koju prizeljkuju svi muski likovi iz njihove okoline - upravo je naivnost kod izrazavanja osjecaja ono sto ove likove cini ranjivima, sto ih predodreduje za polozaj zrtve koji u patrijarhalnom kontekstu pripada demaskuliziranom (feminiziranom)

subjektu, dok agresivni smijeh i nasilje sluze kao sredstvo (ponovnog) uspostavljanja patrijarhalne hijerahije. Corkanovo premlacivanje pred kraj pripovijetke sluzi za ironizaciju prethodne Corkanove pretencioznosti, njegovog svecanog zaklinjanja da je spreman poginuti za Svabicu i suprotstaviti se i samom caru:

„ - Sva carsija zajedno nema srca koliko ja. Evo, predstojnik je zaprijetio i vi cete je ostaviti. A za sto forinti vi bi je i u falake vezali. Poginut cu, nje ne dam. Car da je, ne smije dirnuti u nju."

(Andric, 1963: 198).

Da bi nedugo za tim njegovo vitestvo dozivjelo neslavan obrat u molbi za milost i izrazavanju spremnosti da ljubi noge predstojniku koji je naredio njegovo premlacivanje volovskom zilom:

„Preklinjao ga je placljivo, sitno, ciganski. Da ga ne bije, jer nije kriv, gdje bi on smio govoriti protiv predstojnika; i sta se njega, Ciganina fukare, tice Svabica."

(Andric, 1963: 205).

Tradicionalni znakovi patrijarhalnog muskog dostojanstva kod Corkana su prisutni su samo zato da bi bili drasticno zanegirani:

„Nigdje nema onog svagdanjeg Corkana. Sjedi u polusjeni. Glava mu je pala na grudi. To je stav vojskovode i covjeka koji misli."

(Andric, 1963: 196)

Ideal „vojskovode i covjeka koji misli" pretvoren je u vlastitu suprotnost, prizvan je samo da bi se naglasila njegova nespojivost s Corkanovim likom, odnosno da bi se istakao polozaj beskonacne udaljenosti od ideala koji s jedne strane priziva pripovjedac u vidu aluzija na kulturnu i knjizevnu tradiciju, a s druge strane i od vlastite idealne projekcije koju zamislja sam Corkan koji sebe vidi kao zaljubljenog viteza spremnog na hrabru borbu za svoju odabranicu.

Sam lik Svabice kao predmet Corkanovog (i sveopceg) obozavanja zapravo predstavlja parodiranu verziju uzvisene dame - s jedne strane ona u svijesti kasabalija, posebno Corkana, predstavlja nesto misticno, „kobnu i tajanstvenu velicinu" (Andric, 1963: 193), dok nadredena pripovjedacka svijest, cije glediste za razliku od ogranicenog partikularnog gledista likova pretendira na poziciju istine, ironizira takav idealizirajuci pogled i Svabicu opisuje kao „jevtinu igracicu iz malog cirkusa" (Andric, 1963: 193) „umornu od bijede, od godina i putovanja" (Isto, 196).

S druge strane u Privatnom ucitelju lik gospodice Smid kao predmet sveopceg muskog obozavanja, nigdje nije ironizran, naprotiv, nasuprot oznakama umjetnog i jeftinog, koje tradicionalno prati znak cirkusa, istaknuta je prirodnost i svjezina njezinog izgleda:

„Едно нещо го беше учудило: тая жена беше ц^кова ездачка, а cъвceм не пpиличaшe на ония жени от cъщaтa тая ^офешя, които Палазов беше виждал по пана^ите, нацапани c пyдpa и чepвилo, paзюздaнo вeceли, нaxaлни и ^отавни "

„Jedna stvar ga bjese zacudila: ta zena je bila cirkuska jahacica, a uopce nije licila na one zene iste profesije koje je Palazov vidao na sajmovima, namazane puderom i rumenilom, razuzdano vesele, nametljive i odbojne."

(Jovkov, 2009: 319)

Iako je Jovkovljeva pripovijetka svojom formom, odnosno detaljiziranim opisima i podrobnim pripovijedanjem bliza klasicnom realizmu, dok Andric i likove i elemente radnje donosi u sirokim potezima, u konstruiranju rodnih identiteta Jovkov donosi vecu promjenu. Andric zadrzava hijerarhijski odnos muskog i zenskog pri cemu ironizira tradicionalne idealizirane prikaze muskosti i zenskosti, s druge strane Jovkov naglavce izokrece tradicionalne rodne odnose sto Palazovljev odnos s gospodicom Smid pretvara u parodiju klasicne ljubavne price. Kroz citavu pricu naglasava se Palazovljeva smetenost i plahost u odnosu sa zudenom zenom, dok gospodica Smid preuzima aktivnu ulogu visekratno ga pozivajuci u vlastitu sobu. Njezina dominantna uloga naglasena je cirkuskim rekvizitima kojima je opremljena - visokim cizmama, i osobito bicem koji kao da neprestano drzi u ruci i kojim ukrocuje svoje muske obozavatelje:

„И докато фeлдшepът и пoдпopyчникът ce пpeвивaxa от cмяx, г-ца Шмид xoдeшe около Палазова и клоуна, нacъpчaвaшe едного, yкopявaшe дpyги, плющеше c бича ш и викаше: 'Allez! По-живо, Aвгycт! Allez! Allez!'"

„I dok su se lijecnik i potporucnik previjali od smijeha, gospodica Smid je hodala oko Palazo va i klauna, hrabrila jednoga, korila drugoga, pucala bicem i vikala: 'Allez! Zivlje, Avguste! Allez! Allez!'"

(Jovkov, 2009: 325)

Nakon pretrpljenog ponizenja vezanog uz ironizaciju tradicionalne muske uloge viteskog zaljubljenika koji se bori za zudenu zenu, u objema pripovijetkama se uspostavlja stanovita idealizirajuca protuteza ovom

postupku. Corkanova demaskulinacija je usko vezana uz njegovu dehumanizaciju - u vecem dijelu pripovijetke osporeno je njegovo musko i ljudsko dostojanstvo, medutim, ponizenje kao glavna karakteristika Corkanovog lika funkcionira kao kontrast Corkanovoj (re)humanizaciji kroz osobito duhovno iskustvo koje bismo mogli usporediti s onim sto je Franjo Grcevic naziva epifanijskim iskustvom karkteristicnim za opus Ive Andrica: „ A on usitnio, pjeva i poigrava, kao sto je uvijek cinio, i preplice nogama: - Ti-ridam, ti-ridam... haj, haj, hajhaj!

Samo napola cuje da mu dovikuju, a ne vidi nikog. Nesto mu oci zalijeva kao suze, kao veselje. Sve je nepromijenjeno i istinsko na svom mjestu. Sve mu u usima sumi i sve mu se u ocima sijeva i talasa. Nije to carsija, nego radosno more, tako je duga i siroka."

(Andric, 1963: 208)

Corkanov ples, kojim on nadvladava sve poteskoce i ponizenja, predstavlja osobitu, snizenu, lagano ironiziranu verziju plesa kao teoestetskog6 iskustva prisutnog u mnogim drugim Andricevim pripovijetkama.7 Realizacija epifanijskog iskustva vezanog uz ples u Corkanu i Svabici s jedne strane funkcionira ironijski, dok s druge strane predstavlja jedini moment u tekstu koji osporava dominantni ironijsko-groteskni modus. U svim drugim momentima, ironijski modus nadvladava i apsorbira ozbiljni epsko-tragicni modus i njegovu pretencioznost, tek na kraju pripovijetke dogada se obrat u kojem idealizirajuci modus vezan za epifanijsko iskustvo ima mogucnost apsorbirati prevladavajucu ironiju i time potvrditi ideal. Corkanovo epifanijsko iskustvo na kraju ironijski osporava ironijsko podrivanje Corkanove ljudskosti i teznje za uzdizanjem prisutne u citavoj pripovijetci i kao poanta je okoncava u idealistickom modusu kojim se obnavlja Corkanovo ljudsko dostojanstvo.

I u Privatnom ucitelju na kraju se potvrduje naruseno Palazovljevog dostojanstvo, ali u melodramatskom modusu koji blaga ironija prisutna u ovoj pripovijetci nije ni dovela u pitanje. Nakon treceg poziva i pretrpljenog

6 Pojam teoestetike preuzimam od Zorana Kravara koji u radu Svjetonazorski separei (2005) definira kao oznaku za specificni postupak vezan uz esteticisticki nauk i umjetnicku praksu koja proizvodi univerzum u kojem „postoji neko numinozno ishodiste pozitivnih strujanja koje na 'ljude' i na 'dusu' djeluje ljekovito i spasonosno, a koje je, kao pjesnicka slika, obicno sastavljeno od elemenata preuzetih iz umjetnicke prakse (...) i religijskih, najcesce krscanskih motiva... (Kravar 2005: 126), odnosno kao „nastojanje da uzvisenje umjetnosti podupre vjerskim simbolima odnosno sadrzajima i motivima koji imaju svoje mjesto u religijskim kozmologijama i u praksi vjernicke idolatrije." (Kravar 2005: 125)

7 U mnogim Andricevim tekstovima epifanijsko iskustvo vezano je za osobite estetske fenomene (najpoznatiji primjer je motiv mosta ciji je estetski ucinak uklopljen u osobito epifanijsko iskustvo). Ples vezan za teoestetsko iskustvo u nesto ozibiljnijoj formi sredisnji je motiv njegove pripovijetke Aska i vuk.

ponizenja Palazov konacno ulazi u sobu gospodice Smid, a njihov susret je ostvaren krajnje sentimentalno - sazet u Palazovljevoj suzi koju gospoda Smid osjeca na svojoj ruci. Sentimentalna poanta Privatnog ucitelja sastoji se u ideji da dobrodusni plahi muskarac ipak na jednoj razini pobjeduje svoje protivnike, odnosno da prostodusna dobrota pobjeduje nasilje cime sentimentalni modus svrgava autoritet epskog modusa.8 Takav zavrsetak takoder jos jednom podcrtava kritiku patrijarhalne hijerarhije uspostavljene nasiljem - pripovijetka na sentimentalni nacin afirmira osjecajnost, koja se u patrijarhalnom kodu vezuje uz slabost i projicira na zenu te se stoga prisutnost takve osjecajnosti kod muskaraca smatra ponizavajucom i demaskulizirajucom. Idealisticku poantu Privatnog ucitelja mozemo sazeti u frazu da ljubav pobjeduje nasilje i obnavlja naruseno ljudsko dostojanstvo.

U Corkanu i Svabici u snaznoj ironiji i grotesci, odnosno estetici ruznog koja dominira tekstom, mozemo iscitati svojevrsnu kritiku patrijarhalne hijerarhije utemeljene na nasilju, dok se izokretanje te hijerarhije ipak ne dogada. Potvrda Corkanovog ljudskog dostojanstva u svojevrsnom epifanijskom iskustvu dogada se u kontekstu nepromijenjenih odnosa moci i nije vezana za odnos sa zenom (Svabicom). Andriceva poanta obnovu ponizene ljudskosti ostvaruje na posve intimnom planu sto upucuje na individualisticki svjetonazor karakteristican za modernisticku knjizevnost. Corkanovo epifanijsko iskustvo je krajnje subjektivan i zapravo nekomunikabilan dozivljaj koji ne percipira niti razumije nitko iz Corkanove okoline. U Privatnom ucitelju pak naklonost gospodice Smit potvrduje Palazovljevo dostojanstvo i na drustvenom i na intimnom planu. Iz navedenog proizlazi da, iako su oba razmatrana autora u skladu s modernistickom poetikom dominantno usmjerena na subjektivno intimno individualno ljudsko iskustvo, Jovkov ipak takvo iskustvo promatra u dijalektickom odnosu pojedinca s drugim pojedincima i s drustvenom zajednicom i tu nudi dva moguca nacina meduljudskog odnosenja - nasilje i ljubav. Dok s druge strane Andric drustvenom planu kojim vlada nasilje suprotstavlja intimu kao jedini prostor u kojem se moze traziti vrijednost i ljudsko dostojanstvo.

Literatura:

Andric, Ivo, 1963. Corkan i Svabica u Jelena, zena koje nema (pripovetke). Mladost:

Zagreb, Prosveta: Beograd, Svjetlost: Sarajevo, Drzavna zalozba Slovenije,

Ljubljana, str. 191-208.

8 Slican sentimentalni idealizam prisutan je i u mnogim drugim Jovkovljevim pripovijetkama, osobito u ranoj fazi njegovog stvaralastva, npr. u njegovoj antiratnoj pripovijetci Posljednja radost (Победна paдocт).

Eagleton, Terry, 2003. Sweet Violence. The Idea of Tragic. Blackwell Publishing: Maiden

Димотрова, Светла. 1978. Йордан Йовков и Иво Андрич. Литературна мисъл, кн. 3: София, с. 23-43

GrceviC, Franjo, 2002. Simbolizam, ekologija, eshatologija. Matica hrvatska: Zagreb

Hutcheon, Linda, 1985. A Theory of Parody. New York : Methuen

Игов, Светлозар, 1996. Кратка история на българска литература. Просвета: София

Игов, Светлозар, 2011. Слизането от пиедестала: Алия Джерзелез и Шибил в Балканът, ханът, чифликът. Издателство „Литературен форум": София, с. 185-209.

Йовков, Йордан, 2009. Частният учител в Съчинения в шест тома, том 2, Старопланински легенди. Издателство Захарий Стоянов: София, с. 313-330.

Koljevic, Svetozar, 1983. Pripovetke Ive Andrica. Zavod za udzbenike i nastavna sredstva: Beograd

Kravar, Zoran, 2005. Svjetonazorski separei. Golden marketing-Tehnicka knjiga: Zagreb

Lujanovic, Nebojsa, 2010. Corkan i Berzelez - dekonstrukcija ideologije sustavom oprijeka. Institut fur Slawistik der Karl-Franzens-Universitat: Graz i Beogradska knjiga: Beograd, str. 259-271.

Perisic, Igor, 2010. Uvod u teorije smijeha. Sluzbeni glasnik: Beograd

Rose, Margaret. 1993. Parody : ancient, modern, and post-modern. Cambridge University Press: Cambridge

Tamarin, G. R. 1962. Teorija groteske. Svjetlost: Sarajevo