VOKATIV U NASTAVI HRVATSKOGA KAO INOGA JEZIKA Текст научной статьи по специальности «Языкознание и литературоведение»

Strucni rad

Philological Studies 20, 2, (2022), 146-163

UDK: 811.163.42'366.542 811.163.42'243:37.091.214.18 DOI: https://www.doi.org/10.55302/PS22202146s

VOKATIV U NASTAVI HRVATSKOGA KAO INOGA JEZIKA

Tanja Salak

Croaticum, Filozofski fakultet Sveucilista u Zagrebu

Zagreb, Hrvatska

Kljucne rijeci: vokativ, hrvatski kao ini jezik, padez, obrada, A2.

Sazetak: Vokativ se u poucavanju hrvatskoga kao inoga jezika (HIJ) najcesce uvodi kao zadnji, sedmi padez. To se moze pripisati njegovim specificnim morfoloskim, sintaktickim i semantiCko-pragmatickim obiljezjima, ali i cinjenici da se najmanje upotrebljava. Specifican je jer je nezavisan padez (kao i nominativ), ima izrazenu komunikacijsku funkciju (obracanje, dozivanje i dr.) te je samo djelomicno gramatikaliziran. Naime, Cesto se izjednacavaju nominativna i vokativna morfoloska obiljezja kao rezultat utjecaja drugih jezika, organskih idioma i razlicitih funkcionalnih stilova. Ponekad se govori o izumiranju vokativa, no bilo bi primjerenije govoriti o njegovoj demorfologizaciji. Za razliku od drugih padeza, vokativ se nedosljedno obiljezava posebnim morfoloskim oblikom sto je izazov u obradi vokativa u nastavi HIJ-a. U radu se promislja o obradi vokativa koja bi u isto vrijeme uvazavala komunikacijske potrebe ucenika HIJ-a na pocetnoj razini ucenja jezika (A2 razina prema Zajednickom europskom referentnom okviru za jezike) te stanje u suvremenome hrvatskome standardnom jeziku.

VOCATIVE IN TEACHING CROATIAN AS A SECOND LANGUAGE

Tanja Salak

Croaticum, Faculty of Humanities and Social Sciences

University of Zagreb Zagreb, Croatia

Keywords: Vocative, Croatian as a second language, case, teaching methodology, A2.

Summary: In the teaching of Croatian as a second language, the vocative is usually introduced as the final, seventh case. This is due to its specific morphological, syntactic and semantic-pragmatic characteristics, but it is also because it is used the

146

least. It is specific because it is an independent case (the same as the nominative), has a pronounced communicative function (addressing, invoking) and is only partially grammaticalized. Indeed, nominative and vocative morphological features are often equated as a result of the interaction of foreign language contacts, organic idioms and different functional styles. It is sometimes said that the vocative is extinct, but it is more accurate to say that it is demorphologized. The vocative is not implemented consistently like other cases, which poses a challenge in teaching Croatian as a second language. The paper considers the teaching of the vocative while respecting the communication needs of students of Croatian as a second language at the beginning level (A2 level according to Common European Framework of Reference for Languages) as well as the situation in the modern Croatian.

1. Uvod

Vokativ se u nastavi hrvatskoga kao inoga jezika (HIJ-a) poucava posljednji od svih padeza sto je rezultat njegove rijetke uporabe te posebnih morfoloskih, sintaktickih i semanticko-pragmatickih obiljezja. Za razliku od drugih padeza, vokativ karakterizira nedosljednost u koristenju posebnog padeznog morfema. U hrvatskom je jeziku prisutno izjednacavanje vokativnog i nominativnog oblika sto je rezultat utjecaja drugih jezika, organskih idioma i funkcionalnih stilova. To predstavlja izazov lektoru hrvatskoga kao inoga jezika koji treba zadovoljiti komunikacijske potrebe govornika pritom uvazavajuci stanje u suvremenome hrvatskom jeziku te norme hrvatskoga standardnoga jezika.

U radu ce se prikazati pristup obradi vokativa u udzbenicima i gramatikama za neizvorne govornike hrvatskoga jezika. Rad je usmjeren na poucavanje vokativa na razini A2 prema Zajednickom europskom referentnom okviru za jezike (ZEROJ-u), kada se vokativ poucava prvi put u hrvatskom kao inom jeziku (HIJ-u). Buduci da govornici na ovoj razini ponajprije trebaju znati kako se obratiti sugovorniku imenom i prezimenom te imenom odmilja i titulom, paznja ce se usmjeriti na gramaticke opise koji se time bave. Na kraju ce rad iznijeti prijedlog obrade vokativa koji uvazava opise u gramatikama, stanje u suvremenom jeziku te komunikacijske potrebe neizvornih govornika na razini A2.

2. Pristup obradi padeza u hrvatskom kao inom jeziku

Padezi u hrvatskome jeziku su: nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, lokativ i instrumental. Navedeni su tradicionalnim redoslijedom koji je preuzet iz latinskoga jezika, a slijedili su ga stariji hrvatski gramaticari te se u vecini gramatika zadrzao do danas (Blagus Bartolec, 2015; Hudecek i Mihaljevic, 2019: 55). Ovim su se redoslijedom poucavali u nastavi hrvatskoga kao materinskoga jezika do Nastavnog plana i programa za osnovnu skolu odobrena 2006. godine kojim je preporucen novi redoslijed

poucavanja: N, A, G, D, L, I, V. Novi se nastavni plan usmjerava na ucenika te se temelji na komunikacijsko-funkcionalnom pristupu, a preporuceni se poredak padeza temelji na psiholingvistickim nacelima ovladavanja jezikom (Jelaska, 2006: 18). Buduci da je novi poredak padeza naisao na neodobravanje dijela struke, istrazivanja cestotnosti cesto su koristena kao argument u prilog novom poretku (Bjedov, 2009). Istrazivanje cestotnosti padeza u hrvatskome jeziku u pisanim i govorenim tekstovima (Kolakovic, 2007) pokazuje da je nominativ najcesci padez, a potom slijede akuzativ i genitiv. Jedan od ova tri padeza ima oko 80% sklonjivih rijeci u istrazenim tekstovima. Cestotnost ostalih padeza ovisi o vrsti teksta, ali obicno zadnje mjesto zauzima vokativ. Slicno potvrduju i druga istrazivanja (Jelaska, Kovacevic i Andel, 2002 te Vuletic i Arapovic, 1981, prema Kolakovic, 2007, Tanackovic Faletar i Matovac, 2009) koja su se bavila govorenim tekstovima djece i odraslih.

Glotodidakticki pristupi utemeljeni na komunikacijsko-funkcionalnom pristupu postoje vec desetljecima pa se novi poredak padeza u poucavanju hrvatskoga kao materinskoga jezika ne cini tako revolucionaran u poucavanju hrvatskoga kao inoga jezika (HIJ-a). Zapravo, danas se nastoje razviti pristupi koji nisu usmjereni samo na razvoj komunikacije i tecnosti, nego i jezicne tocnosti. Naime, poucavanje temeljeno samo na komunikacijskom nacelu ne razvija jezicnu tocnost pa je i razina komunikacijske kompetencije cesto manja od ocekivane (Loewen, 2015: 23, prema Gulesic Machata i Udier, 2019: 7). Dakle, poucavanje je gramatike neizostavno, a jos je vise opravdano kada je rijec o flektivnom jeziku kao sto je hrvatski jezik gdje se znacenje rijeci mijenja ovisno o morfoloskom obliku. Postojece gramatike i prirucnici suvremenog hrvatskog jezika, tj. njihov opis hrvatskog jezika cesto nisu prikladni za poucavanje HIJ-a (Gulesic Machata i Udier, 2019: 9). Kada se promislja o obradi gramatickoga gradiva u HIJ-u, izbor se temelji na kriteriju cestotnosti i jednostavnosti. Dakle, najprije se poucavaju cesci i jednostavniji oblici, a potom rjedi i slozeniji (Gulesic Machata i Udier, 2019: 11). Cestotnost je nesto lakse odrediti pretrazivanjem korpusa. Kriterij jednostavnosti teze je odrediti jer je on uvijek u suodnosu s prvim jezikom ucenika HIJ-a. Ucenike HIJ-a nije moguce uvijek smjestiti u homogene skupine (isti prvi jezik, predznanje i opcenito lingvisticko znanje) pa se tezi stvoriti univerzalan model poucavanja gramatickih kategorija koji bi bio prikladan za razlicite profile ucenika (Gulesic Machata i Udier, 2019: 19). U obradi padeza u HIJ-u obicno se koristi gramaticko-semanticki pristup (Gulesic Machata i Udier, 2019) u kojem je vazno ucenicima objasniti da je svaki padez signal odredene znacenjske uloge koju imenska rijec ima u recenici te objasniti koje konkretne znacenjske uloge moze imati pojedini

padez. Nakon sto se obrade pojedine znacenjske uloge, pristupa se objasnjavanju i uvjezbavanju morfologije.

„U nastavnoj se praksi najbolji pokazao sljedeci redoslijed obrade padeza: nominativ, akuzativ, lokativ, dativ, instrumental, genitiv i vokativ. Poucavanje pocinje nominativom kao neutralnim padezom koji sluzi imenovanju. Akuzativ se uci drugi po redu zato sto je najcesci nakon nominativa, ima jednostavno znacenje i moze se dobro uklopiti u pocetnicke komunikacijske teme (kao sto su hrana i kupnja, na primjer). Lokativ se uci treci po redu, zbog cestoce, jednostavnosti znacenja i komunikacijske uklopivosti. Iako je semanticki slozeniji, dativ se obraduje cetvrti po redu zato sto je morfoloski jednak lokativu i to pojednostavnjuje njegovu obradu i razumijevanje. Poslije dativa obraduje se instrumental koji takoder ima jednostavno znacenje i oblike. Predzadnji je genitiv zbog njegove velike znacenjske raslojenosti (zbog cega je najslozeniji padez za usvajanje), a posljednji je vokativ zato sto je oblicno slozen, a ne osobito cest" (Udier, Gulesic Machata i Cilas Mikulic, 2006: 41).

3. O vokativu

3.1. Morfoloska obiljezja

Vokativ je kao poseban morfoloski oblik postojao jos u praslavenskom jeziku. Od prve gramatike Bartola Kasica 1604. godine do danas, vokativ se smatra jednim od sedam padeza koje ima hrvatski jezik buduci da su se tradicionalne gramatike vodile morfoloskim pristupom koji vidi poseban morfoloski oblik kao presudan kriterij za status padeza. U slavenskim je jezicima prisutna tendencija gubljenja posebnih vokativnih nastavaka pa je on kao zaseban morfoloski oblik danas izgubljen u ruskom, bjeloruskom, slovackom, donjoluzickosrpskom i slovenskom. Vokativ kao zaseban morfoloski oblik sacuvali su poljski, ceski, gornjoluzickosrpski, ukrajinski te svi juznoslavenski jezici osim slovenskoga. Ipak, i u tim se jezicima zaseban vokativni morfoloski oblik sve vise gubi, a na njegovo mjesto dolazi nominativni oblik. U bugarskom i makedonskom padezi su izgubljeni kao morfoloska kategorija, ali su sacuvani posebni vokativni, tj. apelativni oblici. (Mihaljevic, 2014, prema: Karlic i Cvitkovic, 2017: 230). Umjesto o izumiranju vokativa, bilo bi bolje govoriti o demorfologizaciji vokativa. Kategorija vokativnosti opstaje, samo se nuzno ne obiljezava posebnim morfemom. Bozinic (2021) navodi da je vokativ u hrvatskome jeziku djelomicno gramatikaliziran, odnosno vokativni nastavci ne koriste se dosljedno nego se sve cesce izjednacavaju vokativni i nominativni oblik. Bozinic (2021: 96) smatra da je to rezultat „medudjelovanja inojezicnih dodira, organskih idioma, razgovornoga i administrativnoga diskursa i nacela jezicne ekonomije cime, uz interpunkcijske i paralingvisticke znakove,

obiljezenost vokativa posebnim gramatickim morfemom postaje zalihosna znacajka s obzirom na njegove komunikacijske funkcije".

3.1.1. Demorfologizacija vokativa kao rezultat utjecaja inojezicnih dodira i nacela jezicne ekonomije

Vranesa i Kodric Gagro (2016) u radu o pojavi okamenjivanja padeza1 u suvremenome hrvatskome jeziku navode kako „prodornost naravi engleskoga jezika, ponajprije njezina funkcionalnost, posljednjih dvaju desetljeca ostavlja traga u mnogim svjetskim jezicima pa tako i hrvatskome, na leksickoj i sintaktickoj razini, a posljedicno i na morfoloskoj" (2016: 405). Pritom navode primjere nesklanjanja muskih imena stranog porijekla kad se navode uz prezime (Bas poput George Clooneyja ili Brada Pitta... Policija Brad Pittu zaplijenila oruzje i dr.) (Vranesa i Kodric Gagro 2016: 405). Tezak i Babic (1992: 97) prepoznaju upotrebu nominativnog oblika za vokativ kod stranih muskih imena. Slicno navodi i Raguz (1997: 11) koji napominje da mnoga strana vlastita imena, osobito u razgovornom jeziku, koriste nominativni oblik u vokativu. Zanimljivo je reci da je Damjanovic zapazio da se vec u staroslavenskim tekstovima javlja i vokativ bez vokativnih nastavaka sto je pripisao utjecaju grckoga (prema Karlic i Cvitkovic, 2017: 230).

3.1.2. Demorfologizacija vokativa u organskim idiomima

U kajkavskim se govorima vokativni oblik davno izjednacio s nominativnim sto je vidljivo u starijim kajkavskim gramatikama Ignacija Szentmartonyja ( iz 1783. godine) i Josipa Burdevackog (iz 1826. godine). Ignac Kristijanovic u svojoj gramatici iz 1837. godine navodi da vokativ obicno ima nominativni oblik. Navodi i imenice koje imaju poseban oblik s gramatickim morfemom -e: o Gozpone! O brate! (Stolac, 2005: 4, 5), ali smatra da se za takve primjere moze reci da je rijec o okamenjenim vokativnim oblicima. Proucavatelj kajkavskog knjizevnog jezika Zvonimir Junkovic objasnio je gubljenje vokativa ovim rijecima: „Gubljenje je vokativa posljedica slabog funkcionalnog ucinka: svaka je vijest upucena sugovorniku, te je suvisno isticati posebnim nastavkom ono sto proizlazi iz govorne situacije. Vokativ se cuva tamo gdje je semanticki obogacen, tj. gdje ne sluzi iskljucivo za dozivanje" (Junkovic, 1972: 130, prema Maresic, 1995: 236 i Stolac, 2005: 6).

Kao sto zakljucuje Junkovic, u kajkavskim se govorima vokativni oblik ponajprije ostvaruje zbog svoje ekpresivne funkcije, kao iskaz govornikovih osjecaja i osobnog stava prema sugovorniku. Primjerice, kao nacin izrazavanja dragosti ili obracanja s povjerenjem, molbom: podravski i

1 tendencija sve ucestalijega nametanja nominativnih i akuzativnih oblika (ponajprije kod brojeva)

turopoljski govori tada imaju poseban vokativni nastavak -o ili -e za rodbinske nazive (kume, strino). S druge strane dvoslozna zenska imena (rjede i muska) imaju vokativni nastavak -o, a pritom koristenje vokativnog oblika u nekim govorima sluzi i za izrazavanje ljutnje ili prijekora (Maro, Maro, ne valja ti to, Stevo, kaj to delas) (Maresic, 1995: 237). Imajuci na umu da je kajkavski govor, uz stokavski, jedno od obiljezja zagrebackog govora2 koji zasigurno ima najvecu medijsku prisutnost (najvece su televizijske i radijske kuce smjestene u Zagrebu) mozemo pretpostaviti da je njegov utjecaj na suvremeni hrvatski jezik znacajan. 3.1.3. Demorfologizacija vokativa u razgovornom diskursu Istrazivanje Virne Karlic i Ivane Cvitkovic (2017) medu sto studenata Filozofskog fakulteta Sveucilista u Zagrebu pokusalo je utvrditi upotrebu vokativnih oblika medu izvornim govornicima hrvatskoga. Zakljucile su da se vokativni oblik vise zadrzao kod imenica muskog roda nego kod imenica zenskog roda te su uocile da se slozeni vokativni izrazi pojednostavnjuju tako da se prva rijec ili titula koristi u vokativnom obliku, a ostatak u obliku nominativa (pa cak i kod ispitanika koji su za isto ime koristili vokativni oblik onda kada se pojavio izolirano). Upravo su nedosljednost u provodenju vokativnih oblika naglasile kao znacajan podatak (primjerice 50% ispitanika navodi upotrebu vokativnog oblika Tomislave, dok u sintagmi s titulom gospodin navode njegov nominativni oblik: dragi gospodine Tomislav). Ovo istrazivanje, iako provedeno na malenoj i prilicno homogenoj skupini ispitanika, ipak moze biti relevantan pokazatelj stanja vokativa u suvremenom hrvatskom jeziku. Svakako, bilo bi nuzno poduzeti istrazivanje na vecem uzorku. 3.2. Sintakticka obiljezja

Diana Stolac (2005), govoreci o sintaktickim izrazima, smjesta vokativ u samostalne izraze. Rijec je o izrazima koji su sami posebno ustrojstvo pa zato mogu stajati na bilo kojem mjestu u recenici, a mogu se i iskljuciti iz recenice da se ne promijeni sintakticka struktura recenice. Samostalnim izrazima pripadaju vokativi imenica, uzvici, onomatopejske rijeci, modalne rijeci, postapalice, sinsemanticke fraze te umetnuti dijelovi iz kojeg drugog jezicnog sustava. Vokativ se razlikuje od drugih padeza, on je izvan recenice i moze stajati u bilo kojem dijelu recenice sto je u pisanju izrazeno zarezom, a u govoru intonacijom, ali je i najblizi nominativu jer i jedan i drugi nemaju

2 Opcezagrebacki je govor kojim govore mladi narastaji rodeni u Zagrebu stokaviziraniji od »zagrebacke kajkavstine« koju opisuje Sojat (ZK 1998: 61-71) i zapravo se sinkronijski ne moze smatrati pravim kajkavskim govorom (sto je pomalo romantican pogled na situaciju), nego mijesanim kajkavsko-stokavskim govorom (takvi su govori tipicni za gradske sredine). (Kapovic, 2006)

znacajke ostalih kosih padeza (izricanje povezanosti onoga sto znace s drugim dijelovima recenice).

Neki lingvisti smatraju da je vokativ svojim sintaktickim, pragmatickim i funkcionalnim obiljezjima toliko razlicit od drugih padeza da ga se ne bi trebalo svrstavati u padeze. Primjerice Belaj i Tanackovic Faletar u svojoj Kognitivnoj gramatici za vokativ objasnjavaju da „ne predstavlja padez, barem ne u uzem smislu u kojem su to svi ostali padezi sa svojim gramatickim funkcijama, vec je njegova funkcija vezana uz sam komunikacijski kontekst i u tom je smislu pragmaticke naravi" (2014: 270). 3.3. Semanticko-pragmaticka obiljezja

Apelativnost se odnosi na razlicita djelovanja govornika kojima skrece sugovornikovu paznju i izaziva njegovu reakciju tijekom komunikacije. Apelativnosti pripadaju kategorije: vokativnost, imperativnost i interogativnost. Vokativnost je semanticko-pragmaticka kategorija ciji je jedan moguci ostvaraj vokativ pri cemu postojanje vokativa kao posebnog morfoloskog oblika nije nuzno za ostvarivanje kategorije vokativnosti. Vokativ ima sporni status zato sto vecina lingvista promatra samo formalnu stranu vokativnosti (vokativ kao poseban morfoloski oblik) bez ulazenja u semanticku analizu. To dokazuje cinjenica da se vokativ ne navodi kao padez u slavenskim jezicima koji vise nemaju posebne gramaticke morfeme za vokativ (Karlic i Cvitkovic, 2017: 240).

Komunikacijske funkcije koje ispunjava vokativ su mnoge: izravno obracanje sugovorniku, oslovljavanje, skretanje pozornosti sugovornika na dio poruke, provjeravanje protoka informacija u komunikacijskom kanalu te invokacijska funkcija kao znak pocetka govorenja/pisanja (Stolac, 2005: 1). Kategorija se vokativnosti ostvaruje i drugim sredstvima: polozajem u recenici, zarezom ili usklicnikom u pisanju, a intonacijom, gestikulacijom i drugim paralingvistickim sredstvima u govorenju. Ovi signali vokativnosti opstaju bez obzira na upotrebu posebnog morfoloskog oblika.

4. Vokativ u nastavi HIJ-a

Vokativ se obicno obraduje zadnji od svih padeza sto je rezultat njegove rijetke uporabe i slozenog morfoloskog opisa. Autorice serije udzbenika za neizvorne govornike hrvatskoga pod naslovom Razgovarajte s nama! koji se koriste od pocetnih do naprednih razina (u Croaticumu i sire) smjestaju vokativ na sam kraj obrade padeza i zato sto je: „Znacenje vokativa vrlo (je) jednostavno, ali su njegova morfologija i pragmatika teze. Ucenicima je tesko shvatljivo kako to da se vokativ ne provodi dosljedno kao drugi padezi" (Udier, Gulesic Machata i Cilas Mikulic, 2006: 41).

Nastava hrvatskoga kao inoga jezika u pravilu se temelji se na ZEROJ-u

(Zajednickom europskom referentnom okviru za jezike) te na opisnicima

razina koji su pripremljeni za hrvatski kao ini jezik. U ovom smo se radu usmjerili na razinu kada se vokativ poucava prvi put, a to je razina A2. U Hrvatskom A2: Opisnom okviru referentne razine A2 (2017) stoji da se govornik na razini A23 prilikom pozdravljanja „moze obratiti sugovorniku imenom, prezimenom, titulom i nazivom odmilja" (2017: 86). Slijedeci opisnik, obrada vokativa trebala bi biti ponajprije usmjerena na morfoloski oblik vokativa za imena i prezimena, titule i imena odmilja. 4.1. Vokativ u udzbenicima hrvatskoga jezika za neizvorne govornike na pocetnoj razini

U prirucniku Dobro dosli 1. Gramatika i rjesenja zadataka navodi se da je vokativ padez oslovljavanja koji se u tekstu odvaja zarezom. Za muski rod navode se nastavci -u i -e, dok se za zenski rod navode nastavci -o i -e (Baresic 2000: 79, 80). Pritom nema detaljnijih objasnjenja kada koristiti koji nastavak.

U udzbeniku Reci mi hrvatski u gramatickom se dijelu detaljnije objasnjava uporaba svih padeza. Za vokativ imenica muskoga roda jednine navode se nastavci -e ili -u te se navodi da vlastite imenice koje zavrsavaju na samoglasnik ili -j nemaju nastavke u vokativu, a oprimjeruje se ovim imenima: Domagoj! Hrvoje! Darko!. Za vokativ imenica zenskog roda jednine navode se nastavci -o za opce imenice te se u zagradi jos pojasnjava da su to imenice koje ne oznacavaju zensko ime (navodi se primjer Slobodo!). Potom se navodi da imenice koje oznacavaju zenska imena imaju u vokativu jednine -e ili -a, a katkad i -o (u sljedecoj recenici se navodi da rijeci mama, tata i teta imaju nastavak -a) (Juricic, 1994: 122, 123,124). U Croaticumovim udzbenicima Razgovarajte s nama! Udzbenik i vjezbenica za razinu A2/B1 (2008) te Hrvatski zapocetnike 1 (2006) vokativ se obraduje u istoj lekciji kao i imperativ sto je u skladu s komunikacijskim pristupom kojim se polazi od upotrebe s obzirom da se vokativ cesto koristi uz imperativ. Takoder, time se istice i apelativnost vokativa, tj. kategorija vokativnosti kao jedan od aspekata apelativnosti.

Za muski rod jednine navode se nastavak -e (Ivane, Josipe), nastavak -e uz palatalizaciju (covjece) te nastavak -u (muzu, prijatelju). Za zenski rod postoji razlika u dvama udzbenicima. U udzbeniku Hrvatski za pocetnike 1 navodi se nastavak -o te se oprimjeruje opcom imenicom zeno i nastavak -ica koji se oprimjeruje vlastitim imenom Ljubice. U udzbeniku Razgovarajte s nama! za razinu A2/B1 navode se nastavci -o/-a sto se oprimjeruje vlastitim imenom Majo, ali se ne navodi kada se koristi -o, a kada -a, nastavak -(ic)e

3 Razina A2: temeljni govornik koji moze rabiti jednostavan jezik u komunikaciji o svakodnevnim temama (ZEROJ 2005).

uz primjer prijateljice te nastavak -i (za imenice i-deklinacije) uz primjer ljubavi (Cilas Mikulic i sur. 2006: 276, 277 i Cilas Mikulic i sur. 2008: 76) 4.2. Vokativ u gramatikama hrvatskoga jezika za neizvorne govornike Zrinska Jelaska u svojoj gramatici Basic Croatian Grammar: Sounds, Forms, Word Classes navodi da je vokativ, kao i nominativ, nezavisan padez. Navodi cetiri nastavka u vokativu -o, -e, -u, -i te nastavak -a zato sto mnoga imena zadrzavaju nominativni oblik. Takoder napominje kako vokativni nastavci imaju mnogo varijacija, ali vokativ je najrjedi padez, posebice u pisanju. Mozemo istaknuti da za zenski rod navodi kako puno zenskih imena zadrzava nominativni oblik te da neke imenice zenskog roda imaju nastavak -o. Za muska imena na -o i -e navodi istovjetnost vokativnog i nominativnog oblika (Jelaska 2015: 89, 90).

U gramatici za neizvorne govornike hrvatskoga jezika Croatian Grammar Vinka Grubisica u tablici se za muski rod navode nastavci -e i -u te se objasnjava da se nastavak -e koristi za nepalatalne osnove, a nastavak -u za palatalne osnove (2007: 49), dok se u tablici za zenski rod nalazi samo primjer s nastavkom -o, a u opisu se navodi da su moguci nastavci -a i -ice bez dodatnog objasnjenja (Grubisic 2007: 65).

Ronelle Alexander u gramatici za bosanski, srpski i hrvatski pod naslovom Bosnian, Croatian, Serbian, a grammar: With sociolinguistic commentary navodi kako vokativ nije padez u uzem smislu rijeci jer nema funkciju subjekta, objekta ili slicnu. Navodi i da uporaba vokativa nije obavezna za sve imenice, ali da se najcesce koristi za vlastita imena (Alexander, 2006: 22, 303). Autorica nize sve moguce nastavke za muski i zenski rod te objasnjava njihovu uporabu i oprimjerava. Mozemo izdvojiti samo stavke koje su za ovaj rad znacajne. Navodi da imenice muskog roda i vlastita muska imena na -k, -g, -h imaju nastavak -e uz palatalizaciju, dakle ne navodi mogucnost nominativnog oblika. Navodi da muska i zenska dvoslozna imena s dugouzlaznim naglaskom imaju nastavak -o (Maro, Nado). Odmah zatim navodi da, osim ako ne zavrsavaju na -ica, sva ostala imena koriste nominativni oblik, a to se primjenjuje i na neke rodbinske nazive (Alexander 2006: 126, 127). Zanimljivo je da autorica navodi kako prezimena nemaju poseban vokativni oblik kada dolaze s imenom, ali ga mogu imati uz titule (Alexander 2006: 132).

Najnovija gramatika za neizvorne govornike hrvatskoga jezika Basic Croatian Grammar Darka Matovca takoder nudi detaljniji opis vokativa. Ova gramatika ima znatan otklon od dosadasnjih pristupa jer se vokativ izdvaja od drugih padeza. Kao i prethodne gramatike, navodi nastavke -e ili -u za muski rod, dok za zenski rod u tablici navodi nastavke -o i -e (za imenice koje zavrsavaju nastavkom -ica). Za muski rod navodi i provodenje palatalizacije te upucuje da se ona ne provodi kod imena i prezimena. Navodi i situacije u

kojima vokativ ima oblik jednak nominativu: muska imena i imenice muskog roda na samoglasnik, muska imena i prezimena na k, g, h, c, kratka zenska imena brzog izgovora te duga zenska imena (Matovac 2022: 200-201). Moze se primijetiti da su situacije u kojima je vokativni oblik jednak nominativu vezane uz imena cemu je autor obratio posebnu paznju imajuci u vidu komunikacijske potrebe neizvornih govornika.

Kao sto je vidljivo iz navedenih udzbenika i gramatika za neizvorne govornike, opisi vokativnih oblika (posebice za vlastita imena) nisu isti. Ponekad su sturi i nedoreceni, a ponekad su detaljniji, ali nisu usuglaseni. Ovakva je situacija i u gramatikama hrvatskoga jezika koje su prvenstveno namijenjene izvornim govornicima.

5. Pogled u gramatike hrvatskoga jezika

Gramatike hrvatskoga jezika prvenstveno su pisane za izvorne govornike hrvatskoga jezika i nude detaljnije opise vokativnih oblika. S ciljem uvida u sva pravila, ogranicenja i iznimke za vlastita imena i opce imenice koje se odnose na rodbinske nazive (imajuci u vidu potrebu ovladavanja tim oblicima na razini A2), napravljen je presjek gramatickih opisa. 5.1.Vlastita imena u vokativu

„Problematika sklonidbe vlastitih imena u hrvatskoj gramatikologiji inace nije u potpunosti razrijesena jer su znatna kolebanja vokativnih gramatickih morfema za zenska imena e-sklonidbe zabiljezena jos u hrvatskim dopreporodnim gramatikama, koja se nastavljaju i u suvremenim gramatikama" (Bozinic, 2021: 107). S obzirom da su vokativni oblici za vlastita imena mjesto najvecih kolebanja u hrvatskome suvremenom jeziku, zanimalo nas je sto o tome pisu gramatike i koliko se bave tom temom. U Tablici 1 prikazani su gramaticki opisi vokativa koji se bave vlastitim imenima. Izvor su: Skolska gramatika hrvatskoga jezika Sande Ham iz 2002., Gramatika hrvatskoga jezika Josipa Silica i Ive Pranjkovica iz 2007., Gramatika hrvatskoga jezika Stjepka Tezaka i Stjepana Babica iz 1992., Prakticna hrvatska gramatika Dragutina Raguza iz 1997., Hrvatska gramatika Eugenije Baric i suradnika iz 2006. te Basic Croatian Grammar Darka Matovca iz 2022.

Muska vlastita imena Zenska vlastita imena

Ham (2002) V=N za muska imena na -o, -e Dubravko, Hrvoje (str. 43) -o, -e, V=N Maro, Zlatice, Dinka, Ivana (str.47)

Silic i Pranjkovic (2007) V=N za osobne imenice muskog spola koje se sklanjaju kao imenice -e zenska osobna imena na -ica (str. 108)

zenskog roda (Matija, Ilija) (str. 109) -e muska osobna imena na -ica (str.108) Zenska osobna imena koja ne zavrsavaju na -ica imaju u vokativu morfem -o ili V=N (Marija i Marijo, Ljiljana i Ljiljano) (str. 108)

Tezak i Babic (1992) V=N u vlastitim imenima stranog podrijetla, osobito ako se zeli izbjeci glasovna promjena: Dodi, stari Fritz (str.87) V=N za vlastita muska imena na -o, -e, -u, -a (str. 90, 91, 93) -e imenice na -ica s vise od dvaju slogova kad znace musko ime odmila (str. 93) V=N osobna imena i prezimena na -a u konvencionalnom, stilski neobiljezenom oslovljavanju (Sonja, Dubravka) (str. 93) -e imenice na -ica s vise od dvaju slogova kad znace zensku osobu (str. 93) -o dvoslozna zenska imena s dugouzlaznim nastavkom na prvom slogu u nominative jednine (Maro, Nado, Ruzo) (str. 93)

Raguz (1997) V=N cesto mnoga strana vlastita imena (osobito u razgovornom jeziku) (Sven, George, Denis) (str.11) V=N domaca vlastita imena ako se osnova izmijenila (Zic, Macek), ali mogu dobiti vokativni nastavak koji je onda stilski obiljezen (Zice, Macece, Maceku) (str. 11) V=N muska imena i prezimena s nastavkom -a u (Nikola, Matesa) (str. 44) V=N mnoga zenska imena, osobito ona s dva suglasnika ispred nastavka (Blanka, Vesna, Ana, Ljiljana) (str. 44) -e troslozne i viseslozne imenice sa sufiksom -ica (str. 44) -o dvoslozna vlastita imena i prezimena s dugouzlaznim naglaskom (Mira, Neda) (str.44)

Baric i sur. (2005)

V=N (palatalizirana osnova izbjegava se kako se ne bi previse udaljila od osnove) (Fric - Fricu) (str. 109)

V=N nehipokoristicka osobna imena na -o ili -

e (Marko, Danilo, Maroje) (str. 112) V=N muska imena na -a (Andrija, Toma) (str. 154)

-e muska imena na -ica (Ivice) (str. 155) V=N imena od dragosti, dvoslozne imenice na -o/-e s dugouzlaznim naglaskom (Pero, Niko)

V=N obicno viseslozna zenska imena osim onih na -ica uz V -o (Marija i Marijo, Katarina i Katarino) (str. 154) -e zenska imena na -ica (Danice) (str. 155) V=N imena od dragosti, dvoslozne imenice na -o/-e s dugouzlaznim naglaskom (Mare, Luce)

Tablica 1. Opis vokativa za vlastita imena u hrvatskim gramatikama Bozinic (2021: 197) je navela kako su najveca kolebanja u vokativu prisutna za zenska imena. Mozemo primijetiti da je u svim gramatikama zabiljezen vokativni nastavak -e za zenska imena na -ica. Takoder, sve gramatike prepoznaju mogucnost izjednacavanja vokativnog oblika s nominativnim. Silic i Pranjkovic (2007: 108) za vlastita zenska imena navode dva moguca gramaticka morfema -a i -o (Marija/Marijo, Ljiljana/Ljiljano, Bozena/Bozeno) kao dvije ravnopravne mogucnosti. Slicno nalazimo i kod Baric i sur. (2005: 154) gdje se navodi da je vokativni oblik istovjetan nominativu obicno za viseslozna zenska imena osim onih na -ica, uz vokativni nastavak -o (Marija i Marijo, Katarina i Katarino). Ham (2002: 47) takoder navodi oblik s nastavkom -o i oblik istovjetan nominativu, ali ih ne navodi kao dvije ravnopravne mogucnosti u primjerima (Maro, Dinka, Ivana) i ne opisuje razliku u upotrebi jednog ili drugog gramatickog morfema. Opisom dvaju mogucih nastavaka i situacija kada se koristi jedan ili drugi vise se bave druge gramatike. Tezak i Babic (1992: 93) navode da je vokativni oblik istovjetan nominativnom za osobna imena i prezimena na -a u konvencionalnom, stilski neobiljezenom oslovljavanju (Sonja, Dubravka) dok nastavak -o imaju dvoslozna zenska vlastita imena i prezimena s dugouzlaznim naglaskom (Mira, Neda). Raguz (1997: 44) pak navodi da je vokativni oblik istovjetan nominativnom za mnoga zenska imena, osobito ona s dva suglasnika ispred nastavka (Blanka, Vesna, Ana, Ljiljana), dok se

nastavak -o koristi za dvoslozna zenska vlastita imena i prezimena s dugouzlaznim naglaskom (Mira, Neda) (1997: 44).

Kod muskih vlastitih imena situacija je nesto jednostavnija. Vecina gramatika napominje da muska imena na -ica koriste vokativni nastavak -e te da muska imena na vokal zadrzavaju nominativni oblik u vokativu. Istrazivanje o upotrebi vokativa kod izvornih govornika pokazalo je da se vokativni nastavci za imenice muskog roda (medu njima su i muska imena na konsonant) upotrebljavaju u 85% ili vise slucajeva te da iznimku cine rijetka ili strana imena i prezimena kao Erik i Milos, a pogotovo ona kod kojih dolazi do glasovnih promjena kao Erik i Uzelac (Karlic i Cvitkovic, 2017: 233). Ovom problematikom bave se i hrvatske gramatike. Tezak i Babic (1992: 87) navode da je vokativni oblik jednak nominativnom u vlastitim imenima stranog podrijetla, osobito ako se zeli izbjeci glasovna promjena: Doâi, stari Fritz. Slicno navode Baric i sur. (2005: 109); palatalizirana osnova izbjegava se kako se ne bi previse udaljila od osnove (Fric - Fricu). Raguz (1997: 11) navodi da nominativni oblik cesto imaju mnoga strana vlastita imena (osobito u razgovornom jeziku) (Sven, George, Denis) te domaca vlastita imena ako bi se osnova izmijenila (Zic, Macek). Ako se pak koristi vokativni nastavak, on je onda stilski obiljezen (Zice, Macece, Maceku). 5.2. Vokativni oblik za opce imenice

S obzirom na to da bi se govornik na razini A2 trebao moci obratiti sugovorniku imenom, prezimenom, titulom i imenom odmilja, pozabavit cemo se jos i rodbinskim nazivima s obzirom na njihovu komunikacijsku neophodnost. Baric i sur. (2005: 154) navode da opce imenice redovno imaju nastavak -o, a imenice tetka, ujna i strina imaju vokativ jednak nominativu kada znace rodbinski odnos. Kada znace sto drugo, imaju nastavak -o kao ostale opce imenice: Tetko jedna, bas si se useprtljao. Tezak i Babic (1992: 93) navode kako gramaticki morfem-a imaju neke opce imenice koje znace rodbinske, hijerarhijske, profesijske i druge drustvene odnose (mama, tata, strina, gazda, vojvoda itd.). Raguz (1997: 44) navodi da nastavak -a imaju mnoge opce imenice na -a, osobito nazivi rodbinskih odnosa (i muskog i zenskog roda) (teta, tetka, mama, gazda), ali je moguc i nastavak -o za opce imenice (dugacije od dosad navedenih: djevojko, braco, susjedo uz susjeda).

6. Prijedlog obrade vokativa u nastavi HIJ-a na pocetnoj razini Uvazavajuci gramaticke opise vokativa te komunikacijske potrebe neizvornih govornika, izlaze se prijedlog obrade vokativa u nastavi HIJ-a na razini A2. S obzirom na to da je vokativ mnozine svih imenica, imenica srednjeg roda jednine te zamjenica i pridjeva istovjetan nominativu te da je to ponekad moguce i kod imenica muskog i zenskog roda jednine, moze se krenuti s opisom da je opcenito vokativni oblik jednak nominativnom. To ce vecini

neizvornih govornika biti privlacno i logicno ako njihov jezik ne poznaje poseban vokativni oblik. Kao sto je vec receno, kriterij jednostavnosti i cestotnosti trebaju biti temelj u oblikovanju gramatickog gradiva (Gulesic Machata i Udier, 2019: 11). Jednostavnost se ovdje odnosi na isticanje zajednickog (sinkretizam nominativa i vokativa za sve rodove), a cestotnost na uvazavanje cinjenice da najcesce rijeci koje neizvorni govornik na razini A2 treba moci koristiti u vokativu karakterizira sinkretizam nominativa i vokativa.

imenice

muski rod zenski rod srednji rod

jednina V=N Henry - Henry Smith - Smith Marko - Marko Niko - Niko -e, -u * Ivica - Ivice profesor - profesore prijatelj - prijatelju V=N Ines - Ines Anic - Anic Ivana - Ivana teta - teta -e, -o * Marica - Marice gospoda - gospodo Mara - Maro V=N

mno/ina V=N V=N V=N

*Muski rod jednine:

muska imena na -ica -> V -e (Ivica - Ivice)

opce imenice muskog roda, imena i prezimena -> V -e /-u (gospodin - gospodine, prijatelj -prijatelju, muz - muzu, Josip - Josipe, Vukasinovic - Vukasinovicu) *Zenski rod jednine:

zenska imena i opce imenice na -ica -> -e (Ivancica - Ivancice, profesorica - profesorice) opce imenice zenskog roda i neka zenska imena -> -o (gospoda - gospodo, zena - zeno) (ali: susjeda, mama, teta, strina)

Tablica 2. Prijedlog obrade vokativa u nastavi HIJ-a na razini A2 Ovakav opis odstupa od opisa u navedenim gramatikama i udzbenicima za neizvorne govornike koje obicno navode gramaticke morfeme -e/-u za muski rod i -o/-e/-i/-a za zenski rod (ovdje je puno razlika medu gramatikama i udzbenicima, cesto nisu navedeni svi moguci nastavci za zenski rod). Sinkretizam nominativa i vokativa obicno navode kao mjesta odstupanja. To je u skladu s opisima u gramatikama za izvorne govornike hrvatskoga jezika. Neizvorni govornik na razini A2 ponajprije treba nauciti kako se obratiti sugovorniku imenom i prezimenom pa u prvi plan mozemo staviti vokativne oblike za imena i prezimena. Buduci da se u suvremenom jeziku sve cesce koristi nominativni oblik za imena i prezimena sto prepoznaju i gramatike hrvatskoga jezika, predlozeni opis na prvo mjesto mogucih oblika stavlja

upravo vokativni oblik istovjetan nominativnom. Naime, vokativni oblik jednak je nominativu kod stranih muskih imena (obicno i stranih prezimena), muskih imena na vokal te kod zenskih prezimena (koja su i inace indeklinabilna). Za zenska imena bi na pocetnoj razini bilo opravdano navesti da je vokativni oblik jednak nominativnom s obzirom na to da vecina gramatika navodi taj oblik kao ravnopravan obliku s nastavkom -o ili navodi sinkretizam vokativa i nominativa kod zenskih imena kao obican u konvencionalnom, stilski neobiljezenom oslovljavanju. Neke gramatike prepoznaju vokativni nastavak -o kao tipican za dvoslozna zenska imena s dugouzlaznim naglaskom, no pocetnicima HIJ-a takav bi kriterij mogao biti zbunjujuc s obzirom da ne mogu prepoznati naglaske4. Jos jedan argument za navodenje nominativnog oblika kao primarnog pri poucavanju vokativa jest i cinjenica da se neke frekventne opce imenice kao sto su mama, tetka, teta koriste u nominativnom obliku.

Provodenje palatalizacije u vokativu kod imenica muskoga roda nije navedeno u prijedlogu obrade vokativa s obzirom na to da samo nekoliko frekventnih rijeci ima ovakvu promjenu (Boze, covjece) pa se one mogu pouciti leksicki bez objasnjavanja glasovne promjene. Obicno se uz vokativ u nastavi uvjezbava i korespondencija sto je dobra vjezba upotrebe vokativa u slozenim izrazima. Takoder, ucenike se prilikom obrade vokativa treba uputiti na pravopisna pravila (odvajanje zarezom). Vokativna je pozicija u recenici slobodna pa vokativ, odijeljen zarezom, moze stajati na pocetku, u sredini ili na kraju recenice. Buduci da je apelativna funkcija vokativa najizrazenija na pocetku recenice, na pocetnoj je razini HIJa dovoljno navesti samo pocetni polozaj vokativa u recenici. Prema kraju recenice apelativnost slabi, a jaca njegova emfaticnost pa se takvim primjerima mogu pozabaviti ucenici na visim razinama HIJ-a (Vlastelic, 2013, prema Bozinic, 2021: 96).

Izazov u ovom pristupu moze biti (ne)mogucnost razlikovanja tradicionalnih i stranih imena. Tema vlastitih imena zato se moze obradivati uz vokativ. Ovaj je pristup predlozen za neizvorne govornike na razini A2, a na naprednijim se razinama pristup moze mijenjati u skladu s komunikacijskim potrebama govornika odredene razine.

4 Mozda bi se u ovom slucaju moglo govoriti o okamenjivanju vokativnih oblika za tradicionalnija dvoslozna imena (Jela - Jelo, Mara - Maro). Naime, cini se da nastavak -o ne bi bio obican za modernij a dvoslozna zenska imena s dugouzlaznim naglaskom (Luna - Luno) nego bi nastavak -o imao ekspresivnu funkciju sto bi moglo biti dio poucavanja HIJ-a na visokim razinama. U govorima koji su izgubili vokativ, kao kajkavski, vokativ se javlja u nekim okamenjenim izrazima te u svrhu izrazavanja govornikovih osjecaja ili stavova. Slicna se pojava moze primijetiti i u hrvatskome standardnom jeziku, no nema istrazivanja koja to potvrduju.

7. Zakljucak

Pregledom opisa vokativa u udzbenicima za neizvorne govornike na pocetnoj razini mozemo utvrditi da se opisi oslanjaju na gramatike hrvatskoga jezika koje polaze od najcescih nastavaka za opce imenice. Detaljnije se ne bave problematikom vlastitih imena (iznimka je udzbenik Reci mi hrvatski). Gramatike namijenjene neizvornim govornicima, uvazavajuci komunikacijske potrebe korisnika, nesto se vise bave problematikom vlastitih imena. Najdetaljnije opise nudi gramatika Darka Matovaca (2022) koja ima i drugaciji pristup vokativu jer ga izdvaja od drugih padeza te gramatika autorice Ronelle Alexander (2006) u kojoj mozemo primijetiti i neka odstupanja od opisa u drugim hrvatskim gramatikama (primjerice navodi da prezimena nemaju poseban vokativni oblik kada dolaze s imenom, ali ga mogu imati uz titule).

Vlastita imena u vokativu glavni su interes ovoga rada buduci da govornik koji prvi put uci o vokativu (na razini A2) ponajprije treba znati kako se obratiti sugovorniku imenom i prezimenom, titulom i imenom odmilja. Ponuden je presjek iz hrvatskih gramatika koji je pokazao da se gramatike, unatoc razlikama u opisima, slazu da vecina vlastitih imena moze/treba zadrzati nominativni oblik u vokativu. Isto vrijedi i za neke opce imenice koje oznacavaju rodbinske odnose, a koje prema kriteriju cestotnosti svakako treba uvrstiti u poucavanje na razini A2. To su argumenti u prilog ponudenoj obradi vokativa koja polazi od izjednacavanja vokativnog i nominativnog oblika.

Literatura / References

Alexander, Ronelle. (2006). Bosnian, Croatian, Serbian: A Grammar with

Sociolinguistic Commentary. Univ. of Wisconsin Press. (In English) Baresic, Jasna. (2000). Dobro dosli l. Gramatika i rjesenja zadataka.

[Welcome 1. Grammar and keys]. Zagreb: Sova - Skola za strane jezike. (In Croatian)

Baric i sur. (2005). Hrvatska gramatika [Croatian grammar]. Zagreb:

Skolska knjiga. (In Croatian) Belaj, Branimir i Talackovic Faletar, Goran. (2014). Kognitivna gramatika

hrvatskoga jezika [Cognitive grammar of Croatian language]. Zagreb: Disput. (In Croatian) Bjedov, Vesna. (2009). „Prihvacenost novoga poretka poucavanja padeza"

[„The attitude to the New Approach to Teaching Cases Proposed by the Croatian Language Curriculum"]. U Lahor: casopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik [Lahor: Journal for Croatian as Mother, Second and Foreign Lanugage], 1(7), 24-58. (In Croatian) Blagus Bartolec, Goranka. (2015). „Svasta pomalo o padezima" [,Д little bit

about cases"]. U Hrvatski jezik: znanstveno-popularni casopis za kulturu hrvatskoga jezika [Croatian language: scientific-popular journal for the culture of Croatian language]. 14-17. (In Croatian) Bozinic, Petra. (2021). „Obrada vokativnih obiljezja u suvremenim

udzbenicima i skolskim gramatikama hrvatskoga jezika" [„The interpretation of vocative linguistic features in contemporary textbooks and grammar books of the Croatian language"]. U Skolski vjesnik: casopis za pedagogijsku teoriju i praksu [School herald: journal for pedagogical theory and practice]. 95-119. (In Croatian) Cilas Mikulic, Marica; Gulesic Machata, Milvia, Udier, Sanda Lucija, Pasini,

Dinka. (2006). Hrvatski za pocetnike 1 [Croatian for beginners 1 ]. Zagreb: Hrvatska sveucilisna naklada. (In Croatian) Cilas Mikulic, Marica; Gulesic Machata, Milvia, Udier, Sanda Lucija.

(2008). Razgovarajte s nama. Udzbenik i vjezbenica za razinu A2/B1 [Talk to us. Schoolbook and workbook for levels A2/B1 ]. Zagreb: FF press. (In Croatian)

Gulesic Machata, Milvia; Udier, Sanda Lucija. (2019). „Poucavanje

gramatickih kategorija i njihovih oblika u ovladavanju hrvatskim kao inim jezikom" [„Grammatical categories and their forms in learning Croatian as a foreign and a second language"]. U Strani jezici: casopis zaprimijenjenu lingvistiku [Foreign languages: Journal for Applied Linguistics]. 7-23. (In Croatian)

Ham, Sanda. (2002). Skolska gramatika hrvatskoga jezika [School grammar

of Croatian language]. Zagreb: Skolska knjiga. (In Croatian) Grgic, Ana; Gulesic Machata, Milvia (ur.). (2017). Hrvatski A2: Opisni okvir

referentne razine A2 [Croatian A2: Descriptive framework of reference level A2]. Zagreb: FF press. (In Croatian) Jelaska, Zrinka. (2006). „Padezni izazov: hrvatska sklonidba i odredivanje

padeza" [„Case Challenge: Croatian Declination and Case Identification"]. U Metodickiprofili [Methodologyprofiles]. 40-42. (In Croatian) Jelaska, Zrinka. (2015). Basic Croatian Grammar: Sounds, Forms, Word

Classes. Zagreb: Hrvatsko filolosko drustvo. (In English) Juricic, Dinka. (1994). Reci mi hrvatski. Udzbenik [Tell me in Croatian.

Schoolbook]. Zagreb: Skolska knjiga. (In Croatian) Kapovic, Mate. (2006). „Najnovije jezicne promjene u zagrebackom

govoru" [„The newest language changes in the dialect of Zagreb"] U Kolo 4. (izvor:

https://www.matica.hr/kolo/301/Najnovije%20jezi%C4%8Dne%20promje ne%20u%20zagreba%C4%8Dkom%20govoru/, pristup 15. rujna 2022.) (In Croatian)

Karlic, Virna; Cvitkovic, Ivana. (2017). „Vokativnost u hrvatskoj i srpskoj

jezicnoj normi i upotrebi: morfoloski pristup" ["Vocativity in Croatian and Serbian language norm and usage : a morphological approach"]. U Filoloske studije [PhilologicalStudies]. 228-242. (In Croatian) Kodric Gagro, Ana i Vranesa, Ana. (2016). „Okamenjivanje: promjene u

funkciji padeza u suvremenome hrvatskom jeziku ["Freezing: changes in case function in contemporary Croatian language"]. U S. Botica, D. Nikolic, J. Tomasic i I. Vidovic Bolt (ur.). Sesti slavisticki kongres. Hrvatsko filolosko drustvo. 401-411. (In Croatian) Kolakovic, Zrinka. (2007). „Zastupljenost padeza u hrvatskome jeziku u

pisanim i govornim tekstovima" [„The frequency of Cases in Croatian written and spoken data"]. U Lahor: casopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik [Lahor: Journal for Croatian as Mother, Second and Foreign Lanugage]. 242-270. (In Croatian) Maresic, Jela. (1995). „O ostacima kajkavskoga vokativa" [„On Remnants

of the Kajkavian Vocative"]. U Filologija [Philology]. 235-238. (In Croatian)

Matovac, Darko. (2022). Basic Croatian Grammar. Zagreb: Hrvatska

sveucilisna naklada. (In English) Raguz, Dragutin. (1997). Prakticna hrvatska gramatika [Practical Croatian

grammar]. Zagreb: Medicinska naklada. (In Croatian) Stolac, Diana. (2005). „Komunikacijske funkcije vokativa" [„Vocativ's

communication functions"]. U Od fonetike do etike [From Phonetics to Ethics]. 173-184. (In Croatian) Tanackovic Faletar, Goran, Matovac, Darko. (2009). „Uporabno utemeljena

teorija usvajanja jezika oprimjerena razvojem padeznog sustava imenica hrvatskoga jezika" [„Usage-based Model of Language Acquisition: An Example of the Development of Noun Inflection in the Croatian Language"]. U Suvremena lingvistika [Contemporary Linguistics]. 247273. (In Croatian) Tezak, Stjepko; Babic, Stjepan. (1992). Gramatika hrvatskoga jezika

[Grammar of Croatian language]. Zagreb: Skolska knjiga. (In Croatian) Udier, Sanda Lucija; Gulesic-Machata, Milvia; Cilas-Mikulic, Marica.

(2006). „GramatiCko-semanticki pristup obradi padeza" [„Grammatical-semantic approach to Croatian Cases"]. U Lahor: casopis za hrvatski kao materinski, drugi i strani jezik [Lahor: Journal for Croatian as Mother, Second and Foreign Lanugage]. 36-48. (In Croatian)