CC BY
6UGROZAVANJE PRIRODE I KULTURE KAO IZAZOV ZA BIOETIKU I MULTIKULTURALIZAM
Hrvoje Juric
Sveuciliste u Zagrebu, Hrvatska
The globally ruling techno-scientific-economic-political complex has been equally and similarly endangering both "first nature" (i.e. bios and physis) and "second nature" (i.e. human culture in the widest sense). An integrative approach to the key problems of today's world requires that, in terms of their subject, we regard these two fields jointly while appreciating their heterogeneity. Methodologically speaking, it requires that we develop pluriperspectivism. Bioethics and multiculturalism meet at both levels. Accordingly, following an analysis of the techno-scientific-economic-political matrix, this paper discusses the interrelations between bioethics and multiculturalism so as to show that only an integrative and pluriperspectival approach enables us to detect, articulate and solve the problems that issue from the radical endangerment of both nature and culture. Special attention is given to some of Vandan Shiva's works, which are useful for recognising the nature and global dimensions of the said problems, as well as the Losinj Declaration of Biotic Sovereignty (2004), which represents a solid conceptual basis for the protection of "biocultural sovereignty" and "biocultural rights".
U naslovu ovog rada oslovljena su cetiri pojma: priroda, kultura, bioetika i multikulturalizam. Dakako, svaki od ovih pojmova moze biti "pojam-kisobran", "pojam-isprika", prazan pojam, puka fraza ili ideoloski manipulabilan pojam. No, ovdje polazimo od toga da svaki od tih pojmova ima svoju povijest i svoju povijest utjecaja (Wirkungsgeschichte), a to znaci i svoj izvor i svoje utemeljenje, svoju cvrstu bazu - sto ovom prilikom nece biti obrazlagano, ali to svakako treba imati u vidu. Treba, dakle, imati u vidu i "sumnjivost" ovih pojmova i njihovo intersubjektivno potvrdeno opce vazenje.
Ipak, naglasavamo da polaziste ovdje predstavljaju pojmovi "prirode" i "kulture" u onom smislu u kojem se oni danas nalaze u medusobnoj opreci. Tu opreku, koja nam se danas cini tako samorazumljivom, nekoc je trebalo dokazivati, a ta je cinjenica, pak, sama po sebi dokaz da je nekoc postojalo manje ili vise koherentno jedinstvo tih dviju sfera (prirodne i kulturne) ili barem njihova uska medusobna upucenost, koja se s napredovanjem civilizacije, a osobito tokom Novoga vijeka, pa sve do nasih dana, konceptualno rastakala; dakako - sto tek danas
vidimo u punom svjetlu - i sa fakticnim posljedicama, kako po prirodu, tako i po kulturu.1
O supripadnosti prirode i kulture govori vec to sto pojam kultura izvorno znaci uzgoj, uzgajanje, njegovanje, i to kako covjeka i ljudskog, tako i svega drugog sto se odlikuje zivotom, rastom i razvojem. To je prezivjelo, primjerice, u izrazu "poljoprivredne kulture".
O supripadnosti prirodnog i kulturnog govori, primjerice, i Van Rensselaer Potter kad prezivljavanje (survival) tumaci kao adaptaciju (Potter, 1988: 5-7). Prirodna adaptacija (bilo da je fizioloska, koja se tice individualnih clanova neke vrste ili evolucijska, koja se tice samih vrsta) nalazi svoj adekvat u kulturnoj adaptaciji. Kulturna adaptacija pociva na fizioloskoj i evolucijskoj adaptaciji i njima je ogranicena, ali ih takoder nadilazi. No, vazno je uociti da je kulturna adaptacija zapravo specificno ljudsko "ponavljanje" onoga sto je svojstveno svim zivim bicima i vrstama.
Konacno, o supripadnosti prirode i kulture govore i novija istrazivanja, pa i formirane znanstvene discipline poput kulturne botanike i kulturne zoologije/animalistike, gdje se pokazuje do koje su mjere materijalno i duhovno prozeti ljudski i ne-ljudski svijet.2
S druge strane, o razgranicenju, o utvrdivanju granice izmedu izmedu prirode i kulture (kao "ne-ljudskog" i "ljudskog") govori citav mainstream zapadnjacke filozofije, tj. brojni filozofi medu kojima mozemo istaknuti Hegela koji u Predavanjima o filozofiji svjetske povijesti kaze: "Nakon stvaranja prirode, nastupio je covjek i on predstavlja opreku spram prirodnog svijeta. On je bice koje se uzdize u drugi svijet. Mi imamo u nasoj opcoj svijesti dva carstva: ono prirode i ono duha. Carstvo duha je ono sto je proizveo covjek." (Hegel, 1966: 50)
Zahvaljujuci Hegelu i drugim rodonacelnicima europskog (a to ujedno znaci i globalnog, svjetskog) modernog doba, danas s takvom samorazumljivoscu govorimo o "prvoj" i "drugoj" prirodi. "Prva priroda", sazeto govoreci, podrazumijeva bios i fysis, a "druga priroda" ljudsku kulturu u najsirem smislu rijeci.
No, ovdje nece biti rijeci o prirodi i kulturi naprosto, nego o ugrozenosti prirode i kulture. Stoga moramo najprije reci nesto o agensu tog ugrozavanja, a to je - globalno vladajuci tehnoznanstveno-ekonomsko-politicki kompleks, koji poput matrixa vlada danasnjim svijetom, sto moze zvucati kao "teorija zavjere", ali je nazalost dokazivo i empirijski.
1 O tome usp. npr. Naess, 2005.
2 Usp. Viskovic, 1996; Viskovic, 2001; Maijanic/Zaradija Kis (ur.), 2007.
Pod tehnoznanoscu mislimo na onaj spoj prirodne znanosti i tehnologije (u prvom redu biotehnologije i informacijsko-komunikacijskih tehnologija) koji ima ambiciju da bude jedini vazeci oblik znanja i upravljanja ljudskim i neljudskim zivotom na Planeti. Pod ekonomijom ovdje mislimo na globalno vladajucu neoliberalisticko-kapitalisticku ekonomiju, a pod politikom na jednako tako globalno vladajucu liberalno-demokratsku politicku paradigmu koja - usprkos svojim slobodarskim izvorima - u praksi danas funkcionira kao birokratsko-militaristicka politika moci.
Taj globalno vladajuci tehnoznanstveno-ekonomsko-politicki sklop u podjednakoj mjeri i na slican nacin ugrozava "prvu prirodu" i "drugu prirodu". Ali tome nije tako samo zato sto taj sklop ima totalnu moc i ekstremnu sveobuhvatnost, nego i zato sto su ta dva podrucja najuze povezana. Totalnost (pa i totalitarnost) ovog sistema - paradoksalno -djeluje protiv cjelovitosti prirode i kulture. Jer: ona, s jedne strane, fragmentira, rasprsuje i razara cjelinu, a s druge strane, uproscuje, uniformira i usisava.
O cemu se pritom radi nastojat cemo pokazati na primjerima koje navodi Vandana Shiva, indijska fizicarka koja je svjetski poznata postala zahvaljujuci svom ekolosko-aktivistickom angazmanu. Vandana Shiva, naime, u svoje dvije knjige, Ratovi za vodu (Shiva, 2006a) i Biopiratstvo (Shiva, 2006b), pokazuje najprije do koje su mjere povezani priroda i kultura, a potom kako ovdje imenovani i stigmatizirani sklop tehnoznanosti, ekonomije i politike razara supstancu zajednicku onom prirodnom i onom kulturnom.
Buduci da je religija jedan od kljucnih elemenata onoga sto nazivamo kulturom, detektiranje najavljenog problema najjednostavnije je (ali niposto pojednostavljujuce) izvrsiti preko religije, odnosno preko onog religijskog i religioznog. Shiva to cini, u svojoj knjizi Ratovi za vodu, govoreci o "svetim vodama", odnosno o poimanju i imanju vode (izvora, rijeka, itd.) u okviru budizma i drugih indijskih religija, ali opet ne samo indijskih, buduci da, u tom kontekstu, govori i o islamu i krscanstvu.
Citirajuci Kur'an ("Voda je izvor sveg zivota") i Taittiriyasamhitu ("Voda je najveci uzdrzavatelj i stoga nalik majci"), Shiva kaze: "Kroz cijelu povijest izvori su vode bili sveti, iskazivalo im se stovanje i strahopocitanje. Pojavom slavina i flasirane vode zaboravili smo da je voda, prije no sto potekne kroz cijevi i prije no sto potrosacima bude prodana u plastici, dar prirode. U Indiji je rijeka sveta. Rijeke se smatraju produzecima i djelomicnim ocitovanjima bozanstava. Prema rgvedskoj kozmologiji, i sama se mogucnost zivota na Zemlji dovodi u vezu s oslobadanjem nebeskih voda, iza kojeg stoji Indra, bog kise. Indrin neprijatelj Vrtra,
demon kaosa, zaustavio je vodu i gomilao je te tako onemogucio stvaranje. Kad je Indra porazio Vrtru, nebeske su se vode izlile na Zemlju i niknuo je zivot." (Shiva, 2006a: 159)
Shiva takoder navodi, tabelarnim prikazom, nesto sto se isprva moze ciniti kao kuriozitet, ali ipak govori nesto bitno. Ona, naime, navodi 108 imena rijeke Ganges; dakle, 108 nacina na koje Indijci koji zive u slivu Gangesa nazivaju tu rijeku (usp. Shiva, 2006a: 169-175).
Ganges, dakle, nije samo prirodna, nego i kulturna cinjenica. A napad na ovu rijeku (izgradnja hidrocentrala, o kojima govori Shiva, sa svim katastrofalnim posljedicama koje to izaziva), s jedne je strane napad na jedan prirodni entitet i prirodu kao takvu, a s druge strane takoder napad na tradicionalni nacin zivota, nematerijalnu kulturu, drustveni zivot, kulturu kao takvu.
U toj tehnoznanstveno-ekonomsko-politickoj perspektivi (koja, nota bene, ima ambiciju da bude jedinom perspektivom) inherentna vrijednost prirode i zivota je zamijenjena pseudo-vrijednoscu, dakle, "vrijednoscu" koju mozemo pisati samo pod navodnicima, a to je ekonomska vrijednost, robna vrijednost, vrijednost kapitala i profita.
Osim sto je to napad na religiozna uvjerenja, ona u kojima je jedna rijeka na neki nacin bozanska, a u svakom slucaju bozje djelo, to je i napad na tradicionalni nacin zivota, koji vise nije samo religijska stvar, iako je su-konstituiran od strane religije.
To se - jos i vise - pokazuje u jednom drugom problemu, koji Shiva naznacuje u Ratovima za vodu, a razvija u Biopiratstvu. Radi se o industriji genetickih modifikacija, koja je impregnirana odgovarajucom ideologijom. Naime, GM-kompanije, sa svojim "Drang nach Osten", potcinjavanje "istocnjaka" vrse putem "biopiratstva" i plasiranja geneticki modoficiranih organizama i proizvoda u "treci svijet", na suptilniji, ali mozda jos razorniji nacin od prethodno naznacene "hidrocentralizacije". To je, pak, praceno jednom novorsnom mitologijom, onom o GMO-ima kao spasiteljima covjecanstva: GMO se pojavljuju kao deus ex machina, kao univerzalno rjesenje za probleme svjetske gladi, pretjerane upotrebe pesticida, a u novije vrijeme i kao rjesenje problema zagadenosti minama u zemljama pogodenima ratom.
"Univerzalnost", pak, u ovom slucaju nema tradicionalni pozitivan prizvuk. Jer ona ovdje znaci - nesnosljivost prema bilo kakvoj raznolikosti: "Bioraznolikost ubrzano prerasta u primarno popriste sukoba izmedu svjetonazora zasnovanih na raznolikosti i nenasilju te onih zasnovanih na monokulturama i nasilju." (Shiva, 2006b: 134)
Ono sto je Vandana Shiva pisala u svojim knjigama, izvorno objavljenima 1997. i 2002., na slican je nacin, ali posve nezavisno od
Shivinih djela, formulirano u Losinjskoj deklaraciji o biotickom suverenitetu. Ovaj je tekst napisan, usuglasen i prihvacen 2004. godine u Malom Losinju (Hrvatska), tijekom 3. Losinjskih dana bioetike, zahvaljujuci ponajprije spiritus movensu hrvatskih i jugoistocnoeuropskih bioetickih gibanja Anti Covicu.3 U nastavku cemo navesti odlomke iz Deklaracije koji ilustriraju njezina polazista, glavne teze i namjere.
"Podrucje zivog (bios) i podrucje kulture raznorodne podloge na kojima se zasniva ljudska individualna i drustvena egzistencija. U samoj konstituciji ljudskog bica prisutne su kao podvojenost ljudske naravi i djelatne kao antagonizirajuci momenti koji stvaraju produktivnu napetost unutar ljudske egzistencije. Glavni globalizacijski tokovi, koji nisu noseni vizijom svjetskog ethosa, niti idejom svjetskog drustva, nego interesima svjetske trgovine i ambicijama svjetske prevlasti, ugrozili su ta heterogena podrucja na identican nacin, ponistavajuci raznolikost kao njihovu temeljnu strukturu i bitnu znacajku.
Stoga je nuzno podrucje zivog i podrucje kulture utvrditi kao suverena podrucja i uciniti ih otpornima prema globalizacijskom niveliranju razlika s heteronomne pozicije trgovackog interesa i politicke prevlasti. Samo iz biotickog i kulturnog suvereniteta mogu se izvesti bioticka i kulturna prava kao suverena prava koja ne podlijezu trgovinskim i politickim odnosima i utjecajima. Biokulturna prava odnose se na ocuvanje biotickog i kulturnog nasljeda, te na zastitu aktualne konstitucije i egzistencije bioticke i kulturne zajednice.
Suverenitet se izvorno odnosi na drzavnu vlast i oznacava njen najvisi rang. (...) Cetiri stoljeca kasnije politicki suveren je dosao u mogucnost da prekoraci tako zacrtanu granicu i uzurpira ovlasti odlucivanja o promjeni prirodnog poretka zivota i uvodenju geneticki modificiranih organizama u prirodu. Pritom su temeljne bioticke strukture i moci pretvorene u robu (patenti), a priroda je postala elementom trgovinskog sustava i trgovackih sporazuma. To je ujedno i najniza tocka do koje je covjek pao u svome odnosu prema prirodi, u kojoj je postao 'trgovac prirodom'.
Pojam biotickog suvereniteta izrazava autohtonost kao vrhovno i nepovredivo nacelo samoodrzanja zivotne zajednice. Buduci da je covjek kao clan politicke zajednice ujedno i jedini odgovorni clan bioticke zajednice, na politicku vlast prelazi obveza ocuvanja bioticke suverenosti. Politicka vlast medutim ne moze steci ovlasti mijenjanja ili narusavanja autohtone konstitucije zivotne zajednice." (Deklaracija o biotickom
3 O povijesti, kontekstu i implikacijama Losinjske deklaracije o biotickom suverenitetu usp. Covic, 2005, gdje se takoder moze pronaci i cjeloviti tekst Deklaracije na njemackom jeziku.
suverenitetu, 2004) U Deklaraciji o biotickom suverenitetu
se na pregnantan nacin objedinjuje i razmatra bioticku i kulturnu raznolikost, bioraznolikost i multikulturalizam, a time i zivot/prirodu i kulturu.
Pitanje "Zasto je bioraznolikost (kao pluralnost zivota i prirode) po sebi vrijednost?" istovjetno je pitanju "Zasto su zivot i priroda po sebi vrijednost?". A pitanje "Zasto je multikulturalizam (kao pluralnost kultura) po sebi vrijednost?" istovjetno je pitanju "Zasto je kultura po sebi vrijednost?".
Naravno, razliciti oblici zivota i kulture zahtijevaju diferenciranje unutar eticke rasprave o zivotu i kulturi; zahtijevaju stupnjevanje i skrupulozno rjesavanje moralnih konflikata koji nastaju u srazu razlicitih oblika zivota i razlicitih kultura. Ali nacelo zastite raznolikosti, bioticke i kulturne, ne smije se gubiti iz vida, jer raznolikost zivota i kulture preduvjet je odrzanja zivoga i kulturnoga; ako pod odrzanjem ne mislimo samo na puko odrzanje i ako pod zivotom (zivotom naprosto i kulturnim ili drustvenim zivotom) mislimo - eticki, dakako - ne puki zivot nego dobar zivot.
Sve to se dade na plodotvoran nacin objediniti i pod jednim vidom promisljati unutar etike zivota, dakle bio-etike, ako govorimo o bioetici u njezinu integrativnom obliku, kojeg se zagovara, pa cak i institucionalno razvija pod imenom integrativne bioetike.4 Integrativna bioetika je
4 Projekt integrativne bioetike jos uvijek se razvija, sto znaci da je okupljanje i sistematiziranje razlicitih integrativno-bioetickih tendencija u razudenoj bioetickoj raspravi, koje su do sada zasebno razvijane, jos uvijek u tijeku. No, dosadasnje artikulacije ideje i ciljeva integrativne bioetike, koje se moze pronaci na razlicitim mjestima, dopustaju nam zakljuciti kako su vec postavljeni dovoljno cvrsti temelji za izgradnju i daljnje razvijanje integrativne bioetike. Ipak, koncept integrativne bioetike jos uvijek ceka svoju sistematicniju i ekstenzivniju eksplikaciju. Formuliranje i provedba znanstveno-istrazivackih projekata, objavljivanje daljnjih znanstvenih clanaka, publikacijä zbornickoga tipa i ocekivanih monografskih djela svakako ce doprinijeti teorijskom fundiranju integrativne bioetike, a znacajan poticaj ce nesumnjivo doci i iz paralelnog institucionalnog etabliranja integrativno-bioetickog projekta. Pritom mislimo prvenstveno na Bioeticki forum za jugoistocnu Europu - medunarodnu konferenciju koja se od 2005. godine odrzava u Malom Losinju, a utemeljena je i razvija se u konceptualnom horizontu integrativne bioetike - te na druge sastavnice ambiciozno postavljenog projekta, koje su zacete u krugu inicijatora i sudionika Bioetickog foruma (bioeticke ljetne skole, Referalni centar za bioetiku u jugoistocnoj Europi, itd.). U ovom kontekstu valja spomenuti i Losinjske dane bioetike, medunarodnu znanstveno-kulturnu manifestaciju koja se, takoder u Malom Losinju, odrzava od 2002. godine. - O konceptu i osnovnim crtama integrativne bioetike usp. ponajprije Covic, 2004; Covic/Hoffmann (ur.), 2005; Covic/Hoffmann (ur.), 2007; Valjan (ur.), 2007.
koncepcija novijeg datuma, iz cije perspektive se pogresnima i kontraproduktivnima smatraju sva dosadasnja reduciranja bioetike, i tematsko-problemska i disciplinarno-metodoloska. Bioetika je, u tom smislu, otvoreno podrucje susreta i dijaloga razlicitih znanosti i djelatnosti, te razlicitih pristupa i pogleda na svijet, koji se okupljaju radi artikuliranja, diskutiranja i rjesavanja etickih pitanja vezanih za zivot, za zivot u cjelini i u svakom od dijelova te cjeline, za zivot u svim njegovim oblicima, stupnjevima, fazama i pojavnostima. Glavne karakteristike tako shvacene bioetike mogu se sazeti kroz pojmove multi-, inter- i trans-disciplinarnosti, pluriperspektivnosti, te integrativnosti. Multidisciplinarnost bi znacila -okupljanje svih ljudskih znanosti i djelatnosti relevantnih za bioeticka pitanja; interdisciplinarnost - poticanje dijaloga i iznalazenje modusa za suradnju svih tih disciplina; a transdisciplinarnost - nadilazenje medusobnih razlika, odnosno objedinjavanje razlicitosti u jedinstvenom, bioetickom pogledu fokusiranom na pitanja koja ne mogu biti proniknuta iz perspektive jedne znanosti ili jednog podrucja. Time se vec uvodi u igru pojam pluriperspektivnosti, koji bi znacio objedinjavanje i dijalosko posredovanje ne samo znanstvenih, nego i ne-znanstvenih, odnosno izvan-znanstvenih prinosa, ukljucujuci razlicite nacine refleksije, razlicite misaone i kulturne tradicije, odnosno razlicite poglede koji pocivaju na kulturnim, religijskim, politickim i inim posebnostima. No, ne radi se o njihovom mehanickom okupljanju, nego o zbiljskoj integraciji, izradi jedinstvene platforme za raspravu o etickim problemima vezanima uz zivot i razvijanju integrativne metodologije. Integrativnost bi stoga trebala oznacavati zadacu (odnosno sposobnost) bioetike da sve razlicitosti o kojima je bilo rijeci okupi u jedinstveni bioeticki pogled, radije negoli u disciplinarni i disciplinirani znanstveni okvir.
Glavni cilj integrativne bioetike stoga bi bilo pruzanje orijentacije za odgovaranje na neke od kljucnih problema covjecanstva i Planete, te njegovanje i artikuliranje rastuceg bioetickog senzibiliteta; dakle, ne scijentificko menadzerstvo i izgradnja "lijepih teorija", nego dalekosezno promisljanje opstanka pod biocentrickim nacelima te akcija koja moze potaknuti konkretne drustveno-politicke pomake.
Jedino integrativni i pluriperspektivni pristup omogucuje detektiranje, artikuliranje i rjesavanje pitanja koja proizlaze iz radikalnog ugrozavanja prirode i kulture. Integrativni pristup kljucnim problemima danasnjice zahtijeva, dakle, na predmetnoj razini, promatranje prirode i kulture pod jednim vidom, uz uvazavanje njihove raznorodnosti, dok na metodoloskoj razini zahtijeva razvijanje pluriperspektivnosti. Stoga se integrativna, pluriperspektivisticka bioetika i multikulturalizam susrecu na obje razine, predmetnoj i metodoloskoj.
Multikulturalnost podrazumijeva pluriperspektivnost. A ta pluriperspektivnost, osim sto je "princip po sebi", usmjerena je protiv monoperspektivnosti koja je - koliko god nam se danasnji svijet zivota cinio raznolikim - konceptualna osnovica danas vladajucih modela vladanja svijetom. To se odnosi kako na monoperspektivizam tehnoznanosti, tako i na monoperspektivizam neoliberalisticke kapitalisticke ekonomije, te birokratsko-militaristicke politike. Mozemo, naime, govoriti o "mekdonaldizaciji", "kokakolizaciji", "mikrosoftizaciji", americkom vidu "demokratizacije" barbara, ali u svakom se slucaju radi o jednom pseudo-univerzalizmu, odnosno o jednoj globalizaciji moci, moci koja, slijepa za ono sto ne sluzi njezinu interesu, potpuno iskljucuje dimenziju odgovornosti koja se - kako etika oduvijek pokazuje - nuzno veze uz moc kao mogucnost/sposobnost i snagu djelovanja.
No, sada - otkad smo spoznali razmjere nasega djelovanja i krhkost covjeka i prirode - ni moc ni odgovornost vise se ne mogu shvacati samo kao kategorije tradicionalne antropoetike, kao kategorije koje vaze unutar socio-politicke sfere i ljudskoga svijeta. Iako je oduvijek i uvijek zivio u svijetu zivoga, covjek je bio sklon konceptualno i stvarno se izdvajati iz njega, izdizati se iz svoje prirodne (tj. prirodene) okoline, kako bi se oslobodio od tzv. prirodne nuznosti i usao u sferu slobode. Sada tu slobodu ipak vise ne smijemo shvacati samo kao permanentno proizvodenje moralnog univerzuma i ljudskog univerzuma uopce od strane covjeka, nego i kao oprezno kretanje covjeka unutar zatecenoga univerzuma zivota i prirode, za koji znamo da je oduvijek covjekova kuca, ali nam sada predstoji da uz pomoc bio-etike napisemo i tome primjeren kucni red.
Literatura
Covic, Ante. 2004. Etika i bioetika. Razmisljanja na pragu bioeticke epohe. Zagreb: Pergamena.
Covic, Ante. 2005. Bioethik unter den Bedingungen des Postkommunismus -Fallbeispiel Kroatien. U: Ante Covic / Thomas Sören Hoffmann (ur.), Bioethik und kulturelle Pluralität / Bioethics and Cultural Plurality, Sankt Augustin: Academia Verlag, str. 148-172.
Covic, Ante / Hoffmann, Thomas Sören. (ur.) 2005. Bioethik und kulturelle Pluralitat. Die südosteuropäische Perspektive / Bioethics and Cultural Plurality. The Southeast European Perspective. Sankt Augustin: Academia Verlag.
Covic, Ante / Hoffmann, Thomas Sören. (ur.) 2007. Integrative Bioethik. Beiträge des 1. Südosteuropäischen Bioethik-Forums, Mali Losinj 2005 / Integrative
Bioethics. Proceedings of the 1st Southeast European Bioethics Forum, Mali Losinj 2005. Sankt Augustin: Academia Verlag. Deklaracija o biotickom suverenitetu (2004).
http://damp.nsk.hr/arhiva/vol1/600/2549/www.zeleni.hr/gmo/dok/Losinjska_deklara cija.doc
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich. 1966. Vorlesungen über die Philosophie der Weltgeschichte, sv. I: Die Vernunft in der Geschichte (1830). Hamburg: Felix Meiner.
Marjanic, Suzana / Zaradija Kis, Patricija. (ur.) 2007. Kulturni bestijarij. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku - Hrvatska sveucilisna naklada. Naess, Arne. 2005. Culture and Environment. The Trumpeter. 21 (1). 53-58. Potter, Van Rensselaer. 1988. Global Bioethics. Building on the Leopold Legacy. East Lansing. Michigan State University Press.
Shiva, Vandana. 2006a. Ratovi za vodu. Privatizacija, zagadivanje i profit. Zagreb: DAF.
Shiva, Vandana. 2006b. Biopiratstvo. Krada prirode i znanja. Zagreb: DAF. Valjan, Velimir. (ur.) 2007. Integrativna bioetika i izazovi suvremene civilizacije. Sarajevo: Bioeticko drustvo u Bosni i Hercegovini.
Viskovic, Nikola. 1996. Zivotinja i covjek. Prilog kulturnoj zoologiji. Split: Knjizevni krug.
Viskovic, Nikola. 2001. Stablo i covjek. Prilog kulturnoj botanici. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.
