CC BY
8recenzija
UDC: 7.038.53(497.5)(049.32)
TIJELO KAO SUBVERZIJA: Dokumenti, slike, tragovi
(Marjanic, Suzana. Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas [The chronotopical overview of Croatian performance art - from the Traveller to the present]. 2013. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku - Udruga Bijeli val, 2000 str.)
Teorija suvremene umjetnosti od 1989. godine do danas odredena je nastojanjem dekonstrukcije jedne vladajuce ideje iz koje se objasnjava sva-ki moguci zbiljski umjetnicki projekt i njegova realizacija. Ne postoji kral-jevski put u srediste problema. Najznacajnije teorije suvremene umjetnosti istodobno su i paradigme za objasnjenje odnosa izmedu svijeta, drustva, poli-tike, kulture i umjetnosti u doba post-povijesti. Tri su paradigme najvjero-dostojnije stoga sto teorijski odgovaraju biti naseg vremena. Pod njihovim okriljem i u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti od 1990-ih do danas moguce je prepoznati moc kreativnog prisvajanja podrucja alternative svijetu neo-imperijalnog globalitarnoga poretka u kojem umjetnost postaje spektakularni kulturni pogon. Sve tri paradigme odgovaraju na pitanje o smislu suvremene umjetnosti u svijetu nakon uspostave jedinstvenog ideologijsko-politickog i ekonomskog modela globalizacije. Njihova je temeljna znacajka odredena uvidom u nuznosti prevrednovanja nasljeda moderne i avangardne umjetnosti, tradicionalne estetike i post-estetike, povijesti umjetnosti, znanosti o umjetnosti i fenomenologije slike. Prva je paradigma repolitizacija umjetnosti, druga reestetizacija svijeta zivota, a treca vizualni/slikovni obrat (visual/ iconic turn). Najznacajniji su predstavnici ovih paradigmi: (1) Boris Groys i Jacques Ranciere; (2) Dieter Mersch i Erika Fischer-Lichte, te (3) W. J. T. Mitchell i Gottfried Boehm.
Kada se unutar tog okvira razmatra performativna umjetnost koja je u Hrvatskoj tijekom druge polovine 20. stoljeca polucila najvisa svjetska dostignuca s radovima/dogadajima, primjerice, Tomislava Gotovca, Vlaste Delimar, Grupe sestorice, Igora Grubica, Dalibora Martinisa, Sanje Ivekovic, Sinise Labrovica, Vlaste Zanic, Sandre Sterle i drugih bogato dokumenti-ranih i vjerodostojno teorijski protumacenih u knjizi Suzane Marjanic Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas mozemo izvesti sljedece sintetske postavke. Performativna umjetnost dogada se u prostoru-vremenu zivota kao pozornice. Ona je utjelovljenje (embodiment) zivota samoga kao
umjetnickoga djela.1 Utjecajni filozof i teoreticar suvremene umjetnosti Dieter Mersch u svojem plaidoyeru za estetiku performativnoga s onu stranu metafizicke, tradicionalne estetike kao osamostaljene discipline filozofi-jskoga razmatranja umjetnosti u njezinome povijesnom otvaranju lijepog i uzvisenoga, ustvrduje da je performativni obrat (performative Kehre) umjetnosti najradikalniji korak natrag u iskonski smisao umjetnosti kao dogadaja. Performativna umjetnost, prema Merschu, jest umjetnost bez djela. Ona se dogada „u sredistu umjetnosti" kao jednokratni akt, singularno djelovanje i gesta ciste tjelesnosti. Time sto zivo tijelo u pokretu preuzima ikonoklasticki karakter slike, samo tijelo postaje ziva slika. Vizije povijesne avangarde re-alizirane su na taj nacin sto sustav umjetnosti kao zivota postaje meta-umjet-nost. Vremenitost tog epohalnoga dogadaja prijelaza slike u tijelo-na-pozorn-ici odigrava se kao: (1) otvoreni proces, (2) projekt, (3) trenutak.2
Performativnost je pojam koji se uspostavio kao rezultat „linguistic turn-a" u filozofiji jezika krajem 1950-ih i pocetkom 1960-ih godina.3 Kao sto vizualna umjetnost nije utemeljena u govoru, niti joj on prethodi, tako ni jezik nije tek govorni cin komunikacije izmedu govornika razlicitih kulturnih svjetova. Jezik se pokazuje kao djelatno kazivajuci moment artikulacije onog prakticnoga. Performativni karakter jezika upucuje na njegovu djelotvornost. Ona se iskazuje u izvedbi i akciji. Performativnost onog sto se dogada na po-zornici potrebuje prezenciju (prisutnost) i prezentaciju zivoga tijela kao slike, jezika i gestualnosti. Znacenje izgovorenoga i prezentiranoga tijela-u-akciji nije unaprijed transcendentalno zajamceno. Ono je kontekstualno i ovisno o situaciji. Znakovni sustav meta-umjetnosti performansa stoga pripada vizual-no-auditivnoj semiotici. Iza tjelesnosti dogadaja na pozornici nije vise tijelo kao znak, nego ono sto uopce omogucuje tijelu njegovu vizualno-auditivnu prisutnost. Kako je na ta pitanja odgovorila Suzana Marjanic u svojoj obuh-vatnoj i vec po ideji knjizi-kao-otvorenome dogadaju samoga zivota poistov-jecenoga s umjetnosti?
Suzana Marjanic prikazuje povijest performansa na nasim prostorima kao povijest subverzije, anarhije, gradanskoga otpora, drustvene participaci-je. Sve su to uobicajeni izrazi poznati iz Foucaultovih i Deleuzeovih mik-ropolitika emancipacije i pobune. Da bi se uopce moglo razumjeti kako je i
1 Erika Fischer-Lichte, Ästhetik des Performativen, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2004, str. 130-160.
2 Dieter Mersch, Ereignis und Aura: Untersuchungen zu einer Ästhetik des Performativen, Frankfurt/M, 2002, str. 245. Usp. i moju studiju Zarko Paic, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.
3 Gottried Boehm, „Jenseits der Sprache? Anmerkungen zur Logik der Bilder", u: Christa Maar/ Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder, DuMont, Köln, 2005, str. 2843, Dieter Mersch, nav. djelo, str. 245-250.
zasto bas performativnost postala kljucna oznaka neoavangardne umjetnosti „ovdje" i „sada" autorica na temelju svojeg uvida u kontekst istocne Europe pokazuje da je ocigledno kulturni prostor u okruzju real-socijalistickoga im-aginarija bivse Jugoslavije imao svojevrsnu autonomnost unutar zamasnih zbivanja kulturalno-politicke subverzije. Nema sumnje da ce za daljnju filozofijsko-politologijsku analizu ovog problema kao i za rekonstrukciju estetskih promisljanja vremena na prijelazu iz 1980-ih u 1990-e biti potre-bno posebno kriticki analizirati nesvodljivost ove vrste umjetnosti naspram drugih vladajucih diskursa. Sjetimo se koliko je u tom pogledu Groysova par-adigmatska studija Stalin Gesamtkunstwerk od kljucnoga znacaja zbog toga sto polazi od postavke da je upravo soc-realizam bio konstrukcija ideologi-jskoga poretka kao estetske konfiguracije „novoga zivota" u komunizmu.
U naslovu koji upucuje na samoodredenje povijesti hrvatskoga perfor-mansa, a prema Bahtinu rijec kronotop odnosi se na pojam kao sklop vre-mensko-prostornih koordinata pripovjednoga teksta, Suzana Marjanic izvodi temeljnu artikulaciju svoje knjige. Ono sto je, medutim, posebno izazovno jest da autorica uvodi u diskurs o teoriji i praksi performativne umjetnosti naglaseno osobnu crtu posredovanja izmedu umjetnickih dogadaja izabranih aktera i teorijske strogosti imenovanja mjesta, vremena i konteksta dogadaja samoga. Razlog lezi u tome sto je pisanje o jednokratnosti dogadaja vec uvi-jek performativan cin teorijske razmjestenosti „promatranja". Tko promisl-ja i katalogizira ono sto je povijesno minulo, ali ostaje kao zivi dokument biopoliticke produkcije znacenja u suvremenosti, kako bismo to kazali na tragu Agambena, mora svoju vlastitu poziciju kritickoga sudenja na isti nacin tretirati kao i sudionistvo u emergentnome dogadaju onoga o cemu misli i pise. Jasno je, dakako, da se performansom u vizualnim umjetnostima 20. stoljeca sabire iskustvo tjelesnoga obrata (corporeal turn). A ono uistinu ot-pocinje s povijesnom avangardom i dadaizmom kao nacelom ozivotvorenja praiskonskoga kaosa umjetnosti u sudaru s tehnicko-medijalnom situacijom modernih drustava. Kroz petnaest poglavlja autorica nas vodi povijescu dra-matskih zbivanja jedne umjetnosti koja se radala s idejom prevladavanja razlika izmedu elitne i masovne umjetnosti, stila i pokreta, transcendencije i imanencije. Knjiga stoga otpocinje s dva predgovora (Zarko Paic, Misko Suvakovic uz autorski predgovor Suzane Marjanic) i razlicitim teorijskim uvidima u bit estetike dogadaja. Uz svako poglavlje nalaze se i razgovori s umjetnicima performansa kao i glumcima, redateljima, glazbenicima, kritica-rima te teoreticarima i povjesnicarima umjetnosti, knjizevnosti i kazalista. Utoliko je ova knjiga, delezovski receno, stroj preklapajucih tendencija. U gustoj mreza pojmovlja i vizualnih dohvacanja jedne dekonstruirane stvar-nosti svjetova od iskona avangarde do „danas" na prostorima odredenim
ponajprije idejnim transverzalama umjetnosti, a ne dominantno politickim aspektima suverenosti nacije-drzave, odigrava se uzbudljiva izvedba slobode i kontingencije dogadaja.
Prvo poglavlje knjige („Performans i kinizam i/ili izvedbena linija otpo-ra") razmatra izvedbu tijela u umjetnosti performansa kao strategiju otpora. Autorica izvodi teorijske platforme za definiranje performansa/izvedbe. U cjelini, rijec je o pojavama teatralizacije performansa i performativnoga ka-zalista. U drugome poglavlju susrecemo se sa zenitistickim i dadaistickim provokacijama. To su prvi hrvatski performansi poput Dadaisticke matineje 1922. u osjeckome kinu Royal, a ulicne akcije grupe srednjoskolaca Trave-leri nastoje se tumaciti kao poceci akcionizma u nasoj avangardi. Kronotop je mapiranje gradova u kojima se zbivala povijest umjetnosti subverzije na ulicama, trgovima, u podzemlju, na rubovima i s onu stranu svega normira-noga i „normalnoga". Zagreb, Split, Dubrovnik, Pula i Labin, Rijeka, Osi-jek, Varazdin - sve su to toposi jedne univerzalne singularnosti transgresije. Dakako da je pritom Zagrebu posvecena najveca paznja kroz analizu i do-kumentiranje ulicnih akcija i performansa u javnome prostoru - od grupe Gorgona (1959.-1966.), preko nove umjetnicke prakse (1966.-1978.), sve do danas. Prvo je poglavlje posveceno „ocu-utemeljitelju" performansa u Hrvat-skoj i citavoj bivsoj Jugoslaviji - Tomislavu Gotovcu. Potom se nizu poglav-lja o zenskom, feministickom i antifemininom performansu: od Sanje Ivek-ovic do Vlaste Delimar i dalje; napokon i poglavlje posveceno izvedbenosti neoavangardnoga kazalista Kugla glumista. Zavrsna su poglavlja knjige ona u kojima Suzana Marjanic nastoji razumjeti suvremene performativne prakse poput obnovljene izvedbe (reenactment), „akcionisticki intervencionizam". I konacno, posljednje poglavlje („Izvedba protesta ili jedina realna opcija -generalni strajk") bavi se analizom repolitizacije suvremene umjetnosti. To se odnosi na citav niz drustvenih i politickih protesta poput najznacajnijeg slucaja kao sto je to bilo u Varsavskoj ulici u Zagrebu njezinim devastiran-jem i prisvajanjem u korporativno-privatizacijskim spregama neoliberalne ekonomije i populisticke politike upravljanja gradom.
Knjiga Kronotop hrvatskoga performansa autenticno je svjedocanstvo sinergije hibridne teorije naseg doba, izvedbenih praksi suvremene umjetnos-ti u odredenom povijesno-drustvenom i kulturalnome kontekstu i, posljednje ali ne i manje vazno, dokumentacije dogadaja sudionika: od aktera/umjetnika do mreze diskurzivnih tragova kritike, institucija, alternativnih izvora i svje-doka burne povijesti. Knjiga je to koja uistinu djeluje poput ideje suvremene umjetnosti u njezinome objektnome postavu. Stoga nije nimalo nevazno da su vizualnost i graficka komponenta knjige na najvisoj razini izdavackih standarda za takve knjige u svijetu. Ono sto se pokazuje kao izazov za daljnja
promisljanja i kriticko vrednovanje jest ponajprije mogucnost da se imanent-no izgraduje prostor dijaloga o performansu i performativnim studijima u nas kao o necemu sto ne dolazi izvana i nije „uvezeno" kao brandirani proiz-vod iz tzv. globalnoga svijeta. Nije li doista samorazumljivo i ujedno goto-vo neproblematski kad je rijec o akterima performativne prakse da su dvije najznacajnije figure ove „forme" zivota suvremene umjetnosti zapravo nitko drugi negoli Tom Gotovac/Antonio Lauer i Marina Abramovic?! Baveci se performansom u rasponu od „Travelera do danas" Suzana Marjanic otvorila je svojim briznim istrazivanjima datoteke zivih sjecanja u doba vladavine fotografije i filma kao novih medija totalne reproduktivnosti zivota. Ono sto je jedino nepokorno u svijetu tehno-znanstvene produkcije umjetnoga zivota jest zivo tijelo. Bas ono pamti traume proslosti. Ali i prkosi svojem zatvaran-ju u sive zone opstanka. Ono sto jedino preostaje od povijesti kao monumen-talne iluzije napretka nisu estetski objekti niti grandiozni spomenici herojske povijesti kao mita. Mnogo je vaznije da nepokorno i slobodno tijelo zivi svo-ju egzistenciju kao bol i uzitak, kao radost i patnju u sudionistvu s Drugima. Ovo je knjiga posvecenosti tom jedinstvenom trenutku svijesti o dogadaju koji iscezava iz vremena i postaje slikom bezuvjetne predanosti Drugome. Suzana Marjanic autorica je jedne nesvakidasnje knjige. Iz njezina gustoga tkanja govore umnozeni Drugi. I stoga je ovo zajednistvo aktera i sudionika vise od teksta i slike. Perfomativnost i performans s Kronotopom su dobili pouzdano ishodiste za sva daljnja takva istrazivanja.
Zarko Paic
