CC BY
8pregledni clanak UDC 323.1(497.6) UDC 261.7(497.6)
NACIONALIZACIJA KONFESIJE, KONFESIONALIZACIJA
NACIJE
(Odnos nacionalnog i konfesionalnog identiteta u danasnjoj Bosni i Hercegovini)
Ivan Majic
Filozofski fakultet u Zagrebu, Hrvatska
Keywords: nation, religion, Bosnia and Herzegovina, religion issues, identity
Summary: The main analytical aim in this article is to address some contemporary tendencies of national and religion identity in Bosnia and Herzegovina. On the ground basis of some sociology references (mainly works by Anthony Smith, Benedict Anderson and Adrian Hastings) the question of national identity has important investigatory attention. Importance of the religion identity in Bosnia and Herzegovina with its four, and since lately, three religion communities can be linked to the similar importance of the developing practices of national identity. By putting those two practices inside one phenomenon, this article operates with formulations such as «nationalization of religion» and «religionization of nation». That analytic approach opens new set of some important issues that are crucial for understanding identity policies in contemporary Bosnia and Herzegovina.
Povezivanje koncepta identiteta s konceptom nacije u kategoriju nacionalnog identiteta cin je kojim se otkriva strategija koja objedinjuje dva vrlo slicna paralelna procesa identifikacije. Nacionalna pripadnost tako nakon obavljena procesa identifikacije postaje bliska, ako ne i istoznacna s naizgled paradoksalnom formulacijom «zelje/zudnje za pripadnoscu samom sebi», necem iskonskom sto se kao formula (pro)nalazi u dnu bica, a potom i multipersonalnoj zajednici s kojom ce se i unutar koje ce se moci vrsiti proces identifikacije upravo prepoznavajuci isti kod, istu nepromjenjivu bit koja je svojstvena indiviuumu. Tumacenje potrebe nacionalnog pripadanja moze polaziti od analize uzroka koji su proizveli potrebu za obuhvacanjem, razumijevanjem, u krajnjoj liniji, svodenjem vlastitih (ponekad divergentnih) obiljezja pod nekakav ujedinjujuci koncept zelje za bivanjem individuum, nedjeljivom cjelinom. Medutim, potreba osmisljavanja sebstva, njegova organiziranja u, prije svega, koliko-toliko jasnu predodzbu vlastita identiteta tek je pocetni korak u formiranju onoga sto ce biti potreba ujedinjenja vise identiteta. Stoga se pripadanje odredenoj zajednici ljudi s
kojima individuum dijeli neka zajednicka svojstva moze posmatrati i kao ishod iste one zelje da se vlastite proturjecnosti pomire njihovim svodenjem pod uvjerljivu pricu o cvrstom identitetu. Isto tako, kao produkt takve zelje za pripadanjem pojavljuje se i «nacionalizam koji tako postaje prirodni odgovor ljudskih bica, ciji je drustveni svijet, sa svojim cvrstim grupacijama, propao; koji se, zudeci za pripadnjem nekoj trajnijoj zajednici, okrecu transpovijesnoj naciji kao jedinstvenom raspolozivom nadomjestku za prosirenu obitelj, susjedstvo i vjersku zajednicu» (Smith, 2003: 99). Proturjecnosti i divergentni elementi koji se ne uklapaju u tu pricu, pak, ostaju, kako unutar subjekta, tako i unutar zajednice koja se, u tom smislu, promatra, Andersonovim rijecima, kao zamisljena. «Zamisljena je zato sto pripadnici cak i najmanje nacije nikad nece upoznati vecinu drugih pripadnika svoje nacije, pa cak ni cuti o njima, no ipak u mislima svakog od njih zivi slika njihova zajednistva» (Anderson, 1990: 17). Upravo ta slika zajednistva upravlja pojedincima te se oni osjecaju sigurno, odnosno zahtijevaju sigurnost uime vlastitog prava na zajednistvo koje im omogucuje koncept nacije.
Drugi pak element, naslovom najavljen, koncept je drukcijeg tipa zajednistva, a to je koncept konfesije, religije. Da je konfesionalni koncept u svom predodzbenom inventaru blizak nacionalnom, najavljuje spomenuti Benedict Anderson, smatrajuci da je opadanje «svetih jezika» pogodovalo smiraju religioznog nacina misljenja cime je omogucena i pospjesena pojava nacionalizma. Andersonovim su rijecima, «ezoteracija latinskog, reformacija i slucajni razvoj upravnih vernakulara pridonijeli svrgavanju latinskog i osipanju svete krscanske zajednice, a pojavu novih zamisljenih nacionalnih zajednica posve je moguce objasniti bez tih cinilaca» (ibid: 46). Drugim rijecima, izostanak okolnosti «svetih jezika» ne ukida i religiozni osjecaj koji je njima bio inherentan, vec ostaje u podlozi nacionalizma. On taj osjecaj metaforicki povezuje s patnjom, «sa slabljenjem religioznog vjerovanja nije nestala patnja koju je to vjerovanje djelomicno ublazavalo. Raj je unisten: sudbina se cini tim proizvoljnijom. Spas je besmislen: tim je potrebnija neka druga vrsta kontinuiteta» (ibid: 20-21). Njemu se suprotstavlja Hastings koji takvu tvrdnju smatra pogresnom argumentirajuci svoj stav cinjenicom kako «krscanstvo nikada nije imalo sveti jezik» (Hastings, 2003: 170), vec se dapace, Biblija vrlo rano, prakticki od samog pocetka pocela prevoditi. Temeljni Hastingsov stav koji se razlikuje od modernistickih teorija nacionalizma Erica Hobsbawma, Ernesta Gellnera i Benedicta Andersona sastoji se u tome da je nastanak nacije smjesten mnogo ranije od «doba u kojem se modernisti osjecaju sigurnima, tj. doba srednjovjekovnog drustva^» (ibid: 22). Etniciteti prerastaju u nacije, po Hastingsu, «u onoj tocki kada njihovo duhovno stvaralastvo preraste iz
usmenoga u pismeno u toj mjeri da se moze iskoristiti za literarnu produkciju, a posebno za prevodenje Biblije» (ibid.). Druga dalekosezna misao kojom se Hastings suprotstavlja modernistickim shvacanjima nacionalizma, a koja je posebno zanimljiva u kontekstu naslova ovoga izlaganja, moze se sazeti u sljedeci citat: «nacija i nacionalizam karakteristicno su krscanske stvari, a ako su se pojavili i drugdje, onda je do toga doslo u okviru procesa vesternizacije i imitacije krscanskog svijeta.» Taj citat posebno je zanimljiv sagleda li se bosanskohercegovacka situacija u kojoj imamo dvije krscanske i jednu nekrscansku konfesiju (islam) koji je prolazio i jos uvijek prolazi svojevrsnu nacionalizacijsku konstituciju. Bitno je napomenuti da Hastings kao iznimku tog procesa navodi zidovstvo, kojemu je etnicki i religiozni identitet razlicit od nacionalnoga, ali ulazenje u tu problematiku bi premasilo opseg i temu ovoga rada.
Specificnost Bosne i Hercegovine u tom smislu evidentna je iz situacije da se radi o prostoru na kojemu isprepleteno zive katolici, pravoslavci te Bosnjaci-muslimani, te u manjem postotku Sefardski zidovi koji su gotovo iscezli nakon rata u devedesetim godinama proslog stoljeca. Medutim konfesionalna pozicija krscanskih skupnosti, dakle, katolika i pravoslavaca, razlicita je od bosnjacko-islamske time sto su se krscanske uvijek oslanjale na svoje «sunarodnjake» u Hrvatskoj, odnosno Srbiji i time imale pravo na legitimitet, dok se bosnjacko-muslimanska skupnost u tom kontekstu tek trebala izboriti za nacionalni identitet sto je, uzme li se u obzir islam, prilicno nezahvalna pozicija buduci da se islamski nacionalizacijski procesi odvijaju na posve razlicit nacin od krscanskih1. Ako promotrimo proces konstitucije nacije u Hastingsovim shvacanju povezanosti s krscanskom religijom, katolicki i pravoslavni pripadnici su od pocetka razvijali nacionalnu svijest koja je bivala povezana s prevodenjem «svetih knjiga». Jer «onoga trenutka kada se lopta autohtone kulture pocela kotrljati, prevodenjem psalama, evandelja, zivotopisa pojedinih svetaca i moralnih prirucnika, ona je prirodno iz vjerskog presla na sekularni teren: sirenje religioznosti poistovjetilo se s nacijom» (Hastings, 2003: 30). U takvim okolnostima, prostorno stijesnjena izmedu dviju krscanskih skupnosti -nacija, a i dodatno otezana u jugoslavenskom ustavu koji dugo vremena nije omogucavao adekvatnu nacionalnu kategoriju za islamsku skupnost u Bosni i Hercegovini, ona se nasla u poziciji neuobicajenoj za islam - tj. pokusaju nacionalizacije. Time se, osim dviju krscanskih, i muslimanska komponenta u novije doba nasla u procesima nacionalizacije sto je rezultiralo posve
1 Detaljnije o tome vidjeti u: Abdulah al-Ahsan. 2004. Ummet ili nacija -kriza identiteta u savremenom muslimanskom drustvu, prevela Nasiha Pasic-Alijagic. Sarajevo: Libris.
analognim postupcima u dokazivanju nacionaliteta kao u krscanskim primjerima, a ti procesi su se, pored ostalog, manifestirali i cijelim nizom pokusaja iznalaska dokaza za iskonsko i drevno pravo kako na podrucje Bosne i Hercegovine, tako i na sva drzavna i nacionalna prava koje muslimansko-bosnjacko stanovnistvo zasluzuje. Bosanskohercegovacka se situacija jos prije rata u devedesetim godinama mogla opisati situacijom razlicitih nacionalnih historiografija koje su, rijecima Srecka Dzaje, u srednjovjekovne «stoljetne ponore teske raspoznatljivosti ubacivale i ubacuju ideologeme na jednoj strani o hrvatskom, na drugoj o srpskom, a na trecoj na bogumilsko-islamskom karakteru srednjovjekovne Bosne.» (Dzaja, 1992: 11). Ta recenica simptomaticno potjece iz 1990. godine, a najbolje ocrtava situaciju u kojoj se nacija kroz historiografsko-nacionalisticki diskurz pokusavala uzrocno-posljedicno, a time i narativno osmisliti/zamisliti kako bi ostvarila svoju performativnu funkciju.
Upravo nacionalizacija bosnjastva cini bosansku situaciju specificnom i dodatno zanimljivom. Postavljaju se mnogobrojna pitanja koja se ticu odnosa konfesije i nacije, odnosno, mogucnosti da se jednoj konfesiji pridruzuju njoj potpuno strani identifikacijski procesi, a ticu se povezanosti konfesije s nacijom. Jer, kada se pogleda odnos prema jeziku, odnosno, nacelu neprevodenja Kur'ana na druge jezike, kao «posljedicu imamo cinjenicu da je bit islama u arabizaciji, u uvlacenju naroda u jednu svjetsku zajednicu jezika i vlade. (...) Islam ne konstruira nacije, vec ih dekonstruira» (Hastings, 2003: 175-176). Stoga je nacionalizacija islamske konfesije visestruko kompleksan proces ne samo iz bosanskohercegovacke perspektive, vec i iz generalno islamske perspektive. To je samo jedan od aspekata zbog cega se situacija Bosnjaka moze prepoznati kao ambivalentna te se ona od davnina kroz brojne primjere takvom i pokazivala. Naime, zbog suzivota s pripadnicima krscanskih zitelja Bosnjaci-muslimani su mnoge krscansko-evropske elemente preuzimali te se stoga i nije mogla ostvariti potpuna istocnjacko-arapsko-islamska identifikacija. To se ocitovalo u kulturi, nacinu zivota i umjetnosti. Za primjer je dovoljno samo navesti vrlo bogatu alhamijado knjizevnost, odnosno knjizevnost na materinskom jeziku s arapskim pismom, zatim posebnu varijantu nadgrobnih spomenika tzv. nisana i basluka koji su svojim stilom bili slicniji steccima negoli izvornim turskim nisanima. Osim toga, arhitektura bosanskih gradova takoder je bila spoj razlicitih kultura i utjecaja. «Slijedeci osnovni plan orijentalnog grada, podijeljen na carsiju-poslovni dio i mahale- dijelove za stanovanje, ali i vidne elemente drugih tradicija - one iz vremena bosanskoga srednjeg vijeka, potom jaki mediteranski utjecaj, bosansko-hercegovacki gradovi vremenom su razvili vrlo osebujnu arhitekturu i urbanizam, umnogome razlicit od tipicno tursko-orijentalnoga, iako na njemu utemeljen»
(Lovrenovic, 2004: 115). I obrnuto, u kulturi katolika i pravoslavnih vjemika, moze se naci mnogo utjecaja, obicaja koji potjecu iz muslimanskog kulturnog inventara. Sve to govori u prilog cinjenici da je bosanski etnicki i konfesionalni identitet isprepleten mrezom razlicitih utjecaja te da u toj dinamicnoj situaciji nacionalizacija konfesije kao jedna od strategija promasuje osnovni koncept specificnoga interkulturnoga bosanskohercegovackoga identiteta, bilo da se radi o srpsko-pravoslavnoj, bilo hrvatsko-katolickoj, bilo bosnjacko-muslimanskoj nacionalizaciji.
Nije rijetka misao koja se u novije vrijeme, nakon rata u devedesetima, cesto cuje, a glasi kako je svaka nacionalizacija za Bosnu i Hercegovinu pogresna, ako ne i kobna. U procesima nacionalizacije posrijedi je i zelja za identitetom koji se pokazuje kao uzorak opceg zakona zajednice (Hegelovo «pojedinacno opce») jer je to jedini nacin da se njegovi postupci stave u logicke odrednice odgovornosti. Drugim rijecima, do nacionalizma dolazi u onom trenutku kada se san o cistoci vlastitog identiteta pocne rasplinjavati cinjenicom da nikada nismo onoliko cisti koliko bismo to zeljeli. Ovdje se namece ona Lacanova misao o Egu/Ja koji mora postati, osloboditi se Drugog u sebi. Ali, taj Drugi ili razlika, upravo su inherentni identitetu, pogotovo bosanskohercegovackom koji nije moguce mononacionalno shvacati. To se najbolje vidi u cinjenici da se niti bosanskohercegovacki Hrvati, niti bosanskohercegovacki Srbi, a niti Bosnjaci u kontekstu islamskog svijeta ne mogu rijesiti onog Drugog u sebi - naime samog bosanstva. I bosanski Hrvati i Srbi bit ce stereotipizirajuce posmatrani kao obiljezeni i (negativno) oznaceni svojim bosanstvom iz perspektive Hrvatske ili Srbije, dok bi Bosnjaci takoder mogli biti problematizirani jer su prihvatili, po Hastingsu, krscansku stvar, nacionalizaciju, uz nadopunu islamskog identifikacijskog inventara sto zajedno cini jednu doista neobicnu identifikacijsku politiku. Ta bosanskost, odnosno bosanstvo, moze se promatrati kao svojevrsni Derridaov suplement koji ce svojom posrednoscu uvijek narusavati zudenu neposrednost bivanja cistom nacijom. Odnosno, Bosna i Hercegovina kao da je inherentno anacionalna proto-drzava u kojoj (upravo zato sto je anacionalna) nacionalizam najvise dolazi do izrazaja. Po srijedi je jedna od osnovnih lekcija iz Freudove psihoanalize u kojoj histerik najjace odbija upravo ono bez cega ne moze. U slucaju Bosne i Hercegovine bi se moglo reci da se nemogucnost svodenja na (mono)nacionalno ocituje u radikalnom zahtjevu upravo za nacionalnim ne da bi se do njega zaista doslo (jer ce se tesko Hrvat/Srbin/Bosnjak-Bosanac ili Hercegovac odreci svoga regionalnog identiteta buduci da se kroz identitet Bosanca ili Hercegovca «zapravo» u Hrvatskoj, Srbiji ili drugdje u inozemstvu deklarira), vec kako bi se kroz to isticanje nacionalnosti stalno perpetuirala zrcalna igra medu nacijama. Histerija je tu vec stoljecima
isprepletena s historijom (cemu su nazalost najbolji dokazi stalni sukobi i nemiri, a da o ratu iz devedesetih niti ne govorimo).
Medutim, obratno, ako se razlika, odnosno inherentna «interkulturalnost koja se (do sada) nije znala artikulirati, odnosno institucionalizirati» (Kovac, 2001: 150) zapocne promatrati kao temelj jednog drukcijeg tipa identiteta koji nece biti nacionalno-konfesionalni, vec prije interkulturni, dijaloski, pluralisticki, onda se pogubnost oznake bosanstva moze pretvoriti upravo u prednost. Jer, cinjenica je da «monoloski politicki projekti (...) kao institucije nacionalnih drzava i kultura, u uvjetima drustvene netolerancije, radaju sukobe koji visenacionalnu ili multikulturnu zajednicu onesposobljavaju za zivot» (ibid.), iz cega slijedi da upravo takva multikulturna i multikonfesionalna zajednica ovisi o okolnostima koje nacionalisticku retoriku smanjuju na minimum. Bosna i Hercegovina se kroz povijest, a pogotovo u novijem vremenu nakon rata u devedesetim godinama upravo kroz dvojako, oprecno shvacanje razlike prepoznavala u dvama stereotipima koji su se temeljili ili na slavljenju razlike kao pozitivne vrednote ili na njenom demoniziranju, odnosno prikazivanju razlike kao uzroka svih nemira i patnji. Po prvom stereotipu, konstruira se «povijesni klise koji Bosnu crta kao idilu, u kojoj cvjetaju dobrosusjedski odnosi, tolerancija, multikulturalizam i opca sloga, a idilu samo povremeno kvare zle namjere i osvajacki planovi iz blizega geografsko-nacionalnog okruzenja» (Lovrenovic, 2002: 99-100), a po drugom oprecnom, stereotipu, «glavna i konstantna crta medusobnih odnosa u Bosni jest divergencija, proizasla iz unutarnje nemogucnosti (pa i: neprirodnosti i nepozeljnosti) zivota razlicitih vjera-nacija u organiziranoj politickoj zajednici» (ibid: 99). Niti jedan niti drugi stereotip, po Lovrenovicevom misljenju, nije dobar.
Ono sto je, medutim, bosanskohercegovacku situaciju ucinilo jos tezom i bezizlaznijom, rat je, koji je na tim prostorima otvorio potrebu jos jaceg nacionalnog identificiranja iz straha od «nestanka» svog (nacionalnog) identiteta. Tako se razlika gotovo redovito slavi deklarativno, teorijski, iz inozemne perspektive npr. na skupovima uglavnom izvan Bosne i Hercegovine, a vezanima za taj prostor, dok se, u Bosni i Hercegovini u praksi, upravo zbog iskustva rata te straha od razlike, «drugog», vrsi ustrajna nacionalna identifikacija kojoj je jedna od glavnih diferencijacijskih argumenata konfesionalna pripadnost, koja se, medutim, niposto ne ocituje povecanim pohadanjem duhovnih obreda, vec paradoksalno, povecanom i sve monumentalnijom gradnjom crkava i dzamija kao materijalnih identifikacijskih iskaza identiteta. Ta konstrukcija i novo osmisljavanje identiteta u podlozi sadrzi strategiju nacionalizacije konfesije te istovremeno i konfesionalizacije nacije jer se unutar tog cina nalazi jedinstveni duhovni religiozno/nacionalni osjecaj koji se
karakteristicno, po Andersonu, uvijek prepoznaje u suocavanju s krajnjim pitanjima smrti, odnosno besmrtnosti. Ali, «istovremeno, religiozna misao razlicito odgovara na maglovite nagovjestaje besmrtnosti, uglavnom preoblikujuci neumitnost u kontinuitet. (...) Na taj se nacin ona bavi vezama izmedu mrtvih i jos nerodenih pokoljenja, misterijem re-generacije» (Anderson, 1990: 20). Drugim rijecima, jamstvo trajanja nacionalno-konfesionalnog, dakle «nasega i pravovjernoga» identiteta omoguceno je religioznim osjecajem koji pruza pricu o kontinuitetu, autohtonosti, pravu na odredeni «sveti prostor» itd. S tim u vezi idu i brojne pronatalitetske politike koje nerijetko jedino imaju smisla ako su one nacionalno obojene gdje se treba stalno odrzavati brojka pripadnika odredene skupnosti kako ne bi doslo do njenog nestanka. Sve su to faktori koji doprinose fenomenima nacionalizacije konfesije i konfesionalizacije nacije koje vaznost pripadnosti odredenoj kulturnoj, nacionalnoj i konfesionalnoj skupini ne dovode u pitanje, ali sto je jos vaznije, dolazi do medusobnog isprepletanja tih procesa u jedan nadzakonski performativni nalog koji zahvaca svakog subjekta u konstituciji identiteta na podrucju Bosne i Hercegovine.
Zanimljivo je medutim, uz navedene probleme promotriti i jos jedan koji se na doista shizofren nacin u novije vrijeme implementirao na podrucju cijelog juznoslavenskog podrucja, a poglavito u Bosni i Hercegovini najvise dolazi do izrazaja. Naime, kako je zahtjev za evopskim integracijama sve jasniji, nigdje se ne dovodi u pitanje niti postoji neka jaca stranka ili skupina koja je otvoreno i deklarativno protiv EU, a s druge se strane takav «evropski stav» prepoznaje i kao pozitivan progres i udaljavanje od nacionalnih i nacionalistickih diskurza vezanih uz rat, moglo bi se naizgled prema retorici i temama vezanim uz cijeli niz podrucja doci do zakljucka da nacionalizacija konfesije i konfesionalizacija nacije ne dolaze vise do izrazaja ili su izgubili intenzitet koji su imali. Medutim, da tomu nije tako, vidljivo je kada se uoce paralelne i potpuno oprecne strategije ne samo kod politicara, vec i kod pisaca i drugih kulturnih djelatnika koji s jedne strane, kada je rijec o promoviranju Bosne i Hercegovine u inozemstvu zastupaju interkulturni stav dijaloga, isticuci svoje multinacionalne i multikonfesionalne kulturne pretpostavke sto ih cini Bosancima, dok se tekstovi koje pisu i djelovanje koje poduzimaju unutar same Bosne i Hercegovine i dalje zasniva na elementima nacionalizacije konfesije i konfesionalizacije nacije. Dakako da je nuzno spomenuti i ociti uzrok takvih oprecnih postupaka, misljenja sam, prije svega je rijec o trzisno-kapitalistickom priklanjanju onoj kulturnoj politici koja donosi vise novca. S jedne strane, nastojeci dobiti sredstva iz nekog od evropskih fondova koji su mahom sastavljeni kao poticaj antinacionalistickim, multikulturnim i manjinskim tendencijama, potencijalni kulturni djelatnik pribjegava upravo
takvoj strategiji, dok se s druge strane, kulturna politika (ukoliko ista postoji) u Bosni i Hercegovini nerijetko zasniva upravo na oprecnom nastojanju gdje je prije svakog natjecaja ili projekta neizreceni nalog pripadanja time sto nije izrecen, mozda utoliko snazniji. Stoga, nastavi li se metafora histericne historije, onda bi se sadasnjost u Bosni i Hercegovini mogla okarakterizirati unutar mnogo opasnije paranoidne matrice koja, za potrebe trzista i dominirajucih kulturnih politika, funkcionira na nacin da se nacija i konfesija, ovisno za koga se pise, izvodi, objavljuje i komu se racuni prilazu, a prilagodeno tim nalozima, pojavljuju u «paralelnim svjetovima» s jedne strane velicanja tradicionalnih vrijednosti (nacije i konfesije), a s druge optuzujuci te iste vrijednosti za svo zlo koje je zadesilo Bosnu i Heregovinu. Dakako, kljucna stavka ovog problema je sto nije rijedak slucaj da se u zastupanju obaju stavova radi o istim osobama, kulturnim institucijama ili znanstvenim ustanovama. Iz toga mogu proizaci dva (retoricka) pitanja cija bi analiza zasluzivala pomniju analizu, a na ovom ce mjestu morati biti samo spomenuta: 1. nije li takva paranoidna struktura nacionalizacije konfesije i konfesionalizacije nacije upravo dokaz potpune semanticke ispraznjenosti kako pojma nacije, tako i konfesije sto bi moglo imati ozbiljne posljedice upravo kroz «vracanje potisnutog», odnosno prodor tradicionalijih retorika natrag ka nacionalizmu i klerikalizmu? i 2. ne sadrzi li takva paranoidna struktura zapravo klicu kolonijalne geste u kojoj rob govoreci za Gospodara pokusava preuzeti njegov jezik kako bi govorio o sebi?
Dalekoseznost tih pitanja otvara nove probleme i nova polja odgovornosti, medutim, jasno je da se projekti multikulturnog, dijaloskog, inter-civilizacijskog, pa cak i evropskog identiteta moraju poceti zasnivati izvan praznih matrica politicke i kulturne retorike. Da je tomu tako, najbolje pokazuje situacija Bosne i Hercegovine gdje upravo nacionalizacija konfesije i konfesionalizacija nacije ukazuju koliko tesko je razmrsiti cvor identitetskih preslagivanja koje sa sobom redovito nose ostar psiholoski i socijalni naboj. Drukcije receno, razlika u identitetu da bi bila operativna mora imati pozitivan status ne samo kao retoricka civilizacijska vrednota, vec prije kao realna gradanska mogucnost. U protivnom se strah od te iste razlike u konfesionalnom i nacionalnom identitetu aktualizira kroz kontinuirano perpetuiranje pozicije izmedu histericnog i paranoidnog subjekta kojemu su nacionalizacija konfesije i konfesionalizacija nacije tek predigre moguceg krajnjeg uklanjanja razlike sto dakako, dovodi u pitanje opstojnost interkulturnog suzivota triju razlicitih nacionalno-konfesionalnih skupnosti. Stoga se i dalje optimizam treba traziti u onom suplementu identiteta u Bosni i Hercegovini jer i kad je rijec o Bosnjaku/muslimanu, Hrvatu/katoliku ili Srbinu/pravoslavcu, koliko se god nacionalizirala
konfesija i obratno, onaj dodatak «bosanskog/hercegovackog» sugerirat ce da se unutar jednog identiteta uvijek-vec kriju i druga dva cineci ga «bosanskohercegovacki» nesvodivim na jedno.
Literatura:
Abdulah al-Ahsan. 2004. Ummet ili nacija - kriza identiteta u savremenom
muslimanskom drustvu. Sarajevo: Libris. Anderson, Benedict. 1990. Nacija: zamisljena zajednica. Zagreb: Skolska knjiga. Dzaja, Srecko, M. 1992. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Svjetlost.
Hastings, Adrian. 2003. Gradnja nacionaliteta. Sarajevo, Rijeka: Buybook, Adamic. Kovac, Zvonko. 2001. Poredbena i/ili interkulturna povijest knjizevnosti. Zagreb:
Knjizevna smotra. Lovrenovic, Ivan. 2002. Bosanski Hrvati. Zagreb: Durieux. Lovrenovic, Ivan. 2004. Unutarnja zemlja, Zagreb: Durieux. Smith, Anthony, D. 2003. Nacionalizam i modernizam. Zagreb: Fakultet politickih znanosti.
