CC BY
20Philological Studies 18, 2, (2020) 131-152
Pregledni rad
UDK: 821.163.41.09-32 CTaHKOBHñ E. doi: 10.17072/1857-6060-2020-18-2-131-152
(AUTO)EROTIZAM ZALOVANJA. INVENCIJA PRIPOVJEDACKOG POSTUPKA BORISAVA STANKOVICA U PRICI POKOJNIKOVA ZENA
Dubravka Bogutovac
Filozofski fakultet Sveuciliste u Zagrebu
Kljucne rijeci: Borisav Stankovic, Pokojnikova zena, pripovjedac, erotizam.
Sazetak: U clanku se analizira pripovijetka Borisava Stankovica Pokojnikova zena u kontekstu njegovog novelistickog opusa i opusa u cjelini. Posebna pozornost pridaje se pripovjedackom tretmanu teme erotizma u odnosu i kontekstu teme smrti, karakteristicnom za cjecjelokupno Stankovicevo stvaralastvo. Razmatra se pozicija pripovjedaca, koji ima promjenjivu fokalizaciju, sto prici daje elemente modernosti. Modernizam price iskazuje se na njenom formalnom i sadrzajnom planu: formalno, citljiva je fluidnost pripovjedackoga glasa, a sadrzajno, otvaranje tema koje imaju status zazornoga.
(AUTO) EROTICISM OF MOURNING. THE INVENTION OF BORISAV STANKOVIC'S NARRATIVE PROCESS IN THE STORY THE DECEASED'S WIFE
Dubravka Bogutovac
Faculty of Humanities and Social Sciences University of Zagreb
Keywords: Borisav Stankovic, Decedent's Wife, narrator, eroticism.
Summary: The article analyzes the story of Borisav Stankovic Decedent's Wife in the context of his novelist opus and opus in its entirety. Particular attention is paid to the narrative treatment of the subject of eroticism in relation to the context of the theme of death, characteristic of the entire Stankovic's work. The narrator's position is considered, which has variable focalization, which tells the elements of modernity. The modernity of the story is expressed in its formal and content plan: the formal, readable fluency of the narrative voice, and the content, the opening of topics that have the status of the obscure.
Borisav Stankovic najznacajniji je pripovjedac razdoblja moderne (Deretic 1983: 472), koji je po tematici najizrazitiji regionalist medu srpskim realistima, a po psihologiji licnosti, postupku i stilu jedan od zacetnika srpske moderne proze. U svojim pripovijetkama, dramama i romanima dao je sliku svog rodnog grada Vranja na prekretnici izmedu turskog vremena i novog doba. Tematika mu je socijalno odredena, ali u nacinu prikazivanja prevladava unutrasnja, psiholoska perspektiva. Kod Stankovica se zavrsava proces koji je zapocet u Lazarevicevim pripovijetkama i nastavio se u romanima S. Rankovica - proces u kojem se srpska realisticka proza okrece od vanjskom ka unutarnjem, od objektivnog ka subjektivnom prikazivanju (ibid.).
Najvecu aktivnost Stankovic razvija na prijelazu iz 19. u 20. stoljece, kada, u nekoliko godina, jednu za drugom, objavljuje tri zbirke pripovijedaka, Iz starog jevandelja (1899), Stari dani (1902) i Bozji ljudi (1902), dramu Kostana (1902) i zapocinje rad na romanima Necista krv (1910) i Gazda Mladen (1927). Osim regionalizma, bitno obiljezje Stankovicevog djela cini okrenutost proslosti i, u isto vrijeme, duboka
odbojnost prema modemom zivotu i odbacivanje gradanskog drustva. Stankovicev svijet, iako vremenski i prostorno udaljen, nije idilican, harmonican i beskonfliktan. Sukobi nastaju ne samo izmedu starog i novog, izmedu starih bogatasa koji propadaju i novih koji se bogate i uzdizu na socijalnoj ljestvici. Oni se javljaju u njedrima starog drustva, iz njegovih vlastitih proturjecnosti, kojima su promijenjene okolnosti samo pomogle da se izraze (ibid. 473).
U sredistu svih zbivanja nalazi se pojedinac i njegova sudbina. Teziste je prikazivanja na pojavama unutar licnosti, na psihickim lomovima i potresima, ali se pri tome ni za trenutak ne gubi iz vida dublja socioloska zasnovanost likova i situacija. Sudbina Stankovicevih likova odigrava se u trokutu sila koje cine novac, eros i moral (ibid.). Samo posljednji cimbenik djeluje neprikriveno, na povrsini drustvenog zivota, vidljiv u svim odnosima medu socijalnim grupama, dok se druga dva nalaze u pozadini, tako da se dobiva privid da je moral jedini uredivac ponasanja pojedinca i grupa, da je njemu podredeno i sve sto se dogada u sferi drugih dvaju cimbenika, novca i erosa. Stankovic demaskira taj privid i prodire u prirodu socio-psiholoskih mehanizama. Patrijarhalni moral kod njega nije, kao kod ranijih realista, shvacen kao idealan ljudski moral, nego uvijek kao moral dane drustvene sredine ili socijalne grupe, koji se namece kao idealan. Strogi zahtjevi tog morala ne dolaze u sukob s logikom novca - Stankovic zapravo pokazuje da se u moralu uvijek skriva odredeni materijalni interes (ibid. 474) - nego s onim sto je najdublje u covjeku, s nagonom ljubavi, erosom. Moral drustva suprotstavlja se erotskom nagonu pojedinca, namece mu svoja ogranicenja i zabrane - na toj tocki pocinje individualna drama gotovo svih Stankovicevih likova.
Vise nego ijedan srpski pisac Stankovic je pripovijedao o sudbini zene (ibid. 474-475). Tragicna sudbina zene zarobljene okovima patrijarhalnih obicaja najpotresnije je prikazana u pripovijetci Pokojnikova zena, mozda najboljoj koju je Stankovic napisao (ibid.). Zena je tu obezlicena do anonimnosti. Najprije sestra svoje brace, zatim zena svog muza, a poslije smrti muza njegova udovica, pokojnikova zena, uvijek pred strogim, ispitivackim pogledom najblizih i svijeta, kao pred ocima sudaca - to je sudbina glavnoga zenskoga lika Anice. Nasuprot svemu tome prikazana je potisnuta ljubav o kojoj drugi ne znaju nista, sve kao i u drugim pripovijetkama, samo je rjesenje dijametralno suprotno: buduci da je isteklo vrijeme predvideno za zalost, kada joj je zivot prolazio izmedu kuce, u kojoj je sve moralo biti onako kao kad je pokojnik bio ziv, ona se odbija udati za covjeka kojeg je voljela, iako je svi nagone na to, i polazi za siromaha udovca s punom kucom djece. Jedina odluka koju je samostalno donijela u
zivotu bila je usmjerena protiv nje same. Na kraju pripovijetke Anica u groznici uzalud drma resetke na prozoru svoje sobe kao da su to resetke tamnice, nemocna da pobjegne od pokojnika kojem i poslije smrti pripada i da se oslobodi okova koje je nametnuo drustveni moral, jer su ti okovi iz svijeta u kojem je zivjela presli u njen vlastiti svijet, preobrazili su se iz socioloskih u psiholoske cimbenike (ibid. 475).
Novica Petkovic u svojoj studiji o Stankovicu pod naslovom Knjizevni svet Borisava Stankovica istice da u romanima Necista krv i Gazda-Mladen, kao i u vecini Stankovicevih pripovijedaka (u onima koje nisu ispripovijedane u prvom licu) ne postoji individualiziran, personaliziran narator, nego postoji uopcenija, dakle bezlicnija autorska pozicija s koje se cijela prica u djelu prica (Petkovic 1982: 145). Od ove pozicije zavisi kompozicija pripovjednoga teksta. A ona po pravilu nije kod Stankovica iznad likova, pa se s autorske pozicije ne pripovijeda tako kao da se ima puni pregled nad svime sto je bilo ili ce biti, nad svime sto se u isti mah na razlicitim mjestima dogada. Taj nevidljivi autor nastoji slijediti jedan lik, vidjeti ono sto i taj lik vidi i prikazati stvarnost onako kako je ona u svijesti toga lika prelomljena.
Kod Stankovica je prije izuzetak nego pravilo opisivanje sa sveobuhvatne autorske tocke gledista - do toga dolazi uglavnom onda kad se prenosi neka prica ili predaja (ibid. 148). Rijetki su siroki i sveobuhvatni opisi; pretezu maleni, koliko jedno ljudsko oko, jedan konkretan pogled moze obuhvatiti. Time se i moze objasniti odakle potice osnovni dojam da se stvari u Stankovicevoj prozi izbliza prikazuju kao da su isuvise primaknute nasem citalackom oku. Ne samo da su suvise primaknute, nego nam se cini da se prikazuju cas sa jedne, cas sa druge strane. Petkovic primjecuje da je tesko pronaci jos jednog srpskog pisca kod kojega se imenovanje tako cesto prelama cas u jednoj, cas u drugoj svijesti, odnosno govor se jednoga lica prelama u govoru drugoga, a proces se moze i u obrnutom smjeru ponoviti, pa dolazi do gotovo nerazmrsivog prelamanja (ibid. 149). Stankovicevi opisi djeluju neujednaceno zato sto se ne daju s jedne fiksirane autorske pozicije, nego se prelamaju kroz individualne tocke gledista pojedinih likova (ibid. 154). Umjesto kompaktnosti dobiva se izvjesno sarenilo. Cesto u istome opisu nalazimo ukrizanih nekoliko tocaka gledista, pa nam i zato ostaje na prvi pogled mutan, nerazbirljiv. Ali je rijetko kada hladan, i najprije bi se reklo da je strastan i grcevit, upozorava Petkovic (ibid.). U najmanju ruku, Stankovicevi opisi su vecinom prisni kao konkretno, a ne na bilo koji nacin posredovano opazanje. Petkovic istice da je tesko naci u ukupnoj srpskoj knjizevnosti jos jednog proznog pisca ciji su likovi u vecoj, a mozda cak i u istoj mjeri osjetljivi na prostor kao
Stankovicevi. Njegovo Vranje zaseban je i zatvoren knjizevni svijet. Vec od trenutka kad su se pojavile prve njegove knjige, kriticari su unisono izjavljivali da je Stankovic regionalni, lokalni pripovjedac, cak mozda i najregionalniji, najlokalniji, jer sve sto je vrednije u njegovom djelu tijesno je vezano za jednu varos (ibid. 160): Stankovic je vezan za Vranje i u vranjskom svijetu knjizevno je uoblicio nesto od opce ljudske, a tragicne ljepote zivljenja. Kod Stankovica se gotovo sve zbiva u jednoj geografski i povijesno prepoznatljivoj varosi - geografski prepoznatljivoj sve do pojedinih okolnih brda, varoskih predjela, ulica, mjesta na kojima se groblje i poneke kuce nalaze; povijesno - po zapamcenim dogadajima, osobama i po mnozini pojedinosti iz ondasnjeg zivota. A opet je, s druge strane, cijela ta varos propustena kroz piscevu toliko jaku individualnu osjetljivost i umjetnicku imaginaciju da je Stankovicevo Vranje u stvari jedna cijela utopijska varos u srpskoj knjizevnosti (ibid.). Stankovicevo Vranje doista ima obiljezja jednoga cjelovitog knjizevno-imaginativnog svijeta, svejedno koliko je vjerodostojno prikazano; prostor u njemu mora izgledati hipotetican i kad je realan, i realan kad je hipotetican. Svi ga likovi, kad su u njemu, moraju osjecati, a od njega im unekoliko zavisi i ponasanje.
Osobita organizacija prostora i raspored stvari oko covjeka dio su jednog prilicno strogog poretka po kojem se odvija cjelokupan zivot u Stankovicevom Vranju. Petkovic posebno istice u tom kontekstu jedan detalj iz pripovijetke Pokojnikova zena: cim je stupila u mladozenjinu kucu, Anicin muz (kojega su joj braca izabrala, a ona ga nije ni poznavala i do njegove smrti se s njim nije zblizila) izrijekom zabranjuje da u bilo cemu mijenja kucni razmjestaj stvari. Taj razmjestaj predmeta samo je jedan od refleksa ili samo jedan aspekt izrazavanja ukupnoga zivotnog, patrijarhalnog, strogog moralnog poretka, onog koji je Anici - buduci da se s njim nije mogla nositi, a ipak se duboko u sebi bunila - pomijesao porive i raspametio je (ibid. 167).
U mnogim Stankovicevim djelima postoji lik koji se raspamecuje, tajno ili javno, trenutno ili trajno. Raspamecuje se iznad svega zbog neusuglasenog djelovanja raznorodnih i raznorednih poriva. Za lik Anice su, kao i za golemu vecinu Stankovicevih likova, i porivi osobne vrste i nagonski porivi, kao i porivi etickoga i socijalnog reda podjednako jaki i stvarni. Tako se moze objasniti to sto se Anica sva predaje mrtvome muzu, premda joj je za zivota bio dalek i tud. S jedne strane duboka i jedina prava ljubav prema Iti, s druge nemilosrdne moralne norme koje su je takoder duboko prozele. Kad joj, kao udovici, taj toliko zeljeni Ita ponudi brak, i svi se s tim suglase, Anica je vec u svojoj raspamecenosti prevela ljubav u grijeh, pa sebe samu kaznjava udajom za nekog Nedeljka, covjeka kojega
ne voli i s kojim ce patiti. Kao da zeli ponoviti prvi i mucenicki brak s dalekim i tudim Mitom (ibid. 168).
Kod Stankovica je vec sam prostor dosta strogo i uvjetovano diferenciran: cak se i na njega stavljaju izvjesne zabrane, propisuje se kretanje u njemu i gotovo se tocno zna tko i kada ide sredinom ili krajem ulice, tko i kako u razlicitim prilikama i na razlicitim mjestima upravlja svojim tijelom. Ta se ogranicenja na osjecaj vlastitoga tijela, na upravljanje njime u prostoru, pri kretanju, osjecaju u Pokojnikovoj zeni. Ima, medutim, mnogo toga u Stankovicevom Vranju sto nas navodi da pomisljamo na tipoloske srodnosti sa srednjovjekovnim modelom kulture, upozorava Petkovic (ibid. 174). Le Goff pise da tijelo pruza srednjovjekovnom drustvu njegova glavna sredstva izrazavanja. Srednjovjekovna civilizacija je civilizacija gesta; feudalizam je svijet gesta, a ne pisma (ibid. 174). Stankovicev vranjski svijet nije mnogo drukciji. Srednjovjekovni neelastican, strogo hijerarhijski organiziran kulturni i socijalni poredak, s kardinalnim opozicijama svjetovno / sveto i tjelesno / duhovno gotovo da je nezamisliv bez mnozine sumanutih, jurodivih i bozjih ljudi. On ih, tako reci, iz sebe porada. Kod Stankovica ih takoder ima mnogo. Kult mrtvih i kult predaka - grobljanske atmosfere i zadusnice - nalazimo na mnogim Stankovicevim stranicama. Ali kod njega, strogo govoreci, ni religiozna askeza ni religiozni zanos nisu u dubokoj protivnosti sa zivotom tijela i putene strasti, izmedu njih kao da postoji posredovana suprotnost (ibid. 175).
Svi su Stankovicevi junaci nadneseni nad svojom sudbinom - svi osjecaju napon ili rascjep izmedu svoga tijela, svojih osjecaja i zelja i, s druge strane, svekolikih propisa svoje kulture. Zato svuda u ovoj prozi prolazimo kroz vidna polja cas jednog cas drugog individualnog oka, kroz izvjestan unutarnji kompozicijski mozaik, koji se cesto zna zamrsiti, a Stankovic nije bio uvijek u stanju dovesti ga u zeljeni red. Gubio je ponekad kontrolu nad cjelinom, ali je zato znao prikazati detalj, malen toliko koliko jedno oko moze obuhvatiti (ibid. 185).
U studiji Sofkin silazak Novica Petkovic istice da se Anica, glavni zenski lik pripovijetke Pokojnikova zena, nakon prve bracne noci u svitanje iskrada iz postelje i usamljuje u basci. Tada joj se ucini da cuje iz daljine pjesmu Razvise ruzu vetrovi, koju je navodno narucio Ita, njena ljubav. Kasnije, kad joj umre muz kojega nije voljela, a ostaje jaka ljubav prema Iti, koju nije smjela ni pred sobom priznati, ona u postupnom izbezumljivanju sve vise krije, potiskuje svoje tijelo. Strah od otvorenog prostora i potiskivanje tijela te zadovoljstvo u zatvorenom prostoru i opustanje tijela, pojava je koja se moze pratiti u mnogim Stankovicevim djelima, napominje
Petkovic. Ona ne bi bila moguca kada se u tim djelima ne bi pridavao znacaj prikrivenoj vezi izmedu tijela i prostora (Petkovic 1988: 53).
Novica Petkovic navodi jedan postupak iz Pokojnikove zene kako bi ilustrirao cinjenicu da su ogranicenja vazna za razumijevanje Stankovicevih likova: odmah nakon svadbe Anicin muz Mita nareduje da sve sto uzme, cime se posluzi, mora vratiti gdje je ranije bilo. Cini se da je rijec o zabrani pomalo nastranog covjeka, medutim nije sasvim tako: lik samo grubo izrice ono sto latentno postoji u njegovoj kulturi. O Anici se u Pokojnikovoj zeni pripovijeda kao o udovici, a to je znacajno zato sto se u ogranicenjima udovicinog ponasanja vjerojatno najjasnije izrazavaju latentno prisutne zabrane. Time se i moze objasniti sto istu zabranu, ali sada objasnjenu, nalazimo i kod druge udovice - Tasane. Ona - u drami Tasana - poslije muzevljeve smrti takoder ne smije mijenjati kucni razmjestaj predmeta: sve mora ostati kako je bilo dok je muz, svojom voljom, nesmetano mogao upravljati (ibid. 87).
Medu zenskim likovima zabrane nisu ni tako brojne ni tako stroge kod djevojaka kao kod udovica. Mozda i stoga udovice idu medu zanimljivije Stankoviceve likove, s jakom, dramaticnom psihickom napetoscu. Ta napetost ili konflikt izmedu culne ustreptalosti i moralnih obzira odredio je sudbinu i dvjema spominjanim udovicama - Anici i Tasani. One su dva moguca polarna razrjesenja specificne psihicke napetosti koju nalazimo i kod ostalih likova. Anicina sudbina sastoji se u tome da nije mogla suzbiti svoja jaka cula i duboke emocije, ali je u isti mah i teske moralne norme bespogovorno prihvacala te se na kraju pripovijetke raspametila. Tasana, naprotiv, nije izdrzala pritisak zabrana koje su joj nametnute, prekrsila ih je upustivsi se u intimne odnose s bliskim prijateljem svog muza. Kod nje je tijelo odnijelo pobjedu. Ali je zato uslijedila kazna: hadzije su joj dosudile da dvori bozjeg covjeka Paraputu. Kao sto se vidi, ponasanje likova u visokoj je mjeri uvjetovano, ograniceno; bilo da oni sami potiskuju svoje nagone i pobude, kao Anica, bilo da ih drugi prisiljavaju da to cine, kao Tasanu. Petkovic zakljucuje da se i bez vece analize lako moze zapaziti jedna stvar: da se u Stankovicevim sizeima najveci broj sociokulturnih zapreka vezuje za zenidbu, odnosno udaju. Nesumnjivo, to je dogadaj s najostrije izrazenom oprekom medu osobnim pobudama i obiteljskim interesima, pa se upravo u njemu i prelama sudbina likova (ibid. 91).
Proza Borisava Stankovica predstavlja nov i moderan pocetak srpske pripovjedacke umjetnosti (Pantic 2015: 191). Sve sto je ovaj autor napisao, stvorio je polazeci (kao i svi realisti) od stvarne vremenske i prostorne ravni, ali, upravo na nacin modernista, nije zavrsavao u toj ravni, nego ju je koristio kao podlogu svoje univerzalne, mitsko-utopijske, simbolicke i
poetske vizije ljudskog postojanja. Stankovic je pisac granice (ibid. 194) koja je visestruka, i po prirodi njegove proze, i po mjestu koje ta proza zauzima u planetografiji srpskog nacionalnog pripovijedanja - Stankovic rekapitulira regionalni i drustveni, a spaja psiholoski realizam 19. stoljeca s pripovijedanjem Ive Andrica - i po interpretativnom znanju srpske kritike; naime, svaka nova generacija srpskih kriticara imala je „svog" Stankovica i tumacila je njegovo djelo iz svoje poeticke i metodoloske perspektive, sto je znak da je to djelo esteticki i znacenjski trajno produktivno.
Prostorne granice krizaju se u djelu Borisava Stankovica s vremenskim granicama. Stankovic pise na granici, na prijelazu iz 19. u 20. stoljece. Taj je prijelaz primjetan u njegovim pripovijetkama i romanima, na gotovo svim razinama tih djela. Ako pazljivo promotrimo postupke Stankoviceve proze, mozemo reci da realisticki interes za prikazivanje drustvene stvarnosti biva u toj prozi usuglasen sa zanimanjem modernog pripovjedaca za unutrasnjost knjizevnog lika i, narocito, za nesklad koji se u tom liku javlja uslijed neravnoteze socijalnih i psiholoskih motivacija, to jest onoga sto neki lik osujeceno jeste i onoga sto bi mozda mogao realizirano biti, ali ga u tome nesto neprestano sprecava i naposljetku odlucuje o uglavnom tragicnom ishodu njegovog zivota (ibid. 195).
Stankovic je blizak srpskim „lirskim realistima", ali jasno izdvojen u pripovjednom kontekstu svoga doba. On je kao knjizevna pojava granicna figura te epohe. Njegova poetika pociva na kategorijama granicnosti, inovativnosti, konzervativnosti, latentne dramaticnosti, posebno gradene naracije, zanrovske raznolikosti i relativnosti, kao i tematske slojevitosti i znacenjske zagonetnosti u kojoj je znacajnu ulogu zauzimalo psihoanaliticko poimanje unutrasnje ljudske prirode, podsvijesti, erotskih nagona i tabuizirane seksualnosti (ibid. 196). U tom kontekstu, najvaznije Stankovicevo djelo, roman Necista krv, moze se citati kao knjizevna struktura koja pociva na artikulaciji granicnih dodira, prozimanja i trenja antiteticki postavljenih kreativnih sila i mentalnih pozicija historicnosti i poeticnosti, kronikalnosti i subjektivnosti, naturalnosti i liricnosti, mimeticnosti i simbolicnosti. Stankovic je kao autor znacajan i u knjizevnopovijesnom, evolutivnom smislu, jer njegovo djelo spaja na osobit nacin psiholoski realizam Laze Lazarevica s psiholoskim i socijalno determiniranim pripovijedanjem Ive Andrica (ibid). Drugim rijecima, Stankovicevo djelo je kljucna karika i cvrsta i jasna spona izmedu pripovjedne tradicije 19. stoljeca i umjetnosti moderne proze 20. stoljeca.
Stankovic je prvi u srpskoj knjizevnosti, stvarajuci na granici realizma i moderne, „otvorio ventile podsvesti" (Vuckovic 1990: 281-324) i izgradio esteticku i jezicnu predodzbu knjizevnog lika ciji ljudski prototipovi zive na
granici vremena i svjetova (Pantic 2015: 197). Stankovic je prosirio polje srpske pripovjedne imaginacije uvodenjem novih ljudi i novih krajeva, ali i otvaranjem polja ljudske podsvijesti i seksualnosti te ukazao prvi medu srpskim piscima (zbog cega je i zacetnik modernosti!) da covjekom vitlaju nagoni te ga sputavaju tabui (ibid. 197).
Stankovic kao pripovjedac posjeduje izvanrednu sposobnost uzivljavanja u knjizevni lik, cak i onda kada njegov pripovjedac zadrzava privid objektivnosti i neutralnosti treceg lica - cesto je ulagao samoga sebe, svoje ,ja" u „on" nekog knjizevnog lika i, tako vrseci imaginativnu samoanalizu ponistavao granicu izmedu autorske i aktancijalne narativne perspektive (ibid. 198). Kada osobitim nacinom naracije ne ponistava granicu izmedu moguceg sebe i stvarnog knjizevnog lika, Stankovic pripovijeda s druge granice - granice pripovjednog svijeta - dajuci sebi ulogu posrednika, granicnika izmedu onoga kako u stvarnosti jeste i onoga kako bi, u prici, moglo biti. Takoder, narativna sintaksa Borisava Stankovica moze se vidjeti kao estetski djelatna u svojoj izglobljenosti i aritmicnosti - dakle, takoder tumaciti kao granica u odnosu na tradicijom i piscevom suvremenoscu normiranu srpsku knjizevnu sintaksu.
Stankovicevi likovi trpe vlastitu granicnost (ibid), koja je socijalna i ekonomska, a uzrokovana je rusenjem starog i dolaskom novog doba. Oni po pravilu tesko podnose moralnu granicnost jer se u njegovim djelima ponajprije govori o eroziji jednog svijeta i pripadajuce mu etike, o granicnom trenutku kada taj svijet i ta etika iz postojanja prelaze u nepostojanje. U tom smislu epski tretman naracije biva postupno smjenjivan lirskim nacelom - „proza sve vise postaje poezija" (ibid. 199). Stankovicevo djelo je, prema Panticu, u osnovi latentno dramsko. Nije ni posve epsko, niti bez ostatka lirsko. Pantic istice da je ova cinjenica u srpskoj kritici uglavnom previdana ili ignorirana. Prema Panticu, tri su intenzivne drame opredijelile Stankovicevo knjizevno djelo: drama historije, drama obitelji i drama lika (ibid). Povijesnost je posredno dana u Stankovicevom djelu, ali je polazna i zato nezaobilazna tocka naracije. U tom smislu, roman Necista krv pokazuje kako se autorova pocetna zelja za pisanjem kronike grada Vranja (sto je povijesni zanr) preobrazava u narativno pracenje procesa gasenja jednog bica koje, trpeci dramu i ukletost vlastite obitelji i porijekla, dozivljava, postupno se predajuci, vlastitu unutarnju dramu i tihi kraj. Za Stankovica je vec samo ljudsko postojanje gotova drama cija se tragicna priroda intenzivira radom povijesti.
Osim interesa za nacine pripovijedanja u najboljem i pripovjedacki najuspjelijem i najrazvijenijem djelu Borisava Stankovica, romanu Necista krv, vazno je obratiti paznju na ulogu pripovjedaca i perspektivi iz koje se
generira pripovijedanje u drugim, obujmom manjim djelima ovoga pisca, njegovim pripovijetkama. U tih dvadesetak pripovijedaka Stankovic s personaliziranim pripovjedacem pokazuje razvijen smisao za íunkciju pripovjedaca i inventivnost pripovjedackog postupka (Vucenov 1978: 13).
Prema Vucenovu, Stankovicevo uvodenje personaliziranog naratora i njegova íunkcija u tim pripovijetkama raznovrsni su, a u najopcenitijem smislu mogu se svesti na tri vida; tri medusobno prilicno razlicita postupka u gradenju perspektive u kojoj se ogledaju dogadaji, zbivanja i ljudske sudbine. U nekima od tih pripovijedaka uvodenje naratora imalo je za posljedicu da je pricanje u njima postalo naglaseno subjektivizirano -drugim rijecima, da je dano s naglasenim osobnim ishodistem pripovijedanja i subjektivnom perspektivom videnja. U drugoj skupini naracija je subjektivizirana, ali postoje dva pripovjedaca: jedan od njih koji osvjetljava situaciju u kojoj dolazi do naracije onoga drugog, a iz nje se projicira i portret drugog autora. Vanjska struktura pripovijetke zasnovana je i na tome da drugi narator prica prvome, slika pejzaz i dodaje jos ponesto drugo strukturi pripovijetke. Drugi je narator onaj kojem pripada naracija o onoj najvaznijoj pripovjednoj jezgri. U ovom slucaju imamo udvajanje naratora, pa time i dva ishodista naracije: jedno u onoj osobi koja je kao narator deklarirana i koja pocinje pricu, a drugo u onoj osobi koja, nesto kasnije, prvom naratoru prica jednu ljudsku povijest koja i cini unutrasnju jezgru djela. Pripovijedanje, dakle, tece iz dva ishodista koja nisu istovjetna, ali nisu ni divergentna, nego se u pripovjednom toku dopunjuju. Jedno ishodiste tece iz dozivljaja prvog naratora za koji nam je prvi narator posrednik. Iako se radi o dva ishodista pricanja, ipak je ono u svojoj biti komplementarno, jer je u piscevom postupku izvrsena samo podjela naracije i njenog izvorista, i to uvijek opravdano i umjetnicki uspjesno. U trecoj grupi Stankovicevih pripovijedaka u koje je uveden narator i time oznaceno ishodiste ili izvoriste pripovijedanja, on nije ni posredno ni neposredno subjektivno angaziran, pa i pricanje postaje po tonu naracije objektivnije ili bar uocljivo manje subjektivno obiljezeno.
U svakoj od navedenih vrsta Stankovicevih pripovijedaka s personaliziranim naratorom postoji niz modaliteta i nijansi, sto je potvrda Stankoviceve inventivnosti i svjedoci o raznolikosti komponiranja i osmisljavanja njegovih pripovijedaka. Stankoviceve pripovijetke s uvedenim naratorom i jasno obiljezenim izvoristem ili ishodistem pricanja vecim su dijelom nastale u prvim godinama njegovog stvaranja - u 1898, 1899, 1900. i 1901. godini. Ima ih i u kasnijim godinama, no tada postupak s uvodenjem personaliziranog naratora nije tako cest, ni tako znacajan; predstavlja vise izuzetak nego pravilo. Vucenov (ibid. 14) daje kronologiju
objavljenih pripovijedaka s uvedenim i deklariranim naratorom. Kronologija nastajanja i objavljivanja pripovijedaka s deklariranim naratorom je sljedeca:
1896: Na onaj svet 1898: Durdevdan; Stanoja 1899: Nuska; U vinogradima; Uvela ruza 1900: Gugutka; Naza; Nas Bozic; Stari dani 1901: Kucko, Mico!; Oni; C'a Petar 1902: Cok
1909: Jovoto; Moj zemljak
1924: Moji zemljaci
1928: Mojim znancima; U sudu
U zbirci Iz starog jevandelja (1899) od pet pripovijedaka samo u jednoj nema personaliziranog naratora (Prva suza). U zbirci Stari dani (1902) od devet pripovijedaka u njoj samo u dvije nema naratora. Odnos izmedu pripovijedaka s personaliziranim naratorom i onih s autorskom naracijom govori o tome da je Stankovic u prvim godinama svoga knjizevnog stvaralastva imao potrebu da u svoje pripovijetke uvede naratora, odnosno da pricanje personalizira i ukaze na njegovo izvoriste te time oznaci perspektivu iz koje ono tece, dok se kasnije ta potreba javlja sve rjede.
Stankovic je pokazao izvanrednu inventivnost i smisao za raznovrsnost u odabiranju lika naratora koji je uvodio u svoje pripovijetke. Njegovi naratori su raznog uzrasta: od djetinjeg preko mladalackog do zrelog i starog. U Stankovicevim pripovijetkama naratori su djecaci, mladici, zreli ljudi i starci. Tom uzrastu je prilagodena perspektiva ispricanog. U prvim dvjema za zivota objavljenim Stankovicevim pripovijetkama narator je djecak, a djecaka kao naratora susrecemo u ukupno pet pripovijedaka: Durdevdan, Stanoja, Nuska, Nas Bozic, Stari dani. Drugih pet pripovijedaka s uvedenim naratorom koji je vec odrastao mladic ima u toj mjeri subjektiviziranu naraciju da tekstovi dobivaju ispovjedni karakter, a ta ispovijed je toliko poetski iskazana da se priblizava pjesmi u prozi. Rijec je o pripovijetkama U vinogradima, Uvela ruza, Moji znanci, Kucko, Mico!, Na onaj svet. Sve spomenute pripovijetke imaju naratora-dijete i naratora-mladica. Medutim, u Stankovicevom djelu imamo i pripovijedaka u kojima je narator zreo covjek. To ima za posljedicu da je ton pricanja natopljen emocijama koje potjecu iz njegovog osobnog dozivljaja. Pripovijedanje donekle ostaje subjektivizirano, ali nema vise onaj osobni izvor u njegovom unutrasnjem svijetu, nego joj poticaj dolazi izvana. Pricanje jednim dijelom
tece iz pripovjedaceve subjektivne perspektive, ali cesto ne ostaje samo na tome. Pripovjedac prepusta i pripovijedanje i perspektivu drugoj osobi, pa subjektivna pripovjedaceva naracija postaje tanja i nalazi se blize marginama i vanjske kompozicije i unutrasnje osmisljenosti djela. Tako se u Stankovicevom djelu javljaju i uvjeti za pripovijetke u kojima imamo u stvari dva naratora. Medu njima su najkarakteristicnije dvije pripovijetke: Gugutka i Naza. No i tu mozemo, upozorava Vucenov (ibid. 21) uociti razlike u postupku s uvodenjem naratora i njegovom ulogom, kao i u gradenju perspektive iz koje tece jedna i druga pripovijetka. U ovim pripovijetkama se i pricano pomice od dozivljaja djetinjstva i mladosti u ranije spomenutim pripovijetkama ka dozivljaju smrti i groblja u ove dvije. Zato i ton pricanja postaje tamniji, a melodija o prolaznosti, o nestajanju, bruji tijekom cijele pripovijetke.
Preostala grupa Stankovicevih pripovijedaka s uvedenim naratorom obuhvaca pripovijetke Oni, Cok, Moj zemljak, Moji zemljaci, U sudu, Jovoto, C'a Petar. Dok je u vecini ranije spomenutih Stankovicevih pripovijedaka pripovjedacevo kazivanje ispunjeno njegovim dozivljajem, snovima, dojmovima, dotle je on u ovim pripovijetkama promatrac tudih zivota, tudih zivotnih povijesti, tudih sudbina. Intenzitet pripovijedanja je tu znatno slabiji; nije nabijeno unutrasnjom vatrom i zivotnom punocom ili razdiranjem i bolom. Nema onu snagu sugestivnosti jer je manje natopljeno emotivnoscu, manje je pripovjedaceve ljudske uznemirenosti, ustreptalosti. Vucenov zakljucuje (ibid. 25) da je otuda manje zracenja iz samog naratora, manje poleta pisceve vizije i Stankovicev talent kao da ne dospijeva do svog najviseg dometa. Za sve pripovijetke iz posljednje grupe karakteristicno je da je pripovjedac na vidljivoj distanci od dogadaja i zbivanja, od glavne licnosti. Uloga pripovjedaca je tu od manjeg znacenja i ne doprinosi bitnije umjetnickoj vrijednosti te proze.
Vucenov zakljucuje (ibid.) da je za proucavanje Stankovicevih pripovijedaka s personaliziranim naratorom najvaznije ispitivanje mjere subjektivizacije pripovijedanja tim putem i doprinosa koji subjektivizacija pripovijedanja daje umjetnickoj vrijednosti pojedine pripovijetke, odnosno da li se u pripovjednoj perspektivi nalazi i pripovjedacev dozivljaj u vecoj mjeri ili tud. Iz toga proucavanja proizlazi zakljucak da je Stankovic sudjelovanju pripovjedaca u strukturi pripovijetke davao nekad vise, a nekad manje prostora. To sudjelovanje nekad bi silno obogatilo pricanje, nekad manje, ali u svakom slucaju potvrduje sud o Stankovicevoj stvaralackoj sposobnosti da se nikada ne ponavlja, da u forme pripovijedanja pripovijetke unese uvijek neku izrazitiju ili manje izrazitu nijansu novine te obogati time pripovijedanje.
Stankovic u svojim novelistickim tekstovima dekomponira poetiku srpskog realizma (Marinkovic 2010: 113) na nekoliko razina. Prvenstveno, orijentira se na kratke prozne forme. Potom, destabilizira odnos izmedu normiranog knjizevnog jezika i dijalekta (odnos koji je karakteristican za distribuciju govora u realistickoj govornoj postavi). Nadalje, on mijenja ujednacen realisticki odnos u sagledavanju pripovijedanog na ideoloskom i spoznajnom nivou u okviru jednog te istog teksta. Potom, pripovijedna strategija pokazuje sve oznake naslojavanja pripovijedanja na kazivanje. Uz to, orijentacija na lik kao pripovjednu svijest i u tom smislu dekomponiranje realisticke strogo diferencirane govorne postave priblizava Stankovica postupku usredistenja pripovjedne svijesti u svijest lika, tj. pripovijedano se sagledava s nekoliko motrista. Shodno tome, Stankovic je prosirivao sferu opisa zapostavljajuci sferu pripovijedanja u tekstu. Takoder, bitno je subjektivizirao pripovjedaca kao pripovjednu svijest. Osim toga, dekomponirao je pripovjedni iskaz na sintaktickoj razini. Na ritmo-melodijskom nivou pripovjedni je iskaz priblizio funkcioniranju rijeci u poeziji. Zanimljiva opservacija koju Marinkovic daje (ibid.) jest da je zapostavio i ignorirao socijalnu motivaciju. Iz svega navedenog Marinkovic zakljucuje da je Stankovic poetiku srpskog realizma dekomponirao do tog nivoa da, ako izostavimo leksicki fond kojim se koristio, mozemo tvrditi da je njegov pripovjedni sistem na cvrstoj modernistickoj stazi.
Pisuci o Stankovicevoj zbirci prica Stari dani, u kojoj se nalazi pripovijetka Pokojnikova zena, Jovan Ducic istice da je djelo Borisava Stankovica knjiga o ceznji, ljubavi i suzama (Stankovic 1985: 36). Prema Ducicu, nitko se u Stankovicevim knjigama ne povodi ni za cim drugim osim za srcem, i zivi se jedino za srce. Rijec je o pricama o mladim zenama, mladim ljudima, bolnim baladama o ljubavi od koje se boluje i propada, i od koje nema lijeka. Ducic tvrdi da ne zna nista toplije i nista nervoznije od Stankoviceve knjige Stari dani - uzbudeno stanje duse, atmosfera strasti koja je nepromjenjiva od korica do korica, uznemirena toplina glavne su odlike njegove knjige medu knjigama ostalih srpskih pripovjedaca. Ducic istice da je Stankovic prvi unio u srpsku pricu neodoljivi akcent mladosti. Osim njega toga jos imaju samo Cipiko i Kocic, a od prijasnjih pisaca toga nije imao nijedan, pa ni sam Lazarevic. Prema Ducicu, kod Stankovica je temperament sve, a to je najljepse sto se moze reci za umjetnika.
Ducic pise o specificnom Stankovicevom Vranju, svojevrsnoj sinegdohi: u Stankovicevim pricama Vranje nije cijelo, nego je samo mahala ili jedan oveci sokak. Tu se nalaze ljudi iz zabacene mahale, sa svojim srecama i nesrecama, vecinom ljubavnim, cak iskljucivo ljubavnim, istice Ducic. U tim pricama nema ni vranjanskog profesora, ni ucitelja, ni birokrata. „Rekao
bi covek da u tom Vranju nema ni poste, ni nacelstva, ni kafane, ni carsije uopste." (ibid. 37) Vranje se u Stankovicevoj knjizi vidi vecinom na mjesecini, koja je duga i topla, lezi kao voda po vinogradima i kucicama u granju, ili mjesecini koju nanosi vjetar kao prasinu. Ducic primjecuje da se u tim mirnim mahalama ne spava i da se u tom kraju srpske provincije vjecno ljubi, dan i noc. Cini se da dani prolaze tamo jedino u ljubavnim jadima, zakljucuje Ducic. Sve to dolazi iz jedne daleke tuge, jednog neodoljivog i tragicnog zal za mladost. Ducic tvrdi da nema ni jedne druge strasti, potrebe ni dogadaja kod Stankovica.
Prema Ducicu, Stari dani su trubadurska knjiga. U kontekstu ove zbirke pripovijedaka, pripovijetka Pokojnikova zena je „mozda poslednja rec u posmatranju jedne proste zene u njenim katastrofama srca. Ja mislim da je ovo najlepsa prica iz zivota u Srbiji, a mozda najlepsa prica uopste koju imamo. Ona je to i po svom predmetu i po svojoj formi." (ibid. 38) Ducic opisuje ovu pripovijetku kao povijest jedne nesretne zene, cedne i mlade udovice, koja oplakuje svoga muza, kojega nikada nije voljela. Ona je redovito na njegovom grobu, gdje odnosi u tepsiji jela koja je on najvise volio, poreda ih po njegovom grobu, kako se to vec cini po obicajima. Ona potom pada po tom grobu, po kojem ga jedino sad i pamti, lije suze ne zato sto je tuga jos uvijek svjeza i sto suze same naviru, nego zato sto je to obicaj, sto je to red i tako treba. Nju prosi Ita, njen stari svat iz prvog braka, a ona se ne zeli udati za njega zato sto je on jos momak, a ona zena, majka, udovica. Ducic primjecuje da je njezina rezignacija neobicno psiholoski precizna i puna inteligencije i ljepote opisa, te se u njoj Stankovic pokazuje novelistom prvog reda. Pokojnikova zena, primorana da se uda, odlazi na kraju za Nedeljka bakalina, koji je prosi u isto vrijeme - dakle, za udovca, koji ima kucu punu djece. Ona se udaje za Nedeljka da je ne bi roditelji udali za Itu kojega ona voli bolno i gorko. Pocetak price, s povrsnim opisom groblja, Ducic povezuje s Flaubertom, kao i posljednje dvije-tri stranice. Kao posebnu vrijednost ove pripovijetke Ducic istice duboku i melankolicnu atmosferu koja ispunjava cijelu tu tamnu pripovijetku.
Ducic istice jednu manu Stankoviceve knjige i cjelokupnog njegovog pripovjedackog opusa. Rijec je o siromastvu motiva (ibid. 40) te iskljucivost u obradi jednog jedinog motiva - motiva ljubavi. Ducic smatra da Stankoviceva proza nije bogata motivima, jer Stankovic osim ljubavi nije poznavao nijednog drugog osjecaja u ljudskoj dusi. Po Ducicevom misljenju, Stankovic se krece vlastitu knjizevnost u ogranicenom krugu emocija: „Celo njegovo delo samo je jedna velika ljubavna groznica, i makar da iznenaduje njegovo besprimerno nijansiranje ovog uvek istog motiva, nemoguce je ne opaziti kako je to ipak malo od jednog tako velikog
dara kao sto je Borisav Stankovic." (ibid.) Ducicu je zanimljivo da ni u jednoj Stankovicevoj pripovijetci nema nijednog lopova, varalice, zelenasa, ubojice, kao nijedne pokvarene zene. Prema njegovom misljenju, Stankovic kao pripovjedac idealizira svoje likove, kao i sami prostor Vranja. U Vranju, kako primjecuje Ducic, nema ni zla ni sirotinje. Ako je i ima, ona u ovim novelama lijepo izgleda. Prisutna je u njima jedino zbog kontrasta i efekta. Primjerice, u Pokojnikovoj zeni sirotinja je tu da bi ta zena imala za sobom ton na kojem bi se bolje izrazio njen mladi, divni stas, zakljucuje Ducic. Zene su u ovim pripovijetkama cedne, ljube bolno i sa stradanjem, ne podajuci se i ne padajuci u grijeh. Zakljucak do kojega Ducic dolazi jest da se tu radi o sentimentalnom svijetu - zbog toga tu nema ozbiljnijih konflikata, a moral je konvencionalan i jaci od svega. „Sentimentalan covek nije dovoljno telesan, pozudan, spolan, da bude gotov, da sve gazi sto ga sputava u te mlake veceri vranjske, kada gori samo 'strast, to sunce noci', sto kaze jedan ruski pesnik." (ibid. 41) U ovim pricama takoder nema ni ljubomore, primjecuje Ducic, a razlog za to vidi u cinjenici da je ljubomora samo strast spolnog covjeka. Nema ni zla u ljubavi, procjenjuje Ducic, jer nema dovoljno slijepog i brutalnog spola u toj ljubavi. Mozda je zbog toga u ovim pricama puno vise vrline i morala - vise nego sto je moguce i nego sto je dozvoljeno, zakljucuje Ducic.
U svemu navedenom Ducic vidi razlog zasto likovi u Stankovicevim pricama izgledaju uvijek tako pasivno i rezignirano. Nijedan lik nije u stanju izgubiti pamet, poci za srcem dalje od svakog morala, boriti se za svoju ljubav do zloce i vratolomnog rusenja u porok i sramotu. Ducic tvrdi da ima dosta stvarnog utemeljenja za pasivnost i rezignaciju Stankovicevih likova - on ga vidi u mentalitetu - ali da je steta sto je ta pasivnost toliko isticana da je skoro najvidnija crta u karakteru likova, pa ove price ostaju tako povijesti o ljudima koji su slabi, mlaki i nesposobni.
Prema Ducicu, Stankovic spada u prvi red srpskih pisaca po opisu u svojim pricama. Knjiga pripovijedaka Stari dani to potvrduje. U njoj je Stankovic, primjecuje Ducic, doradio svoju sintaksu, „neverovatnu i nemogucu" (ibid. 43). Prema Ducicevom misljenju, u toj knjizi ima takvih opisa kakvih nema ni kod jednog drugog pripovjedaca. Primjerice, opis jutra u Pokojnikovoj zeni pokazuje svu ljepotu emocija koje posjeduje ovakav pisac. U istoj prici nalazi se opis prve Anicine noci s covjekom kojega nije ni poznavala ni voljela.
Ducic primjecuje da je svijet koji Stankovic slika svijet koji nestaje. Iako se radio vremenu u kojem se rodio i sam pisac, on to doba ipak naziva „starim danima". Na taj nacin Stankovic postaje historicar posljednje generacije starog srpskog drustva s istocnjackim navikama, zakljucuje
Ducic. Taj se svijet gubi i u Vranju. Stankovic pokazuje ljepotu i idilu tih starih dana.
Stankoviceva sintaksa, koju spominje Ducic, predmet je istrazivackog interesa Vladimira Jovicica, koji istice da, ukoliko je promatramo gramaticki i usko stilisticki, odaje polupismenog covjeka koji se muci da sklopi recenicu (Jovicic 1985: 258). Stanislav Vinaver tako uzrocno-posljedicno povezuje gramaticku prijestupnost Stankoviceve recenice s karakterom sadrzaja koju takva recenica iskazuje. U toj vezi vidi opravdanje i estetski smisao Stankovicevog nacina izrazavanja. Za njega je Stankovic bio „knjizevni Jehova", jednim dijelom cak i zbog toga sto se poput Mojsija u Bibliji izrazavao mucavo, nemusto i tesko. Radomir Konstantinovic smatra da je, usprkos svim ogrjesenjima o pravila pismenosti, Stankoviceva sintaksa na svoj nacin uzorna i dragocjena. Ovaj problem privukao je veliku paznju u srpskoj knjizevnoj kritici i rezultirao raznolikim proturjecjima. To se moze objasniti njegovom izrazitoscu u prozi koja je sacinjena uglavnom od pripovjedacevoga govora, a taj govor je najvecim dijelom sazdan od vrlo razvijenih, slozenih recenica. Kad su recenice jednostavne i elipticne, kao primjerice u dijalogu, neobicne su do nepravilnosti. Njegova slozena recenica narusava osnovne zakone uobicajene uredenosti i izrazava svoju gramaticku i stilisticku neposlusnost na vise nacina: glavni misaoni tok je ispresijecan mnostvom umetnutih recenica, dijelovi su neskladni, inverzije ucestale, apozicije nagomilane, kao i predikati, objekti i drugi dodaci subjektu i predikatu (ibid. 262). To stvara dojam pretrpanosti, kaoticnosti i zbrke u kojoj je tesko zavesti red interpunkcijom.
Velik broj umetnutih recenica otezava nesmetan recenicni protok. Te recenice sluze tome da dopune i objasne osnovnu ideju, da je ilustriraju nekom pojedinosti, da otvore sve njene skrivene mogucnosti i vidove, da je pokolebaju nekom nepredvidenom mislju ili ucvrste nekim razlogom. Ukljucuju se kao neocekivane pretpostavke ili upadice bez kojih bi zapoceta misao bila logicna i jasna, ali likovno i psiholoski nepotpuna, kao i ritmicki proizvoljna.
Tako su, primjerice, u pripovijetci Pokojnikova zena slozeni odnosi udovice Anice i svijeta koji je okruzuje sadrzani slojevitije u kompoziciji nego u neposrednom znacenju recenice. Ti odnosi su istancanije i uvjerljivije odredeni nacinom kazivanja nego imenovanjem. Anica je posla za Mitu preko svoje volje, pa nije nikakvo cudo sto je cak u odnosu prema majci zadrzala nesto nedoreceno, ali se sve naslucuje prije iz nacina njihovog ophodenja nego iz neposrednih znacenja medusobnih govornih obracanja. Otuda se i u pripovjedacevoj recenici u tim trenucima primjecuje izvjesno zapinjanje, okolisanje, pa i pretvaranje (ibid. 263). Ubacenom
recenicom, koja je i graficki drasticno (zarezom i povlakom) odvojena od glavne, nagovjestena je u prici jedna vremenski daleka, ali psiholoski uzrocna situacija, koja se, kao i u recenici, pojavljuje da poremeti neusiljenost odnosa majke i kceri.
Osobito zanimljiv aspekt ove pripovijetke jest pripovjedacev tretman teme erotizma (i inace karakteristican za cjelokupno Stankovicevo stvaralastvo) u odnosu i kontekstu teme smrti. Tako vec na prvim stranicama pripovijetke pripovjedac pripovijeda:
„Jednom rukom vodi dete, koje, isplakano i umireno, sada veselo piograva oko nje, a ona jos sva vrela. Uplakano joj lice zazarilo se, buknulo, a i cela joj snaga kao nabrekla. Haljine joj tesne. A oseca kako joj se prsa sire, otimaju se iz tesnog koliceta, izlaze napolje, vide se... Zato od stida saginje glavu, namice jos vise samiju, da joj se jedva vide oci i usta, koja jos ne mogu da se umire od placa, vec joj drscu. A sa groblja u varos vodi jos i drum sirok, prav, po kome vrvi svet." (Stankovic 1983: ibid. 136-137)
Pozicija pripovjedaca je specificna: on pripovijeda iz treceg lica jednine, ali njegov se fokus premjesta povremeno na sam zenski lik, pa mozemo reci da se sluzi slobodnim neupravnim govorom. Takoder, postoji i treca dionica njegovog pripovijedanja: to su mjesta gdje se pozicionira kao promatrac, ali i sudionik kolektivnog iskustva:
„U tom bi pocele i komsike da joj dolaze. One su samo tada, kad nije sama, vec kad joj mati dode, dolazile k njoj. Inace ne. Ne sto je nisu volele, vec nisu mogle, nije bio red. Sama je. Muske glave nema u kuci, a ona onako sama, udovica jos mlada i lepa. I zato nije bilo u redu da joj ko dolazi, posecuje je. Bojale su se da joj zbog toga, tih njinih poseta, mesavine, ne bi kakav rdav glas izisao, culo se sto „loso"". (ibid. 139-140)
U ovome odlomku karakteristicna su, u navedenom kontekstu, dva mjesta: „nije bio red" i „loso". Prva sintagma odrazava stav kolektiva, s kojim je pripovjedac u ovome odlomku poistovijecen. Drugi izraz, „loso", doslovno prenosi rijec kolektiva. Stankovic se tako pokazuje kao „gibljiv" pripovjedac, fokalizator koji mijenja vlastiti polozaj kroz pricu koja se samo na prvi pogled doima realistickom. Njegov modernizam iskazuje se i na formalnom i na sadrzajnom planu price. Formalno, citljiva je fluidnost pripovjedackoga glasa; sadrzajno - otvaranje tema koje imaju status
zazomoga (odnos erosa i smrti; zalovanje koje ima obiljezja seksualne naslade; u konacnici: poprilicno nejasna i neprozirna motivacija glavnoga zenskog lika za odredene postupke, o cemu ce biti rijeci nesto kasnije).
Slican primjer pripovjedacevog pozivanja na iskustvo kolektiva nalazimo u sintagmi „taj Ita":
„Vrlo retko, ponekad, kakvim velikim praznikom ako bi joj dosao taj Ita. On, jedno sto joj je bio stari svat, smatrao se od muzevljeve, pokojnikove rodbine - jer ni njena rodbina nije smela da joj dolazi, bojeci se da time kao ne uvredi pokojnika, sto bi mu tim svojim dolaskom „mesali se u njegovu kucu", dolazili, „uznemiravali ga". Pa i on, Ita, kad god bi dosao, ma da ga ona nije ni nudila, ni sam ne bi ulazio unutra, u sobu, vec bi uvek ispred kuce, na stolicici, sedeo i ulazeci navlas za sobom ne bi zatvarao kapiju, ostavljao bi je otvorenu, da ga moze svaki videti." (ibid. 141-142)
Sintagma „taj Ita" u ovome segmentu teksta moze biti tumacena raznoliko: s jedne strane, kao vec spomenuto pozivanje na iskustvo kolektiva („opCeprihvaceno misljenje"); s druge, pak, strane, kao fingiranje usmenog pripovijedanja, u kojemu se pripovjedac zapravo obraca imaginarnim slusateljima, a ne pojedinacnom citatelju. Trece tumacenje je da pripovjedac u ovom slucaju mijenja vlastitu poziciju i „ulazi" u podrucje svijesti (ili podsvijesti?) glavnoga zenskog lika, za koju Ita nije bilo koji Ita, ni sporedan lik, nego, kako ce citatelj kasnije doznati, jedan od kljucnih muskaraca u njenom zivotu, ako ne i najvazniji. Stvar se dodatno komplicira i zamagljuje reakcijama glavnoga zenskog lika na Itino ponasanje u kasnijim dijelovima price.
Ime glavoga zenskog lika saznajemo tek u dugom dijelu pripovijetke, koja je podijeljena na cetiri dijela. Nitko je ne zove njezinim imenom, vec „sestra na Ribinciki" (ibid. 142), koji su bili naprasiti ljudi, cuveni kao ubojice (ibid.). Braca svoju majku i sestru Anicu nazivaju „zene" i ne razlikuju ih medusobno (ibid. 144). Ovdje se otvara zanimljiv fragment o Iti: „(...) on kao da je bio za nju nesto, ali o tome nije smela da misli, niti je opet za to imala kad." (ibid. 145) Pripovjedac daje naslutiti da Anica osjeca nesto za Itu, da on u njezinom unutarnjem svijetu ima poseban status, ali da ona sama sebi zabranjuje da o tome razmislja i da ide za tim.
Cijeli drugi dio pripovijetke organiziran je kao analepsa, u kojoj se pripovijeda o vremenu pred Anicinu udaju za pokojnika. Anicu daju nepoznatom covjeku, a ona osjeca olaksanje zbog Ite: „Posle za njega nije cula do samo to, da je tom coveku, za koga su je dali, Ita pobratim; i kad je
to doznala, cisto joj je odlaknulo, kao da se oslobodila nekog straha, bojazni... Cak joj i bilo milo sto se tako s njim lepo svrsilo, i sto ce joj on od sad biti kao brat, a ne drugo..." (ibid. 146-147). Motivacija ovog zenskog lika nije ni najmanje jednodimenzionalna i prozirna. Stovise, mogli bismo govoriti o proturjecnosti njezinih motivacijskih sklopova. Rijec je o zeni u cijem unutarnjem svijetu jedan muskarac zauzima posebno mjesto, ali ona to od sebe krije, potom polazi za nepoznatog i nevoljenog drugog muskarca i ono sto osjeca nije revolt, frustracija, otpor i zaljenje, nego, naprotiv: olaksanje. Anica je u tom smislu tipican Stankovicev zenski lik. Citava galerija zenskih likova ovoga pripovjedaca, na celu sa Sofkom iz romana Necista krv, posjeduje ovakve osobine licnosti - rijec je o likovima koji su citatelju nejasni, zbunjujuci, nepredvidljivi, a opet tako uvjerljivi, autenticni i snazni. Jedno od temeljnih obiljezja organizacije zenskih likova kod Stankovica je paradoks, sto svakako vrijedi i za lik Anice.
Zanimljivo je takoder i imenovanje muza (uz spomenuto imenovanje Anice): naziva se „taj covek" (ibid. 147). Prvi susret s muzem izaziva u njoj grozu: „Ali je jos vise uzdrhtala, kad je videla muza. Tek sad ga je prvi put sasvim videla. U noci, spram svece, bio je jos ostrija, koscatija lica, sa sirokim, upalim ramenima. Samo su mu oci bile crne, vrat dug, jak i valjda od skorog brijanja videle su mu se jace zile. Bio je namrsten, ljut. To mu se videlo po njegovim ukocenim ocima i uzdignutim, rasirenim nozdrvama. Njoj srce stade." (ibid. 149)
Pripovjedac implicitno sugerira Itino izrazavanje ljubavi Anici u dijalogu s njom, u kojem je pita zasto bjezi i zasto nije radosna pred vjencanje. Anica je skamenjena od straha. Njegova reakcija je znakovita: „sa izrazom zajedanja, u kome je bilo i nekog gorkog saucesca" (ibid. 151), on joj govori da ce joj muz uskoro doci i da je sretnik. Ona odgovara nepotpunim pitanjem: „Kako, brate, a zar ti." (ibid.), te se hvata za tu rijec „brate", kako sugerira pripovjedac, kako bi u nju stavila sto vise sestrinske ljubavi. Na to Ita reagira izjavljujuci da je i on sretan. Ali, takoder izgovara jednu nepotpunu recenicu, kao i Anica: „Znam da cu nocas, dok vi. ja cu svu noc - ah, nocas!" (ibid.) Ovakve elipticne dijaloske konstrukcije koje koristi Stankovic tipicno su mjesto njegova postupka. Likovi u njegovoj prozi ne izrazavaju neposredno svoje osjecaje; sve je uvijek u naznakama i najcesce proizlazi iz unutrasnjih aporija kroz koje prolaze. U ovoj situaciji lik Ite, vidjevsi muku, bol i previranje glavnoga zenskog lika -nesposobnost da mu se pokaze drukcije nego kao sestra, snaha - odlazi.
Treci dio pripovijetke donosi opis seksualnog cina Anicine prve bracne noci, koji je pripovjedacki prelomljen kroz njeno maglovito sjecanje. Tu pripovjedac ponovo demonstrira vlastitu fleksibilnost, fluidnost i
pokretljivost. Indikativan je prizor koji slijedi poslije, u kojem ona imaginira, nakon sto zacuje zvukove svirke i pjesme iz mahale, kako Ita narucuje pjesme od Cigana zbog nje: „I kao da je tamo kod njega, cisto ga poce gledati kako izlazi iz kafane. Ide; noge ga ne drze. Sviraci vec ne mogu da mu sviraju." (ibid. 154) Kasnije u pripovijetci ponovo se pojavljuje motiv Anicinog erotizma, koji je ispripovijedan prelomljen kroz njezinu svijest, sa zavrsnom elipticnom konstrukcijom: „A ono? Ono bezanje prve noci, plakanje u noci - nikad. Nikad vise ona ne zaplaka... Nije o tome mislila. A da ne bi mislila o tome, zato se toliko i unosila u posao. Pokatkad, ali veoma retko, pocelo bi da kod nje ono kao dolazi, javlja se, pocela bi da joj prsa igraju, obrazi, usta svrbe... Ona bi tada, kriveci ta svoja prsa, obraze, sva zajapurena, ocajno saputala: Oh, pusto ostalo!" (ibid. 157) Ono sto je osobito zanimljivo ovdje, a i nacelno kod Stankovica, jest upotreba zamjenica. „Ono" i „to" u njegovom pripovjedackom modelu stoje na mjestu tematskog sklopa ljubavne i seksualne zudnje. Stankoviceve zenske likove cesto obuzima „to" i „ono" -stvari neimenovane, samo naznacene, kojima je mjesto u samoci tih zenskih likova i njihovoj nesposobnosti komunikacije i realizacije tih osjecaja.
Cetvrti i ujedno posljednji dio pripovijetke dogada se godinu dana nakon smrti Anicinog muza. Ona osjeca strah i odaje se placu: „Jedva je cekala da dode subota, kakav praznik i da mu izide na grob, iznese za dusu, i sita, do mile volje, da se naplace." (ibid. 158) Pripovjedac ovo stanje naziva zudnjom (ibid.), a „narocito taj plac dobro joj je dolazio, kao davao joj neke naslade i unosio u nju zivota, vatre..." (ibid. 160). Izvan rituala oplakivanja Anica je kao mrtva. Ne preostaje joj nista drugo osim zalovanja, koje pripovjedac oblikuje na nacin rituala koji u sebi sadrzi puno strasti, uzitka i naslade, pa gotovo da oponasa seksualni cin. To je aspekt ove pripovijetke koji joj daje osobitu modernost. Pripovjedac prikazuje zenu koja jedino zadovoljstvo svog zivota vidi u tome da strastveno oplakuje muza kojega nikada nije voljela i pritom osjeca nasladu. Lik Anice koristi ritual oplakivanja u pervertirane svrhe - kao neku vrstu zamjene za zivot koji bi mogla imati, a odbija ga, iz razloga koji nisu jasni ni njoj, ni pripovjedacu, ni citatelju. Prica ne nudi nikakvo racionalno opravdanje nijedne njene zivotne odluke, pa tako ni odluke da odbije Itinu prosidbu, a prihvati prosidbu Nedeljka, udovca i siromaha. U trenutku kada dolazi ideja o Itinoj prosidbi, Anicu „nesto presece u polovini" (ibid. 166), te posljedicno moli majku da ostane s njom nakon sto joj prenese tu vijest. Potom odlazi u sobu i pada; ostaje lezati na podu. Anicina majka inzistira da sazna njene razloge, ali Anica ne zeli reci nikome zasto nece Itu, a hoce Nedeljka. Potom se povlaci od svih, pa i od djeteta. Ono sto slijedi je novi ritual oplakivanja,
koji ovaj put nema u sebi nikakve elemente naslade: „Ito, Ito moj... - i kao da je mrtav, pocne da kuka, oplakuje ga." (ibid. 169) Vazan podatak koji nam pripovjedac daje za tumacenje njenog odbijanja prosidbe, ali ne i prvotnog uzmicanja, jest: „Nije da ga ne voli! Ah, samo jednom da ga oseti, pa da. Ali kako ce? Kako ce ona njega, Itu, da pogleda, da mu se nasmeje, od radosti da se zaplace kad ga zagrli, kad bi se odmah, ama odmah, isprecio on, pokojnik." (ibid.) Takoder, pripovjedac uspostavlja vrlo vaznu distinkciju: „A da je on kao svaki muz, obican, kao taj Nedeljko, ali ovo je Ita. A drugo je Ita, a drugo je muz." (ibid.) Ponovo smo suoceni s elipticnim konstrukcijama, poput: „A Ita je, Ita." (ibid.)
Anicin (auto)erotizam aktivan je do samoga kraja pripovijetke. U opisima njenih stanja dominira distinkcija izmedu zivota unutar zidova pokojnikove kuce i izvan nje. Ona se prepusta padanju, podavanju, poigravanju prsa. Taj drugi zivot za kojim zudi je Ita i njegov svijet. Ali u tome je osujecuje on, pokojnik, koji se pojavljuje kao neka vrsta kazne u snu o Iti. Ona u tim trenucima elipticno progovara, ali ne obraca se Iti, nego pokojniku, rijecima: „Tvoja, tvoja." (ibid. 170).
Organizacija zavrsetka pripovijetke pripada takoder mjestu tipicnom za Stankovicevu poetiku. Zenski lik nalazi se u situaciji koja je rezultat neke vrste divljeg i tvrdoglavog, ali tesko objasnjivog izbora, s kojim se stoicki nosi dok odlazi u vlastitu propast i ugasnuce. Kraj price o pokojnikovoj zeni donosi sliku u kojoj zene svake noci, dok se nije udala za Nedeljka, sjede oko Anice, cuvaju je i kao brane je od nekoga. Indikativna je upotreba rijeci kao i nekoga, jer se na samom kraju pripovijetke stvari opet zamagljuju -moze li se ovaj lik obraniti od nekoga, i tko bi bio taj netko? Je li ova prica zapravo prica o zenskom liku toliko narcisticki zatvorenom u sebe da nije u stanju ostvariti kontakt ni s jednim drugim ljudskim bicem, osim s pokojnikom, cijem svijetu pripada iako je ziva? (Lazic 2017: 7)
Pripovijetka Pokojnikova zena ostavlja mnogobrojna pitanja otvorena, kao sto to cini Stankovicevo djelo u cjelini. Inventivnost Stankovicevog pripovjedackog postupka sastoji se u tome da citatelja drzi u iluziji da razumije postupke glavnog lika, ali detaljnom analizom tog postupka nastojali smo pokazati da je pripovjedacevo ishodiste upravo u suprotnome: u paradoksu, nedosljednosti, zamagljenosti, nejasnoci, naznakama te elipticnoj organizaciji govora likova, cime se postize maksimalan ucinak: s jedne strane, citatelj dobiva iluziju da je lik konzistentan u vlastitoj nekonzistentnosti, a s druge strane, ostaje otvoreno i nerazjasnjeno pitanje: zasto ovaj zenski lik cini to sto cini?
Literatura
Deretic, Jovan. 1983. Istorija srpske knjizevnosti. Beograd: Nolit. (In Serbian) Ducic, Jovan. 1985. (bez naslova) U Borisav Stankovic. Prilozi. Kriticari o Borisavu Stankovicu i njegovom knjizevnom delu. Vladimir Jovicic. Beograd: Prosveta. 36-46. (In Serbian)
Jovicic, Vladimir. 1985. Tumacenja. U Borisav Stankovic. Prilozi. Kriticari o Borisavu Stankovicu i njegovom knjizevnom delu. Vladimir Jovicic. Beograd: Prosveta. 245-340. (In Serbian) Lazic, Dubravka. 2017. Zena u pripovetkama Borisava Stankovica. https://casopiskult.com/kult/carte-diem/zena-u-pripovetkama-borisava-stankovica/ (pristupljeno: 14. travnja 2019.). (In Serbian) Marinkovic, Dusan. 2010. Poetika proze Borisava Stankovica. Beograd: Sluzbeni
glasnik. (In Croatian) Stankovic, Borisav. 1983. Stari dani. Beograd: Svetozar Markovic/BIGZ. (In Serbian)
Pantic, Mihajlo. 2015. Borisav Stankovic. U Osnovi srpskogpripovedanja. Beograd:
Zavod za udzbenike. 191-212. (In Serbian) Petkovic, Novica. 1982. Knjizevni svet Borisava Stankovica. U Borisav Stankovic.
GazdaMladen. Beograd: Nolit. 135-186. (In Serbian) Petkovic, Novica. 1988. Dva srpska romana: Studije o Necistoj krvi i Seobama.
Beograd: Narodna knjiga. (In Serbian) Vucenov, Dimitrije. 1978. Narator u pripovetkama Borisava Stankovica. U Delo Bore Stankovica u svome i danasnjem vremenu. Velibor Grigoric, Dimitrije Vucenov, Stanisa Tosic, Bozidar Trajkovic i Slobodan Z. Markovic. Beograd: MSC. 13-26. (In Serbian) Vuckovic, Radovan. 1990. Moderna srpskaproza. Beograd: Prosveta. (In Serbian)
